Knjige.

Club Books
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika Bridge of Clay

OD CLAYA
MOST
S engleskog preveo:
Saša Stančin

2
 Knjige.Club Books

Posvećeno Scout, Kid i Little Smallu;

za Cate i u sjećanje na K. E.,
veliku ljubiteljicu jezika

3
 Knjige.Club Books

Napomena autora

Engleska riječ clay može imati dvojako značenje: Clay kao skraćeno ime Clayton
i clay kao glina, prirodni materijal koji se koristi u gradnji, lončarstvu i kiparstvu.
Oba su važna za roman Od Claya most: prvo kao ime protagonista, a drugo,
zbog prirode gline, kao materijala.
Ovaj se roman može čitati i ako ovo ne znate, ali ako znate, možda ćete bolje
razumjeti Claya, njegovu priču i njegov most.

Uz najljepše želje i veliko poštovanje,

mz

4
 Knjige.Club Books

Prije početka
STARI PS

5
 Knjige.Club Books

U početku bijahu jedan ubojica, jedna mazga i jedan dječak, ali ovo nije taj početak, to je
prije toga, a ovo sam ja, Matthew, eto me u kuhinji, noću - starom riječnom ušću svjetla -
i lupam li ga lupam. U kući vlada tišina.
Svi, zapravo, spavaju.
Ja sam za kuhinjskim stolom.
Tu smo ja i pisaći stroj - ja i stari PS, kao što je naš otac bez kojeg smo davno ostali
tvrdio da je govorila naša odavno pokojna baka. Zapravo, zvala ga je stari PeS, ali osobno
nisam od takvih jezičnih kaprica. Ja sam poznat po modricama i uravnoteženosti, kao i po
visini, mišićavosti i bogohuljenju te povremenim ispadima sentimentalnosti. Ako ste kao
većina ljudi, pitat ćete se hoću li se uopće gnjaviti da složim cijelu rečenicu, a kamoli
razumijem li se u epiku ili pak Grke.
Katkad je dobro da vas tako podcijene, ali još je bolje kad to netko o vama shvati. Imao
sam sreće: postojala je Claudia Kirkby.
Bio jednom dječak, sin i brat.
Da, uvijek smo mogli računati na nekog brata, a on je bio taj - jedan od nas petorice -
koji je sve ponio na svojim leđima. Kao i uvijek, rekao bi mi tiho, namjerno i svaka bi mu
bila na mjestu. U starom, zabačenom dvorištu grada, koji je i sam bio zabačen, bio je
zakopan pisaći stroj, ali morao sam točno izmjeriti gdje, inače bi umjesto njega mogao
iskopati pseću lešinu ili kakvu zmiju (što mi se oba puta i dogodilo). Računao sam, ako
sam već našao i psa i zmiju, onda valjda ni stroj nije daleko.
Bilo je to savršeno blago, ali bez gusara.

Odvezao sam se dan nakon svog vjenčanja.

Odvezao iz grada.
Noću.
Kroz nepregledna, prazna prostranstva.
Sam grad bio je grub i udaljen svijet iz priča, vidio se iz daleka. Krajolik nalik na
slamu, maratoni neba. Svuda uokolo primakla mu se divljina niskog grmlja i eukaliptusa i
istina je, živa istina: ljudi su se ovdje pogrbljeno vukli. Ovaj ih je svijet iscrpio.
Pred bankom, blizu jednog od mnogobrojnih pubova, neka mi je žena pokazala put.
Najuspravnija žena tog grada.
“Skrenite lijevo na Ulicu Turnstile, razumijete? Onda samo ravno jedno dvjesto
metara, pa onda opet lijevo.”

6
 Knjige.Club Books

Brineta, dobro odjevena, u trapericama i čizmama, s crvenom košuljom bez ukrasa,

škiljila je zbog sunca samo na jedno oko. Izdao ju je samo obrnuti trokut kože, u dnu vrata,
djelovao je umorno, staro, izbrazdano, poput drške na starom kožnom kovčegu.
“Jeste onda shvatili?”
“Shvatio.”
“A koji točno broj tražite?”
“Dvadeset i tri.”
“A, to vam onda trebaju stari Merchisonovi, je li tako?”
“Pa, ako ćemo pravo, baš i ne.”
Žena mi se približila pa sam joj sad primijetio zube, bijele i sjajne, ali opet žute, poput
jarkog sunca. Kad je prišla, ispružio sam ruku pa smo sad tu bili ona i ja, njeni zubi i grad.
“Zovem se Matthew”, rekao sam, a ona se zvala Daphne.
Kad sam se vratio do auta, okrenula se i vratila od bankomata pred bankom. Čak je i
svoj auto ostavila, pa sad tu stajala, s rukom na kuku. Gotovo sam već sjeo za volan, kad
mi je kimnula i shvatila. Znala je ona gotovo sve na ovom svijetu, poput
voditeljice televizijskog dnevnika.
“Matthew Dunbar.”
To je rekla, nije pitala.
I eto me tu, dvanaest sati vožnje od kuće, u gradu u koji nogom nisam kročio u svoju
trideset i jednu godinu, a ispada da su me svi nekako očekivali.

Dugo smo se odmjeravali, najmanje nekoliko sekundi, sve je bilo širom otvoreno. Pojavili
su se ljudi, tumarali ulicom.
Upitao sam je: “Što još znate? Znate li da sam tu zbog pisaćeg stroja?”
Otvorila je ono drugo oko.
Izložila ga podnevnom suncu.
“Pisaćeg stroja?” Sad sam je Sasvim zbunio. “O čemu vi to, zaboga?”
Kao po komandi, neki je starac počeo vikati, pitao je da to nije možda njena vražja
kartica koja sad na bankomatu zadržava druge pa je otrčala po nju. Možda sam joj mogao
objasniti da u cijeloj toj priči stvarno postoji jedan stari PS, još iz doba kad su ih koristili u
liječničkim ordinacijama, a tajnice po njima lupale. Nikad neću znati bi li je to zanimalo.
Ono što znam je da me jako dobro uputila.
Ulica Miller: male pristojne kućice u tihom nizu kao na pokretnoj traci, sve ih je pržilo
vrelo sunce. Parkirao sam, zatvorio vrata, prešao preko spaljenog travnjaka.

Baš sam negdje u tom trenutku požalio što sa sobom nisam poveo djevojku kojom sam se
netom oženio - ili, zapravo, ženu, majku moje dvije kćeri - a, naravno, i što nisam poveo i
njih. Klinkama bi se ovo ovdje baš svidjelo, hodale bi i skakutale, razbacale noge u oblaku

7
 Knjige.Club Books

suncem obasjane kose. Radile bi zvijezde po travnjaku i vikale: “I nemoj nam zagledati
gaćice, u redu?”
Koji medeni mjesec:
Claudia je bila na poslu.
Djevojčice u školi.
Djelomice mi se to, naravno, sviđalo, a dobrim dijelom sam to jednostavno obožavao.
Udahnuo sam, izdahnuo pa pokucao.

U kući je bilo kao u pećnici.

Namještaj zagorio.
Slike kao netom izvađene iz tostera.
Imali su klimu. Pokvarenu.
Nudili su čaj i prhke kekse s maslacem, a sunce je žestoko zapljuskivalo prozor.
Za stolom znoja nije manjkalo. Kapao je s ruke na stolnjak.
Što se pak tiče samih Merchisonovih, bili su pošteni, kosmati ljudi.
Muškarac u plavoj potkošulji s golemim zaliscima kao da na obrazima ima krznene
sjekire za meso i žena koja se zvala Raelene. Nosila je biserne naušnice, sitne kovrče na
glavi, a u ruci stezala torbicu. Stalno se spremala otići u dućan, ali nije odlazila. Čim sam
spomenuo njihovo dvorište i da bi nešto u njemu moglo biti zakopano, morala je ostati kod
kuće. Kad je čaj popijen, a od keksa ostali samo sitni komadići, suočio sam se izravno s
tim zaliscima. Obratio mi se otvoreno, bez dlake na jeziku:
“Onda se trebamo prihvatiti posla.”

Vani, u dugom, suhom dvorištu krenuo sam lijevo, prema sušilici za rublje i sparušenoj
banksiji na samrti. Na trenutak sam se osvrnuo: mala kuća, limeni krov. Sva je i dalje bila
okupana suncem koje se ipak pomalo spuštalo, naginjalo prema zapadu.
Kopao sam lopatom, pa rukama i onda ga iskopao.
“U vražju mater!”
Pas.
Opet.
“U vražju mater!”
Zmija.
Od oboje ostale samo kosti.
Pregledali smo ih pomno i pažljivo.
Odložili na travnjak.
“E, pa stvarno!”

8
 Knjige.Club Books

Čovjek je to triput ponovio, najglasnije kad sam konačno ipak našao stari Remington,
metalik sivi. Zakopano oružje, bio je umotan u tri sloja grube plastike, tako prozirne da su
se vidjele tipke: prvo Q pa onda W, a zatim srednji dio s F i G, pa H i J.
Neko vrijeme sam ga promatrao, samo sam ih gledao:
te crne tipke, poput zubi čudovišta, ali srdačnog. Onda sam ga konačno dohvatio i
izvukao, pažljivim, prljavim rukama, sve sam tri jame opet zatrpao. Razmotali smo ga,
promatrali i čučnuli da ga pregledamo.
“Bogami, impresivna stvar”, rekao je g. Merchison. Krznene sjekirice trzale su se na
obrazima.
“Jest”, složio sam se, izgledao je veličanstveno.
“Kad sam se jutros probudio, nisam imao pojma da me čeka ovakav događaj.” Podigao
ga je i pružio mi.
“Matthew, ostaješ na večeri?”
To je rekla stara gospođa, još uvijek podosta zaprepaštena. Što ipak nije bilo jače od
večere.
Pogledao sam je odozdo, iz čučnja. “Gospođo Merchison, hvala, ali još sam pun od
svih onih keksa.” Opet sam promotrio kuću. Sad je bila omotana hladovinom. “Zapravo
bih trebao krenuti”, rukovao sam se s njima. “Ne znam kako da vam zahvalim”,
krenuo sam, s pisaćim strojem u rukama.
Gospodin Merchison ni da čuje.
Doviknuo mi je nimalo dvosmisleni: “Hej!”
Što sam onda drugo mogao?
Ne može to tek tako, iskopati dvije životinje, zato sam se okrenuo dok sam prolazio
ispod okretnog vrtnog sušila za rublje - starog, razlabavljenog Hills Hoista, baš kao i našeg
- i čekao da čujem što mi želi reći, što sam onda i dočekao.
“Stari, da nisi nešto zaboravio?”
Kimnuo je prema pasjim kostima i zmiji.

I tako sam se onda odvezao.

Na stražnjem sjedalu mog starog karavana tog dana su ležali dijelovi pasjeg kostura,
pisaći stroj i žilava kralježnica kraljevske smeđe zmije.
Zaustavio sam se negdje na pola puta. Znao sam mjesto - uz malu zaobilaznicu, gdje
se može prileći i dobro odmoriti - ali sam ga odlučio preskočiti. Radije sam prilegao u autu,
sa zmijom blizu njedara. Dok me hvatao san, razmišljao sam kako su ti prapočeci posvuda
- zato što je nekoć i prije toliko toga u tom starom zabačenom dvorištu od grada živio
dječak koji je kleknuo na tlo gdje je zmija ubila psa i pas zmiju... ali to je sve još pred
nama.
Ne, sve što zasad trebate znati je:
sutradan sam sretno stigao kući.

9
 Knjige.Club Books

Vratio sam se u grad, u Archerovu ulicu, gdje je sve i počelo i odvilo se u mnoštvu
raznih smjerova. Prepirka oko toga kog sam vraga kući donio psa i zmiju minula je prije
nekoliko sati, a oni koji će otići već su to bili učinili, dok su oni koji će ostati ostali.
Šlag na tortu bila je rasprava s Roryjem o onom što se nalazi na stražnjem sjedalu. I to
baš s Roryjem. Koji je jako dobro znao tko smo i zašto smo takvi:
obitelj klimave, sklepane tragedije.
Stripovski bum-tras oblačić dječaka, krvi i životinja.
Rođeni smo da nam ovakve stvari budu relikvije.
Usred sveg tog prepucavanja, Henry se osmjehnuo, Tommy nasmijao, a obojica su
rekla: “Uvijek isto.” Četvrti je spavao i moju odsutnost u cijelosti prespavao.
Što se pak tiče moje dvije djevojčice, kad su ušle, divile su se kostima i upitale: “Tata,
zašto si to donio kući?”
Zato što je tata kreten.
Roryja sam odmah uhvatio da baš to misli, samo što to nikad ne bi rekao naglas, pred
mojom djecom. A Claudia Dunbar - bivša Claudia Kirkby - vrtjela je glavom i uzela me za
ruku i bila tako sretna, tako prokleto sretna da sam se skoro opet raspao. Sigurno zato što
mi je bilo drago.
Drago.
Drago je riječ koja djeluje glupo, ali ovo pišem i sve vam ovo govorim samo i
jednostavno zato što smo baš takvi. Posebno mi je drago jer sad volim ovu kuhinju, svu
njenu veličanstvenu i užasnu povijest. Ima smisla da se to obavi baš tu. Drago mi je čuti
kako se moje bilješke prenose na stranicu.
Preda mnom stari PS.
Iza njega drvena, izgrebana zaravan.
Tu su soljenka i bočica s paprom iz različitih servisa i odred tvrdoglavih mrvica tosta.
Iz hodnika dopire žuto svjetlo, ovdje je bijelo. Ovdje sjedim, razmišljam i tipkam. Kucam
i lupam. Pisati je uvijek teško, ali lakše je kad imaš što reći.
Da vam ispričam o našem bratu.
Četvrtom bratu Dunbaru, imenom Clay.
Njega ništa nije mimoišlo.
Sve nas je do zadnjeg promijenio.

10
Knjige.Club Books

Prvi dio
GRADOVI

11
 Knjige.Club Books

PORTRET UBOJICE
U SREDNJIM GODINAMA

Ako su prije početka (barem u pisanju) bili pisaći stroj, pas i zmija, početak sâm - jedanaest
godina prije toga - činili su ubojica, mazga i Clay. Čak i u počecima netko mora biti prvi,
a tog dana prvi je mogao biti samo Ubojica. On je, uostalom, bio taj koji je
pokrenuo budućnost, a nas natjerao da gledamo u prošlost. To je izveo tako što je došao.
A došao je u šest sati.
Kako je ispalo, bilo je to baš kako treba, još jedne vrele večeri u veljači, dan je skuhao
beton, sunce je i dalje bilo visoko, bolno. Bila je to vrelina za koju se čovjek mogao čvrsto
uhvatiti, ili zapravo, zapara koja se čvrsto uhvatila za njega. U općoj povijesti ubojica, ovaj
je valjda bio najbjedniji.
Metar i osamdeset, prosječne visine.
Sedamdeset i pet kila, prosječne težine.
Ali da ne biste pomislili - bio je prava jalova zemlja, pustopoljina u odijelu, sav
zgrbljen, slomljen. Naginjao se prema zraku kao da je čekao da ga zrak dokrajči, samo što
se to nije dogodilo, danas nikako, jer se, prilično naglo, učinilo kako sad nije vrijeme da se
ubojicama čine usluge.
Ne, danas je to mogao osjetiti.
Mogao je nanjušiti.
Bio je besmrtan.
Što je više-manje cijela priča.
Naravno da se Ubojica neće dati ubiti baš u onom času kad bi mu bilo bolje da nije
živ.

Jako dugo je, najmanje deset minuta, stajao na početku Archerove ulice, s osjećajem
olakšanja jer se ulice napokon dokopao, užasnut što se tu našao. Ulica kao da nije baš
pretjerano obraćala pažnju na njega, povjetarac je bio blizu, ali nekako ležeran, mogla
se dotaknuti aroma dima. Za aute bi se prije reklo da su tu pobacani, nego parkirani, a žice

12
 Knjige.Club Books

električnih vodova uvijale su se pod težinom nijemih, uznemirenih golubova kojima je bilo
vruće. Oko njega se grad uzdigao i pozdravio ga:
sretan ti povratak, Ubojico.
Glas je, pored njega, bio tako topao.
Malo si u gabuli, reklo bi se... Zapravo, obična gabula nije ni blizu - u strašnoj si
nevolji.
Što je on već dobro znao.
Vrelina mu se ubrzo primaknula.
Archerova ulica sad se našla na visini zadatka, gotovo je trljala rukama, a Ubojica se
našao u nebranom grožđu. Mogao je osjetiti kako stvar eskalira, negdje u njegovoj jakni, a
s tim je stiglo i pitanje:
može li nastaviti dalje i dovršiti početak?
Može li stvarno stvar obaviti do kraja?
Još se trenutak prepustio luksuzu - uzbuđenju koje donosi nepomičnost - a onda
progutao pljuvačku, protrljao je raščupani vrh glave, a onda donio turobnu odluku i uputio
se prema broju osamnaest.
Muškarac u gorućem odijelu.

Naravno, taj je dan hodao prema petorici braće.

Prema nama, braći Dunbar.
Od najstarijeg do najmlađeg.
Bili smo to ja, Rory, Henry, Clayton i Thomas.
Nikada više nećemo biti isti.
Pošteno govoreći, i on se izmijenio zauvijek - a da vam dam bar naznaku onoga u što
će Ubojica upasti, trebam vam opisati kakvi smo bili: mnogi su nas držali za hahare.
Barbare.
Uglavnom su imali pravo:
majka nam više nije bila živa.
Otac pobjegao.
Psovali smo kao dripci, tukli se kao izazivači prvaka i međusobno se razvaljivali u
biljaru, stolnom tenisu (uvijek na stolovima iz treće ili četvrtke ruke, često postavljenim na
neravnoj travi dvorišta), u monopoliju, pikadu, nogometu, na kartama, svemu što bi nam
došlo pod ruku.
Imali smo klavir na kojem nitko nije svirao.
Televizor nam je služio doživotnu robiju.
Kauč je dobio dvadeset godina.
Katkad bi, kad bi zazvonio telefon, jedan od nas trčećim korakom otišao u susjedstvo,
zvati bi mogla samo stara gospođa Chilman - kupila je novu bočicu umaka od rajčica koju
13
 Knjige.Club Books

sad, grom je spalio, ne može otvoriti. Onda bi taj koji bi već do nje otišao na povratku
zalupio vratima pa bi se život nastavio dalje.
Da, nama se život vječito nastavljao dalje.
Bilo je to nešto što smo si međusobno znali batinama utuviti ili izbiti iz glave, posebno
kad bi sve pošlo skroz krivo, ili baš kako treba. Tad bi popodne ili navečer izašli na
Archerovu ulicu. Krenuli prema gradu. Neboderima, ulicama. Drveću zabrinutog izgleda.
Upijali bismo bučne razgovore koji su dopirali iz pubova, kuća i stambenih zgrada, posve
sigurni da smo svoji na svome. Gotovo da smo mislili kako sve to možemo pod rukom
odnijeti kući. Nije nam bilo važno što bismo se dan kasnije probudili i vidjeli da toga više
nema, pobjegle bi opet sve te zgrade i sva ta gradska svjetla.
Ah - još nešto.
Možda i najvažnije.
Koliko nam je bilo poznato, u svojoj maloj zbirci neprikladnih kućnih ljubimaca jedini
smo imali i pravu mazgu.
I to ne bilo kakvu.
Predmetnoj životinji ime je bilo Ahilej, a cijela priča kako se našla u našem predgrađu,
jednoj od četvrti u kojoj su se održavale utrke, bila je dulja od same trkaće staze. S jedne
strane uključivala je napuštene klupske konjušnice i stazu za trening iza naše
kuće, zastarjeli lokalni propis i bijednog, pravopisu nevičnog starca. S druge, našu pokojnu
majku, odbjeglog oca i najmlađeg od braće, Tommyja Dunbara.
U to vrijeme, za mišljenje se nije pitalo baš sve stanare kuće i sam mazgin dolazak bio
je pomalo kontroverzan. Nakon više žučnih prepirki s Roryjem -
(“Oj, Tommy, koji je to sad vrag?”
“Što?”
“Kako to misliš što, jel ti to mene zajebavaš? U dvorištu je magarac!”
“Nije to magarac, to je mazga.”
“U čemu je razlika?”
“Magarac je magarac, a mazga je mješanac između...”
“Baš me briga, ma da je i mješanac frtalja konja i kurčevog šetlandskog ponija! Šta
radi pod našim sušilom za veš?”
“Pase travu.”
“To mi je jasno!”)
- nekako smo ga uspjeli zadržati.
Ili bolje rečeno, mazga je odlučila ostati.
Kako je to obično bivalo s većinom Tommyjevih kućnih ljubimaca, Ahilej je imao
svojih problema. Najizrazitijim se pokazala ambicioznost, budući da na stražnjim vratima
odavno više nije bilo paravana protiv muha, znao se, ako bi vrata ostala tek odškrinuta, a
kamoli širom otvorena, ušetati u kuću. To se događalo barem jednom tjedno, a meni bi
onda barem jednom tjedno pukao film. To bi išlo otprilike ovako: “Issati Krista!” Tih dana

14
 Knjige.Club Books

sam bio prilično neobuzdan bogohulnik, poznat kao čovjek koji Isusu iskvari ime, a naglasi
prezime.
“Rekao sam vam, pa sigurno jedno sto puta! Zatvarajte stražnja vrata!”
I tako dalje.

Što nas onda opet vraća Ubojici i pitanju, kako je on to uopće mogao znati?
Mogao je mirno pretpostaviti da nikoga od nas neće biti kod kuće.
Mogao je znati kako će morati odlučiti hoće li probati sa svojim starim ključem ili će
čekati na trijemu - da postavi to jedno pitanje, da prijedlog.
Ono što je očekivao, pa čak i izazvao, bio je prezir, tu nema sumnje.
Ali ništa slično ovom.
Napad koji ga je sasvim pomeo.
Kućica koja ga je ujela za srce, napad tišine.

I taj provalnik, taj džepar u obliku mazge.

Negdje blizu šest i četvrt hodao je ukorak s Archerovom ulicom, a životinja je trepnula.
I tako se to odigralo. Prve oči koje su ga u kući ugledale bile su one Ahilejeve, a s
Ahilejem se nije trebalo šaliti. Zatekao se u kuhinji, koji korak od stražnjih vrata, ispred
frižidera, a na duguljastom, iskrivljenom licu imao je svoj uobičajeni što-si-zinuo izraz.
Raširenih nozdrva, čak je lagano i žvakao. Nonšalantno. Sve je držao pod kontrolom. Ako
je mislio paziti na pivo, to je radio sjajno.
Pa?
U tom trenutku, kao da je govorio samo Ahilej.
Prvo grad, sad i mazga.
Teoretski, tu je ipak bilo nekakvog tračka logike. Ako se negdje u ovom gradu mogla
očekivati pojava nekog oblika konjske vrste, to bi onda sigurno bilo ovdje, blizu štala, staza
za trening, udaljenih glasova hipodromskih službenih spikera.
Ali baš mazga?
Sok je ispao neopisiv, a ambijent u tome nimalo nije pomogao. Kuhinja je bila u
vlastitoj zemljopisno-klimatskoj zoni:
zidovi s pretežnom naoblakom.
Ispucalo suho tlo poda.
Priobalje prljavog suda protezalo se sve do sudopera.
I k tome još omara, teška omara.
Zbog ove grozne, svemoćne vrućine na trenutak je popustila i mazgina budna
ratobornost. Unutra je bilo još gore nego vani, što je divljenja vrijedno postignuće.

15
 Knjige.Club Books

No, Ahileju ipak nije dugo trebalo da se vrati svom zadatku, ili je to Ubojica toliko
dehidrirao da su ga spopala priviđenja? Pa zar od svih tih kuhinja u cijelom bijelom svijetu?
Časkom je pomislio da si šakama protrlja oči i istrlja tu viziju, ali sve je bilo uzalud.
Bila je to stvarnost.
Bio je siguran da ova životinja - ta siva, flekava, riđa, svjetlosmeđa zajebana mazga
slamnatog lica, debelih nozdrva i razrogačenih očiju - čvrsto stoji na nogama, na ispucalom
podu, slavodobitno, i poručuje jednu, nepobitno jasnu stvar:
Ubojica vjerojatno smije mnogo toga, ali nikad i ni pod kakvim okolnostima ne smije
doći kući.

16
 Knjige.Club Books

ZAGRIJAVANJE NA CLAYOV NAČIN

Dok je Ubojica imao posla s mazgom, na drugoj strani grada nalazio se Clay i upravo se
zagrijavao. Istini za volju, taj se vječito zagrijavao. U tom se trenutku zatekao u staroj
stambenoj zgradi, sa stepenicama pod nogama, dječakom na leđima i tmurnim oblakom -
koji mu je pritisnuo grudi. Imao je kratku tamnu zalizanu kosu i plamen u oba oka.
Do njega je trčao drugi dječak - plavokos i godinu dana stariji - i s mukom držao korak,
ali svejedno nije odustajao. Slijeva mu jurio border collie, što znači da su tu zapravo bili
Henry i Clay, Tommy i Rumena i radili ono što su inače radili stalno:
jedan je pričao.
Drugi trenirao.
Trećem je već bila duša u nosu.
Čak je i kujica davala sve od sebe.
Za ovu metodu treninga trebao im je ključ i prijatelj kojem možeš platiti, što ti
osigurava slobodan ulaz u zgradu. Deset dolara za zagušljivu gromadu betona. Nije loše.
Trčali su.
“Koje si ti jadno govno”, rekao je Henry (biznismen, srdačan) dok se kretao uz Claya.
Clay se mučio, a on lagano kaskao i smijao mu se. Osmijeh mu je skliznuo s lica, uhvatio
ga je rukom. U ovakvim situacijama s Clayom bi komunicirao pomoću prokušanih, starih
uvreda. “Ti si nitko i ništa”, govorio mu je, “običan mekušac.” Zamorio se, ali je morao
nastaviti. “Mekši si od meko kuhanog jaja, dečko. Kad te vidim da ovako trčiš, spopadne
me muka.”
A uskoro su ispoštovali još jednu tradiciju.
Najmlađi brat, skupljač kućnih ljubimaca Tommy, ostao je bez cipele.
“Jebemu mater, Tommy, jesam ti rekao da ih čvršće vežeš. Daj, Clay, slab si, ovo je
smiješno. Kako bi bilo da se konačno malo potrudiš?”
Stigli su do šestog kata gdje je Clay zbacio Tommyja na bok i dograbio taj dugi jezik
zdesna. Pali su na pljesnive pločice, Clayu je zatitrao smiješak na licu, druga dvojica su
prasnula u smijeh, a svi su stali otirati znoj. Clay je Henryja uspio uhvatiti u
kravatu. Podignuo ga je i tjerao da u zahvatu trči oko njega.

17
 Knjige.Club Books

“Stari, stvarno bi se trebao istuširati.” Što je baš sličilo na Henryja. Uvijek smo
govorili, ako ga hoćeš srediti, jezik mu moraš odsjeći dvaput. “Ovo je stvarno šokantno.”
Dobro je osjećao mišiće u Clayovoj ruci koja mu je, pametnjakoviću, zakretala vrat.
Iako mu je bilo samo trinaest godina, Tommy je, da to prekine, uzeo zalet i skočio na
njih, tako da su sva trojica u kolopletu ruku i nogu pala na pod. Oko njih je u vis skakala i
doskakivala Rumena, rep joj je bio u zraku, tijelo nagnuto naprijed. Crne noge. Bijele šape.
Lajala je, ali se borba nastavila.
Kad je prestala, ležali su na leđima, na ovom, najvišem katu stubišta bio je prozor kroz
koji je prljavo svjetlo padalo po grudima što su se dizale i spuštale. Zrak je bio težak. Bilo
ga je na tone, ispadao im je iz pluća, Henry ga je gutao širom otvorenih usta, ali na jeziku
je i dalje bio kuražan.
“Tommy, dripac jedan mali.” Pogledao je prema njemu i osmjehnuo se. “Mislim da si
mi upravo spasio život.”
“Hvala.”
“Ne, hvala tebi”, i tim riječima je pokazao na Claya, koji se već podignuo i oslonio na
lakat. Drugu ruku gurnuo je u džep. ”Nemam pojma zašto trpimo ovog luđaka.”
“Ni ja.”
Samo što su pojma itekako imali.
Za početak, bio je Dunbar, a kad je on u pitanju, htjeli ste znati.

A što to?
Što je to trebalo znati kad je u pitanju Clayton, naš brat? Pitanja su ga pratila već
godinama, na primjer, zašto se smiješi, ali nikad ne smije?
Zašto se uvijek tuče, ali se nikad ne trudi pobijediti?
Zašto mu se toliko sviđa vrijeme provoditi na našem krovu? Zašto trči, ne radi
zadovoljstva, nego zato da se trapi - kao da si time izaziva bol i patnju i vječito ih trpi?
Opet, ni jedan od tih upita nije mu bio omiljen. Bila su to samo pitanja za zagrijavanje.
Ništa više.

Nakon što su malo odležali, odradili su još tri ture, a Rumena je putem pokupila izgubljenu
cipelu.
“Oj, Tommy.”
“Šta?”
“Čvršće ih sljedeći put veži, može?”
“Nemaš beda, Henry.”
“Poduplaj čvor da te ne bi prepolovio.”
“U redu, Henry.”

18
 Knjige.Club Books

Kad su sišli u prizemlje, pljesnuo ga je po ramenu - što je bio signal da se opet popne
Clayu na leđa - a onda su ponovno otrčali do vrha stubišta i vratili se liftom. (Neki bi rekli
da su tako varali, ali zapravo su si otežavali trening jer su skraćivali vrijeme oporavka.)
Nakon što su se popeli posljednji put, Henry, Tommy i Rumena opet su sišli dizalom, ali
Clay je išao pješice. Na ulici su prišli Henryjevoj hrpi starog željeza koja mu je služila kao
auto, u kojem se potom odvio uobičajeni igrokaz:
“Rumena, miči se s prednjeg sjedala.” Sjedila je za volanom s ušima u obliku
savršenog trokuta. Kao da se sprema naštimati radio. ”Daj, Tommy, makni je, budi jednom
koristan.”
“Hej, curo, prestani izvoditi.”
Henry gurne ruku u džep.
Šaka sitniša.
“Onda, Clay, vidimo se gore.”
Dvojica će se odvesti, treći trčati.
Kroz prozor: “Oj, Clay!”
Nastavio je trčati. Nije se osvrtao, ali ih je dobro čuo. Ista stvar, svaki put.
“Uzmi, ako možeš tratinčice, sjećaš se da njih najviše voli?”
Kao da to već i sam ne zna.
Auto je krenuo, s uključenim žmigavcem. “I pazi da te ne izrade oko cijene!”
Clay je potrčao brže.
Stigao je do uspona.

U početku sam ga trenirao ja, onda ga je preuzeo Rory. Dok sam mu ja treninge pripremao
uz neki staromodni, lakomisleni integritet, Rory ga je mrvio, ali nikad i smrvio. Što se pak
tiče Henryja, od toga si je napravio zgodnu šemu - motiv je bio novac, ali i zato što je to
volio raditi, što ćemo ubrzo vidjeti.
Od samog početka stvar se izvodila bez izmotavanja, ali na zatupljujući način.
Rekli bismo mu što treba raditi.
On bi to potom i proveo.
Mogli smo ga mučiti.
Izdržao bi.
Henry bi ga izbacio iz auta jer je vidio par frendova kako se po kiši pješice vraća kući,
a Clay bi poslušno izašao i potrčao. Onda bi, kad bi se provezli pored njega i doviknuli mu:
“Daj se prestani vući!”, potrčao brže.
Tommy bi, s užasnim osjećajem krivnje, gledao kroz stražnje staklo, a Clay bi ih držao
na oku dok mu auto ne bi nestao iz vida. Gledao bi kako se loša frizura polako smanjuje i
tako je to išlo.
Možda je izgledalo kao da ga treniramo.

19
 Knjige.Club Books

Ali zapravo, nismo bili ni blizu.

S vremenom je bilo sve manje riječi, a sve više metoda. Svi smo znali što želi, ali ne i
što će kad to ostvari.
Za što se to zapravo pripremao Clay Dunbar?

U pola sedam, s tulipanima do nogu, nagnuo se i uvukao glavu u ogradu groblja.

Bilo je baš lijepo i na uzvisini, Clayu se tu sviđalo. Promatrao je sunce kako pase
između nebodera.
Gradovi.
Ovaj grad.
U podnožju su prometnu gužvu polako tjerali kući. Promijenilo se svjetlo. Stigao je
Ubojica.
“Pardon?”
Ništa. Čvršće je stisnuo ogradu.
“Mladiću?”
Okrenuo je glavu i ugledao staricu koja je pokazivala prstom i sisala usne.
Sigurno su dobrog okusa.
“Bi li bio problem?” Imala je bezoblične oči, iznošenu haljinu, čarape na nogama. Što
se nje tiče vrućina? “Bi li bio problem ako bi te zamolila za jedan cvijet?”
Clay se zagledao u duboku boru, dugu brazdu koja joj se protezala iznad očiju. Dodao
joj je jedan tulipan.
“Hvala ti, hvala ti mladiću. Za mog Williama,”
Dečko je kimnuo i krenuo za njom kroz otvoreni glavni ulaz, prolazio je svojim putem
između grobova. Kad je stigao na odredište, stajao je prekriženih ruku, okrenut večernjem
suncu. Nije imao pojma koliko je Henryju i Tommyju trebalo da ga okruže, niti kad je pas
isplaženog jezika stigao prići nadgrobnim spomenicima. Svi su dečki stajali pognuti, ali
nepomični, s rukama u džepovima. Da je kujica imala džepove, sigurno bi i ona gurnula u
njih šape. Sva je pažnja bila usmjerena na nadgrobni spomenik i cvijeće ispred njega, koje
im je sad pred očima venulo.
“Nije bilo tratinčica?”
Clay okrene glavu.
Henry slegne ramenima. “U redu. Tommy.”
“Što je?”
“Daj, na njega je red.”
Clay ispruži ruku. Znao je što treba.
Uzeo je bočicu Mr. Sheena i poprskao metalnu ploču. Potom su mu dodali rukav sive
majice kojom je dobro protrljao i obrisao spomenik.
“Tamo nisi.”

20
 Knjige.Club Books

“Gdje?”
“Tommy, jesi slijep, tamo, u kutu, vidi, jesu li ti oči samo nacrtane?”
Clay ih je promatrao dok su govorili, a onda protrljao spomenik kružnim pokretom,
rukav je sad bio crn, grad je imao pogana usta.
Sva trojica su bila u atletskim majicama i starim kratkim hlačama. Sva trojica su
isturila brade. Henry je namignuo Tommyju.
“Clay, dobro si to obavio, da krenemo, a? Da ne zakasnimo na događaj dana.”
Tommy i pas su krenuli prvi, uvijek isto.
Onda za njima Clay.
Kad im se pridružio, Henry je rekao: “Kad su dobra groblja, dobri su i susjedi.”
Ozbiljno, tako je srao bez kraja i konca.
Tommy je rekao: “Mrzim ovamo dolaziti, to ti je jasno, zar ne?”
A Clay?
Clay je bio onaj šutljivi, nasmiješeni, sad se za kraj osvrnuo i bacio pogled preko
suncem obasjanog groblja na kipove, križeve i nadgrobne spomenike.
Djelovali su poput trofeja za drugoplasirane.
Do zadnjeg.

21
 Knjige.Club Books

BARBARI

Za to vrijeme, u kuhinji u Archerovoj ulici 18 došlo je do pat-pozicije.

Ubojica je polako uzmicao, povlačio se sve dublje u kuću. U njoj je vladala
zadivljujuća tišina - golemo igralište na kojem ga je krivnja mogla rasturati, srediti ga - ali
ta je tišina bila varava. Hladnjak je zujao, a u kući je bilo i drugih životinja. Sad kad
se povukao u hodnik, osjetio je nekakvo kretanje. Jesu li to nanjušili Ubojicu i pretvorili
ga u progonjenu zvijer?
Baš i ne.
Ne, životinje mu nisu predstavljale nikakvu prijetnju, najviše se plašio nas dvojice
najstarijih.
Ja sam bio onaj odgovorni: dugogodišnji hranitelj.
Rory onaj nepobjedivi: buzdovan od krvi i mesa.

Oko pola sedam, Rory se našao s druge srane ulice, gdje se naslonio na telegrafski stup,
gorko se i sa žaljenjem osmjehivao, tek toliko da se smiješi, svijet je prljav, a prljav je sad
bio i on. Nakon kratke potrage, iz usta je izvukao dugu vlas djevojačke kose. Tko god da je
bila, negdje je bila, a u njegovoj je glavi ležala raširenih nogu. Djevojka koju nikad nećemo
upoznati ili vidjeti.
Trenutak kasnije, naletjet će na djevojku koju jesmo poznavali, imenom Carey Novac.
Odmah iza prilaza njenoj kući.
Mirisala je na konja, pozdravila ga s bok.
Skočila sa svog starog bicikla.
Imala je tople zelene oči i kestenjastu kosu - padala joj je niz leđa kilometrima - i
prenijela mu poruku, za Claya. Sigurno se odnosila na knjigu, jednu od tri koje su bile
važne za sve. “Reci mu da mi se i dalje sviđa Buonarroti, može?”
Roryja je to zateklo, ali se nije micao. Micala su mu se samo usta. “Borna... koga?”

22
 Knjige.Club Books

Djevojka se nasmijala dok je išla prema garaži. “Samo ti to njemu reci, može?” Ali
onda se sažalila, zabacila glavu, pjegavih ruku i sigurna u sebe. Bilo je u njoj neke
velikodušnosti, vrućine, znoja i života.
“Ma znaš”, rekla mu je, “Michelangelo?”
“Što?” Sad ga je još više zbunila. Ova je luda, pomislio je.
Draga, ali potpuno luda. Koga boli kita za Michelangela?
Ali pomisao je nekako izdržala.
Našao je taj stup, malo se na njega naslonio, a onda prešao na drugu stranu ulice gdje
mu je bila kuća.
Rory je bio pomalo gladuš.

Što se pak mene tiče, ja sam bio i tu i tamo, zarobljen u prometnoj gužvi.
Oko mene, ispred mene i iza mene, naslagalo se na tisuće automobila, svaki okrenut u
pravcu svog doma. Kroz prozor mojeg karavana (istog ovog koji i danas vozim) prodirao
je ustrajan val vrućine, beskrajna kavalkada jumbo plakata, izloga dućana i
ljudskih jedinki. Čim bi se pokrenuli, grad je prodirao u auto u kojem se osjećao i moj
karakteristični miris, drveta, vune i laka.
Gurnuo sam lakat kroz prozor.
Tijelo mi je bilo teško poput debla.
Obje ruke bile su mi ljepljive od terpentina i ljepila, želio sam se samo domoći kuće.
Onda se mogu istuširati, organizirati si večeru, možda čitati ili gledati neki stari film.
Nisam baš previše tražio, zar ne?
Samo da stignem kući i opustim se.
E pa za to nije bilo nikakve šanse.

23
 Knjige.Club Books

BERNBOROUGH

Henry je za ovakve dane imao svoja pravila.

Prvo, mora biti piva.
Drugo, pivo mora biti hladno.
Zbog toga je Tommyja, Claya i Rumenu ostavio na groblju, s namjerom da im se opet
pridruži poslije, na Bernborough Parku. (Bernborough Park je, za one koji ovaj kvart ne
poznaju, stari atletski stadion. U to vrijeme se sastojao od ruševne tribine i dovoljno
razbijenog stakla da se ispuni cijelo parkiralište. Bilo je to istovremeno poprište Clayovih
najzloglasnijih treninga.)
No, prije nego je stigao do auta, Henryju se učinilo nužnim da Tommyju u zadnji čas
da još koju uputu. Slušala ih je i Rumena:
“Ako zakasnim dolje, reci im da se strpe, okej?”
“Henry, nemaš beda.”
“I reci im da spreme lovu.”
“Nemaš beda.”
“Nemaš beda s tim ‘Henry nemaš beda’, Tommy?”
“Nemam beda.”
“Jer ako tako nastaviš i tebe ću smjestiti negdje da ga dočekaš na stazi. Hoćeš da ti
odredim mjesto?”
“Ne hvala, Henry.”
“Čuj, mali, ne krivim te”, kratki osmijeh na kraju zaigranog, istreniranog uma. Opalio
je Tommyju zaušnicu, blago i samopouzdano, a onda se dohvatio Claya. “A ti, učini mi
uslugu.” Stisnuo mu je lice među dlanove.
“Ne zaboravi ovo dvoje dripaca.”

U oblaku prašine koji je za sobom ostavio automobil, pas je pogledao Tommyja, a Tommy
Claya.
Clay nije gledao nijednog od njih.
24
 Knjige.Club Books

Prekopao je po džepu, toliko bi toga rado učinio - opet potrčao - ali ovako, s gradom
koji se prostirao pred njima i grobljem iza leđa, prišao je u dva koraka Rumenoj, podigao
je i gurnuo pod ruku. Stajao je, a kujica se smiješila.
Oči su joj bile poput žita i zlata.
Smijala se svijetu pod sobom.

Bili su već na Aveniji Entreaty - na visokom brdu na koje se upravo popeo - kad ju je
napokon spustio na tlo. Hodali su po trulim plumerijama do Posejdonove ceste, gdje je
sjedište hipodromskog kvarta. Niz hrđavih trgovina protezao se dobru milju.
Dok je Tommy čeznuo za trgovinom s kućnim ljubimcima, Clay bi dao desnu ruku za
druga mjesta, ulice ili spomenike njoj. Lonhro, pomislio je.
Bobbyjev prolaz.
Kockama popločani Trg Petra Pana.
Imala je kestenjastu kosu i tople zelene oči i bila juniorka kod Ennisa McAndrewa.
Najdraži konj bio joj je Matador. Omiljena utrka oduvijek Cox Plate. Najdraži pobjednik
bio joj je moćni Kingston Town, koji je u toj utrci pobijedio prije dobrih trideset godina.
(Najbolje stvari se uvijek dogode prije našeg rođenja.) Knjiga koju je čitala bio je
Kamenolomac.
Jedna od triju važnih za sve.

U vrućini Posejdonove ceste, momci i kujica skrenuli su na istok i ubrzo se pred njima
uzdigao atletski stadion.
Hodali su dok se nisu stopili s njim i ušli kroz rupu u ogradi. Zastali su u ciljnoj ravnini
staze i čekali na suncu.
Nekoliko minuta poslije, pojavila se uobičajena publika - lešinari muškog roda na
strvini sportskog igrališta. Staza s koje se ljuštio crveni tartan bila je prepuna korova. Na
terenu unutar kruga razrasla se prava džungla.
“Vidi”, rekao je Tommy i pokazao prstom.
Stizalo je sve više mladića, s raznih vrhunaca blistavog puberteta. Njihovi osunčani
osmijesi vidjeli su se već izdaleka, kao i ožiljci od života u predgrađu. Mogao si im osjetiti
i vonj: miris ljudi koji nisu baš muškarci.
Clay ih je neko vrijeme promatrao s vanjske staze. Gledao ih je kako piju, češkaju se
pod pazuhom. Nabacuju bocama. Nekolicina je šutala oštećenja na stazi - sve dok mu,
ubrzo, nije bilo dosta.
Spustio je ruku Tommyju na rame i otišao u hlad tribine.
Progutala ga je tama.

25
 Knjige.Club Books

DOHVATIŠE GA GRCI

Ubojici je ostala tek sramotna utjeha kad je sve ostale zatekao u dnevnom boravku - njih
koje smo često nazivali Tommyjevom ergelom kućnih ljubimaca propaliteta. I naravno, s
tim njihovim imenima. Neka bi ukazivala na uzvišeno, druga vukla na idiotsko. Zlatnu
ribicu je ugledao prvu.
Bacio je pogled ispod oka i pratio je do prozora, gdje je na stalku stajao akvarij u kojem
je ribica nasrtala i uzmicala, kad bi glavom lupila u staklenu stijenku.
Krljušt joj je bila poput ukrasnog perja.
Rep kao zlatne grablje.
AGAMEMNON.
Malo odlijepljena naljepnica u podnožju predstavljala ju je dječačkim, zbijenim
rukopisom ispisanim zelenim flomasterom. Ubojici je to ime bilo poznato.
Do njega je na izlizanom kauču između daljinskog upravljača i prljave čarape spavao
veliki, sivi mačak grubijan, mačor golemih crnih šapa, s repom u obliku uskličnika, kojeg
su zvali Hektor.
Hektor je po mnogočemu bio najprezrenija životinja u kući, a danas se, čak i po ovoj
vrućini, skutrio poput kakvog krznenog, debelog slova C, tek si je rep zario u tijelo poput
kakvog otrcanog mača. Kad bi mijenjao položaj, krzno je s njega otpadalo u grudicama, ali
se nije budio, preo je dalje, u istim dimenzijama. Bilo je dovoljno da mu se netko približi
pa da mu se upali motor. Makar to bio i ubojica.
Hektor nikad nije bio naročito izbirljiv.
Na kraju, na vrhu police s knjigama stajala je duga i velika krletka.
U njoj je bio golub i čekao, ozbiljnog ali sretnog izraza lica.
Vrata su bila širom otvorena.
Tu i tamo, kad bi stajao i hodao, ružičasta glavica ekonomično bi mu se klimala, kretao
se savršenim ritmom. Taj bi golub to radio svakog dana, dok je čekao da se popne na
Tommyja.
Tih dana zvali smo ga Telly.

26
 Knjige.Club Books

Ili T.
Ali nikad, ni u kakvoj prigodi, nismo mu izgovarali puno, iritantno ime:
Telemah.
Bože, kako smo samo zbog tih imena znali mrziti Tommyja.
A to mu je bilo dopušteno iz jednog jedinog razloga koji smo svi shvaćali: mali je znao
što radi.

Sad kad je ušao koji korak dublje u prostoriju, Ubojica je razmotrio situaciju.
U sobi su se izgleda nalazili samo ovi:
jedna mačka, jedna ptica, jedna zlatna ribica i jedan ubojica.
I naravno, u kuhinji, jedna mazga.
Prilično bezopasna ekipa.
Pod neobičnim svjetlom, opresivnom vrućinom i među drugim predmetima dnevnog
boravka - rabljenim i zlorabljenim starim laptopom, naslonima za ruke prekrivenima
mrljama od kave i školskim knjigama poput krajputaša razbacanih po tepihu - Ubojica je
osjetio kako mu se iza leđa nad njega nadvio. Samo što mu nije viknuo: bu.
Pijanino.
Pijanino.
Isuse bože, pomislio je, pijanino.
Drven, uspravan i od orahovine, stajao je u kutu zatvorenih usta, pod debelim slojem
prašine.
Dubok i smiren, senzacionalno tužan.
Pijanino, ništa više.
A ako vam sve ovo djeluje sasvim bezazleno, ne žurite sa zaključcima, jer ubrzo mu
se počelo trzati lijevo stopalo.
Srce ga je tako silno zaboljelo da bi najradije bio izjurio na prednja vrata.
Kakav trenutak da se na trijemu pojave prvi koraci.

Čuo se ključ, bila su vrata, onda Rory i nije bilo ni sekunde da se čovjek uspravi. Koje god
riječi da je Ubojica možda pripremio, skliznule su mu niz grlo, u kojem nije bilo baš ni
zraka. Samo okus srca što divlje lupa. Mogao ga je, isto tako, opaziti tek na sekundu, jer je
poput munje proletio hodnikom. Najveća je šteta bila u tome što nije mogao razabrati o
kome se radi.
Roryju ili meni?
Henryju ili Clayu?
Sasvim sigurno nije bio Tommy. Prevelik za njega.
Osjetio je samo neko tijelo u pokretu i krik oduševljenja iz kuhinje.

27
 Knjige.Club Books

“Ahileju! Ti drsko stvorenje!”

Hladnjak se otvorio i zatvorio, a Hektor je u tom trenutku podignuo glavu. Skočio je
na sag, stresao se i protegnuo stražnje noge, kako već to mačke rade. Otputio se do kuhinje
s druge strane. Glas se odmah izmijenio.
“A koga vraga bi ti, Hektore, mrcino teška? Skoči mi večeras opet na krevet i kunem
ti se, gotovo je s tobom.” Šuškanje vrećica s kruhom, otvaranje staklenki. Onda opet nečiji
smijeh. “Stari dobri Ahilej, a?”
Naravno da ga se nije riješio. Neka se Tommy s tim bakće, pomislio je.
Ili čak, pustit će mene da ga kasnije nađem. To bi stvarno bilo prekrasno - i to bi bilo
to.
Kako je brzo ušao, tako je sad u hodniku ponovno bljesnulo kretanje, zalupila su se
ulazna vrata i više ga nije bilo.
Možete si misliti da se od toga nije brzo oporavio.
Puno otkucaja srca, puno ubrzanog disanja.
Oborio je glavu, u sebi bio zahvalan.
Zlatna ribica se lupila u akvarij.
Ptica ga je promatrala, a onda hodala s kraja na kraj, poput pukovnika, a ubrzo se vratio
i mačak, Hektor je ušetao u dnevni boravak i sjeo, kao da je platio kartu za mjesto u publici.
Ubojica je bio siguran da si čuje bilo - lupu i trenje. Mogao ga je osjetiti u žilama.
Ako ništa drugo, jedno je bilo sigurno.
Mora sjesti.
Munjevito je zauzeo uporište na kauču.
Mačak si je oblizao usta i navalio.
Ubojica se osvrnuo i ugledao ga u punom skoku - debela, siva hrpa krzna i pruga -
pripravio se i primio napad. Na trenutak se ipak zapitao treba li mačka možda pomilovati?
Hektoru je to bilo nevažno - već mu je u krilu preo sto na sat. Čak ga je počeo i zadovoljno
grepsti, razmrcvario mu je butine. A sad evo dolazi još netko.
Gotovo da nije mogao povjerovati.
Dolaze.
Dolaze.
Dečki dolaze, a ja tu sjedim s najtežom domaćom mačkom u povijesti u krilu. Mogli
su mu isto tako uvaliti nakovanj, i to još neki koji prede.

Ovaj put se pojavio Henry, micao je kosu s očiju, zaputio se vrlo poslovno u kuhinju.
Njemu je stvar bila puno manje urnebesna, ali svakako ništa manje hitna:
“Ahile, dobro si to izveo, baš ti hvala na lijepom događaju za sjećanje - Matthew će
večeras skroz ispaliti na živce.”
Ma ne bi ja!

28
 Knjige.Club Books

Onda je otvorio frižider, ovaj put se tu donekle poštovao bonton. “Bi li mogao malo
pomaknuti glavu, stari, a? Hvala.”
Zveckao je, uzimao i vadio, ubacivao limenke piva u prijenosni hladnjaka uskoro se
zaputio svojim poslom, prema Bernborough Parku, a Ubojica je, opet, ostao u kući.
Što se tu događa?
Zar nitko nije mogao osjetiti, intuitivno, da je tu ubojica?
Ne, neće to biti tako lako, a sad je, skutren na kauču, mogao razmišljati o razdoblju
svoje prirodne nevidljivosti. Zapeo je - negdje između olakšanja koje mu je milosrdno
donijela i osjećaja stida zbog njene nemoći - pa je samo sjedio, jednostavno i nepomično.
Oko njega se na zrakama večernjeg svjetla kovitlao ciklon otpale mačje dlake. Zlatna ribica
nastavila je svoju borbu protiv stakla, a golub je uhvatio puni ritam.
Odostraga ga je promatrao pijanino.

29
 Knjige.Club Books

BUZDOVAN OD KRVI I MESA

Kad su i posljednji stigli na Bernborough Park, rukovali su se i smijali. Uživali su. Pili su
onako kako već adolescenti piju, pohlepnih, razjapljenih usta. Govorili su: “Oj!” i “Hej!” i
“Di si ti, govnaru gadni?” Virtuozno su se služili aliteracijom, a da to nisu ni znali.
Čim je izašao iz auta, Henry je najprije otišao provjeriti je li Clay u svlačionicama pod
tribinom. Dolje je naletio na današnju ekipu: šest mladića koji su čekali, a dogodit će se
sljedeće:
izaći će iz tunela.
Svaki će se od njih šestorice smjestiti negdje na atletskoj stazi.
Trojica kod oznake za sto metara.
Dvojica kod dvjesto.
A jedan negdje između oznake za tristo metara i cilja.
Zadnje i najvažnije je što će sva šestorica dati sve od sebe da spriječe Claya u pokušaju
da istrči cijeli krug. Što je puno lakše reći, nego učiniti.
A kad je u pitanju ekipa u publici, ti su pogađali rezultat. Svaki od njih bi prognozirao
određeno vrijeme, a tu bi na scenu stupao Henry. Uopće mu nije bilo teško voditi brigu oko
oklada. U ruci je nosio komadić krede, oko vrata objesio staromodnu štopericu i bio je
spreman.

Danas se na njega već u podnožju tribine bacilo nekoliko mladića. Henryju mnogi od njih
nisu djelovali kao stvarne osobe – tek nadimci uz koje su išli mladići. Što se pak nas tiče,
ovdje ćemo ih vidjeti i ovdje ostaviti, ostat će zauvijek iste budale. Kad razmisliš, to je čak
i nekako divno.
“Pa, Henry?” upita Gubavac. Tipa s takvim nadimkom ne možeš ne žaliti, bio je
prekriven krastama različitih oblika, boja i veličina. Vele da se s osam godina počeo
glupirati biciklom i nikad nije prestao.
Henry se gotovo sažalio nad njim, ali se ipak odlučio za podsmijeh. “Pa, šta?”
“Koliko je umoran?”

30
 Knjige.Club Books

“Ne previše.”
“Je li već trčao uz Seratorovo stubište?” To je sad pitao Chugs. Charlie Drayton. “I
uzbrdo do groblja?”
“Gle, dobro je, ne, u savršenom stanju.” Henry je u radosnom iščekivanju trljao ruke.
“Dolje su šestorica najboljih. Čak i Starkey.”
“Starkey! Taj se dripac dakle vratio? To po meni vrijedi još barem trideset sekundi.”
“Ma daj, Pastrva, Starkey je jak samo na riječima. Clay će samo projuriti pored njega.”
“Serko, koliko je ono katova u toj stambenoj zgradi?”
“Šest”, odgovori Henry, “a ključ je malo već i zahrđao, stari. Sredi nam novi pa ti
možda dam da se kladiš besplatno.”
Kovrčavi Serator kovrčavog lica oblizao si je kovrčave usne. “Što? Za ozbiljno?”
“Dobro, možda u pola cijene.”
“Hej”, uključio se tip imenom Sablast, “zašto bi se Serko kladio besplatno?”
Henry je sve prekinuo već i prije nego što bi iskrsnula situacija koju bi trebalo
prekidati. “Slušaj me Sablasti, ti blijedo, siromašno kopile, Serko nažalost ima nešto što
nam treba, koristan je.”
Hodao je uz njega, poučavao ga. “Ti si, pak, beskoristan. Kužiš?” “Okej Henry, ajmo
ovako”, Serator je probao izboriti bolju pogodbu. “Dam ti ključ ako mi ti daš tri gratis
oklade.”
“Gratis? Da nisi možda Francuz?”
“Henry, mislim da to nije francuski, možda bi moglo biti njemački.”
To je izrekao glas koji nije bio u ekipi oko njega. Henry mu pogledom potraži izvor.
“Jesi to ti Chewie, kosmato čudovište? Ti, koliko sam čuo, ne znaš ni engleski!” Ostalima
je rekao: “Jel čujete vi ovog seronju?”
Nasmijali su se. “Henry, lijepo si mu rekao.”
“I nemoj misliti da ćeš nešto ušićariti na račun ‘Henry, lijepo si mu rekao’.”
“Hej, Henry.” Serator. Da ipak proba još jednom. “A recimo da...”
“Isusa ti boga!” glas mu je srdito eksplodirao, ali Henry se uvijek samo pretvarao,
nikad iza te hinjene srdžbe nije bilo stvarne ljutnje. Do sedamnaeste godine već je morao
pretrpjeti većinu toga što ti pripadnost obitelji Dunbar može donijeti i sve je iza sebe
ostavio s osmijehom na licu. A i ove srijede na Bernboroughu su mu prirasle srcu, bio je
slab na momke koji su sve to promatrali s ograde.
Sviđalo mu se što je njima to glavni tjedni događaj prije vikenda, a Clayu ionako samo
još jedno zagrijavanje. “U redu, skotovi, tko je prvi na redu? Deset unaprijed, inače možete
mirno odjebati!”
Skočio je na klupu punu špranja.
Tu su se sad ljudi kladili na jednu i na drugu stranu, od 2:17 do 3:46 i odlučnih 2:32.
Komadićem zelene krede ispisivao im je pred nogama po betonu imena i vremena, pored
oklada iz prethodnih tjedana.
31
 Knjige.Club Books

“U redu, Promotivna Ponuda, daj se više odluči, sad bi stvarno bilo dosta.”
Promotivna Ponuda, kojeg su zvali i Vong, imenom Kurt Vongdara, dugo se
premišljao. Nije baš previše toga ozbiljno shvaćao, ovo izgleda jest.
“U redu”, rekao je. “Ako je tamo Starkey, daj onda stavi, jebiga -5:11.”
“Isuse”, protisnuo je Henry iz svog čučnja, s osmijehom na licu. “I dečki, ne
zaboravite, nema predomišljanja ili prekrajanja krede...”
Nešto je vidio.
Nekog.
Doma u kuhinji su se mimoišli za nekoliko minuta, ali sad ga je ugledao - čvrstog,
nepogrešivog, kose boje tamne hrđe i očiju poput starog željeza, kako žvače gumu.
Henryjevom oduševljenju nije bilo kraja.
“Šta, šta?” Skupno, zborno pitanje. “Što je? Što se...” a Henry je samo kimnuo prema
gore, paralelno s glasom koji se spustio na kredu.
“Gospodo...”
I samo na trenutak, svakom se mladiću na licu ukazao neponovljiv izraz
aupičkumaterinu, onda su svi skočili.
Svi su mijenjali oklade.

32
 Knjige.Club Books

DIMNI SIGNAL

U redu, sad je dosta.

Prisjelo mu je.
Koliko god da je Ubojica bio turobnog raspoloženja, kriv i pun kajanja, došao je do
zaključka: možemo ga prezreti, ali ignorirati ne. S druge pak strane, učinilo mu se kako
bonton nameće sljedeći potez - s obzirom da je u kuću ušao bez dozvole, trebao nas je ipak
upozoriti:
podignuo je Hektora iz krila.
Prišao pijaninu.
Umjesto da otvori poklopac nad klavijaturom (nije bilo nikakve šanse da se na to
natjera), među žice je pogledao odozgo, a ono što je otkrio bilo je možda još i gore - jer su
tamo ležale dvije knjige tamno sive boje i stara, plava vunena haljina. U njenom džepu bilo
je dugme s haljine, a ispod nje ono što je ustvari tražio: kutija cigareta.
Polako ju je izvukao.
Tijelo mu je otkazalo.
Teškom mukom digao se i uspravio.
Uz najveći napor opet je zatvorio pijanino i vratio se u kuhinju.
Iz ladice s priborom za jelo izvadio je upaljač i stao pred Ahileja.
“Ma, ko ga jebe.”
Prvi put se usudio progovoriti. Sad je već shvatio da ga mazga nije u stanju napasti pa
je pripalio i prišao sudoperu.
“Kad sam već tu, mogao bi baš i suđe oprati.”

33
 Knjige.Club Books

IDIOTI

U tribini su zidovi svlačionice bili išarani grafitima - na sramotu autora, amaterski

izvedenima. Clay je sjedio bosonog i nimalo se na njih nije obazirao. Tommy je pred njim
Rumenoj s trbuha skidao zakačene čvorove trave, potom je kuja prišla njemu. Nježno joj
je šakom stisnuo njušku.
“Dunbar.”
Kao što se moglo i očekivati, tu je bilo šest drugih mladića, svaki u vlastitom išaranom
odjeljku. Petorica su razgovarala i međusobno se šalila. Jedan je okolo vodao djevojku:
životinja od momka imenom Starkey.
“Oj, Dunbaru.”
“Šta je?”
“Ne ti Tommy, kretenu prokleti.”
Clay digne glavu.
“Evo ti”, Starkey mu je dobacio rolu samoljepljive krep-trake, koja ga je pogodila u
grudi.
Kad je pala na pod, Rumena ju je pokupila i držala u zubima. Clay je gledao kako se s
njom hrva dok je Starkey nastavljao bjesnjeti.
“Neću da bude nikakvih izgovora kad te vani počistim, to je sve. A još mi je u živom
sjećanju kako si izveo foru s ljepljivom trakom kad smo bili mlađi. Dolje je sve puno
razbijenog stakla. Ne bi htio da si ozlijediš te lijepe nožice.”
“Jesi ti to rekao da ti je još u živom sjećanju?” upita ga Tommy.
“Šta, štemer se ne bi smio znati lijepo izražavati? Rekao sam i kretenu prokleti, što se
savršeno odnosi na ovakve kao ti.”
Starkeyju i djevojci ova replika se baš svidjela, dok se Clayu svidjela ona. Gledao joj
je prljavi osmijeh ocrtan ružem za usne. Svidjelo mu se i kako joj naramenica grudnjaka
pleše po ramenu. Nije mu smetalo što su se dirali i trljali jedno o drugo - njene prepone na
njegovom bedru, koje je opkoračila. Bilo mu je to neobično, ali ništa više od toga. Prvo, to
nije Carey Novac. Drugo, ništa osobno. Ljudima iz vana, dečki su ovdje samo kotačići u

34
 Knjige.Club Books

prekrasnom stroju, perverzna zabava. Clayu su bili kolege s određenom svrhom. Koliko ga
mogu ozlijediti? Koliko može izdržati?
Znao je da uskoro izlaze, zato se zavalio na klupi, sklopio oči i zamislio Carey pored
sebe, toplinu i svjetlo njenih ruku. Pjege na licu izgledale su kao da ju je netko izbo iglicom
- tako duboke i crvene, ali sićušne - kao kakav dijagram, čak i bolje od toga, kao kakav
crtež za školarce koji nastaje spajanjem točkica. U krilu je držala knjigu svijetle omotnice
koju su oboje čitali, s brončanim, isprekidanim slovima: KAMENOLOMAC.
Ispod naslova je pisalo: Sve što ste uvijek željeli znati o Michelangelu Buonarrotiju -
neiscrpnom kamenolomu veličanstvenosti. Unutra je na samom početku bila otrgnuta
stranica, na kojoj je bila bilješka o piscu. Za označavanje napretka u čitanju služio je
nedavni listić iz kladionice:

Royal Hennessey, 5. utrka

#2 - Matador
Samo na pobjedu: 1 dolar

Uskoro je ustala, a onda se nagnula prema njemu.

Smiješila se onako u svom stilu, kao da je baš zainteresirana, kao da se sa svime
otvoreno suočava. Prišla je i počela, gornjom usnom dodirnula je njegovu donju, a knjigu
držala između njih dvoje. ”Upravo je u tom trenutku znao da je to svijet i da se radi samo
o viziji.” Dok mu je citirala svoju omiljenu stranicu, usnama je dodirnula njegove - triput,
četiri puta, recimo da je bilo pet - i tad rekla, nakon što se tek neznatno odmaknula:
“Subota?”
Kimnuo je jer će se u subotu navečer, za samo tri dana, sastati u zbilji, na njegovom
drugom, omiljenom zaboravljenom igralištu. Koje se zvalo The Surrounds. Tamo će ležati
budni. Od dodira njene kose satima bi ga svrbjelo. Ali nikad je ne bi maknuo ili popravio.
“Clay.” Njen lik počeo je nestajati. “Vrijeme je.”
Ali nije želio otvoriti oči.

U međuvremenu klinac s isturenim zubima kojeg su zvali Lasica odustao je, a umjesto
njega će ući, kao i uvijek, Rory. Kad god bi se pojavio, za stara, dobra vremena, ispalo bi
tako.
Prošao je kroz tunel pod tribinom i ušao u depresivnu svlačionicu, čak se i Starkey
prestao prenemagati oko svoje cure. Rory je u vis digao prst, čvrsto njime prekrivši usta.
Tommyju je gotovo agresivno raskuštrao kosu i onda se nadvio nad Claya. Proučavao ga
je, s osmijehom, ležerno, pogledom svojih nevjerojatnih očiju boje starog željeza.
“Oj, Clay.” Nije mogao odoljeti. “Još se baviš ovim glupostima, a?” Clay mu je
uzvratio osmijehom, morao je.
Osmjehnuo se, ali nije dizao glavu.

35
 Knjige.Club Books

“Dečki, jesmo spremni?”

Henry im je dao znak držeći u ruci štopericu.
Dok je Clay ustajao, Tommy mu je postavio pitanje, sve kao dio istog rituala.
Ležerno je pokazao na svoj džep.
“Hoćeš da ti pričuvam?”
Clay nije rekao ništa, ali svejedno mu je odgovorio.
Odgovor je uvijek bio isti.
Čak ni glavom nije odmahnuo.

Sad su grafite ostavili za sobom.

Opet su izašli iz tunela.
Uspravili se na svjetlu.
Na stadionu je bilo možda dvadesetak idiota, po pola sa svake strane, koji su ih svi
dočekali pljeskom. Idioti su pljeskali idiotima, bilo je veličanstveno. To je bilo najbolje što
je ova ekipa znala raditi.
“Ajmo!”
Glasovi Su bili topli. Pljesak dlanova.
“Clay, trči iz sve snage! Zapni sinko!”
Iza tribine se i dalje vidjelo žuto svjetlo.
“Rory! Nemoj ga ubit!”
“Dobro ga lupi Starkica, gade jedan ružni!”
Smijeh. Starkey se zaustavio.
“Hej!” Pokazao je prstom i citirao iz kina. “Možda ću prvo malo vježbati na tebi.”
Ružni gad mu nimalo nije smetao, ali nije mogao preći preko toga da ga netko zove
Starkica. Osvrnuo se i vidio da se njegova cura zaputila prema drvenim klupama na tribini.
Nije se željela miješati s ostatkom ovog šljama, očito joj je jedan bio sasvim dovoljan.
Pokrenuo je svoje trokrilno tijelo za njom.
Svi su se nakratko našli u ciljnoj ravnini, ali onda su se dečki iz svlačionice ubrzo
pokupili. Prva trojica bila su Seldom, Maguire i Zvončica: dvojica gipkih i jakih i jedan
kao od brda odvaljen da ga zdrobi.
Dvojac na 200 metara bit će Schwartz i Starkey, jedan od njih je bio potpuni
džentlmen, a drugi prava pravcata zvijer. Kod Schwartza je bilo zanimljivo što je, iako je
bio izrazito, naglašeno pravedan, u samom natjecanju djelovao razorno. Poslije bi se
sav pretvorio u jedan veliki osmijeh bijelih zuba i stalno te tapšao po leđima. Ali kod mreže
za bacanje diska uletio bi u njega kao vlak.

Sad su se pokrenuli i kladioci. Uspeli su se gore, do najvišeg reda tribine, da vide cijelu
atletsku stazu.

36
 Knjige.Club Books

Dečki na stazi bili su spremni.

Udarali su se po mišicama.
Rastezali se i pljeskali po rukama.
Kod oznake za 100 metara, između sebe su ostavili praznu stazu. Imali su divnu auru,
noge su im bile osvijetljene, sa suncem na zalasku u pozadini.
Kod oznake za 200 Schwartz je micao glavom s lijeva na desno. Plava kosa, plave
obrve, koncentracija u pogledu. Do njega je Starkey pljunuo na stazu. Zalisci su mu bili
prljavi i uspravni, okomiti u odnosu na obraze. Kosa mu je bila poput otirača. Opet je
pogledao i pljunuo.
“Hej”, rekao mu je Schwartz, pogleda i dalje uprtog u oznaku za 100 metara. “Za koju
sekundu ćemo se možda po tome valjati.” ”Pa?”
I na kraju je dolje na ciljnoj ravnini, možda pedesetak metara od cilja, mirno stajao
Rory, kao da su ovakvi trenuci u životu sasvim logični, kao da to tako treba biti.

37
 Knjige.Club Books

MAĐIONIČAREV RUPČIĆ

Napokon, brujanje automobilskog motora.

Zvuk zatvaranja vrata kao stisak klamerice.
Pokušao ga je smiriti, ali Ubojici se bilo dodatno uzburkalo, što je najočitije bilo na
vratu. Bio je gotovo toliko očajan da od Ahileja zatraži da mu zaželi sreću, ali je sad
napokon mazga i sama djelovala pomalo ranjivo, frknula je i pomaknula kopito.
Koraci na trijemu.
Nešto je stavljeno u ključanicu i okrenuto.
U trenutku sam nanjušio dim.
Na vratima mi je bez glasa s jezika skliznula cijela bogohulna litanija. Pravi
mađioničarev rupčić strave i užasa, koji su slijedili kilometri neodlučnosti i ruke iz kojih
je trenutno nestala sva krv. Što ću sad? Što ću dovraga sad?
Koliko sam dugo tu stajao?
Koliko mi je puta palo na pamet da se jednostavno okrenem i vratim van?
U kuhinji je (kako sam puno kasnije doznao) Ubojica tiho ustao.
Udahnuo je sparan zrak. Zahvalno pogledao mazgu:
da ti uopće nije na um palo da me sad ostaviš.

38
 Knjige.Club Books

NASMIJEŠENI ČOVJEK

“Tri... dva... jedan... sad.”

Štoperica je škljocnula, a Clay startao.
U posljednje vrijeme su to stalno tako radili, Henryju se strašno sviđalo kako na
televiziji izvode start alpskih skijaša pa je primijenio istu metodu.
Kao i obično, Clay nije bio u stazi kad je počelo odbrojavanje. Djelovao je ravnodušno,
bezizražajnog lica, bosonog se osjećao sjajno. Stopala su mu zasad dobro držala stazu.
Tek kad je potrčao, osjetio je da mu u očima nadire par vrelih, oštrih suza. Tek je u
tom trenutku stisnuo šake, bio je spreman za ovu brigadu idiota, taj užasni adolescentski
svijet. Nikad ga više neće vidjeti, niti mu pripadati.
Korov mu se pred nogama povijao lijevo i desno, da mu se skloni s puta. Čak je i disao
kao da mu tek povremeno pobjegne dah. Na licu mu se i dalje nisu vidjele nikakve emocije.
Samo dva luka koja su za sobom na obrazima ostavile suze, koje su se do prvog zavoja
osušile, zavoja na kojem su ga čekali Seldom, Maguire i Zvončica. Clay je znao kako im
zadati udarce. Što se tiče većine dijelova tijela raspolagao je s jednim ili dvoje, ali laktova
je u njega bilo na tisuće.
“Evo.”
Sjurili su se na njega kao da znaju što rade.
Dočekali su ga u četvrtoj stazi, puni škodljivog znoja i podlaktica, a njegove su noge
nastavile trčati, u vis, dijagonalno. Sila kretanja bila je na njegovoj strani. Desnu ruku je
zario u gumu, onda u koljeno, bacio je Maguirea iza leđa, odbio od sebe Seldomovo lice.
U trenutku je vidio kako se jadnik zbunio, a onda ga je oborio, svom snagom.
U tom trenutku je okrugli Brian Bell Zvončica - koji je imao i rezervni nadimak Speksi
- naletio na njega proždrljivim udarcem. Šakom u grlo, pozamašnim grudnim košem sjeo
mu je na leđa. Šapnuo mu je, vrelim dahom i promuklo: “Moj si.”
Clayu se nije sviđalo da mu tako šapuću. Nije mu se sviđalo ni da bude nečiji, tako da
je uskoro među korovom ležala vrlo jadna vreća. Koja je usto krvarila na uho. “Aukuvac!”
Dečko je nestao.

39
 Knjige.Club Books

Da, Zvončicu se moglo zaboraviti, ali ostala dvojica su se vratila, jedan snažan, drugi
povrijeđen, no to nije bilo dovoljno. Clay se odgurnuo. Iskoračio. Sad se našao na
istrošenoj ravnini među zavojima.
Promatrao je sljedeću dvojicu, koja ga nisu očekivala tako brzo.
Schwartz se pripravio.
Starkey je opet pljunuo. Čovjek je prava fontana. Vodoriga!
“Hajde!”
To se sad oglasilo stvorenje u Starkeyjevom grkljanu, pozivom u boj.
Trebao je biti pametniji, predvidjeti da se Clay neće oko toga uzbuđivati, ili to shvatiti
kao prijetnju.
U pozadini su prva trojica momaka ostala pogrbljena, tek mutni obrisi kad je izletio u
širinu pa promijenio smjer. Usmjerio se više prema Starkeyju, koji sad nije više pljuvao,
nego se zakrenuo. Reagirao je u zadnji čas, tek toliko da prstom dotakne vrh
Clayovih kratkih hlača, a onda je, naravno, slijedio Schwartz.
Kao što se i očekivalo, Schwartz se u njega zaletio kao brzi vlak.
Ekspresni u 2:13.
Uredne šiške skliznule su mu preko glave, kad ga je nabio u tlo, pola u prvu stazu, a
pola u zid korova, a onda ga je koljenima još dočekao i Starkey. Probušio mu je obraz onim
svojim šiljatim zaliscima. Čak ga je i uštinuo kad su se našli u divljem kolopletu ritanja i
kopanja očiju, krvi i guranja te Starkeyjevog daha koji je bazdio po pivu. (Bože mili, baš
je jadna ta cura gore na tribini.)
Nogama su tukli po tartanskoj stazi, kao da se guše.
Kao da je kilometrima udaljena, s tribina je doprla primjedba: “Ništa se ne vidi!” Ako
se ovo nastavi unutar staze, morat će otrčati do zavoja.
U zelenilu Bernborough Parka, puno se natezalo i hrvalo, ali Clay bi uvijek našao
način. Njega na kraju svega toga nije čekala pobjeda, niti poraz, niti vrijeme, kao ni novac.
Svejedno koliko mu nanosili boli, nije ga boljelo. Ili, koliko ga god držali, nisu ga mogli
držati. Ili, barem, bola mu nisu mogli nanijeti dovoljno.
“Stisni mu to koljeno!”
Schwartz je dao mudar prijedlog, samo što je stigao prekasno. Ako je koljeno bilo
slobodno, slobodan je bio i Clay i mogao se odgurnuti, preskočiti sto kila pod nogama i
ubrzati.
Sad se čulo navijanje publike i zvižduci.
Krdo nadimaka stuštilo se s tribine na stazu. S te udaljenosti teško se dalo razabrati što
dovikuju - više je to sličilo na pjesme u njegovoj sobi kad bi zapuhao noćni južnjak - ali
čuli su se, dopirali od tamo, gdje je bio i Rory.
Sljedećih 150 metara oker crvene staže bilo je samo njegovo. Oćutio se drugačije, suhi
tragovi suza su popucali.
Trčao je prema odbojnom svjetlu, njegovim tvrdoglavim, krupnim zrakama.

40
 Knjige.Club Books

Gledao pred noge, u elastičnu površinu tartana.

Trčao je prema povicima mladića koji su ga dozivali iz hlada tribine.
Tamo je negdje bila i crvenousta djevojka i njeno ležerno, neposlušno rame. U toj
pomisli nije bilo seksa, tek slična nit zabave.
Svjesno je razmišljao o njoj jer sad počinje patnja. Nije mu bilo važno što nikad prije
nije tako brzo stigao do ove točke. Ništa mu to nije značilo, ništa, jer je tamo, pedeset
metara od cilja kao kakva glasina stajao Rory.

Dok se približavao, Clay je znao da mora biti odlučan. Oklijevanje bi ga uništilo. Plahost
bi ga ubila. Malo prije nego što će naletjeti na njega, u desnom kutu vidnog polja, dvadeset
i četiri mladića dovikivala su svatko svoje. Gotovo da su srušili tu tribinu, a pred njima je
opazio Roryja.
Bio je kao i uvijek, sirov i uvrnut.
A Clay?
Cijelo tijelo mu je vrištalo, skreni, lijevo ili desno. Doslovno se popeo na njega i
nekako se uspio prebaciti preko. Osjetio je bratovu anatomiju, ljubav i naklonjenu srdžbu.
Mladić i tlo su se sudarili, sad mu je držao samo jedno stopalo. Ruka koja mu je stezala
gležanj bila je sve što je stajalo između Claya i ostvarenja koje se dugo držalo nemogućim.
Ali preko Roryja se nije moglo. Nema šanse. A opet, eto ga, kako ga vuče za sobom.
Istegnuo se da ga zguli sa sebe. Ruka mu se stisnula, ali koji centimetar od Roryjevog lica
podigla se šaka, poput titana iz dubina. Rukovanje iz pakla, zdrobio je Clayu prste jednim
laganim stiskom i istim pokretom ga svalio dolje.
Deset metara od cilja, cijelim tijelom je tresnuo na stazu, otkad je to Rory tako lagan?
U tome je ležala ironija njegovog nadimka. Buzdovan od krvi i mesa ukazivao je na neku
nepodnošljivu težinu, ali ovdje je ispao više kao izmaglica. Ako bi se okrenuo, eto ga,
ali ako bi ispružio ruku, više nije bilo ničeg.
Već se našao negdje drugdje i predstavljao novu buduću opasnost. Jedino što je kod
njega imalo neku masu i težinu bili su dubina i hrđa kose te njegove oči od sivog metala.
Sad ga je čvrsto zgrabio na crvenoj, uleknutoj stazi. Do njih su se spuštali glasovi, s
mjesta gdje su bili mladići i iz teškog neba. ”Ajde Clay. Isusa ti Krista, deset metara, još
samo malo.”
Tommy: “Clay, što bi napravila Zola Budd? Što Leteći Skot? Othrvaj se do cilja!”
Rumena je zalajala.
Henry: “Rory, stvarno te iznenadio, a?”
Rory je digao glavu i upitno mu se osmjehnuo očima.
Drugi glas, nekog ne-Dunbara, upućen Tommyju: “Ko ti je dovraga Zola Budd? A kad
smo već kod toga, tko je taj Leteći Skot?” ”Škot.”
“Svejedno.”
“Ljudi, dajte umuknite? Imamo tučnjavu!”

41
 Knjige.Club Books

Ovako bi često ispalo kad bi započela borba. Momci su ostali, gledali i skoro pa žalili
što i sami nemaju petlje za to, istovremeno i zahvalni što je tako.
Pričanje je bilo sigurnosna mjera jer je u tom prizoru dvojice ukliještenih na stazi bilo
nečeg ogavnog, s plućima od papira i borbom za dah.
Clay ga je uvrtao, ali se Rory nije dao.
Samo jednom se, gotovo već nakon nekoliko minuta, gotovo iščupao, ali opet ga je
dograbio. Ovaj put je vidio cilj, gotovo da je osjetio miris boje s crte.
“Osam minuta”, rekao je Henry. “Hej, Clay, jel ti dosta?”
Stvorio se nepravilan, ali vidljiv špalir, znali su kako čovjeku ukazati čast. Da je neki
od mladića izvukao telefon, da fotografira ili snima, okomili bi se na njega i nalupali ga
bez krzmanja.
“Hej, Clay.” Henry, sad neznatno glasnije. “Dosta?”
Ne.
Kao i uvijek, rečeno je, a da nitko nije morao izgovoriti jer se još nije osmjehnuo.
Devet minuta, deset, uskoro je bilo i trinaest, a Rory je razmišljao da ga zadavi, ali
onda je, blizu kraja petnaeste minute, Clay konačno popustio, zabacio glavu i jedva
primjetno se iscerio. Stigla mu je slaba nagrada, kroz noge mladića ugledao je djevojku
gore u hladu, s naramenicom grudnjaka, a Rory je uzdahnuo: “Fala kurcu.” Srušio se na
bok i gledao kako se Clay - jako polako, s jednom još neozlijeđenom rukom i drugom koja
se vukla za njim - odvukao preko cilja.

42
 Knjige.Club Books

GLAZBA UMORSTVA

Pribrao sam se.

Silovito sam upao u kuhinju i u njoj, kod hladnjaka, ugledao Ahileja.
Pogled mi je, između cijele planine čistog posuđa, prelazio s mazge na Ubojicu i
natrag, dok sam odlučivao s kim da se prvo suočim.
Manje od dva zla,
“Ahileju”, rekao sam. Toliko mi je išao na živce, toliko sjeo na jetra da je samokontrola
morala biti jaka. “Za boga miloga, jesu li to oni gadovi opet ostavili otvorena stražnja
vrata?”
Mazga je, u skladu s reputacijom, pitanje otrpjela mrtva hladna.
Otvoreno i s dosadom postavila je vječito ista dva pitanja:
što?
Što je sad tu tako neobično?
Imala je pravo, bilo je to već četvrti ili peti put tog mjeseca. Rekord je vjerojatno bio
u opasnosti.
“Ajde”, rekao sam i brzo je uhvatio za grivu na vratu.
S vrata sam se obratio Ubojici.
Preko ramena, ali mirnim, poslovnim tonom.
“Samo da znaš, ti si sljedeći.”

43
 Knjige.Club Books

POPUT URAGANA

Grad je bio u mraku, ali živ.

U autu tišina.
Ostao je samo povratak kući.
Prije se iznijelo pivo, koje su svi podijelili.
Seldom, Zvončica, Maguire.
Schwartz i Starkey.
Svi su uzeli nešto novca, uzeo je i klinac kojeg su zvali Gubavac, koji se kladio na
ravno četrnaest minuta. Kad se počeo naslađivati, svi su mu rekli da bere kožu na šiljak.
Ostatak je zadržao Henry. Sve se odvilo pod ružičastim i sivim nebom. Najboljim grafitima
u gradu.
Dok je Schwartz u jednom trenutku prepričavao fore s pljuvanjem s 200 metara,
djevojka je postavila pitanje. Motala se sa Starkeyjem po parkiralištu.
“Koji je vrag tom tipu?” To doduše nije to spomenuto pitanje, stići će za koji trenutak.
“Da onako trči. Onako se tuče.” Razmišljala je o tome i prezrivo se otresla. “I kakva je to
uopće gluparija od igre? Svi ste obični govnari.”
“Govnari”, rekao je Starkey, “pa baš ti hvala.” Zagrlio ju je kao da je to kompliment.
“Hej, ljubavi!”
Henry.
I djevojka i Vodoriga su se osvrnuli, a Henry iskrivio lice u osmijeh. “Nije to nikakva
igra, samo običan trening!”
Stavila je ruku na bok i znate što je sljedeće rekla, ta cura labavih čipkastih naramenica,
a Henry će dati sve od sebe. “Clay, hajde, prosvijetli nas. Za koji to vrag ti u stvari
treniraš?”
Ali Clay se ovaj put okrenuo od njenog ramena. U ogrebanoj jagodici obraza osjećao
je bilo - to mu je podario Starkeyjev zalizak. Neozlijeđenom rukom pretražio si je vrlo
polako džep, a onda čučnuo.

44
 Knjige.Club Books

Treba sad tu reći da je odgovor na pitanje za što trenira našem bratu bio podjednako
zagonetan. Znao je samo da radi i čeka dan kad će taj odgovor otkriti - i da je taj dan, kako
se ispostavilo, baš danas. Čekao ga je kod kuće, u kuhinji.

Carbineova ulica i Empireov prolaz, a onda dio Posejdonove ceste.

Clay se tuda uvijek volio voziti kući.
Sviđali su mu se noćni leptiri koji su se u visokim, gustim oblacima skupljali po
uličnim svjetiljkama. Pitao se uzbuđuje li ih noć ili smiruje, čini spokojnima, a ako ništa
drugo, barem im daje neku životnu svrhu. Leptiri su znali što im je činiti.
Ubrzo potom skrenuli su u Archerovu ulicu.
Henry: za volanom, smiješio se i vozio jednom rukom.
Rory: digao je noge na vjetrobran.
Tommy: napola je već spavao pored Rumene, koja je ubrzano dahtala.
Clay: nije znao da je to sad to.
Naposljetku Rory to više nije mogao izdržati - tu smirenost.
“Jebiga, Tommy, jel taj pas mora baš tako glasno dahtati?”
Trojica su se nasmijala, kratko i duboko.
Clay je pogledao kroz prozor.
Možda bi situaciji odgovaralo da Henry u ludoj vožnji izleti pred kuću, ali uopće nije
bilo tako.
Kod gospođe Chilman u susjedstvu žmigalo je svjetlo.
Mirno skretanje pred kuću - koliko god je to auto dopuštao.
Ugasila su se svjetla.
Otvorila vrata.
Jedino što je remetilo potpuni mir bio je zvuk zatvaranja vrata na autu. Zvuk je u četiri
brza pucnja ispaljen na kuću i sletio je ravno u kuhinju.
Zajedno su prošli travnjakom.
“Jel netko od vas lopova zna što je za večeru?”
“Ostaci.”
“To bi baš i moglo biti.”
Noge su im pregazile trijem.
“Evo ih”, rekao sam, “tako da se slobodno možeš spremiti za odlazak.”
“Shvaćam.”
“Ništa ti ne shvaćaš.”
Upravo sam u tom trenutku pokušao naći razlog zašto bih ga pustio da ostane. Samo
koju minutu prije, kad mi je rekao zašto je došao, glas mi se odbio od posuđa i Ubojicu
zgrabio ravno za grlo. ”Što bi ti to htio?”

45
 Knjige.Club Books

Možda se radilo o tome da se stvar već ionako pokrenula, dogodit će se, a ako je ovo
taj trenutak, onda neka bude. Osim toga, usprkos njegovom jadnom stanju, mogao sam
osjetiti još nešto. Bilo je kod njega i odlučnosti i, svakako, izbaciti ga bilo bi strašno
zadovoljstvo - ah, zgrabiti ga za ruku. Natjerati ga da ustane. Gurnuti ga van kroz vrata.
Isusa ti milog boga, bila bi to divota nad divotama! Ali bi nas isto tako izložilo napadu.
Ubojica bi se mogao vratiti kad ne budem kod kuće.
Ne. Ovako je bolje.
Najbolji način da se situacija stavi pod nadzor je da se sva petorica zbijemo i pokažemo
koliko smo jaki.
U redu, dosta.
Da preformuliram, nas četvorica i jedan izdajnik.

Ovaj put, sve se dogodilo u trenutku.

Henry i Rory prije su propustili osjetiti opasnost, ali sad je kuća njome bila sasvim
prožeta. U zraku je bila svađa, vonj izgorjele cigarete.
“Pst.” Henry je zabacio ruku i šapnuo. “Oprezno.”
Prolazili su hodnikom. “Matthew?”
“Ovamo.” Zamišljen i dubok, moj glas je sve potvrdio.
Njih četvorica nekoliko su se trenutaka zgledala, budna, zbunjena, svi su listali neki
svoj unutrašnji katalog, tražili svoj sljedeći službeni film.
Onda se opet oglasio Henry: “Matthew, jesi dobro?”
“Ma super sam, upadajte konačno.”
Slegnuli su ramenima, u vis digli otvorene dlanove.
Sad više nije bilo razloga da ne uđu i tako su jedan po jedan išli prema kuhinji, u kojoj
je svjetlo bilo poput ušća. Iz žutog je prešlo u bijelo.
U kuhinji, ja sam stajao kod sudopera, prekriženih ruku. Iza mene posuđe: čisto i
sjajno, kao kakav rijetki, egzotični muzejski izložak.
Njima slijeva, kod stola, on.

Bože, čuješ li to?

Njihova srca?
Kuhinja je sad bila svoj vlastiti mali kontinent, a četiri mladića stajala su na ničijoj
zemlji, što je prethodilo svojevrsnoj grupnoj migraciji. Kad su stigli do sudopera, držali
smo se skupa, s Rumenom negdje između nas. Čudno je to, kakvi su dečki, nije nam
smetalo što se dodirujemo - ramenima, laktima, zglavcima, rukama - a svi smo gledali u
našeg ubojicu, koji je sam sjedio za stolom. Potpuno ispalio na živce.
Što se tu imalo misliti?
Pet mladića, zamršene misli i iskeženi zubi Rumene.

46
 Knjige.Club Books

Da i kujica je instinktivno shvatila da ga treba prezreti, ona je bila ta koja je narušila

tišinu, zarežala je i počela mu se primicati.
Pokazao sam na nju, smiren i zao. “Rumena.”
Prestala je.
Onda su se ubrzo Ubojici otvorila usta.
Ali ništa nije rekao.
Svjetlo je bilo bijelo poput aspirina.

U tom trenutku, kuhinja se počela otvarati, ili se barem otvorila Clayu. Ostatak kuće se
otkinuo i dvorište je propalo u ništavilo. Grad i predgrađa i sva zaboravljena polja
sravnjena su i otkinuta, jednim apokaliptičnim zamahom - crnilo. Clayu je sad
postojalo samo ovo ovdje, ta kuhinja, koja je jedne večeri prerasla iz klimatske zone u
kontinent, a sad u ovo:
svijet sa stolom i tosterom.
Svijet braće i znoja kod sudopera.
Sparno vrijeme se zadržalo, vruće i zrnate atmosfere, poput zraka prije uragana.
Ubojičino lice djelovalo je odsutno, kao da razmišlja baš o tome, ali uskoro se vratio
u žižu događanja. Sad, pomislio je, to moraš sad, i učinio je, napravivši tako kolosalnu
pogrešku. Ustao je i u toj je njegovoj tuzi bilo nečeg zastrašujućeg. Bezbroj puta zamišljao
je taj trenutak, ali je ovamo stigao sasvim ispražnjen. Ljuštura čovjeka kakav je bio.
Slobodno je mogao iskočiti iz ormara ili ispuzati ispod kreveta.
Krotak i zbunjen monstrum.
Odjednom svježa noćna mora.

Ali onda je iznenada bilo dosta.

Objavljena je prešutna izjava i godine postojane patnje više se ni sekundu nisu mogle
nastaviti, lanac je napukao i onda pukao. Kuhinja je tog dana svjedočila svemu čemu se
svjedočiti dalo i sad je zapela: pred njim se našlo pet tijela. Pet spojenih mladića, ali sad je
jedan ostao sam, stajao je izložen - jer više nije bilo fizičkog kontakta s bratom - što mu se
svidjelo i bilo mu mrsko. Učinilo mu se kao dobrodošao potez zbog kojeg je žalio. Nije mu
preostalo ništa drugo nego da zakorači, prema jedinoj crnoj rupi u kuhinji.
Opet je posegnuo u džep i kad je izvadio ruku, bili su to djelići, pokazao ih je na svom
otvorenom dlanu. Bili su topli, crveni i plastični - komadići zdrobljene kvačice za rublje.
I što je, nakon toga, još ostalo?
Clay mu se obratio, glas mu je odjeknuo u tišini, iz tame u svjetlo.
“Zdravo, tata.”

47
Knjige.Club Books

Drugi dio
GRADOVI
+
VODE

48
 Knjige.Club Books

GRIJEŠILICA

Jednom se u plimi prošlosti Dunbara našla i žena s puno imena, a bila je žena i pol.
Najprije, ime s kojim se rodila: Penelopa Lesciuszko.
Onda ono koje je dobila za klavirom: Griješilica.
U prolazu su je nazvali Slavljenica.
Sama si je dala nadimak Mladenka Slomljenog Nosa.
I na kraju, ime s kojim je umrla: Penny Dunbar.
Posve prikladno, stigla je iz mjesta koje je najbolje opisano izrazom iz knjiga na
kojima je odrasla.
Stigla je s trepetljivog mora.

Prije puno godina, kao i mnogi prije nje, stigla je s koferom i zblenuto škiljila.
Zapanjilo ju je nemilosrdno svjetlo.
Ovaj grad.
Bilo je tako vruće, široko i bijelo.
Sunce je bilo nekakav barbar, nekakav Viking na nebu.
Haralo je i razaralo.
Svega bi se dočepalo, od najvišeg betonskog stupa do najsitnijeg čepa u vodi.
U njenoj bivšoj domovini u Istočnom bloku, sunce je uglavnom bilo igračka, zabavna
naprava. Tamo u toj dalekoj zemlji glavnu riječ vodili su oblaci i kiša, snijeg i led, a ne ta
čudna žuta stvarčica koja bi se tu i tamo ukazala, topliji dani dijelili su se ljudima
na točkice. Čak bi i za najsuših, jalovih popodneva bilo šanse za nekakvu vlagu. Kišicu.
Mokre noge. Bila je to komunistička Europa u polaganom silasku s vrhunca.
To ju je na mnogo načina odredilo. Što je pobjegla. Sama.
Ili konkretnije, usamljena.
Nikad neće zaboraviti kako se ovdje našla u čistom užasu.

49
 Knjige.Club Books

Iz zraka je, iz aviona koji je kružio, grad djelovao prepušten na milost i nemilost
vlastite vode (slane vrste), ali na tlu nije trebalo dugo da čovjek osjeti punu snagu istinskog
ugnjetača, a lice joj se u hipu orosilo znojem. Vani je stajala sa stadom, krdom - ne,
nego gomilom - podjednako šokiranih, znojem ulijepljenih ljudi.
Nakon podužeg čekanja, sve su ih pokupili. Skupili su ih na gomilu u nekakav
unutrašnji asfaltirani prostor. Sve su svjetiljke bile fluorescentne. Vrućina je vladala od
poda do stropa.
“Ime?”
Ništa.
“Putovnica?”
“Przepraszam?”
“O, Isuse.” Čovjek u uniformi podigao se na nožne prste i pogledao iznad glava hordi
novih useljenika. Kakva samo rulja jadnih, oznojenih lica!
Pronašao je čovjeka kojeg je tražio. “Hej, George! Bilski! Evo nešto za tebe!”
Ali sad mu se žena, koja samo što nije navršila dvadeset i jednu, ali je djelovala kao
da joj je šesnaest godina, sva unijela u lice. U racije stezala svoju sivu knjižicu kao da iz
njenih rubova želi istisnuti sav zrak. “Pasoš.”
Rezigniran osmijeh. “U redu, draga moja.” Otvorio je putovnicu i okušao se u
rješavanju zagonetke njenog imena. “Leskazna... kako?”
Penelopa mu je pomogla, krotka ali prkosna. “Les-čuš-ko.”
Ovdje nije poznavala nikog.
Ljudi koji su s njom proveli devet mjeseci u izbjegličkom logoru u austrijskim
planinama više nisu bili oko nje. Dok su njih s cijelim obiteljima, jednu za drugom, slali
na zapad preko Atlantskog oceana, Penelopa Lesciuszko krenula je na dulje putovanje i
sad se našla ovdje. Ostalo joj je samo da ode u izbjeglički logor, nauči bolje engleski, nađe
posao i stan. A onda, najvažnije od svega, kupi policu za knjige. I klavir.
To malo stvari bilo je sve što je htjela od ovog sprženog novog svijeta koji se sad pred
njom prostirao i s vremenom ih je sve pribavila. I još puno toga.

Siguran sam kako ste u ovom svijetu upoznali neke ljude koji su pričali kako u životu nisu
imali sreće, pa ste se zapitali čime su zaslužili da ih takvo što snađe.
Jedna od takvih bila je i naša majka. Penny Dunbar.
Samo što ona za samu sebe nikad ne bi rekla da nije imala sreće, zatakla bi plavi uvojak
iza uha i tvrdila kako zbog ničeg ne žali - da je puno više dobila nego izgubila, a s tim se
dobrim dijelom slažem. Onim preostalim dijelom shvaćam kako ju je pomanjkanje sreće
uvijek nekako uspjelo pronaći, posebno na nekim važnim životnim prekretnicama:
majka joj je umrla na porođaju.
Dan prije vjenčanja slomila je nos.
A onda, naravno, i to kako je umrla.

50
 Knjige.Club Books

To je tek trebalo vidjeti.

Kad se rodila, probleme su joj stvarali dob i pritisak, oba roditelja već su bila prilično stara
i nakon više sati borbe i liječničkih intervencija, majčino tijelo ostalo je razoreno i
beživotno. Otac je, Waldek Lesciuszko, bio razoren, ali živ. Odgojio ju je kako je mogao.
Vozio je tramvaj i imao mnoge crte i hirove zbog kojih su ga ljudi uspoređivali, ako već
ne sa samim Staljinom onda barem s njegovim kipom. Možda zbog brkova. Možda i više
od toga. Moglo je to biti jer je bio krut, ili možda šutljiv, jer ta je šutnja bila stvarno
legendarnih razmjera.
Privatno je tu bilo i drugih stvari, kao što je njegova biblioteka od čak trideset i devet
knjiga, među kojima su bile dvije koje je čitao baš opsesivno. Možda stoga što je odrastao
u Szczecinu, blizu Baltičkog mora, ili što je volio grčku mitologiju. Što god bio
razlog, uvijek im se vraćao - paru epova u kojima su se likovi probijali morem. U kuhinji
su bili smješteni posred neravne ali podulje police, pod slovom H: Ilijada i Odiseja.
Druga su djeca na počinak odlazila s pričama o psićima, mačićima i konjićima,
Penelopa je odrasla s brzonogim Ahilejem, dosjetljivim Odisej em i svim drugim imenima
i nadimcima.
Bio je tu gromovni Zeus.
Zlaćana Afrodita.
Sjajnošljemac Hektor
Njena imenjakinja, vjerna Penelopa.
Sin, Penelope i Odiseja, razumni Telemah.
I njoj jedan od uvijek najmilijih:
Agamemnon, junacima kralj.
Često bi noću ležala u krevetu pa lebdeći na Homerovim slikama i njihovim brojnim
ponavljanjima nekamo isplovila. Grčke vojske porinule bi svoje lađe na plavetno more. Ili
bi pak trepetljivim morem plovile prema rumenoj zori, a šutljivu djevojčicu to bi posve
očaralo, obasjalo joj papirno lice. Očev glas do nje bi dopirao u sve manjim valovima, dok
napokon ne bi zaspala.
Trojanci se mogu vratiti i sutra.
Dugokosi Ahejci onda mogu iznova porinuti svoje brodove i sljedeće je večeri povesti
opet.

Waldek Lesciuszko je, uz ovo, svojoj kćeri omogućio još jedno optimistično znanje, naučio
ju je svirati klavir.
Znam što možda mislite:
majka nam je bila visokoobrazovana.
Grčka remek-djela za uspavanku?
Pouka iz klasične glazbe?

51
 Knjige.Club Books

Ali nije.
To su ostaci drugog, drugačijeg svijeta. Mala biblioteka prenosila se s koljena na
koljeno gotovo kao jedina obiteljska imovina.
Klavir je dobiven na kartama. U to vrijeme ni Waldek ni Penelopa još nisu znali da će
se oboje pokazati stvarima od presudne važnosti.
Zbližit će ga s djevojčicom.
A onda je od njega zauvijek odvojiti.

Živjeli su u stanu na trećem katu.

U zgradi nalik na sve ostale.
Iz daljine su bili tek jedno malo svjetlo u betonskom Golijatu.
Izbliza, dom je bio skroman ali topao.
Kod prozora je stajao pijanino - crn i jak, gladak poput svile - a starac je u redovitim
terminima, ujutro i navečer, sjedio s njom, kao oličenje strogosti i upornosti. Paralizirani
brk čvrsto se usadio između nosa i usta. Pomicao se samo da joj okrene stranicu.
Penelopa je pak svirala i sva se, bez treptanja, usredotočila na note. U početku je svirala
dječje pjesmice, a poslije su, kad ju je slao na satove koje si nije mogao priuštiti, došli
Bach, Mozart i Chopin. Često bi za cijelog vježbanja trepnuo samo svijet vani. Izmijenio bi
se, od poledice do vjetra, vedrog do sumornog. Djevojčica bi se, kad bi počela, osmjehnula.
Otac bi se kratko nakašljao. Metronom bi stao kucati.
Katkad bi ga, negdje usred sve te glazbe, čula kako diše. Tako bi je podsjetio da je u
stvari živ, a ne tek, kako su se ljudi šalili, kip. Čak i kad bi osjetila kako iz njega navire
srdžba zbog najnovijeg niza pogrešaka, otac bi uvijek ostao zarobljen negdje
između kiselog lica i potpunog bijesa. Da ga barem jednom vidi da bukne - pljesne se po
bedru ili počne čupati svoju sad već ostarjelu gustu kosu. Što nikad nije napravio. Samo je
donio smrekinu granu pa bi je brzim, učinkovitim udarcem oprljio po prstima, svaki put
kad ne bi ispravno držala ruke ili bi opet pogriješila. Jednog zimskog jutra, kad je još bila
blijedo i krotko dijete, dobila je po zglavcima dvadeset i sedam puta, kao kaznu za dvadeset
i sedam glazbenih grijeha. Otac joj je dao i nadimak.
Na kraju sata, dok je vani padao snijeg, prekinuo ju je dok je svirala i uhvatio za ruke,
bile su male i išibane, ali tople. Stisnuo ju je, ali lagano, svojim prstima u obliku stećaka.
“Ju ź wystarczy”, rekao je, “ dziewczyna błędów...” što nam je ona ovako prevela:
“Dosta, griješilice.”
To je bilo kad je imala osam godina.
Kad joj je bilo osamnaest, odlučio ju je izvući.

Dilema je, naravno, bio komunizam.

Jedna velika ideja.
S tisuću ograničenja i nedostataka.
52
 Knjige.Club Books

Dok je odrastala, Penelopa to nikad nije primjećivala.

Kao ni druga djeca.
Nije to imala s čim usporediti.
Godinama nije shvaćala koliko je jak nadzor nad mjestom i vremenom u kojem živi.
Nije uviđala kako iako su svi bili jednaki, to baš i nisu bili. Nikad nije podigla glavu prema
betonskim balkonima i vidjela kako ljudi s njih promatraju.
Sav je politički suton padao odozgo, država se bavila svime, od tvog radnog mjesta do
novčanika, do svega što si mislio i u što si vjerovao - ili barem što si govorio da misliš i
vjeruješ, a ako je postojala samo sjena sumnje da si član Solidarnosti, mogao si računati da
ćeš za to platiti. Kao što sam rekao, ljudi su promatrali.
Život je u toj zemlji, ako ćemo pravo, uvijek bio težak i tužan. Napadali su je iz svih
smjerova, tokom svih stoljeća. Ako bi baš morao birati, čovjek bi rekao da je život bio više
težak nego tužan, a komunističko razdoblje se po tome nimalo nije razlikovalo.
U konačnici je to ispalo doba u koje bi iz jednog reda odlazio u drugi, za sve što ti treba,
od lijekova do toaletnog papira i sve slabije ponude prehrambenih proizvoda.
I što su tu ljudi mogli?
Stajali su u redovima.
I čekali.
Temperatura bi pala ispod nule. Ništa se ne bi promijenilo.
Ljudi su stajali u redovima.
I čekali.
Jer su čekati morali.

Što nas onda vraća temi Penelope i njenog oca.

Djevojčici ništa od toga nije bilo naročito važno, ili joj barem još nije postalo važno.
Njoj je to bilo tek djetinjstvo.
Sastojalo se od pijanina i smrznutih igrališta i Walta Disneyja subotom uvečer - jednog
od manjih ustupaka ovog svijeta onome koji se prostirao na zapada
Što se pak oca tiče, bio je oprezan.
Budan.
Nastojao se ne zamjerati i sve političke ideje držati duboko u kutu usta, ali ni to nije
donosilo pretjeranu utjehu. To što se nisi dao uvaliti ni u što dok se oko tebe raspadao cijeli
sustav jamčilo ti je samo da ćeš opstati nešto dulje, ali ne i da ćeš opstati. Beskrajna zima
naposljetku bi prošla, ali bi se onda u rekordnom vremenu vratila i eto te opet na poslu:
u sitne sate, prema rasporedu.
Prijatelj svima, ali sam bez prijatelja.
A onda kod kuće: šutio si i u sebi se pitao.
Postoji li izlaz iz svega ovog?

53
 Knjige.Club Books

Odgovor je formuliran i onda sproveden u djelo.

Za njega posve sigurno ne.
No, za djevojčicu, možda.

Što se još može reći za godine koje su prošle u međuvremenu? Penelopa je odrasla.
Otac je vidljivo ostario, brkovi su mu postali pepeljasti. Mora se priznati, bilo je katkad
i dobrih dana, sjajnih dana, a iako je bio star i natmuren, Waldek bi kćer možda jednom
godišnje iznenadio i utrkivao se s njom do tramvajske pruge. Obično bi to bilo kad bi imala
koji od plaćenih glazbenih satova, ili davala recital. Kod kuće bi u prvim razredima srednje
škole služio kao kruti i postojani partner u plesnoj dvorani kuhinje. Lonci bi
zveketali. Klimava stolica bila oborena. Noževi i vilice padali bi po podu, a djevojka bi se
smijala, popustio bi i on i na lice pripustio smiješak. Na najmanjem plesnom podiju na
svijetu.
Penelopi je kao jedna od uspomena koje su na nju ostavile najjači dojam bio trinaesti
rođendan, kad se preko igrališta vratila kući. Iako se osjećala odraslom, prevelikom za
takvo što, ipak je sjela na ljuljačku. Puno godina nakon toga, sjećanje će još
jednom prepričati četvrtom od svojih pet sinova - onom koji je volio priče. Bilo je to
tijekom posljednjih mjeseci života, kad je na kauču već napola sanjala, a napola bila
drogirana od morfija.
“Tu i tamo”, pričala je, “još uvijek vidim snijeg kako se topi, bjelkaste, nedovršene
zgrade. Čujem bučne lance. Osjećam mu rukavice na križima.”
Osmijeh joj je tad već bio nategnut, lice propalo. “Sjećam se kako sam vrištala od
straha da letim previsoko. Molila sam ga da prestane, ali nisam to stvarno željela.”
I zato je to i bilo tako teško:
bol koju izaziva boja u svom tom sivilu.
Njoj je odlazak, kad sad razmisli, manje bio odlazak u slobodu, a više čin napuštanja.
Koliko god da su joj bili dragi, oca nije htjela ostaviti samog s njegovom grčkom ekipom
prijatelja moreplovaca. Naposljetku, kakve koristi od brzonogog Ahileja u toj zemlji
snijega i leda? Samo bi se smrznuo. A kako bi Odisej mogao biti dovoljno dosjetljiv da mu
pravi društvo koje mu treba da ga drži na životu?
Odgovor je bio jasan.
Nikako.

Ali onda se to, naravno, dogodilo.

Navršila je osamnaest.
Bijeg je pokrenut.
Trebale su mu dvije duge godine.
Na površini je sve išlo dobro, školuje završila s dobrim ocjenama i zaposlila se kao
tajnica u mjesnoj tvornici. Vodila je zapisnike na sastancima, bila odgovorna za svaku

54
 Knjige.Club Books

olovku. Slagala je sve papire i bila nadležna za svaku spajalicu. To joj je bio položaj, tu
se namjestila, a posve sigurno je mogla i gore proći.
U to vrijeme se također jače angažirala u raznim glazbenim ansamblima, tu i tamo bila
bi pratnja ili svirala kao solist. Waldek ju je u tome aktivno poticao i ubrzo je počela
putovati na nastupe. Zabrane su se slabije nadzirale, zbog općeg kaosa, kao i (što je
bilo zlokobnije) zato što se znalo da ljudi koji odu uvijek imaju članove obitelji koji ostanu.
U svakom slučaju, odobravali su joj odlazak u inozemstvo, a jednom čak i s one strane
željezne zavjese. Ni u jednom trenutku nije joj palo na um da otac stvara zametak
njenog bijega na Zapad, u sebi je bila posve sretna.
Ali zemlja je tad već bila na koljenima.
Police su bile gotovo sasvim prazne.
Redovi se pogoršali.
Puno puta su po ledu, a onda bljuzgavici i kiši, skupa stajali satima i čekali kruh, a kad
bi stigli na red, više nije bilo ničeg - otac je uskoro shvatio. Znao je.
Waldek Lesciuszko.
Staljinov kip.
Bilo je to zapravo ironično, jer nije rekao ni riječ, odlučio je u njeno ime, natjerao je u
slobodu, ili joj barem nametnuo izbor. Plan je čuvao kao oko u glavi, iz dana u dan, a sad
je došao čas. Poslat će je u Austriju, u Beč, da svira na koncertu - glazbenom natjecanju -
i jasno reći da se ne smije vratiti.
I to je, za mene, bio početak braće Dunbar.

55
 Knjige.Club Books

THE SURROUNDS

I eto je, naše majke.

Snijeg i led, tih davnih godina.
I vidi sad Claya, u dalekoj budućnosti.
Što se može reći o njemu?
Gdje je i kako dan kasnije počeo život?
Bilo je to u stvari prilično jednostavno, dok ga je čekalo mnoštvo:
probudio se u najvećoj spavaćoj sobi u gradu.

Clayu je to bila savršena, još jedna neobična, ali sveta lokacija: krevet, na livadi, upaljen
zorom i udaljenim krovovima, ili, preciznije, bio je to stari, otrcani madrac na tlu.
Iskreno rečeno, dolazio bi često (i to uvijek subotom navečer), ali je prošlo dosta
mjeseci otkako je posljednji put ostao do jutra, na starom, napuštenom placu iza naše kuće.
Svejedno, bila je to neobično utješna povlastica, madrac je opstao puno dulje nego što bi
smio.
U tom duhu, kad je prvi put otvorio oči, sve se činilo normalno. Svugdje je vladala
tišina, svijet je i dalje bio ulje na platnu.
Ali onda se sve skotrljalo, srušilo.
Što sam to učinio?

***

Službeno, to se zvalo The Surrounds.

Jedna staza za trening i do nje zgrada konjušnice.
Ali to je bilo prije puno godina, u nekom drugom životu.
U to doba ovamo su vlasnici konja bez novca, treneri bez angažmana i džokeji bez
karijere dolazili raditi i moliti se:

56
 Knjige.Club Books

jedan lijeni sprinter. Jedan pošteni tempo-trkač. Dajte, za ime božje, može li barem
jedan ispasti bolji od jadnog prosjeka?
Na molitvu im je darom odgovorio Nacionalni klub konjičkih utrka.
Ovrhom. Uništenjem.
Plan je bio rasprodati sve, samo što je to potrajalo gotovo cijelo desetljeće i kao i
uvijek, barem kad je u pitanju grad, od toga nije bilo ništa. Ostao je samo prazni plac -
golemi, neravni konjski pašnjak i spomenički park komunalnog otpada.
Pokvareni televizori. Razbijene vešmašine.
Zafrljačene mikrovalne pećnice.
Jedan vrlo izdržljivi madrac.
Sve je to i više od toga bilo nasumice razbacano po napuštenom placu, a iako je većina
ljudi na prizor gledala kao na još jedan primjer zanemarivanja prostora u predgrađu, Clayu
je to bio dragocjeni suvenir, sjećanje. To je, u konačnici, bilo mjesto na kojem je Penelopa
povirila preko ograde i odlučila da će živjeti u Archerovoj ulici. Bilo je to mjesto gdje ćemo
svi jednog dana stajati s upaljenom šibicom u ruci, na zapadnom vjetru.
Valja još primijetiti i kako trava u The Surroundsu, otkako je teren napušten, nije
naročito narasla, kao sušta suprotnost Bernborough Parku: niska i rijetka na nekim
dijelovima, visoka i gusta na drugim, a u jednom od ovih potonjih upravo se bio probudio
Clay.
Kad sam ga više godina poslije za to pitao, prilično je dugo šutio.
Pogledao me, s druge strane stola. “Ne znam”, rekao je, “možda se trava jednostavno
previše rastužila da bi rasla...” Nije nastavio. Njemu je to bila sentimentalna tirada.
“Ustvari, zaboravi da sam to rekao.”
Samo što ne mogu.
Ne mogu zaboraviti jer nikad neću shvatiti.
Jedne će noći tamo naći čistu ljepotu.
I učiniti najveću pogrešku.
Ali vratimo se tom jutru, prvom danu nakon Ubojice, kad je Clay ležao sklupčan, a
onda se protegnuo. Sunce ga nije samo probudilo, uzelo ga je u naručje i podiglo, a u
lijevom džepu traperica imao je nešto lagano i tanko, ispod slomljene kvačice. Zasad je
odlučio ne obazirati se na to.
Ležao je na madracu.
Pomislio je, učinilo mu se, osjetio je da ju je čuo -
ali jutro je, prošlo mu je glavom, k tome i četvrtak.
U ovakvim trenucima pomisao na nju bila bi bolna.
Kosa po njegovom vratu.
Njena usta.
Kosti, dojka i, konačno, dah.

57
 Knjige.Club Books

“Clay.” Sad malo glasnije. “Ja sam.”

Ali morat će pričekati subotu.

58
 Knjige.Club Books

PLAKALA JE SVE DO BEČA

U prošlosti, eto je opet tamo, bez ikakvog pojma - jer Waldek Lesciuszko ni pisnuo nije
što joj to sprema.
Čovjek je bio pedantan.
Apsolutno diskretan.
Koncert u Beču?
Ne.
Često se pitam kako se on morao osjećati kad je kupio obaveznu povratnu kartu, a znao
je da putuje u jednom smjeru. Kako se osjećao kad je lagao i natjerao je da podnese novu
molbu za putovnicu, što se moralo nakon svakog puta u inozemstvo, makar i nakratko. A
Penelopa je to onda, kao i uvijek, učinila.
Kao što je već objašnjeno, i prije je odlazila na koncerte.
Bila je u Krakovu. Gdansku. Istočnoj Njemačkoj.
Jednom je također putovala u gradić po imenu Nebenstadt, zapadno od željezne
zavjese, ali čak je i to bilo odmah preko puta. Koncerti su uvijek bili važni, ali ne i prevažni
događaji, jer je bila krasna, sjajna pijanistica, ali opet ne i briljantna. Obično bi
putovala sama, ali se nikad ne bi propustila vratiti u zadano vrijeme.
Sve dosad.

Ovaj put joj je otac predložio da ponese veći kofer i rezervnu jaknu. Preko noći je u njega
ubacio još donjeg rublja i čarapa. Među stranice knjige, crne u tvrdom uvezu, ujedan od
dva sveska, ubacio je omotnicu. U njoj su bile riječi i novac.
Pismo i američki dolari.
Knjige je onda zamotao smeđim papirom.
Na vrhu je krupnim rukopisom napisao: ZA GRIJEŠILICU, KOJA NAJBOLJE SVIRA
CHOPINA, PA ONDA MOZARTA I BACHA.

59
 Knjige.Club Books

Kad je ujutro uzela prtljagu, odmah joj je postalo očito da je teža. Počela je otvarati
kofer da provjeri, a on joj je onda rekao: ”Ubacio sam ti mali dar, da ti se nađe na putu, a
sad ti se žuri.” Izgurao ju je na brzinu iz stana.
“Možeš ga otvoriti u vlaku.”
A ona mu je povjerovala.
Na sebi je imala plavu vunenu haljinu sa širokim plosnatim gumbima.
Plava kosa padala joj je do pola leđa.
Na licu je imala opušten, samouvjeren izraz.
I na kraju, ruke su joj bile čvrste i hladne, savršeno čiste.
Uopće nije djelovala kao izbjeglica.

Na kolodvoru je ispalo čudno jer je čovjek koji nikad nije pokazivao ni tračka emocije
odjednom ustreptao, vlažnih očiju. Prvi put u stabilnom životu, brkovi su mu bili ranjivi.
“Tato?”
“Ma, vražji hladni zrak.”
“Ali danas nije tako hladno.”
Imala je pravo, nije bilo hladno, bilo je ugodno, sunčano. Svjetlo je bilo visoko i
veličanstveno sivilo grada bojalo u srebrno.
“Jel ti to meni proturječiš? Ne bi se trebali prepirati kad netko odlazi.”
“U redu, tato.”
Kad je došao vlak, otac se odmaknuo. Kad se sad toga sjeti, očito se jedva držao, vukao
se za džepove ispod kaputa. Cupkao ih je da si skrene pažnju, da emocije drži pod
kontrolom.
“Tato, stigao je.”
“Vidim. Ako sam star, nisam slijep.”
“Mislila sam da se ne trebamo prepirati.”
“Sad se ti opet prepireš sa mnom!” Ovako nikad nije dizao ton, čak ni kod kuće, a
kamoli u javnosti, a ono što je govorio nije imalo nikakvog smisla.
“Oprosti, tato.”
Sad su se poljubili, u oba obraza, treći poljubac u desni.
“Do widzenia.”
“Na razie. Vidimo se.”
Nećemo se vidjeti. “Tak, tak. Na razie.”
Do kraja života je bila neopisivo zahvalna što se, kad je ušla u vlak, okrenula i rekla:
“Ne znam kako mi uspijeva svirati bez tebe, da me ne tučeš onom granom.” Svaki put bi
rekla isto.

60
 Knjige.Club Books

Starac je kimnuo tako da je jedva vidjela kako mu se lice uzburkalo, poput Baltičkog
mora.
Baltik.
Tako je to uvijek objašnjavala. Tvrdila je da se očevo lice pretvorilo u vodeno tijelo.
Duboke bore, oči. Čak i brkovi. Sve je uronilo u sunčevu svjetlost i tu, tako hladnu, vodu.

Dobrih sat vremena gledala je kroz prozor vagona i promatrala kako promiče Istočna
Europa. Puno puta je pomislila na oca, ali tek kad je vidjela drugog muškarca - nekako
nalik na Lenjina - sjetila se dara.
Kofera.
Vlak je kloparao dalje.
Pogled joj je prvo pao na donje rublje, onda je ugledala čarape i na kraju smeđi paket,
i dalje joj se nije palila lampica. Dodatnu odjeću može se objasniti čudaštvom starijeg
muškarca, a kad je pročitala onu ceduljicu o Chopinu, Mozartu i Bachu, preplavila ju je
sreća.
Ali onda je otvorila paket.
Ugledala dvije crne knjige.
Tekst na omotnicama bio je na engleskom.
Na obje omotnice na vrhu je pisala riječ Homer, ispod koje je na jednoj stajalo Ilijada,
a na drugoj Odiseja.
Kad je prolistala prvu i otkrila omotnicu, shvatila je iznenada i svom snagom. Ustala
je i polupraznom vlaku šapnula: ‘Nie’.

Draga Penelopo!
Pretpostavljam kako sad ovo pismo čitaš na putu za Beč i odmah ću reći - ne
okreći se. Ne vraćaj se. Neću te primiti otvorenih ruku, nego te odgurnuti. Mislim
kako sad uviđaš da te čeka drugi život, da se može živjeti drugačije.
U koverti su ti potrebni dokumenti. Kad stigneš u Beč, u izbjeglički logor nemoj
ići taksijem. Preskup je i stići ćeš prerano.
Do tamo vozi autobus. Uz to, nemoj im reći da si otišla iz ekonomskih razloga.
Reci samo ovo: bojim se državne represije.
Ne vjerujem kako će biti lako, ali uspjet ćeš. Opstat ćeš i živjeti, a nadam se kako
ćemo se jednog dana opet vidjeti i da ćeš mi ove knjige čitati na engleskom - zato što
očekujem da ćeš tim jezikom tada govoriti. Ako ispadne da se nikad ne vratiš, molim
te da ih čitaš vlastitoj djeci, ako će tako biti, na tom plavetnom moru.
Na kraju želim reći da sam u životu samo jednu osobu učio svirati klaviri iako si
puno griješila, bilo mi je to zadovoljstvo i privilegija. To sam najviše volio, to mi je
od svega bilo najdraže.
Jako te voli, srdačno tvoj Waldek Lesciuszko

61
 Knjige.Club Books

Pa što biste vi učinili?

Što biste rekli?
Penelopa, Griješilica, još je nekoliko sekundi ostala stajati, a onda je polako potonula
u sjedalo. Drhtala je i nije progovarala, u ruci je držala pismo, u krilu dvije crne knjige.
Onda je bez glasa počela plakati. I plakala je tako Penelopa Lesciuszko u lice te Europe što
je vani promicala, lila svoje bezglasne, lutalačke suze. Plakala je sve do Beča.

62
 Knjige.Club Books

SNAGE SU OTKRIVENE

Nikad se nije napio pa shodno tome nikad nije bio mamuran, ali Clay je to nekako tako
zamišljao.
Glava mu je bila pokraj njega, nekako ju je skupio.
Malo je posjedio, a onda otpuzao s madraca i otkrio da teško plastično krilo leži u travi
pored njega. Umornim kostima i drhtavim rukama namjestio je krevet, prekrio ga tom
plastikom čije je rubove ugurao pod madrac, a onda je otišao do ograde - koju je činila
obavezno bijela pregrada između sportskih terena, koja se sastojala od prečki, bez stupova
- i naslonio glavu na drvo. Udisao je te uzavrele krovove.
Dugo je pokušavao zaboraviti:
čovjeka za stolom.
Tihe zvukove braće u pozadini, osjećaj izdaje.
Bio je posljedica raznih trenutaka, taj njegov most, ali tamo, tog jutra u The
Surroundsu, najveći mu je doprinos davalo ono od prethodne večeri.

Osam sati prije, kad je Ubojica otišao, nastala je tišina ispunjena nelagodom i potrajala
punih deset minuta. Onda je Tommy, da je konačno prekine, rekao: “Isusa ti boga, izgleda
kao podgrijana smrt.” Držao je Hektora na srcu. Mačak je preo, sav kao velika prugasta
kvrga.
“Zaslužuje da izgleda puno gore”, odgovorio sam.
“Kakvo šokantno odijelo” i “Ma, ko ga šiša, idem do puba”, rekli su Henry i Rory,
jedan za drugim. Ustali su kao kakvi srasli elementi, kao spoj pijeska i hrđe.
Clay, naravno, budući da je bio poznat po tome da gotovo uopće ne govori, nije rekao
ništa. Vjerojatno je izgovorio dovoljno riječi za jednu večer. Na trenutak se pitao, zašto baš
sad?
Zašto je sad došao kući? Ali onda se sjetio koji je datum. Bio je 17. veljače.
Ozlijeđenu ruku gurnuo je u kanticu s ledom i suzdržavao se, usprkos stalnoj napasti,
da se drugom ne dira po ogrebotini na licu. Za stolom smo bili on i ja, dva nijema ovna na

63
 Knjige.Club Books

brvnu. Što se mene tiče, bilo je jasno: samo jedan brat izaziva zabrinutost i to upravo ovaj
koji sad preda mnom sjedi.
Tata, bok? Za ime božje.
Pogledao sam led koji mu je plutao oko zglavka.
Trebat će tebi, dečko, kanta i to takva u koju cijeli staneš.
Nisam to rekao, ali sam bio siguran da mi je Clay komentar pročitao na licu, nakon što
je napokon izgubio bitku sa samim sobom i ranu ispod oka dotaknuo s dva prsta, nalik na
obarače. Pretežno mutavi dripac čak je kratko i kimnuo, trenutak prije nego što se cijela
hrpa opranog posuđa, naslaganog besmisleno visoko, srušila u sudoper.
Što nije spriječilo naš dvoboj, a ne.
Ja sam ga i dalje prodorno promatrao.
Clay se nastavio dodirivati prstima.
Tommy je spustio Hektora na pod, pokupio krhotine tanjura i ubrzo potom se vratio s
golubom (T. nas je promatrao s njegovog ramena) i strugnuo van poput munje. Obići će
Ahileja i Rumenu - oboje su se našli u progonstvu na terasi iza kuće. Nije zaboravio za
sobom zatvoriti vrata.

Naravno, kad je Clay ranije izrekao te dvije sudbonosne riječi, mi ostali stajali smo iza
njega, poput svjedoka na mjestu zločina. I to krvavog.
Ovako uhvaćen i natekao, svašta se moglo pomisliti, ali sjećam se samo jednog:
sad smo ga izgubili zauvijek.
Ali bio sam spreman to riješiti borbom.
“Imaš dvije minute”, rekao sam mu, a Ubojica je polagano kimnuo. Progurao se pored
stolca koji je zagrebao po podu. “Hajde onda. Dvije minute ne traju dugo, stari.”
Stari?
Ubojica se istovremeno začudio izrazu i prihvatio ga. I bio je star, staro sjećanje,
zaboravljena ideja - a iako je bio tek srednjih godina, za nas gotovo da je bio mrtav.
Spustio je ruke na stol.
Opet otkrio vlastiti glas.
Riječi su izlazile na rate, dok se nespretno obraćao okupljenima.
“Treba mi, odnosno, pitao sam se...” Nije uopće zvučao kao on, više ne, ni jednom od
nas. Upamtili smo ga malo drugačijeg, više lijevo od ovog sad, ili desno. “Došao sam
pitati...”
I hvala bogu što imamo Roryja jer je to, izrečeno njegovim nestrpljivim glasom,
zazvučalo baš kao i uvijek, ispalio je punokrvnu repliku kojom je poklopio očevo plašljivo
mucanje. “Za boga miloga, daj više reci koji kurac hoćeš!”
Ostali smo zatečeni.
Svi, za trenutak.

64
 Knjige.Club Books

Ali onda je Rumena opet zalajala, a potom sam se ja oglasio nečim u smislu, daj
ušutkaj vražjeg psa i negdje su se onda usred toga začule riječi:
“U redu, vidite.” Ubojica je našao put. “Neću vam više trošiti vrijeme, znam da nemam
nikakvog prava, ali došao sam jer sad živim daleko, na selu. Ima puno zemlje, rijeka, a ja
gradim most. Shvatio sam da se rijeka izlijeva, naučio na vlastitim pogreškama. Ostaneš
zarobljen s jedne ili druge strane i...” Glas je bio pun iverja, stup ograde zabijen u grlo.
“Trebat će mi pomoć da ga sagradim pa sam došao pitati bi li koji od vas mogao...”
“Ne bi.” Bio sam prvi.
Ubojica je opet kimnuo.
“Stvarno imaš petlju, jebote”, bio je to Rory, za slučaj da već niste pogodili.
“Henry?”
Henry je prihvatio moj mig i ostao ljubazan i pristojan, bez obzira na sve to ogorčenje
koje se izražavalo oko njega. “Stari, hvala, ne bi.”
“Nije ti on stari... Clay?”
Clay je odmahnuo glavom.
“Tommy?”
“Ne.”
Jedan od nas je lagao.

Dalje je vladala nekakva premlaćena tišina.

Stol je između oca i sinova jalovo stajao prepun mrvica od tosta. Posred stola smjestile
su se posude za sol i šećer, iz različitih kompleta, kao kakav par komičara. Jedan
debeljuškast, a drugi visok.
Ubojica je kimnuo i otišao.
Odlazeći, izvadio je listić i predao ga mrvicama na stolu. “Moja adresa. Ako se
slučajno predomislite.”
“Kreni.” Prekrižio sam ruke na grudima. “I ostavi cigarete.”

Adresa je istog časa poderana.

Bacio sam je u drveni sanduk do frižidera u kojem su stajale razne boce i stare novine.
Sjedili smo, ustali i nagnuli se.
Tišina u kuhinji.
Što se tu moglo reći?
Jesmo li vodili smislen razgovor o tome kako ćemo se još čvršće zbiti, u ovakvim
trenucima biti još jedinstveniji?
Naravno da nismo.

65
 Knjige.Club Books

Izrekli smo tih nekoliko rečenica, a onda je Rory, koji se već spremao do puba, prvi
otišao. The Naked Arms. Dok je izlazio, samo je Clayu na glavu nakratko položio toplu i
vlažnu ruku. U pubu će vjerojatno sjesti gdje smo jednom sjedili svi - čak i Ubojica - te
večeri koju nikad nećemo zaboraviti.
Potom je iza kuće otišao Henry, vjerojatno slagati kakve stare knjige ili ploče koje je
tijekom vikenda pokupovao na raznim privatnim rasprodajama.
Uskoro je otišao i Tommy.
Nakon što smo Clay i ja neko vrijeme posjedili, u tišini je otišao u kupaonicu. Istuširao
se pa sjedio pred umivaonikom. Bio je pun dlaka i zubne paste, ulijepljen prljavštinom.
Možda mu je to bio dovoljan dokaz da velike stvari mogu proizaći ni iz čega.
Ali i dalje je izbjegavao ogledalo.

Poslije se vratio tamo gdje je sve to i počelo.

Svojoj zalihi svetih lokacija.
Tu je, naravno, spadao Bernborough Park.
Pa madrac u The Surroundsu.
Groblje na brdu.
Godinama prije sve je, ipak, ne bez razloga, počelo ovdje. Popeo se na krov.

Te večeri je izašao van, pa okolo kuće gospođe Chilman - do ograde, ormarića s brojilom,
crijepa. Kao što mu je bila navada, sjeo je negdje na pola puta i stapao se s okolinom, što
je, kako je bio stariji, činio sve češće. U početku se gore uglavnom penjao po danu, ali sad
mu je bilo draže da ga prolaznici ne vide. Na vrhu ili rubu sjedio je samo kad bi netko bio
s njim.
S druge strane ulice, ukoso, promatrao je kuću Carey Novac. Na broju 11.
Od smeđe cigle. Žutih prozora.
Znao je da čita Kamenolomca.
Neko vrijeme promatrao je razne siluete, ali se onda ubrzo okrenuo na drugu stranu.
Koliko god mu je bilo drago barem je nakratko ugledati, na krov se nije penjao zbog Carey.
Sjedio je on gore puno prije nego što se uopće doselila u ulicu.
Sad se pomaknuo, desetak crepova desno i promatrao panoramu grada. Uzverao se iz
ponora u koji je upao, velik, širok, osvijetljenih ulica. Upijao ga je ustrajnim pogledom.
“Zdravo, grade.”
Katkad mu se Volio obraćati tako da se osjeti i više i manje usamljen.

Moglo je proći kakvih sat vremena kad je Carey časkom izašla van. Spustila je ruku na
ogradu, a drugu polako, podigla.
Clay, zdravo.

66
 Knjige.Club Books

Zdravo, Carey.
Onda se vratila unutra.
Sutra je čeka brutalan početak, kao i uvijek. U petnaest do četiri gurat će bicikl preko
travnjaka, prema stazi do McAndrewove štale, dolje kod Royal Hennesseyja.
Potkraj se gore popeo Henry, s pivom i vrećicom kikirikija, ravno iz garaže. Sjeo je na
rub krova, blizu Playboya u oluku, s nekadašnjom Miss Siječnja. Mahnuo je Clayu da dođe
do njega i kad je prišao, ponudio mu je to što je donio, grickalice i hladno pivo.
“Ne hvala.”
“Zna govoriti!” Henry ga pljesne po leđima. “To je već treći put u tri sata, ovo je
stvarno nešto što treba zabilježiti, trebao bih sutra do trafike da ispunim loto-listić.”
Clay je u tišini, gledao pred sebe:
tamni kompost od nebodera i predgrađa.
Onda je pogledao brata, kako siguran u sebe pije pivo. Volio se sjetiti tog loto-listića.
Henryjevi brojevi su bili od jedan do šest.

Poslije je Henry pokazao na ulicu, kojom se s mukom probijao Rory i na ramenu teglio
poštanski sandučić. Za sobom je po zemlji vukao drveni stup, a onda ga trijumfalno bacio
na travnjak. “Oj, Henry, baci kikiriki, ti žgoljavo slabo govno!” Na trenutak je
razmišljao, ali onda zaboravio što priča. Ali sigurno je bilo smiješno, da pukneš od smijeha,
jer se smijao cijelim putem do trijema. Popeo se ukoso uz stepenice i glasno legao na pod.
Henry je uzdahnuo. “Čuj, bolje da odemo po njega”, a Clay je krenuo za njim, na drugu
stranu, gdje je Henry ostavio naslonjene ljestve. Nije gledao prema The Surroundsu ili na
golemu pozadinu kosih krovova. Ne, vidio je samo dvorište i Rumenu kako trči ukrug oko
sušila za rublje. Na mjesečini je stajao Ahilej i nešto žvakao.
A Roryja su, iako mu je pijano tijelo težilo tonu, nekako uspjeli svaliti na krevet.
“Koji dripac”, rekao je Henry. “Popio je sigurno dvadeset krigli piva.”
Hektora nisu nikad vidjeli da tako brzo šmugne. Njegov uznemireni izraz bio je da se
upišaš od smijeha, dok je skakao s jednog na drugi madrac i onda izjurio kroz vrata. U
drugom krevetu do zida spavao je Tommy.

Kasnije, puno kasnije u njihovoj je sobi Henryjev stari radio s budilicom pokazivao 1:39 (i
taj su radio jeftino nabavili iz druge ruke), a Clay je stajao leđima okrenut otvorenom
prozoru. Ranije je Henry sjedio na podu i na brzinu pisao sastavak za školu, ali sad se već
nekoliko minuta nije micao, ležao je na plahtama, a Clay je mogao na miru pomisliti: sad.
Stisnuo je zube.
Otputio se u hodnik s namjerom da ode do kuhinje - i brže nego što je očekivao našao
se kod hladnjaka, gurnuo ruku među materijal odvojen za recikliranje.
I odjednom bi svjetlo.
Isuse!
67
 Knjige.Club Books

Bilo je bijelo i teško i ošinulo ga je po očima kao nogometni huligan. Kad se ugasilo,
digao je ruke prema glavi u kojoj mu je i dalje pulsiralo, oči su ga još uvijek pekle. U mraku
u koji je prostorija sad opet utonula našao se Tommy, stajao je u gaćama, a uz njega Hektor.
Mačak je bio vlastita sjena, oči su mu bile šokirane svjetlom.
“Clay?” Tommy se uputio prema stražnjem ulazu. Riječi su ispale otegnuto, još je
napola spavao, napola hodao. “Leju treb rane...” Iz drugog pokušaja uspio je razbiti cijelu
šifru vlastite rečenice. “Ahileju treba hrane.”
Clay ga je uhvatio za ruke i okrenuo, gledao ga kako dalje glavinja hodnikom. Čak se
sagnuo i kratko pomilovao mačka, koji je na to nakratko zapreo. Koju sekundu očekivao
je da zalaje Rumena, ili da Ahilej počne revati, ali kako se nije dogodilo ništa, rukom je
opet posegnuo u sanduk.
Ništa.
Čak i kad je riskirao i otvorio frižider - samo ga je malo odškrinuo, toliko da dobije
tračak svjetla - nije mogao naći ni komadića Ubojičinog papira. Kako se samo šokirao kad
se vratio u sobu i našao ga sastavljenog i slijepljenog selotejpom, na svom krevetu.

68
 Knjige.Club Books

SLAVLJENICA

Ne treba ni reći da Penelopa nije otišla na glazbeno natjecanje; nije došla na probu niti
prošetala gradom modrih krovova. Ostala je na Westbahnhofu, na peronu, sjedila je na
koferima oslonjena laktima na koljena. Svojim čvrstim, čistim prstima igrala se s dugmadi
na plavoj vunenoj haljini i zamijenila povratnu kartu za jednosmjernu kartu kući s ranijim
rokom polaska.
Nekoliko sati kasnije, kad je vlak trebao krenuti, ustala je. Kondukter se s vrata nagnuo
prema njoj, neobrijan, pretio.
“Kommst einer?”
Penelopa ga je samo pogledala, zgromljena vlastitom neodlučnošću, vrtjela je posred
grudi jedan od tih gumba. Kofer je bio pred njom. Kao sidro do nogu.
“Nah, kommst du jetzt, oder net?” Bilo je nekog šarma u njegovom razbarušenom
imidžu. “Ideš ili ostaješ?” Čak su mu i zubi bili nekako labavo usađeni.
Nagnuo se iz vlaka poput kakvog školarca i nije zazviždao, nego je samo viknuo prema
lokomotivi. “Geht schon!”
I onda se osmjehnuo.
Osmjehnuo se svojim krivim zubima, a Penelopi je gumb ostao u ruci, na desnom
dlanu.
No, kako je otac i predvidio, uspjela je.
Bila je sva ranjiva s tim koferom, ali baš kako je Waldek prorokovao, probila se.
Jedan izbjeglički logor nalazio se u mjestu koje se zvalo Traiskirchen, a činila ga je
cijela vojska kreveta na kat, s plavetnim podom zahoda. Prvi problem bio je otkriti kraj
reda. U tome je, srećom, imala bogato iskustvo, barem se u Istočnoj Europi naučila stajati
u redovima. Drugi je problem, kad se napokon našla u logoru, predstavljalo kako izbjeći
veliku lokvu otpadne vode koja je ljudima dopirala do gležnja. Nekakvo trepetljivo more,
u redu, to je test prisebnosti i izdržljivosti.
Ljudi u redu bili su umorni, bezizražajnih lica, svi su se bojali raznih ishoda, a jednog
su se plašili najviše. Nije im se ni pod razno smjelo dogoditi da ih vrate u domovinu.
Kad je stigla, podvrgli su je ispitivanju.
69
 Knjige.Club Books

Uzeli su joj otiske prstiju, prevodili njene odgovore.

Austrija je u biti služila kao prihvatni centar i u većini slučajeva čovjeka bi unutar
dvadeset i četiri sata obradili i poslali u hostel. Tamo bi onda čekao odobrenje drugog
veleposlanstva.
Otac je mnogo toga uzeo u obzir kad je planirao, ali ne i da petak nije dobar dan za
dolazak. Dolazak u petak značio je da se u logoru mora izdržati cijeli vikend, što stvarno
nije bila dječja igra, ali izdržala je. Naposljetku, kako je to sama opisala, nije to bio baš ni
pakao. Posebno kad se usporedi s onim što su drugi morali proći. Najgore od svega bilo je
što nisi znao.
Tjedan kasnije opet se vozila vlakom, ovaj put u planine, gdje je bio novi niz kreveta
na kat i gdje je Penelopa počela čekati.
Siguran sam da bi se istraživanjem štošta moglo otkriti o tih devet mjeseci koje je tamo
provela, ali što bih ja o tom vremenu mogao znati? Što bi mogao znati Clay? Ispostavilo
se kako je njen život u planinama bilo jedno od rijetkih razdoblja o kojima nije previše
pričala, ali kad bi o tome govorila, bilo je to jednostavnim i prekrasnim riječima, tonom
koji bi, rekao bih, mogli nazvati ožalošćenim. Kako je to jednom objasnila Clayu:
jedan kratki telefonski poziv i jedna stara pjesma.
Nekoliko fragmenata koji pričaju cijelu priču.

Prvih dana zamijetila je da ljudi zovu iz stare telefonske govornice kod ceste. Stajala je
tamo kao kakvo strano tijelo, u nepreglednom prostoru šume i neba.
Ljudi su očito zvali kući, bili su u suzama i često bi, kad bi spustili slušalicu, iz
govornice jedva izašli.
Penelopa je, poput mnogih drugih, oklijevala.
Pitala se je li to baš sigurno.
Kružilo je sasvim dovoljno glasina o vladinom prisluškivanju telefona da se svako
zapita. Kao što sam već spomenuo, kazna bi stigla one koje su ostavljali za sobom.
Mnogima je išlo na ruku što su otputovali na neki dulji rok. Zašto se netko ne bi javio
kući ako će tjednima izbivati iz domovine? Kod Penelope to nije bilo tako jednostavno -
već se trebala vratiti. Bi li poziv oca doveo u opasnost? Srećom, dovoljno se dugo motala
oko govornice da na nju naleti muškarac imenom Tadek. Imao je glas, kao i tijelo, poput
drveća.
“Djevojko, hoćeš nazvati kući?”
Kako je oklijevala s odgovorom, dotaknuo je govornicu, htio pokazati da ne grize. “Je
li ti tko u obitelji u pokretu?”
A onda je dodao, konkretnije. “Član Solidarnosti?”
“Me.”
“Jesi li komu ikad stala na žulj, ako me razumiješ?” Odmahnula je glavom.

70
 Knjige.Club Books

“Tako sam i mislio.” Osmjehnuo se, a zube kao da je posudio od onog austrijskog
konduktera. “Hajde onda, da te pitam. Zvala bi roditelje?”
“Oca.”
“A sigurna si? Nisi radila nikakve probleme?”
“Sigurna.”
“A on?”
“On je star, vozi tramvaj”, odgovorila je, “čovjek koji uglavnom samo šuti.”
“A, pa onda mislim da ne bi trebalo biti problema. Partija je sad u tako jadnom stanju,
teško da se imaju vremena baviti nekim starim tramvajcem. Ovih dana je teško biti u bilo
što siguran, ali eto, u ovo jesam.”
U tom je trenutku, pričala je, Tadek pogledao kroz borove i prolaze kojima je između
njih dopiralo svjetlo. “Je li ti bio dobar otac?”
“Tak.”
“I on bi rado da mu se javiš?”
“Tak.”
“Onda, evo.” Okrenuo se i dobacio joj nešto kovanica. “Reci mu da sam ga pozdravio”,
i s tim se riječima udaljio.

Telefonski razgovor sastojao se od deset kratkih riječi, u prijevodu: “Halo?”

Ništa. Samo krčanje.
Opet halo s njene strane.
Taj glas, poput betona, poput kamena.
“Halo?”
Izgubila se u planinskoj borovoj šumi, zglavci na prstima bili su joj bijeli kao kost.
“Griješilice?” upitao je. “Griješilice, jesi li to ti?”
Zamislila ga je u kuhinji, s policom od trideset i devet knjiga - glavu je oslonila na zid
govornice i nekako uspjela protisnuti: Jesam.
Onda je lagano spustila slušalicu.
Planine su se svuda uokolo nakrivile.

A sad na pjesmu, nekoliko mjeseci nakon toga, navečer, u pansionu. Mjesec na staklu.
Datum je bio očev rođendan.
U to su vrijeme na Istoku značajniji bili imendani, ali kad si u inozemstvu, sve nekako
intenzivnije ćutiš.
Izletjelo joj je, kad je pričala s jednom od žena.
Nisu imali wódke, ali je tu uvijek bilo puno schnappsa, stigla je taca sa čašama. Kad
su podijeljene, vlasnik je svoju digao u vis i pogledao Penelopu, u salonu. Tu se okupio

71
 Knjige.Club Books

skoro tucet ljudi, a kad je čula riječi, na svom jeziku: “U zdravlje tvog oca”, pogledala
je, osmjehnula se i trudila se da se ne raspadne.
U tom je trenutku ustao drugi muškarac.
Naravno da je to bio Tadek, koji je onda počeo, jako tužno i lijepo, pjevati:

Sto lat, sto lat,

niech źyje, źyje nam.
Sto lat, sto lat,
niech źyje, źyje nam...
Sad je to već bilo previše.
Skupljalo joj se od ranih dana nakon telefonskog poziva i nije to više mogla držati u
sebi. Ustala je i zapjevala, a u njoj se nešto srušilo. Pjevala je pjesmu iz domovine o sreći
i druženju i pitala se kako ga je mogla ostaviti. Riječi pjesme navirale su joj u
velikim naletima ljubavi i mržnje prema samoj sebi, a kad je otpjevala, mnogi su oko nje
plakali. Pitali su se hoće li ikada više vidjeti svoje obitelji, trebaju li osjećati zahvalnost ili
su zavrijedili prijekor? Jedino što su sa sigurnošću znali je da svoju sudbinu više ne
kroje sami. Počelo je i nekako mora završiti.
Usput, ovo su prvi stihovi te pjesme:
Stotinu ljeta, stotinu ljeta,
Stotinu ljeta poživio.
Dok je pjevala, znala je da neće.
Da ga nikad više neće vidjeti.

Penelopi je sve to vrijeme tamo bilo teško ne iskusiti opet taj osjećaj i s njim se
poistovjetiti, posebno kad je tako lagodno živjela.
Svi su s njom tako lijepo postupali.
Bila im je draga - mirna, pristojno nesigurna - i sad su je zvali Slavljenica, uglavnom
iza leđa i izvan vidokruga. Svako malo bi to izgovorili, naročito muškarci, na raznim
jezicima, dok bi čistila, ili prala rublje ili vezivala djetetu cipelu.
“Dziqki, Jubilatko.”
“Vielen Dank, Geburtstagskind.”
“Děkuji, Oslavenkyně...”
Hvala ti, Slavljenice.
Kroz nju bi se na to s mukom probio osmijeh.

U međuvremenu, ostalo je samo čekati i sjećati se oca. Katkad joj se činilo da dalje živi
usprkos njemu, ali tako je bilo kad bi je uhvatile mračne misli, kad bi se s planina slijevala
kiša.

72
 Knjige.Club Books

Tih dana radila bi naročito dugo i naporno.

Kuhala je i čistila.
Prala posuđe i mijenjala posteljinu.
Na kraju je ispalo devet mjeseci bez klavira i uz nadu zbog koje se osjećala krivom, a
onda ju je zemlja napokon primila. Sjedila je na rubu svog kreveta na kat, s omotnicom u
ruci. Kroz prozor pogledala ni u što: staklo je bilo bijelo, zamagljeno.
Čak i sad, ne mogu si pomoći, iskrsne mi pred očima u tim Alpama koje često
zamišljam. Vidim je kakva je bila, ili kako ju je Clay jednom opisao:
buduća Penny Dunbar, koja će opet stati u red, da bi odletjela daleko, na jug, čak
pomalo ravno prema suncu.

73
 Knjige.Club Books

UBOJICA U NJEGOVOM DŽEPU

Penelopa je prešla iz jednog u dragi svijet, a Clay se prebacio preko ograde. Hodao je
kratkim prolazom između The Surroundsa i kuće, gdje su stupovi ograde bili sablasno sivi.
Tu su ovih dana i drvena vrata, namijenjena Ahileju - da ga Tommy na njih može izvoditi
i uvoditi. Kad se našao u dvorištu, osjetio je zahvalnost što se ne mora penjati, jutro poslije
obično bi bilo prilično grozno, a hoće li tako biti, najbolje će mu pokazati sljedećih
nekoliko sekundi.
Prvo je krenuo slalom stazom između mazginih jabuka.
Onda kroz labirint od pasjih govana.
Oba počinitelja još su spavala, jedan se uspravio na travi, a drugi izvalio na kauču na
koji je s trijema padalo svjetlo.
Unutra je kuhinja mirisala na kavu - preduhitrio sam ga i to očito na više načina.

Sad je bio red na Clayu da malo zapleše kako ja sviram.

Sad sam, što sam ponekad znao činiti, doručkovao vani.
Stajao sam kod drvene ograde sa skuhanim nebom i hladnim pahuljicama. Ulična
rasvjeta još je uvijek gorjela. Na travnjaku je ležao Roryjev poštanski sandučić.
Kad je Clay otvorio ulazna vrata i stao nekoliko koraka iza mene, nastavio sam jesti
pahuljice. “Za boga miloga, još jedan poštanski sandučić.” Clay se osmjehnuo, osjetio sam,
nervozno, ali ta je primjedba bila početak i kraj kurtoazije s moje strane. Naposljetku, u
džepu je već nosio adresu, zalijepio sam je kako sam znao i umio.
Isprva se nije micao.
“Onda, našao si je?”
Opet sam osjetio da kima.
“Palo mi je na pamet da ti uštedim trud, da ne kopaš.” Žlica mi je zveknula u zdjelici.
Nekoliko kapljica mlijeka skočilo je preko ruba. “U džepu ti je?”
Još jednom je kimnuo.
“Misliš ići?”

74
 Knjige.Club Books

Clay me gledao.
Gledao me i nije progovarao dok sam se ja trudio, što je u posljednje vrijeme bilo
često, da ga nekako pokušam shvatiti. On i ja bili smo najsličniji izgledom, ali još sam bio
dobrih petnaest centimetara viši. Imao sam gušću kosu i bio krupniji, ali samo zato što sam
bio stariji. Dok sam ja po cijele dana na rukama i koljenima radio na tapisonu, parketu i
betonu, Clay je išao u školu i istrčavao svoje kilometre. Preživljavao je svoj režim
trbušnjaka i sklekova, bio je napet, žilav - mršav. Moglo bi se, pretpostavljam, reći
kako smo dvije verzije istog, posebno u pogledu. Obojica smo imali plameni pogled, i nije
važno kakve su nam boje oči, jer je sve bilo u tom njihovom plamenu.
Tu sam se sad osmjehnuo, ali bolno.
Vrtio sam glavom.
U tom trenutku su ulične svjetiljke zatreperile i ugasile se.
Pitao sam što sam pitati morao.
Sad je došlo vrijeme da kažem što se mora reći.
Nebo se raširilo, kuća skupila.
Nisam se primaknuo, niti ga uzeo na zub niti zastrašivao.
Rekao sam samo: “Clay.”
Poslije mi je rekao da mu je baš to sjelo na živac:
ta mirnoća.

Usred tog neobično melodičnog tona nešto je u njemu zazvonilo. Ustrajno se spustilo iz
grla do prsne kosti pa u pluća, ulicu je sad preplavilo pravo jutro. Kuće su preko puta
osvanule derutne, tihe, poput bande agresivnih frendova koji samo čekaju da im dam
znak. Znali smo da ih ne trebam.
Nakon nekoliko trenutaka odmaknuo sam lakte s ograde i spustio pogled na njegovo
rame. Mogao sam ga pitati za školu. Što će biti sa školom? Samo što smo odgovor već
obojica znali. Ja sam se našao njemu govoriti da se ne ispisuje iz škole? Ni sam je nisam
završio.
“Možeš otići”, rekao sam. “Spriječiti te ne mogu, ali...”
Nisam dovršio rečenicu.
Bila mi je jednako teška kao i ono što je opisivala, što je, naposljetku, cijela istina.
Otići i vratiti se. Zločin kojem slijedi suočavanje s kaznom.
Povratak i dopuštenje da te opet pripuste:
dvije vrlo različite stvari.
Može on slobodno otići iz Archerove ulice i umjesto braće okrenuti se čovjeku koji
nas je ostavio - ali za svaki dolazak ovamo mora prijeći preko mene.
“Velika odluka”, rekao sam mu onda izravnije, u lice, a ne rame. “A takva onda valjda
ima i strašno velike posljedice.”

75
 Knjige.Club Books

A Clay me na to pogledao u oči, pa skrenuo pogled. Vidio je moje od rada ogrubjele

dlanove, ruke, grkljan na vratu. Zamijetio je oklijevanje u zglavcima, ali stvar će morati
istjerati do kraja. A najvažnije, vidio je plamen u oba oka, vatru koja ga je preklinjala:
Clay, ne ostavljaj nas radi njega.
Ne ostavljaj nas.
Ali ako nas ostaviš.

Ma, danas sam u to siguran.

Clay je znao da mora.
Jedino nije bio siguran može li.
Kad sam se vratio u kuću, još je neko vrijeme ostao zarobljen na trijemu, s punim
teretom odluke oko vrata. U konačnici, ono što sam mu obećao nisam se čak mogao
natjerati ni izgovoriti. A što se nekom Dunbaru uopće i može napraviti?
Clayu je to bilo jasno, bilo je razloga da ostane i razloga da ode, a sve je to bilo jedno
te isto. Zapeo je negdje, u struji - u kojoj mora uništiti sve što ima da postane sve što mora
biti - kao i u prošlosti, koja mu se, sve bliža, sasvim primakla.
Stajao je i gledao početak Archerove ulice.

76
 Knjige.Club Books

PAPIRNE KUĆE

A plima dolazi pobjedonosna, nakon mukotrpnog puta - jer je vjerojatno najpoštenije što
se za Penelopin ulazak u život u gradu može reći da je bila neprestano razapeta i
zaprepaštena.
Bilo je tu strašne zahvalnosti prema tom mjestu jer ju je primilo.
Onda strah od novog i vrućine.
Iza toga, naravno, krivnja:
sto ljeta koje on nikada neće doživjeti.
Tako je sebično, tako bezobzirno otići.
Kad je ovamo stigla bio je studeni, i iako to obično nije najtopliji dio godine, mjesec
bi povremeno ponudio po koji tjedan kao podsjetnik da se približava ljeto. Ako postoji
neko vrijeme u kojem je bolje ovamo ne putovati, onda je to sigurno ovo - binarna
prognostička karta vrućine, vlage, vrućine, vlage. Činilo se kao da to teško podnosi i
domaće stanovništvo.
Uz sve to, odmah se vidjelo da je uljez, soba u useljeničkom logoru očito je pripadala
eskadronu žohara, a Bože moj svemogući, tako strašne nikad nije vidjela. Tako velike! Da
su bili neumoljivi, ne treba ni pitati. Svakodnevno se s njima borila za teritorij.
Ne iznenađuje što je prva stvar koju je ovdje kupila bila limenka insekticida Baygon.
A onda natikače.
Barem je odmah shvatila da u ovoj zemlji čovjek može daleko dogurati i s bezveznom
obućom te s nekoliko limenki dobrog insekticida. Pomoglo joj je da izdrži. Dane. Noći.
Tjedne.

Sam logor bio je smješten duboko u neposlušnom tepihu predgrađa.

Tu je učila jezik, od prvih riječi.
Katkad bi prošetala ulicama izvan logora, između redova neobičnih kuća, koje su sve
bile smještene usred golemih, kosilicama košenih travnjaka. Njoj su izgledale kao da su od
papira.

77
 Knjige.Club Books

Kad je za to pitala učitelja engleskog, nakon što je nacrtala kuću pa onda pokazala na
papir, glasno se nasmijao. “Shvaćam, shvaćam!” Ali ubrzo joj je odgovorio. “Ne, nisu od
papira. To je salonit.”
“Sa-lo-nit.”
Druga bitna stvar o useljeničkom logoru i mnoštvu malih stanova u njemu bila je da
se ne razlikuje od grada, to se naselje također protezalo na sve strane, čak i u ovako
skučenom prostoru.
Bilo je tu ljudi svih boja.
Svih jezika.
Bilo je uzvišenih, ponosnih tipova, kao i najgorih primjera lijenosti koji se u životu
uopće mogu naći. Potom ljudi koji su se stalno smiješili, da sumnju zadrže u sebi.
Zajedničko im je svima bilo što su ipak, na raznim razinama privlačnosti, gravitirali
prema ljudima vlastite nacionalnosti. Zemlja je puno bliža krvi nego vodi i to je ljude
povezivalo.
Tako je i Penelopa pronašla druge iz svog dijela svijeta, pa čak i svog grada. Često su
bili vrlo gostoljubivi, ali to je pak bilo na obiteljskoj razini - tu je zemlja bliže vodi od krvi.
Svako malo bi je pozvali na proslavu rođendana ili imendana - ili čak samo na kakvu
improviziranu feštu na kojoj su se nudili wódka, pierogi, harszcz i bigos - ali začudo, nije
dugo ostajala. Miris te hrane u zagušljivom zraku, hrana je tu bila isti takav uljez kao i ona.
Ali nije ju to smetalo.
Ne, ono čega se stvarno užasavala prizor je ljudi koji ustaju i puštaju glas da bi opet
izveli Sto lat. O domovini su pjevali kao o kakvoj savršenoj ideji, kao da nije bilo nikakvih
razloga za odlazak. Pozivali su se na prijatelje i obitelj, kao da ih riječi mogu zbližiti.
Opet, kao što sam rekao, osjećala je i zahvalnost, kao na Staru godinu, kad je u ponoć
hodala logorom.
Negdje blizu pucale su petarde, vidjela je vatromet između zgrada. Veliki oblaci
zelenog i crvenog dima, udaljeni povici, ubrzo se zaustavila i promatrala ih.
Osmjehnula se.
Vidjela je kako se svjetlo odražava na nebu i sjela na kameni put. Ispružila je ruke u
stranu i počela se lagano ljuljati. Piękne, pomislila je, prekrasno, i tu će živjeti. Od te
pomisli zatvorile su joj se vrele oči, spoznaja ju je natjerala da se obrati toplom tlu.
“Wstań”, rekla je. I ponovila. “Wstań, wstań.”
Ustani.
Ali nije se pomaknula.
Ne još.
Ali hoće uskoro.

78
 Knjige.Club Books

MALI I MINOTAUR

“Probudi se, za ime božje.”

Kako Penny ulazi, tako Clay počinje svoj proces postepenog izlaska.
Prvog dana nakon mojeg ultimatuma na trijemu, prišao je vrećicama s kruhom i
preostalom kavom. Poslije je u kupaonici obrisao lice i čuo me kako odlazim na posao.
Stao sam nad Roryja, u prljavoj, staroj radnoj odjeći.
Rory je još napola spavao, napola mrtav od sinoć.
“Oj, Rory.” Prodrmao sam ga. “Rory!”
Pokušao se pomaknuti, ali nije mogao. “Ah, u kurac, Matthew, šta je ?”
“Znaš ti dobro šta je. Vani je opet vražji poštanski sandučić.”
“I to je sve? Kako znaš da je to moje maslo?”
“Na to uopće ne namjeravam odgovarati. Samo ti govorim da ga vratiš tamo gdje si ga
uzeo i opet namjestiš.”
“Nemam pojma ni odakle mi.”
“Piše broj, zar ne?”
“A piše, ali ne znam koja je ulica.”
A onda trenutak na koji je čekao Clay:
“Isusa ti Krista!” Osjetio je, i to s druge strane zida, da u meni sve vrije, ali onda je
prevladao praktičan pristup. “U redu, briga me što ćeš s njim, ali kad se vratim, ne želim
ga tu vidjeti, je li jasno?”
Poslije, kad je Clay ušao, otkrio je kako se cijeli taj razgovor odvio tako što se Hektor
poput hrvača bio omotao oko Roryjevog vrata. Mačak se istovremeno linjao i preo.
Predenje je doseglo visinu golubinjeg gukanja.
Kad je na vratima opazio novu pojavu, Rory je progovorio prigušenim glasom. “Clay?
Jesi to ti? Možeš mi možda skinuti s vrata ovu prokletu mačketinu?” na što je pričekao da
se maknu dvije zadnje, uporne pandže i oglasio se s olakšanjem: “Aaaaaa!” Mačja dlaka
na to se uskovitlala u vis i popadala po njemu. Sad je stala tuliti Roryjeva budilica s
mobitela, ležao je na telefonu, u Hektorovom stisku.

79
 Knjige.Club Books

“Pretpostavljam da si čuo što je rekao onaj čangrizavi dripac Matthew.” Usprkos

strahovitoj glavobolji, na licu je namjestio nešto nalik na umoran osmijeh. “Ne bi ti bilo
teško taj sandučić baciti preko u The Surrounds, meni za ljubav?”
Clay odmahne glavom.
“Hvala ti mali, daj ruku, sad bi stvarno morao na posao.” Prioriteti se ipak ne smiju
zaboraviti, zato je odmah otišao do Tommyja i snažno ga klepnuo po glavi. “A tebi sam
rekao - da toj tvojoj mački”, izvukao je iz sebe dodatnu snagu, “NE DAŠ NA
MOJ KREVET!”

Bio je četvrtak, pa je Clay otišao u školu.

U petak se zauvijek ispisao.
To sljedeće jutro otišao je do nastavničinog kabineta u kojem su po zidu visjeli plakati,
a ploča je bila sva ispisana. Oba plakata su bila prilično komična. Jane Austen u prljavoj
haljini držala je šipku s utezima iznad glave. Legenda je bila KNJIGE SU STRAŠNO
TEŠKE. Drugi je bio više kao transparent, na kojem je pisalo MINERVA McGONAGALL
JE BOŽICA.
Nastavnica je bila stara dvadeset i tri godine.
Zvala se Claudia Kirkby.
Clayu je bila draga jer bi, kad bi joj došao u kabinet, s njim razgovarala pristojno, ali
bez uobičajene hijerarhije. Čulo bi se zvono, a ona bi ga pogledala. “Hajde, mali, sad se
kupi svojoj klupi.”
Claudia Kirkby razumjela se u poeziju.
Imala je tamnosmeđu kosu i svijetlo smeđe oči i pjegu po sredini obraza. Kad je nešto
morala otrpjeti, na lice bi navukla osmijeh, imala je stvarno zgodne listove, nosila visoke
pete, a i sama je bila prilično visoka i uvijek se lijepo odijevala. Iz nekog razloga, mi smo
joj se odmah svidjeli, čak i Rory, koji je inače bio učiteljska noćna mora.
Kad je Clay tog petka prije početka nastave došao do nje, stojeći se nadvila nad radni
stol.
“O, zdravo gospon Clay.”
Pregledavala je nekakve sastavke.
“Odlazim.”
Odjednom je zastala i digla glavu.
Tog dana nije bilo kupi se svojoj klupi.
Sjela je, zabrinutog izraza lica i rekla: “Hmm.”

U tri sata već sam i sam sjedio u školi, u uredu ravnateljice, gospođe Holland, gdje sam bio
već nekoliko puta - događaji pred odluku da izbace Roryja (u vodama koje tek dolaze).
Bila je jedna od onih elegantnih žena kratke kose, sijedih i bijelih pramenova, s olovkom
ispod očiju.

80
 Knjige.Club Books

“Kako ide Roryju?” upitala je.

“Našao je dobar posao, ali nije se baš nešto promijenio.”
“Pa, onda, pozdravi ga.”
“Hoću. Bit će mu drago.”
Naravno da hoće, dripcu.
Tu je bila i Claudia Kirkby sa svojim dostojanstvenim visokim petama i crnom
suknjom, bež košuljom. Kao i uvijek, osmjehnula mi se i znao sam da sam to trebao reći -
drago mi je što vas vidim - ali nisam mogao. Naposljetku, bila je to tragedija. Clay se
ispisuje iz škole.
Gospođa Holland: “Onda, hm, kao što sam, hm, rekla preko telefona.” Rijetko se sreću
ljudi koji bi više hmkali od nje. Poznavao sam zidare kod kojih to nije bilo tako izraženo.
“Imamo, hm, mladog Claya, koji bi nas, hm, htio, ah, napustiti.” Prokletstvo, sad nas
je spopala i s “ah”, ovo ne sluti na dobro.
Pogledao sam Claya koji je sjedio pored mene.
Digao je glavu, ali nije progovarao.
“Dobar je učenik”, rekla je.
“Znam.”
“Kao što si bio i ti.”
Nisam reagirao.
Nastavila je. “Ipak, već mu je šesnaest godina. Tako da ga, po zakonu, hm, ne možemo
spriječiti.”
“Hoće se preseliti našem ocu”, rekao sam. Htio sam dodati, na neko vrijeme, ali nekako
to nisam uspio istisnuti iz sebe.
“Shvaćam, dakle, hm, možemo naći školu koja je najbliža mjestu stanovanja vašeg
oca...”
Odjednom me spopalo: preplavila me užasna, otupljujuća tuga koja je vladala u tom
uredu, u tom nekako mračnom, nekako fluorescentnom osvjetljenju. Neće tu biti nikakve
druge škole, ničeg drugog. To je to i svi to dobro znamo.
Okrenuo sam glavu, vidio da Claudia Kirkby isto djeluje tužno i tako primjereno,
prokleto milo.
Kad smo poslije Clay i ja išli prema autu, viknula je za nama i sustigla nas, tim
bezvučnim, brzim nogama. Cipele je ostavila negdje kod ureda.
“Evo”, rekla je noseći svežanj knjiga. “Možeš otići, ali ove moraš pročitati.”
Clay je kimnuo, zahvalio joj. “Hvala vam, gospođice Kirkby.”
Rukovali smo se i pozdravili.
“Clay, neka ti je sa srećom.”
A i ruke je imala zgodne, blijede ali tople, sjaj u tim tužnim, nasmiješenim očima.

81
 Knjige.Club Books

Clay se u autu okrenuo prema prozoru i rekao, neobaveznim tonom, ali otvoreno: “Da
znaš da joj se sviđaš”, rekao je.
To je rekao kad smo odlazili.
Čudno je to pomisliti, ali jednog ću je dana oženiti.

Poslije je otišao u knjižnicu.

Stigao je do pola pet, a u pet je već sjedio između dvije velike hrpe u vis naslaganih
knjiga. Sve što je mogao naći o mostovima. Tisuće stranica. Stotine tehnika. Sve vrste
mostova, svih veličina. Na svim mogućim tehničkim žargonima. Čitao ih je i ništa mu nije
bilo jasno. No volio je gledati mostove, lukove, viseće mostove i konzole.
“Sinko?”
Digao je glavu.
“Bi li ti neke od tih knjiga posudio? Već je devet sati. Kraj radnog vremena.”
Kod kuće je s mukom prošao vrata, nije palio svjetlo. Plava sportska torba bila mu je
pretrpana knjigama. Knjižničaru je rekao da ga dugo neće biti pa su mu produljili rok
posudbe.
Baš se pogodilo da sam ja bio prvi kojeg je ugledao kad je ušao u kuću po čijem sam
se hodniku nervozno motao poput Minotaura.
Obojica smo zastali i oborili glave.
Tako teškoj torbi nije trebalo objave.
Tijelo mi je u toj polutami bilo neoštro, oči gorjele. Te sam večeri bio umoran, osjećao
se puno stariji od dvadeset godina, bio sam prastar, prosijed i pogođen.
“Prođi.”
Dok je prolazio vidio je da u ruci držim francuski ključ. Popravljao sam slavinu u
kupaonici. Nisam bio nikakav Minotaur, tek vražji podvornik. A svejedno smo obojica
promatrali torbu s knjigama i činilo nam se kao da je hodnik postao uži.

A onda je došla subota, čekala se Carey.

Clay se ujutro odvezao s Henryjem koji je išao na turneju po garažama gdje će na
privatnim rasprodajama kopati za knjigama i pločama, Clay ga je pratio dok se cjenkao s
prodavačima. Na jednom preuređenom garažnom prilazu našli su zbirku kratkih priča pod
naslovom Trkač preko zapreka, zgodno džepno izdanje sa slikom preponskog trkača na
naslovnici. Platio je dolar i knjigu dao Henryju koji ju je uzeo u ruku, otvorio i osmjehnuo
se.
“Mali”, rekao je, “pravi si džentlmen.”
Dalje su prolazili sati.
Koje je svejedno nekako trebalo utuci.

82
 Knjige.Club Books

Popodne je otišao u Bernborough, da istrči nekoliko krugova na stazi. Na tribini je

čitao knjige koje je ponio i počeo ih razumijevati. Termini kao što su sabijanje, podupirači
upornjak počeli su mu zvučati smisleno.
U jednom trenutku se odlučio na sprint stepenicama, između napuklih klupa. Sjetio se
Starkeyjeve djevojke koja je tu sjedila, njene usne su ga navele na osmijeh. Terenom je
prošao povjetarac kad je ubrzao u ciljnoj ravnini.
Nije ostalo puno.
Uskoro će biti u The Surroundsu.

83
 Knjige.Club Books

TEKOVINE SLOBODE

Penelopa je izdržala ljeto.

Ispit koji je pred nju postavilo bila je odluka da ga ugodno provede.
Prvi pokušaj odlaska na plažu bio je karakterističan dvostruki udarac, smjesa južnog
vjetra i opekotina od sunca. Nikad nije vidjela da se toliko ljudi uspije tako brzo pokrenuti
ili zasuti s toliko pijeska. Pozitivno je bilo to što je mogla i gore proći, isprva su joj
se zujare, kad ih je vidjela kako spokojno plutaju u vodi, učinile tako čistim i nestvarnim.
Tek kad su plažom protrčala djeca na raznim razinama izbezumljenosti, shvatila je da su
sva opečena. Biedne dzieci, pomislila je, jadna djeca, dok su jurila prema
roditeljima. Većina ih je drhtala pod tušem i neobuzdano plakala i jecala, jedna je majka
sprečavala kćer da si ne utrlja pijesak. U panici je zagrabila pune šake pijeska i trljala ga
po koži.
Penelopa je to bespomoćno promatrala.
Majka se pobrinula za sve.
Smirila je djevojčicu i držala je uz sebe, a kad je bila sigurna da ju je uspjela primiriti,
pogledala je useljenicu koja se tu našla. Umuknula je, samo je čučnula i milovala
djevojčicu po zapetljanoj kosi. Ugledala je Penelopu i kimnula pa odnijela dijete. Tek je
više godina kasnije doznala da su takvi gadni dani sa zujarama rijetki.
Potom ju je opet zapanjilo to što se većina djece vratila u vodu, taj put nakratko, zbog
vjetra što je stao fijukati. Kao da se pojavio niotkud i dovukao hrpe tamnih oblaka. Povrh
svega, te noći nije mogla zaspati, sva vrela od opekotina i nervozna zbog šuškanja nogu
kukaca.
Ali stvari su krenule nabolje.

Prvi važan događaj bio je kad je našla posao. Dobila je potvrdu da je nekvalificirana
radnica.
Useljenički logor bio je povezan s ustanovom koja se tad nazivala CES - državna burza
rada - i kad je došla u njihove prostorije, imala je sreće. Ili je to barem bila ta njena

84
 Knjige.Club Books

uobičajena vrsta sreće. Nakon duljeg razgovora i nakon što je ispunila more
službenih obrazaca, dobila je dozvolu da može raditi neki loš posao.
Ukratko, održavanje javnih sanitarija.
A znate što to znači.
Kako toliko muškaraca može tako neprecizno pišati? Zašto ljudi razmazuju i slikaju i
seru svugdje osim u školjku? Jesu li to tekovine slobode?
U kabinama je čitala žvrljotine.
S metlom i krpom u ruci sjetila se nedavnog sata engleskog i ponavljala ga dok je
ritmički brisala pod. To je bio odličan način da oda poštovanje svom novom domu - da se
izloži njegovoj vrućini, pere i čisti njegove prljave dijelove. Tu je bilo i osobnog ponosa, u
spoznaji da se trudi. Nekoć je sjedila u studenom, oskudno namještenom skladištu i oštrila
olovke, a sad je živjela na sve četiri, udisala svježinu izbjeljivača.

Nakon šest mjeseci gotovo joj je bio na dohvat ruke.

Plan se počeo ostvarivati.
Istina je, oči bi joj se svake večeri i dalje napunile suzama, katkad i tijekom dana, ali
nije bilo sumnje da napreduje. Engleski joj se znatno popravio, iz čiste potrebe, iako je i
dalje govorila zbrkanom sintaksom pogrešnih početaka i nezgrapnih svršetaka.
Više desetaka godina poslije, čak i kad je u srednjoj školi u drugom dijelu grada
predavala engleski, znala bi kod kuće progovoriti jakim stranim naglaskom, a mi mu nismo
mogli odoljeti, obožavali smo ga i glasno odobravali, a onda tražili još. Nikad nas nije
uspjela naučiti svom materinjem jeziku - učiti klavir bilo je već dovoljno teško - ali sviđalo
nam se što bi hitna pomoć postala ambulans umjesto embjulans, a da zašutimo bi nam rekla
šarap umjesto šat up. Džus bi često postao čus. Ili bi u “Tišina! Ne čujem ni što
mislim!” zadnja riječ think postala fink. Negdje među pet omiljenih bila je riječ nažalost,
koju je izgovarala kao anforčantli umjesto anforčunatli. Više nam se sviđalo anforčantli.

Da, tih ranih dana sve se svodilo na dvije stvari kojima je pristupala s vjerskim zanosom.
Riječi, posao.
Waldeku je pisala, a kad bi si to mogla priuštiti, zvala ga telefonom, jer je konačno
shvatila da mu ne prijeti ništa. Priznao je što je sve napravio da je izvede iz zemlje i kako
mu je vrhunac života bio kad je onog jutra stajao na peronu, bez obzira koju će cijenu za to
platiti. Jednom mu je čak čitala Homera, na svom lošem engleskom, bila je sigurna da je
osjetila kako ga je slomila, osmjehnuo se.
Ono što nije mogla znati je da će tako proći godine. Očistit će nekoliko tisuća zahoda
i oribati hektare otkrhnutih keramičkih pločica. Trpjela je sva nedjela tih zahoda i
prihvaćala novije poslove, čistila je desetke kuća i stanova.
Ali s druge strane - što također nije mogla znati:
budućnost će joj uskoro odrediti tri međusobno povezane stvari.

85
 Knjige.Club Books

Prva je nagluhi prodavač u prodavaonici glazbala.

Potom trojica nesposobnih dostavljača klavira.
Ali prije svega, smrt.
Smrt Staljinovog kipa.

86
 Knjige.Club Books

CAREY I CLAY I MATADOR U PETOJ

Nikada neće zaboraviti dan kad ju je prvi put vidio u Archerovoj ulici, odnosno, bolje
rečeno, dan kad je podigla glavu i ugledala njega.
Bio je početak prosinca.
Vozila se s tatom i mamom iz unutrašnjosti sedam sati i kad su stigli, već je gotovo
bilo predvečerje. Iza njih se vozio kamion firme za selidbe i uskoro su na trijem pa onda u
kuću počeli tegliti kutije, namještaj i kućanske aparate. Bilo je tu sedla, nešto stremena i
mamuza, konjički pribor važan njenom ocu. Svojedobno je bio džokej, odrastao je u
obitelji džokeja, kao i njena starija braća, jahali su u gradovima nezgrapnih imena.
Prošlo je dobrih petnaest minuta otkako su stigli kad se djevojka odjednom zaustavila
nasred travnjaka. Pod jednom rukom nosila je kutiju, a pod drugom toster, koji se u vožnji
nekako uspio izmigoljiti iz ambalaže, žica s utikačem visjela joj je do cipela.
“Gle”, rekla je i pokazala prstom, ležerno, preko ceste. “Na onom krovu je nekakav
dečko.”

Sad je, godinu i nekoliko mjeseci nakon toga, subotom navečer šuškajući nogama došla u
The Surrounds.
“Hej, Clay.”
Osjetio joj je usta i krv i vrućinu i srce. Sve u istom dahu.
“Bok, Carey.”
Bilo je otprilike pola deset i čekao je na madracu.
Čekali su i noćni leptiri. I mjesec.
Clay je ležao na leđima.
Djevojka je časkom zastala na rubu, nešto je spustila na tlo, a onda legla na bok i preko
njega ležerno prebacila nogu. Na koži je osjećao kako ga svrbi ta kestenjasta kosa i baš kao
i uvijek, to mu se izrazito sviđalo. Osjećao je da je primijetila ogrebotinu na obrazu, ali je
dobro znala da je bolje ne pitati ili gledati ima li još koju ozljedu.
Svejedno je morala.

87
 Knjige.Club Books

“Ah, vi dečki”, rekla je i dotakla mu ranu. Onda je čekala da progovori on.

“Jel ti dobra knjiga?” Pitanje je isprva djelovalo nekako teško, kao da su ga izvukli
koturom. “Još je dobra, i na treće čitanje?”
“Još je i bolja - Rory ti nije rekao?”
Pokušao se sjetili je li mu Rory nešto u tom smislu spominjao.
“Vidjela sam ga na ulici”, rekla je, “prije par dana. Mislim da je to bilo odmah prije...”
Clay je gotovo ustao, ali se uspio zaustaviti. “Prije čega?”
Znala je.
Znala je da je bio kod kuće.
Clay je zasad to odlučio ignorirati i radije se usredotočio na Kamenolomca i svoju
oznaku od izblijedjelog kladioničkog listića, za Matadora u petoj. “Gdje si sad, onda? Je li
već otišao raditi u Rim?”
“I u Bolognu.”
“To je brzo. Još ti se jako sviđa njegov slomljeni nos?”
“U, da, znaš da si ne mogu pomoći.”
Nakratko se široko osmjehnuo. “Ni ja.”
Carey se sviđalo to što su Michelangelu dok je bio tinejdžer slomili nos jer je imao
dug jezik, što ju je podsjećalo da je ipak bio samo čovjek. Znamen nesavršenosti.
Clayu je to bilo nešto osobnije.
Znao je i za drugu osobu sa slomljenim nosom.

U to vrijeme - prilično davno, nekoliko dana prije nego što se sasvim uselila - Clay se našao
na trijemu gdje je jeo tost, a tanjur odložio na ogradu. Baš je završio kad je ona prešla ulicu,
u flanelskoj košulji i jako izlizanim trapericama, rukave je zavrnula do lakata. Iza leđa su
joj bile zadnje zrake sunca: sjaj njenih podlaktica.
Kut lica.
Čak i zubi, nisu bili sasvim bijeli niti sasvim ravni, ali su ipak imali nešto, kvalitetu,
poput morskog stakla, bili su glatki od škrgutanja u snu.
Isprva se pitala da li ju je uopće primijetio, ali onda se, plaho, spustio stepenicama, s
tanjurom u ruci.
Iz te blizine, ali i dovoljno daleko da bude na oprezu, proučavala ga je, zainteresirana,
sretno znatiželjna.
Prvo što joj je u životu rekao, bilo je: “Oprosti.”
Izrekao je to prema dolje, u tanjur.

Nakon uobičajene, opuštene šutnje, Carey je opet progovorila. Brada joj je dodirivala
njegovu ključnu kost, a ovaj put će ga natjerati da se s tim suoči.
“Dakle”, rekla je, “došao je...”
88
 Knjige.Club Books

Ovdje nisu nikad šaputali - samo su govorili tiho, poput prijatelja kojima ne prijeti
opasnost - i sad mu je priznala: “Rekao mi je Matthew.”
Clay je riječi osjetio u rani.
“Našla si se s Matthewom?”
Kimnula je, jedva primjetno, dodirnula mu vrat pa nastavila da ga umiri. “Vraćala sam
se u četvrtak navečer kad je iznosio smeće. Čuj, vas Dunbare nije lako izbjeći.”
A Clay se tu gotovo slomio: Dunbari, a njega uskoro više neće biti.
“Sigurno vam je bilo teško”, rekla je, “vidjeti...”, namjestila se, “vidjeti ga.”
“Ima i težih stvari.”
Da, ima, oboje su to znali.
“Matthew je spomenuo nekakav most?”
Nije lagala. Spomenuo sam. Jedna od najnezgodnijih crta Carey Novac: čovjek bi joj
uvijek nekako rekao više nego što bi smio. Opet šutnja. Lepetanje noćnog leptira.
Sad su bili bliže, kad je progovorila, riječi joj je osjetio, kao da mu ih stavlja na grlo.
“Spremaš li se otići da bi gradio most?”
Taj leptir nikako da ode.
“Zašto da ti oprostim?” upitala ga je tad davno prije, na travnjaku pred kućom. “Zašto
se ispričavaš?”
Ulica se smračila do kraja.
“Ah, ma, ono, trebao sam ti doći pomoći sa selidbom nekidan. A samo sam sjedio.”
“Na krovu?”
Već mu se svidjela.
Sviđale su mu se njene pjege.
Kako su se smjestile na licu.
Vidio si ih samo ako bi se baš zagledao.

Sad je Clay razgovor skrenuo dalje od oca.

“Hej”, rekao je i pogledao je. “Ono, hoćeš mi večeras konačno dati?”
Jače se skutrila, ali nije reagirala. “Nemoj tako sa mnom razgovarati. Budi džentlmen,
za boga miloga.”
“Informaciju. Za kojeg konja znate da će pobijediti...” Glas mu je utihnuo, sve je ovo
bilo dio igre, svaki put kad su se našli u The Surroundsu. Subota navečer je najgore vrijeme
za traženje kladioničkih savjeta jer su sve velike utrke do poslijepodneva već završile, što
njega nimalo nije sprečavalo da pita. Drugi, manje prestižan dan za konjske utrke bila je
srijeda, ali kao što rekoh, pitanje je bilo tek dio rituala. “Što se priča dolje na trening-stazi?”
Carey se sad blago osmjehnula, uključila se. “A da, savjeta imam koliko hoćeš. Imam
i takvih s kojima nećeš znati što bi.” Prstima mu je dotaknula ključnu kost. “Imam
Matadora u petoj.”

89
 Knjige.Club Books

Znao je da je, iako je to spremno rekla, bila na rubu suza, pa ju je malo jače stegnuo,
a ona je taj trenutak iskoristila da sklizne i spusti mu glavu na grudi.
Srce mu je izletjelo iz startnog bloka.
Pitao se čuje li ga i ona.

Na onom travnjaku nastavili su razgovor. Prešla je na statističke podatke.

“Koliko imaš godina?”
“Gotovo petnaest.”
“Da? Ja imam gotovo šesnaest.”
U tom trenutku mu se primaknula i glavom pokazala prema krovu. “Zašto večeras nisi
gore?” Živnuo je - uvijek bi ga natjerala da se uzvrpolji, ali na način koji mu nije smetao.
“Matthew mi je rekao da uzmem slobodan dan. Puno se na mene dere zbog toga.”
“Matthew?”
“Možda si ga vidjela. On je najstariji. Jako mu ide zazivanje Isusa Krista.” Tu se Clay
sad osmjehnuo pa je ona iskoristila priliku.
“A zašto uopće ideš gore?”
“Ma, znaš.” Razmišljao je kako bi joj to najbolje objasnio. “Vidiš jako daleko.”
“Mogu li jedan dan doći i ja?”
Pitanje ga je šokiralo, ali se nije mogao suzdržati da se ne našali. “Ne znam. Nije se
baš tako lako popeti.”
A Carey se nasmijala, zagrizla udicu. “Drek. Ako možeš ti, onda mogu i ja.”
“Drek?”
Oboje su se nakratko iscerili.
“Neću ti smetati, obećavam.” Ali onda joj je nešto palo na pamet. “Ako me pustiš gore,
donijet ću dalekozor.”
Kao da je uvijek znala promisliti sljedeći korak.

The Surrounds bi mu se ponekad, kad bi tu bio s Carey, učinio većim.

Odbačeni kućanski aparati stajali su kao udaljeni spomenici.
Predgrađa su djelovala još daljima.
Te večeri je, nakon savjeta i Matadora, Carey mirnim glasom pričala o štali. Upitao ju
je hoće li na dan utrke jahati, a ne samo trenirati na stazi i vježbati izlazak iz startnih kućica.
Carey mu je odgovorila da joj McAndrew nije rekao ništa, ali je znala što trener radi. Bude
li ga gnjavila, novu priliku će čekati mjesecima.
Cijelo to vrijeme joj je glava, naravno, ležala na njegovim grudima, ili se oslanjala na
vrat, što mu je bila najdraža od svih najdražih stvari. U njoj je našao osobu koja ga poznaje,
koja je u svemu bila on, osim u jednom životnom smislu. Znao je da bi dala sve da i taj vid
podijeli s njim, kad bi to bilo moguće.

90
 Knjige.Club Books

Razlog zašto nosi kvačicu.

Dala bi ona svoju džokejsku praksu za to, ili prvu pobjedu u utrci kategorije Prve
skupine, a ne samo običan nastup na službenoj utrci. Ma dala bi za to, siguran sam, i nastup
na Utrci zbog koje stane cijela zemlja, na Melbourne Cupu, ili u utrci koja joj je bila još
draža: Cox Plateu.
Samo što nije mogla.
Mogla je zato shvatiti, bez oklijevanja, kako ga mora ispratiti, pa je u sebi preklinjala,
nježno ali ravnodušno:
“Ne čini to, Clay, ne idi, ne ostavljaj me... ali idi.”
Da je bila lik iz jednog od Homerovih epova, bila bi sjajnooka Carey Novac, ili Carey
vrijednih očiju. Ovaj put mu je dala do znanja koliko će joj nedostajati, ali i da očekuje -
ili bolje rečeno, zahtijeva - da učini ono što mora.
Ne čini to, Clay, ne idi, ne ostavljaj me... ali idi.

Tek kad je otišla, shvatila je:

djevojka se okrenula nasred Archerove ulice.
“Hej, kako se zoveš?”
Dječak je stao ispred trijema i rekao. “Zovem se Clay.”
Tišina.
“I onda? Ne zanima te kako seja zovem?”
Ali to je izgovorila kao da ga odavno poznaje, kao da se Clay sam sjetio i pitao, a
djevojka se onda vratila.
“Zovem se Carey”, rekla je i opet krenula kad je Clay doviknuo pitanje kojeg se sjetio
naknadno.
“Hej, kako se to piše?”
Trkom se vratila i uzela tanjur.
Prstom je između mrvica pažljivo napisala svoje ime, a onda se nasmijala kad je ispalo
da ga nije lako dešifrirati - ali oboje su znali da su slova ostala na tanjuru.
Onda mu se osmjehnula, kratko ali toplo i otišla na drugu stranu ulice, kući.

Ostali su još dvadeset minuta, u tišini, tišina je vladala i na cijelom The Surroundsu oko
njih.
A ovo je uvijek bio najgori dio:
Carey Novac se odmaknula.
Sjela je na rub madraca, ali kad je ustala da pođe, čučnula je. Kleknula je uz krevet
gdje je kad je došla zastala i držala paket zamotan u novine pa ga polako spustila njemu uz
rebra. Nisu izmijenili ni riječ više.
Nitko nije rekao, evo, to sam ti donijela.

91
 Knjige.Club Books

Ili, uzmi.
Ili, hvala, što bi izgovorio Clay.
Tek kad je otišla uspravio se i otvorio, kad je vidio što je unutra, zavrtjelo mu se u
glavi.

92
 Knjige.Club Books

SMRT POSLIJEPODNE

Penelopi je sve išlo dobro.

Godine su tekle i pretjecale.
Sad je već dosta vremena prošlo otkako se iselila iz izbjegličkog centra, živjela je sama
u prizemnom stanu, u dugoj ulici koja se zvala Ulica Pepper. Ime ulice joj se baš sviđalo.
Sad je radila uz druge žene: tu su bile neka Stella, neka Marion, Lynn.
Radile su u različitim parovima, išle čistiti u razne dijelove grada. Naravno da je u to
vrijeme štedjela za rabljeni klavir i strpljivo čekala dan kad ga bude mogla kupiti. U svom
stančiću u Ulici Pepper pod krevetom je držala kutiju za cipele, u njoj smotane novčanice.
I dalje je učila engleski, svake večeri bi joj se činilo da joj ide sve bolje. Ambicija da
pročita cijelu Ilijadu i Odiseju, od prve do zadnje stranice, ukazivala joj se kao sve realnija
mogućnost. Često je znala s rječnikom u ruci sjediti do daleko iza ponoći. Puno puta je
tako i zaspala, u kuhinji, s prugama po licu, na toplim stranicama, to joj je bio stalni
useljenički mount everest.
Kako je to onda samo ispalo karakteristično i savršeno.
Naposljetku, radilo se o Penelopi.

Dok se penjala ususret uspjehu, na stazu joj se urušio svijet. Bilo je, ustvari, baš kao i u te
dvije knjige.
Taman kad bi rat bio pred pobjedničkim svršetkom, upleo bi se nekakav bog. U ovom
slučaju, došlo je do katastrofe: stiglo je pismo.
U njemu je pisalo, umro je vani.
Tijelo su našli pokraj stare klupe u parku. Lice mu je navodno dopola bilo u snijegu, a
šaka stisnuta i kod srca zarivena u grudi. Gesta nije bila patriotska.
Pogreb je obavljen prije nego što je pismo poslano.
Bez velike pompe. Bio je mrtav.

93
 Knjige.Club Books

Kuhinja joj je tog popodneva bila puna sunca i pismo se, kad ga je ispustila, zanjihalo,
poput papirnatog klatna. Skliznulo je pod hladnjak i potrošila je puno minuta, na sve četiri,
u pokušajima da ga dosegne.
Isuse, Penny.
Eto te.
Eto te s raširenim, nažuljanim koljenima i stolom koji ti zvecka za leđima. S mutnim
očima i upalim grudima, s licem na podu - obrazom i uhom - žgoljavom stražnjicom u
zraku.
Hvala Bogu da si učinila ono što si potom učinila.
To nam se jako svidjelo.

94
 Knjige.Club Books

OD CLAYA MOST

Te noći kad je Carey otišla iz The Surroundsa, a Clay razmotao papir, bilo je ovako:
pažljivo je zgulio ljepljivu vrpcu.
Presavio je rubriku o konjskim utrkama iz Heralda i ugurao je pod nogu.
Tek je tad bacio pogled na sam dar - bila je to stara drvena kutija - i uzeo je u obje
ruke, zguljenu i kestenjasto smeđu. Nije bila veća od kakve stare knjige tvrdih korica, sa
zarđalim pantima i slomljenom bravom.
Uokolo je The Surrounds bio prozračan i otvoren.
Jedva da je bilo povjetarca.
Bestežinsko stanje.
Otvorio je mali drveni poklopac s gornje strane, zaškripao je poput parketa i nešto je
palo.
Unutra je bio još jedan dar.
Dar u daru.
I pismo.

Clay bi inače najprije pročitao pismo, ali je, da do njega dođe, podigao upaljač, bio je to
kositreni Zippo, dimenzija i oblika kutije šibica.
Nije stigao ni pomisliti da ga uzme, već ga je držao u ruci.
I onda ga okrenuo.
Pa ga usmjerio prema dlanu.
Iznenadilo ga je koliko je težak i kad ga je okrenuo na poleđinu, ugledao ih je, prstom
je prešao preko riječi ugraviranih na metalnoj prednjoj strani:
Matador u petoj.
Ta je cura stvarno nešto posebno.

95
 Knjige.Club Books

Kad je otvorio pismo, vuklo ga je da gurne poklopac i kresne upaljač, ali mjesečina je bila
dovoljna za čitanje.
Rukopis je bio sitan i precizan:

Dragi Clay!
Kad ovo budeš čitao, to će ionako već biti nakon što smo razgovarali... ali
svejedno ti želim reći da znam da uskoro odlaziš i da ćeš mi nedostajati.
Već mi nedostaješ.
Matthew mi je rekao za to daleko mjesto i most koji ćeš tamo možda graditi.
Pokušala sam zamisliti od čega će taj most biti sagrađen, ali opet, mislim da to nije
važno. Htjela sam prisvojiti ovu ideju, ali sigurna sam da ti je već poznata, s
omotnice Kamenolomca:
“SVE ŠTO JE U ŽIVOTU IZRADIO NIJE BILO NAČINJENO SAMO OD
BRONCE, MRAMORA ILI ULJA, NEGO I OD NJEGA SAMOG...
SVEGA ŠTO JE U SEBI SADRŽAVAO.”
Jedno znam:
taj će most biti načinjen od tebe.
Ako nije problem, knjigu ću zasad zadržati. Možda zato da budem sigurna kako
ćeš se po nju vratiti, da ćeš se vratiti u The Surrounds.
Što se tiče Zippa, ljudi vele nikad ne spaljuj za sobom mostove, ali ipak ti ga
nudim, makar samo i za sreću i da te podsjeća na mene.
Također, upaljač na neki način ima smisla. Znaš što vele za glinu,1 zar ne?
Naravno da znaš.
Voli te tvoja Carey

P. S. Ispričavam se na stanju u kojem je drvena kutija, ali nekako mi se čini da

će ti se svidjeti. Zaključila sam da bi ti dobro došlo da u njoj držiš nešto do čega ti je
jako stalo. Nemoj uzeti tek kvačicu.
Drugi P. S. Nadam se da ti se sviđa natpis.

Pa, kako biste vi reagirali?

Što rekli?
Clay je nepomično sjedio na madracu.
Zapitao se: što to vele za glinu?
Ali onda je, jako brzo, shvatio.

1
Glina, odnosno na engleskom clay, kao ime lika. (op. prev.)

96
 Knjige.Club Books

Shvatio je, zapravo, i prije nego što je dovršio pitanje, pa je dugo ostao u The
Surroundsu. Stalno je iščitavao pismo.
A onda, kad se napokon pomaknuo, bilo je to tek zbog malog, teškog upaljača, prinio
ga je ustima. Za trenutak se gotovo osmjehnuo.
Most će biti načinjen od tebe.
Ne radi se o tome da je Carey radila velike geste ili zahtijevala pozornost ili ljubav,
čak ni poštovanje. Ne, kod nje se radilo o malim potezima, spretnom otkrivanju istine, a u
tom je smislu, kao i uvijek, uspjela: dala mu je dodatnu dozu hrabrosti.
A ovoj priči ime.

97
 Knjige.Club Books

DOSTAVLJAČI

Penelopa je na kuhinjskom podu donijela odluku.

Otac joj je želio bolji život, onda će to i ostvariti.
Riješit će se krotkosti, ljubaznosti.
Izvući će svoju kutiju za cipele.
Izvaditi novac i stisnuti ga u šaci.
Napunit će džepove i otići do željezničke pruge - cijelim putem sjećat će se pisma i
Beča:
Može se živjeti drugačije.
Da, može i danas će tako početi živjeti.
Bez wahania.
Bez odlaganja.

U glavi je već imala mapu s trgovinama.

Već je u njima bila, svaku je glazbenu trgovinu znala po lokaciji, cijenama i različitom
stupnju stručnosti. U jednoj su je uvijek zvali da se vrati.
Prvi dio je bila cijena, samo si je toliko mogla priuštiti. A sviđao joj se i kaos tog
dućana - smotane partiture, prljava Beethovenova bista u kutu i prodavač zgrbljen za
pultom. Imao je špicasto lice i bio veseo, gotovo je neprestano jeo kriške naranče. Vikao
je da nadvlada nagluhost.
“Klaviri?” gromko je uzviknuo kad je prvi put ušla u trgovinu. Gađao je narančinom
korom korpu za smeće i promašio.
(“Ah, sranje, zar s jednog metra!”) Iako je bio nagluh, kod nje je čuo strani naglasak,
“Što će jednoj putnici kao što ste vi klavir? To vam je gore nego da si oko vrata objesite
uteg!” Ustao je i posegnuo za najbližom hohnericom. “Mršavici poput vas bolje bi došla
jedna od ovih. Dvadeset dolara.” Otvorio je malu futrolu i prstima prešao preko tipki
harmonike. Je li joj na taj način htio reći da si klavir ne može priuštiti? “Nju možete svukud
nositi sa sobom.”

98
 Knjige.Club Books

“Ali ja nikud ne putujem.”

Starac je tu promijenio taktiku. “Naravno.” Liznuo si je prste i malo se ispravio.
“Koliko imate novca?”
“Zasad, ne previše. Mislim, jedno tristo dolara.”
Uspio se nasmijati kroz kašalj.
Nešto naranče palo je na pult.
“Vidiš, srce, to su ti pusti snovi. Ako hoćeš dobar, ili barem pristojan, vrati se kad
budeš imala soma.”
“Soma?”
“Tisuću?”
“A. Mogu li barem probati neki?”
“Naravno.”
Ali dosad ipak nije svirala ni na jednom od klavira, ni tu ni u nekoj drugoj trgovini.
Ako joj treba tisuću dolara, treba joj tisuću dolara i tek će si tada naći klavir, zasvirati na
njemu, kupiti ga, sve u istom danu.
A taj je dan, eto, svanuo danas.
Pa makar joj još falilo pedeset i tri dolara.

Ušla je u trgovinu nabijenih džepova.

Dućandžiji se ozarilo lice.
“Stigli ste!”
“Jesam.” Teško je disala. Sva se ulijepila od znoja.
“Imate tisuću dolara?”
“Imam...” Izvadila je novčanice. “Devetsto... četrdeset i sedam.”
“Je, ali...”
Penny je rukama tresnula po pultu, u prašini su ostali otisci njenih dlanova jer su joj
prsti bili vlažni. Lice joj je bilo u visini njegovog, a lopatice samo što joj se nisu iščašile.
“Molim vas. Moram danas zasvirati. Platit ću vam ostatak kad budem imala, ali danas jedan
moram isprobati, molim vas.”
Čovjek joj se prvi put nije usiljeno osmjehnuo, usne je razmaknuo samo da progovori.
“Hajde, onda, može.” Krenuo je i istovremeno joj mahnuo. “Ovamo.”
Usmjerio ju je, naravno, prema najjeftinijem pijaninu, koji je lijepo izgledao, boje
oraha.
Sjela je na stolac, podigla poklopac.
Gledala klavijaturu:
nekoliko tipki je bilo okrhnuto, ali kroz razmake u svom očaju već se bila zaljubila,
iako instrument još ni zvuka nije proizveo.

99
 Knjige.Club Books

“I?”
Penny se polako okrenula prema njemu, u sebi samo što se nije onesvijestila, opet je
bila Slavljenica.
“Pa, dajte onda”, na što mu je kimnula.
Usredotočila se na pijanino i sjetila starog kraja. Sjetila se oca i njegovih ruku na
svojim leđima. Bila je u zraku, visoko - kip pored ljuljačke - svirala je i plakala. Iako za
klavir nije sjela tako dugo, svirala je prekrasno (jedan od Chopinovih nokturna) i na
usnama osjetila okus suza. Ušmrkala ih je i sve odsvirala točno i savršeno:
Griješilica nijednom nije pogriješila.
A do nje, miris naranče.
“Shvaćam”, rekao je, “shvaćam.” Stajao joj je sa strane, zdesna. “Mislim da razumijem
što ste htjeli reći.”
Pijanino joj je dao za devetsto i organizirao dostavu.

Problem je bio u tome što prodavač ne samo što je imao užasan sluh i pravo rasulo od
dućana nego mu je i rukopis bio grozan. Da je bio samo malo čitkiji, moja braća i ja ne
bismo danas postojali jer je, umjesto da pročita vlastitom rukom napisanu adresu
Ulica Pepper 3/7, dostavu poslao na broj 37.
Kao što možete i zamisliti, dostavljačima se to nije svidjelo.
Bila je subota.
Tri dana nakon što ga je kupila.
Dok je jedan kucao na vrata, druga dvojica su ga počela istovarivati. Pijanino su
spustili s kamiona i uspravili ga na prilaznoj stazi. Šef je razgovarao s muškarcem na
trijemu, ali ubrzo je doviknuo dvojici radnika.
“Što vas dvojica dovraga radite?”
“Što?”
“Došli smo na krivu adresu!”
Ušao je i poslužio se telefonom, na odlasku si je mrmljao u bradu. “Onaj idiot”,
govorio je. “Onaj glupi seronja koji ždere one glupe naranče.”
“Gdje treba nositi?”
“U stan. Broj tri. Dolje na broju sedam.”
“Ali, gle. Dolje se nema gdje stati.”
“Onda ćemo stati na ulici.”
“Susjedima se to baš neće svidjeti.”
“Ti im se ionako ne sviđaš.”
“Što bi to sad trebalo značiti?”
Šef je krivio usta u razne oblike negodovanja. “Idem ja onda dolje sam. Vas dvojica
za to vrijeme izvucite kolica. Ako ga budemo vukli po cesti, skršit ćemo klaviru kotačiće,

100
 Knjige.Club Books

a i sami ćemo se polomiti. Idem pokucati na vrata. Zadnje što nam treba je da s klavirom
poljubimo vrata jer nikog nema doma.”
“Dobra ideja.”
“Naravno da je dobra ideja. A vas dvojica da niste ni pipnuli taj klavir, jasno?”
“U redu.”
“Dok vam ne kažem.”
“U redu!”

Kad je šef otišao, dvojica su pogledala muškarca na trijemu: tog koji nije naručio klavir.
“Kako je, momci?” doviknuo im je.
“A, malo umorno.”
“Jeste za popit nešto?”
“Jok. Šefu se to vjerojatno ne bi dopalo.”
Muškarac je bio prosječne visine, s valovitom tamnom kosom, modrim očima i
slomljenim srcem - a kad se šef vratio, na ulici je stajala tiha žena bijelog lica i preplanulih
ruku.
“Čujte”, rekao im je muškarac koji se spustio s trijema dok su pijanino dizali na kolica.
“Ako hoćete, uzet ću jedan kraj.”
I tako su, jednog subotnjeg popodneva, četiri muškarca i jedna žena odgurali pijanino
od orahovine dobar dio Ulice Pepper. Na suprotnim krajevima pokretnog glazbala našli su
se Penelopa Lesciuszko i Michael Dunbar - a Penelopa nije mogla imati pojma. I kad je
zamijetila kako se zanima za radnike i pazi da se ne ošteti pijanino, nikako nije mogla znati
kako je to plima koja će je nositi do kraja života, s konačnim imenom i nadimkom.
Kao što je rekla Clayu, kad je to prepričavala:
“Čudna pomisao, ali jednog dana ću se za njega udati.”

101
 Knjige.Club Books

POSLJEDNJI VAL

Kao što bi čovjek i očekivao, u kućanstvu koje čine dječaci i mladići nije se pretjerano
raspravljalo o činjenici da jedan od nas odlazi. Jednostavno, odlazio je.
Tommy je znao.
Znala je i mazga.
Clay je opet proveo noć u The Surroundsu, gdje se u nedjeljno jutro probudio s kutijom
u rukama.
Sjeo je i opet pročitao pismo.
U ruci je držao upaljač i Matadora u petoj.

Kad se vratio, unio je kutiju u kuću i u nju stavio slijepljeni listić s Ubojičinom adresom
pa je onda gurnuo duboko pod krevet. Zatim je na tepihu u tišini radio trbušnjake.
Negdje na pola treninga, pojavio se Tommy, ugledao bi ga krajičkom oka, svaki put
kad bi se spustio na leđa. Na ramenima mu je sjedio golub T., posteri su lamatali na
povjetarcu. Na njima su bili glazbenici, uglavnom stari. Bilo je i nekoliko glumica, mladih,
ženstvenih.
“Clay?”
Tommy mu je stalno ulazio u kut vidnog polja.
“Možeš li mi kasnije pomoći oko kopita?”
Završio je vježbu i otišao za njim iza kuće, gdje je Ahilej stajao blizu sušila za veš.
Clay mu je prišao i dao kocku šećera, s otvorenog dlana, a onda čučnuo i kucnuo ga po
nozi.
Podiglo se prvo kopito, čisto.
Onda drugo.
Kad su završili sa sva četiri, Tommy je ostao povrijeđen na već uobičajen način, ali
Clay tu nije mogao ništa. Mazga je po svojoj prirodi tvrdoglava.
Da ga razvedri, izvadio je još dvije bijele šećerne kockice. Jednu je dao Tommyju.
Dvorište je bilo ispunjeno jutrom.
102
 Knjige.Club Books

Na trijemu je ležala prazna vreća za sjedenje, skliznula je s ruba kauča. U travi se vidio
bicikl bez upravljača, rotacijsko sušilo za rublje protezalo se obasjano suncem.
Rumena se uskoro izvukla iz skloništa koje smo Ahileju sagradili iza kuće. Došla je
do sušila za rublje i počela ga kao ovčarski pas tjerati u stado, šećer im se topio na jezicima.
Pri kraju je Tommy to ipak izgovorio:
“Tko će mi oko ovog pomagati kad odeš?”
Na što je Clay učinio nešto što je iznenadilo i njega samog: uhvatio je Tommyja za
ovratnik majice i bacio ga Ahileju na neosedlana leđa.
“Jebemti!”
Tommy se prilično šokirao, ali se ubrzo prepustio, naslonio se na mazgu i nasmijao.

Poslije ručka kad je Clay na prednja vrata krenuo van, Henry ga je zadržao.
“A gdje si ti to krenuo?”
Kratka stanka. “Na groblje. Možda i na Bernborough.”
“A, onda”, reče Henry dok je uzimao ključeve, “idem s tobom.” Kad su stigli na
groblje, nagnuli su se i progurali kroz ogradu pa onda išli između grobova. Kad su stigli
do onog koji su tražili, čučnuli su, gledali, prekrižili ruke, stajali, sve na
popodnevnom suncu, gledali su uvenule tulipane.
“Nema tratinčica?”
Kratko su se nasmijali.
“Hej, Clay!”
Obojica su bila pogrbljena, ali nisu se micala. Clay ga je pogledao u oči, Henry je bio
uobičajeno ljubazan, ali i nekako drugačiji, gledao je nekamo iza kipova.
Isprva je rekao samo: “Bože.” Duga stanka. “Bože, Clay.” Onda je nešto izvukao iz
džepa. “Evo.”
Ruka prema njegovoj.
Lijepa, velika hrpa para.
“Uzmi.”
Clay je sad bolje pogledao.
“Ovo je tvoje, Clay. Sjećaš se onih oklada na Bernboroughu? Ne bi vjerovao koliko
smo zaradili. Nisam te nikad isplatio.”
Samo što to nije bilo to, bilo je više, bilo je previše, pravi bunt. “Henry...”
“Hajde, uzmi”, a kad je uzeo, vagnuo ga je na dlanu.
“Hej”, rekao je. “Oj, Clay”, a onda ga je kako treba pogledao u oči. “Možda da kupiš
kurčev mobitel, kao normalan čovjek - pa nam se javiš kad stigneš.”
A Clay, s osmijehom, u znak poruge:
“Henry, ne bi, hvala.”

103
 Knjige.Club Books

“U redu - onda potroši sve do zadnje pare na most.” Onda najlukaviji mogući dječački
kez. “Kad budeš gotov, vrati nam ostatak.”

Na Bernborough Parku istrčao je nekoliko krugova, a nakon što je skrenuo iza ostatka
mreže za bacanje diska, čekalo ga je lijepo iznenađenje - kod oznake za 300 metara stajao
je Rory.
Clay je stao, s rukama na bedrenim mišićima.
Rory ga je promatrao svojim očima boje starog željeza.
Clay nije digao glavu, samo se osmjehnuo.
Rory se nije osjećao nimalo srdito ili izdano, više negdje između ugodnog iščekivanja
nasilja koje će uslijediti i savršenog razumijevanja. Rekao je: “Mali, nešto ti moram
priznati - petlje ti ne fali.”
Clay se sad uspravio svom visinom, isprva nije progovarao, a Rory je nastavio.
“Bilo da odeš na tri dana ili tri godine... znaš da će te Matthew ubiti, jel? Kad se vratiš.”
Kimnuo je.
“Hoćeš li ga dočekati spreman?”
“Neću.”
“A namjeravaš li se spremiti?” Razmislio je. “Ili se možda ne planiraš vraćati.”
Clay se u sebi nakostriješio. “Vratit ću se. Falit će mi ovi naši mali, intimni razgovori.”
Rory se iscerio. “Je, dobra ti je fora, čuj...” Sad je trljao ruke. “Jesi možda za malo
treninga? Misliš da sam ono na stazi ja bio težak protivnik? Matthew ti je skroz druga
kategorija.”
“Rory, sve je u redu.”
“Nećeš izdržati petnaest sekundi.”
“Ali mogu izdržati batine.”
Rory se primaknuo korak. “To već znam, ali ti barem mogu pokazati kako da malo
dulje ostaneš na nogama.”
Clay ga pogleda, ravno u Adamovu jabučicu. “Ne brini, prekasno je”, a Rory je bolje
od svih znao da je Clay već spreman, za ovo je vježbao godinama i mogu mu raditi što god
hoće, prebijati ga na mrtvo ime.
Clay neće odustati.

Kad se s lovom u ruci vratio kući, gledao sam film, prvi iz serijala o Pobješnjelom
Maxu - što je bio prikladno turoban odabir. Tommy je u početku sjedio sa mnom i molio
me da gledamo nešto drugo.
“Možemo li barem jednom gledati nešto što nije snimljeno osamdesetih?” upitao je.
“Već gledamo. Ovaj je iz 1979.”

104
 Knjige.Club Books

“To sam baš mislio reći! Iz osamdesetih ili još stariji. Nitko od nas nije se čak ni rodio.
Ni blizu! Zašto ne bi mogli jednostavno...” ”Znaš zašto”, prekinuo sam ga. Ali onda sam
mu ugledao izraz lica, čak kao da će zaplakati. “A, u kurac, Tommy, baš mi je žao.” ”Nije
ti žao.”
Imao je pravo, nije bilo, to je jednostavno tako kad si Dunbar. Kad je Tommy izašao,
ušao je Clay, nakon što je novac stavio u kutiju. Prišao je kauču i sjeo.
“Hej”, rekao je i pogledao me, ali nisam skidao pogled s ekrana. “Još imaš onu
adresu?”
Kimnuo je, gledali smo Pobješnjelog Maxa.
“Opet osamdesete?”
“Nemoj još i ti.”
Nismo progovarali sve do scene kad strašni vođa bande veli: “A Cundalini hoće da mu
se vrati ruka!”, a ja sam pogledao brata koji je sjedio pored mene.
“Tip misli ozbiljno”, rekao sam mu. “Je li tako?”
Clay se osmjehnuo, ali nije reagirao.
A mislimo i mi.

Noću je, kad su svi drugi otišli u krevet, ostao budan i televizor ostavio uključen, utišanog
tona. Pogledao je zlatnu ribicu Agamemnona koji mu je mirno Uzvratio pogled prije nego
je opet tresnuo glavom u stijenku akvarija.
Clay je prišao krletki i brzo ga, bez upozorenja, uzeo. Nježno ga je stisnuo u ruci.
“Hej T., jesi dobro?”
Ptica je nakratko zaklimala glavom, osjetio joj je dah. Kroz perje je osjetio kako mu
kuca srce. “Ne miči se dečko...” i onda ga, jednostavno, štipnuo za vrat, sićušno pero, čisto,
sivo sa zelenim obrubom ostalo mu je na nepomičnom lijevom dlanu.
Potom je vratio pticu u krletku.
Golub ga je ozbiljno promatrao, a onda se ushodao od ruba do ruba krletke.
Slijedile su police i društvene igre:
Careers, Scrabble, Četiri u nizu. Ispod njih je bila ona koju je tražio.
Otvorio ju je, ali mu je na trenutak pažnju odvratio film na televizoru.
Djelovao je kao jedan od onih dobrih - crno-bijeli, djevojka se u jeftinom restoranu
prepirala s nekim muškarcem - ali onda se ukazalo sve bogatstvo monopolija. Našao je
kockicu i hotele, sve dok u ruci nije držao vrećicu koju je tražio, a onda i u prstima, peglu.
Na to se nasmiješeni čovjek. Clay osmjehnuo.

Bilo je blizu ponoći i lakše nego što je moglo biti, u dvorištu nije bilo pasjih govana ni
mazginog izmeta, Bogu hvala na Tommyjevim pamučnim čarapama.

105
 Knjige.Club Books

Uskoro se našao kod sušila za rublje, iznad glave su bile zakvačene kvačice, u
redovima raznih boja. Oprezno je ispružio ruku i jednu skinuo. Nekoć je bila svijetlo plava,
sad je sva izblijedjela.
Onda je kleknuo kod stupa.
Rumena mu je, naravno, prišla, a Ahilej držao stražu, s kopitima i nogama do njega.
Griva mu je bila očetkana, ali i zapetljana - Clay je ispružio ruku do njenog ruba.
Onda je jako polako Rumenu uhvatio za crno-bijelu šapu: u očima joj je sjalo zlato,
njemu za zbogom.
Sviđao mu se taj pasji pogled ispod oka.
Onda je otišao dalje iza kuće, do The Surroundsa.

Ispalo je da se nije dugo zadržao, već je ionako odlazio pa nije dirao plastiku. Samo se
pozdravio i obećao vratiti.
Doma, u kući, u svojoj i Henryjevoj sobi, pogledao je u kutiju, kvačica je bila zadnji
predmet. U tami je pregledao sadržaj: pero, pegla, novac, Ubojičina polijepljena adresa. I
naravno, metalni upaljač na kojem mu je dala ugravirati natpis. Nije spavao, nego je upalio
svjetiljku. Prepakirao kofer. Čitao svoje knjige, a sati su proletjeli.
Malo iza pola četiri, znao je da će uskoro izaći Carey.
Ustao je i vratio knjige u svoju sportsku torbu pa uzeo upaljač. U hodniku je opet u
ruci opipao natpis, vitkim slovima urezan u metal.
Uspio je bešumno otvoriti vrata.
Zastao je kod ograde na trijemu.
Tu je jednom davno stajao sa mnom. Ultimatum o ulaznim vratima.
Uskoro se pojavila Carey Novac, s naprtnjačom na leđima i terenskim biciklom.
Prvo je ugledao kotač: žbice.
Onda djevojku.
Kosu je raspustila, koračala je brzo.
Nosila je traperice. Uobičajenu flanelsku košulju.
Odmah je pogledala preko ulice i kad ga je ugledala, odložila bicikl. Ostao je ležati,
oslonjen na pedalu, dok mu se zadnji kotač još vrtio. Polako je krenula preko ulice. Stala
je točno nasred ceste.
“Hej”, rekla je, “je li ti se dopalo?”
Govorila je tiho, ali ispalo je kao da viče.
U nekom oduševljenom prkosu.
Mirnoća Archerove pred zoru.
Što se tiče Claya, puno joj je toga tad mislio reći, tako da zna, ali rekao je samo:
“Matador.”

106
 Knjige.Club Books

I s te udaljenosti vidio je njene ne baš bijele i ne baš ravne zube, taj osmijeh koji je
otvorio ulicu, a ona je, napokon, digla ruku pa mu je njeno lice postalo nešto strano - nije
znao što bi rekao.
Dok je hodajući odlazila gledala je prema njemu, onda ga još koju sekundu gledala i
dalje.
Đenja, Clay.
Tek kad je pomislio kako je već daleko odmakla Posejdonovom cestom, opet si je
pogledao dlan, na kojem je u mraku ležao upaljač. Polako ga je i mirno otvorio, a plamen
se odmah uspravio.

I tako je to bilo.
U mraku nam je došao svima - od mene, koji sam ležao ispružen u krevetu, do
Henryjevog uspavanog osmijeha i Tommyjeve i Roryjeve apsurdnosti. Posljednji ljubazni
čin (prema obojici): maknuo je Hektora Roryju s grudi i prebacio ga sebi preko ramena,
kao da je još jedan komad prtljage. Na trijemu ga je spustio i prugasta mačka je stala presti,
ali je i ona znala da Clay odlazi.
Pa?
Najprije grad, potom mazga, a sad je pričala samo mačka.
Ili možda nije.
“Đenja, Hektore.”
Ali nije otišao, još ne.
Ne, dugo je, najmanje nekoliko minuta, čekao da ulice preplavi zora, a kad se pojavila,
sva je bila zlatna i veličanstvena. Penjala se po krovovima Archerove, a s njom je stigla i
plima:
tamo je negdje bila Griješilica i daleki Staljinov kip.
Slavljenica koja gura klavir.
Obojeno srce u svom tom sivilu i plutajuće papirne kuće.
Sve je to prošlo gradom, preko The Surroundsa i Bernborougha.
Penjalo se ulicama i kad je Clay napokon otišao, pojavilo se svjetlo i skupljala
naplavna voda. Prvo mu je dosegnula gležnjeve, onda koljena, a kad je stigao do ugla ulice,
sve do struka.
I Clay se osvrnuo, posljednji put, prije nego što je zaronio - u dubinu i van - prema
mostu, kroz prošlost, prema ocu.
Plivao je zlatom obasjanom vodom.

107
 Knjige.Club Books

Treći dio
GRADOVI + VODE
+ ZLOČINCI

108
 Knjige.Club Books

HODNIK

I tu ga je onda izbacilo na kopno.

U šumi.
Clay je sad već godinama zamišljao ovakav trenutak - bit će snažan, siguran i spreman
- ali te su slike nestale, ostao je samo ruševina čovjeka kakav je bio.

U pokušaju da povrati vlastitu odlučnost, nepomično je stajao u ovom koridoru velikih

eukaliptusa. Osjećao je pritisak na plućima, kao da će ga zapljusnuti valovi, iako su ovaj
put bili samo od zraka. Morao se podsjetiti da ih opet počne udisati.
Ovamo su negdje vodile vode.
Ovamo su negdje ubojice pobjegle.
Iza njega su ostali spavanje i čitanje te udaljene gradske parcele. Lijeni lanac metala i
beskrajni kilometri čiste, neuređene zemlje. Clayu je neznanje stvaralo predodžbu vrlo
jednostavnog prostora. Vidio je zemlju i željezničku prugu, velika prazna prostranstva.
Bio je tu grad imenom Silver, i ne, nije to bio grad na koji biste pomislili (grad psa, pisaćeg
stroja i zmije) - bio je to grad na pola puta. Kućice. Uredni travnjaci.
A pokraj svega toga vijugalo je suho, ispucalo, široko i nepravilno korito rijeke.
Zvala se neobično, ali ime mu se svidjelo:
Amahnu.
Kad je tog popodneva stigao, razmišljao je da prati rijeku tako da ga dovede do oca,
ali se ipak odlučio za grad. Na benzinskoj crpki kupio je plan grada. Hodao je pored hrđavih
putokaza s imenima ulica i pijanih, zgnječenih limenki piva. Našao je nekakvu cestu,
vodila je na sjever i zapad, grad mu je ostao za leđima.
Dok je hodao, svijet se oko njega još više ispraznio, kao da je neprestano istjecao, a
spopadao ga je i drugi osjećaj - da mu se taj svijet istovremeno približava. Bila je tu očita
tišina koja se polako primicala, osjećao ju je, svakim korakom. Što je tišina bivala praznija,
to je bio bliži očevom domu na osami.

109
 Knjige.Club Books

Negdje, nigdje, trebalo je s ceste skrenuti desno. Na bačvi za poštu pisao je kućni broj, a
Clay ga je znao, s adrese u drvenoj kutiji. Krenuo je zemljanim prilaznim putem.
Isprva je put bio gol i otvoren, ali nakon nekoliko stotina metara i blagog uspona,
stigao je do drvoreda. Izbliza su stabla više sličila na mišićava bedra - kao da oko njega
stoje kakvi divovi. Na tlu je vidio komade njihove kore, duge trake oljuštene sa stabala
pucketale su mu pod nogama. Clay je ostao, nije htio otići.
Iza drvoreda je bio parkiran auto, s ove strane:
Holden, dugi, crveni automobil.
Malo dalje, s druge strane suhe rijeke na svjetlu je vidio kapiju. Iza nje pak kuću,
grbavca tužnih očiju i usta.
Među visokim, žgoljavim korovom vidjeli su se znaci života. Zrak su pritiskali vrijes
i grmlje te trava slična onoj na Bernboroughu. Sve je vrvjelo od zujanja kukaca,
električnog, eruditskog. Cijeli jezik u jednom tonu. Bez ikakvog napora.
Clay se sad teško mučio. Nanovo su ga preplavili strah, krivnja i sumnje. Vijugale su
kroz njega, te tri isprepletene loze.
Opet, koliko bi dugo mogao odgađati?
Koliko puta otvoriti mali drveni kovčežić i redom dotaknuti svaki predmet?
Ili prokopati po sportskoj torbi?
Koliko knjiga bi mogao izvaditi i pročitati?
Koliko pisama Carey sastaviti, ali ostaviti da ih napiše kasnije?
Ruka mu je pala na dugi pojas kasnopopodnevnog sunca.
“Hajde.”
Rekao je to.
Šokirao se kad je čuo glasno izgovorenu riječ.
Još gore kad ju je ponovio.
“Hajde, dečko.”
Hajde, Clay.
Hajde, reci mu zašto si došao. Pogledaj u to od sunca ogrubjelo lice i upale ubilačke
oči. Neka cijeli svijet vidi što si.
Ambiciozan. Tvrdoglav. Prijetvoran.
Danas nisi jedan od braće, pomislio je.
Nisi jedan od braće, niti sin.
Hajde, učini to, sad.
I učinio je.

110
 Knjige.Club Books

UBOJICA NIJE UVIJEK BIO

UBOJICA

Da, Clay je izašao i krenuo, ali prema komu je tog popodneva zapravo hodao? Tko je
ustvari on i odakle je stigao, koje je odluke donio i propustio donijeti da postane taj čovjek
koji jest i nije? Ako Clayovu prošlost zamislimo u jednom plimnom valu, onda je Ubojica
prema njemu putovao s udaljenog kopna, a nikad nije bio dobar plivač. Možda bi se to
najbolje dalo sažeti ovako:
u sadašnjosti, mladić je hodao prema nečem što je zasad tek čudesan, izmaštan most.
U prošlosti je postojao drugi mladić kojeg je put - znatno dulji i iz udaljenijeg razdoblja
- također donio ovamo, ali u zreloj dobi.
Ponekad se moram podsjetiti.
Ubojica nije uvijek bio Ubojica.

Jedan kineski restoran, jedan supermarket.

I četiri puba.
Na drugom kraju grada, u zraku je visjela crkva, a u njoj se pržili ljudi: muškarci u
odijelima, žene u haljinama cvjetnog uzorka, klinci u košuljama, kratkim hlačama i
gumbima, a svi su jedva čekali da izuju cipele.
Što se tiče Ubojice, kad je bio dječak, htio je biti daktilograf, kao majka. Radila je kod
jedinoga gradskog liječnika i po cijele dane tipkala u ordinaciji, na staroj, metalik sivoj
remingtonki. Katkad bi je uzela sa sobom kući, gdje bi pisala pisma i sina molila da
je ponese. “Hej, da ti vidimo mišiće”, rekla bi mu. “Možeš li pomoći sa starom mašinom?”
Dječak bi se na to osmjehnuo i teglio pisaći stroj.
Imala je crvene naočale, kao da radi na prijemnom odjelu.
Za radni stol smjestila je gojazno tijelo.

111
 Knjige.Club Books

Govorila je izvještačenim glasom i nosila krute, uštirkane kragne. Oko nje su sa

šeširima na glavi sjedili oznojeni pacijenti, s oznojenim cvjetnim printovima, oznojenom
šmrkavom djecom, sjedili sa znojem u krilu.
Slušali su kako Adelle Dunbar po pisaćem stroju sabijenom u kut ringa tuče direktima
i lijevim krošeom. Sa svakim pacijentom stari dr. Weinrauch bi se pojavljivao na vratima,
poput onog farmera s vilama na slici Američka gotika, a onda im se obraćao s
osmijehom, baš svaki put. “Adelle, tko je sljedeći za pod nož?”
Ona bi iz navike pogledala u raspored. “To će sad biti gospođa Elder”, a tko god da bi
bio na redu - šepava žena s gušom, starac s ukiseljenom jetrom koji se nalio u pubu ili
klinac krastavih koljena s tajanstvenim osipom u gaćama - ustao bi i oznojeno ušao, pa
bi već redom prijavljivali razne stvari na koje su se žalili... a među svima njima, na podu
je sjedio tajničin mali dečko.
Gradio je kule na izlizanom sagu, pročitao mnoštvo stripova punih zločina, kaosa i
oblačića. Borio se s podsmijehom svakog pjegavog mučitelja u školi i po čekaonici vozio
svemirske brodove: golemi, minijaturni Sunčev sustav u golemom, minijaturnom gradu.
Grad se zvao Featherton2, iako je imao podjednako malo veze s pticama kao i ostala
mjesta. Naravno, budući da je stanovao u Ulici Miller, blizu rijeke, sobu su mu ispunjavali
- barem bi tako bilo u kišnim razdobljima - zvukovi ptica koje se jate, sa svim
mogućim krikovima i smijehom. Sredinom dana, vrane bi ručale pregažene životinje i
odskakivale pred prikolicama. U kasno popodne kriještali bi kakadui - crnih očiju,
žutoglavi i bijeli na pozadini vrelog neba.
Svejedno, ptice ili ne, Featherton je bio slavan po nečem drugom.
Bio je to kraj farmi i stoke.
Niz rudnika dubinskog kopa.
No više od svega, kraj poznat po požarima.
Grad u kojem bi stale zavijati sirene na što bi muškarci svih mogućih vrsta i po koja
žena navlačili narančaste kombinezone i odlazili u vatru. Uglavnom bi se iz ogoljenog
krajolika stvrdnutog u crni garež vratili svi, ali povremeno bi, kad bi požar bjesnio koji
stupanj žešće, tridesetak ljudi krenulo među plamenove, a dvadeset i osam ili devet iz njih
teturajući izašlo, svi tužnih očiju, s napadom kašlja, ali bez riječi. Onda bi djevojčicama i
dječacima žgoljavih ruku i nogu i starih lica govorili: “Žao mi je, sinko” ili ”Žao mi je,
dušo.”
Prije nego što je postao Ubojica, bio je Michael Dunbar.
Majka mu je bila samohrana, a on jedinac.

Kao što vidite, u mnogočemu je bio gotovo savršena druga polovica Penelope, bili su
identični i suprotni, poput kakve namjerno oblikovane ili sudbinski određene simetrije.
Ona je bila iz dalekog, vodenog kraja, on iz udaljenog i suhog. On je bio sin jedinac

2
Feather, engl. pero. (op. prev.)

112
 Knjige.Club Books

samohrane majke, onda jedinica oca samca. I na kraju, kao što ćemo sad vidjeti - a to je
bilo najveće zrcalo, najjasnija sudbinska paralela - dok je ona vježbala svirati Bacha,
Mozarta i Chopina, on je bio opsjednut vlastitom umjetničkom formom.

***

Jednog jutra za vrijeme proljetnih školskih praznika, kad je Michaelu bilo osam godina,
sjedio je u čekaonici liječničke ordinacije na 39 Celzijevih stupnjeva, kako je pokazivao
termometar na dovratku.
U blizini je stari g. Franks mirisao na tost.
Na brkovima je još imao pekmeza.
Sljedeća je bila djevojčica iz škole imenom Abbey Hanley.
Imala je crnu kosu bez volumena i jake ruke.
Dječak je upravo bio popravio svemirski brod.
G. Harty, poštar, mučio se s vratima i Michael je malu sivu igračku ostavio djevojčici
kod nogu da pomogne oboljelom listonoši, koji je samo stajao poput nesposobnog mesije,
odostraga obasjan paklenim svjetlom.
“Zdravo, Mikey.”
Iz nekog razloga nije volio da ga zovu Mikey, ali mali budući ubojica stisnuo se uz
dovratak i pustio poštara ući. Okrenuo se taman da vidi Abbey Hanley kako ustaje, jer je
došla na red kod doktora, i nogom gazi njegov svemirski brod. Imala je moćne natikače.
“Abbey!” nasmijala se njena majka. Nekoliko posramljenih tonova. “To baš nije jako
ljubazno.”
Dječak je pred cijelim događajem zatvorio oči. Već je s osam godina znao što znači
izraz prokleta kučka i nije ga se bojao pomisliti. S druge pak strane, to što je pomislio nije
bilo baš neko postignuće, a i toj riječi je znao značenje. Djevojčica je rekla “pardon” i
osmjehnula se u znak prilično besramne isprike pa krenula prema starom Weinrauchu.
Metar dalje, poštar je slegnuo ramenima. Na mjestu gdje mu se vrlo odlučno isturio
trbuh nedostajalo mu je dugme. “Već imaš problema sa ženama, a?”
Ma, urnebes.
Michael se osmjehnuo i tiho progovorio. “Ne baš. Sumnjam da je bilo namjerno.”
Prokleta kučka.
Harty se nije dao. “O da, i te kako je bilo namjerno.”
Franks s tostom i pekmezom nakašljao se da naznači svoje podsmješljivo slaganje, a
Michael je pokušao promijeniti temu. ”Što je u kutiji?”
“Mali, ja samo dostavljam. Nego, da ja to spustim tu, a ti poslije predaš? Adresirano
je na tvoju majku, kućnu adresu, ali sam zaključio da mi je bolje da donesem ovamo.
Hajde.”

113
 Knjige.Club Books

Kad su se vrata zatvorila, Michael je pogledao opet.

Sumnjičavo je obilazio kutiju jer mu je sinulo što je to - takve je kutije već viđao:
prve godine su je dostavili osobno, uz izraze sućuti, uz hrpu ustajalih pogačica.
Druge godine su je ostavili na trijemu, pred ulaznim vratima.
Sad ih samo gurnu u sandučić. Humanitarna pomoć za opečenu djecu.
Naravno, sam Michael Dunbar nije uopće bio opečen, ali njegov život navodno jest.
Svake godine početkom proljeća, kad bi često krenuli šumski požari, mjesna ekipa
filantropa koja se zvala Klub posljednje večere preuzela bi na sebe potporu žrtvama
požara, bilo da su imali fizičke opekline ili ne. Adelle i Michael Dunbar imali su na tu
potporu pravo, a ove godine sve je išlo kao i uvijek - gotovo da je postao običaj da kutija
bude iz najboljih namjera do vrha napunjena potpunim smećem. Mekane igračke su
vječito bile grozno osakaćene, u svakom puzzleu uvijek bi falilo nekoliko komada. Lego-
figurice nisu imale noge, ruke ili glave.
Ovaj put, kad je Michael donio škare, to je obavio posve ravnodušno, ali kad je otvorio
kutiju, čak se ni g. Franks nije mogao suzdržati da ne zaviri. Dječak je izvukao nekakav
plastični cirkus od kuglica šibera najednom kraju, pa onda nekakve lego-kockice - one
goleme, za dvogodišnjake.
“Ma, da to nisu banku opljačkali?” rekao je Franks. Konačno si je obrisao pekmez.
Slijedio je plišani medvjedić s jednim okom i pola nosa. Vidite? Unakažen. Premlaćen
u mračnoj pokrajnjoj uličici nekog klinca, koja se protezala između njegove sobe i kuhinje.
Slijedio je komplet časopisa Mad. (Hajde, može proći, to je u stvari bilo prilično dobro,
pa makar je zadnja stranica s pitanjem na preklapanje već bila ispunjena, i to na svakom
primjerku, do zadnjeg.)
I na kraju, neobično - ma što li je to?
Koji je ovo vrag?
Je li to tim ljudima neka zezancija?
Zato što se na samom dnu kutije, smješten tako da joj učvrsti dno, nalazio kalendar i
to s naslovom Ljudi koji su promijenili svijet. Da to Michael Dunbar neće iz njega odabrati
novi očinski lik?
Naravno, možda će krenuti ravno na siječanj i Johna F. Kennedyja.
Ili travanj: Emila Zatopeka.
Svibanj: Williama Shakespearea.
Srpanj: Ferdinanda Magellana.
Rujan: Alberta Einsteina.
Ili prosinac - gdje se otvorila stranica s kratkom poviješću i ostvarenjima malog
čovjeka slomljenog nosa, koji će s vremenom postati sve čemu se budući ubojica divio.
Naravno da se radilo o Michelangelu.

114
 Knjige.Club Books

Četvrtom Buonarrotiju.

Ono što je kod tog kalendara bilo najčudnije nije bio sadržaj, nego to što je bio star,
bio je za prethodnu godinu. Najvjerojatnije je da se u kutiji našao tek da joj dodatno ojača
dno i očito je bilo da je korišten, kad bi se okrenuo list da se pogleda fotografija ili
crtež sljedećeg čovjeka-mjeseca, kod datuma je često bilo nažvrljano koji se događaj
očekuje ili što treba napraviti.
4. veljače: istječe registracija auta.
19. ožujka: Maria M. - rođendan.
27. svibnja: večera s Waltom.
Osoba čiji je to kalendar bio večerala je s Waltom svakog zadnjeg petka u mjesecu.

Sad kratka bilješka o Adelle Dunbar, tajnici s naočalama crvenog okvira:

bila je praktična žena.
Kad joj je Michael pokazao kutiju s lego-kockama i kalendar, namrštila se i nakrivila
naočale. “Je li taj kalendar... rabljen?”
“Aha.” Odjednom je u tome bilo nekog zadovoljstva. “Mogu li ga zadržati?”
“Ali to je lanjski - daj da vidim.” Prelistala ga je. Nije reagirala neumjereno. Možda
joj je palo na um da ode do žene koja je odgovorna za ovu milostinju punu smeća, ali nije.
Zatomila je svoj sitni proplamsaj srdžbe. Prikrila ga uštogljenim, knjiškim glasom i, kao i
sin, prešla preko svega. “Misliš da su štampali kalendar sa ženama koje su promijenile
svijet?”
Dečko nije imao pojma. “Ne znam.”
“Pa, misliš li da bi ga trebalo štampati?”
“Ne znam.”
“Puno toga ti ne znaš?” Onda se ipak smekšala. “Znaš što? Ovo baš hoćeš?”
Sad kad se ukazala mogućnost da ostane bez njega, želio ga je više nego išta. Kimnuo
je kao da su mu stavili nove baterije.
“U redu.” Evo mu pravila. “Hajde mi onda navedi dvadeset i četiri žene koje su
promijenile svijet. Navedi mi njihova imena i što su učinile. Onda ga možeš zadržati.”
“Dvadeset i četiri?” Dječak je bio ogorčen.
“Neki problem?”
“Ali tu ih je samo dvanaest!”
“Dvadeset i četiri žene.” Adelle je ovo sad već stvarno zabavljalo. “Jesi li gotov s
povećavanjem ili da povisimo na trideset i šest?” Popravila je naočale i vratila se poslu, a
Michael opet otišao u čekaonicu. Naposljetku, kuglice sa šibera morao je zgurati u kut i
obraniti primjerke Mada. Žene će morati pričekati.

115
 Knjige.Club Books

Nakon kakve minute, opet je prišao Adelle koja je za pisaćim strojem baš boksala
dobru rundu.
“Mama?”
“Što je, sine?”
“Mogu li uvrstiti Elizabeth Montgomery na popis?”
“Koju to Elizabeth?”
To mu je bila omiljena televizijska serija koju je gledao svakog popodneva. “Ma znaš,
iz Bewitcheda”, rekao je, a Adelle si nije mogla pomoći. Nasmijala se i snažno lupila točku.
“Svakako.”
“Hvala.”
Usred tog kratkog dijaloga, Michael je bio suviše zaokupljen razgovorom da bi
primijetio povratak Abbey Hanley, suznih očiju i bolnih ruku, nakon zloglasnog odlaska
pod liječnikov nož.
A da je primijetio, pomislio bi:
pa, jedno je sigurno, tebe neću staviti na popis.
Trenutak je bio pomalo nalik onom s klavirom, ili na školskom parkiralištu, ako znate
na što mislim - čudna pomisao, ali tom će se djevojkom jednog dana oženiti.

116
 Knjige.Club Books

DJEČAČKA RUKA

Sada je prišao rijeci koja je bila posve suha, urezana u tlu. Krajolikom je vijugala poput
rane.
Dok je silazio, primijetio je na njenom rubu nekoliko zalutalih drvenih greda,
pomiješanih sa zemljom. Djelovale su mu poput prevelikih ivera, uglate i zguljene, kako
ih je donijela rijeka - i osjetio je još jednu promjenu.
Niti pet minuta prije toga govorio si je da nije ni sin ni brat, ali ovdje, na zadnjim
tračcima svjetla, mjestu koje mu se sad činilo poput usta kakvog diva, ispario mu je i zadnji
djelić ambicije da bude samo svoj. Pa kako bi čovjek mogao ići prema ocu, a da ne bude
sin? Kako možeš otići od kuće, a da ne shvatiš odakle si? Ta su se pitanja penjala skupa s
njim, na drugu obalu.
Hoće li ga otac čuti kako dolazi?
Hoće li se uputiti prema strancu koji ide uz korito rijeke?
Kad se uspeo, nastojao je ne misliti na to: zadrhtao je. Sad mu je sportska torba koju
je nosio na leđima postala teška, a kofer mu se tresao u ruci koja je odjednom postala tek
obična, dječakova, dječačka ruka.
Michael Dunbar - Ubojica.
Ime i nadimak.
Clay ga je ugledao kako stoji u tami polja, pred kućom.
Vidio ga je, kako to već biva, izdaleka.

117
 Knjige.Club Books

MUŠKARCI I ŽENE

Michaelu Dunbaru morao si jednu stvar priznati.

Odlikovao se solidnom zalihom odlučnosti.
Dobio je željeni kalendar muških velikana, ali tek nakon što je natjerao majku da mu
pomogne naći tražene dvadeset i četiri žene - popis u koji je ušla i ona sama jer ju je prozvao
najboljom daktilografkinjom na svijetu.
Trebalo mu je nekoliko dana i hrpa enciklopedija, ali su žene koje su promijenile svijet
lako pronašli:
Marie Curie, Majka Tereza.
Sestre Bronte.
(“Jel se ovo računa kao tri?”)
Ella Fitzgerald.
Marija Magdalena!
Popis je bio beskrajan.
S druge strane, bilo mu je osam godina i nije bio ništa manje seksist od drugih dječaka:
u njegovu sobu su pristup imali samo muškarci. Samo su muškarci visjeli na zidu.
Ali svejedno, moram to priznati.
Bilo je to baš lijepo, na neki čudan način - dječak koji je živio stvarnim životom po
kucanju sata oznojenog grada, ali je istovremeno živio i u drugom vremenu, u kojem mu
je nešto najbliže ocu bio papirnati trag osoba iz kruga najvećih povijesnih likova. Ako ništa
drugo, ti će ga muškarci s vremenom učiniti radoznalim.
S jedanaest godina upoznao se s djelom Alberta Einsteina, pročitao je članak o njemu.
Ništa nije naučio o teoriji relativnosti (znao je tek da je bio genij), ali mu se svidio starac
električne kose, koji je na sredini stranice kalendara plazio jezik. S dvanaest, otišao bi na
spavanje pa zamišljao kako je na visinskim pripremama s Emilom Zatopekom,
legendarnim češkim dugoprugašem. S trinaest se čudio kako Beethoven u kasnim
godinama života nije čuo ni tona koji je odsvirao.
A onda - s četrnaest:

118
 Knjige.Club Books

početkom prosinca došlo je do stvarnog napretka, kad je kalendar skinuo s čavla.

Nekoliko minuta poslije sjeo je s kalendarom u ruci.
Još koju minutu poslije i dalje je zblenuto gledao.
“Bože mili.”
Prethodnih godina je na zadnjoj strani kalendara mnogim jutrima i noćima gledao
Diva, inače poznatijeg pod imenom Il David, ili Davidov kip - ali sad ga je prvi put vidio.
Odmah je znao na čijoj je stvarno strani. Kad je opet ustao, nije čak ni znao koliko je dugo
tako ostao, promatrajući izraz Davidovog lica - kip koji se premišlja. Odlučan. Preplašen.
U kutu je bila i manja slika. Stvaranje Adama, iz Sikstinske kapele. Zakrivljeni strop.
Ponovio je.
“Bože mili...”
Kako netko može napraviti, stvoriti takve stvari?

Tad je otišao posuditi knjige i u gradskoj i srednjoškolskoj knjižnici pronašao ukupno tri
naslova o Michelangelu. Prvo ih je pročitao redom, a onda počeo dvije čitati istovremeno.
Čitao ih je svake večeri, tako da mu je svjetiljka gorjela sve do jutra. Sljedeći cilj bio je
naći neke od njegovih radova i zapamtiti ih, pa onda nacrtati.
Katkad se pitao zašto se tako osjeća.
Zašto Michelangelo?
Sam bi sebe uhvatio kako mu dok prelazi ulicu izgovara ime.
Ili navodi omiljena djela, bez nekog reda:
Bitka kentaura
David
Mojsije, Pieta
Zatvorenici, ili pod drugim naslovom, Robovi.
Ovo posljednje djelo ga je vječito zaokupljalo jer nije bilo dovršeno - divovski likovi,
još uvijek zarobljeni u mramoru. U jednoj od knjiga, naslova Michelangelo: majstor, do
najsitnijih potankosti opisivale su se te četiri skulpture i navodilo se gdje se sad nalaze,
u hodniku Galerije Akademije u Firenci, gdje vode do Davida (iako su druge dvije pobjegle
u Pariz). U kupoli svjetla stajao je princ - savršenstvo - sa svake strane su, prema unutra,
stajali njegovi tužni ali prekrasni zatvorenici i mučili se izaći iz mramora, beskrajno, isto.
Svaki je bio bijel i rošav.
Ruke su im bile zarobljene u kamenu.
Lakti, rebra, mučeni udovi, svi povijeni u vječnoj borbi, klaustrofobičnom hrvanju da
se dođe do života i zraka, dok pored njih teče rijeka turista... koji su svi usredotočeni i
usmjereni na njega:
taj kraljevski, sjajni kip pred njima.

119
 Knjige.Club Books

Jedan od njih, pod nazivom Atlas (u knjizi iz knjižnice bilo je mnoštvo njegovih slika,
iz raznih kutova) i dalje je na vratu držao , mramornu prizmu i mučio se s njenom širinom
i težinom, ruke su mu bile mramorni osip, torzo rat protiv nogu.
Kao i mnogi drugi, pubertetlija Michael Dunbar bio je očaran samim Davidom, ali su
mu srcu prirasli i ti prekasni, pretučeni robovi. Katkad bi se sjetio crte, ili rakursa, koji bi
onda precrtao na papir. Katkad je (čega se pomalo stidio) u stvari želio da može
biti Michelangelo, biti on samo na dan ili dva. Često bi budan ležao i zanosio se time, ali
bi isto tako znao - zakasnio je više stoljeća, a Featherton je jako daleko od Italije. Isto tako
(što je, mislim, najbolje od svega), u školi je u likovnom bio jako loš, a od četrnaeste godine
taj predmet više nije ni imao.
A i strop mu je bio skroz ravan, tri sa četiri metra.

Adelle ga je u tome poticala.

U godinama koje se minule i onima koje će tek doći kupovala mu je nove kalendare i
knjige: velika svjetska čuda prirode, kao i ona koja je načinio čovjek. Došli su i drugi
umjetnici - Caravaggio, Rembrandt, Picasso, Van Gogh - čitao je o njima knjige,
precrtavao im djela. Posebno su mu bili dragi Van Goghovi portreti poštara
(možda u počast starom Hartyju), a kako je vrijeme prolazilo, izrezivao je slike iz
kalendara i lijepio ih na zid. U školi je, kad je došlo vrijeme, opet upisao likovni i postepeno
nadmašio ostale.
Zauvijek je zadržao onaj svoj prvi kalendar.
I dalje je visio na sredini sobe.
Kad ga je Adelle zbog toga zadirkivala, odgovarao joj je: “Ionako je bolje da krenem.”
“A kamo bi to išao?”
Bilo je to najbliže nekakvom znalačkom osmijehu, kad bi se sjetio mjesečnog izlaska
na večeru.
“Naravno, k Waltu.” Išao bi samo prošetati psa.
“A što večeras kuha?”
“Špagete.”
“Opet?”
“Donijet ću ti malo.”
“Ne treba. Vjerojatno ću zaspati tu za stolom.” Potapšala je staru mašinu.
“Onda dobro, ali nemoj prejako tipkati, okej?”
“Ja?” Kroz trbuh stroja provukla je novi list. “Nema šanse. Pisat ću nekolicini
prijatelja, to je sve.”
Oboje su se nasmijali, gotovo bez ikakvog razloga - možda samo zbog sreće.
Otišao je.

120
 Knjige.Club Books

Kad je napunio šesnaestu, tijelo mu je naraslo, kosa promijenila oblik.

Nije više bio dječak koji je s mukom podizao pisaći stroj, nego zgodan modrooki
klinac tamne, valovite kose i hitrog tijela.
Sad je bio talentirani nogometaš i pokazivao dar za sve drugo što se držalo važnim, što
se, uglavnom, odnosilo samo na sport.
A Michaela Dunbara sport nije zanimao.
Upao je u školsku nogometnu ekipu, naravno, igrao je bočnog i dobro mu je išlo. Znao
je kako zaustaviti napadače. Obično bi provjerio da je s klincem sve u redu, a znao je i
proći u protunapad, namjestiti gol, ili ga sam postići.
Izvan sportskih borilišta, od drugih se razlikovao po ljubaznosti kao i neobičnoj
tvrdoglavosti. Radije bi patio nego pripadao, nije se znao otkrivati drugima, radije je gajio
dublju nadu - pronaći nekog tko će ga znati prepoznati.
Kakva je već tradicija (barem kad je u pitanju sportski uspjeh), slijedile su i djevojke,
koje su u svojim suknjama i cipelama i s pripadajućom cugom bile posve predvidljive.
Žvakale su žvakaće gume. Pile pića.
“Hej, Mikey.”
“O, bok.”
“Hej, Mikey, nas nekoliko ide večeras u Astor.”
Mikeyja to nije zanimalo, jer iako je volio samo Michelangela, već je imao pune ruke
djevojaka, ukupno tri.
Prvo, velika daktilografkinja - sparing-partner iz čekaonice.
Potom, stara crvena kujica govedara koja je s njim sjedila na kauču i gledala reprize
Bewitcheda i Ulovi Smarta, i koja bi spavala dok joj se dizao i spuštao grudni koš, kad je
on tri večeri u tjednu čistio čekaonicu.
I na kraju, tu je bila ona koja je sjedila u prednjem desnom kutu razreda na satovima
engleskog, pogurena i ljupka, žgoljava poput teleta. (A za nju se nadao da će ga primijetiti.)
Tih dana imala je sive, senzualne oči i nosila zelenu kariranu uniformu, s kosom koja joj
je padala do kraja leđa.
Drobilica svemirskog broda iz čekaonice se također izmijenila.

S večeri bi šetao gradom sa svojom Lunom, crvenom kujom govedara, ime je dobila po
punom mjesecu koji se smjestio iznad kuće kad ju je njegova majka dovela kući.
Luna je bila pepeljasta i riđa, spavala je na podu stražnje šupe dok je dječak crtao na
očevom radnom pultu ili slikao na platnu - Adellinom daru za šesnaesti rođendan. Kad bi
joj na travnjaku trljao trbuh, izvrnula bi se na leđa i smiješila prema nebu. “Dođi, curo”, a
ona bi došla. Zadovoljno je kasala pored njega dok je mjesecima prolazio kroz čežnju i
skice, čežnju i portrete, čežnju i pejzaže, umjetnička djela i Abbey Hanley.
Uvijek bi je, u gradu koji se polako predavao mraku - kilometrima je to osjećao -
ugledao pred sobom. Tijelo joj je bio potez kistom. Trag duge crne kose.

121
 Knjige.Club Books

Kojom bi god ulicom krenuli kroz grad, pas i dječak na kraju bi izašli na cestu. Stali
bi pred žicu ograde.
Luna ga je čekala.
Dahtala je i oblizivala se.
Michael bi spustio prste na čvorove bodljikave žice iz ograde, onda se nagnuo naprijed
i promatrao u daljini krov od valjanog lima, smješten na kraju udaljene parcele.
Gorjelo je samo nekoliko svjetala.
Televizor je obasjavao tamu plavim bljeskovima.
Svake večeri, prije nego što bi otišao, Michael je stajao nepomično, s rukom na psećoj
glavi. “Dođi curo”, a ona bi se pokrenula.
Ograđuje prešao tek kad je Luna uginula.

Jadna Luna.
Bilo je obično poslijepodne, nakon škole:
grad je zapljusnulo sunce.
Ležala je blizu stražnjeg ulaza s kraljevskom smeđom zmijom, koja je isto tako bila
mrtva, u krilu.
Michael je to proživio uz “O, Isuse” i ubrzane korake. Obišao je kuću i čuo kako je u
padu zagrebla školska torba dok se spuštao da klekne pored nje. Nikad neće zaboraviti
vrući beton, topli pseći vonj i svoju glavu Zarinutu u njeno riđe krzno. “Isuse, Luna, ne...”
Preklinjao ju je da počne dahtati.
Nije.
Preklinjao ju je da se okrene i osmjehne ili počne klipsati prema svojoj zdjelici. Ili
zapleše, gazeći šapama po tlu, čekajući poplavu suhe hrane.
Nije ni to.
Sad su ostali tek tijelo i čeljust, smrt otvorenih očiju, klečao je na suncem obasjanom
dvorištu iza kuće. Dječak, pas i zmija.
Poslije je, malo prije nego što se Adelle vratila kući, Lunu odnio iza sušila za rublje i
pokopao je pored banksije.
Donio je nekoliko odluka.
Prvo je iskopao zasebnu jamu - koji metar desno - pa u nju položio zmiju, prijatelja i
neprijatelja, jedno do drugog. Potom je odlučio kako će te večeri preskočiti ogradu kod
Abbey Hanley. Prići će tim derutnim ulaznim vratima i plavom bljeskanju televizora.

122
 Knjige.Club Books

***

Navečer, na cesti je iza njega bio grad, i muhe i bol zbog izgubljenog psa - pusti zrak, bez
dahtanja. Praznina do njega. Ali tu su bili i drugi osjećaji. Slatka muka kad se pokreće
događaj: novina. I Abbey. Osjećaj da ona znači sve na svijetu.
Cijelim putem sam je sebi držao prodiku da ne smije ostati stajati kod ograde od
bodljikave žice, ali sad si nije mogao pomoći. Život mu se sveo na nekoliko minuta, dok
nije progutao pljuvačku i prišao vratima - koja je otvorila Abbey Hanley.

“Ti”, rekla je dok su se zvijezde tiskale na nebu.

Natopljen kolonjskom vodom.
Mladić kojeg peku ruke.
Košulja mu je bila prevelika, u prevelikoj zemlji, a stajali su na prilaznoj stazi punoj
korova. Ostatak obitelji unutra je jeo sladoled No Frills, krov se nadvio nad njima, naginjao
se prema njemu dok je tragao za pravim riječima i duhovitim rečenicama. Riječi je našao.
Duhovitost nije.
Gledajući je u potkoljenice, rekao je: “Danas mi je uginuo pas.”
“Baš sam se pitala zašto si sam.” Osmjehnula se, zamalo oholo. “Jesam li mu ja
zamjena?”
Rasturala ga je!
Nastavio se boriti.
“Ugrizla ju je.” Zastao je. “Zmija.”
A ta je stanka, nekako, promijenila sve.
Kad se Michael okrenuo da gleda sve jaču tamu, djevojka je u nekoliko sekundi iz
drčnog prešla u stoički stav, prišla je bliže i sad je stajala pored njega, okrenuta na istu
stranu. Dovoljno blizu da im se ruke dodiruju.
“Prije ću razderati zmiju, nego dopustiti da i tebe dohvati.”
Nakon toga su postali nerazdvojni.
Gledali su te česte reprize humorističkih serija iz prethodnih godina - njegovu seriju
Bewitched i njenu Sanjam o Jeannie. Čučali su pokraj rijeke i odlazili cestom pješice iz
grada, promatrali kako se svijet naizgled povećava. Čistili su ordinaciju i jedno
drugom Weinrauchovim stetoskopom slušali otkucaje srca. Mjerili su jedno drugom tlak
tako da su im ruke gotovo eksplodirale. U stražnjoj šupi crtao je njene ruke, gležnjeve,
stopala. Kad je došao red na lice, ustuknuo je.
“Ah, ma daj, Michael...” nasmijala se i gurnula ga rukom u grudi. “Zar me ne možeš
pogoditi?”
Mogao je.
Znao je izraziti tu senzualnost u njenom pogledu.

123
 Knjige.Club Books

Njen neustrašivi, ironični osmijeh.

Čak i na papiru djelovala je kao da će svakog časa progovoriti. “Da vidimo koliko si
dobar - slikaj drugom rukom.”
Jednog poslijepodneva ga je uvela u kuću na farmi uz glavnu cestu. Vrata svoje sobe
blokirala je kutijom školskih udžbenika, uhvatila ga za ruku i pomogla oko svega:
dugmadi, kopči, spuštanju na pod. “Dođi ovamo”, rekla mu je, a onda su se našli na
sagu, vrelih ramena, bokova i trtica. Na prozoru je bilo sunce, u sobi posvuda knjige i
nedovršeni sastavci. Bilo je daha - njenog daha - i padanja, jednostavno. I srama. Glava
okrenuta u stranu, pa vraćena.
“Michael, pogledaj me, pogledaj me.”
Pogledao je.
Tu djevojku, njenu kosu i senzualan pogled.
Rekla je: “Znaš...” Znoj među dojkama. “Nikad ti nisam izrazila sućut.”
Michael je okrenuo glavu.
Ruka mu je utrnula, pod njom.
“Na čemu?”
Osmjehnula se. “Zbog psa i...”, gotovo je zaplakala, “što sam ti onog jutra u čekaonici
zdrobila onaj nekakav svemirski brod.”
A Michaelu Dunbaru ruka je pod njom mogla ostati zauvijek, toliko je bio zaprepašten,
zatečen, zgromljen. “Zapamtila si to?”
“Naravno”, rekla je pa riječi izgovorila prema gore, stropu. “Zar ne shvaćaš?” Bila je
napola u hladu, ali noge su joj bile obasjane suncem. “Već sam te tad voljela.”

124
 Knjige.Club Books

UBOJIČINA KUĆA

Clay se odmah iza suhog riječnog korita u mraku rukovao s Michaelom Dunbarom, dok su
im obojici srca htjela iskočiti, a u ušima bjesomučno šumjelo. Kraj se oko njih hladio. Na
trenutak je zamislio rijeku kako odjednom huči, tek da nastane neki zvuk, nešto što će im
odvući pažnju. Nešto o čemu bi mogli razgovarati.
Gdje je ta prokleta voda?!
Prije toga, kad su se ugledali, upitno su se pogledali pa oborili oči. Tek kad su se našli
koji metar jedan od drugog, pogledali su se na dulje od sekunde.
Tlo se činilo živim.
Konačno je pao potpuni mrak, i dalje bez ikakvih zvukova.
“Da ti pomognem nositi torbe?”
“Hvala, ne treba.”
Očeva ruka bila je strašno znojava. Nervoznog pogleda, samo je treptao. Lice mu se
objesilo, hod mu je bio umoran, a glasom se služio rijetko, Clay je to jasno čuo. I jako
dobro poznavao. Kad su otišli do kuće i sjeli na stepenicu trijema, Ubojica je
djelomično utonuo. Raširio je ruke, uhvatio se za lice.
“Došao si.”
Da, pomislio je Clay, došao sam.
Da se radilo o nekom drugom, ispružio bi ruku i stavio mu je na leđa da mu da do
znanja da nema problema.
Samo što nije mogao.
Glavom mu je prolazila samo jedna misao, stalno se ponavljala. Došao sam. Došao
sam.
To će danas morati biti sve.

Kad se Ubojica oporavio, još su dugo sjedili vani prije nego što su ušli u kuću. Što je taj
trenutak bio bliži, kuća ih je nekako više svrbjela.
Hrđavi oluk, oljuštena boja.

125
 Knjige.Club Books

Okružena bujnim korovom.

Pred njima se dobro utabana staza kupala u mjesečini.
Unutra, između svijetlih zidova zijevala je velika praznina, sve je mirisalo na samoću.
“Šalicu kave?”
“Ne bih, hvala.”
“Čaj?”
“Ne.”
“Nešto za pojesti?”
“Ne.”
Sjedili su u tišini dnevne sobe. Stolić za kavu bio je pretrpan knjigama, časopisima,
nacrtima za gradnju mosta. Kauč ih je progutao, i oca i sina.
Isuse Kriste.
“Oprosti, ali ovo je ipak malo šok, slažeš se?”
“Nema problema.”
Super su se slagali.

Naposljetku su opet ustali i mladić je proveden kroz kuću.

Nije dugo trebalo da mu se sve pokaže, ali bilo je korisno vidjeti gdje će spavati, a gdje
je kupaonica.
“Ostavit ću te da se raspakiraš i istuširaš.”
U njegovoj sobi nalazio se drveni radni stol na koji je odložio sve svoje knjige. Odjeću
je smjestio u ormar pa sjeo na krevet. Samo je htio opet biti kod kuće - da uđe u nju,
rasplakao bi se kao malo dijete. Ili da sjedne na krov s Henryjem. Ili ugleda Roryja'
kako tetura ulicom i na leđima vuče poštanske sandučiće svih susjeda... ”Clay?”
Podigao je glavu.
“Dođi nešto pojesti.”
Želudac mu je zaurlao.
Nagnuo se naprijed, stopala nije pomaknuo ni milimetar.
U ruci je držao drvenu kutiju, upaljač, pogledao je Matadora i novu kvačicu.
Clay se nije mogao pomaknuti iz cijelog niza razloga.
Još nije, ali uskoro hoće.

126
 Knjige.Club Books

NOĆNI JUŽNJAK
DUŽ CIJELE OBALE

Abbey Hanley ga, naravno, nije namjeravala uništiti.

To je, eto, samo tako ispalo.
Ali kad je ispalo jedno, počelo je ispadati i drugo, što je dovelo do novih slučajnih
podudarnosti i onda puno godina kasnije do momaka i kuhinja, momaka i mržnje - a da
nije bilo te davno izgubljene djevojke, ne bi bilo ni ičeg drugog:
ne bi bilo Penelope.
Niti braće Dunbar.
Ne bi bilo mosta, niti Claya.

Daleko u prošlosti s Michaelom i Abbey sve je bilo otvoreno i prekrasno.

Volio ju je crtama i bojama.
Volio više nego Michelangela.
Volio ju je više nego Davida i one Robove što su se mučili isklesani u kamenu.
Kad su svršili školu, oboje su imali dobre ocjene, velegradski prosjek, a to su bile
ocjene koje su nudile mogućnost bijega i pitanja.
Na glavnoj ulici netko bi ih potapšao po leđima.
Drugi im čestitao.
Katkad bi, međutim, bili i objekt blagog prezira, nekog osjećaja, zašto bi zaboga željeli
odavde otići? To su najbolje izražavali muškarci, naročito oni stariji, svojim prezrelim
licima i dok su jednim okom škiljili prema suncu. Riječi su im bile nezgrapne. ”Dakle, ideš
u grad, jel?”
“Da, gospodine.”
“Da, gospodine? Pa u kurac, nisi još otišao!”
“Sranje - pardon.”

127
 Knjige.Club Books

“Pa, ne daj im da te pretvore u pravog šupka, okej?”

“Kako molim?”
“Čuo si ti mene... Ne daj da te promijene, kako su promijenili sve one dripce koji su
otišli. Nemoj nikad zaboraviti oklen si, znaš?” ”Može.”
“Ili što si.”
“U redu.”
Michael Dunbar je očito bio iz Feathertona, bio je dripac i potencijalni šupak. Samo
što mu nitko nikad nije rekao, “pazi da ne napraviš nešto zbog čega će ti prišiti nadimak
Ubojica.”
Pred njim se otvarao veliki bijeli svijet beskrajnih mogućnosti.

Kad su stigli rezultati državne mature, tijekom božićnih praznika, Abbey mu je otkrila da
je stajala kod poštanskog sandučića. Gotovo da bi je mogao naslikati.
Golemo prazno nebo.
S rukom na boku.
Pržila se dvadeset minuta na suncu i tek onda Vratila na ležaljku koja je uz suncobran
za plažu stajala na travnjaku, tisuću milja od mora. Onda je iz prijenosnog frižidera
dohvatila neki sladoled na štapiću; bože mili, mora se izbaviti odavde.
Michael je u gradu dobacivao cigle tipu na skeli koji ih je onda bacao dalje drugom
tipu. Negdje na puno većoj visini netko je tim ciglama zidao, a novi pub je rastao:
namijenjen rudarima, farmerima i maloljetnicima. Na ručak je otišao kući i ugledao
svoju budućnost kako strci iz tuljca rezerviranog za neželjenu poštu. Otvorio je dopis, ne
obazirući se na taj zlosretni predznak. Potom se osmjehnuo.
Kad je nazvao Abbey, bila je sva zadihana jer je dotrčala s travnjaka. “Ja još čekam!
Ovaj prokleti grad me pokušava zadržati sat ili dva dulje, valjda samo zato da me kazni.”
Poslije se ipak pojavila na njegovom gradilištu i stala mu iza leđa, a on ju je pogledao
i ispustio cigle, po jednu sa svake strane. Okrenuo se prema njoj.
“Pa?”
Kimnula je.
Nasmijala se, pridružio se i on, dok im se glasovi nisu skotrljali dolje, između njih.
“Oj, Dunbaru, koji si ti niš koristi dripac! Di su vražje cigle?”
Abbey mu je doviknula odgovor.
“Poezija!”
Osmjehnula se i otišla.
Nekoliko tjedana poslije, otišli su oboje.

128
 Knjige.Club Books

Da, spakirali su se i uputili u grad. Kako da čovjek sažme četiri godine, reklo bi se, idilične
sreće? Ako je Penny Dunbar vješto znala predstaviti cjelinu preko jednog dijela, ovo su
bili dijelovi koji su samo to i ostali - tek fragmenti, minuli trenuci:
vozili su se jedanaest sati dok nisu ugledali kako se pred njima uzdiže gradska
panorama. Stali su i promatrali je kako se proteže od početka do kraja, a Abbey se popela
na haubu.
Vozili su dalje dok nisu ušli u nju, postali njenim dijelom, djevojka je studirala
ekonomiju, a Michael slikao i radio skulpture, nastojao preživjeti okružen genijima.
Oboje su radili honorarne poslove:
jedno je posluživalo pića u noćnom klubu.
Drugo radilo kao fizički radnik, na gradilištima.
Noću bi se srušili u krevet i pali jedno u drugo.
Bilo je komada, koji su se davali i uzimali.
U nizu godišnjih doba.
Iz godine u godinu.
Tu i tamo jeli bi ribice s pomfritom na plaži i promatrali kako se pojavljuju galebovi,
kao zečevi iz šešira u mađioničarskom triku. Osjetili bezbroj lahora, od kojih je svaki bio
poseban, kao i oporu vlagu i vrućinu. Ponekad su znali samo sjediti dok bi golemi
crni oblak doplovio nebom, poput kakvog zapovjednog broda flotile i onda bježali pred
njegovom skorom kišom. Te bi kiše padale kao i sam grad, nošene noćnim južnjakom duž
cijele obale.
Bilo je i važnih dana, poput rođendana, jedan je bio posebno važan, kad mu je darovala
knjigu - prekrasno izdanje tvrdih korica s brončanim slovima - s naslovom Kamenolomac,
a Michael je ostao budan i čitao je dok mu je ona spavala kod nogu. Uvijek bi se, prije nego
što bi je zaklopio, vratio na početak, na kratku bilješku o piscu, gdje je ona ispod, na sredini
stranice, napisala:

Michaelu Dunbaru - jedinom kojeg volim,

volim,
volim.
Tvoja Abbey

I naravno, nedugo potom, išlo se kući na vjenčanje, jednog mirnog proljetnog dana kad su
vani graktale vrane, poput kopnenih gusara.
Abbeyna majka sretno je plakala u prvom redu.
Naš otac je iznošenu atletsku majicu u kojoj je radio zamijenio odijelom. Adelle
Dunbar sjedila je s liječnikom, oči su joj sjale iza potpuno novih naočala plavog okvira.
Abbey je i sama tog dana plakala, sva vlažna, u bijeloj haljini i sivih očiju.

129
 Knjige.Club Books

Michael Dunbar, mladić, odnio ju je van na sunce.

Onda su se nekoliko dana poslije vozili natrag u grad i stali negdje na pola puta, gdje
je rijeka bila predivna, nešto posve ludo, divlja voda - rijeka čudnog imena, ali imena koje
im se svidjelo - Amahnu.
Ležali su tamo, ispod drveta, gdje ga je svrbjela njena kosa, ali je nije micao, nikad,
Abbey mu je govorila da bi se rado vratila, a Michael je odgovorio: “Naravno, zaradit ćemo
novac, sagraditi kuću i dolaziti ovamo kad god poželimo.”
I bili su Abbey i Michael Dunbar:
dvoje najsretnijih dripaca koji su ikad imali petlju otići.
Nesvjesni svega što će tek doći.

130
 Knjige.Club Books

VELIKI SAN

Clayu je noć bila duga i bučna od vlastitih misli. U jednom trenutku je ustao da ode na
zahod i naletio na Ubojicu, kojeg je gotovo progutao kauč. Knjige i dijagrami učinili su ga
još težim.
Neko vrijeme je stajao nad njim.
Promatrao je knjige i nacrte na Ubojičinim grudima. Most mu je, izgleda, služio kao
pokrivač.
Onda se ujutro - kakvo jutro, bilo je dva popodne - Clay nervozno prenuo i probudio
u krevetu sa suncem koje ga je poput Hektora držalo za grlo. Sunčeva prisutnost u sobi bila
je neizmjerna.
Ustao je potpuno zgromljen, nastojao, se orijentirati. Ne. Ne. Ma gdje je to? Teturajući
je izašao na hodnik, pa na vrata, i u kratkim hlačama stajao na trijemu. Pa kako sam mogao
tako dugo spavati?
“Hej.”
Ubojica ga je promatrao.
Pojavio se iza kuće.

Odjenuo se, sjeli su u kuhinju, ovaj put je jeo. Crno-bijeli sat na staroj pećnici jedva da je
stigao prebaciti s 2:11 na 2:12, a on je već uspio pojesti nekoliko kriški kruha i priličan
broj ubilačkih jaja.
“Samo jedi dalje. Trebaš povratiti snagu.”
“Kako molim?”
Sad je Ubojica sjedio i žvakao, njemu nasuprot.
Je li on to zna nešto što Clay ne zna?
Zna.
Iz sobe su cijelog jutra dopirali povici.
U snu je uzvikivao moje ime.

131
 Knjige.Club Books

Jednom sam ostao dugo spavati i sad zaostajem.

To je Clayu stalno prolazilo kroz glavu dok je jeo, iako radije ne bi - i borit će se da se
oslobodi.
Kruh i riječi. “Ovo je prvi i zadnji put.”
“Molim?”
“Nikad ne spavam tako dugo. Jedva da uopće spavam.” Michael se osmjehnuo: da, sad
je Michael. Je li to krv iz prošlosti opet kroz njega potekla? Ili se to samo tako činilo?
“Clay, nema uopće problema.”
“Ma ima - ah - bože mili!”
Požurio se ustati i koljenom zakačio stol.
“Daj, Clay, molim te.”
Prvi put je proučio to lice pred sobom. Bila je to starija verzija mene, samo što oči baš
nisu bile vatrene. Sve ostalo, crna kosa, čak i umoran dojam, bilo je isto.
Ovaj put je sasvim odmaknuo stolicu, ali Ubojica je digao ruku. “Stani.”
No, Clay je bio spreman otići, ne samo iz prostorije.
“Ne”, rekao je. “Ja...”
Opet, ta ruka. Stara. Žuljevita. Radničke ruke. Mahnuo je kao da sa svadbene torte
tjera muhu. “Pst. Što misliš da se tamo nalazi?” Što je značilo:
što te navelo da dođeš ovamo?
Clay je čuo samo insekte. U tom jednom jedinom tonu.
Onda mu je na um palo nešto sjajno.
Ustao je, nagnuo se nad stol. Slagao. Rekao je: “Ništa.” Ubojica se nije dao prevariti.
“Nije istina, dovelo te ovamo, ali se plašiš, zato ti je lakše tu sjediti i raspravljati se.”
Clay se ispravi. “Ma o čemu to uopće pričaš?”
“Kažem ti da nije problem...” Nije dovršio rečenicu, počeo ga je polako proučavati.
Dječak do kojeg ne može doprijeti, kojem ne može ništa. “Ne znam koliko si jučer dugo
stajao među onim drvećem, ali morao si imati neki razlog zašto si došao...”
Isuse Kriste.
Od pomisli ga je oblila vrućina.
Vidio me. Cijelo popodne.
“Ostani”, rekao je Ubojica, “i jedi. Jer ti sutra moram pokazati, ima nešto što moraš
vidjeti.”

132
 Knjige.Club Books

ZÁTOPEK

A o Michaelu i Abbey Dunbar je, pretpostavljam, vrijeme da se postavi pitanje:

što je u njih dvoje izazivalo istinsku sreću?
Što je bila istina?
Ona istinita istina?
Da počnemo s umjetničkim djelima.
Naravno, dobro je slikao, često i prekrasno, znao uhvatiti lice ili stvari vidjeti na neki
poseban način. Mogao je to potom prenijeti na platno ili papir, ali pošteno rečeno, za to se
morao dvaput više mučiti od drugih studenata koji su sve to uspijevali raditi brže. A stvarni
dar krasio ga je samo u jednom području, kojeg se čvrsto držao.
Dobro mu je išlo slikanje Abbey.
Nekoliko puta je došao na rub da se ispiše s likovne akademije.
U tome ga je sprečavala samo pomisao da bi onda neuspjeh morao priznati njoj. Zato
je ostajao. Nekako je preživljavao zahvaljujući dobrim pisanim seminarskim radovima i
bljeskovima briljantnosti kad bi u pozadinu nekako uspio smjestiti nju.
Netko bi uvijek rekao: “Ma, ovaj dio mi se baš sviđa.” Strpljenje i otkrića bili su
rezervirani samo kad je ona u pitanju.
Za diplomski rad našao je napuštena vrata i naslikao je s obje strane. S jedne je pružala
ruku prema kvaki, na drugoj je odlazila. Ulazila je kao tinejdžerka, djevojka u školskoj
uniformi, žgoljava, ali nekako ipak meka, s beskrajnom kosom. S druge strane vrata je
odlazila - na visokim potpeticama, s punđom, prava poslovna žena - osvrtala se prema
svemu što je ostalo između te dvije faze.
Kad je dobio ocjenu, znao je unaprijed što će reći. I nije se prevario:

Ideja s vratima je prilično klišeizirana.

Tehnički potkovan rad, ali ništa više od toga, no, priznajem,
želim je upoznati.
Želim doznati što se dogodilo između.

133
 Knjige.Club Books

Što god da se u svijetu između tih slika nalazilo, čovjek je znao da će na drugoj strani
s njom biti sve u redu - naročito zato što, kako se ispostavilo, na toj strani neće biti njega.
Kad su se u grad vratili kao bračni par, unajmili su kućicu u Ulici Pepper. Na broju
trideset i sedam. Abbey se zaposlila u banci - dobila je odmah prvi posao za koji je predala
molbu - a Michael je radio kao građevinski radnik i slikao u garaži.
Između njih je počelo pucati iznenađujuće brzo.
U manje od godinu dana.
Neke stvari su postale očite, na primjer, sve je bilo po njenom:
ta kuća koju su unajmili, tanjuri s crnim rubom.
U kino su išli na filmove koje bi predložila ona, a ne on, njena fakultetska diploma
odmah ju je gurnula naprijed, dok je on ostao gdje je oduvijek i bio: na građevinskim
blokovima. Činilo se kao da je ona puna životne snage, dok on tek vegetira.
U početku se kraj ukazao ovako:
bila je noć.
U krevetu.
Uzdahnula je.
Digao je glavu da je pogleda. “Što je?”
Rekla je: “Ne tako.”
I od toga je onda išlo dalje, od “Pokaži mi” do “Ne mogu te više učiti” pa “Što time
misliš reći?” do toga da je ona sjela i rekla: ”Mislim, ne mogu ti sve stalno pokazivati, ne
mogu te voditi kroz život. Moraš sam shvaćati.”
Michael je ostao u šoku zbog mirnoće kojom mu je to istovarila na glavu dok je s one
strane prozora vladala tama.
“Tokom cijele naše veze, nisam sigurna da si ikad stvarno...” Zastala je.
“Što?”
Progutala je sitnu knedlu, tek da pripremi odgovor. “Inicirao.” “Inicirao? Inicirao što?”
“Ne znam - sve - od toga gdje stanujemo, što radimo, što jedemo, gdje i kada i kako...”
“Isuse, ja...”
Još se malo uspravila. “Nikad me jednostavno ne zgrabiš. Nikad nemam osjećaj da me
moraš imati, bez obzira na sve. Zbog tebe se osjećam kao...”
Nije to želio znati. “Kao - što?”
Nešto blažim tonom: “Kao da sam s onim dečkom kojeg sam onda, kod kuće, povukla
na pod...”
“Ja...” Ali nije imao što dodati.
Samo ja.
I ništavilo.

134
 Knjige.Club Books

Ja i osjećaj da tone, odjeća prebačena preko fotelje, a Abbey nije bila gotova.
“I možda sve ostalo, kao što sam rekla...”
“Sve ostalo?”
Sad mu se soba učinila zašivenom, tako da je mora razderati. “Ne znam.”
I opet se uspravila, tražeći dodatnu hrabrost. “Možda bi bez mene još bio kod kuće, sa
svim onim ljudima koji druge zovu šupcima, nose plave atletske majice i sve ostalo. Možda
bi još čistio onu posranu ordinaciju i dobacivao cigle drugim tipovima da ih bacaju dalje.”
Progutao je srce, kao i dobar dio mraka. “Ja sam prišao tebi.” “Kad ti je uginuo pas.”
To ga je teško pogodilo. “Pas. Koliko si dugo čekala da tu stvar pustiš s lanca?”
(Siguran sam da je igra riječi bila slučajna.)
“Nikoliko. Upravo mi je izletjelo.” Sad je prekrižila ruke na grudima, ali se nije
pokrila, bila je lijepa i gola, tako pravilnih ključnih kostiju.
“Možda mi je to stalno bilo na vrh jezika.”
“Bila si ljubomorna na psa?”
“Ne!” Opet je promašio temu. “Samo sam se - pitam se zašto su ti trebali mjeseci da
priđeš mojim vratima nakon što si toliko čekao i samo gledao! Nadao si se da ću ja to
obaviti umjesto tebe, za tobom potrčati ulicom.”
“To nisi nikad.”
“Naravno da nisam... nisam mogla.” Nije znala kamo bi pogledala, pa se odlučila
gledati ravno pred sebe.
“Bože mili, ti stvarno ne razumiješ, je li?”
Ta zadnja rečenica je bila kao posmrtno zvono - tako tiho izrečena brutalna istina.
Napor da je izgovori oslabio ju je, makar na tren, pa se spustila na njega, obraz joj je bio
poput kamena na njegovom vratu. “Žao mi je”, rekla je, “tako mi je strašno žao.”
Ali iz nekog razloga, on je nastavio.
Možda da pozdravi sve bliži poraz.
“Reci mi samo.” Okus njegovog glasa, bio je suh, pjeskovit, a sve te cigle koje su mu
dobačene, progutao ih je redom. “Reci mi kako da to popravim.”
Samo disanje je odjednom postalo olimpijsko finale, a gdje je Emil Zatopek kad ti je
potreban? Zašto nije trenirao kao taj ludi Čeh?
Tako izdržljiv sportaš sigurno bi ove noći bio na visini zadatka.
Ali može li je izdržati Michael?
Opet:
“Samo mi objasni. Popravit ću se.”
“Ali o tome se i radi.”
Glas joj je bio vodoravan, položen, ma ispušten njemu na grudi. U njemu nikakve
nervoze, napora.
Nikakve želje da se stvari poprave.

135
 Knjige.Club Books

“Možda ne postoji ništa”, rekla je. “Možda je to.” Točka. Opet je počela. “Možda
jednostavno - nismo to, onako kako smo mislili.”
Zadnji pokušaj, posljednjim dahom:
“Alija...” Prekinuo je rečenicu, ostavio je nedovršenom. “Tako puno.”
“Znam to”, i u njoj je bilo toliko sažaljenja, ali od one nemilosrdne vrste. “I ja isto, ali
možda to nije dovoljno.”
Da ga je ubola pribadačom, iskrvario bi na tom krevetu.

136
 Knjige.Club Books

AMAHNU

Noć koja ga je čekala, nakon što je preko dana tako dugo i čvrsto spavao, ispala je jednako
jadna i nemirna kao i prethodna. Pregledavao je drvenu kutiju i razmišljao o onom što se
ujutro događalo na trijemu.
Mlijeku koje je preskočilo ogradu.
Mojem grkljanu.
Vidio je Ahileja i Tommyja, Henryja i Roryja.
I Carey.
Naravno da je mislio na Carey, razmišljao o suboti i hoće li svejedno otići u The
Surrounds. Dao bi sve da zna, ali je nikad ne bi pitao, a onda je zastao i sve shvatio do
kraja, u cijelosti - kao konačno, snažno priznanje.
Ustao je i nagnuo se nad radni stol.
Tebe više nema, pomislio je.
Otišao si.

Nedugo nakon što je svanulo, ustao je i Ubojica, pa su koritom rijeke hodali kao po cesti,
krenuli su od kuće.
Isprva su se malo uspinjali, kad se korito penjalo na višu nadmorsku visinu.
Nakon nekoliko sati, počeli su se penjati po golemim otkinutim stijenama i držali se
za vrbe i eukaliptuse. Bilo da je bilo strmo, ili postepeno, ništa se nije mijenjalo, stalno im
je pred oči izlazila moć.
Obale su imale svojevrstan pojas na sebi. Jasno se vidjela povijest raznih naplavina.
“Vidi ovo”, rekao je Ubojica. Sad su bili u dobro pošumljenom dijelu u kojem su
ljestve sunčevog svjetla visjele visoko u hladovini, u raznim smjerovima. Noga mu se našla
na iščupanom stablu. Prekrivenom slojem mahovine i trulog lišća.
I ovo, pomislio je Clay.
Našao se pored gigantske stijene, izlokanog izgleda.

137
 Knjige.Club Books

Penjali su se tako više nego pola dana i ručali na dugoj, granitnoj izbočini. Gledali su
preko polja. Ubojica je raspakirao torbu.
Voda. Kruh i naranče. Sir i tamna čokolada. Sve je to išlo iz ruke u ruku, ali bez
dodatnog razgovora. Clay je ipak bio siguran da slično razmišljaju - o rijeci, njenoj snazi.
To je dakle ono s čim će se morati uhvatiti u koštac.

Popodne su se vraćali. Tu i tamo podigla bi se ruka, da pomogne drugom, a kad su se vratili,

u tami, koritom, nisu razmijenili ni riječ.
Ali valjda je sad bilo vrijeme.
Ako je ikad bilo nekog vremena da počnu, to je sada.
Samo što nije.
Ne baš.
I dalje je bilo previše pitanja, previše sjećanja, ali jedan od njih morao je početi i
Ubojica je, kako i treba, popustio prvi. Ako će netko pokušati ostvariti nekakav partnerski
odnos, to treba biti on. Tog dana su zajedno propješačili kilometre, zato ga je pogledao
i upitao:
“Hoćeš graditi most?”
Clay je kimnuo, ali onda okrenuo glavu.
“Hvala”, rekao je Michael.
“Na čemu?”
“Što si došao.”
“Nisam došao zbog tebe.”
Tako se, na Clayov način, stvaraju obiteljske veze.

138
 Knjige.Club Books

GALERIJA ABBEY

Po mnogo čemu je, pretpostavljam, istina da su čak i teška vremena puna dobrih (čak i
sjajnih) razdoblja i vrijeme raspada njihove veze u tome se nimalo nije razlikovalo. I dalje
su tu bila ona nedjeljna jutra kad bi od njega tražila da joj čita u krevetu, pa bi ga poljubila s
jutarnjim zadahom iz usta, a Michael se tome mogao samo predati. Rado joj je čitao
odlomke iz Kamenolomca. Najprije bi prstom prešao preko slova na naslovnici.
Ona bi upitala: “Kako se ono zvalo mjesto gdje je učio kako raditi s mramorom i
kamenom?”
On bi tiho odgovorio.
Grad se zvao Settignano.
Ili: “Pročitaj opet što veli za Robove.”
Strana 265:
“Bili su divlji i izobličeni - neoblikovani, nedovršeni - ali su svejedno bili kolosalni,
monumentalni i činilo se kako će se boriti zanavijek.”
“Zanavijek?” Prevalila bi se na njega i poljubila mu trbuh, njegov trbuh joj se uvijek
sviđao. “Da to nije tipfeler?”
“Nije, rekao bih da je tako mislio. Računa na to da ćemo pomisliti kako se radi o
pogrešci... nesavršeno, poput Robova.”
“Haaa.” Stala bi ga ljubiti, po cijelom trbuhu, pa onda gore prema prsnom košu.
“Sviđa mi se kad to radiš.”
“Kad što radim?”
“Boriš se za ono što voliš.”

Ali za nju se nije mogao boriti.

Ili barem ne onako kako bi ona to htjela.
Valja reći i da Abbey Dunbar ni po čemu nije bila pakosna osoba, ali kako se vrijeme
produljivalo, a dobra razdoblja kratila, svakog dana je postajalo sve jasnije da se njihovi

139
 Knjige.Club Books

životi razilaze. Još važnije, ona se mijenjala, on ostajao isti. Abbey ga nikad nije uzimala
na zub niti napadala. Jednostavno, bilo je sve teže držati se za tu vezu, sve klizavije.
Kad razmišlja o tim danima, Michael se sjeti filmova. Kad se cijelo kino petkom
poslijepodne smijalo, kad se smijao i on, a Abbey je samo sjedila, bezizražajnog lica. Onda
bi se, kad bi cijela kino-publika sjedila u grobnoj tišini, ona osmjehnula nekakvoj privatnoj
pomisli pa bi u kinu bili samo ona i ekran. Da se samo mogao smijati kad se smijala ona,
možda bi sve ispalo dobro...
Ali onda bi se zaustavio.
To je sasvim idiotski.
Filmovi i plastične kokice ne smanjuju izglede za desetkovanje, zar ne? Ne, više se
radilo o kompilaciji, izboru najvećih hitova u razilaženju dvoje ljudi koji su zajedno
putovali koliko su daleko mogli.

Povremeno bi joj dolazili prijatelji s posla.

Imali su čiste nokte.
I muškarci i žene.
Daleko su oni od gradilišta.
Michael je u garaži puno slikao tako da su mu ruke bile ili prašnjave ili umrljane
bojom. Kavu je pio iz lončića, oni iz aparata.
Što se pak tiče Abbey, kosu je šišala sve kraće, osmijeh joj je bio poslovan, a
naposljetku je imala dovoljno hrabrosti da ode. Ruku bi mu dotakla kao u svim minulim
godinama, uz primjedbu ili šalu. Ili bi se našalila i namignula, osmjehnula mu se - ali je to
svaki put bilo sve manje uvjerljivo. Dobro je znao kako će se kasnije naći u odijeljenim
dijelovima kreveta.
“Laku noć.”
“Volim te.”
“I ja tebe.”
Često bi ustao.
Otišao bi slikati u garažu, ali ruke su mu bile tako prokleto teške, kao da mu se na
njima stvrdnuo beton. Često bi sa sobom ponio Kamenolomca pa kao na kakvoj terapiji
čitao iz knjige, svaka bi mu riječ ublažavala bol. Čitao bi i radio dok ga ne bi zapekle oči i
ukazala se istina koja bi mu potom postala jasna.
Tu su u prostoriji bili on i Buonarroti.
Ali samo jedan umjetnik.

Možda da su se prepirali.
Možda je to nedostajalo.
Nešto nestabilnosti.

140
 Knjige.Club Books

Ili možda samo još čišćenja.

Ne, stvar je bila jasna i jednostavna:
Abbey Dunbar život je sad vodio negdje drugdje, a mladić kojeg je nekoć voljela ostao
je za njom. Nekad ju je slikao, što je obožavala, sad je to bila tek nit na kojoj je visjelo sve.
Mogao je uhvatiti njen smijeh dok pere posuđe. Ili kako stoji blizu mora, sa surferima iza
leđa, nakon što je prošao val. Te su slike i dalje bile zgodne i bogate, ali dok su nekad
zračile samo ljubavlju, sad su iz njih izbijale ljubav i potrebitost. Bila je to nostalgija: ljubav
i gubitak.

Onda je jednog dana zastala usred rečenice.

Šapnula je: “Baš je šteta...”
Polutišina predgrađa.
“Baš je šteta, zato što...”
“Što?”
Sve češće se događalo da uopće ne želi znati, odgovoru je okrenuo leđa. Stajao je kod
sudopera.
Rekla je: “Mislim da možda više voliš moju naslikanu verziju... naslikaš me boljom
nego što jesam.”
Sunce je bljesnulo. “Nemoj tako.” U tom je času umro, u to je bio siguran.
Voda je bila siva, nekako oblačna. “Da to više nikad nisi ponovila.”
Kad je stigao kraj, to mu je rekla u garaži.
Stajao je s kistom u ruci.
Spakirala je kofere.
Može zadržati sve slike.
Izrazom lica mu se ispričavala kad je postavljao svoja uzaludna pitanja. Zašto? Ima li
drugog? Zar joj crkva, grad, sve ostalo ne znače ništa?
Ali čak su i tada, kad je srdžba trebala nadvladati razum, s greda visjeli samo konci
tuge. Njihali su se i povijali poput paučine, tako krhki i, u biti, bez težine.
Iza njega je stajala galerija mnoštva Abbey i sve to promatrala. Smijala se, plesala,
razrješavala ga grijeha. Jela je i protezala se, gola, na krevetu, dok mu je žena koja je stajala
pred njim, ona nenaslikana, objašnjavala. Ne postoji ništa što bi mogao reći ili
učiniti. Isprika da se ispuni minuta. Zbog svega.
A njegova predzadnja molba također je došla u obliku pitanja.
“Čeka li te vani?”
Abbey je sklopila oči.
A posljednja je, poput refleksne radnje, bila ova:
na stolcu je, pored štafelaja, otvoren ležao Kamenolomac, uzeo je knjigu i pružio joj
je, a ona ju je iz nekog neobičnog razloga uzela. Možda samo zato da bi se knjige mnogo

141
 Knjige.Club Books

godina poslije mogli domoći mladić i djevojka.... Zadržat će je, čitati i opsesivno se njome
baviti dok budu ležali na madracu, na starom, zaboravljenom terenu, u gradu punom takvih
zaboravljenih terena - a sve je to poteklo odavde.
Uzela ju je.
Držala u ruci.
Poljubila si je prste i onda tim prstima dotaknula omotnicu i bila je tako tužna, odnijela
ju je i za njom su se zalupila vrata.
A Michael?
Iz garaže je čuo motor.
Postoji drugi.
Klonuo je na bojom poprskan stolac i djevojci oko sebe rekao: “Ne”, a motor je
zabrujao jače, onda tiše, pa sasvim nestao.
Dugo je tako sjedio, drhtao u tišini i počeo bez glasa plakati. Tihe suze klizile su mu
obrazima pred licima bliskih slika, ali onda je popustio i legao na pod, sklupčao se. A
Abbey Dunbar, koja to više nije bila, pazila je na njega, cijele noći, u raznim formama.

142
 Knjige.Club Books

PONT DU GARD

Otac i sin su u sljedeća četiri dana, ili pet, uspostavili dnevnu rutinu.
Posrijedi je bilo oprezno, ravnopravno partnerstvo, možda nalik na boksače u prvim
rundama. Ni jedan od njih nije se bio spreman upuštati u prevelik rizik, iz straha da ne
doživi nokaut. Michael je od njih dvojice bio taj koji otvoreno igra na sigurno. Htio je
izbjeći bilo kakve nove trenutke kad bi morao slušati kako on nije tu zbog njega. Nitko od
toga nema koristi — ili, barem, nema je on.
U subotu, na dan kad je Clayu dom najviše nedostajao, otišli su rijekom nizvodno, a
ne uzvodno, povremeno bi dolazio u napast da progovori. Isprva se radilo samo o
jednostavnim pitanjima.
Ima li Ubojica neki posao?
Koliko već dugo tu živi?
Ali onda, pitanje koje je prodiralo dublje, ili apeliralo jače:
kog vraga još čeka?
Kad će početi graditi?
Je li ovo nekakvo mostovno odugovlačenje?
To ga je podsjećalo na Carey i starog McAndrewa - kako bi, ako bi pitala, imala manje
izgleda da dobije što želi. Kod njega, pak, problem nije bio od jučer.
Kao dječaku koji je nekoć volio priče, prije mu je traženje bolje išlo.

***

Ubojica bi većinu dana jutrom otišao do rijeke i tamo stajao.

Mogao je satima tako
Onda bi se vratio i čitao, ili pisao po svojim listovima papira. Clay bi van išao sam.
Katkad bi otišao uzvodno, prema velikim kamenim blokovima. Sjedio bi na njima i
svi bi mu nedostajali.

143
 Knjige.Club Books

U ponedjeljak su otišli u grad po namirnice.

Hodali su koritom rijeke, tom suhoćom.
Odvezli se onim autom u obliku crvenog sanduka.
Clay je Carey poslao pismo, a kući dopisnicu za sve, adresiranu na Henryja.
Prva epistola sastojala se od iscrpnog izvješća o mnogim događajima, druga je bila
uobičajena za braću.

Bok Henry!
Tu je sve u redu.
Kako si ti?
Prenesi ostalima.
Clay

Sjetio se kako je Henry predložio da nabavi mobitel i zamisao nije bila bez veze, dopisnica
je ionako ispala više kao SMS.
Dugo se premišljao bi li napisao i adresu pošiljatelja, ali je na kraju to učinio samo na
dopisnici za Henryja. A da to otkrije Carey? Nije bio siguran. Nije htio da se osjeća
obaveznom odgovoriti. Ili se možda bojao da ne bi.
U utorak se sve izmijenilo, ili se barem promijenilo samo malo, navečer.
Clay je sam od sebe sjeo s njim.
Bilo je to u dnevnoj sobi i Michael nije rekao ništa, samo ga je pažljivo pogledao, a
Clay je bio na podu, blizu prozora. Prvo je čitao njene zadnje knjige - knjige velikodušne
Claudije Kirkby - ali sad je prešao na almanah o mostogradnji, onaj koji je najčešće čitao.
Naslov nije bio previše inspirativan, ali knjiga mu se baš sviđala. Veličanstveni mostovi
svijeta.
Neko vrijeme se bilo teško usredotočiti, ali onda mu se, nakon dobrih pola sata, na licu
ukazao prvi osmijeh, kad je ugledao svoj omiljeni most.
Pont du Gard.
Veličanstven nije dovoljno veličanstvena riječ da se opiše taj most koji je služio i kao
akvadukt.
Izgradili su ga Rimljani.
Ili sam vrag, ako u to vjerujete.
Dok je gledao lukove mosta - pola tuceta golemih na dnu, jedanaest na srednjoj razini
i trideset i pet na vrhu - osmjehnuo se, onda osjetio kako mu se kutovi usana šire.
Kad se uhvatio da se smiješi, zaustavio se.
Zamalo.
Gotovo da je to vidio i Ubojica.

144
 Knjige.Club Books

U nedjelju navečer, Michael je Claya zatekao u koritu rijeke, koje je sjeklo cestu na dva
dijela. Malo se pomaknuo i progovorio. “Moram otputovati, na deset dana.”
Dakle, imao je posao.
U rudniku.
Još šest sati puta na zapad, iza starog grada, Feathertona.
Kad je progovorio, zalazeće sunce isprva je djelovalo lijeno, udaljeno. Drveće se
nalazilo u sve većem hladu.
“Možeš otići kući na tih deset dana ili ostati.”
Clay je ustao i okrenuo se prema obzoru.
Na nebu se sad vodila teška bitka, lila se krv.
“Clay?”
Mladić se tad okrenuo i pokazao mu prvi nagovještaj drugarstva, ili djelića sebe, kad
je rekao istinu. “Ne mogu kući.” Još uvijek je bilo prerano da to pokuša. “Ne mogu se
vratiti - još ne.”
Michael je na to nešto izvukao iz džepa.
Pravu pravcatu brošuru agencije za nekretnine, s fotografijama zemljišta, kuće i mosta.
“Daj”, rekao je, “pogledaj.”
Most je bio lijep. Jednostavni potpornji od željezničkih pragova i drvenih greda koje
su se protezale baš ovuda gdje su se sad nalazili.
“To je bilo tu?”
Kimnuo je. “Kako ti se čini?”
Clay nije vidio razlog da laže. “Sviđa mi se.”
Ubojica je prošao prstima kroz valovitu kosu. Protrljao si je oko. “Rijeka ga je uništila,
ubrzo nakon što sam se uselio. A od tad jedva da je pala kap kiše. Već je dosta dugo ovako
suho.”
Clay se primaknuo korak. “Je li što ostalo od njega?”
Michael mu pokaže na nekoliko uglavljenih dasaka.
“To je sve?”
“Sve.”
Vani se i dalje razlijevalo crvenilo, tiha poplava krvarenja. Vratili su se do kuće.
Ubojica ga je na stepenicama upitao.
“Je li to Matthew?” Više se činilo da mu je to predao, nego izgovorio. “U snu mu često
izgovaraš ime”, onda je oklijevao. “Da ti pravo kažem, izgovaraš im svima imena, i druga.
Imena koja nikad nisam čuo.”
Carey, pomisli Clay, ali je Michael rekao Matador.
Rekao je: “Matador u petoj?”
Ali to je već bilo dovoljno.

145
 Knjige.Club Books

Ne poteži vraga za rep.

Kad ga je Clay značajno pogledao, Ubojica je shvatio. Vratio se prvotnom pitanju. “Je
li ti Matthew rekao da se ne možeš vratiti?”
“Ne, ne baš.”
Ništa nije trebalo dodati:
Michael Dunbar znao je alternativu.
“Sigurno ti nedostaju.”
A Clay je pobjesnio na njega, u sebi.
Sjetio se mladića, dvorišta i kvačica za rublje.
Pogledao ga je i upitao: “A tebi ne?”
Rano, jako rano izjutra, blizu tri sata, Clay je opazio Ubojičinu sjenu kako mu stoji
pored kreveta. Pitao se je li prizor i u njemu, baš kao kod njega samog, potaknuo sjećanje
na prošli put kad je tako stajao, one grozne noći kad nas je ostavio.
Isprva je mislio da se radi o uljezu, ali uskoro je vidio bolje. Uvijek bi prepoznao te
krvnikove ruke. Čuo je pali glas:
“Pont du Gard?”
Tiho, tako tiho.
Dakle, ipak ga je vidio.
“Je li ti taj najdraži?”
Clay proguta pljuvačku, pa u tami kimne. “Je.”
“Još neki?”
“Regensburg. Kameni most.”
“To su tri luka.”
“Da.”
Nove pomisli, jedna za drugom. “A sviđa li ti se Vješalica?” Veliki most u gradu.
Veliki most kod kuće.
S drugačijim lukom, metalnim, koji se nadvio nad cestom. “Obožavam je.”
“Taj je most ženskog roda?”
“Meni je.”
“Zašto?”
Clay je stisnuo oči, pa ih otvorio.
Penny, pomislio je.
Penelopa.
“Eto, tako.”
Zašto bi to trebalo objašnjavati?

146
 Knjige.Club Books

Ubojica se polako odmaknuo i vratio u drugi dio kuće i dobacio mu: “Onda, vidimo
se.” Ali, potom je dodao, u trenutku nade i nepromišljenosti: “Znaš li legendu o Pont du
Gardu?”
“Moram spavati.”
Dovraga, pa naravno da zna.
Ujutro je, ipak, u praznoj kući Clay zastao u kuhinji kad ga je ugledao - na papiru,
debelim crnim ugljenom.
Spustio je prst, dotaknuo ga:

Konačni nacrt mosta: prva skica

Pala mu je na pamet Carey, pomislio je na lukove i opet ga je iznenadio vlastiti glas;

“Most će biti načinjen od tebe.”

147
 Knjige.Club Books

PET GODINA I KLAVIR,

I NAKON TOGA RUKA PREKO
NJEGOVE

U toj garaži ležao je pet dugih godina, na podu, dok se to nije dogodilo.
Nešto ga je natjeralo da ustane: klavir.
Zabuna s adresom.
Svjetlo poslijepodneva.
Pojavila se žena s glazbom i dva epa na svojoj strani, što je drugo Michael Dunbar
mogao?
Kad je posrijedi još jedna prilika, teško da je mogao bolje proći.
Ali u redu, a što se događalo u prethodnih pet godina?
Drhtavim rukama potpisao je pravne obrasce.
Sasvim prestao slikati.
Pao je u iskušenje da se vrati u Featherton, ali se isto tako sjećao i glasa u tami i glave
na svom vratu: možda bi još uvijek bio tamo.
A onda poniženje.
Povratak bez djevojke.
“A gdje je ona?” pitali bi ljudi.
“Što se dogodilo?”
Ne, nikad se neće moći vratiti za stalno. Stvar će se pročuti što ne znači da je želi čuti
i on sam. Dosta mu je već što mora slušati vlastite misli.
“Što?”
Često bi ga to spopalo, dok bi večerao ili prao zube.
“Jednostavno ga je ostavila?”

148
 Knjige.Club Books

“Jadnik.”
“Pa, ne može baš reći da je to bilo iz vedra neba... ona je žestoka cura, a on, pa, nije
baš nikad bio neka živa vatra?”
Ne, bolje je ostati u gradu. Bolje ostati u kući i svaki dan udisati sve manje mirisa koji
je za sobom ostavila. Uostalom, posla je imao stalno. Grad je rastao.
Uvijek se moglo popiti po koje pivo, sam, kod kuće, ili s Bobom i Spirom i Philom - s
dečkima s posla, koji su imali žene i djecu, ili nisu imali nikog, poput njega. U Featherton
bi se povremeno vratio samo posjetiti majku. Bilo mu je drago što se bavila uobičajenim
malogradskim eskapadama. Štandovima s kolačima, paradama za Dan Anzaca. Boćanjem
s dr. Weinrauchom nedjeljom. To je bio njen život.
Kad joj je rekao za Abbey, nije previše komentirala.
Rukom je prekrila njegovu.
Najvjerojatnije je razmišljala o vlastitom suprugu, koji je otišao u vatru. Nitko nije
znao zašto su neki ulazili u požar i više se nisu vraćali. Jesu li možda malo manje željeli
izaći nego drugi? Ako ništa drugo, Michael Dunbar nikad nije imao nikakvih dvojbi o
Abbey.
Onda, slike, koje više nije mogao vidjeti.
Njena slika bi ga natjerala da se počne pitati.
Gdje je.
S kim je.
Iskušenje je bilo zamisliti je u pokretu, s drugim muškarcem. Boljim muškarcem. Bez
ikakve kurtoazije.
Radije bi da nije bio tako površan, da mu takve stvari nisu bile važne, ali jesu.
Uspijevale su dohvatiti nisko, nešto duboko u njemu, a tu se nije želio naći.
Jedne večeri, nakon kakve tri godine, zgurao je sve slike na jednu stranu garaže i
prekrio ih od zida do zida plahtama, život iza zavjese.
Čak i kad je s tim završio nije mogao odoljeti da još jednom ne zaviri ispod plahte,
dlanom je prešao preko najveće slike, na kojoj je stajala na obali, s cipelama u ruci.
“Hajde”, govorila je, “uzmi ih.”
Ali ništa više nije ostalo.
Vratio je plahtu.

Kako je promicalo preostalo vrijeme, progutao ga je grad.

Radio je, vozio.
Kosio travu, dobar dečko, fini susjed.
A kako bi mogli znati?
Kako je i sam mogao znati da će dvije godine poslije na klupi u europskom parku
mrtav ležati otac useljenice? Kako je mogao znati da će ona u napadu očajanja i ljubavi

149
 Knjige.Club Books

otići kupiti klavir i naručiti dostavu, ne njoj, nego njemu - i da će stajati nasred Ulice
Pepper, s trojcem nesposobnih dostavljača klavira?
S raznih gledišta, nikad se zapravo nije ni maknuo s poda te garaže i ne mogu si pomoći
da to često ne zamislim:
čučnuo je i ustao.
Zvuk udaljenog prometa - tako nalik zvuku mora - pet dugih godina za njim, i uvijek
to ponovno pomislim:
hajde, učini to.
Priđi toj ženi i klaviru.
Ako to sad ne učiniš, nikoga od nas neće biti - ni braće, ni Penny, ni oca i sinova - a
treba to samo imati, stvoriti i onda živjeti tako koliko dugo možeš.

150
 Knjige.Club Books

Četvrti dio
GRADOVI + VODE
+ ZLOČINCI + LUKOVI

151
 Knjige.Club Books

SVEŽANJ O CLAYU

U ponedjeljak, nakon što je Michael po mraku otišao, a Clay u kuhinji vidio nacrte, spravio
si je doručak i otišao u dnevnu sobu. Ubojičine bilješke, listovi i proračuni ležali su na
stoliću za kavu u sedam odvojenih svežnjeva. Neki su bili viši, ali svaki je na vrhu imao
naslov. Na svaki je stavljen kamen ili klamerica, ili škare, da se listovi ne razlete. Polako
je pročitao svaki naslov:
MATERIJALI
URED ZA PROSTORNO UREĐENJE
SKELA
STARI NACRT (POTPORNJI)
NOVI NACRT (LUKOVI)
RIJEKA
i
CLAY
Clay je na to sjeo.
Pustio je da ga proguta kauč.
Mrvicama od tosta ispisao je Careyno ime, a onda rukom posegnuo prema svežnju s
naslovom SKELA.
Ostatak dana proveo je čitajući.
Nije jeo niti išao na zahod.
Samo je čitao i gledao i doznao sve što je o mostu u glavi držao Michael Dunbar, što
je bila velika papazjanija ugljena i debele olovke. Posebno kod STAROG NACRTA. U
tom svežnju bilo je čak 113 stranica materijala, (prebrajao ih je), punih troškovnika za drvo,
tehnika gradnje i sistema za podizanje materijala te razloga zašto prethodni most nije
izdržao.
NOVI NACRT ukupno se sastojao od šest listova - a nastao je prethodne večeri. Na
prvoj strani tankog svežnja papira pisalo je samo jedno, više puta.
PONT DU GARD.

152
 Knjige.Club Books

Sljedeće stranice bile su prekrivene skicama i crtežima, kao i popisom definicija:

Umetak između lučnih krakova i klesana.
Peta luka i potporna skela.
Tjeme luka i zaglavni kamen.
Omiljeni termini od prije kao što su upornjak i raspon.
Ukratko, umetak između lučnih krakova su standardni kameni blokovi, a klesanci su
blokovi oblikovani za zidanje luka. U peti luka je konačna točka potiska gdje se lukovi
sastaju s obalom. Pokazalo se da mu je omiljeni termin potporna skela - kalup na kojem su
sagrađeni lukovi, zakrivljenost drvene konstrukcije. Držat će luk, a potom će se ispod njega
izvući. Prvi ispit svakog luka i njegovog opstanka.
Onda CLAY.
Držao je tu hrpu s naslovom CLAY na oku, stalno, dok je čitao sve ostalo. Uzbuđivala
ga je pomisao da je uzme u ruku, ali ga isto tako i držala na distanci. Na njenom vrhu je
papire na okupu držao stari hrđavi ključ, a ispod njega je bio samo jedan list. -
Kad ga je Clay napokon pročitao, već je pala večer.
Ključ je uzeo i odložio na dlan, a kad je okrenuo naslovnu stranu, ispod je pisalo ovo:

Clay,
Vidi 49. stranu STAROG NACRTA
Sretno.
Michael Dunbar

Četrdeset i deveta strana.

Tu se objašnjava važnost temelja koji treba iskopati preko četrdeset metara široke
rijeke, a povremeno će ga trebati kopati u stjenovitom dnu korita.
Tu je pisalo kako, budući da prvi put u životu grade most, moraju napraviti više nego
što bi napravili stručnjaci, da budu sigurni da nema rizika. Tu je bio čak i plan: četrdeset s
dvadeset.
Taj odlomak je puno puta pročitao, onda bi zastao dok je razmišljao o tome:
četrdeset s dvadeset.
I sam bog zna koliko još duboko.
Taj svežanj papira trebao je pogledati prvi.
Sad je propustio cijeli dan kopanja.

Nakon kratke potrage ključ je otvorio šupu iza kuće, a u njoj je našao lopatu kako bezazleno
leži na radnom pultu. Dohvatio ju je i osvrnuo se. Blizu je bio i pijuk, te kolica.
Vratio se van i po zadnjem svjetlu predvečerja sišao do riječnog korita. Jarkim
narančastim sprejem ocrtan je prostor. Nije ga primijetio jer je cijeli dan proveo unutra.
153
 Knjige.Club Books

Četrdeset s dvadeset.
To je premetao po glavi dok je hodao njegovim ocrtanim rubom.
Čučnuo je, ustao, pogledao Mjesec koji se već penjao nebom, ali uskoro je osjetio zov
mukotrpnog rada. Gotovo se osmjehnuo i pomislio na Henryja, kako bi mu ovaj sigurno
odbrojavao.
Bio je tu posve sam, a prošlost se iza njega spojila - onda još tri sekunde i kreni.
Lopata i sljubljena zemlja.

154
 Knjige.Club Books

ŽIVOTI PRIJE NEGO

ŠTO SU NAS IMALI

U plimi prošlosti Dunbara križali su se putovi Michaela i Penelope, a naravno, počelo je s

klavirom. Trebao bih reći i da mi je to uvijek bila velika zagonetka, to početno vrijeme i
privlačnost trajne sreće. Valjda je to kao vrijeme koje su skupa proveli svi naši roditelji -
ono vrijeme prije nego što smo stigli mi.
Tog sunčanog poslijepodneva, ovdje u gradu, gurali su to glazbalo Ulicom Pepper, a
jedno drugo bi ugledali tek nakratko, dok su se dostavljači prepirali:
“Oj!”
“Što je?”
“Nisi tu zato što si lijep, dečko.”
“Što bi pak to sad trebalo značiti?”
“Znači da trebaš gurati! Ovuda, idiote. Ovamo.”
Jedan drugom, potajno: “Ovo što nas plaćaju nije ni približno dosta da ga trpimo, ha?”
“Ma znam, ni blizu.”
“Dajte! Pa djevojka jače gura od vas dvojice zajedno.”
Onda se obratio Penelopi, s druge strane pijanina. “Hej, da možda ne tražite posao?”
Blago mu se osmjehnula. “Hvala, ali već ih imam nekoliko.”
“Vidi se. A ne ova dva niš... Oj! Na ovu stranu!”
I onda je u tom trenutku, baš u tom trenutku, pogledala, a muškarac s broja trideset i
sedam joj je uputio tračak kolegijalnog osmijeha, koji je potom vratio u vlastitu nutrinu.

U stanu, pak, kad je pijanino smještan na predviđeno mjesto do prozora, Michael Dunbar
nije ostao. Pitala je čime da ga ponudi da mu zahvali što je pomogao, bi li vina, piva ili
možda wódku (je li to stvarno izgovorila?), ali on nije htio ni čuti. Pozdravio se i otišao, ali

155
 Knjige.Club Books

kad je zasvirala, vidjela je da sluša, njene prve, eksperimentalne tonove. Klavir je i dalje
trebalo naštimati.
Došao je do reda kanti za smeće.
Kad je ustala da pogleda, više ga nije bilo.

U tjednima koji su slijedili, nešto se posve sigurno osjećalo.

Do tog dana s klavirom nikad se nisu vidjeli, a sad su se sretali posvuda. Ako bi stao
u red u dućanu Woolworths s toaletnim papirom pod rukom, ona bi se našla na susjednoj
blagajni s vrećicom naranči i kutijom keksa VoVos. Nakon posla, kad bi ulazila u njihovu
ulicu, on bi nešto dalje upravo izlazio iz auta.
Ona je sa svoje strane (čega se stidjela) često znala nekoliko puta proći ulicom tek radi
Onih nekoliko sekundi kad bi prolazila ispred njegove kuće. Hoće li ga zateći na trijemu?
Hoće li mu u kuhinji biti upaljeno svjetlo? Hoće li izaći i pozvati je na kavu ili čaj ili što
već? Bilo je tu neke sinergije, naravno, kad se u obzir uzmu Michael i Luna i šetnje davnim
Feathertonom. Čak i dok je sjedila za klavirom, znala bi često provjeravati da nije slučajno
opet kod kanti za smeće.

Michael se pak tome opirao.

Nije se htio vraćati tamo gdje je sve dobro, ali podložno uništenju.
U kuhinji je mislio na Penelopu i pijanino i uklete dvore Abbeyne. Vidio je ruke te
nove žene, i ljubav U njenim prstima dok je gurala glazbalo ulicom... ali se nije mogao
natjerati da joj priđe.
Naposljetku je u travnju, što je bilo nekoliko mjeseci kasnije, Penny obukla traperice
i košulju.
Krenula je njihovom ulicom.
Bilo je mračno.
Govorila sije da je ovo idiotski, da je ona žena, a ne djevojka. Da stigne ovamo,
putovala je tisućama kilometara. Stajala na podu zahoda u plavetnom moru do gležnjeva,
tako da je ovo, u usporedbi s tim, stvarno bilo ništa. Pa valjda može ući pred kuću i čovjeku
pokucati na vrata.
Valjda može.
Mogla je.
“Zdravo?” rekla je. “Ali, hoću reći... nadam se da me se sjećate?” Nije progovarao, a
i svjetlo je bilo prigušeno, u hodniku iza njega.
I onda, opet, taj osmijeh. Odmah se ukaže, pa brzo nestane. “Naravno da se sjećam...
onaj pijanino.”
“Tako je.” Sva se unervozila pa joj usta nisu htjela oblikovati engleski, svaka joj je
rečenica bila baš takva - vlastita mala kazna. Morala je u sredinu smjestiti vlastiti jezik i

156
 Knjige.Club Books

onda ga zaobilaziti. Nekako ga je uspjela upitati bi li mu bilo drago da dođe i posjeti je. To
jest, mogla bi mu svirati, a ima i kave i tosta s grožđicama i... “VoVos keksa?”
“Da...” Zašto joj je bilo tako neugodno? “Da. Da, imam i toga.” Zapamtio je. Zapamtio
je.
Sjetio se i sad joj je, usprkos tome što je samu sebe upozoravala da mora ostati
disciplinirana, osmijeh koji je u sebi osjećala izbio na površinu. Bilo je to gotovo kao u
onim filmovima o vojsci - komedijama - kad se beznadno smotani novak uspije prevaliti
preko zida i sruši na drugu stranu, glup i nezgrapan, ali zahvalan. A Michael Dunbar se
pokorio:
“Rado ću doći slušati kako svirate - onog prvog dana, kad su ga dostavili, čuo sam
samo nekoliko tonova.” Uslijedilo je nekoliko dugih sekundi. “Dajte, pa uđite malo kod
mene.”
U kući se osjećala srdačnost, ali i nešto uznemirujuće. Penelopa to nije mogla precizno
odrediti, ali Michael sasvim sigurno jest. Bio je to život koji je nekoć ovdje živio, a sad ga
više nije bilo.
U kuhinji su se službeno upoznali.
Pokazao je na stolac.
Vidio je da je zamijetila kako ima grube, prašnjave ruke i onda je, tek tako, počelo.
Prilično su dugo, najmanje tri sata, sjedili za stolom, izgrebenim, drvenim i toplim. Pili su
čaj s mlijekom i jeli kekse i razgovarali o svojoj ulici i gradu. Građevinarstvu i čišćenju.
Njega je uistinu iznenadilo kako su joj lako išle riječi kad se jednom prestala brinuti
izgovara li ispravne engleske rečenice. Imala mu je, naposljetku, toliko toga reći.
O novoj zemlji i kako je vidjela ocean.
O šoku i nevjerici zbog južnog vjetra.
U jednom trenutku joj je postavio dodatno pitanje odakle je i kako je ovamo stigla, a
Penelopa si je na to dodirnula lice. Maknula je plavi pramen s oka i plimni val je polako
splasnuo. Sjetila se blijede djevojčice koja je slušala kako se stalno čita iz tih knjiga,
razmišljala o Beču i njegovoj vojsci poredanih kreveta na kat. Najviše je ipak pričala o
klaviru i hladnom, pustom svijetu s one strane prozora. Govorila je o muškarcu, brkovima
i ljubavi bez emocija.
Rekla je jako tiho i smireno:
“Odrasla sam uz Staljinov kip.”

Kako su sati prolazili, oboje su pripovijedah o tome odakle su i kako ih je to formiralo.

Michael je pričao o Feathertonu - požarima, rudnicima. Zvuku ptica kod rijeke. Abbey nije
spominjao, ne još, iako je bila tu, na rubu svega.
Penelopa je pak sa svoje strane često osjećala da bi se trebala zaustaviti, ali je
odjednom toliko toga htjela reći. Kad je spomenula žohare i njihovu strahovladu, Michael
se nasmijao, ali suosjećajno, na usnama mu se ukazalo jedva primjetno čuđenje nad
papirnim kućama.

157
 Knjige.Club Books

Kad je ustala da ide kući, ponoć je već bila dobrano prošla, pa se ispričala zbog toga
što je tako razvezla, ali Michael Dunbar je odgovorio: “Ma, nikako.”
Stajali su kod sudopera, prali šalice i tanjure.
Penelopa je brisala, ostala je.
Nešto je u njoj navrlo, a činilo joj se, i u njemu. Te godine blage neplodnosti. Cijeli
gradovi u kojima ih i nije bilo, u kojima nisu živjeli. Baš kao što su oboje znali da nikad
nisu bili toliko željni ili otvoreni, tu se odvijao jedan drugi ritual - ovo je moralo biti to.
Bez čekanja, bez pristojnosti.
Divljina mora van, iz njih.

Uskoro to više nije mogao izdržati.

Tihu patnju više nije mogao trpjeti ni sekunde i zakoračio je, posegnuo za njom i stavio
sve na kocku - ruke su mu i dalje bile prekrivene pjenom.
Uhvatio ju je za podlakticu, mirno i čvrsto.
Nije znao kako ili zašto, no drugu ruku joj je stavio na bok i bez razmišljanja je zagrlio
i poljubio. Podlaktica joj je bila vlažna, odjeća joj je bila vlažna, samo na tom dijelu košulje
- čvrsto je zgrabio za tkaninu i stisnuo šaku.
“Isuse, ispričavam se, ja...”
A Penelopa Lesciuszko ga je prestravila na mrtvo ime.
Uzela ga je za mokru ruku i stavila je ispod te košulje - na isto mjesto, ali izravno na
kožu - i podarila mu izraz s Istoka.
“Jeszcze raz.”
Jako tiho, ozbiljno, gotovo bez osmijeha, kao da se kuhinje proizvode baš za ovakve
stvari.
“To znači”, rekla je, “opet.”

158
 Knjige.Club Books

MLADIĆ KOJEM SU KRVARILE RUKE

Bila je subota - na pola puta do Ubojičinog povratka - a Clay je kroz tamu noći koja je
upravo pala hodao putem od kuće.
Tijelo mu je bilo dijelom gipko, a dijelom ukočeno.
Ruke su mu bile izranjavane do žuljeva.
U sebi samo što nije eksplodirao.
Kopao je sam od ponedjeljka.
Kameno dno korita nije bilo ni približno duboko koliko se plašio, ali povremeno je čak
i nekoliko centimetara bila prava tlaka. Katkad bi mu se činilo da će kopati samo zemlju,
ali bi ga onda dočekao kameni spavač.
Kad je završio, više se nije sjećao kojim noćima je nekoliko sati prespavao u kući, a
kad je radio do jutra. Često bi se probudio u riječnom koritu.
Trebalo mu je neko vrijeme da zaključi da je danas nedjelja.
Nedjeljna večer, a ne zora.
I u tom je deliriju, krvavih ruku koje su ga pekle, odlučio opet vidjeti grad pa je onda
za put spakirao najmanje što je mogao, uzeo je kutiju i najdražu knjigu o mostovima.
Onda se istuširao dok ga je sve peklo, odjenuo se dok ga je sve peklo i dok ga je sve
peklo teturajući ušao u grad. Samo jednom se pokolebao i razmišljao da se vrati i pogleda
što je napravio, a to je bilo dovoljno.
Sjeo je nasred ceste, a krajolik se oko njega podigao.
“Uspio sam.”
Tek te dvije riječi, a svaka je imala okus po zemlji.
Neko Vrijeme je ležao - tlo je pulsiralo, nebom se osule zvijezde. Onda se natjerao da
hoda.

159
 Knjige.Club Books

POPUT SKIJAŠA
NA PLANINSKOJ PADINI

Te prve noći na broju 37 Ulice Pepper, kad je otišla, pao je dogovor.

Otpratio ju je kući i rekao kako će joj u posjet doći u subotu, u četiri sata.
Ulica je bila mračna i prazna.
To je više-manje bilo sve od dodatnog razgovora.
Kad joj je uzvratio posjet, obrijao se i donio buket tratinčica.
Prošlo je dosta vremena prije nego što je zasvirala, a kad je sjela za klavir, stajao je
pored nje. Kad je završila, podigao je prst nad desni kraj klavijature.
Kimnula mu je da ga spusti, pritisne tipku.
Ali najviši ton klavira prevrtljiva je stvar.
Ako ne udariš dovoljno jako, ili ispravno, neće proizvesti nikakav zvuk.
“Opet”, rekla je i osmjehnula se - nervozno, oboje su se nervozno smiješili - i ovaj put
je uspio.
Poput udarca po Mozartovoj ruci.
Ili po zglobu Chopina ili Bacha.
A ovaj put je zadavala ona:
bilo je oklijevanja i nespretnosti, ali onda ga je poljubila u vrat, lagano, ovlaš.
A onda su prešli na VoVose.
Pojeli cijelu kutiju, do posljednjeg keksa.
Kad sad o tome razmišljam, prolazim kroz sve što su nam ispričali, naročito kroz ono
kako je priča prenijeta Clayu i pitam se što je najvažnije.
Ovdje je, mislim, ovo:
šest ili sedam tjedana nakon te subote njih su se dvoje nalazili, malo kod jednog, malo
kod drugog. Michael Dunbar uvijek bi se ispunio emocijama, zbog novosti i plave
Penelopine kose. Kad bi je poljubio, osjetio bi okus Europe, ali i nekog tko nije Abbey.

160
 Knjige.Club Books

Kad su ga njene ruke, dok je ustajao da pođe, uhvatile za prste, osjetio bi dodir izbjeglice,
što je ona bila, ali bio je i on.
Naposljetku joj je rekao, na stepenicama broja 37.
Bilo je nedjeljno jutro, sivo i blago, a stepenice su bile hladne - bio je oženjen i razveo
se, od žene imena Abbey Dunbar. Ležao je na podu garaže.
Provezao se auto i djevojčica na biciklu.
Rekao joj je da ga je to smoždilo, živio je, jedva nekako, sam. Poželio je da se viđaju
puno prije one večeri kad mu se pojavila na vratima. Želio je, ali nije bio u stanju. Nije
mogao riskirati još jedan takav pad, više ne.
Rekao bih da je baš neobično kako ljudima izlete priznanja.
Priznamo gotovo sve, a sve što je važno sadržano je baš u tom gotovo.
Kod Michaela Dunbara posrijedi je bilo ono što je izostavio.
Prvo, nije nikako želio priznati da bi i on mogao stvoriti nešto približno tako lijepo -
slike.
Potom (što je produžetak prvog), nije priznao da se negdje u svojim najmutnijim
dubinama nije toliko plašio da opet bude ostavljen koliko da će nekog osuditi na ulogu
druge violine. To je osjećao prema Abbey i životu koji je jednom imao i izgubio.

Ali, opet, kakav mu je izbor preostao?

Živio je u svijetu u kojem svadljivi dostavljači klavira prkose logici. Svijetu u kojem
sudbina može stajati vani podjednako preplanula i blijeda. Bože, čak je i Staljin bio u sve
to upleten, pa kako onda da odbije?
Možda je istina da te odluke uopće i ne donosimo.
Mislimo da odlučujemo sami, ali nije tako.
Obilazimo sve svoje kvartove.
Prolazimo pored nekih ulaznih vrata.
Kad stisnemo tipku klavijature i ne proizvedemo nikakav zvuk, stisnemo je opet, jer
moramo. Nešto moramo čuti i nadamo se da to nije pogreška...
Ispalo je, Penelopi sudbina nikad nije namijenila da bude tu.
Naš se otac nikad nije smio razvesti.
Ali eto ih tu, kako savršeno i skladno hodaju prema svojevrsnoj liniji. Odbrojili su im
za start, kao skijašima na spustu i sad su se sjurili padinom.

161
 Knjige.Club Books

TRADICIONALIST

Na kolodvoru Silver gledao je kako se približava sjaj noćnog vlaka.

Iz velike daljine djelovao je poput čarobne ručne svjetiljke koja se polako primiče.
Unutra je bio pravi raj.
Zrak je bio hladan, a sjedalo toplo.
Srce kao slomljeni organ.
Pluća kao nekakva voštana figura.
Lagano se izvalio i spavao.

Vlak je u grad ušao malo iza pet sati. Bilo je nedjeljno jutro, čovjek ga je prodrmao da se
probudi.
“Mali, hej, mali, stigli smo.”
Clay se prenuo i uspio ustati pa usprkos svemu - groznoj glavobolji, oštrom bolu koji
je osjetio kad je dohvatio sportsku torbu - privlačnost se nije moglo zanijekati.
Pred očima mu je zatitrao dom.
U glavi je već bio tamo, gledao svijet Archerove ulice, popeo se na krov da vidi Careynu
kuću. Ili iza nje, da vidi The Surrounds. Mogao je čak čuti i film koji se gledao u našoj
dnevnoj sobi - ali ne. Morao se podsjetiti da ne može otići, posebno ne ovako.
Na Archerovu mora pričekati.

162
 Knjige.Club Books

***

Umjesto toga, hodao je.

Ustanovio je da ga što se više kreće, to manje boli, pa je onda išao gradom, do Ulice
Hickson, spustio se ispod mosta, malo popustio kod kosog zida. Iznad njega su treskom
prolazili vlakovi.
Luka tako plava da je gotovo nije mogao ni pogledati. Redovi zakovica na ramenima.
Veliki sivi luk kao svod nad njim.
Ženskog je roda, pomislio je, naravno.
Nagnuo se i nije se mogao natjerati da ode.

Popodne mu je to konačno uspjelo, pa je hodao po zavojima luke Circular Quay: klaunovi,

jedan gitarist. Uobičajeni svirači didžeridua.
Mamio ga je trajekt za Manly.
Miris vrućeg pomfrita gotovo ubio.
Došao je do željezničke pruge, presjeo kod Gradske vijećnice, onda brojao stajališta i
dalje hodao. Da je morao, puzao bi sve do hipodromske četvrti.
Postojalo je barem jedno mjesto kamo je mogao otići.

Kad je stigao, gore sasvim na vrhu brda, prvi put nakon dugo vremena istinski je obratio
pažnju na nadgrobni spomenik:

PENELOPA DUNBAR
ŽENA S MNOGO IMENA:
Griješilica, Slavljenica,
Mladenka Slomljenog Nosa i Penny
DRAGA SVIMA
ALI NAROČITO
BRAĆI DUNBAR

Kad je pročitao tekst, čučnuo je.

Najviše se smiješio posljednjem dijelu, a naš brat je onda legao, s licem na tlo i tu jako
dugo ostao sam. Tiho je plakao, gotovo sat vremena...
I ovih se dana toga tako često sjetim i žalim što nisam mogao biti tamo. Kao onaj koji
bi bio prvi na redu da mu priušti batine i spusti ga na zemlju te kazni za njegove grijehe,
da sam barem znao sve.

163
 Knjige.Club Books

Zagrlio bili ga i tiho mu rekao.

Rekao bih mu, Clay, dođi kući.

164
 Knjige.Club Books

NASLIKANO NA KLAVIRU

I tako su se onda vjenčali.

Penelopa Lesciuszko i Michael Dunbar.
Vremenski, trebalo im je približno godinu i sedam mjeseci.
U drugim, teže mjerljivim oblicima, radilo se o garaži punoj portreta i slikanju po
klaviru.
O skretanju desno i automobilskoj nesreći.
I obliku - geometriji krvi.

Razdoblje se uglavnom nadaje u kratkim kadrovima.

Vrijeme koje se zbilo u trenutke.
Katkad su široko raspršeni - kao što je zima i njeno učenje vožnje automobila. Ili rujan
i sati glazbe. Tu je cijeli studeni pun njegovih nezgrapnih pokušaja da govori njenim
jezikom i potom razdoblje od prosinca do veljače i travnja, napokon s nekoliko posjeta
gradu u kojem je odrastao i njegovom znoju i zapusima vrućine.
Između toga su, naravno, filmovi (nije provjeravao smije li im se) i njena
novootkrivena ljubav prema videu - vjerojatno najboljem učitelju. Kad bi se na televiziji
davali filmovi, snimala ih je da vježba engleski, filmoteka osamdesetih godina, od E.T.-ja
do Moje Afrike, Amadeusa i Fatalne privlačnosti.
Stalno su trajale Ilijada i Odiseja. Utakmice kriketa na televiziji. (Zar jedan susret
stvarno može trajati punih pet dana?) I beskrajne slane vožnje trajektom po toj svijetloj
vodi bijelih valova.
Bile su tu i cijele zavjetrine sumnje kad bi ga vidjela kako nestaje u neko mjesto koje
je uporno držao u sebi. Unutarnje područje bez Abbey, golemi, pusti krajolik. Tad bi ga
dozivala pored sebe: “Michael. Michael?”
Prenuo bi se. “Što?”
Nalazili su se na rubovima srdžbe ili kod rupa sitne živčanosti, oboje su osjećali da bi
se to ubrzo moglo produbiti. Ali baš kad je pomislila da bi joj mogao reći: “Ne dolazi mi,

165
 Knjige.Club Books

ne zovi”, on bi joj spustio dlan na podlakticu. Strah koji bi osjećala mjesecima tad bi se
smirio.

Katkad bi se ti trenuci ipak produljili.

Stali bi i sasvim se raspleli.
Clayu su to bili oni o kojima mu je Penny pričala posljednjih mjeseci života - kad je
bila opijena morfijem i očajnički pokušavala sve obaviti kako treba. U sjećanju mu se
najdublje urezao par, a oba su se dogodila s večeri, točno dvanaest mjeseci jedan nakon
drugog.
Penelopa ih je vidjela kao naslove:
Večer kad mi je napokon pokazao i Naslikano na klaviru.

Bio je 23. prosinca, večer prije Badnjaka.

Prve godine večerali su u Michaelovoj kuhinji i baš kad su bili gotovi, rekao joj je:
“Daj, da ti pokažem.”
Otišli su u garažu.
Neobično kako svih tih mjeseci otkako su se upoznali u nju nije nikad kročila. Nisu
ušli na bočna, nego je podigao velika prednja garažna vrata. Zvukom koji je podsjećao na
vlak.
Ono što je unutra ugledala kad je upalio svjetlo i maknuo zavjese od plahti, Penny je
posve očaralo jer su se među grudicama lebdeće prašine ukazala bezbrojna platna, u
drvenim okvirima. Neka su bila ogromna. Neka veličine bloka za crtanje. A sva su
prikazivala Abbey, koja je katkad bila žena, a katkad djevojka. Mogla je biti nestašna, ili
zakopčana. Kosa bi joj često padala sve do struka. Na drugim slikama bila bi odrezana u
visini vrata, pramenove kose držala je u rukama. Uvijek je zato djelovala puna života i brzo
bi te ponovno obuzela. Penelopa je shvatila kako bi svatko tko bi te slike gledao uvidio da
je onaj koji ih je naslikao osjećao više nego što bi se to po slikama reklo. Vidjelo se to u
svakom potezu kista, kao i svima onima kojih nije bilo. U preciznosti kojom je platno
postavljeno i pogreškama koje su ostavljene netaknute - kao što je bila kapljica smeđe boje
koja joj je pala na gležanj ili uho koje je lebdjelo blizu nje, milimetar od lica.
Savršenstvo nije bilo bitno:
sve je to bilo ispravno.
Na jednoj, najvećoj slici na kojoj su joj stopala utonula u pijesak, Penny se činilo da
bi je mogla zamoliti za cipele koje je pružala na otvorenom, darežljivom dlanu.
Dok je gledala slike, Michael je sjedio pored širokog ulaza, naslonjen na zid, a kad je
Penny bilo dosta razgledavanja, sjela je pokraj njega. Dodirivali su se laktima i koljenima.
“Abbey Dunbar?” upitala je..
Michael kimne. “Rođena Hanley - a sad, nemam pojma.”
Osjetila je kako joj se srce penje u grlo i ubrzava. Polako ga je gurnula natrag.

166
 Knjige.Club Books

“Ispričavam se...” Gotovo da se zaustavio. “Ispričavam se što ti to nisam ranije

pokazao.”
“Da znaš slikati?”
“Znao sam. Više ne znam.”
Isprva je razmišljala što da pomisli ili poduzme - ali onda je to odbila bez zadrške. Nije
ga pitala bi li sad slikao nju, ne, neće se nikad moći natjecati s tom ženom, dodirnula mu
je kosu. Prošla mu kroz nju prstima i rekla: “Mene onda nemoj nikad slikati.” A mukom
se okuražila.
“Radi druge stvari...”
Clayu je to bilo drago sjećanje jer joj to nije bilo lako ispričati (iako smrt jako dobro
motivira); to kako se upoznala s Michaelom, a onda ga izravno povela do mjesta gdje ga
je Abbey ostavila, gdje je ležao, a da je nije prežalio, na podu.
“Rekla sam mu”, pričala je dječaku, već tako grozno slaba. “Rekla sam: ‘Pokaži mi
gdje je to točno bilo’, i on je to odmah učinio.”
Da, otišli su tamo i davali i trpjeli i borili se te od sebe potjerali sve neželjeno. Njen
dah, zvuk, poplava onoga što su postali i to su činili koliko je dugo trebalo - a između svake
ture ležali su i pričali, Penelopa bi često progovorila prva. Rekla bi da je kao dijete bila
usamljena i da hoće najmanje petero djece, na što bi Michael odgovorio, u redu. Čak se
našalio i rekao: “Bože, nadam se da nećemo imati pet sinova!”
Stvarno je trebao biti pažljiviji.
“Oženit ćemo se.”
To je rekao on - jednostavno mu je izletjelo.
Do tad su već bili izgrebeni i natučeni, ruke, koljena i lopatice.
Nastavio je. “Naći ću način kako da te zaprosim. Možda dogodine, u ovo doba.”
A ona se ispod pomakla, čvrsto se držeći.
“Naravno”, rekla je, “u redu”, i poljubila ga pa onda okrenula. Potom je izgovorila
konačno, gotovo bezglasno: “Opet.”

A sljedeće godine je stigao drugi naslov.

Naslikano na klaviru.
23. prosinca.
Bio je ponedjeljak, navečer, nebo se vani rumenilo.
Ušla je buka dječaka iz kvarta koji su igrali rukomet.
Penelopa je upravo prošla pored njih.
Ponedjeljkom bi se kući uvijek vraćala u ovo doba, nešto iza pola devet, završila bi sa
zadnjim čišćenjem, u advokatskoj kancelariji, a te je večeri, kao i uvijek:
kod vrata ostavila torbu.
Ušla i sjela za klavir - samo što je ovaj put nešto bilo drugačije.

167
 Knjige.Club Books

Otvorila je poklopac klavijature i na tipkama ugledala riječi, ispisane vrlo jednostavno,

a lijepo:

P|E|N|E|L|O|P|A L|E|S|C|I|U|S|Z|K|O
U|D|A|J S|E
Z|A M|E|N|E

Sjetio se.
Sjetio se i kako je onda samo rukom prekrila usta, kako se osmjehnula i kako su joj
samo zasjale oči, a sva joj je sumnja bila odagnana, zasad čak i nestala, kad je zastala nad
tim slovima. Nije ih htjela pokvariti ili razmazati boju. Pa makar je već satima bila suha.
Ali uskoro je našla dozu odlučnosti.
Dopustila je prstima da lagano dotaknu tipke, u središtu riječi UDAJ SE.
Okrenula se i dozvala ga.
“Michael?”
Odgovora nije bilo pa je opet izašla, dječaka više nije bilo, samo grad, rumeno nebo i
Ulica Pepper.
Sjedio je sam na svojim stepenicama.

Kasnije, puno kasnije, kad je Michael Dunbar spavao u uskom samačkom krevetu u kojem
su često ležali u njenom stanu, izašla je van, u mrak.
Upalila svjetlo.
Namjestila je mutno svjetlo sa sjenama i sjela za klavir. Ruka joj je polako kliznula
klavijaturom i nježno je stisnula visoke tonove. Bili su tihi, ali točni i ispravni, na mjestu
na kojem je iskoristila ostatak boje.
Odsvirala je tipke D i A.

168
 Knjige.Club Books

MLADIĆ KOJI JE IZAŠAO

IZ ŠTEDNJAKA

“Ne mogu vjerovati što vidim. Mislio sam da ćeš samo početi.”
To je Michael Dunbar rekao za golemi jarak koji je u manje od tjedan dana mladić sam
iskopao. Trebao je pretpostaviti.
“Pa kako si to dovraga uspio, kopao si cijeli dan i noć?”
Clay obori pogled. “Tu i tamo sam spavao.”
“Uz lopatu?”
Sad je pognuo glavu, kad mu je Ubojica vidio ruke.
“Isusa ti Krista...”
Sto se tiče Claya, kad mi je prepričavao tu konkretnu nepodopštinu, više je govorio o
posljedicama, nego o samom poslu. Žudio je vidjeti Archerovu ulicu i The Surrounds, ali,
naravno, nije mogao, zbog dva razloga.
Prvo, nije bio u stanju u kojem bi mogao stati pred mene.
I drugo, ako bi se vratio, a ne bi stao pred mene, to bi bilo kao da vara.
Ne, s groblja se ukrcao na vlak kojim se vratio u Silver i sljedećih se nekoliko dana
oporavljao. Nije bilo ni jednog dijela tijela koji ga nije bolio. Najgori su bili dlanovi s
plikovima i spavao je, budan ležao i čekao.

***

Kad je Ubojica stigao, popeo se s druge strane rijeke, kroz šumu.

Spustio se i stao na dno iskopanog jarka.
S obje strane jarka bilo je stijenja i hrpe zemlje koje su nanijeli plimni valovi.
Gledao je i vrtio glavom, a onda pogledao gore prema kući.

169
 Knjige.Club Books

U kući je potražio Claya, u kuhinji ga je temeljito ispitao, uzdahnuo je i malo se zgrbio

i još jednom zavrtio glavom, negdje između šoka i potpune nevjerice. Na kraju mu je ipak
uspio nešto reći:
“Nešto ti moram priznati, mali - petlje ti ne fali.”
A Clay to nije mogao zaustaviti.
Riječi.
Ostavljale su ga i vraćale se nekoliko puta i sad je u kuhinji osvanuo Rory, kao da se
popeo ravno iz štednjaka, izravno s Bernborough Parka i legendarne oznake za 300 metara.
Nešto ti moram priznati, mali...
Iste riječi koje mu je i on rekao.
A Clay se nije mogao obuzdati.
Sjurio se hodnikom i sjeo na pod kupaonice. U žurbi je zalupio vratima i:
“Clay? Clay, jesi dobro?”
Taj upad je bio poput jeke, kao da mu netko dovikuje dok je ispod vode i sad je izronio
boreći se za zrak.

170
 Knjige.Club Books

MLADENKA SLOMLJENOG NOSA

U usporedbi s uobičajenim svadbama, tu se nije imalo puno toga organizirati, tako da su je

prilično brzo zakazali. Michael se u jednom trenutku zapitao što da radi sa slikama -
portretima Abbey - bi li ih zadržao, uništio ili bacio. Penelopa je isprva bila sigurna što
treba.
“Trebaš ih zadržati”, rekla mu je, “ili ih prodati, ne zaslužuju biti uništene.” Mirno je
dodirnula jednu. “Pogledaj je, tako je lijepa.”
Usput, u tom je trenutku osjetila.
Proplamsaj vatre, ljubomoru.
Pitala se zašto ja ne mogu biti takva pa je opet pomislila na taj dugi i udaljeni prostor
u njemu - u koji bi povremeno nestajao iz njene neposredne blizine. U tim trenucima
očajnički je to željela - biti više, biti bolja od Abbey - ali slike su predstavljale naznaku
dokaza: jednom je ona značila sve na svijetu.
Naposljetku je, kad su ih prodali, osjetila olakšanje.
Jednu od većih postavili su na kružnom toku blizu Ulice Pepper, uz obavijest i datum
prodaje zbirke - do mraka su sliku već ukrali. U garaži im je na oglašeni datum trebalo sat
vremena: prodavale su se brzo jer su se ljudima sviđale, i Abbey i Penny.
“Trebao bi slikati ovu”, reklo je puno kupaca pokazujući na Penelopu, a Michael im
se mogao samo smiješiti.
Odgovarao je: “Ova je puno bolja uživo.”

***

Sljedeću prepreku stvorila je Penelopina uobičajena sreća.

Ne toliko to što se dogodilo - jer je sama pogriješila u prosudbi - nego što se moralo
dogoditi baš tada: jutro prije vjenčanja. Skretala je s Ulice Lowder na Parramattsku cestu,
vozeći Michaelovu staru limuzinu.
U Istočnom bloku uopće nije vozila, ali svejedno joj je pogled automatski provjeravao
tu stranu. Ovdje je položila ispit, prošla razmjerno samouvjereno i često vozila njegov auto.
171
 Knjige.Club Books

Nikad nije imala nikakvih problema, ali tog dana joj to ništa nije pomoglo. Savršeno je
skrenula u desno, ali na krivu stranu ceste.
Na stražnjem sjedalu ležala je vjenčanica koju je upravo pokupila, skromna i glatka, a
auto je ostao ulubljen sa strane, kao da ga je zagrizao kakav demon.
Penelopi su napukla rebra. Dobila je po nosu koji je ostao slomljen, glavom je lupila
po kontrolnoj ploči.
Čovjek iz drugog auta ju je opsovao, ali je umuknuo kad je ugledao krv.
Ispričavala se na dva jezika.

Onda je došla policija i konkurenti s vozilima za vuču, koji su pregovarali, znojili se i

pušili. Kad je stigla hitna pomoć, pokušali su je nagovoriti da ode u bolnicu, ali su rekli da
je ne mogu natjerati.
Penny je tvrdila da joj nije ništa.
Na grudima je imala čudan dugi oblik:
duguljastu fresku krvi.
Ne, otići će svom obiteljskom liječniku, na što su svi pristali, bila je od čvršćeg
materijala nego što je izgledala.
Policajci su se šalili da je hapse i bez problema je odvezli kući. Mlađi, onaj koji je
žvakao gumu s mentolom pobrinuo se i za haljinu.
Pažljivo ju je položio u prtljažnik.

Kad je stigla kući, znala je što joj je činiti.

Oprati se.
Skuhati čaj.
Nazvati Michaela, a onda osiguravajuću kuću.
Kao što ste mogli i očekivati, ništa od toga nije obavila odmah.
Ne, svom preostalom snagom prebacila je haljinu preko kauča i sjela za klavir, potpuno
utučena, a potom ojađena. Odsvirala je pola Mjesečeve sonate i nije mogla razabrati note,
niti jednom.
Sat kasnije kod doktora, nije vikala.
Michael ju je držao za ruku dok joj je liječnik pažljivo pritiskao rebra i vratio nos na
mjesto.
Prije bi se reklo da je tek glasno uzdahnula i progutala knedlu. Kad je izlazila,
pokleknula je, a onda legla na pod čekaonice. Ljudi su se navirivali da vide.
Dok joj je Michael pomagao da se digne, u kutu je ugledao uobičajenu ponudu dječjih
igračaka, ali je prizor brzo odagnao od sebe. Odnio ju je kroz vrata.

Kad se vratila kući, legla je na stari rabljeni kauč i smjestila mu glavu u krilo.

172
 Knjige.Club Books

Zamolila ga je da joj čita odlomak iz Ilijade, a Michael je tu doživio važnu spoznaju

jer je, umjesto da pomisli očitu stvar kao što bi bila nisam ti ja taj otac bez kojeg si davno
ostala, otišao puno dalje i shvatio, naviknuo se na istinu. Volio ju je više nego Michelangela
i Abbey Hanley zajedno.
Obrisao joj je suzu s obraza.
Na usnama je imala sasušene krvi.
Uzeo je knjigu i čitao joj, a ona je plakala, pa spavala i dalje krvarila...
Tu su bili brzonogi Ahilej, dosjetljivi Odisej i svi drugi bogovi i ratnici. Posebno mu
se svidio sjajnošljemac Hektor - kojeg se naziva i krotiteljem konja - te Diomed, pravi
Tidejev sin. Prosjedio je tako s njom cijelu noć.
Čitao je, okretao stranice i čitao dalje.
Slijedilo je vjenčanje, koje se obavilo prema planu, dan poslije.
Na dan 17. veljače.
Okupilo se malo ljudi:
nekoliko prijatelja s posla s njegove strane.
Ona grupa čistačica s njene.
Došla je Adelle Dunbar, kao i stari Weinrauch koji joj je ponudio lijekove protiv upale.
Oteklina joj je srećom splasnula, tu i tamo bi još uvijek prokrvarila, a hematom na oku sjao
se kroz šminku, bez obzira koliko se trudili.
Crkva je isto bila mala, ali je djelovala poput špilje. U njoj je bilo mračno, s prozorskim
staklom povezanim olovnim trakama i izmučenim, živopisnim Kristom. Svećenik je bio
visok i proćelav. Nasmijao se kad se Michael nagnuo prema njoj i rekao: “Vidiš? Ni
prometna nesreća ti ne pomaže da se iz ovog izvučeš.” Ali je onda imao tako tužno lice
kad je prva kapljica krvi skliznula na haljinu i počela se širiti poput laboratorijskog lakmus
testa.
U pomoć su pritekli iz svih dijelova publike, a Penny im se osmjehnula kroz suze.
Uzela je rupčić koji joj je pružio Michael i rekla: “Ženiš se mladenkom slomljenog nosa.”
“Ma, bravo”, rekao je svećenik kad je krv prestala curiti pa je oprezno nastavio obred
- a živopisni Krist ih je promatrao odozgo, dok nisu postali Michael i Penelopa Dunbar.
Okrenuli su se, kao što to čini većina parova, i osmjehnuli se okupljenima.
Onda su potpisali odgovarajuće dokumente.
Krenuli su po sredini crkve prema vratima koja su im držali otvorenim i izašli na
blještavo, užareno sunce - a kad o tome sad razmišljam, vidim u čemu je privlačnost, drže
tu sreću koja se teško hvata. Oživjeli su je vlastitim rukama.
U tim životima prije nego što su imali nas, ostala su još dva poglavlja. '

173
 Knjige.Club Books

RAT RUŽA

I opet je vrijeme prolazilo.

Prolazili su tjedni, gotovo pa mjesec dana, a vrijeme je provedeno na razne načine.
Počeli su, jer su morali, s najtežim poslom:
vadili su zemlju iz rijeke.
Radili su od jutra do mraka i molili da ne padne kiša, koja bi sve učinila besmislenim.
Ako bi rijeka Amahnu potekla, nabujala, donijela bi šljunak i zemlju.
Navečer bi sjedili u kuhinji, ili za stolićem na rubu kauča, projektirali su pravu
potpornu skelu. Zajedno su načinili dva modela - jedan kalupa, a drugi samog mosta.
Michael Dunbar kutove kamena izračunavao je matematički precizno i temeljito. Mladiću
je tumačio putanju i kako svaki blok mora biti savršen. Clayu je bilo zlo od same pomisli
na klesance, nije znao čak ni koji se slog tu naglašava.
Mentalno i fizički iscrpljen odlazio bi pospano u svoju sobu i čitao. Uzeo bi u ruku sve
predmete iz kutije. Plamen je upalio samo jednom.
Svi su mu nedostajali, sa svakim prošlim tjednom sve više, kad je odjednom u
sandučiću osvanula omotnica. U njoj, dva rukom pisana pisma.
Jedno od Henryja.
Drugo od Carey.
Tijekom sveg tog vremena provedenog u rijeci Amahnu, to je bio događaj koji je
čekao, ali pisma ipak nije odmah pročitao. Popeo se po kamenju i riječnim eukaliptusima
i sjeo na pjegavo sunce. Pročitao ih je redom kako ih je našao.

Bok Clay!
Hvala na pismu od nekog tjedna. Nisam ga odmah pokazao drugima - ne pitaj
zašto. Znaš da nam nedostaješ. Gotovo stalno šutiš, ali nam nedostaješ. Crijepu na
krovu vjerojatno nedostaješ najviše. Pa, to i meni subotom... Kad hodam po kućnim
rasprodajama, tražim od Tommyja da mi pomogne, ali od malog isto koristi kao od
sisa na biku.

174
 Knjige.Club Books

To znaš.
Možeš nas barem posjetiti. Trebaš to samo prvo dovršiti - znaš. Jebemumater,
koliko opće traje gradnja mosta?
Srdačno tvoj,
G. Henry Dunbar
P. S. Možeš mi učinit uslugu? Kad se vratiš, nazovi i reci mi kad misliš da ćeš
biti kod kuće. Za to se moramo skupiti svi.
Za svaki slučaj.

Dok je čitao pismo, Clay je osjećao strašnu zahvalnost, na tom henricističkom stilu. Srao
je bez kraja i konca, ali Clay si nije mogao pomoći, bolno mu je nedostajalo. Osim toga,
bio je stvarno galantan tip: ljudi bi to za njega često zaboravili jer su mislili da ga zanimaju
samo novac i vlastiti interes. Ako je Henry bio na tvojoj strani, bolje si prošao.
Slijedio je Tommy i bilo je jasno da se od njega i Roryja tražilo da sudjeluju. Ili
vjerojatnije, bili su na to prisiljeni.
Tommy je bio prvi:

Bok Clay,
Nemam bogznašta za reć osim da Ahileju nedostaješ. Natjerao sam Henryja
da mi pomogne da mu pregledavam kopita - E TO TI JE što bi čovjek ocijenio
BESKORISNIM!!!!!!
(I meni nedostaješ.)

Potom Rory:

Oj, Clay, vrati se doma, za boga miloga. Fale mi oni naši mali intimni razgovori.
Ha!
Mislio si da će sve biti puno pravopisnih pogrešaka, je li tako?
Hej, može usluga? Daj mi zagrli starog za mene.
Sala mala, opali ga nogom u jaja, okej? I to dobro.
Reci mu POZDRAVIO TE RORY!
Vrati se doma.

Čudno. Tommy je to savršeno namjestio, ali Rory je bio onaj koji bi mu se uvukao pod
kožu - onaj koji bi ga natjerao da stvari osjeća najozbiljnije. Možda zato što je bio od onih
osoba koje zapravo ne žele voljeti ništa i nikog, ali volio je Claya i to mu pokazivao na
najneobičnije načine.

175
 Knjige.Club Books

Dragi Clayu!
Kako ti u jednoj poruci mogu reći koliko mi nedostaješ i kako mi je sjediti
subotom u The Surroundsu i zamišljati da si pored mene?
Ne liježem. Ništa ne radim. Samo odem tamo i nadam se da ćeš doći i ti, ali te
nema i znam zašto. Tako valjda mora biti.
Čudno je jer sam proživjela najbolje tjedne u životu, a ne mogu ti to ispričati.
Prošli tjedan sam prvi put dobila nastup. Jel možeš ti to vjerovati??? Bila je
srijeda, a konj se zove Rat Ruža - stara raga koja popunjava brojno stanje i ni
jednom je nisam ošinula, samo sam mu govorila i dovukla ga do cilja bez biča i bio
je treći. Treći!!! Jebote patak! I to baš kad mije mama došla na trke, a nije bila
godinama. Jahala sam u crno-bijelo-plavom dresu. Sve ću ti ispričati kad se vratiš
kući, pa makar i nakratko. Sljedeći tjedan me čeka još jedna utrka...
Bože mili, od svega toga sam zaboravila pitati. Kako si?
Nedostaje mi ono kad te vidim na krovu.
Na kraju, opet sam dovršila Kamenolomca. Jasno mi je zašto ti je tako silno
drag. Napravio je sve one sjajne stvari.
Nadam se da ćeš i ti moći napraviti nešto sjajno. Ma hoćeš.
Moraš. Hoćeš sigurno.
Nadam se da se skoro vidimo. Vidimo se u The Surroundsu. Onda ću ti konačno
ono dati.
Obećavam.
Voli te tvoja Carey

Pa, što biste vi na to?

Što biste rekli?
On ga je pročitao skroz gore uzvodno, puno puta, i znao je. Nakon što je dugo računao,
izračunao je da ga sad nema već sedamdeset i šest dana i da će mu Amahnu biti budućnost
- ali došlo je vrijeme da se vrati kući i suoči sa mnom.

176
 Knjige.Club Books

KUĆA U ARCHEROVOJ
OSAMNAEST

Kad se Michael Dunbar oženio Mladenkom Slomljenog Nosa, prvo čega su se prihvatili
bilo je da njen pijanino odvuku natrag do broja trideset i sedam. Za to im je bilo potrebno
još šestero ljudi iz kvarta, te, ovaj put, i gajba piva. (A slično kao i s momcima s
Bernborougha - ako je bilo piva, moralo je biti hladno.) Probili su se oko kuće na stražnji
ulaz gdje se nije trebalo penjati stepenicama.
“Zapravo smo trebali zvati one druge likove”, rekao je poslije Michael. Naslonio se
rukom na orahovinu, kao da su on i pijanino prijatelji. “Ipak su bih donijeli na pravu
adresu.”
Penny Dunbar mogla se samo osmjehnuti.
Držala je jednu ruku na glazbalu.
Drugu na njemu.

Nekoliko godina poslije odselili su se od tamo i kupili kuću u koju su se zaljubili. Bila je
relativno blizu, u hipodromskom kvartu, a iza kuće su se nalazile staza i konjušnice.
Došli su je pogledati jednog subotnjeg jutra.
Posrednik za nekretnine čekao ih je u kući i pitao kako se zovu. Izgleda da tog dana
nitko drugi nije bio zainteresiran.
Sama kuća imala je hodnik, kuhinju. Tri spavaće sobe, malu kupaonicu i dugo dvorište
iza kuće sa starim rotirajućim vrtnim sušilom za rublje marke Hills Hoist, a oboje su odmah
u glavi vidjeli djecu, travnjak i vrt; pravi kaos djetinjstva. Njima je to bio raj, a uskoro će
im se svidjeti još i više.
S rukom na štapu sušila za rublje i pogleda uprtog u nebo, Penny je čula zvuk.
Okrenula se posredniku.
Upitala je: “Oprostite, što se to čuje?”
“Kako molim?”

177
 Knjige.Club Books

Posrednik za prodaju nekretnina upravo se tog trenutka užasavao jer je možda baš zbog
toga gubio sve potencijalne kupce među parovima kojima je pokazivao kuću - svi su oni
najvjerojatnije imali slične snove i na sličan način zamišljali svoj život ovdje. Vjerojatno
su vidjeli istu djecu koja su se smijala i svađala oko nepoštene nogometne taktike, ili vukla
lutke po travi i zemlji.
“Niste to čuli?” nije se dala.
Posrednik je popravio kravatu. “A, to.”

Večer prije, dok su gledali plan grada, vidjeli su da se iza kuće nalazi nekakva parcela,
teren za koji se samo navodio naziv The Surrounds. Penny je sad bila sigurna da je iza kuće
čula kopita i dešifrirala je vonj koji je dopirao iz susjedstva - životinja, sijena i konja.
Posrednik ih je pokušao na brzinu vratiti u kuću.
Nije mu uspjelo.
Penny je kloparanje koje je čula kod ograde natjeralo da priđe. “Michael, alo?” rekla
je. “Možeš li me dignuti?”
Došao je do nje.
Njegove ruke i njena bedra tanka kao štapovi.

Penny je s druge strane ugledala štale, vidjela je stazu.

Iza ograde se nalazio prolaz, koji je skretao kod ruba kuće, jedini susjed je bila gospođa
Chilman. Iza toga je bila trava, nakrivljena zgrada i obavezna bijela sportska ograda,
odavde se činilo da je načinjena od čačkalica.
Stazom su konjušari vodili konje, prema konjušnicama, većina je nije opazila, ali neki
su joj kimnuli. Koju minutu poslije prošao je stari konjušar koji je vodio posljednjeg konja
i kad je oborio glavu, grubo ju je odgurnuo. Sekundu prije nego je ugledao Penny pljesnuo
je konja nježno po gubici.
“Hajde”, rekao je, “izlazi.” Penny je, naravno, sve to popratila sa smiješkom.
“Pardon?” Nakašljala se. “Pardon?”
Konj ju je odmah ugledao, ali konjušar je ostao potpuno zbunjen.
“Što? Tko je tamo?”
“Ovamo, gore.”
“Isuse Kriste, dušo draga, pa čovjeka će srce strefiti zbog vas!” Bio je zdepast,
kovrčave kose i vlažnog lica i očiju, konj ga je vukao dalje. Konj je imao bijelu munju od
ušiju do nosa, ali ostatak je bio mahagonij smeđe boje. Konjušar je shvatio da su pokušaji
da ga zaustavi uzaludni. “U redu, idemo. Dođite, draga moja.” “Stvarno?”
“Je, pomazite ga malo, taj je ionako najveći cmizdravac kojeg imamo.”
Prije nego je pomilovala konja Penny je provjerila da je sve u redu s Michaelom i
pravo da vam kažem, bila je lagana, ali nije baš bila pero, tako da su mu ruke već počele
podrhtavati. Prstima je dotakla konja po glavi iznad njuške, po sjajnoj bijeloj teksturi, i nije
178
 Knjige.Club Books

mogla suspregnuti oduševljenje. Zagledala mu se u oči koje su joj uzvratile upitnim

pogledom. Šećera? Imaš šećera?
“Kako se zove?”
“Pa, utrkuje se pod imenom Posebna Linija.” I sam je potapšao konja, po grudima. “U
štali ga zovemo Pohlepni, a pitam se zašto.” “Je li brz?”
Prezirno je frknuo. “Vi ste tu kod nas stvarno novi, je li? Konji u ovim štalama su svi
niš koristi.”
Ali Penelopu je svejedno očarao. Kad je digao glavu da ga potapša jače, nasmijala se.
“Zdravo, Pohlepni.”
“Evo, dajte mu ovo:” Dodao joj je nekoliko prljavih kockica šećera. “Slobodno. Ionako
je izgubljen slučaj.”
Michael Dunbar pod njom je razmišljao o svojim rukama i koliko će je još dugo uspjeti
držati.
Posredniku je u glavi osvanula riječ PRODANO.

179
 Knjige.Club Books

BRATSKO NASILJE

Sad je bio red na Claya da on oca ostavi s kućom i rijekom Amahnu. Nadvio se nad kauč
na kojem je ležao, jutro je još bilo mračno. Ruke su mu zacijeljele, žuljevi se pretvorili u
ožiljke.
“Neko vrijeme me neće biti.”
Ubojica se probudio.
“Ali vratit ću se.”

Imao je sreću što se Silver nalazi na glavnoj pruzi, u oba smjera je imao dva vlaka dnevno.
Odvezao se onim u 8:07.
Na stanici se sjetio:
onog prvog poslijepodneva kad je stigao.
Osluhnuo je.
Zemlja je pored njega i dalje pjevala.
U vlaku je neko vrijeme čitao, ali onda su mu počeli leptiri u želucu. Kao da je klinac
s igračkom na navijanje. Naposljetku je odložio knjigu.
Čitanje je bilo besmisleno.
U svemu što je pročitao vidio bi samo moje lice, moje šake i grkljan u mojem vratu.

Kad je kasno popodne stigao u grad, nazvao je s kolodvora. Iz govornice blizu četvrtog
perona.
“Halo, Henry ovdje.” Clay je mogao čuti da se nalazi negdje vani, čuli su se bliski
zvuci prometa. “Halo?”
“I ja sam isto ovdje.”
“Clay?” Glas je sad s drugog kraja linije stigao napetiji, brži. “Jesi već doma?”
“Nisam. Večeras.”
“Kad? U koliko sati?”

180
 Knjige.Club Books

“Ne znam. Možda u sedam. Možda kasnije.”

To bi mu dalo još koji sat.
“Hej, Clay?”
Čekao je.
“Onda, sretno.”
“Hvala. Vidimo se.”
Sad bi radije da je i dalje među eukaliptusima.

Neko vrijeme je razmišljao da veći dio puta prehoda, ali se ipak odvezao vlakom pa
autobusom. Na Posejdonovoj cesti izašao je stanicu prije, a grad je već dobrim dijelom
zaronio u večer.
Sad je ostao samo pokrov od oblaka.
Pomalo bakren, pretežno mračan.
Hodao je i stao, naslonio se na zrak, kao da čeka da ga dokrajči, samo što se to nije
dogodilo - i brže nego što se nadao našao se na početku Archerove ulice.
S olakšanjem što je napokon stigao.
U smrtnom strahu što je ovdje.
U svim kućama gorjela su svjetla, ljudi su bili kod kuće.
Kao da osjećaju predstojeću dramu, niotkud su se pojavili golubovi i gusto se
razmjestili po žicama električnih vodova. Posjeli su po televizijskim antenama i, ne daj
bože, drveću. Bila je tu i jedna vrana, debelog perja, gojazna, kao da se golub prerušio
kišnim mantilom.
Nije zavarao nikoga.

Prema dvorištu pred kućom - jednom od rijetkih bez ograde i kapije, samo s travnjakom -
na kojem nije bilo lišća i bio je svježe pokošen.
Trijem, krov, bljeskanje jednog od mojih filmova.
Henryjev auto začudo nije bio tu, ali Clay se nije dao smesti. Polako je nastavio dalje
i onda se čulo: “Matthew.”
Isprva je to rekao pazeći da ispadne opušten, smiren.
Matthew.
Samo moje ime.
Ništa više.
Jedva čujno.
A onda je, nakon još kojeg koraka osjetio meki sloj trave i sad kad se našao, nasred
travnjaka, okrenut vratima, očekivao je da izađem - ali se nisam pojavio. Morao je vikati,
ili stajati i čekati, a on je, ispalo je, odabrao prvo. Glasom koji je tako malo sličio na njegov
uzviknuo je: “MATTHEW!” i spustio torbu, s knjigama - svoju lektiru.
181
 Knjige.Club Books

Za nekoliko sekundi čuo je neko kretanje, a onda je Rumena zalajala.

Prvi sam se pojavio pred kućom.

Stajao sam na trijemu odjeven gotovo isto kao i Clay, samo što je moja majica kratkih
rukava bila tamnoplava, a ne bijela. Iste izlizane traperice. Iste tenisice mekih potplata.
Gledao sam Kišnog čovjeka, negdje do tri četvrtine filma.
Clay - tako mi ga je bilo prokleto drago vidjeti... ali ne.
Spustio sam ramena, ali jedva primjetno, nisam smio pokazati koliko mi nije do toga.
Morao sam odavati dojam spremnog i u sebe sigurnog čovjeka.
“Clay.”
Bio je to glas tog davnog jutra.
Ubojica u njegovom džepu.
Kad su izašli Rory i Tommy, zadržao sam ih na vratima, gotovo dobroćudno. Kad su
se počeli buniti, digao sam ruku. “Ne.”
Ostali su u kući, a Rory je rekao nešto što Clay nije mogao čuti.
“Ako pretjeraš, upadam, u redu?”
Je li sve to bilo izgovoreno šapatom?
Ili normalnim glasom, ali Clay to jednostavno nije mogao čuti zbog zujanja u ušima?
Na trenutak sam sklopio oči i krenuo desno pa dolje, ne znam kako je s drugom
braćom, ali kod nas nema nikakvog kruženja.
To nisu bili Glay i Ubojica, poput boksača - to sam bio ja i uputio sam se prema njemu
gotovo trčeći, a on se ubrzo našao na tlu.
Ma, borio se on, nije da nije, žestoko, tražio je, zamahivao u prazno i padao - jer u
ovom nije bilo nikakve gramatike, nikakve ljepote. Mogao je on trenirati i trpjeti koliko
hoće, tu se nije radilo o treningu na njegov način, nego o životu na moj i pogodio sam ga
odmah, nije bilo drugih riječi osim onih u meni.
Ubio nas je.
Clay, ubio nas je, zar se ne sjećaš?
Nismo imali nikog.
Ostavio nas je.
Ono što smo bili sad je mrtvo.
Ali sad te misli to više uopće nisu bile, bile su oblaci zadanih udaraca, a svaki je
pogađao cilj.
Zar se ne sjećaš?
Zar ne shvaćaš?
I Clay.
Nasmiješeni čovjek.

182
 Knjige.Club Books

Kad nas sad vidim, nakon svega što mi je poslije ispričao, vidim da je očito mislio:
Matthew, ne znaš sve.
Ne znaš.
Trebao sam ti reći...
Za sušilicu za rublje.
Za kvačice...
Ali nije mogao reći ništa, čak se nije sjećao ni kad je prvi put oboren, samo što je tako
žestoko pao da je ostavio posjekotinu, ožiljak u travi - a svijet je bio sav nelogičan. Učinilo
mu se da pada kiša, iskreno govoreći, bila je to krv. Krv, bol, mučno ustajanje, padanje,
dok Rory nije objavio da bi bilo dosta.
I ja - grudi su mi se divlje podizale, borile se za zrak.
I Clay na travi, sav sklupčan, onda se izvrnuo prema nebu. Koliko je tu neba zapravo
bilo? Na onom na koje se usredotočio rudjela je zora, a s njom su stigle ptice. Golubovi. I
jedna vrana. Sjatili su mu se u pluća. Papirni zvuci lepeta krila, brzih i divnih, istovremeno.

***

Sljedeća osoba koju je vidio bila je djevojka.

Ništa nije rekla. Ni meni, ni Clayu.
Samo je čučnula i uzela ga za ruku.
Nije mu baš mogla zaželjeti sretan povratak i zapravo je - što je bilo šokantno - Clay
bio taj koji je pokušao progovoriti.
Stajao sam mu nekoliko metara slijeva.
Ruke su mi bile drhtave i krvave.
Disao sam, pokušavao ne disati.
Ruke su mi se kupale u znoju.
Rory i Tommy držali su se na umjerenoj udaljenosti, a Clay je dignuo glavu i pogledao
djevojku.
Te tople zelene oči. Rekao je i riječi polako uspio popratiti osmijehom:
“Rat Ruža?”
S lica joj je nestao izraz teške zabrinutosti i ukazao se dugi osmijeh pun nade, poput
konja koji ulaze u ciljnu ravninu.
“Jel dobro?”
“Mislim da je.”
“Daj nam koju sekundu i uvest ćemo ga u kuću.”
Nije mogao dobro čuti kratak dijalog, ali je znao da smo ga vodili ja i Carey, a uskoro
su se primaknuli i drugi. Rumena ga je liznula po licu.
“Rumena!” viknuo sam. “Miči se!”
183
 Knjige.Club Books

Henryju i dalje ni traga ni glasa.

Na kraju se pojavio Rory.

U nekom trenutku se morao umiješati.
Svima je rekao da mu se maknu s puta, podignuo Claya i odnio ga. Clay mu je u
naručju visio poput luka.
“Oj, Matthew”, podviknuo je Rory, “vidiš ovo - to ti je od svog onog treninga s
poštanskim sandučićima!” Onda je rekao Clayovom krvavom licu. “Jel ti se sviđa ovaj
intimni razgovor?” I na kraju, naknadno se sjetio najveselijeg pitanja. “Hej, jesi ga opalio
u jaja, kako sam tražio?”
“Dvaput. Prvi put nije baš bilo dobro.”
Rory se onda nasmijao, na samim stepenicama, što je dječaka kojeg je nosio zaboljelo.
Kao što sam obećao i planirao, ubio sam ga batinama.
Ali kao i uvijek, održao je obećanje - Clay jednostavno nije bio mrtav.
Bilo mu je drago opet biti jedan od Dunbara.

184
 Knjige.Club Books

PS, ZMIJA I LUNA

Kupili su, naravno, tu kuću i stvari su se počele događati.

Što se tiče posla, Michael je i dalje radio kao građevinac, svojim vječito prašnjavim
rukama, a Penny je čistila i učila engleski, dok se nije približio rok.
Počela je razmišljati o nekoj drugoj karijeri i privlačile su je dvije obrazovne
kategorije. Prva je mogla biti samo glazba. Druga engleski za strance.
Možda je odlučilo sjećanje.
Asfalt pod krovom.
Vrućina od poda do stropa.
“Putovnicu?”
“Przepraszam?”
“O, Isusa ti Krista...”
Odabrala je engleski za strance.
Prijavila se na fakultet, odlučila kako će navečer i dalje raditi kao čistačica - u
knjigovodstvenom servisu, odvjetničkoj kancelariji - i onda dobila potvrdu da je upisana.
Michael ju je zatekao za kuhinjskim stolom. Stajao je blizu istog mjesta na kojem će ga
mnogo godina poslije promatrati i ispitivati jedna mazga.
“Pa?”
Sjeo je do nje.
Proučavao amblem i zaglavlje pisma,
Neki slave šampanjcem ili odu na neku finu večeru, ali Penelopa je u ovom slučaju
samo sjedila, naslonila glavu na Michaela i opet pročitala pismo.

I tako je vrijeme prohujalo dalje.

Posadili su biljke u vrtu.
Pola se osušilo. Pola preživjelo.
U studenom ‘89. gledali su kako se ruši Berlinski zid.

185
 Knjige.Club Books

Kroz procijepe u ogradi iza kuće često bi vidjeli konjska tijela, a sviđale su im se i
druge ekscentrične pojave koje je nudio hipodromski kvart - kao što su muškarac i žena
koji bi usred dana izašli na ulicu sa znakom stop da zaustave promet. Iza njih konjušar bi
preko ceste poveo konja koji bi sljedećeg dana vjerojatno na Hennesseyju bio 10:1.
Posljednja i najvažnija bizarnost ove lokacije bio je broj zaboravljenih terena, trebao
si samo znati gdje ćeš ih naći.
U nekim slučajevima, kao što nam je dobro poznato, takva mjesta mogu biti nabijena
značenjem - a jedno je bilo blizu tramvajske linije. Naravno, otkrit će The Surrounds i
atletsku stazu pred urušavanjem na Bernbotoughu - ali i ovo je bilo od ključne važnosti.
Zato vas preklinjem da se sjetite.
Mazga je u tome bila najvažnija.

Nakon tri godine njenog studija, u kući u Archerovoj 18 zazvonio je telefon: dr. Weinrauch.
Adelle.
Umrla je za stolom u blagovaonici, najvjerojatnije kasno navečer, nakon što je otipkala
pismo prijateljici.
“Čini se da je završila, skinula naočale i spustila glavu pokraj svoje remingtonke”,
rekao je i bilo je to tužno i bolno, ali i lijepo.
Završni, smrtonosni spoj.
Snažno udarena konačna točka.
Naravno, otputovali su ravno u Featherton, a Michael je znao kako je, u usporedbi s
Penelopom, imao sreće. Ovdje su barem mogli stajati u crkvi i znojiti se pored lijesa.
Mogao se okrenuti prema umirovljenom, starom liječniku i zuriti u njegovu kravatu, koja
je visjela poput sata koji je davno stao.
“Sućut, sinko.”
“Sućut, doktore.”
Poslije su sjedili u staroj kući, Za stolom, s njenim naočalama plavog okvira i pisaćim
strojem. Neko vrijeme razmišljao je da uvuče novi list papira i otipka nekoliko redaka. No,
nije to učinio, samo je promatrao mašinu, a Penelopa je donijela čaj koji su popili i onda
se prošetali po gradu pa završili iza kuće, pokraj banksija.
Kad ga je pitala hoće li pisaći stroj ponijeti kući, odgovorio je da je već kod kuće.
“Jesi li siguran?”
“Jesam.” Shvatio je. “Ustvari, znam što trebam napraviti.”
Nije znao zašto, ali činilo mu se kao ispravan potez, otišao je do šupe i našao istu staru
lopatu, iskopao je još jednu jamu, lijevo od psa i zmije.
U kući je po zadnji put posjedio sa starom remingtonkom.
Našao je tri komada plastike, glatke i jake, i u njih umotao stroj, tako da su se mogle
vidjeti tipke - prvo Q i W, potom srednji dio s F, G, H i J - i odnio ga u dvorište zabačene
kuće u gradu koji je i sam bio zabačen, ostavio ga, pokopao ga.
186
 Knjige.Club Books

PS, zmiju i Lunu.

To se ne stavlja u oglase za prodaju nekretnina.

Kad se vratio kući, život je morao teći dalje, a onda je i tekao, Michael je s njom bdio dok
je pisala svoje seminarske radove i pregledavao ih. Kad je trebala ići na praksu, poslali su
je u srednju školu Hyperno. Školu u koju su išli najveći mangupi u gradu.
Prvog dana, kući se vratila poražena.
“Pojeli su me živu.”
Nakon drugog, bilo je još gore.
“Danas su me ispljunuli.”
Znala se na njih derati, kad bi sasvim izgubila kontrolu - nad njima i nad sobom - a
klinci bi se spremili na završni udarac. Kad je jednom gotovo eksplodirala i zaurlala:
“TIŠINA”, a onda promrmljala: “Govna jedna mala”, razredom se prolomio smijeh.
Veselje, izrugivanje tinejdžera.
No, kao što znamo, Penny Dunbar je bila sitna, ali i pravi stručnjak za preživljavanje.
Odmor za ručak provela bi s cijelim razredom - kraljica dosade i dopunske nastave. Ubijala
ih je u pojam organiziranom tišinom. .
Ispostavilo se da već godinama ni jedan kandidat razdoblje studentske prakse nije
izdržao kao što je uspjelo njoj, pa su joj ponudili stalno zaposlenje.
Prestala je raditi kao čistačica.
Kolegice su je odvele na piće.
Michael j e sutradan sjedio s njom, uz zahodsku školjku. Trljao joj je leđa i umirujućim
glasom govorio:
“Jesu li to tekovine slobode?”
Povratila je i zaplakala, ali se i nasmijala.

Početkom sljedeće godine, kad je Michael jednog popodneva došao po nju na posao,
zatekao ju je okruženu s tri golema mladića, znojna, s frizurama i rukama. Zamalo je izletio
iz auta, ali onda je vidio - držala je u ruci knjigu s Homerovim epom i naglas čitala, sigurno
neki od jezivih odlomaka jer su svi momci radili grimase i graktali.
Imala je haljinu u boji metvice.
Kad je shvatila da je u autu Michael, zalupila je knjigu, a momci su joj se razmaknuli
da može proći. Redom su je pozdravljali s: “Doviđenja gospođo, doviđenja gospođo,
doviđenja gospođo”, a ona je sjela u auto.
Što ne znači da joj je bilo lako - nije.
Katkad bi je, kad bi odlazila na posao, čuo kako samu sebe motivira, u kupaonici, nije
joj bilo lako suočiti se s radnim danom. Upitao bi je: “Koji je klinac ovaj put?” - jer se
posao počeo sastojati od rada s najproblematičnijim učenicima, mentorskog, što bi joj koji
put uzelo sat vremena, a drugi put potrajalo nekoliko mjeseci, ali bi ih uvijek uspijevala
187
 Knjige.Club Books

slomiti. Neki od njih bi je čak i štitili. Ako bi je drugi klinci pokušavali zavitlavati, odvukli
bi ih u zahod i gurnuli u pisoar. S Penny Dunbar nema zajebancije.
Na mnogo načina, naziv njene kvalifikacije, nastavnice engleskog za strance, zvučao
je ironično jer je dobrom dijelu učenika s kojima je radila engleski zapravo bio materinski
jezik, ali su ipak jedva uspijevali pročitati po koji odlomak - a takvi su onda uvijek bili
najsrditiji.
S njima bi sjedila do prozora.
Od kuće je donijela metronom.
Klinac bi u nevjerici zurio u uređaj i pitao: “Koji je ovo kurac?”
Na što bi mu Penny ravnodušno odgovorila:
“Čitaj u njegovom ritmu.”

Ali moralo se dogoditi.

Nakon četiri godine poučavanja jedne večeri kući se vratila s testom za trudnoću i taj
put jesu izašli proslaviti, jedino su pričekali da dođe subota.
U međuvremenu, sutradan su se opet pojavili na poslu.
Michael je lijevao beton.
Rekao je nekolicini prijatelja na poslu - prestali su raditi i rukovali se s njim.
Penelopa je bila u školi, s ratobornim, ali prekrasnim mladićem.
Čitali su zajedno kod prozora.
Metronom je kucao.
U subotu su otišli jesti u taj otmjeni restoran u Operi, stajali su na vrhu, na stepenicama.
Veličanstveni stari most je visio, a trajekti su isplovljavali s doka. Kad su popodne izašli,
doplovio je brod i pristao. Na esplanadi se nalazilo mnoštvo ljudi, s gomilama kamera i
osmijeha. Kod zgrade i staklenih zidova našli su se oni - Michael i Penny Dunbar - a pri
dnu stubišta Opere pojavila su se petorica mladića i stajala... i uskoro su se spustili da se
upoznaju s nama.
I van smo izašli zajedno - kroz gomilu ljudi i riječi i grad natekao od sunca.
A s nama je došla i smrt.

188
 Knjige.Club Books

Peti dio
GRADOVI + VODE
+ ZLOČINCI + LUKOVI
+ PRIČE

189
 Knjige.Club Books

VELIČANSTVENI ULAZAK

Henry je, naravno, morao ostaviti dojam kad se pojavio te noći šaka, perja i braće.
Kad sad o tome razmišljam, vidim to kao posljednji val naše zajedničke adolescencije.
Baš kao s Clayom, individualno, kad je posljednji put izašao iz onog tunela na Bernborough
Parku, tako je to večeras bilo nama i Henryju. Sljedećih nekoliko dana, s vremena na
vrijeme bi se nekako držalo, kao kakav konačan pozdrav zadnjim ostacima mladosti i
ludosti.
Nikad to više nećemo vidjeti, nikad se više tako vladati.

Nije prošlo puno vremena od toga. Televizor je radio.

Puno smo se prepirali i Kišnog čovjeka je zamijenio film koji sam jednog Božića dobio
od Roryja. Kako je rekao, ako već moramo gledati sranja iz osamdesetih, daj da onda barem
gledamo dobra sranja. Henryjevim riječima, bio je to Tom Hanks na vrhuncu karijere, prije
nego što je postao bez veze i počeo dobi vati Zlatne globuse i slična sranja, provjerio je on.
Sva četvorica smo tu sjedila.
Ledom sam obložio šake:
Rory i Tommy su se smijali.
Hektor se ispružio kao pokrivač s čeličnim prugama i Tommyju preo u krilu.
Clay je bio na kauču, gledao je u tišini i u tišini krvario.
Bilo je to baš kod Roryjeve omiljene scene - kad bivši dečko glavnog ženskog lika gol
propadne kroz pomični krov auta - kad je napokon stigao Henry.
Prvo su se čuli koraci.
Onda su ispadali ključevi.
Onda se jedan našao u bravi.
Onda se pojavilo okrvavljeno, nasmijano lice, u dovratku obasjano svjetlom iz dnevne
sobe.
“Što?” viknuo je. “Jel se vi to gadovi jedni šalite? Bez mene gledate Momačku večer?”

190
 Knjige.Club Books

Isprva ga nijedan od nas nije ni pogledao.

Zapravo, jest Clay, ali se nije mogao pomaknuti.
Svi ostali smo bili previše zaokupljeni rusvajem na ekranu.
Tek kad je filmska scena završila i Rory ugledao u kakvom je stanju, počelo je
psovanje, zapanjena šutnja i bogohuljenje. Za kraj sam dodao jedno dobro i dugo: “Iiii-su-
sa ti Kristaaaa...”
Henry se nije dao smesti, spustio se na kauč i pogledao Claya. “Mali, oprosti što
kasnim.”
“Ma, nema veze.”
Henry je to i planirao: doći u ovakvom stanju prije nego što Clay stigne kući tako da
mi odvrati pažnju. Problem je bio samo što mu je za dvojicu momaka s oznake za 200
metara trebalo puno više nego što je očekivao - i puno se više moralo popiti - a naravno,
nije se vratio autom, nego je od Bernborough Parka hodao. Kad je stigao, već je bio toliko
pijan i prebijen da je gotovo puzao, a to je, retrospektivno, jedan od Henryjevih najglupljih
i najvećih trenutaka. Sve je isplanirao i navukao na sebe, a sve zbog Claya.
Proučavao ga je, donekle zadovoljno. “Ali drago mi je da te vidim. Je li tebi drago što
si doma? Vidim da te Matthew dočekao crvenim tepihom, mišićavi krupni seronja.”
“Nema problema. Zaslužio sam.” Clay se sad okrenuo prema njemu, stupanj ozljeda
ga je šokirao. Usnice mu je bilo naročito teško gledati, jagodice skuhane i spaljene. “Ali
što se tebe tiče, nisam baš siguran.”
“A, to”, rekao je veselo Henry. “I ja sam, stari, i ja sam.”
“Da?” To sam sad rekao ja, nakon što sam stao posred dnevne sobe.
“A da nam objasniš što se to dovraga dogodilo?”
“Matthew”, uzdahne Henry, “prekidaš ljudima film,” Ali znao je. Ako je angažirao
Schwartza i Starkeyja (i Starkeyjevu curu, kako se ispostavilo) da ga ovako udese, sad sam
imao priliku posao dovršiti. “Vidite, gospodo”, iscerio se, a zubi su mu više bili kao kost
iz mesnice, svi debelo premazani crvenim, “ako ikad poželite ovako izgledati, treba vam
samo jedan plavokosi primjerni omladinac željeznih šaka, jedan razbijač odvratnog zadaha
iz usta i na kraju, njegova djevojka, koja udara jače od njih dvojice zajedno...” Pokušao je
nastaviti priču, ali se tu morao zaustaviti jer se u sljedećih nekoliko sekundi dnevna soba
zaljuljala, a urnebes u Momačkoj večeri postajao sve smješniji. Na kraju je zateturao prema
naprijed, ravno pokraj mene i jednim potezom oborio televizor.
“A u kurac!” kriknuo je Rory. “Upropastio je jedan od najsmješnijih filmova svih
vremena...”, ali našao se dovoljno blizu da ga uhvati, samo što nije uspio spasiti društvene
igre. Ili krletku, koja se skotrljala na pod poput burnog pljeska kad ispuni cijeli stadion.
Uskoro smo svi čučali oko njega, s tepihom, krvlju i mačjim dlakama. I psećim
dlakama. I Isusa ti Krista - jesu li tu još i mazgine dlake?
Henry je izgubio svijest.
Kad se povratio, prvo je prepoznao Tommyja: “M ladi Tommy, a? Skupljač kućnih
ljubimaca, i Rory, buzdovan od krvi i mesa i, aaa, ti si Matthew, je li tako? Gospon
191
 Knjige.Club Books

Pouzdani.” Onda je na kraju, sa simpatijama rekao: “Clayton. Nasmiješeni. Nije te bilo

godinama, ma, velim li, godinama!”
Vidjelo se.
Film se i dalje vrtio, sad okomito, na podu, nagnuta krletka ostala je bez vrata, a dalje
se, s desne strane, u metežu koji je nastao prevrnuo akvarij. To smo primijetili tek kad nam
je voda doprla do nogu.
Henry je gledao film, namještao je glavu, no mi ostali smo promatrali T.-a, goluba,
kako se penje iz krletke, spušta na pod pokraj zlatne ribice i kreće ravno prema otvorenim
ulaznim vratima. Ptica je očito shvatila o čemu se tu radi - odavde se bolje maknuti na
nekoliko sati. A uz to je i potpuno popizdila. Hodala je i lamatala krilima, hodala i lamatala.
Falio joj je samo kofer. Jednom se čak i osvrnula:
“E, sad mi je dosta.” Stvarno je djelovala kao da je to rekao, kiptila je od sivog i
ljubičastog bijesa. “Odoh ja, ekipa, vama neka je sa srećom.”
Što se pak tiče zlatne ribice Agamemnona, bacakao se, prevrtao, zijevao po zraku
tražeći tekućinu, skakutao po sagu. Pa negdje mora biti više vode, i proklet bio ako je ne
pronađe.

192
 Knjige.Club Books

ODRASTATI KAO DUNBAR

I eto ih, daleko u nezamislivoj budućnosti:

ozlojeđena ptica.
Akrobatska zlatna ribica.
Dva okrvavljena momka.
A vidi i Claya, u pozadinskoj priči.
Što se može reći o njemu?
Kako je počeo život, kao dječak, sin i Dunbar?
Zapravo je to bilo prilično jednostavno, mnogo toga se nalazilo unutra:
jednom su u plimi prošlosti Dunbara bila petorica braće, ali četvrti je bio i najbolji,
dječak s puno karakternih crta.
I kako je uopće Clay postao Clay?
U početku smo bili svi - svaki je imao mali dio iz kojeg se gradila cjelina - i naš otac
je pomagao, kod svakog poroda, bio je prvi kojem bi nas dali u ruke. Kako je to pričala
Penelopa, stajao bi, sasvim svjestan i plakao kraj kreveta, ozaren. Nikad se ne bi trgnuo
zbog dijelova koji su djelovali opečeno ili kao kalna tekućina, kad bi se prostorija počela
vrtjeti. Penelopi je to bilo sve na svijetu.
Kad bi bilo gotovo, podlegla bi vrtoglavici.
Bilo joj je skakalo po usnama.
Bilo je stvarno neobično, kako su nam rado pričali, što smo se svi rodili s nečim što bi
im se svidjelo.
Kod mene su to bila stopala. Izborana stopala novorođenčeta. Kod Roryja je to bio
spljošten nos, kad se pojavio i zvukovi koji je ispuštao u snu, otprilike kao da je u tijeku
borba za naslov svjetskog prvaka, ali su barem znali da je živ.
Henry je imao uši kao od papira.
Tommy je vječito kihao.
I naravno, između nas se pojavio Clay: dječak koji je izašao nasmiješen.

193
 Knjige.Club Books

Pričalo se kako su, kad su Penny počeli trudovi s Clayom, ostavili Henryja, Roryja i
mene s gospođom Chilman. Dok su se vozili u bolnicu, gotovo su se zaustavili, Clay je
stizao brzo. Kako mu je Penny poslije govorila, svijet ga je jako želio, ali ona nije pitala
zašto.
Je li to bilo da ga povrijedi, ponizi?
Ili da ga voli i učini velikim?
Ni sad se nije lako odlučiti.
Kad su stigli na porodiljni odjel, bilo je jutro, ljetno i vlažno, a Penny je vikala, i dalje
u hodu, a njemu se počela pojavljivati glavica. Skoro da je više odlomljen nego rođen, zrak
kao da ga je otkinuo, poput kakvog konca koji visi.
U sobi za rađanje bilo je puno krvi.
Pod je bio sav poprskan kao da se dogodilo ubojstvo.
Sto se pak tiče samog dečka, ležao je u vlažnoj atmosferi i nekako se čudno, tiho
smiješio, bez glasa. Kad je ušla sestra nesvjesna što je čeka, ostala je otvorenih usta i počela
bogohuliti. “O, Isuse Kriste.”
Naša joj je majka, sva ošamućena, odgovorila.
Nadam se da nije on”, rekla je, a otac se široko osmjehnuo. “Znamo kako se taj s nama
proveo.”
Kao što sam rekao, kad je bio dečko, bio je najbolji od svih nas. Roditeljima je bas bio
onaj posebni. U to sam siguran, jer se rijetko tukao, jedva da je plakao i sve o čemu su
govorili i što bi mu rekli prihvaćao je s oduševljenjem.
Iz večeri u večer, dok smo se mi ostali izvlačili, Clay bi pomagao oko pranja posuđa,
u zamjenu za još jednu priču. Penny bi zamolio: “Možeš li mi opet pričati o Beču, svim
onim krevetima na kat? Ili možda ovu?” Lice je zabio u velike tanjure, palci su mu bili
prekriveni pjenom od deterdženta. “Da mi pričaš o Staljinovom kipu? I tko je uopće bio taj
Staljin?”
Michaelu bi rekao: “Tata, daj mi pričaj o Luni i o zmiji.”
Vječito je bio u kuhinji, dok smo mi ostali gledali televiziju ili se tukli u dnevnoj sobi,
ili u hodniku.
Naravno, kako to obično biva, roditelji su djelovali i kao urednici.
Priče su bile ne baš cijele.
Penny mu još nije bila ispričala koliko su dugo bili na podu garaže, da se poraze,
otpušu i spale, istjeraju iz sebe prošle živote. Michael nije spominjao Abbey Hanley, koja
je postala Abbey Dunbar, pa onda Abbey Nešto Drugo. Nije mu pričao kako je zakopao
stari pisaći stroj, niti spominjao Kamenolomca, niti da je nekoć rado slikao. Ništa mu nije
rekao o slomljenom srcu, niti kako ono može ispasti sretno.
Ne, zasad su gotovo cijele istine bile sasvim dovoljne.

194
 Knjige.Club Books

Michaelu je bilo dovoljno reći kako se jednog dana zatekao na trijemu i pred kućom
upoznao ženu s klavirom. “Da nije bilo toga”, ozbiljno je objašnjavao, “ne bi imao tebe niti
tvoju braću...”
“Niti Penelopu.”
Michael se osmjehnuo i rekao: “Nego što.”
Nisu mogli znati kako će Clay ipak čuti integralne verzije priča, nedugo nakon što
postane prekasno.
Dotad će joj se osmijeh pretvoriti u grimasu.
Lice postati oronulo.

Kao što možete i zamisliti, rana sjećanja na dvije stvari bila su mu krajnje mutna:
na naše roditelje, svoju braću.
Naše oblike, glasove.
Sjetio se kako su majčine pijanističke ruke klizile klavijaturom.
Imale su čaroban smisao za smjer - udarale U, udarale D i svaki drugi dio UDAJ SE
ZA MENE.
Dečku je njena kosa bila sunčana.
Tijelo joj je bilo toplo i vitko.
Sjećao se sebe kao četverogodišnjaka koji se boji te visoke smeđe kištre. Svi ostali
smo imali vlastiti odnos prema njoj, no Clay ju je vidio kao nešto ne-njegovo.
Kad je svirala, ugurao bi glavu.
Bedra kao štapovi pripadala su njemu.

Kod našeg oca, Michaela Dunbara, Clay se sjećao zvuka njegovog automobila - zvuka
motora u zimsko jutro. Povratka u polutami. Vonjao je na naporne, duge dane i zidanje.
Iz razdoblja koje će poslije ostati zapamćeno pod nazivom Kad smo jeli goli do pasa
(kao što ćete uskoro vidjeti), sjećao se prizora njegovih mišića, jer bi, uz rad na
gradilištima, katkad odlazio - sam ju je tako nazivao - u prostoriju za mučenje, odnosno, u
garažu raditi sklekove i trbušnjake. Katkad je dizao i utege, ali šipku nije pretjerano
opterećivao. Više se koncentrirao na broj ponavljanja, podizanje iznad glave.
Ponekad bi išli s njim.
Muškarac i pet dječaka radili su sklekove.
Nas petorica nismo mogli izdržati do kraja.
I da, u to vrijeme, kad smo odrastali u toj kući, otac je bio nešto posebno. Bio je
prosječne visine, lagan, ali utreniran i zategnutih mišića, vitak.
Ruke mu nisu bile velike niti nabildane, djelovale su sportski i smisleno. Vidio si mu
svaki pokret, svako titranje mišića.
I svi ti prokleti trbušnjaci.

195
 Knjige.Club Books

Naš je otac imao trbuh od betona.

A u to vrijeme, roditelji su nam, moram se podsjetiti, bili neki drugi ljudi.
Naravno, znali su se pokoškati, prepirati se.
Bio je tu poneki grom u predgrađu, ali većinom su ipak bili ljudi koji su našli jedno
drugo, bili su zlatni, jarko osvijetljeni i duhoviti.
Često su djelovali kao da su nekako u dosluhu, poput zatvorenika koji se ne daju iz
kaznionice, voljeli su nas, bili smo im dragi i to je bio prilično dobar trik. Naposljetku,
uzmi pet dječaka, strpaj ih u kućicu pa vidi na što to sliči, to je kaša od nereda i tučnjava.
Sjećam se stvari kao što su objedi i kako se to ponekad nije dalo podnijeti: ispuštanje
vilica, pokazivanje noževima, sva ta dječačka usta koja jedu.
Prepirke, gurkanje laktima, hrana popadala po podu, popadala po našoj odjeći i: “Kako
je ta pahuljica uspjela završiti na zidu?” dok nije došla večer kad je Rory uspio staviti točku
na i: prolio si je pola juhe po majici.
Majka nije podlegla panici.
Ustala je, počistila i odredila da ostatak pojede bez majice - što je ocu dalo ideju. Još
smo svi slavili kad je to izrekao:
“I svi vi, također.”
Henryju i meni juha je skoro zapela u grlu. “Kako molim?”
“Niste me čuli?”
“Aaa u kurac”, rekao je Henry.
“Jel te to trebam natjerati da skineš i hlače?”
Cijelo ljeto smo tako jeli, s majicama kratkih rukava poslaganim blizu tostera. Treba
pošteno priznati i da Michaelu Dunbaru služi na čast što je od sljedećeg objeda pa nadalje
i sam skidao majicu. Tommy, koji je još bio u onoj prekrasnoj fazi kad djeca govore bez
ikakvog filtera, viknuo je: “Hej! Hej, tata! Što radiš tu samo s bradavicama?”
Mi smo ostali prasnuli u smijeh, a najviše se smijala Penny Dunbar, ali Michael je bio
na visini zadatka. U jednom od tricepsa malo je zatitralo.
“A što ćemo s mamom, momci? Treba li i ona jesti bez majice?”
Nikad joj nije trebala pomoć, ali Clay je često bio spreman priskočiti.
“Ne”, rekao je, ali ona je svejedno skinula.
Grudnjak joj je bio star i djelovao pohabano.
Ispran, s naramenicom za svaku dojku.
Jela je i smiješila se bez obzira na to.
Rekla je: “Nemojte si sad opariti grudi.”
Znali smo što ćemo joj kupiti za Božić.

196
 Knjige.Club Books

***

U tom smislu je kod nas uvijek bilo neke glomaznosti.

Pucanja po šavovima.
Što god da smo radili, uvijek je bilo više: više rublja za pranje, više čišćenja, više
jedenja, više posuđa i prepiranja, tučnjava i bacanja, pogađanja i prdeža i: “Hej, Rory,
mislim da bi ipak trebao na zahod!” I, naravno, puno više poricanja. Nisam ja trebalo nam
je otisnuti na majicama, to smo ponavljali po deset puta dnevno.
Koliko god stvari bile pod kontrolom ili išle prema očekivanju, već u sljedećem
trenutku mogao je nastati potpuni kaos. Bili smo mršavi i neprestano budni, ali nikad nije
bilo dovoljno mjesta za sve to - zato se sve radilo odjednom.
Jedne stvari se jasno sjećam: kako su nas šišali, brico je bio preskup. U kuhinji je bila
postavljena prava pokretna traka s dvije stolice na koje bi sjedali, prvo Rory i ja, potom
Henry i Clay. Onda bi, kad bi došao red na Tommyja, njega ošišao Michael, da Penny može
malo predahnuti, a onda bi opet ona šišala njega.
“Ne miči se!” rekao bi naš otac Tommyju.
“Ne miči se”, rekla bi Penny Michaelu.
Grude naše kose ležale su po kuhinjskom podu.

Katkad se sjetim, a to mi je sjećanje tako drago da boli, kako smo se svi utrpali u auto,
cijela horda. Ta mi je pomisao iz puno razloga draga, to kako su Penny i Michael, oboje
više nego pošteni građani, ipak to tako radili. To je jedna od onih savršenih stvari, auto u
koji se naguralo previše putnika. Kad god vidite da se grupa ljudi tako sabila - recept za
nesreću - uvijek viču i smiju se.
U našem slučaju, kroz rupe si sprijeda mogao vidjeti da se drže za ruke.
Penelopina krhka ruka pijanistice.
Očeva prašnjava radnička ruka.
I koloplet dječaka oko njih, isprepletenih ruku i nogu.
U pepeljarama je bilo lizaljki, obično pastila za grlo Anticols, katkad Tic-Tac.
Vjetrobransko staklo u tom autu nikad nije bilo čisto, ali je zrak uvijek bio svjež, zbog
svih tih dječaka koji su cuclali pastile protiv kašlja i pravog festivala raznih vrsta
peperminta.
Ipak, neka od Clayovih najdražih sjećanja na tatu bile su kasne večeri, neposredno
prije odlaska u krevet, kad mu Michael nije htio vjerovati. Čučnuo bi i tiho mu govorio:
“Mali, trebaš li na zahod?” na što bi Clay odmahnuo glavom. Iako je to odbijao, otac bi ga
odveo do malog zahoda s popucalim pločicama gdje bi se onda ispišao kao trkaći konj.
“Hey, Penny!” zazvao bi je Michael. “Pa tu nam je vražji Phar Lap!”
Onda bi dječaku oprao ruke i opet čučnuo do njega, bez riječi, a Clay je znao što to
znači. Svake večeri ga je, u prilično dugom razdoblju, na leđima nosio u krevet:
197
 Knjige.Club Books

“Tata, da mi opet pričaš o Luni?”

A mi, njegova braća, za njega smo bili modrice i batine, u kući u Archerovoj 18. Kako
to već biva sa starijom braćom, otimali smo sve što je bilo njegovo. Uhvatili bi ga za majicu
po sredini leđa, podigli ga i spustili negdje drugdje. Kad je tri godine kasnije stigao
Tommy, isto smo radili i njemu.
Tokom cijelog Tommyjevog djetinjstva prebacivali smo ga iza televizora ili ga bacali
straga. Ako bi cmizdrio, odvukli bi ga u kupaonicu, a čvrge bi već bile spremne. Rory je
širio ruke.
“Dečki?” čuo bi se poziv. “Dečki, jeste vidjeli Tommyja?”
Henry bi mu kod umivaonika šaptao u duge, plave vlasi.
“Ni glasa, seronjo mali.”
Kimao je. Brzo je kimao.
Ma, to je život.

Kao i svi mi, Clay je s pet godina počeo učiti svirati klavir.
Svima nam je to bilo mrsko, ali smo učili.
UDAJ SE tipke i Penny.
Dok smo bili jako mali, s nama je pričala na svom starom jeziku, ali samo pred
spavanje.
Tu i tamo bi zastala i objasnila nešto iz tog jezika, ali iz godine u godinu sve manje.
Oko glazbe pak nije bilo nikakve diskusije, s promjenjivim uspjehom.
Ja sam bio gotovo pa solidan.
Rory je bio pravi nasilnik.
Henry je mogao ispasti sjajan da mu je bilo barem malo stalo.
Clay je jako sporo učio, ali kad bi nešto svladao, nikad to više ne bi zaboravio.
Kasnije, Tommy je vježbao tek koju godinu kad se Penny razboljela i možda je dotad
već bila sasvim poražena, uglavnom, rekao bih, Roryjevom zaslugom.
“Ma, u redu!” uzviknula bi sa susjednog stolca dok bi on žestoko klepao po klaviru.
“Sat je gotov!”
“Što?” Skrnavio je tu prošnju, koja je, izlizana, tih dana već sve brže nestajala s
klavijature, ali se nikad neće izlizati do kraja. “Nisam čuo?”
“Rekla sam da je sat gotov!”
Često se pitala kakav bi sud Waldek Lesciuszko donio o njemu, ili preciznije, što bi
pomislio o njoj? Zašto nema strpljenja? Gdje joj je smrekina grana? Ili, u ovom kraju, grana
kalistemona ili eukaliptusa? Bila je svjesna ogromne razlike između petorice dječačkih
dječaka i marljive očeve djevojčice, ali svejedno je bila razočarana dok ga je promatrala
kako odlazi njišući ramenima.

198
 Knjige.Club Books

Clayu je sjediti u kutu dnevne sobe predstavljalo obavezu, ali obavezu koju je bio
spreman izvršiti, barem se trudio potruditi. Kad je bio gotov, pratio bi je u kuhinju i
postavljao joj svoja pitanja od po dvije riječi.
“Hej, mama?”
Penny bi se zaustavila kod sudopera. Dodala mu kockastu krpu. “Mislim da ću ti danas
pričati o kućama”, rekla bi, “i kako sam mislila da su načinjene od papira...”
“A žohari?”
Nije se mogla zaustaviti. “Ovoliki!”

Ali katkad mislim da su se pitali, ti naši roditelji, zašto su zapravo odabrali takav život.
Najčešće bi strpljenje gubili zbog nevažnih stvari dok se u njima gomilalo nezadovoljstvo.
Sjećam se da je jednom kiša padala dva tjedna, ljeti, a kući smo se vratili kao da su nas
pekli u dubokom blatu. Penny je odmah pukao film i dograbila je kuhaču. Dobili smo po
rukama, nogama - svugdje gdje nas je mogla dohvatiti (i tu zemlju po nama, poput unakrsne
vatre, šrapnela) - dok na kraju nije slomila dvije kuhače za redom i nastavila tako što je
hodnikom zavitlala čizmu. Dok se kotrljala, cijelom dužinom, nekako je dobivala zamah i
visinu pa je Henryja svom snagom lupila po licu. Usta su mu bila krvava i progutao je
izbijeni zub, Penny je sjela na pod kod kupaonice. Kad nas je nekoliko prišlo da je utješimo,
skočila je na noge i rekla: “Ma idite k vragu!”
Prošli su sati dok ga napokon nije došla pogledati, a Henry se još nije bio odlučio.
Muči li ga krivnja ili kipti od bijesa? Naposljetku, ostati bez zuba bio je komercijalno dobar
potez. Rekao je: “Sad neću dobiti ništa od Zubić Vile!” i pokazao joj rupu u ustima.
“Zubić Vila će znati”, rekla mu je.
“Misliš da se više dobije ako se zub proguta?”
“Ne ako si sav prekriven blatom.”

Meni su se od svih roditeljskih svađa u sjećanje najdublje urezale one vezane uz srednju
školu Hyperno. Beskrajno ispravljanje sastavaka. Nasilni roditelji. Ili ozljede koje bi
zadobila kad bi se umiješala da prekine tučnjavu.
“Isusa ti Krista, pa zašto ih jednostavno ne pustiš da se međusobno pobiju?” jednom
je upitao otac.
“Kako možeš biti tako...” a Penny je sva uskipjela.
“Tako... što?”
“Nemam pojma - tako naivna i jednostavno glupa - pada misliš kako možeš na njih
utjecati.” Bio je umoran, boljeli su ga mišići od gradilišta, bilo mu je dosta što mora trpjeti
nas ostale. Odmahnuo je rukom prema drugom dijelu kuće. “Sve to dodatno vrijeme koje
posvećuješ ispravljanju radova i pokušajima da im pomogneš, a vidi ovo tu, vidi na što to
liči.” Imao je pravo, posvuda je bilo pobacanih lego-kockica, razbacane odjeće i sve je bilo

199
 Knjige.Club Books

prašnjavo. Naš zahod je podsjećao na one javne, iz doba njenih tekovina slobode, ni jedan
od nas izgleda nije čuo za četku.
“I što sad? Trebam biti kućanica i čistiti?”
“Pa, ne, nisam to...”
“Da uzmem kurčevi usisavač?”
“Daj, u božju mater, nisam to mislio.”
“PA ŠTO SI ONDA MISLIO?” zaurlala je. “HA?”
Bio je to zvuk od kojeg dječak podigne glavu, kad se ljutnja pretoči u bijes.
Ovaj put misle ozbiljno.
I još nije bilo gotovo.
“MICHAEL, TI BI KAO TREBAO BITI NA MOJOJ STRANI!”
“l jesam!” rekao je. “l jesam.”
I kad se glas utiša, još je gore. “Pa kako bi onda bilo da se tako i ponašaš?”
Onda, nakon oluje, tišina.

Kao što sam rekao, takvi trenuci bili su rijetki i uskoro bi se opet okupili oko klavira.
Simbola našeg dječačkog jada.
Ali i njihovog otoka spokoja, usred sveg tog vrtloga.
Jednom je stajao pokraj nje dok se oporavljala svirajući Mozarta, onda je i on stavio
ruke na instrument, na osunčani dio poklopca kod prozora.
“Napisao bih oprosti mi”, rekao je, “samo što sam zaboravio gdje mi je boja...”, a
Penelopa se u trenutku zaustavila. Tračak osmijeha zbog sjećanja.
“Pa, osim toga, nema baš ni mjesta”, rekla je i nastavila svirati po ispisanim tipkama.

Da, svirao je i dalje taj jednočlani orkestar i makar bi se tu i tamo kaos prelio preko ruba,
bilo je i onog što bi čovjek nazvao običnim prepirkama - običnim svađama - uglavnom
među nama dečkima.
Vezano uz to, Clay je sa šest godina počeo igrati nogomet, i u klubu i ono što smo
igrali kod kuće, od ispred do iza, pa oko kuće. S vremenom smo počeli igrati otac, Tommy
i Rory protiv Henryja, Claya i mene. Nakon zadnjeg obaranja, loptu si smio šutnuti preko
krova, ali samo ako Penny ne čita u vrtnoj stolici, ili ne ispravlja tu stalnu rijeku učeničkih
radova.
“Hej, Rory”, rekao bi Henry, “zaleti se prema meni da te mogu rastaviti na komade”,
i Rory bi ga onda poslušao i prošao ravno kroz njega, ili bi se našao na tlu. U svakoj
utakmici, bez greške, morali su ih razdvajati...
“Okej.”
Otac bi ih obojicu pregledao.
Henryja svog plavog i krvavog.
200
 Knjige.Club Books

Roryja boje uragana.

“Okej što?”
“Znaš ti što.” Disao bi teško, sipljivo, a po ruci imao ogrebotine. “Rukujte se. Odmah.”
A oni bi se rukovali.
Rukovali bi se, ispričali jedan drugom i onda: “Je, ispričavam se što sam se morao
rukovati s tobom, seratoru!” kad bi sve opet počelo i ovaj put bi ih odvukao iza kuće gdje
je sjedila Penelopa, usred razbacanih listova sa sastavcima.
“Što ste vas dvojica opet napravili?” upitala bi, u haljini, bosonoga na suncu. “Rory?”
“Ha?”
Prijekorno bi ga pogledala.
“Hoću reći, molim?”
“Ponesi mi stolac.” Krenula bi u kuću. “Henry?”
“Znam, znam.”
Već je bio na sve četiri i skupljao razbacane listove.
Pogledala je Michaela uz kolegijalno, zavjereničko namigivanje.
“.Vražji, prokleti dečki.”
Nije čudno da sam bogohulnik.

I što još?
Čega je tu još bilo, sad kad skačemo s godine na godinu, kao po kamenju preko potoka?
Jesam li spomenuo kako smo znali sjediti na ogradi iza kuće kad su završavali s
jutarnjim treningom na stazi? Jesam li rekao kako su se iseljavali i ostavljali za sobom još
jedan zaboravljeni teren?
Jesam li spomenuo rat oko Četiri u nizu kad je Clayu bilo sedam godina?
Ili kad smo igrali partiju Čovječe ne ljuti se koja je potrajala možda i više od četiri
sata?
Jesam li spomenuo kako su bitku konačno dobili Penny i Tommy, dok su tata i Clay
bili drugi, ja treći, a Henry i Rory (koje su natjerali da igraju u paru) posljednji? Jesam li
spomenuo da su se međusobno optuživali da nemaju pojma?
Što se pak tiče događanja oko Četiri u nizu, neka ostane na tome da smo figurice nakon
partije nalazili još mjesecima.
“Gle, vidi!” dovikivali bismo iz hodnika ili iz kuhinje. “Evo jednog čak i tu!”
“Idi po njega Rory.”
“Idi ti.”
“Ja bogami neću, to je jedna od tvojih.”
I tako dalje. I dalje.
I dalje.

201
 Knjige.Club Books

Clay se sjećao ljeta i kako ga je Tommy pitao tko je taj Rumeni, dok je Penny čitala
odlomak iz Ilijade. Već je bilo dosta kasno navečer, još smo sjedili u dnevnoj sobi, a
Tommy joj je držao glavu u krilu, sa stopalima preko mojih nogu. Clay je bio na podu.
Penny je nagnula Tommyjevu glavu i pomilovala ga po kosi.
Rekao sam mu: “Nije to osoba, glupane, to je pridjev.”
“Kako to misliš?”
To je sad rekao Clay pa mu je Penelopa objasnila.
“Rumeno zato što”, rekla je, “kao kad nebo u zoru i u sumrak postane narančasto i
žuto, a ponekad crveno.”
Kimnuo je sa svog mjesta pod prozorom.
“Pa kad je crveno, onda je rumeno i to je sve što je pjesnik htio reći. Super, jel?” a
Clay se tad osmjehnuo, pa se onda osmjehnula i Penny.
Onda se opet oglasio Tommy, sav usredotočen. “A je li onda i Hektor riječ kojom se
opisuje nebo?”
Sad mi je bilo dosta, ustao sam. “Je li nas stvarno trebalo biti baš pet?”
Penny Dunbar se samo nasmijala.

Sljedeće zime opet je počeo nogomet u klubu, pobjede, treninzi i porazi. Clay nije bio nešto
naročito zaljubljen u taj sport, ali se njime bavio jer smo se bavili mi ostali, a to je valjda
ono što mlađa braća neko vrijeme rade - kopiraju stariju. U tom smislu treba reći kako se,
iako se od nas razlikovao, mogao vladati baš kao i mi. Usred kućne utakmice kad bi neki
od igrača dobio mučki udarac šakom ili laktom, Henry i Rory bi se onda dohvatili - “Nisam
ja!” ili “Daj ne seri!” - ali ja bih vidio da je krivac Clay. Već je u to vrijeme bjesomučno
radio laktima i znao se njima na razne načine služiti, nije mu bilo lako predvidjeti poteze.
Nekoliko puta je priznao.
Rekao bi: “Hej, Rory, ja sam te.”
Ne znaš što sam u stanju napraviti.
Ali Rory nije htio povjerovati, lakše mu se bilo tući s Henryjem.

Stoga je (kao i zbog ovoga) bilo sasvim primjereno što je Henry, koji je u to vrijeme već
izašao na zao glas po pitanju sporta i slobodnih aktivnosti, zaradio isključenje jer je
odgurnuo suca. Onda su ga odbacili i suigrači jer je počinio najveći nogometni grijeh, kad
ih je trener na poluvremenu upitao:
“Hej, gdje su naranče?”
“Kakve naranče?”
“Nemoj mi pametovati, znaš dobro, kriške.”
Ali onda je netko primijetio.

202
 Knjige.Club Books

“Gle, tu je velika hrpa kore! To je bio Henry, vražji Henry!” Dečki, muškarci i žene,
svi su ga strijeljali pogledima.
Bilo je to strašno ogorčenje iz predgrađa.
“Je li to istina?”
Nije imalo smisla nijekati, ruke su same govorile. “Ogladnio sam.”
Igralište je bilo udaljeno kakvih šest do sedam kilometara pa bi tamo išli vlakom, a
Henryja su kući poslali pješice, kao i nas ostale. Kad bi jedan od nas učinio takvo što,
nekako bi uvijek ispaštali svi, pa smo hodali glavnom cestom.
“Zašto si onako gurnuo suca?” upitao sam.
“Svako malo bi mi stao na nogu, imao je čelične krampone.” Onda Rory: “A zašto si
morao pojesti sve naranče?”
“Zato, dupeglavac, jer sam znao da ću morati pješke doma.” Michael: “Hej!”
“A da - pardon.”
Ali ovaj put se isprika nije povukla i mislim da smo svi tog dana nekako bili sretni,
makar ćemo se ubrzo potom početi raspadati, čak je i Henry povraćao u jarku. Penny je
klečala pokraj njega, a do nje se čuo očev glas:
“Pretpostavljam, to su tekovine slobode.”
I kako smo mogli znati?
Bili smo tek gomila Dunbara, nesvjesni onoga što nas čeka

203
 Knjige.Club Books

PETAR PAN

“Clay? Jesi budan?”

Isprva nije bilo odgovora, ali Henry ga je već znao. Za Claya ste više-manje uvijek
mogli biti sigurni da je budan. Iznenadilo ga je kad se upalilo svjetlo za čitanje i to što Clay
ima nešto reći: “Kako se osjećaš?”
Henry se osmjehne. “Sve me peče. Ti?”
“Mirišem kao bolnica.”
“Dobra stara gospođa Chilman. To je prilično boljelo, to što ti je stavila, je li?”
Clay je osjetio da mu nešto vrelo klizi niz obraz. “Svejedno bolje nego medicinski
alkohol”, rekao je, “ili Matthewov Listerine.”
Dosta se toga prije nadogađalo.
Dnevna soba je očišćena.
Nagovorili smo i pticu i ribu da ipak ostanu.
Priča o Henryjevim pustolovinama ispričana je u kuhinji, a gospođa Chilman navratila
je iz susjedstva. Došla je zakrpati Claya, ali Henryju je to bilo potrebnije.
No, prvo ćemo u kuhinju, gdje je Henry najprije morao objasniti što je to izveo, ovaj
put je više spominjao nego pričao, ispričao im je za Schwartza i Starkeyja, i djevojku, i sad
je bio puno manje žovijalan, kao uostalom i ja. Bio sam ga, zapravo, spreman gađati loncem
ili odvaliti tosterom po glavi.
“Sto si to učinio?” Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima. “Mislio sam da si ti ovdje
jedan od pametnijih - to bi očekivao od jednog Roryja.”
“Hej!”
“Da”, složio se Henry, “nećemo se sad tu vrijeđati...”
“Na tvom mjestu ne bih počinjao.” Bacio sam oko i na tavu, koja sa izvalila na
štednjaku, ne bi je bilo teško zaposliti. “Sto se onda dovraga dogodilo? Jesu li te pretukli
ili pregazili kamionetom?” Henry dotakne posjekotinu, gotovo sa simpatijom. “Okej, gle,
Schwartz i Starkey su momci na svom mjestu. Zamolio sam ih, malo smo popili i onda”,

204
 Knjige.Club Books

uzdahnuo je, “ni jedan ni drugi to nisu htjeli izvesti, pa sam se onda okomio na djevojku.”
Pogledao je Claya i Roryja. “Znaš, onu s usnicama.”
Misliš, s naramenicom grudnjaka, pomislio je Clay.
“Misliš, sa sisama”, rekao je Rory.
“E, tu”, zadovoljno je kimnuo Henry.
“I onda?” upitao sam. “Što si učinio?”
Opet Rory. “Ima sise ko žemlje, cura.”
Henry: “Stvarno? Zemlje? To još nisam čuo.”
“Jeste vas dvojica gotovi?”
Henry se nimalo nije obazirao na mene. “Bolje nego pizze”, rekao je. Za boga miloga,
to je sad bio privatan razgovor između njega i Roryja. “Ili krafne.”
Rory se nasmijao, a onda dodao ozbiljnim tonom. “Hamburgeri.” “Hoćeš i pomfrit kao
prilog?”
“I kolu”, zakikotao se Rory, čovjek se kikotao.
“Calzone.”
“Što je to calzone?”
“Isusa ti Krista!”
Obojica su se i dalje cerila, Henryju je na bradu skliznula krv, ali barem sam im uspio
privući pozornost.
“Bog s tobom, Matthew”, reče Rory. “Pa s Henryjem nisam ovako lijepo razgovarao
godinama!”
“Možda čak nikad.”
Rory pogleda Claya. “To je bio intiman razgovor visoke kvalitete.”
“Pa”, pokazao sam među njih, “žao mi je što moram prekinuti raspravu o
hamburgerima i calzone pizzama i zbližavanje vas dvojice kao kakvog para ružica...”
“Vidite?! Ružica! Ni Matthew im ne može odoljeti!”
“... ali ne bih imao ništa protiv da konačno čujem koji se vrag tamo dogodio.”
Sad je Henry sneno pogledao nekamo prema sudoperu.
“I?”
Zatreptao je da se opet koncentrira. “I što?”
“Što se dogodilo?”
“A pa...” Skupio je nešto energije. “Pa, ono, znaš, nisu me htjeli udariti pa sam prišao
njoj, tu sam već bio prilično pijan i pomislio sam da je mogu malo uhvatiti, da se poslužim
stručnim terminom...”
“I?” upita ga Rory. “Kako je bilo?”
“Ne znam, oklijevao sam.” Dobro je razmislio.
“I onda?”

205
 Knjige.Club Books

Henry, donekle vedro, pomalo turobno: “Pa, shvatila je što smjeram.” Progutao je
pljuvačku i opet to sve osjetio. “Tako da me opalila četiri puta u jaja i triput u glavu.”
Odjeknulo je iskreno i opće: “Isuse!”
“Je, dobio sam sve po spisku.”
Naročito se uzbudio Rory. “Jesi vidio, Clay? Četiri puta! Tako se pristupa poslu! A ne
one blesave dvaput u jaja gluposti.”
Clay se tu čak i nasmijao, naglas.
“I onda”, nastavio je konačno Henry, “stari dobri Starkica i Schwartz su me dokrajčili
- ništa drugo im nije preostalo.”
Bio sam zbunjen. “Zašto?”
“Pa valjda je očito?” Henry je objašnjavao ravnodušnim tonom. “Ufrkali su se da su
sad oni na redu.”
Kad su se opet našli u svojoj sobi, davno je bila prošla ponoć, a Henry je naglo ustao.
“Jebeš ti ovo”, rekao je, “dovoljno sam se otrijeznio, idem po auto.”
Clay je uzdahnuo i iskobeljao se iz kreveta.
Kiša je padala poput kakvog duha kroz kojeg možeš proći. Kad bi pala na tlo, bila bi
gotovo suha.
Prije toga, nedugo nakon što je riješena zagonetka Henryjeve glave i razgovora o
pekarskim grudima, na stražnjem ulazu se začulo grebanje, a na glavnom kucanje.
Straga su bili Rumena i Ahilej, stajali su u ozračju velikog iščekivanja.
Psu je rečeno: “Ti - upadaj.”
Mazgi: “Ti - izbij si to iz te tvrdoglave glave. Kuhinja je zatvorena.”
Sto se pak tiče ulaznih vrata, uz kucanje se čulo i dozivanje:
“Matthew, gospođa Chilman ovdje!”
Otvorio sam vrata niskoj, zdepastoj ženici s vječitim borama i sjajnim očima kojima
nikad nikog nije osuđivala. Bila je itekako svjesna kako u ovoj kući postoji cijeli jedan
svijet pa tko je onda ona da bi se u to išla miješati? Čak i kad je shvatila da smo ostali samo
mi, dečki Dunbari, nikad me nije ispitivala kako živimo. Gospođa Chilman se držala
tradicionalne mudrosti - u životu je već vidjela kako su mladiće mojih i Roryjevih godina
slali u inozemstvo pred puščane cijevi. U početku nam je tu i tamo znala donijeti juhe
(strašno guste, grudaste i vruće) i do smrti nas je zvala da joj dođemo pomoći otvoriti
staklenku.
Te večeri je bila spremna za akciju.
Meni se obratila šturo:
“Matthew, zdravo, kako si, mislila sam da možda pregledam Claya, malo je, je li, dobio
batina? A onda da tebi pregledam šake.”
A onda je s kauča dopro glas, uz koji se veselo zalijepio Henry.
“Prvo mene, gospođo Chilman!”

206
 Knjige.Club Books

“Isusa ti boga!”
Koji je vrag s tom našom kućom?
Svakog bi odmah natjerala da bogohuli.

Auto je bio na parkiralištu Bernborough Parka, hodali su do njega kroz vlagu.

“Jel bi napravio koji krug?” upitao je Clay.
Henry se popiknuo na smijeh.
“Samo ako možemo autom.”
U autu su se vozili u tišini, prolazili su svakom ulicom i prilazom, a Clay im je redom
u sebi izgovarao imena. Empire, Carbineova,
Chathamova pa na Gloamingovu, gdje su bili Hennessey i Naked Arms. Sjetio se kad
je ovuda šetao s novopridošlom Carey Novac. Krivudali su dalje ulicama, a Clay je
pogledao suputnika. “Hej”, rekao mu je, “hej, Henry,” kad su se zaustavili na semaforu
Flightove ulice, ali se zapravo obraćao panelu pred sobom. “Hvala ti na onom što si učinio.”
A Henryju si nešto morao priznati, posebno u ovakvim situacijama, namignuo mu je s
šljivom na oku. “Dobri stari Starkica, a?” Zadnji put prije nego što su se vratili kući
zaustavili su se na rubu Trga Petra Pana, gdje su gledali vjetrobransko staklo i kip koji je
stajao posred trga. Tako ih je prala kiša da je Clay jedva uspio nazrijeti kaldrmu i konja po
kojem je trg dobio ime. Na postolju je pisalo:

PETAR PAN
PLEMENITI KONJ
DVOSTRUKI POBJEDNIK UTRKE
ZBOG KOJE STANE CIJELA ZEMLJA
1932. i 1934.

Imali su osjećaj da i on promatra njih, glave okrenute u stranu, ali Clay je znao - konj je
htio biti u središtu pažnje, ili ugristi suparnika. Naročito Rogillu. Petar Pan je mrzio
Rogillu.
Kad je Henry upalio motor, kao da je džokej Darby Munro i sam s konja pogledao baš
prema autu. Kad se motor pokrenuo, brisači su prolazili možda svake četiri sekunde, pa su
se konj i jahač naizmjence ukazivali i ostajali skriveni, ukazivali i nestajali, sve dok Henry
napokon nije progovorio.
“Hej, Clay”, rekao je i odmahnuo glavom, tek se ovlaš osmjehnuo. “Daj ti meni reci,
kako si mi ovih dana?”

207
 Knjige.Club Books

RATOVI ZBOG KLAVIRA

To se u kasnijim godinama može razumjeti.

Ljudi su krivo shvatili.
Mislili su da smo to što jesmo postali zato što je Penny umrla, a otac otišao - istina je,
postali smo neobuzdaniji i otporniji, u nama se rodio osjećaj da je život borba, ali nismo
zbog toga postali čvrsti momci. Ne, u početku je bilo više od toga.
A to što je bilo, bilo je drveno i uspravno.
Pijanino.
Ispalo je tako da je počelo sa mnom, u šestom razradu i sad, dok ovo pišem, kriv sam;
ispričavam se. Naposljetku, ovo je priča o Clayu, a sad pišem o sebi, ali nekako mi djeluje
važno. Vodi nas u neko drugo područje.
U školi do tad nije bilo problema. U razredu mi je išlo dobro, igrao sam u svakoj
nogometnoj utakmici. Jedva da sam se i s kim posvađao, sve dok se netko nije potrudio
primijetiti. Tad su mi se počeli rugati jer učim svirati klavir.
Sto ima veze što su nas na to tjerali, ili što klavir, kao instrument, ima solidnu
buntovničku povijest - Ray Charles je bio oličenje coola, Jerry Lee Lewis je svoj svirao
vatreno. Dok sam odrastao u hipodromskom kvartu, klavir je svirala samo jedna vrsta
dječaka, bez obzira na napredak u ostatku svijeta. Mogao si biti kapetan školske nogometne
momčadi ili juniorski boksač - zbog klavira, bio si samo jedno, a to je, naravno, ovo:
očito si bio homoseksualac.
Zapravo se godinama znalo da učimo svirati, pa čak i ako nam to nije baš dobro išlo.
Ništa od toga nije stvarno bilo važno, s obzirom da se djetinjstva u razna vremena uhvate
za razne stvari. Mogu te desetljećima puštati na miru da bi ti popili krv kad uđeš u pubertet.
Možeš skupljati marke tako da se to u prvom razredu drži zanimljivim, a onda ti se u
devetom obije o glavu.
Kod mene se to, kao što sam rekao, dogodilo u osmom razredu osnovne.
Trebao se samo pojaviti klinac možda desetak centimetara niži, ali jači, koji je stvarno
i bio juniorski boksač - klinac po imenu Jimmy Hartnell. Njegov otac Jimmy Hartnell
Stariji bio je vlasnik boksačke dvorane Tri-Colors, smještene na Posejdonovoj cesti.

208
 Knjige.Club Books

A Jimmy, koji je to bio tip.

Bio je građen kao jako mali supermarket.
Nabijen i ako bi mu stao na žulj, skup.
Nosio je riđe šiške.
A ono, kako je to počelo, pa, u hodniku su bili dečki i cure, pod raznim kutovima
prašine i sunca. Uniforme, dobacivanja i bezbroj tijela u pokretu. Bilo je to prekrasno na
onaj odbojan način, to kako su se u hodnik probijale trake svjetla, u tim savršenim, dugim
osvijetljenim snopovima.
Jimmy Hartnell ušetao je u hodnik, pjegav, samopouzdan, ravno prema meni. U bijeloj
majici i sivim kratkim hlačama. Imao je zadovoljan izraz lica. Bio je savršeni školski
štemer, mirisao na doručak, ruke su mu bile krv i meso.
“Hej”, rekao je, “ma nije li to onaj mali Dunbar? Onaj koji svira klavir?”
Gurnuo me, darežljivo ramenom. “Jebena pederčina!”
Tip je bio kao stvoren za kurziv.
Tako je to onda išlo tjednima, možda mjesec dana i uvijek bi otišao korak dalje. Rame
se pretvorilo u lakat, a lakat u udarac u jaja (doduše, ni približno tako smrtonosan kao onaj
stare dobre Zemljice Calzone), da bi uskoro uveo stalne, omiljene poteze - štipanja za
bradavice u muškom zahodu, tu i tamo kravata, gušenje u hodniku.
To su, kad sad o tome razmišljam, bile tekovine djetinjstva, da te tako maltretiraju i
uzimaju si pravo da nad tobom vladaju. Prilično slično prašini koja je obasjana suncem
vijugala prostorijom.
Sto ipak ne znači da mi se to sviđalo.
Ili korak dalje, da neću reagirati.
Ja se, kao i mnogi u toj situaciji, s problemom nisam suočio baš izravno, ili barem,
nisam odmah. Ne, to bi bila čista glupost, zato sam se borio tamo gdje sam mogao.
Ukratko, okrivio sam Penelopu.
Pobunio se protiv klavira.

Naravno, problema ima raznih, a moj je sad bio ovaj: u usporedbi s Penelopom, Jimmy
Hartnell bio je duša od čovjeka.
Ako nas za klavirom nije uspijevala sasvim ukrotiti, vječito nas je tjerala da vježbamo.
Čvrsto se držala ruba Europe, ili barem, grada na njenom istoku. Do tog vremena već je
imala i vlastitu mantru (a sam Bog zna, imali smo je i mi):
“Ako hoćeš, možeš prestati kad kreneš u srednju školu.”
Sto mi sad nije bilo od neke pomoći.
Bili smo na pola prvog polugodišta, što znači da moram preživjeti veći dio školske
godine.
Počeo sam prilično mlitavo.

209
 Knjige.Club Books

Usred vježbanja odlazio na zahod.

Kasnio sam.
Namjerno loše svirao.
Ubrzo sam joj se otvoreno suprotstavljao, neke komade nisam htio svirati, a onda sam
prestao sasvim. Prema onim problematičnim klincima iz problematičnih obitelji u školi
Hyperno pokazivala je nevjerojatnu strpljivost, ali čak je ni oni nisu pripremili za ovo.
Prvo je pokušavala riječima, rekla bi: “Koji te to vrag spopao u zadnje vrijeme?” Ili
pak: “Ma daj, Matthew, pa nisi toliko loš.”
Naravno da joj ništa nisam rekao.
Posred leđa imao sam masnicu.
Dobrih tjedan dana smo tako sjedili, ja zdesna, Penny slijeva, ja bi se zagledao u jezik
glazbe, osmine, ritam tog kukičanja. Sjećam se i izraza očevog lica kad je došao iz sobe za
mučenje i zatekao nas usred rata.
“Opet?” rekao bi.
“Opet”, odgovorila bi, ali ga ne bi pogledala, već bi pogled uprla nekamo pred sebe.
“Hoćeš kavu?”
“Ne hvala.”
“Možda čaja?”
“Ne.”
Sjedila je s licem kao u kipa.

Tu i tamo čula bi se poneka riječ, protisnuta, uglavnom iz mojih usta. Kad bi progovorila
ona, govorila je mirno.
“Zašto nećeš svirati?” upitala bi. “U redu. Onda ćemo tu sjediti.” Bila bi tako
nepomična da me to razbjesnjelo. “Sjedit ćemo tu svaki dan dok ne popustiš.”
“Ali neću popustiti.”
“Hoćeš.”
Kad sad pogledam u prošlost, vidim se kako sjedim za ispisanom klavijaturom.
Neuredne, tamne kose i krakat, sjajnih očiju, a u to vrijeme su posve sigurno bile neke
boje, plave i svijetle poput njegovih. Vidim se kako sjedim napet i jadan, dok joj
ponavljam: “Neću.”
“Pobijedit će te dosada”, nije se dala, “bit će ti lakše da sviraš, nego da ne sviraš.”
“To ti misliš.”
“Kako molim?” Nije me čula. “Sto si rekao?”
“Rekao sam”, odgovorio sam i okrenuo se prema njoj, “da je to ono što ti u pičku
materinu misliš.”
Na to je ustala.

210
 Knjige.Club Books

Htjela je tu, pored mene, eksplodirati, ali do tog vremena ga je već tako dobro
oponašala, da je ništa nije odavalo, niti iskrica. Opet je sjela i zagledala se u mene. “U
redu”, rekla je, “onda ćemo ostati. Ostat ćemo i čekati.”
“Mrzim klavir”, rekao sam šapatom. “Mrzim klavir i tebe isto.” Čuo me Michael
Dunbar.
Bio je na kauču i sad se pretvorio u Ameriku, silovito je ušao u rat, skočio je kroz
dnevnu sobu i izvukao me iza kuće, mogao me tako vući i sam Jimmy Hartnell, gurnuti me
iza sušila za rublje i odvući ispod kvačica. Veliki zagrljaji njegovog daha, moja glava
pritisnuta na ogradu.
“Da se više nikad - nikad - nisi obratio svojoj mami takvim rječnikom”, uz to me opet,
ovaj put jače, gurnuo u ogradu.
Hajde, pomislio sam. Udari me.
Ali Penny je bila blizu.
Gledala me, proučavala.
“Hej”, rekla je, “hej, Matthew.”
Osvrnuo sam se. Nisam si mogao pomoći.
Snaga neočekivanog poteza:
“Diži se i vrati natrag - imamo još, u pičku materinu, dobrih deset minuta.”
Kad sam se vratio u kuću, pogriješio sam.
Znao sam da je priznati - popustiti pod pritiskom - greška, ali sam svejedno ipak
popustio.
“Ispričavam se”, rekao sam.
“Na čemu?”
Gledala je ravno pred sebe.
“Ma, znaš. U materinu.”
I dalje je zurila pred sebe, u tom glazbenom jeziku, netremice.
“I?”
“Što sam rekao da te mrzim.”
Jedva primjetno mi se primaknula.
Primicanje bez ikakvog pomicanja.
“Možeš cijeli dan psovati i cijeli me dan mrziti, samo sviraj.”

Ali svirao nisam ni te ni sljedeće večeri.

Nisam svirao tjednima, pa mjesecima, eh, da me barem mogao vidjeti Jimmy Hartnell.
Da je barem znao na što sam sve bio spreman, samo da ga skinem s vrata.
Vrag neka odnese njegove uske traperice i njegovo elegantno kretanje u ringu i
dovraga sa zvukom njenog disanja. Dovraga s tim žamorenjem u kuhinji - s Michaelom,
mojim ocem, koji je cijelim svojim bićem stajao iza nje - i kad smo već kod toga, dovraga
211
 Knjige.Club Books

i s njim, njegovim poniznim stavom i držanjem strane Penelopi. Gotovo jedina dobra stvar
koju je u tom razdoblju napravio bila je kad je Roryju i Henryju podijelio zaušnice, kad su
i njih dvojica odbili svirati. To je bio moj rat, a ne njihov, još ne. I neka smisle vlastite
psine, za što su, vjerujte mi na riječ, bili jako sposobni.
Ne, meni su ti mjeseci bili beskrajni.
Dani su se skratili do zimske duljine, onda se pak produljili do proljetne, a Jimmy
Hartnell me i dalje kinjio, nikad mu nije dosadilo, nikad nije izgubio strpljenje. Štipao me
za bradavice u tim zahodima i od njegovih udaraca imao sam modre prepone, jako se dobro
služio boksačkim niskim udarcima, dok su i on i Penelopa čekali. Mene je trebalo
maltretirati, slomiti.
Kako sam samo htio eksplodirati!
Kako sam samo želio da se pljesne po bedru ili počne čupati šamponiranu kosu.
Ali ne, a ne, ovaj put je bila prava očeva kći, tog spomenika komunističke šutnje. Čak
me zaskočila i novim pravilima - satovi vježbanja su produljeni. Čekala bi na stolcu pokraj
mene, a otac bi joj donosio kavu, tost s marmeladom i čaj. Donosio joj je kekse, voće i
čokoladice. Satovi su se pretvorili u putovanja u bolna leđa.
Jedne večeri sjedili smo tako do ponoći i to je bila ona noć kad se to dogodilo. Sva su
braća bila u krevetu, a ona me, kao i obično, nadmašila u strpljivosti. Kad sam ustao i
teturajući otišao do kauča, Penelopa je i dalje uspravno sjedila.
“Hej”, rekla je, “nema varanja - ili za klavir ili u krevet”, i u tom času sam se javio,
popustio sam i osjetio kakvu sam pogrešku napravio.
Nezadovoljno sam ustao, prošao pored nje u hodnik, putem sam otkopčavao košulju,
a ona je vidjela što se ispod nje nalazi jer sam na desnoj strani grudi imao tragove i
karakteristične otiske prstiju riđokosog dušmanina iz škole.
Brzo je ispružila ruku.
Svoje vitke, fine prste.
Zaustavila me pored klavira.
“Što je to?” upitala je Penelopa.

Kao što sam vam već rekao, u to su vrijeme naši roditelji svakako bili nešto posebno.
Jesam li ih mrzio zbog klavira?
Naravno da jesam.
Jesam li ih volio zbog onog što su tad učinili?
Možete se okladiti na kuću, auto i vlastite ruke.
Jer slijedili su ovakvi trenuci.
Sjećam se da su sjedili u kuhinji, na ušću svjetla.
Sjeo sam i sve im ispripovijedao, a oni su napeto slušali, bez, riječi. Čak i kad je došao
red na boksačku vještinu Jimmyja Hartnella, najprije su saslušali sve o njoj.

212
 Knjige.Club Books

“Pederi”, rekla je naposljetku Penelopa. “Zar ne znaš da je to strašno glupo i pogrešno

i...” Tražila je, čini se, neku jaču riječ - najveći mogući zločin. “Nemaštovito.”
Ja sam sa svoje strane morao biti iskren. “Ono što stvarno boli su ti prsni uštipci...”
Spustila je pogled u šalicu s čajem. “Zašto nam nisi rekao?”
Ali otac mi je bio sjajnooki genij.
“Zato što je frajer”, rekao je i namignuo mi, i sad će sve biti u redu.
“Imam li pravo ili sam u pravu?”
A Penelopa je shvatila.
Odmah je prekorila samu sebe.
“Naravno”, rekla je šaptom, “kao i oni...”
Dečki iz srednje Hyperno.

Na koncu je odluka donijeta dok je pila čaj. Bili smo bolno svjesni da postoji samo jedan
način da mi pomognu, nipošto dolaskom u školu. Nisam tražio zaštitu.
Michael je rekao, u redu.
Prešutna objava.
Potom je rekao da se tu ne može ništa drugo, nego da se Jimmyju Hartnellu izađe na
megdan i stvar riješi jednom za svagda. Uglavnom je to bio samo monolog, a Penelopa se
na kraju složila. U jednom trenutku gotovo da se nasmijala.
Je li bila ponosna na njega i njegov govor?
Je li nju ono kroz što ću ja morati proći činilo sretnom?
Nije.
Kad sad razmislim o tome, čini mi se da se više radilo o načelu preživljavanja - čovjek
se u glavi suoči s nečim zastrašujućim.
Ali zamišljati je bilo jedno.
Stvarno to izvesti činilo se gotovo nemoguće.
Kad je Michael završio i upitao: “Sto ti misliš?” uzdahnula je, ali uglavnom joj je
laknulo. Nije tu bilo nikakvog mjesta šali, ali ona se uvijek šalila.
“Pa, ako će se zato što će se potući s tim klincem vratiti sviranju klavira, onda se tu
valjda nema što dodati.” Bilo joj je neugodno, ali je bila i impresionirana, ja sam pak ostao
sasvim zaprepašten.
Moji roditelji, koji su me trebali štititi, odgojiti na ispravan način, slali su me, bez
imalo oklijevanja, u izvjestan poraz na školskom igralištu. Našao sam se raspet između
mržnje i ljubavi prema njima, ali sad vidim da se radilo o vježbanju.
Naposljetku, Penelopa će umrijeti.
Michael otići.
A ja ću, naravno, ostati.

213
 Knjige.Club Books

No prije nego što se išta od toga moglo dogoditi, trenirat će me i učiti kako da se
suprotstavim Hartnellu.
To će biti sjajno.

214
 Knjige.Club Books

TOPLORUKA CLAUDIA
KIRKBY

Sljedećeg jutra, Henry i Clay su se probudili natečeni.

Jedan od njih će otići u školu, sav izudaran, šutljiv i pun modrica, a drugi će raditi sa
mnom, sav izudaran, šutljiv i pun modrica. Počet će čekati subotu.
Ovaj put je, ipak, bilo drugačije:
čekala se njena utrka.
Tog prvog dana iščekivalo se puno toga, najviše zahvaljujući Claudiji Kirkby. Ali Clay
se prvo sastao s Ahilejem.
Radio sam blizu pa smo mogli krenuti nešto kasnije, a Clay je otišao u dvorište.
Životinje su se kupale u sunčevoj svjetlosti, koja je Claya tresnula posred lica. Uskoro će
mu ublažiti rane.
Prvo je pomilovao Rumenu, koja se onda stala valjati po travi.
Mazgov mu se smiješio ispod sušila za rublje.
Gledao ga je i rekao, vratio si se.
Clay ga pomiluje po grivi.
Vratio sam se... ali ne zadugo.
Sagnuo se, provjerio Ahileju noge, kad mu je Henry doviknuo izlazeći iz kuće:
“Kopita u redu?”
“Sve u redu.”
“Pa on zna govoriti! Trebao bi otrčati do kioska po novine!”
Clay mu je poklonio čak i više od toga kad je podignuo glavu nakon pregleda prednjeg
desnog kopita. “Hej, Henry - od jedan do šest.”
Henry se osmjehne. “Naravno.”

215
 Knjige.Club Books

Što se tiče Claudije Kirkby, za ručkom smo Clay i ja sjedili u kući u koju su dostavljene
podne daske. Kad sam ustao oprati ruke, zazvonio mi je telefon i Clayu sam rekao da se
javi, zvala je nastavnica koja je imala i ulogu pedagoga. Nakon što se iznenadila što se
vratio kući, rekao joj je kako je to samo privremeno. A zašto je nazvala, rekla je da je
vidjela Henryja i pitala se je li sve u redu.
“Doma?” upita Clay.
“Pa... da.”
Clay me pogledao, kratko se osmjehnuo. “Ne, nitko nije Henryja doma propustio kroz
šake. Nitko se tu ne bi u to upuštao.”
Morao sam mu prići. “Daj taj vražji telefon.”
Dao je.
“Gospođice Kirkby...? U redu onda, Claudia, ne, u redu je, imao je samo mali problem
u kvartu. Ma, znate kako dečki znaju biti glupi.”
“O, da.”
Nekoliko minuta smo razgovarali, govorila je mirnim glasom - tihim, ali sigurnim - i
zamišljao sam je s one strane telefona. Ima li na sebi svoju tamnu suknju i svijetlu košulju?
I zašto sam joj zamišljao listove? Baš kad sam se spremio prekinuti razgovor, Clay me
zaustavio riječima da joj prenesem kako će vratiti knjige koje mu je posudila.
“Hoće li nove?”
Čuo ju je, razmislio, pa kimnuo.
“Koja mu se najviše svidjela?”
Odgovorio je: “Bitka na istočnoj Petnaestoj ulici.”
“Taje dobra.”
“Svidio mi se stari šahist.” Ovaj put malo glasnije. “Billy Wintergreen.”
“A, to je tako dobar lik”, rekla je Claudia Kirkby, odjednom sam se našao usred
razgovora njih dvoje.
“Je li sve okej između vas dvoje?” upitao sam (slično kao kad sam se našao usred
razgovora Henryja i Roryja, one večeri kad je Clay došao doma), a ona se preko telefona
osmjehnula.
“Dođi sutra po knjige”, rekla je. “Bit ću dosta dugo tu, nakon nastave.” Petkom bi
nastavnici ostajali u školi da zajedno nešto popiju.
Kad sam prekinuo vezu, nekako se čudno smiješio.
“Daj se prestani tako glupo ceriti.”
“Što?” upitao je.
“Nemoj ti meni što, nego drži taj prokleti kraj.”
Nosili smo daske po stepenicama.

Sutradan sam sjedio u autu dok je Clay otišao do škole.

216
 Knjige.Club Books

“Ne ideš i ti?”

Stajala je uz parkiralište.
Digla je ruku, visoko, prema svjetlu, zamijenili su knjige i rekla je: “Bože mili, što ti
se to dogodilo?”
“U redu je to, gospođice Kirkby, moralo je tako.”
“Vi Dunbari me svaki put iznenadite.” Sad je zamijetila auto. “Zdravo, Matthew!” K
vragu, sad moram izaći. Ovaj put sam pogledao koje mu knjige daje:
Drobilica.
Klackalica.
(Obje od istog autora.)
Sinko i poglavica.
Claudia Kirkby rukovala se sa mnom, ruke su joj djelovale toplo dok se večer
razlijevala krošnjama. Pitala je što ima novo i je li nam drago što nam je Clay opet kod
kuće, i naravno da sam rekao naravno, ali da neće dugo ostati.
Trenutak prije nego što smo pošli, pogledala je Claya. Razmislila je, odlučila i pružila
ruku.
“Daj mi jednu od tih knjiga”, rekla je.
Na papirić je napisala svoj broj telefona i poruku i onda ga ubacila u Sinka i poglavicu:

U hitnom slučaju
(recimo da ti ponestane knjiga)
ck

A na sebi je imala tu odjeću, baš kako sam se nadao i imala je tu pjegu po sredini obraza.
Kosa joj je bila smeđa i padala do ramena.
Umro sam kad smo se odvezli.

U subotu je svanuo taj čas i sva petorica smo otišli u Royal Hennessey jer se pročulo
da McAndrew ima novu juniorku i to curu iz Archerove 11.
Hipodrom je imao dvije odvojene tribine: za članove i za narod.
Na tribini za članove bili su otmjeni ljudi ili barem oni koji su se takvima predstavljali,
kao i ishlapjeli šampanjac. Muškarci u odijelima, žene sa šeširima, a neke su na glavi imale
nešto što ne spada u šešire. Tommy bi se zaustavio i upitao: ma kakve su to uopće neobične
stvari?
Mi smo svi otišli do tribine za narod - javne tribine s koje se ljuštila boja - gdje je
stajala publika, kladionica, nasmiješeni, pobjednici i gubitnici, a većina je bila pretila i nije
pratila modu. Bilo je tu piva i oblaka i novčanica od pet dolara, punih usta mesa i dima.

217
 Knjige.Club Books

Između njih se, naravno, nalazio ograđeni prostor za pripremu jahača i konja u kojem
su konjušari vodili konje na spore, unaprijed isplanirane krugove. Džokeji su stajali s
trenerima. Treneri s vlasnicima. Bilo je boje i kestena. Sedla i crnog. Stremena. Uputa.
Puno kimanja.

Clay je u jednom trenutku ugledao Careynog oca (kojeg su neko vrijeme zvali Ted Trening)
koji je bio visok za bivšeg džokeja, ali nizak za muškarca, kako mu je to jednom rekla
Carey. Bio je u odijelu, naginjao se na ogradu, svom težinom svojih famoznih ruku.
Nakon možda minute pojavila se i njegova supruga, u svijetlo zelenoj haljini i s
valovitom, ali pažljivo šišanom plavom kosom s narančastim podtonovima: dojmljiva
Catherine Novac. Igrala se sa svojom s haljinom usklađenom torbicom koja joj je
poskakivala na boku, pomalo nervozno, pomalo srdito i tiho. U jednom trenutku ju je
stavila u usta, kao da je zagrizla sendvič. Vidjelo se da mrzi konjičke utrke.
Sjeli smo u zadnje redove tribine, na potrgana sjedala s mrljama od vode. Nebo je bilo
mračno, ali bez kiše. Stavili smo novac na gomilu, Rory se onda okladio, a mi smo je
gledali u njenom ograđenom prostoru. Stajala je sa starim McAndrewom, koji isprva nije
progovarao, samo je gledao. Tanak kao štap od metle, s nogama kao kazaljkama sata. Kad
se okrenuo, Clay mu je uhvatio pogled bistrih, čistih, sivoplavih očiju.
Sjetio se riječi koje je McAndrew jednom izgovorio, namjerno tako da ga Clay može
dobro čuti. Nešto o vremenu i radu i o tome da se u životu treba riješiti balasta. To mu se s
vremenom počelo sviđati.
Clay se, naravno, osmjehnuo kad ju je ugledao.
McAndrew ju je pozvao da mu priđe.
Kad joj je dao upute, to je izveo u sedam ili osam kratkih slogova, ni više ni manje.
Carey Novac je kimnula.
Jednim pokretom prišla je konju i našla mu se na leđima.
Izvela ga je kasom kroz kapiju.

218
 Knjige.Club Books

HARTNELL

U prošlosti, nismo mogli znati.

Budući svijet je dolazio.
Dok sam se ja počeo baviti zadatkom hvatanja u koštac s Jimmyjem Hartnellom, naša
majka uskoro će početi umirati.
Penelopi je to bilo tako bezazleno.
Uzrok smo našli u ovom:
bilo mi je dvanaest godina, trenirao sam, a Roryju je bilo deset, Henryju devet, Clayu
osam, a Tommyju pet godina. Majčina dob počela se pokazivati. Bilo je nedjeljno jutro,
potkraj rujna.
Michael Dunbar probudio se na zvuk televizora. Clay je gledao crtiće: Rocky Reuben
- Space Dog. Bilo je malo iza šest i četvrt.
“Clay?”
Ništa. Oči su mu bile prikovane uz ekran.
Onda je šapnuo žešće - “Clay!”- i dječak se okrenuo. “Bi li to mogao malo stišati?”
“O, pardon. Može.”
Kad je smanjio ton, Michael se još malo razbudio pa je ustao i sjeo s njim, a kad ga je
Clay zamolio da mu priča priču, govorio mu je o Luni i zmiji i Feathertonu, a preskakanje
detalja mu nije ni palo na um. Clay bi uvijek znao ako bi nešto preskočio, a prepravljanje
priče samo bi cijelu stvar produljilo.
Kad je završio, sjedili su i gledali televiziju, prebacio je ruku Clayu preko ramena.
Clay se zagledao u svijetlo plavog psa, Michael je zadrijemao, ali se ubrzo opet probudio.
“Ovo je kraj”, rekao je i pokazao na televizor. “Lansirat će ga natrag na Mars.” Između
njih se tiho pojavio glas. “Na Neptun, budalo.”
Clay i Michael Dunbar su se osmjehnuli i okrenuli prema ženi koja je u hodniku stajala
iza njih. Na sebi je imala svoju najstariju pidžamu. Rekla im je: “Zar se ničega ne sjećaš?”
Baš tog jutra mlijeko se bilo pokvarilo pa je Penny ispekla palačinke, a kad smo se
pojavili mi ostali, prepirali smo se, prolijevali sok od naranče i jedan drugog krivili. Penny

219
 Knjige.Club Books

je čistila i derala se: “Opet ste prolili vražji čus!”, a mi smo se smijali i nitko nije imao
pojma.
Onda je Roryju na stopalo ispustila jaje.
Izgubila kontrolu nad tanjurom.
Sto bi to uopće moglo značiti?
Ali retrospektivno, značilo je puno toga.
Tog jutra nas je počela napuštati, uselila nam se smrt.
Smjestila se na držač zavjese.
Visjela na suncu.
Poslije se nagnula, blizu, ali opušteno, objesila se rukom o hladnjak, ako je pazila na
pivo, jako je dobro pazila.
S druge strane, priprema za borbu s Hartnellom bila je baš kako sam očekivao, bilo je
sjajno. Uoči naoko obične nedjelje, kupili smo dva para boksačkih rukavica.
Udarali smo, kružili.
Izmicali se.
Tih dana živio sam u tim golemim crvenim rukavicama kao da su mi kabine nabili na
ruke.
“Ubit će me”, rekao sam, ali otac nije htio ni čuti. U to vrijeme je stvarno bio tek moj
tata i možda je to sve što o njemu mogu reći, što je ujedno i najbolje što vam mogu reći.
U tim bi se trenucima zaustavio.
Stavio bi mi ruku u boksačkoj rukavici na vrat.
“Ha, u tom slučaju.” Razmišljao je i tiho mi govorio. “Onda moraš početi ovako
razmišljati. Moraš se odlučiti.” Ohrabrujuće riječi našao je lako, dodirivao me po potiljku.
Sve je to bilo jako nježno, puno simpatija. Toliko ljubavi pokraj mene. “Može te ubijati
koliko god hoće, ali neće te ubiti.”
Jako su mu dobro išli ti prapočeci.

Penny je to počelo stalno hvatati, što smo mi nekako jedva primjećivali. Žena koju smo
poznavali cijeli svoj kratki život - koja jedva da bi se ikad prehladila - sad je katkad
djelovala nestabilno. Ali to bi onda jednako brzo od sebe otjerala.
Pojavili su se trenuci očite omamljenosti.
Katkad udaljeni kašalj.
Tijekom jutra bila bi pospana, ali tako je dugo i teško radila - to se time, mislili smo,
može objasniti. Tko smo mi da ne prihvatimo da su tu posrijedi posljedice rada u Hypernu
- izloženosti bacilima i djeci. Vječito je ostajala budna do kasna i ispravljala sastavke.
Treba se samo odmoriti.
U isto vrijeme možete samo zamisliti kako su to bili veličanstveni treninzi.
Boksali smo u dvorištu, boksali na trijemu.

220
 Knjige.Club Books

Boksali ispod sušila za rublje, katkad u kući - gdje smo god mogli - i prvo smo bili tata
i ja, da bi se poslije okušali svi. Čak i Tommy. Ma, čak i Penelopa. U plavoj kosi pojavile
su se sijede vlasi.
“Budi oprezan s njom”, rekao je jednog dana tata, “ima opaki desni kroše.”
Rory i Henry nikad se nisu tako dobro slagali kao dok su kružili, boksali i lupali jedan
po drugom, u sudaru ruku i podlaktica. Rory se čak ispričao i to sam od sebe - čudo
neviđeno - kad mu je zadao malo prenizak udarac.
U međuvremenu, u školi sam se držao koliko sam mogao, a kod kuće smo radili na
obrani (“Drži gard, pazi na rad nogu”) i napadu (“Vježbaj taj direkt cijeli dan”), dok se nije
približilo sad ili nikad.
Večer uoči tog dana, kad sam se konačno trebao suočiti s Jimmyjem Hartnellom, tata
je došao u moju sobu, koju sam dijelio s Clayom i Tommyjem.
Njih su dvojica spavala na donja dva ležaja kreveta na dva kata, a ja sam na gornjem
ležao budan. Kao i većina klinaca, sklopio sam oči kad je ušao, a on me nježno prodrmao
i rekao:
“Hej, Matthew, hoćemo još malo trenirati?”
Nije me trebalo nagovarati.
Novost je bila u tome što mi je kad sam posegnuo za rukavicama rekao da mi neće
trebati.
“Što?” šaptom sam upitao. “Golim šakama?”
“Bit će ti gole kad dođe čas”, rekao je, ali onda jako sporo dodao. “Bio sam do
knjižnice.”
Pratio sam ga u dnevnu sobu gdje je pokazao na staru videokasetu i stari videouređaj
(drevni crno-srebrni komad) i rekao mi da ga spojim i uključim. Ispostavilo se kako ga je
kupio od nekakve zaostale plaće, začetka božićne štednje. Mogao sam osjetiti kako se otac
smiješi već kad sam pogledao naslov videa: Posljednji slavni veliki boksači.
“Nije loše, a?”
Gledao sam kako videorekorder usisava kasetu. “Nije.”
“Sad samo stisni play”, i uskoro smo sjedili u tišini dok su ekranom promicali boksači,
stizali su kao kakvi čelnici. Neke snimke su bilo crno-bijele, od Joea Louisa do Johnnyja
Famechona, od Lionela Rosea do Sugara Raya. Onda su se pojavili boja i Smokin’ Joe.
Jeff Harding, Dennis Andries. Roberto Duran u tehnikoloru.
Konopci su se uvijali pod njihovom težinom. U mnogim borbama boksači bi se našli
na podu, ali bi ustali i nastavili. Hrabre, očajničke eskivaže.
Potkraj filma sam ga pogledao.
Sjaj u očevom oku.
Ton je stišao do kraja.
Uhvatio me za lice, ali smireno.
Uhvatio mi čeljust rukama.

221
 Knjige.Club Books

Na trenutak mi se učinilo da bi mogao ponoviti nešto s ekrana, nešto nalik na komentar

iz filma. Ali samo me tako držao, u mraku, moje lice svojim rukama.
“Moram ti priznati, mali - imaš petlju.”
Prapočetak toga.

Među nagovještaje je spadalo ono što se jednog dana dogodilo u životu Penny Dunbar kad
je jutro provela s Jodie Etchells, jednom stvarno dragom dušicom. Bila joj je jedna od
omiljenih klinaca, padala je razrede zbog disleksije i s njom je radila dvaput tjedno. Imala
je bolan pogled, krupne kosti i dugu, veliku pletenicu koja joj je padala niz leđa.
Tog jutra su čitale uz metronom - poznati, stari trik - kad je Penny ustala da dohvati
rječnik sinonima. Sljedeće čega se sjećala bilo je da je netko drma da dođe k sebi.
“Gospođo”, govorila je Jodie Etchells. “Gospođo”, i, “gospođo!” Penny se povratila,
pogledala nju, pa knjigu koja se nalazila nekoliko metara od nje.
Jadna mala Jodie Etchells. Djelovala je kao da će se i sama svakog časa onesvijestiti.
“Jeste dobro, gospođo, jeste dobro?”
Na zubima je imala savršene navlake.
Penelopa je pokušala ispružiti ruku, ali ta je ruka bila nekako zbunjena.
“Dobro sam, Jodie.” Trebala ju je odmah poslati po pomoć ili da joj donese čašu vode,
ili bilo što da joj odvrati pažnju. Nije to učinila, nego je - što je bio njen karakterističan
potez - samo rekla: “Dušo, otvori knjigu i nađi, da vidimo, kako bi bilo, riječ veseo? Ili
turoban? Koju bi riječ radije?”
Djevojka, njena usta i simetrija.
“Možda veseo”, rekla je i na glas pročitala sinonime. “Sretan... vedar... radostan.”
“Fino, jako dobro.”
Ruka joj se i dalje nije micala.

Onda škola, osvanuo je jedan petak.

Zadirkivali su me Hartnell i njegovo društvo: pijanino, partitura, peder.
Bili su virtuozi aliteracije, a da to nisu ni znali.
Jimmy Hartnell je tad imao malo dulje šiške - još koji dan i vrijeme je da se ošiša -
smršavio je i izgubio nešto mišićne mase. Usta su mu bila sitna, tanka kao prorez, kao
kakva tek malo otvorena limenka. Uskoro su se razvukla u osmijeh. Prišao sam mu i
okuražio se da progovorim.
“U pauzi za ručak ću se s tobom potući kod terena za kriket”, rekao sam.
U životu nije čuo bolje vijesti.

222
 Knjige.Club Books

***

Onda je došlo poslijepodne:

čitala je svojini klincima, kao što je to često činila dok su čekali da se pojave autobusi.
Ovaj put iz Odiseje. Odlomak o kiklopima.
Bilo je tu cura i dečki u bijelom i zelenom.
Uobičajen dijapazon frizura.
Dok je čitala o Odiseju i kako je nadmudrio čudovište u njegovoj jazbini, slova su joj
zaplesala po stranici, grlo joj se pretvorilo u špilju.
Kad se nakašljala, ugledala je krv.
Poprskala je papir.
Na neki čudan način šokiralo ju je to koliko je crvena, tako jarka i brutalna. Sljedeće
što je pomislila bio je vlak, prvi put kad ih je vidjela, naslove otisnute na engleskom.

I što je moja krv prema toj krvi?

Ništa, apsolutno ništa.
Dan je, sjećam se, bio vjetrovit, oblaci su brzo promicali nebom.
U jednom trenutku bijelo, u drugom plavo, s puno promjenjivog svjetla. Jedan oblak
bio je nalik na ugljenokop, dok sam išao do terena za kriket, u najveću hladovinu.
Jimmyja Hartnella isprva nisam vidio, ali stajao je tamo, na betonskom terenu.
Osmijeh mu je bio širok poput frizure.
“Evo ga!” viknuo je jedan od njegovih prijatelja. “Jebote, došao peder!”
Hodao sam i podigao gard.
Sad mi to uglavnom dolazi u krugovima, poluokretima lijevo i desno. Sjećam se da je
bio strašno brz i da sam to jako brzo iskusio. Sjećam se i klicanja školaraca, poput valova
na plaži. U jednom trenutku sam ugledao Roryja, tad je još bio klinac. Stajao je pored
Henryja koji je bio mršav i svijetlo smeđ. Vidio sam ih kroz dijamante žičane ograde kako
izgovaraju te riječi, udri ga, dok je Clay sve to skamenjeno promatrao.
Ali Jimmyja nije bilo lako udariti.
Prvo me dohvatio po ustima (kao da žvačeš komad željeza), onda gore i onda u rebra.
Sjećam se kako sam pomislio da su slomljena, kad su ti valovi stali u njih udarati.
“Hajde pijanist, jebote”, šapnuo je klinac i opet me napao poskakujući ispred mene.
Svaki put kad bi to izveo, nekako bi me uspio obići i dohvatiti me ljevicom, pa desnicom i
onda još jednom desnicom. Treći put sam se našao na tlu.
Odjeknulo je odobravanje i počelo ogledavanje da možda ne dolazi neki od nastavnika,
ali nitko nas još nije pronašao pa sam brzo uspuzao i ustao. Možda sam na nogama bio do
osam.

223
 Knjige.Club Books

“Hajde”, rekao sam, a svjetlo se nastavilo smjenjivati. Vjetar mi je zavijao u ušima, a

on me opet napao i obišao. Ovaj put me, kao i prije, pogodio ljevicom, a onda je slijedio
taj razorni nastavak - ali je došlo do promjene u uspješnosti taktike jer sam treći udarac u
cijelosti blokirao i onda ga tresnuo u bradu. Hartnell je zateturao unatrag, promucao je
nešto, ispravio se i zamahnuo. Brzo je šokirano uzmaknuo, na što su slijedili udarci ravno
i u lijevu stranu, napao sam s par direkta, snažno ga pogodio iznad te crte usta, gore pa u
obraz.
To se pretvorilo u nešto što valjda svaki sportski komentator na svijetu - čak i oni koji
prenose špekulanje - nazivaju mrtvom trkom, borbom do zadnjeg atoma snage jer smo
izmjenjivali šake i ruke, udarce i blokade.
U jednom trenutku našao sam se na koljenu, a on me dohvatio po tjemenu i brzo se
ispričao, a ja sam kimnuo, prešutni integritet. Publika je narasla i penjala se po ogradi,
prstima su se hvatali za žicu.
Naposljetku sam ga uspio dvaput oboriti, ali se uvijek vraćao i zadavao nove udarce.
Do kraja borbe sam doživio četiri nokdauna, nakon posljednjeg se nisam uspio dići. Tad
sam nejasno osjetio da su se pojavili predstavnici škole jer su se plaže i valovi bili sjatili i
odletjeli poput galebova, osim moje braće, koja su ostala. Bilo je to prekrasno - a s
današnjeg gledišta nimalo iznenađujuće - Henry je ispružio ruku prema nekom od klinaca
koji su bježali i ovaj mu je dao ostatak svog ručka. Već se tad kladio i dobivao oklade.
U kutu blizu kolčića za kriket Jimmy Hartnell stajao je okrenut bočno. Bio je nešto
kao ozlijeđeni divlji pas, istovremeno vrijedan sažaljenja i opreza. Nastavnik ga je
dograbio, ali mu se Hartnell istrgnuo, gotovo se sapleo dok mi je prilazio, a umjesto crte
na licu sad je imao usta. Čučnuo je pokraj mene i doviknuo.
“Sigurno si virtuoz za klavirom”, rekao je, “ako si toliko dobar koliko se znaš tući.”
Potražio sam usta prstima, pobjeda olakšanja.
Izvalio sam se na leđa, krvario i smiješio se.
Još sam imao sve zube.

I tako je počelo.
Otišla je liječniku.
Serija testova.
Nama zasad nije govorila ništa i sve je bilo po starom.
Jednom je, ipak, izbilo na vidjelo i što više sad o tome pišem, to mi postaje okrutnije i
jasnije. Kuhinja je kao čista, bistra voda.
Zato što su se jednom Rory i Henry u svojoj sobi dohvatili i potukli. Nisu se više služili
boksačkim rukavicama, nego su se vratili uobičajenoj metodi, a Penelopa se zatrčala prema
njima.
Zgrabila ih je obojicu za vrat školskih košulja.
Izvukla ih van.

224
 Knjige.Club Books

Kao da ih namjerava objesiti da se suše.

Tjedan dana poslije, našla se u bolnici, prvi od mnoštva odlazaka.
Ali tih dana, tih davnih dana, tjedan prije našla se s njima u njihovoj sobi, tom svinjcu
od čarapa i lego-kockica. Sunce joj je zalazilo iza leđa.
Bože, kako će mi to nedostajati.
Plakala je i smiješila se i plakala.

225
 Knjige.Club Books

TRIJUMVIRAT

U subotu je, rano uvečer, Clay na krovu sjedio s Henryjem.

Bilo je blizu osam sati.
“Baš kao u stara vremena”, rekao je Henry i obojica su uživala u tom trenutku, bez
obzira na razne masnice po tijelu. Rekao je i: “Odlična utrka.” Mislio je na Carey.
Clay se, ukoso, zagledao u kuću na broju 11.
“Je.”
“Trebala je pobijediti. Zamisli ti to, uložili prosvjed!”

Nešto kasnije, čekao je.

The Surrounds i njen ustrajni zvuk, tiho šuškanje nogu.
Kad je došla, legli su tek nakon dugo vremena.
Sjedili su na rubu madraca.
Razgovarali su, a on ju je htio poljubiti.
Htio joj dodirnuti kosu.
Pa makar samo s dva prsta, onu koja joj je padala uz lice.
Na tom noćnom svjetlu katkad se činilo da je zlatna, katkad crvena, a nije se moglo
reći gdje joj je kraj.
No, nije.
Naravno da nije:
nekako su nastala pravila kojih su se držali da ono što imaju neće kvariti niti riskirati.
Bilo je dovoljno što su ovdje, zajedno, sami i bilo je puno drugih načina da izraze
zahvalnost.
Izvadio je mali, teški upaljač i Matadora u petoj.
“Nitko mi nikad nije dao bolji dar”, rekao je i na trenutak ga zapalio, a onda zaklopio.
“Danas si dobro jahala.”
Vratila mu je Kamenolomca.

226
 Knjige.Club Books

Osmjehnula se i rekla: “Jesam.”

Prije toga to je bila jedna od onih dobrih večeri jer je gospođa Chilman otvorila prozor.
Doviknula im je odozdo.
“Hej, Dunbari.”
Henry se javio prvi. “Gospođo Chilman! Hvala vam što ste nas one večeri pokrpali.”
Onda je prešao na posao. “Oj, baš mi se sviđaju ti vaši vikleri.”
“Ma, umukni, Henry”, ali rekla je to s osmijehom, te bore su se isto dale na posao.
Sad su oba momka ustala i prišla.
Čučnuli su uz bočni zid kuće.
“Oj, Henry”, viknula je gospođa Chilman i sve je to samo bila šala. Henry je znao što
sad slijedi. Kad god bi ovako pogledala prema njima, svakog vikenda bi zamolila neku
knjigu iz njegove zbirke. Voljela je ljubice, krimiće i stravu i užas - što trivijalnije, to bolje.
“Imaš koju za mene?”
Zavitlavao ju je. “Imam li koju za vas? A što mislite? Kako vam zvuči Leš Jacka
Trbosjeka?”
“To već imam.”
“Čovjek kojeg je sakrila u prizemlju?”
“To mi je bio muž - nikad mu nisu našli tijelo.”
(Oba momka su se nasmijala - udovica je još od vremena kad je nisu poznavali, sad se
šalila na tu temu.)
“U redu, gospođo Chilman, jebiga, baš ste teška mušterija! A može li Kradljivac duša?
Ta je stvarno dobra za popizdit.” “Kupljeno.” Osmjehnula se. “Koliko?”
“Ah, dajte, molim vas, nećemo opet tu igru. Kako bi bilo da dogovorimo uobičajenu
cijenu?” Munjevito je pogledao Claya. “Recimo da vam je dam gratis.”
“Gratis?” Gledala je gore i razmišljala. “To je njemački, jel?” Henry je prasnuo u
smijeh.

***

Kad su konačno legli, sjetila se utrke.

“Ali izgubila sam”, rekla je, “zaribala stvar.”
Treća utrka.
Utrka za nagradu vinarije Lantern.
Utrka na 1200 metara, a njeno grlo se zvalo Revolveraš, sasvim su zakasnili na startu,
ali Carey ga je uspjela vratiti u utrku. Napredovala je mjesto po mjesto i dovela ga na cilj,
a Clay je u potpunoj tišini promatrao kad su ušli u ciljnu ravninu, tutnjava kopita u prolazu
i oči, boje i krv. I pomisao na Carey među njima.

227
 Knjige.Club Books

Jedini problem se pojavio u zadnjih dvjesto metara kad se suviše približila

drugoplasiranom grlu koje se zvalo Pump Up the Jam - e pa stvarno, kakvo je to ime - pa
su joj oduzeli pobjedu.
“Moj prvi izlazak pred žiri”, rekla je.
Glas je osjetio na vratu.

Na krovu, kad je transakcija bila odobrena (gospođa Chilman je tražila da plati deset
dolara), rekla je: “Gospon Clay, ste dobro? Jel pazite na sebe?”
“Uglavnom.”
“Uglavnom?” Malo je više izvirila. “Probajte uvijek paziti.” “U redu.”
“U redu, fini dečko.”
Spremala se opet zatvoriti prozor kad je Henry pokušao izvući još.
“Hej, kako to da on dobije fini dečko?”
Gospođa Chilman se vratila. “Henry, ti imaš baš fini jezik, ali on je fini dečko”, i s tim
riječima je mahnula za rastanak.
Henry se okrenuo Clayu.
“Nisi baš fin”, rekao je. “Zapravo si prilično gadan.”
“Gadan?”
“Je, gadan si ko Starkeyjevo dupe.”
“A njega si friško dobro proučio, je li?”
Ovaj put je Claya gurnuo i prijateljski opalio zaušnicu.
Prava je misterija, katkad čak i meni, kakva je to ljubav između dečki i braće.

***

Potkraj joj je počeo govoriti.

“Tamo je prilično tiho.”
“Mogu si misliti.”
“Rijeka je sasvim presušila.”
“A tvoj tata?”
“I on je dosta suh.”
Nasmijala se pa joj je osjetio dah i razmišljao o toj toploti, kako ljudska toplina ide
tako, iznutra prema van, kako te može pogoditi i nestati, pa se vratiti, a ništa nikad nije
trajno...
Da, nasmijala se i rekla mu: “Ne budi idiot.”

228
 Knjige.Club Books

Clay je rekao samo: “U redu”, i srce mu je htjelo iskočiti iz grudi, bio je siguran da ga
cijeli svijet čuje. Pogledao je djevojku pokraj sebe i nehajno prebačenu nogu. Pogledao
najviši gumb, materijal košulje:
kockice na njemu.
Plavo koje se pretvorilo u svijetlo plavo.
Crveno koje je izblijedjelo u ružičasto.
Duge izbočine ključne kosti i jezero sjene pod njom.
Jedva primjetan vonj njenog znoja.
Kako može nekoga tako jako voljeti i biti tako discipliniran, tako dugo šutjeti i ostati
nepomičan?
Možda da je to tad učinio, da je ranije imao petlju, možda sve ne bi ispalo kako jest.
Ali kako bi takvo što uopće mogao predvidjeti? Kako je mogao znati da će baš Carey - ta
djevojka koja sad leži preko njega i čije disanje osjeća na sebi, koja je bila živa, bila život
sam - postati njegova trifecta, ili trijumvirat ljubavi i gubitka? Naravno da nije.
Nije mogao.
Sve je to tek trebalo doći.

229
 Knjige.Club Books

SAMO JEDNA CIGARETA

U to vrijeme Penny Dunbar se spakirala za bolnicu i svijet koji ju je u njoj čekao.

Opipavali su je, boli i rezali.
Otrovali su je ljubaznošću.
Kad su počeli govoriti o zračenju, vidio sam kako sama stoji u pustinji, a onda
eksplozija - pomalo kao kod Hulka.
Postali smo sami svoj crtić.
Od početka smo se suočavali sa zgradom bolnice i tom paklenom bjelinom,
besprijekorno čistim vratima kao u trgovačkom centru, mrzio sam to kako su nam se
otvarala.
Osjećao sam se kao da razgledavamo.
Lijevo za bolesti srca.
Desno ortopedija.
Sjećam se kako je nas šestero išlo hodnicima, kroz taj ugodni teror unutra. Sjećam se
našeg oca i njegovih čvrstih i čistih ruku i da se Henry i Rory nisu svađali, našli smo se na
očito neprirodnom mjestu. Bili smo tu Tommy, koji je djelovao tako sićušan i vječito na
sebi imao kratke havajske hlače - i ja, još pun hematoma, ali već na putu oporavka.
Sasvim na kraju, daleko iza nas, nalazio se Clay, koji se izgleda najviše plašio trenutka
kad će je vidjeti. Glas joj se s mukom borio sa žicom u nosu:
“Ma gdje je moj dečko, moj mili dečko? Imam za tebe priču, baš je dobra.”
Tek nam se tad pridružio.

To mu je uzelo sve što je u sebi nosio.

“Hej, mama, možeš mi pričati o kućama?”
Ispružila je ruku da ga dodirne.

U bolnicu je te godine dolazila još dvaput.

230
 Knjige.Club Books

Otvorili su je, zatvorili i po njoj ostavili ružičaste crte.

Zašili su je, presijavala se, ranjena.
Katkad bismo, čak i kad je bila umorna, pitali možemo li ih vidjeti:
“Mama, daj nam pokaži opet najveći ožiljak. Taj je stvarno vražji, prekrasan.”
“Hej!”
“Ma, šta vražji? Pa to nije čak ni prava psovka!”
Obično bi sad već bila kod kuće, u vlastitom krevetu, gdje joj se čitalo, ili bi ležala uz
oca. Bilo je nečeg u tim njihovim kutovima, koljena su joj bila skupljena, gurnuta u stranu,
pod četrdeset i pet stupnjeva. Lice mu je položila na grudi.
To su, da budem iskren, po mnogo čemu bili sretni dani, pa stvari gledam kroz tu
prizmu. Vidim kako su u ključnoj kosti prošli tjedni, a na stranicama nestali mjeseci.
Naglas joj je čitao satima. Oko očiju su mu se već napravile bore, ali modre oči vječito su
ostajale čudne. To je bila jedna od utješnih stvari.
Naravno, bilo je zastrašujućih dana, kao kad je povraćala u umivaonik i onda onaj
grozomorni miris u kupaonici. Postala je još žgoljavija, što se čini nemogućim, ali onda bi
se vratila do prozora dnevne sobe. Čitala nam je iz Ilijade, a Tommyjevo tijelo bi zaspalo,
u dijelovima.

U međuvremenu je ostvaren napredak.

Skladali smo vlastitu glazbu.
Klavirski ratovi su se nastavili.
Moja borba s Jimmyjem Hartnellom mogla je izazvati mnoštvo posljedica, a mnoge
su se i pojavile. Postali smo novopečeni prijatelji. Postali smo oni momci koji se moraju
potući da bi našli zajednički jezik.
Nakon Jimmyja, izredalo ih se puno i bio sam spreman potući se sa svima. Trebali su
samo spomenuti klavir. Ali razina borbe s Hartnellom nikad više nije dostignuta. Meč s
Jimmyjem bio je meč za titulu prvaka.
Na kraju se po tučnjavama nisam pročuo ja, slava je mogla pripasti samo i jedino
Roryju.
Kad je u pitanju dob, godine su prolazile i sad sam krenuo u srednju školu (napokon
oslobođen klavira), a Rory je bio u sedmom razredu osnovne, Henry godinu iza. Clay je
išao u peti razred, a Tommy krenuo u malu školu. Stare priče uskoro su doplovile do nas.
Ostala su sjećanja na meč kod mreže oko terena za kriket i dečki koji su jedva čekali.
Problem je predstavljao Rory.
Bio je istinski, užasavajuće moćan.
Ali posljedice su bile gore.
Vukao ih je igralištem, kao na brutalnom kraju Ilijade - kao Ahilej Hektorov leš.

231
 Knjige.Club Books

Jednom su se u bolnici pojavili klinici iz srednje škole Hyperno.

Penny je izbodena sjedila u krevetu.
Bože, moralo ih je biti više od tuceta, skupili su se bučno oko nje, kako cure, tako i
dečki. Henry je rekao: “Svi su tako... kosmati.”
Pokazao je na noge mladića.
Sjećam se da smo ih promatrali iz hodnika, imali su zeleno-bijele uniforme, ti dečki
visoki za svoju dob, djevojke poprskane parfemom i sa skrivenom cigaretom.
Malo prije nego što su otišli, djevojka koju sam prije spomenuo, ljupka Jodie Etchells,
izvadila je dar čudnog izgleda.
“Evo, gospođice”, rekla je, ali je dar sama razmotala, Penny je ruke držala ispod
pokrivača.

I uskoro, usne naše majke.

Ispucale, tako suhe i nasmiješene.
Donijeli su joj metronom, što je objavio jedan od mladića. Mislim da se zove Carlos.
“Dišite u njegovom ritmu, gospođo.”

No najbolje su bile večeri kod kuće.

Prosijeda plava i crna kosa.
Ako nisu spavali na kauču, u kuhinji su igrali Scrabble ili jedno drugo tukli do nogu u
monopoliju. Ili su katkad znali biti budni na kauču i dugo u noć gledati filmove.
Clayu su ostali jasni, jedinstveni trenuci, događali bi se petkom navečer. Jedan se desio
kad je završio film koji su gledali, dok se ekranom vrtjela odjavna špica, mislim da je film
bio Zbogom, Lenjine!
Clay i ja smo bili u hodniku gdje smo čuli da se pojačao ton.
Ugledali smo dnevnu sobu, a onda i njih:
čvrsto su se zagrlili ispred televizora.
Stajali su, plesali su, ali polako - jedva se micali - a kosa joj se nekako i dalje održavala
žutom.
Djelovala je tako slabo i krhko, žena koja se pretvorila u ruke i cjevanice. Tijela su
stisnuli jedno uz drugo, otac nas je ubrzo opazio. Bez riječi nas je pozdravio.
Čak je bezglasno izgovorio i riječi:
Ma vidi ovu prekrasnu curu!
I moram to priznati:
u svom tom umoru i jadu, u radosti tog pogleda, Michael Dunbar je tada bio stvarno
zgodan, a bogami je znao i plesati.
Potom sljedeći trenutak, pred kućom, na stepenicama, u izmaglici studene zime.

232
 Knjige.Club Books

Nekoliko dana prije Penelopa se opet vratila u svoju školu na zamjenu i zaplijenila je
cigarete. Iskreno rečeno, nije mislila da je njen posao djeci braniti pušenje. Kad god bi im
takvo što oduzela, rekla bi im da se vrate kasnije. Je li to bilo posve neodgovorno? Ili im
je tako iskazivala dužno poštovanje? Nije čudo da bi je na kraju svi zavoljeli.
Kako bilo, bez obzira je li učeniku bilo neugodno ili ga je bilo stid, nitko se nije pojavio
da mu vrati tu kutiju Winfield Bluesa i Penny ih je navečer pronašla zgnječene na dnu
torbice. Prije odlaska u krevet izvadila je novčanik i ključeve, u ruci su joj ostale cigarete.
“Koji je ovo vrag?”
Michael ju je odmah uhvatio.
I možda to možete nazvati impulzivnim ili idiotskim, ali baš zbog ovog su mi tako
dragi. Tih dana se nije osjećala bolesnom, izašli su na trijem. Pušili su, kašljali i probudili
ga.
Kad su se nekoliko minuta poslije vraćali u kuću, Periny ih je krenula baciti, ali ju je
Michael iz nekog razloga zaustavio. Rekao joj je: “A da ih samo sakrijemo?”
Urotnički joj je namignuo. “Nikad ne znaš kad će nam koja zatrebati - to bi mogla biti
naša mala tajna.”
Ali tajnu je znao i dječak.
Vidite, kad su dizali poklopac pijanina i ubacivali kutiju cigareta, nisu imali pojma da
ih promatra iz hodnika, a u tom trenutku jedno je bilo jasno:
naši roditelji možda dobro plešu.
Ali puše skoro kao početnici.

233
 Knjige.Club Books

GLAVNI

Clay je bio u iskušenju da ostane dulje, ali nije mogao.

Najteže mu je bilo što će propustiti sljedeću utrku gospođice Carey, na Warwick
Farmu, ali s druge strane, ona je očekivala da krene. Kad ga je te subotnje večeri ostavila
u The Surroundsu, rekla mu je: “Vidimo se kad se opet pojaviš tu. I ja ću biti ovdje,
obećavam.”
Gledao ju je kako odlazi uličicom.

Nas je ostavio isto kao i prošli put.

Ništa nam nije trebao reći.
Ali je isto tako bilo i potpuno različito.
Ovaj put je, naravno, stvar bila znatno manje ozbiljna jer se ono što je trebalo obaviti
već obavilo. Život je mogao teći dalje.
Momačku večer smo napokon dovršili u ponedjeljak navečer i Clay je ustao da krene.
Stvari su mu bile u hodniku. Rory ga je užasnuto pogledao.
“Pa nećeš valjda sad otići? Još ni mazgu nisu stavili u lift!”
(Zapravo je bilo prilično grozno koliko su nam životi nalikovali na taj film.)
“To je magarac”, rekao je Tommy.
Onda opet Rory: “Ma briga me da je i mješanac frtalja konja i vražjeg šetlandskog
ponija!”
Obojica su se nasmijala.
Onda se čuo Henry: “Daj, Clay, prilegni malo”, i dok se pravio da ide u kuhinju, bacio
ga je dvaput na kauč - drugi put kad se pokušao podići. Čak i kad se uspio osloboditi, Henry
ga je uhvatio u kravatu i vodao oko sebe. “Kako ti se ovo sviđa, govno jedno malo? Nismo
u Seratorovoj zgradi, je li?”
Iza njih su gegovi u Momačkoj večeri postajali sve gluplji, kad se Hektor iskrao,
Tommy je skočio Clayu na leđa, a Rory me pozvao:
“Oj, daj nam malo pomogni, može?”

234
 Knjige.Club Books

Stao sam na vrata dnevne sobe.

Naslonio se na dovratak.
“Daj, Matthew, pomogni da ga zadržimo!”
Kako je Clay bio u odličnoj formi, teško su se zadihali, na kraju sam im ipak prišao.
“Clay, ajmo mi ove dripce premlatiti.”

Kad su naposljetku završili i borba i film, odvezli smo ga na glavni kolodvor, taj jedini put.
Išli smo Henryjevim autom.
On i ja sjedili smo sprijeda.
Ostala trojica straga, s Rumenom.
“Jebiga, Tommy, jel taj pas mora tako prokleto glasno dahtati?” Na kolodvoru je sve
bilo kako bi to čovjek zamislio.
Miris kočnica po kavi.
Noćni vlak.
Narančaste kugle svjetla.
Clay je nosio svoju sportsku torbu, a u njoj nije bilo odjeće, samo drvena kutija, knjige
Claudije Kirkby i Kamenolomac.
Vlak je bio pred polaskom.
Rukovali smo se s njim, svi redom.
Na pola puta do posljednjeg vagona, Rory mu je doviknuo.
“Oj, Clay!”
Okrenuo se.
“U jaja, sjećaš se?”
Onda se sretno popeo u vlak.
I opet, opet taj misterij - kako smo nas četvorica tamo držali stražu, s mirisom kočnica
i psom.

235
 Knjige.Club Books

ŽENA KOJA JE POSTALA

JEDAN OD DUNBARA

Do kraja mog prvog razreda srednje postalo je očito da smo u ozbiljnoj gabuli. U odjeći joj
je već bilo toliko lufta, sve rjeđe bi joj bivalo bolje. Činilo se da teku neki normalni dani,
ili smo barem tu normalnost izigravali. Pretvarali se da je normalno, ili se normalno
pretvarali, nisam siguran kako nam je to uspijevalo.
Možda se jednostavno radilo o tome da smo svi imali svoje živote, morali smo ih
živjeti dalje, a to je onda uključivalo i Penelopu, mi dečki i dalje smo bili klinci. Držali
smo sve to na okupu.
Nekoga je trebalo ošišati, tu je bio i Beethoven.
Svi smo u tome imalo nešto osobno.
Znate da vam majka umire kad vas počne izvoditi pojedinačno.
Trenutke preskačemo kao potok po kamenju.

Ostali su još bili u osnovnoj školi (Rory u zadnjem razredu) i očekivalo se da pristupe
klaviru, čak i dok je bila u bolnici. Kasnijih godina Henry se kleo da je ostajala živa samo
da bi ih mučila s vježbanjem, ili čak i samo da ih o tome zapitkuje, u kojem god krevetu
ležala - kući na ispranim plahtama ili na drugima, gorkim, tako savršenim, steriliziranim i
bijelim.
Problem je bio u tome, s čim se Penelopa naposljetku pomirila, što se morala suočiti
sa stvarnošću.
Puno su im bolje išle tučnjave.
Klavir su svirali za kurac.
Što se tiče ispitivanja, uglavnom je svedeno na ritual.
U bolnici bi ih najčešće ispitivala vježbaju li, na što bi joj. lagali da vježbaju. Često bi
se pojavili s rasječenim usnama i iščašenim zglavcima na šakama, a Penny je djelovala kao
da je u žutici oblijeva znoj, no s pravom je bila sumnjičava.

236
 Knjige.Club Books

“Sto se to zaboga događa?”

“Ništa, nama. Stvarno.”
“Jel vježbate?”
“Jel što vježbamo?”
“Znaš ti dobro.”
“Naravno.” Za razgovor je bio zadužen Henry. Pokazao je na svoje ozljede. “Pa što
misliš od čega mije sve ovo?” Taj osmijeh već je kliznuo.
“Kako to misliš?”
“Od Beethovena”, rekao je. “Pa znaš i sama kako je tip težak.” Kad se osmjehnula,
prokrvario joj je nos.

No kad se vratila kući, opet ih je posjela za klavir da joj dokažu kako su stvarno vježbali,
dok se ona nervirala na stolcu pokraj njih.
“Uopće nisi vježbao”, rekla je Roryju s nekim gotovo vedrim prezirom.
Oborio je pogled i priznao. “Imaš potpuno pravo.”
Clay je jednom stao usred partiture.
Ionako ju je masakrirao.
I on je imao blagu sjenu modrog ispod oka, nakon tučnjave u koju ga je uvukao Henry.
“Zašto si stao?” Ali onda se brzo smekšala i dodala: “Hoćeš priču?”
“Ne, nije to.” Progutao je zrak i pogledao klavijaturu. “Pomislio sam, možda bi ti
mogla zasvirati.”
I zasvirala je.
Menuet u G-duru.
Savršeno.
Bez i jedne pogrešne note.
Prošlo je puno vremena, ali kleknuo je i položio joj glavu u krilo.
Bedra su joj bila kao od papira.

U tom razdoblju održana je posljednja od povijesnih tučnjava, na povratku iz škole. Rory,

Henry i Clay. Četvorica protiv njih. Tommy je ostao sa strane. Neka žena ih je onda
poprskala s crijevom za vodu, i to dobrim, s jakom mlaznicom. Solidnim mlazom.
“Idemo!” vikala je. “Gubite se odavde.”
“Gubite se odavde”, ponovio je Henry kad ga je okupao novi mlaz. “Hej! Koji je sad
ovo vrag, zašto opet?”
Na sebi je imala spavaćicu i iznošene natikače, u pola četiri poslijepodne. “Jer se praviš
pametan”, onda ga je opet zalila. “A ovaj ti je jer bogohuliš.”
“Imate baš dobro crijevo.”

237
 Knjige.Club Books

“Hvala na komplimentu, a sad briši.”

Clay mu je pomogao ustati.
Rory je išao ispred njih, opipavao si je čeljust, a kod kuće su zatekli poruku.
Vratila se u bolnicu. Onim strašnim bijelim plahtama. Na dnu je bio smajlić s dugom
kosom. Ispod je pisalo:

U REDU! MOŽETE PRESTATI VJEŽBATI KLAVIR!

ALI BIT ĆE VAM ŽAO, GADOVI MALI!

Bila je to svojevrsna poezija, ali ne u onom najboljem smislu.

Učila nas je svirati Mozarta i Beethovena.
A zbog nas je stalno sve bolje psovala.
Ubrzo potom donijela je odluku;
nešto će izvesti sa svakim od nas, jednom. Možda zato da nam podari jednu uspomenu
koja će biti samo naša, ali ipak se nadam kako je to činila zbog sebe.
U mom slučaju to je bio film.
U gradu je bilo staro kino.
Zvali su ga Halfway Twin.
Svake srijede navečer davali su neki stariji film, obično strani. Kad smo mi išli,
prikazivali su švedski. Pod naslovom Pasji život.
U dvorani nas je bilo desetak.
Kokice sam pojeo dok si rekao keks.
Penny se jako mučila s kuglom sladoleda prelivenom čokoladom.
Zaljubio sam se u muškobanjastu curu iz filma koja se zvala Saga i mučio se čitati brze
titlove.
Kad je film završio, ostali smo sjediti u mraku.
I danas ostajem u kinu dok se vrti odjavna špica.
“I?” upitala me Penelopa. “Kako ti se svidio?”
“Odličan”, rekao sam jer je to bila istina.
“Jesi se zaljubio u Sagu?” Sladoled je ostao u plastici.
Usta su mi ostala nijema, lice porumenjelo.
Moja majka je bila nekakvo čudo duge, ali lomljive kose.
Uzela me za ruku i šapnula.
“Sve je u redu, meni se isto dopala.”

S Roryjem je otišla na nogometnu utakmicu, sjedili su visoko na tribini.

238
 Knjige.Club Books

S Henryjem je išla na rasprodaju u garaži gdje se cjenkao i spuštao cijenu:

“Cijeli dolar za ovaj bijedni jo-jo? Pa gledajte na što mi mama liči.”
“Henry daj, molim te”, narugala mu se, “to je čak ispod tvog nivoa.”
“A jebiga, Penny, kvariš zabavu”, ali čuo se smijeh, bili su u dosluhu. I dobio ga je za
trideset i pet centi. Da moram birati, rekao bih da je ono što je radila s Tommyjem najviše
utjecalo na stvari, uz vrijeme koje je provodila s Clayom. Jer, vidite, Tommy ja je odvela
u muzej, a najviše mu se dopala postava u dvorani Divlji planet.
Satima su hodali hodnicima s izloženim životinjama u nizu.
Putovanje kroz krzno i prepariranje.
Bilo ih je previše da bi se odabrala omiljena, ali dingo i lavovi plasirali su se visoko,
kao i neobični i divni vučak psoglavi. Te večeri u krevetu nije mogao umuknuti, slušali
smo podatke o tasmanijskim tigrovima. Stalno je ponavljao riječi vučak psoglavi.
Rekao je da više sliči na psa.
“Psa!” gotovo je uzviknuo.
Soba nam je bila mračna i tiha.
Zaspao je usred rečenice, a ljubav prema životinjama dovest će do njih: do Rumene i
Hektora, Telemaha, Agamemnona i drugih i, naravno, do njegove Velike Tvrdoglavosti.
Sve je to moglo završiti samo s Ahilejem.

Što se pak Claya tiče, vodila ga je na puno mjesta i nikamo.

Svi ostali išli smo van.
Michael nas je odveo na plažu.
Kad smo otišli, Penelopa ga je pozvala riječima: “Hej, Clay, skuhaj mi čaj i dođi pred
kuću.” Ali to je bilo više kao zagrijavanje.
Kad je došao, već se bila spustila na pod trijema, leđima oslonjena na zid, sva izložena
suncu. Na električnim vodovima sjedili su golubovi. Grad im se otvorio, mogli su mu čuti
udaljeni pjev.
Kad bi pila, popila bi cijelo akumulacijsko jezero, ali to joj je sad pomoglo da priča
svoje priče, a Clay ju je napeto slušao. Kad ga je upitala koliko mu je godina, odgovorio je
da ima devet. Rekla mu je: “Valjda si onda dovoljno star, barem da znaš da ima više...” i
onda je napravila ono što je činila uvijek, pričala je o kućama od papira i na kraju ga
podsjetila:
“Clay, jednog dana ću ti ispričati nekoliko stvari koje nitko drugi ne zna, ali samo ako
ih budeš htio čuti...”
Ukratko, gotovo cjelovite priče.
Kakva povlastica.
Prošla mu je rukom kroz dječačku kosu, a sunce je sad bilo puno niže. Čaj joj se
prevrnuo, a dječak je ozbiljno kimnuo.

239
 Knjige.Club Books

Do večeri smo se svi vratili. Umorni od plaže i pijeska, a Penny i Clay su spavali.
Izgledali su kao da ih je netko na kauču vezao u čvor.
Nekoliko dana poslije, umalo joj je prišao s pitanjem kad bi mogao doći red na te
zadnje priče, ali je bio dovoljno discipliniran da ne pita. Možda je na neki način znao - doći
će pred sam kraj.
Ne, nastavilo se naše redovito prebacivanje rokova dok su tjedni prelazili u mjesece, a
ona ponovno krenula na terapiju.
Ti jedinstveni trenuci sad su bili prošlost.
Navikli smo se na neugodne vijesti.
“Pa”, rekla nam je, nimalo uvijeno, “oduzet će mi kosu, zato sam mislila da ste sad vi
na redu. Možemo ih u tome prestići.”
Stali smo u red, bilo je to mimo, suprotno od svijeta, jer tu su sad frizeri čekali kad će
šišati. U tosteru se vidio naš odraz dok smo čekali.
Nekoliko detalja te večeri ostalo mi je u sjećanju - kako je Tommy nerado bio prvi.
Nasmijala ga je šalom, o psu i ovci u baru. I dalje je na sebi imao one vražje havajske hlače,
a tako ju je loše šišao da je to bilo bolno za gledati.
Slijedio je Clay, za njim Henry, pa Rory, koji je rekao: “Ideš u vojsku?”
“Svakako”, odgovorila je, “zašto ne?”
Rekla mu je: “Rory, daj da vidim”, i pogledala mu u oči. “Imaš najčudnije oči od svih
vas.” Bile su teške, ali blage, poput srebra. Kosa joj je sad bila kratka i polako nestajala.
Kad je došao red na mene, dohvatila je toster da se u njemu pogleda. Preklinjala me
da budem milostiv. “Uredno i obavi to brzo.”
Na kraju je šišao otac, stajao je i nije ustuknuo, namjestio joj je glavu ravno i kad je
bio gotov, polako ju je protrljao, masirao joj je tu dječačku frizuru, a Penny se nagnula
naprijed, masaža joj je godila. Muškarca za svojim leđima nije mogla vidjeti, niti mu je
vidjela izraz lica dok je šišao, ni mrtvu plavu kosu do njegovih cipela. Nije vidjela ni da je
bio sasvim slomljen, a mi smo stajali i promatrali ih. Na sebi je imala traperice koje su joj
jedva stajale i majicu kratkih rukava, možda je baš to bilo ono što nas je dokrajčilo.
Izgledala je baš kao jedan od braće Dunbar.
S tom frizurom bila je jedan od nas.

240
 Knjige.Club Books

POVRATAK NA RIJEKU

Ovaj put nije čekao među drvećem nego je prošao drvoredom eukaliptusa i tiho izbio na
svjetlo dana.
Jarak je i dalje bio tu, vidljiv i čist, samo je sad bio dulji, i uzvodno i nizvodno koritom
rijeke da im omogući više mjesta. Preostala šuta - zemlja i pruće, granje i kamenje -
odvezena je, a tlo poravnato. Na jednom mjestu rukom je prešao preko zaglađene zemlje.
S desna je ugledao tragove kotača.
U koritu se opet zaustavio, čučnuo u svoj toj paleti boja. Prije nije ni shvaćao kakvo
se tu mnoštvo nalazi: pravo povijesno predavanje pomoću stijenja. Osmjehnuo se i rekao:
“Zdravo, rijeko.”
Njegov je otac pak bio u kući, spavao je na kauču, s polupraznom šalicom kave. Clay
ga je časkom promatrao i odložio torbu u spavaćoj sobi. Izvadio je knjige i staru drvenu
kutiju, ali je Kamenolomca ostavio dobro skrivenog u torbi.

Poslije su zajedno sjedili na stepenicama, a usprkos svježijem vremenu, komarci su se

pakosno rojili. Čučali su im lakonogi po rukama.
“Bože dragi, koja čudovišta, a?”
U daljini su se visoko dizale crne planine.
Iza njih crveni panel.
Ubojica je opet progovorio, ili je barem to pokušao.
“Kako je...”
Clay ga prekine. “Unajmio si opremu.”
Prijateljski uzdah. Je li ga to uhvatio da vara? Je li iznevjerio etos mosta? “Ma znam,
nije baš kako su gradili Pont du Gard, a?”
“Nije”, odgovori Clay, ali onda pomirljivo doda: “Taj nisu gradila samo dvojica.”
“Ili vrag, ako...”
Kimnuo je. “Znam.”
Nije mu mogao reći koliko mu je samo laknulo da je posao već obavljen.

241
 Knjige.Club Books

Sad je opet pokušao Michael.

Dovršio je presječeno pitanje.
“Doma?”
“Nije loše.”
Clay je osjetio da mu proučava gotovo zacijeljene modrice.
Popio je kavu do kraja.
Naš otac je zagrizao šalicu, ah lagano.
Kad je prestao, pogledao je stepenice, skrenuo pogled s dečka.
“Matthew?”
Clay kimne. “Ali sve je riješeno.” Na trenutak je razmišljao. “Rory me na kraju nosio”,
na što se pred njim ukazao jedva primjetan osmijeh.
“Nisu imah ništa protiv što si se vratio - mislim, ovamo?”
“Naravno da nisu”, odgovorio je Clay, “morao sam se vratiti.”
Polako je ustao i bilo je još toliko toga, još se toliko toga moglo reći, na unutrašnjim
ivicama; Henry i Schwartz i Starkey (a da ne zaboravimo ni Starkeyjevu curu), i Henry i
Petar Pan. Onda Claudia Kirkby i ja. Svi mi na kolodvoru, gdje smo stajali kad je vlak već
polazio.
I, naravno.
Naravno, tu je bila i Carey.
Carey i Royal Hennessey i probijanje do pozicije za finiš... predaja prvog mjesta Pump
Up the Jamu...
Ali opet, tišina.
Neizgovorenost.
Da je prekine, Clay je rekao: “Idem unutra... dok još imam koju kapljicu krvi u sebi...”
Ali onda - ma što je ovo?
Iznenađenje.
Zakoračio je unutra pa se vratio, odjednom je postao strašno razgovorljiv, što bi kod
Claya značilo da je izgovorio osam dodatnih riječi.
Sa šalicom kave u ruci, rekao je: “Sviđa mi se tu, tu mi je dobro”, a onda se pitao zašto
je to učinio. Možda zato da prizna dodatno postojanje - uz Archerovu i rijeku - ili čak kao
kakvo prihvaćanje:
podjednako je pripadao na oba mjesta.
Razlika među nama bio je on.

242
 Knjige.Club Books

KAD SU DEČKI BILI JOŠ

SAMO DJEČACI

Na kraju je moralo svršiti.

Šakanje je polako prestajalo.
Cigaretu su pronašli i popušili.
Završilo je čak i maltretiranje klavirom.
Kad sad razmislim, bile su to pažnje vrijedne teme da čovjek misli na nešto drugo, ali
nikad nisu do kraja uspjele preokrenuti njen tok događaja.
Svijet U njoj je eskalirao.
Ispraznila se, prelila.
Sljedećih mjeseci pouzdani život ukazao se barem nekoliko puta dok je majka prolazila
tu mučnu terapiju. Otvorili su je i zatvorili, poput auta koji je stao uz cestu. Znate onaj
zvuk, kad treskom zatvorite haubu, kad ste vražju šklopociju nekako pokrenuli pa se molite
da izdrži još koji kilometar?
Svaki nam je dan bio kao takvo paljenje motora.
Vozili smo se dok opet ne bi zaribao.
Jedan od najboljih primjera takvog života pojavio se početkom siječnja, sredinom
božićnih praznika.
Dar i slava požude.
Da, baš požude.
Kasnijih godina smo imali golo uzbuđenje i čistu idiotariju Momačke večeri, ali u to
rano razdoblje Pennynog zdravstvenog propadanja spadaju počeci dječačke pohote.
Perverzija potpunog življenja?
Ovisi kako na to gledate.
Bez obzira na sve, bio je to najtopliji dan tog ljeta, kao kakav burevjesnik stvari koje
će doći.

243
 Knjige.Club Books

(Clayu se riječ burevjesnik sviđala, čuo ju je od sjajnog učitelja u školi čiji je vokabular
bio pun kao šipak. Dok su se ostali nastavnici strogo držali nastavnog plana i programa,
ovaj briljantni g. Berwick bi ih, čim bi se pojavio u razredu, ispitivao značenja riječi koja
su jednostavno morali znati.
Burevjesnik.
Gnjusan.
Iznurivanje. Prtljaga.
Prtljaga je sjajna riječ jer savršeno pristaje onom što s njom radiš, prtiš je.)

Ali da, kako bilo, još negdje početkom siječnja, sunce je bilo visoko i bolno vruće.
Hipodromski kvart bio je spržen. Čuli su zujanje udaljenog prometa. Ležerno se
okretao na drugu stranu.
Henry je bio u trafici, gore na Posejdonovoj cesti, odmah ispod Tipplerovog prolaza i
kad se trijumfalno vratio kući, izvukao je Claya na ulicu. Ogledao se oko sebe i onda to
izrekao.
“Evo.” Bremeniti šapat. Ispod majice kratkih rukava izvukao je Playboy.
“Pogledaj si malo ovo.”
Pružio mu je časopis i otvorio ga na sredini gdje joj je presavijeni list prelazio tijelom
- a bila je i čvrsta i meka, i ispupčena i divna, na svim savršenim mjestima. Djelovala je
upravo oduševljena vlastitim kukovima.
“Bogami, super, a?”
Clay je pogledao, naravno da je pogledao i sve ovo nije mu bilo nepoznato - bilo mu
je deset godina, s trojicom starije braće, vidio je gole žene na kompjutorskom zaslonu - ali
ovo je sad bilo skroz drugačije. Bio je to spoj krađe i golotinje, na sjajnom papiru.
(Kao što je rekao Henry: “Ma, to je život!”) Clay je zadrhtao od vedrog uzbuđenja i
začudo, pročitao joj ime. Osmjehnuo se, pogledao bolje i upitao:
“Zar se stvarno preziva Siječnja?”
Srce je u njemu jako zakucalo, a Henry Dunbar se iscerio.
“Naravno da se preziva”, odgovorio je, “moš se kladit.”

No kad su poslije stigli kući (nakon što su se nekoliko puta zaustavili da je ponovno
odmjere), roditelje su zatekli u kuhinji. Bili su na izlizanom podu i jedva da su uspravno
sjedili.
Otac se naslonio na ormariće.
Oči su mu bile ugašena modrina.
Naša majka je povratila - napravila je užasan nered - i sad je spavala naslonjena leđima
na njega, Michael Dunbar je sjedio i zurio pred sebe.
Dva dječaka su stajala.

244
 Knjige.Club Books

Odjednom su ostali bez erekcija, raspale su se, duboko U gaćama.

Henry je uzviknuo, reagirao i odjednom postao prilično odgovoran.
“Tommy? Jesi doma? Ne ulazi ovamo!” promatrali su tu svoju tako krhku majku, a
Miss Siječnja se smotala između njih.
Taj osmijeh, njen savršeni namještaj.
Sad je bilo bolno na to čak i pomisliti.
Miss Siječnja bila je tako... zdrava.
U ranu jesen to se moralo dogoditi, poslijepodne je za to bilo predodređeno.
Rory je već mjesec dana išao u srednju školu.
Clayu je bilo deset godina.
Kosa joj je opet izrasla, neobična, izrazitije žuta, ali ostatak je kopnio i nestajao.
Roditelji su otišli vari, a da to nismo ni znali.
U maloj, bijelog zgradi blizu trgovačkog centra.
Miris krafni s prozora.
Hrpa medicinskih aparata, hladnih, sivih, ali gorućih, i rakom izjedeno lice kirurga.
“Izvolite sjesti”, rekao je.
Riječ agresivno ponovio je barem osam puta.
Nemilosrdan u objašnjavanju.

Kad su se vratili, bila je večer, svi smo im izašli u susret pred kuću. Uvijek smo pomagali
unijeti vrećice iz dućana, ali te večeri nije se imalo što nositi. Po električnim vodovima
sjedili su golubovi. Nisu gukali, promatrali su.
Michael Dunbar ostao je kod auta, sagnuo se, ruke položio na toplu haubu dok je Penny
stajala iza njega i stavila mu dlan na kralježnicu. Na sve mračnijem, sve ravnomjernijem
svjetlu kosa joj je izgledala slamnata, vezana uredno u rep.
Dok smo ih gledali, nitko nije ništa pitao.
Možda su se bili posvađali.
Ali naravno, kad sad razmislim, tamo je vani s nama bila i smrt, smjestila se visoko
među golubovima, nehajno je visjela s vodova. Gledala ih je panoramskim pogledom.
Penny nam je rekla sljedeće večeri, u kuhinji, pukao je, slomljen. Otac u nekoliko
dijelova. Jasno se sjećam toga kako je Rory odbio povjerovati pa je ubrzo potpuno
pomahnitao i ponavljao: “Što?” pa “Što?” pa “ŠTO?” Bio je sav čvrst, žilav i zahrđao.
Srebrne oči su mu se smračile.
A Penny, tako mršava, takav stoik.
Povratila je ravnotežu, poslužila se poslovnim tonom.
Oči su joj bile zelene, divlje.
Kosu je rasplela, rasula, ponavljala se, govorila nam je: “Momci, umrijet ću.”

245
 Knjige.Club Books

Roryja je, mislim, smoždilo kad je to rekla drugi put.

Stisnuo je šake i otvorio ih.
Svi smo u tom trenutku ispustili zvuk - nekakav tiho-glasan, neobjašnjive vibracije - a
on je pokušavao premlatiti kuhinjske elemente, tresao ih je i odgurnuo me. Mogao sam ga
vidjeti, ne i čuti.
Ubrzo je dograbio onog koji mu je bio najbliži, ispalo je da je to Clay i zaurlao mu je
kroz košulju, onda mu je prišla Penny, završila je na obojici, a Rory nije mogao prestati.
Sad to čujem u daljini, ali tada me odbacilo unatrag - glas u kući nalik na one iz uličnih
tučnjava. Rikao je Clayu u grudi, kroz dugmad, ravno u srce. Neprestano ga je udarao dok
se Clayu u očima nije upalila vatra, a njegove stvrdnule, ugasile.
Bože mili, još i danas mi taj zvuk odjekuje u glavi.
Strašno se trudim taj trenutak odgurnuti što dalje.
Ako mogu, tisućama kilometara.
Ali čak i sad, dubina tog urlika.
Vidim Henryja blizu tostera, kako je, kad je bilo bitno, ostao bez riječi.
Vodim Tommyja potpuno ošamućenog do njega, oborio je pogled na mutne mrvice.
Vidim našeg oca, Michaela Dunbara, kojeg se više nije dalo popraviti, do sudopera, a onda
se spustio po Penny - s rukama na ramenima koja su mu se tresla.
I ja u sredini, skupljam svoj vlastiti plamen, paraliziran.
I na kraju, naravno, vidim Claya.
Vidim četvrtog brata Dunbara - tamnokosog, bačenog na pod - lice mu je zurilo
odozdo. Vidim momke isprepletenih ruku. Vidim našu majku kako ih je tijelom obgrlila -
i kad bolje razmislim, možda je to bio onaj pravi uragan u toj kuhinji, kad su dečki još bih
samo dječaci, a ubojice još muškarci.
I naša majka, Penny Dunbar, kojoj je ostalo šest mjeseci života.

246
 Knjige.Club Books

Šesti dio
GRADOVI + VODE
+ ZLOČINCI + LUKOVI
+ PRIČE + PREŽIVJELI

247
 Knjige.Club Books

DJEVOJKA KOJA JE
IZAŠLA IZ RADIJA

U srijedu ujutro Clay se po mraku sjurio do grada u koji je stigao kad je svanulo i u Silver
Corner Shopu kupio novine.
Zastao je na pola puta kući: proučavao je raspored konjičkih utrka.
Tražio je određeno ime.
Preko dana su razgovarali i radili, pisali i planirali, Ubojici su novine izazvale
znatiželju, ali još se nije usuđivao pitati. Vrijeme je ispunio drugim stvarima. Bili su tu
listovi skica i izmjera. Troškovi drveta za potpornu skelu i ostale skele. Bili su tu nacrti
kamenja za lukove, za što je Clay rekao da ima nešto novca, na što mu je brzo rečeno neka
ga zadrži.
“Vjeruj mi”, rekao mu je Ubojica, “sve je tamo puno jama. Znam gdje ćemo naći
kamen.”
“Kao u onom selu”, rekao je gotovo odsutno Clay. “Settignanu.”
Michael Dunbar je zastao. “Sto si to rekao?”
“Settignanu.”
I tad se Clay, uhvaćen u tom trenutku između odsutnosti i spoznaje - onog što je rekao,
i što je još važnije, onog na što se to odnosi - uspio zbližiti s Ubojicom i istovremeno ga
odgurnuti od sebe. U jednom trenutku izbrisao je velikodušnost prethodne večeri - iskazanu
u onom “tu mi se sviđa, volim biti tu” - ali je dao do znanja da zna puno više.
Eto ti, pomislio je, pa malo razmisli.
Ali je pustio da stvar ostane na tome.

Odmah nakon pola jedan, dok je sunce pržilo riječno korito, Clay je rekao: “Čuj, bi li bio
problem ako bi uzeo ključeve od auta?”
S Ubojice se slijevao znoj.
Što će ti?
248
 Knjige.Club Books

Ali naglas je odgovorio: “Ne bi, naravno, znaš gdje su?”

Malo prije dva opet, a onda još jednom, u četiri.
Clay je otrčao među eukaliptuse, sjeo za volan i upalio radio. Tog dana su konji bili
Spektakularni, iza njega Vrućina, pa Čokoladna Torta. Najbolji plasman bilo joj je peto
mjesto.
Nakon posljednje utrke, kad se vratio do rijeke, rekao je: “Hvala, ovo je bilo sad i
nikad više, nedisciplina.” A Michaelu Dunbaru to se učinilo baš zabavnim.
“Moraš onda malo prekovremeno.”
“U redu.”
“Ma, šalim se.” Ali onda se malo okuražio. “Ne znam što si tamo radio”, nakratko je
zasjala modrina iz njegovih očiju, duboko iza jagodica, “ali sigurno je jako važno. Kad
dečki počnu zapostavljati stvari, to je obično zbog neke cure.”
Clay je ostao primjereno zapanjen.
“A, i Settignano je”, nastavio je Ubojica (jer je osjetio da ga je stjerao u kut), “mjesto
u kojem je Michelangelo učio raditi s mramorom i rezao ploče za svoje skulpture.”
Što je značilo: ne znam kad.
Ne znam kako.
Ali našao si ga, našao si Kamenolomca.
Jesi li onda našao i ženu - Abbey Hanley, Abbey Dunbar? Jesi li tako došao do knjige?
Jesi.
Penny ti je pričala o njoj, zar ne?
Prije nego što je umrla.
Ispričala ti je, pronašao si je, čak ti je i knjigu dala - tu je Ubojica pogledao Claya koji
je sad i sam bio skamenjen, kao skulptura od krvi i kamena.
Tu sam, rekao je Michael Dunbar.
Znam, ostavio sam te, ali tu sam.
Razmisli o tome, Clay.
I razmislio je.

249
 Knjige.Club Books

KRVNIKOVE RUKE

U plimi prošlosti Dunbara prošle su tri i pol godine, a Clay je budan ležao u krevetu. Bilo
mu je trinaest godina. Crnokos, dječačkog izgleda i mršav, od te nepomičnosti odudaralo
je tek lupanje njegovog srca. U oba oka bilo je vatre.
Časak kasnije kliznuo je iz kreveta, odjeven.
Na sebi je imao kratke hlače i majicu kratkih rukava, bosonog. Istrčao je van u
hipodromski kvart, trčao ulicama i urlao.
A sve to bez riječi: tata!
TATA!
TATA, GDJE SI?!
Bilo je to u proljeće, malo prije nego što će zarudjeti zora, trčao je prema obrisima
zgrada gdje se pričalo da se nalaze kuće. Obasjali bi ga farovi automobila, poput para
duhova, prošli bi pa nestali. Tata, dozivao je.
Tata.
Usporio je korake, pa stao.
Michael Dunbar, gdje si?
Te godine, ranije, dogodilo se:
Penelopa je bila mrtva.
Umrla je u ožujku.
Umiranje je potrajalo tri godine, trebalo je trajati tri mjeseca. Bila je sama esencija,
koncentrat Jimmyja Hartnellinga - mogao ju je ubijati koliko je god htio, ali Penelopa neće
umrijeti. Kad je naposljetku podlegla, tiranija je počela odmah.
Od oca smo se, mislim, nadali nadi - hrabrosti i nečem bliskom - da nas, recimo, jednog
po jednog - zagrli ili nas digne kad dotaknemo dno.
Ali nije se dogodilo ništa slično.
Par iz policijskog auta nas je ostavio.
Hitna pomoć otplivala niz ulicu.

250
 Knjige.Club Books

Michael Dunbar nam je došao svima, prema nama, onda van i dalje u svijet. Došao je
do travnjaka i nije se zaustavio.
Petorica smo ostali nasukani na trijemu.

Pogreb je bio jedan od onih jarko osvijetljenih događaja.

Groblje na osunčanom vrhu brda.
Naš otac je pročitao odlomak iz Ilijade:
Nego lađu ded crnu u pučinu rinimo divnu.
Nosio je isto odijelo koje je imao na vjenčanju i ono koje je obukao godinama kasnije,
kad se vratio i suočio s Ahilejem. U njegovim modrim očima nije bilo svjetla.
Henry je govorio.
Oponašao je njen naglasak iz kuhinje i ljudi su se smijali, ali njemu su u očima bile
suze i na sprovodu je bilo barem dvjesto klinaca iz srednje škole Hyperno, svi u savršenim
uniformama, teškim, urednim, tamno zelenim.
I dečki i cure. Govorili su o metronomu. Nekolicinu je učila čitati. Mislim da je onima
najgrubljima ovo palo najteže. “Zbogom nastavnice, zbogom nastavnice, zbogom
nastavnice.”
Neki su dok su izlazili na svjetlo dodirivali lijes.
Obred je obavljen vani.
Vratit će je unutra da je spale.
Lijes je kliznuo u vatru.
Bilo je to stvarno nekako nalik na klavir, ali ovaj put s neuglednim rođakom tog
glazbala.
Kako god da to čovjek predstavi, bio je to samo komad drveta po kojem su pobacali
tratinčice. Odlučila je da se pepeo neće rasuti, niti držati poput pijeska u urni. Ali platili
smo za mali spomen - ploču pred kojom možemo stajati i sjećati je se, gledati je nad
gradom.
Odnijeli smo je sa sprovoda.
S jedne strane smo bili Henry, Clay i ja. S druge Michael, Tommy i Rory - baš kao i
naše nogometne ekipe kod kuće - a žena u lijesu nije imala težinu. Lijes je pak bio težak
cijelu tonu.
Bila je pero obloženo kamenjem.
Na kraju karmina, i raznih čajeva i kolača, stajali smo ispred zgrade.
Svi u crnim hlačama.
Svi u bijelim košuljama.
Izgledali smo kao hrpa mormona, samo što nas nisu krasile velikodušne namjere.
Rory je bio šutljiv i srdit.

251
 Knjige.Club Books

Ja sam bio kao bilo koji drugi nadgrobni spomenik, samo što su mi oči blještale i
gorjele.
Henry je gledao van.
Tommy još imao vlažne obraze od suza.
A tu je, naravno, bio i Clay, koji je stajao, pa se spustio na kauč. Na dan njene smrti u
ruci je našao kvačicu i sad ju je stezao dok ga ruka nije zaboljela, onda ju je brzo vratio u
džep. Ni jedan od nas nije je vidio. Bila je svijetle boje i nova - žuta - a on ju nije mogao
prestati vrtjeti. Kao i svi mi ostali, čekao je našeg oca, ali otac je nestao. Šutirali smo
vlastita srca po podu, poput mesa, mekana i krvava. Ispod nas sjao se grad.
“Gdje je dovraga?”
To sam napokon upitao ja kad se čekanje protegnulo na dva sata.
Kad je stigao, bilo mu je teško gledati nas i nama gledati njega.
Djelovao je zgrbljen, slomljen.
Bio je pusta zemlja u odijelu.

Neobično, to vrijeme nakon sprovoda.

Tijela i ozlijeđeni posvuda.
Dnevna soba više je nalikovala bolničkom odjelu, ali onakvom kakvim ga prikazuju u
filmovima. Bili su tu dečki, sprženi, dijagonalno. U obliku onoga na čemu smo ležali.
Neprimjereno sunce svejedno je sjalo.

Iznenadilo nas je kako su se brzo pojavile pukotine kod Michaela Dunbara, čak i u
stanju u kojem je bio.
Naš otac je postao pola oca.
Druga, mrtva polovica otišla je s Penny.
Jedne večeri, nekoliko dana nakon sprovoda, opet je nestao, a nas petorica dali smo se
u potragu, prvo smo ga išli tražiti na groblje, a onda u Naked Arms (logika slijedi).
Kad smo ga konačno našli, doživjeli smo šok kad smo otvorili garažu i vidjeli da leži
pokraj mrlje od ulja jer je policija odvezla auto. Nedostajala je samo galerija likova Penny
Dunbar, ali opet, nju, zar ne, nikad nije ni slikao.
Neko vrijeme je i dalje išao na posao.
Ostali su se vratili u školu.
Ja sam tad već dugo radio za tvrtku koja polaže parkete i sagove. Čak sam kupio i stari
karavan, od tipa s kojim sam ponekad radio.

U početku su oca zvali u školu i bio je savršeni poslijeratni šarlatan: dobro odjeven, obrijan.
Čovjek koji stvari drži pod nadzorom. Nosimo se s tim, rekao bi, a ravnatelji bi kimali,

252
 Knjige.Club Books

učitelji bivali preveslani, nikad nisu uspijevali naslutiti taj ponor u njemu. Skrivala ga je
odjeća.
Nije bio od onih mnogobrojnih muškaraca koji slobodu nađu u piću i zlostavljačkim
ispadima. Ne, njemu se bilo lakše povući, bio je tu, ali nikad prisutan. Sjedio je u praznoj
garaži s čašom iz koje nikad nije pio.
Zvali smo ga na večeru, ostavio bi dojam čak i na Houdinija. Nestajao je polako i
ustrajno.
Ostavio nas je tako, na rate.

A nama, braći Dunbar, tih prvih šest mjeseci otprilike je prošlo ovako:
Tommyja je njegova učiteljica u osnovnoj školi pomno pratila. Javila je da se dobro
drži.
Trojica koja su išla u srednju morala su se javljati nastavnici koja je obavljala i dužnosti
psihologa. Bio je jedan na toj dužnosti i prije nje, ali našao je drugi posao. Naslijedila ga
je skroz dobra duša, žena toplih ruku Claudia Kirkby. U to vrijeme imala je tek dvadeset i
jednu godinu. Brineta, prilično visoka. Nije se previše šminkala, ali je uvijek nosila visoke
pete.
U svom kabinetu je objesila postere - Jane Austen sa šipkom za utege te MINERVA
McGONAGALL JE BOŽICA. Na stolu je držala knjige i projekte, koje je i dalje
pregledavala i ocjenjivala.
Kod kuće bi, nakon što su bili kod nje, često vodili razgovore kakve dečki već vode:
razgovore koji to ustvari uopće nisu.
Henry: “Dobra stara Claudia, a?”
Rory: “Ima baš dobre noge.”
Boksačke rukavice, noge i grudi.
To je sve oko čega su cijelog života mogli naći zajednički jezik.
Ja: “Daj umuknite, za boga miloga.”
Ali zamišljao sam te noge, morao sam.
A što se same Claudije tiče, bliži kadar: imala je dražesnu pjegu na obrazu točno u
sredini. Drage i smeđe oči. Držala sjajno predavanje iz engleskog o Otoku plavih dupina
te Romeu i Juliji. U ulozi savjetnice puno se smiješila, ali se u to nije previše razumjela, na
fakultetu je slušala kratki kolokvij iz psihologije na temelju kojeg su zaključili da je
kvalificirana baviti se ovakvim katastrofama. Dodatan posao najvjerojatnije je dobila kao
nastavnica s najkraćim stažem u školi - dodijelili su joj ga vjerojatno više u nadi, nego što
su u nju stvarno vjerovali. Ako bi joj dečki rekli da je s njima sve u redu, željela im je
povjerovati. Jedan ili dvojica zapravo su i bili dobro, kad se sve uzme u obzir, ali jedan nije
bio ni približno.

253
 Knjige.Club Books

I možda te na kraju baš ovakve male stvari dokrajče - dok su mjeseci jedan za drugim s
kalendara silazili prema zimi. Gledati ga kako se vraća s posla.
Sjedi u autu, katkad satima.
Prašnjave mu ruke na volanu:
nije više bilo pastila Anticols.
Nije ostao ni jedan Tic-Tac.
Umjesto njega, vodu sam plaćao ja.
Potom i struju.
Uz igralište za nogometne utakmice vikendom.
Gledao je, ali nije vidio, potom se više nije ni pojavljivao.
Mišići su mu olabavili, ruke postale mlitave, bez ikakvog značenja. Betonski trbuh
počeo se trusiti. Bio je to odlazak u smrt tako da on prestane biti on.
Zaboravljao nam je rođendane, čak i moj osamnaesti.
Portal u odraslo doba.
Ponekad bi s nama objedovao, uvijek bi oprao posuđe, ali onda bi otišao van, vratio se
u garažu ili bi stajao ispod sušila za rublje, a Clay bi izašao s njim - znao je nešto što mi
ostali nismo znali. Otac se od svih nas bojao samo Claya.
Jedne od rijetkih večeri kad je bio kod kuće, dječak ga je zatekao za klavirom kako
zuri u one ispisane tipke i stao je blizu, iza njega. Prsti su mu zastali usred UDAJ.
“Tata?”
Ništa.
Htio mu je reći - tata, sve je u redu, nema problema što se to dogodilo, u redu je, u
redu, nikome neću reći. Ništa. Nikad. Neću im reći.
I opet je tu bila kvačica.
Spavao je s njom, od nje se nikad nije odvajao.
Katkad bi ujutro, nakon što je cijelu noć ležao na njoj, u kupaonici pregledavao nogu
- kao kakav crtež koji mu je nacrtan na bedru. Katkad je želio da mu priđe u mraku i izvuče
ga budnog iz kreveta. Kad bi ga barem naš otac izvukao van, iza kuće, bilo bi mu svejedno
što je samo u gaćama, s kvačicom zataknutom za lastiku.
Možda bi onda mogao opet biti klinac.
Mogao bi imati mršave ruke i dječačke noge, zaletjeti se u stup sušilice za rublje. Tijelo
bi zakačilo ručicu. Metal po rebrima. Pogledao bi gore i između žica ugledao tihe redove
kvačica. Tama mu ne bi smetala, vidio bi samo oblik i boju. Satima bi mogao puštati da ga
udara, sve do jutra, kad bi kvačice mogle zastrti grad - dok ne zasjene i samo Sunce.
Ali baš se o tome radilo.
Naš otac nikad se nije pojavio i tako ga izvukao.
Samo niz rata, postupno udaljavanje.
Michael Dunbar uskoro će nas ostaviti.

254
 Knjige.Club Books

Ali prvo nas je ostavio na miru.

***

Na kraju je bilo skoro punih šest mjeseci od njene smrti.

Jesen je postala zima, pa proljeće, a on nas je ostavio gotovo bez riječi.
Bila je nedjelja.
Ono prijelazno doba kad nije ni jako kasno, ni jako rano.
U toj fazi još smo imali krevet na tri kata i Clay je spavao na srednjem ležaju. Negdje
u tričetvrt četiri se probudio. Ugledao ga je pored kreveta, obratio se njegovoj košulji i
torzu.
“Tata?”
“Samo ti spavaj.”
U zavjesama se vidio mjesec. Čovjek je nepomično stajao, a Clay je shvatio, zažmirio
je, učinio kako mu je naloženo, ali je nastavio govoriti. “Tata, ti odlaziš, zar ne?”
“Šuti.”
Prvi put nakon više mjeseci dodirnuo ga je.
Naš se otac sagnuo i dodirnuo ga, objema rukama - a to su bile krvnikove ruke, bez
sumnje - po glavi i po leđima. Bile su prašne i tvrde. Tople, ali potrošene. Pune naklonosti,
ali okrutne, bez ljubavi.
Dugo je ostao tako, ali kad je Clay otvorio oči, više ga nije bilo, posao je službeno
obavljen. Nekako je i dalje ćutio te ruke, čovjeka koji ga je zagrlio i dodirnuo mu glavu.
U toj kući smo tada bili petorica.
Sanjali smo u svojim sobama i spavali.
Bili smo dečki, ali isto tako i čudesni: ležali smo, živi, disali...
Jer te nas je noći ubio.
Sve nas je ubio u krevetima.

255
 Knjige.Club Books

ARKANSAS

U Silveru su dani u suhom riječnom koritu prelazili u tjedne, a tjedni u mjesece. Clay je
uveo kompromisno rješenje - kući je radi The Surroundsa odlazio subotom, ali samo kad
je Michael bio u rudniku.
Inače su svaki dan ustajali prije svitanja.
Vraćali se dugo nakon što je pao mrak.
Kad se ustalila zima, dolje su palili vatru i radili do duboko u noć. Insekti su se odavno
smirili. Proživljavali su svježe, crvene sutone i miris dima tijekom jutra. Polako se i vrlo
ustrajno počeo oblikovati most, ali to ne biste mogli razaznati. Riječno korito bilo je više
kao soba i to soba kakvog tinejdžera, samo što je po njoj umjesto čarapa i odjeće bila
pobacana iskopana zemlja te ukoso postavljene i u križ poslagane drvene letve.
Dolazili su sa svakom zorom i ostajali.
Dječak, muškarac i dvije šalice za kavu.
“To je više-manje sve što ti treba”, rekao je, ali znali su da Ubojica laže.
Trebao im je i radio.

U petak su se odvezli u grad.

U ogranku dobrotvornog društva St. Vincent de Paul našao je što mu treba.
Bio je dugačak, crn, kao da se po njemu skorila prljavština - pokvareni radio-kasetofon
koji je nekim čudom ipak radio, ali samo ako si ga na to natjerao ljepljivom trakom. Čak
je i kaseta još bila unutra, kompilacija Rolling Stonesa koju je netko sastavio sam.
Zato bi svake srijede i subote bila izvučena antena, pod četrdeset i pet stupnjeva.
Ubojica je ubrzo shvatio koje se utrke prate.

Kad bi Clay povremeno dolazio kući u Archerovu, bio je šokantno živahan i potrošen,
prašnjav. Imao je pune džepove prašine. Uzimao bi odjeću, kupovao čizme koje bi od
smeđih postajale smećkaste, pa izlizano blijede. Uvijek bi sa sobom donosio radio i ako je
ona jahala u nekoj utrci u Hennesseyju, išao bi tamo. Ako bi utrka bila drugdje - u

256
 Knjige.Club Books

Rosehillu, Warwick Farmu ili Randwicku - slušao bi prijenos, unutra, u kuhinji, ili bi se
sam smjestio iza kuće, na trijemu. Onda bi je čekao u The Surroundsu.
Došla bi i tamo s njim ležala.
Pričala mu o konjima.
On bi gledao u nebo, ali ne bi to spominjao, činjenicu da ni jedno od grla koje jaše
nikad ne pobijedi. Vidio je da je to tišti, ali ako to još izgovori naglas, stvar će samo
pogoršati.
Bilo je hladno, ali nikad se nisu žalili, ležali su u trapericama i teškim jaknama. Ona s
tim mozaikom plamenih pjega. Katkad bi na glavi imala kapuljaču iz koje bi onda izvirili
dugi pramenovi kose. Svrbjeli su ga po vratu. Uvijek bi našla način.
Baš prava Carey Novac.

Michael Dunbar je u srpnju, kad je navečer otišao u rudnik, ostavio nove bilješke, kao
prilog nacrtima za skelu i dimenzijama kalupa i lukova.
Clay se osmjehnuo kad je vidio skicu potporne skele. Nažalost, morao je opet početi
kopati - ovaj put da se sagradi rampa preko koje će dovoziti kamene blokove.
Počeo je kopati u stranama korita i pažljivo je oblikovao put, nije to bio samo most
već i sve oko njega, a on je na tim stvarima još napornije radio kad bi u koritu ostao sam.
Radio je i slušao i teturajući se vraćao u kuću. Srušio bi se na uleknuti kauč.

***

Nakon Settignana došlo je do prešutnog sporazuma.

Ubojica to neće spominjati.
Neće pitati što Clay zna.
Koliko zna o Kamenolomcu i Michelangelu? I o Abbey Hanley, Abbey Dunbar? O
slikanju? Njegovim slikama.
Kad bi Michael bio odsutan, Clay bi čitao omiljena poglavlja i poglavlja koja je najviše
voljela Carey.
Njoj su najdraža i dalje bila ona rana: grad i odrastanje.
Slomljeni nos u tinejdžerskim godinama.
Kako je isklesao pietu, Krista - poput tekućine - u Marijinom naručju.
Clayu je to i dalje bio David.
David i Robovi.
Volio ih je baš onako kako ih je volio i otac.
Sviđao mu se još jedan opis u knjizi, mjesta na kojem ti kipovi danas stoje - u Firenci,
u Akademiji.

257
 Knjige.Club Books

Danas se David nalazi na kraju hodnika Galerije, u kupoli svjetla i prostora. I dalje
ga muči neodlučnost: zauvijek u strahu, vječito prkosan, donosi odluku. Može li se
uhvatiti u koštac s Golijatovom snagom? Gleda prema nama, iz daleka, a čekaju i
udaljeni Robovi. Borili su se i čekali stoljećima - čekali da se kipar vrati i dovrši ih -
a morat će čekati još nekoliko stoljeća...

Kad bi dolazio kući, katkad bi se popeo na krov.

Ponekad bi čitao na jednoj strane kauča, a ja bi sjedio na drugoj. Često smo svi skupa
gledali filmove.
Misery i Pobješnjeli Max 2.
Božji grad. (“Što?” doviknuo bi Henry iz kuhinje. “Nije valjda da ćemo za promjenu
nešto što je snimljeno u ovom stoljeću!”) A poslije, protuteža, Čudnovata znanost. (“Hajde,
malo se ipak popravljamo - čak 1985.!”) Taj zadnji film je isto bio dar, ovaj put
rođendanski, zajednički Roryjev i Henryjev poklon.
Večer drugog dvostrukog programa bila je sjajna.
Svi smo sjedili, zinuli i gledali.
Sirotinjski kvartovi Rija su nas oborili s nogu.
A onda smo se divili Kelly LeBrock.
“Oj”, rekao je Rory, “povuci riječ!” i “Ova stvar je trebala pokupiti Oscare!” -

Na rijeci, uz radio, nakon nekoliko, a potom nekoliko desetaka njenih utrka, nikako da
pobijedi. Ono prvo poslijepodne u Hennesseyju - kad je ušla u putanju pa izgubila zbog
uloženog protesta - odjednom se činilo strašno daleko, kao da je bilo prošle godine, iako
ne dovoljno daleko da je i dalje ne bi boljelo.
Jednom kad je jurnula stazom, na kobili imena Puška Za Uspavljivanje, džokeju ispred
nje odletio je bič koji ju je udario ispod brade. Na trenutak joj je odvratio pažnju, a konj je
izgubio ritam.
Na cilj je stigla četvrta, ali živa, i potpuno popizdila.

Naposljetku je došao i taj dan, morao je doći.

Bila je srijeda poslijepodne.
Utrka je bila u Rosehillu, a konj je bio majler imenom Arkansas.
Clay je u riječnom koritu bio sam.
U gradu je danima kišilo, a ona je konja povela unutrašnjom stazom. Drugi džokeji su
se odlučili, ispravno, konje držati na čvršćem terenu, Carey je poslušala McAndrewa.
Savjetovao ju je mudro i smrtno ozbiljnog lica: “Mala, samo ga ti tjeraj kroz lokve. Nek
bude uz ogradu, ma da mi ima boju po sebi kad ga vratiš, jesi razumjela?”
“Jesam.”

258
 Knjige.Club Books

Ali McAndrew joj je na licu vidio sumnju. “Čuj, nitko cijeli dan nije onuda protrčao,
teren možda izdrži, a skratit ćeš si stazu nekoliko koraka.”
“Petar Pan je jednom tako pobijedio na Kupu.”
“Nije”, ispravio ju je, “nije, nego je radio suprotno, trčao je u vanjskoj stazi, ali je cijela
staza bila prava kaljuža.”
Bila je to za nju rijetka pogreška, sigurno je bila suviše nervozna pa se McAndrew
kratko osmjehnuo - što je za njega na dan utrke bio maksimalni mogući osmijeh. Puno
njegovih džokeja ne bi ni znalo tko je Petar Pan. Ni konj, niti književni lik.
“Ma, dovraga, samo ti stigni prva.”

***

I stigla je.
U riječnom koritu Clay je slavio.
Spustio je ruku na dasku skele. Čuo je ljude koji vole piti kako govore: “Daj ti meni
četiri piva i nikad mi nećeš skinuti osmijeh s lica”, on se sad zbog ovog tako osjećao.
Pobijedila je u utrci.
Zamislio ju je kako ga uvodi u cilj, ozarenost i te ruke poput kazaljki na satu,
McAndrew. Na radiju su ubrzo prešli na Flemington, na jugu, a komentator je prijenos
završio uz smijeh.
“Ma pogledajte je samo, džokejku, grli svog starog, okorjelog trenera - i pogledajte
samo McAndrewa! Jeste li u životu vidjeli čovjeka kojem bi bilo više neugodno?”
Radio se smijao, a s njim i Clay.
Stanka, onda natrag na posao.

Kad je sljedeći put putovao kući, u vlaku je razmišljao i sanjario. Zamišljao je mnoštvo
prizora proslave Arkansasove pobjede, ali trebao je znati da se ni jedan neće ostvariti.
Otišao je ravno na tribine Hennesseyja.
Gledao je njene utrke u kojima je dvaput stigla četvrta i jednom treća. A onda je vidio
drugu pobjedu u karijeri. Jahala je sprintera imenom Izljev Krvi U Mozak, u vlasništvu
bogatog pogrebnika. Izgleda da je sve konje nazvao po smrtonosnim oboljenjima,
Embolija, Srčani Udar, Aneurizma. Najviše mu se dopala Influenca. “Jako podcijenjena”,
govorio je, “ali pravi ubojica.”
Izljev Krvi U Mozak uspjela je održati smirenim i raspoloženim i navela ga na ubrzanje
po izlasku iz zavoja. Kad je ušla u cilj, Clay je promatrao McAndrewa.
Bio je napet, ali uzbuđen, u tamno modrom odijelu.
Gotovo mu je uspio pročitati s usana.
“Nemoj ni pomišljati da me zagrliš.”

259
 Knjige.Club Books

“Ne brinite”, rekla mu je, “ovaj put neću.”

Clay je poslije pješice krenuo kući.

Prošao je pored glavnih ulaza na Hennessey, zadimljenog parkirališta i blještavog reda
crvenih stop-svjetala. Skrenuo je na Gloamingovu cestu, na kojoj je vladao očekivani,
bučni prometni zastoj. S rukama u džepovima.
Grad se s večeri sklapao, a onda...
“Hej!”
Osvrnuo se.
“Clay!”
Izašla je iza ulaza.
Presvukla se iz jahačkog odijela u traperice i majicu, ali je još bila bosonoga.
Opet se osmjehnula, kao u ciljnoj ravnini.
“Clay, čekaj! Čekaj...” Osjetio je njenu vrelinu i krv koja joj je kolala žilama, dostigla
ga je i stala pet metara od njega, a on joj je rekao: “Izljev Krvi U Mozak.” Onda se
osmjehnuo i kazao: “Arkansas.”

Zakoračila je kroz mrak, gotovo skočila prema njemu. Umalo ga oborila.

Bilo joj je tuklo kao olujna fronta - ali topla, u njegovoj jakni - a ta prometna gužva i
dalje je stajala zarobljena nepomična u zastoju.
Užasno ga je snažno zagrlila.
Ljudi su prolazili pokraj njih i gledali, ali njih dvoje nije bilo briga.
Stala mu je bosim nogama na cipele.
Ono što mu je rekla u jamici iznad ključne kosti.
Osjetio je grede njenog žgoljavog grudnog koša, svojevrsnu skelu, dok ga je grlila
žestoko i nimalo kao prijateljica: “Falio si mi, znaš.”
Stisnuo ju je i to je boljelo, ali im se oboma svidjelo, njene spljoštene meke grudi.
Rekao joj je: “I ti si meni nedostajala.”
Kad su malo popustili, upitala ga je: “Kasnije?”
I: “Naravno”, odgovorio je. “Idem tamo.”
Otići će tamo i disciplinirano se vladati - prema vlastitom pravilniku, neizrečenom, ali
vječito prisutnom. Od nje bi ga svrbjelo, ali ne bi radila ništa više od toga. Ništa više od
toga, samo bi mu govorila sve i ne bi mu rekla da je baš to bilo najbolje - njena stopala na
njegovim.

260
 Knjige.Club Books

TRAGAČI

Neke surove činjenice iz prošlosti.

Majka nam je bila mrtva.
Otac pobjegao.
Clay ga je nakon tjedan dana i dalje tražio.
U onom što je prethodilo, svakim satom, nešto se u njemu gradilo, ali nije do kraja
shvaćao što: kao kad si živčan prije nogometne utakmice, ali osjećaj nikako da se rasprši.
Možda je razlika u tome što se nogometne utakmice igraju. Istrčiš na teren, počne i onda
završi. Ali ovo ne. Ovo je neprestano samo počinjalo.
Clayu je, kao i svima nama, nedostajao na neki neobičan, istrošen način.
Već nam je dovoljno teško bilo što nam nedostaje Penny.
S tim si barem znao što ćeš, u tome je ljepota smrti - konačna je. S ocem je bilo tako
puno pitanja, a misli su bile puno opasnije.
Kako nas je mogao ostaviti?
Kamo je otišao?
Je li s njim sve u redu?
Tog jutra, tjedan prije, kad je Clay osvanuo budan, stajao je u sobi i odijevao se.
Uskoro je izašao, morao je ispuniti taj prostor.
Reagirao je iznenada i jednostavno.
Izašao na ulicu i potrčao.

***

Kao što sam rekao, ponavljao je: Tata! TATA! TATA, GDJE SI?!
Ali baš nije bio u stanju vikati.
Proljeće je jutro učinilo svježim.
Kad je izletio, dao se u bjesomučan trk, onda je hodao kroz tamu ranih sati.

261
 Knjige.Club Books

U navali straha i uzbuđenja nije znao kamo ide. Kad je počeo s tim unutrašnjim
zazivanjem, ubrzo je shvatio da se izgubio. Posrećilo mu se i nekako je nabasao na put
kući.
Kad je stigao, bio sam na trijemu.
Sišao sam i uhvatio ga za kragnu.
Privio sam ga uz sebe, jednom rukom.
Kao što sam rekao, napunio sam osamnaestu.
Palo mi je na pamet da bi se onda tako trebao i vladati.
“Jesi mi dobro?” upitao sam ga, kimnuo je.
Osjećaj u trbuhu je popustio.

Kad je to izveo drugi put, odmah sutradan, nisam imao toliko razumijevanja, opet sam ga
uhvatio za ovratnik, ali sad sam ga vukao travnjakom.
“Koji ti je vrag u glavi?” pitao sam ga. “Što to zaboga izvodiš?”
Ali Clay je bio sretan, nije si mogao pomoći, uspio je to zasad opet ublažiti.
“Jel ti mene uopće slušaš?”
Stali smo kod mreže protiv kukaca na vratima.
Dečko je bio bosonog, prljav.
Rekao sam: “Moraš mi obećati.”
“Sto da ti obećam?”
Tu je prvi put dolje zamijetio krv, poput hrđe među nožnim prstima, svidjelo mu se pa
se osmjehnuo, ta mu se krv strašno dopala.
“A da, u materinu, probaš sam pogoditi? Prestani ovako nestajati!”
Kao da nam nije dosta što je nestao on.
To sam pomislio, ali još nisam mogao izgovoriti.
“U redu”, rekao je, “neću.”
Clay je obećao.
I slagao.
Nestajao je svakog jutra, tjednima.
Ponekad bi izašli i mi, tražili ga.
Kad sad razmislim, pitam se zašto.
Nije bio u nekoj strašnoj opasnosti - najgore što mu se moglo dogoditi je da se opet
izgubi - ali nekako nam se to činilo važnim, još jedna stvar za koju smo se mogli uhvatiti.
Izgubili smo majku, a onda i oca, nismo si mogli priuštiti da izgubimo još koga. Odlučili
smo kako to jednostavno nećemo dopustiti. Opet, nismo ga baš mazili, kad bi se vratio,
dobio bi koljenom u bedro, zahvaljujući Roryju i Henryju.

262
 Knjige.Club Books

Već u to doba pojavio se problem, ma koliko mu nanosili bola, nismo mu mogli

nanijeti bol. Ili koliko ga god držali, nismo ga mogli zadržati. Već sutradan bi opet nestao.
Jednom smo ga čak uspjeli pronaći.
Bio je utorak, sedam sati.
Kasnio sam na posao.
U gradu je bilo prohladno i vjetrovito, a Rory ga je uspio opaziti. Otišli smo nekoliko
ulica prema istoku, gdje se Rogillina spaja s Hydrogenovom avenijom.
“Tamo!” rekao je.
Jurili smo ga do Ajaxovog prolaza kroz sporednu uličicu punu praznih gajbi za mlijeko
i uspjeli ga zgrabiti i pritisnuti uz ogradu, tad sam si baš dobro našpranjio palac hladnim,
sivim iverjem.
“Jebemti!” uzviknuo je Henry.
“Što je?”
“Mislim da me upravo ugrizao!”
“Ma to je moja kopča na remenu.”
“Daj mu stisni to koljeno!”
Ni sam toga nije bio svjestan, ali Clay se negdje duboko u sebi zavjetovao da se više
neće naći u situaciji da ga netko može tako pritisnuti, ili barem, ne tako lako.

No tog jutra gurali smo ga natrag ulicama našeg kvarta, napravio je pogrešku:
pomislio je da je to sve.
Nije bilo.
Michael Dunbar ga prethodnih mjeseci nije mogao vući kućom, zato sam sad tu bio ja,
gurnuo sam ga niz hodnik, bacio ga kroz stražnji ulaz van i preko oluka tresnuo ljestve.
“Evo”, rekao sam mu. “Penji se.”
“Kud - na krov?”
“Daj se penji ili ću ti polomiti noge. Pa da vidimo kako ćeš onda bježati...” Srce mu je
još dublje potonulo u pete jer kad se Clay popeo do sljemena, shvatio je što mu želim reći.
“Razumiješ? Vidiš koliko je taj grad velik?”
To ga je podsjetilo na nešto što se dogodilo pet godina prije kad je htio izvesti projekt
o svim sportovima na svijetu i Penelopu molio da mu nabavi novu bilježnicu. Mislio je da
će biti dovoljno da nabroji sve sportove za koje je čuo, do polovice prve strane naveo ih je
ukupno osam i shvatio da mu je posao potpuno uzaludan - kao što je, shvatio je sad,
beznadno i ovo.
Gore mu se grad uvišestručio.
Vidio ga je kako se prostire na sve strane.
Bio je golem, masivan, ogroman. Pristajao mu je svaki izraz koji je dotad čuo kad se
opisivalo nešto što se ne da poraziti.

263
 Knjige.Club Books

Koju sekundu gotovo mi ga je bilo žao, ali morao sam mu to utuviti u glavu.
“Mali, možeš ići koliko god daleko hoćeš, ali nikad ga nećeš naći.” Bacio sam pogled
preko kuća, beskrajnih krovova. “Clay, otišao je, pobio nas. To je ubojstvo.” Natjerao sam
se to reći. Natjerao se da mi se izrečeno svidi. “Od onoga što smo bili ništa više nije ostalo.”
Nebo je bilo neprekinuto sivilo.
Oko nas ništa osim grada.
Pokraj mene, dječak i njegova stopala.
Ubio nas je visjelo je među nama i nekako smo znali da je to stvarnost.
Tog dana nastao je nadimak.

264
 Knjige.Club Books

KONJ IZ RIVERINE

Od događaja na parkiralištu Hennesseyja pokrenuto je nešto novo. Na površini je sve

izgledalo normalno, nastavila se prava zima - sa svojim mračnim jutrima, čistim sjajem
sunca - kao i neumorna gradnja mosta.
Carey se nastavila stalno natjecati i pobijedila je u četiri utrke, što je broj pobjeda
povećalo na šest.
Kao i uvijek, izlazila mu je iz radija, volio je sjediti i zamišljati je. Triput je stigla treća,
ali ni jednom druga. Ta cura nije bila u stanju na cilj stići druga.
Clayu bi srijedom, kad bi Michael bio odsutan, sve to nedostajalo više nego inače, tad
bi radio i kutiju ponio među stabla. U ruci je držao upaljač, držao kvačicu. Sa smiješkom
pogledao peglu i pero. Sjedio je među otpalim komadima kore, kao kakvim modelima ili
odljevima dijelova tijela, poput ruku ili lakata.
Katkad bi ustao, kad bi krenuo finiš:
hajde, Carey, odvedi ga do cilja.
Kavalkada konja.
Kiama, Narwee i Engadine.
(Imala je, čini se, smisao za toponime.)
Kosilica. Redov.
Katkad opet Rat Ruža.
Kad ga je jahala, nije koristila bič.
Onda je došao dan, stigao je konj, džokej je odustao od utrke, iščašio rame. Grlo su
dodijelili Carey. Konj je dobio ime po provincijskom gradu u Riverini - i njena se situacija
trebala promijeniti, kao i tijek događaja.
Konj se zvao Cootamundra.

Sad je već bio kolovoz, jutra gotovo zaleđena. Drva i drvene građe bilo je posvuda. Gomile
blokova i kamena. U tišini su radili samo rukama, kao da grade tribinu, podij, a možda su
i gradili.

265
 Knjige.Club Books

Pridržavao mu je goleme daske.

“Ne tu”, rekao bi Michael Dunbar. “Tamo.”
Razmještao je i premještao.
Clay je, kad bi otac otišao na spavanje, puno noći proveo u rijeci. Blanjao bi drvo gdje
bi trebalo i trljao kamenje da bi mjere bile preciznije. Michael bi katkad donio čaj pa bi
sjedili na kamenju i gledali, okruženi drvenim monolitima.
Katkad bi se popeo na potpornu skelu koja je rasla iz dana u dan, sa svakim svojim
lukom. Prvi je bio gotovo potporna skela za potpornu skelu, a drugi su, jači, izradili brže,
zanatu su se učili uz rad. Više puta mu je na um pala fotografija, slavna snimka Bradfielda
- čovjeka koji je projektirao Vješalicu. Veliki luk je polako nastajao, a on bi ga opkoračio,
niti pola metra od ruba. Razmak je, poput smrti, bio pod njim.

Kao i uvijek, slušao je radio, puštali su obje strane kasete. Na njoj je bilo toliko
prepoznatljivih pjesama, ali najviše je volio Beast of Burden - možda kao počast Ahileju,
ili vjerojatnije, molbu upućenu Carey. Ona je bila negdje u tim pjesmama.
Onda je došla subota, u kasnijem dijelu mjeseca, a radio je namješten za prijenos
konjskih utrka. Došlo je do nekog problema u šestoj utrci, u startnim kućicama. Konj imena
Sad Stvarno Sanjaš. Jahao ga je Frank Eltham, konja je preplašio galeb i onda je u panici
napravio pravi lom. Eltham je uspio ostati u sedlu, ali baš kad je mislio da se konj smirio,
ritnuo se po zadnji put i to je bilo to, ode rame.
Konj je prošao samo s ogrebotinama.
Džokeja su poslali u bolnicu.
U posljednjoj utrci dana trebao je jahati vrlo perspektivno grlo - talentiranog
Cootamundru - vlasnik se zato obratio treneru, tražio da mu McAndrew dodijeli najboljeg
jahača kojeg ima na raspolaganju.
“Nemam koga. To je sve što imam.”
Svi iskusni džokeji već su bili rezervirani, morali su uzeti juniora.
Starac je viknuo čovjeku iza leđa:
“Hej, Carey.”
Pucala je od želje da zajaše.
Kad su joj dali crveno-zeleno-bijeli dres, otišla je ravno u Sraonicu - kako su zvali
svlačionicu za ženske džokeje jer je baš to i bila, stari zahod - i iz nje izašla spremna za
trku.
I znala je.
Konj će pobijediti.
Ponekad to čovjek jednostavno osjeća, rekla je.
Osjetio je to i McAndrew.
Rekao je tiho, potisnutom snagom:

266
 Knjige.Club Books

“Odvedi ga ravno na čelo i nemoj stajati dok ne dođeš do Gloamingove ulice”, na što
je Carey Novac kimnula.
Pljesnuo ju je po leđima kad je krenula.

U Silveru, na rijeci Amahnu, čuli su za naknadno uvrštavanje i kad je Clay prestao raditi
na kalupima, Michael Dunbar je konačno shvatio sve.
To je ta.
Carey Novac.
Tako se zove.
Sjeli su poslušati prijenos utrke i prošla je baš kako je McAndrew rekao, odvela je grlo
na čelnu poziciju. Konja nitko nije mogao dostići. Bio je velik, smeđ - pravi dorat. Bio je
hrabar i voljan trčati. Pobijedio je za četiri dužine tijela.

Dalje se događalo ovo:

tijekom rujna, na rijeci, kad god bi se Michael vratio iz rudnika rukovali bi se i potom
radili kao luđaci.
Rezali su, mjerili i pilili.
Rezali bi rubove kamenja, radili u savršenom ritmu.
Kad su bili gotovi sa sustavom remenice, testirali su težinu umetka između lučnih
krakova. Suzdržano bi kimali glavama, onda otvoreno, sretno, užad je bila čvrsta poput
Trojanaca, kotači su bili od čelika po sniženoj cijeni.
“Toga se nekad da naći po rudnicima”, rekao je Michael, s čime se Clay morao složiti.
Bilo je trenutaka kad bi zamijetili promjenu svjetla, kad bi nebo progutalo sunce. U
planinama bi se skupili crni oblaci, a onda se izgleda odvukli dalje. Ovdje im još nije bilo
mjesto, ali taj će dan sigurno doći.
S vremenom su isplanirali ploču kojom će obložiti kolnički sloj:
“Drvom?” predložio je Michael Dunbar.
“Ne.”
“Betonom?”
U obzir dolazi samo pješčenjak.

Onda se dalje događalo ovo:

vlasniku se nova džokejka svidjela.
Zvao se Harris Sinclair.
Za nju je rekao da je neustrašiva i da je prati sreća.
Svidjela mu se njena razgovorljiva kosa (čovjek bi pomislio da ti se ta kosa obraća,
rekao je), bila je žgoljava i onako seljački, čvrsto stajala nogama na tlu.

267
 Knjige.Club Books

U razdoblju pred proljetno prvenstvo u konjičkim sportovima Cootamundra je

pobijedio na još dvije utrke, protiv boljih, iskusnijih grla. Clayu je rekla da baš voli jahati
takvog konja koji trči na čelu jer su to najhrabrije životinje. Bila je vjetrovita subotnja
večer. Njih dvoje bili su u The Surroundsu. “Samo izleti i trči”, rekla je, a vjetar joj je
otpuhao riječi.
Čak i kad je konj stigao drugi (što je Carey bio prvi takav plasman u karijeri), vlasnik
joj je predao dar: svježe natočeno utješno pivo.
“Šališ se?” rekao je stari McAndrew. “Daj tog vraga ovamo.”
“A, u materinu, oprosti, mala.”
Bio je jedan od onih okorjelih poslovnih ljudi, pravnik dubokog glasa i dominantnog
stava i vječito je djelovao kao da se upravo vratio s ručka, a znao si da je taj ručak bio
dobar.

***

Do listopada se most već polako oblikovao, počele su prestižne proljetne utrke.

Djelomično su se održavale tu kod nas, ali uglavnom prema jugu, u Flemingtonu i po
drugim čuvenim hipodromima, kao što su Caulfield, Moonee Valley.
McAndrew je vodio tri konja.
Jedan je bio Cootamundra.
Vodila se rasprava sa Sinclairom. Ranije je držao da Carey ima potencijala - u čemu
je onda vidio i priliku za vlastitu slavu - ali ono drugo mjesto mu je dalo misliti. Dosad su,
naime, često mogli tražiti ograničenje težine opreme konja jer je džokej junior. U velikim
utrkama to nije bio slučaj. Jednog jutra ih je čula, rasprava se vodila u McAndrewovom
uredu, o rasporedima i neopranim tanjurima od doručka. Carey je bila vani, prisluškivala
je s uhom na vratima s mrežom protiv insekata.
“Gledaj, samo iznosim koje nam opcije stoje na raspolaganju, u redu?” rekao je
dubokim glasom Harris Sinclair. “Ennise, znam da je dobra, ali ovo je Prva skupina.”
“To je konjska utrka.”
“Utrka za nagradu Sunline-Northerly!”
“Da, ali...”
“Ennise, čuj...”
“Ne, čuj ti mene.” Taj glas strašila ju je prostrijelio. “Nema tu emocija, radi se o tome
da ona jaše tog konja - to je sve. Ako se ozlijedi, zaradi vremensku suspenziju, ili se u
sljedeća tri tjedna bude davila u kolačima, onda u redu, zamijenit ćemo je, ali sad? Ako
stvar funkcionira, nemam namjeru prčkati po tome. Morat ćeš mi vjerovati da znam što
radim, u redu?”
U tišini se osjećala sumnjičavost, onda je McAndrew opet progovorio.
“I tko je tu trener, u vražju mater?”

268
 Knjige.Club Books

“U redu...” rekao je Harris Sinclair, a djevojka se, dok je odmicala, popiknula i onda
pobjegla.
Zaboravila je na bicikl koji je vezala uz ogradu i otrčala kući, Tedu i Catherine. I noću
je uzbuđenje bilo prejako, nije mogla spavati pa je pobjegla, otišla van, ležala sama u The
Surroundsu.
Ono što, nažalost, nije čula, bile su riječi koje su izgovorene potom.
“Samo, Ennise moj,” rekao je Harris Sinclair, “vlasnik sam ipak ja,”
Bila je blizu, tako blizu, a onda su je zamijenili.

269
 Knjige.Club Books

OPSTANAK BRAĆE DUNBAR

Ovdje, u Archerovoj 18, ostala su nas petorica.

Bili smo braća Dunbar, živjeli smo dalje.
Svaki na neki od naših načina.
Clay je, naravno, bio šutljivac, ali prvo je bio čudak - onaj koji trči po hipodromskom
kvartu i dječak kojeg ćete naći na krovu. Kakva je samo pogreška bila odvesti ga onog dana
gore - žustro je to pretvorio u naviku. Što se pak tiče trčanja po predgrađu, sad smo znali
da će se svaki put vratiti da sjedi među crepovima, s onim pogledom na grad.
Kad sam ga pitao mogu li trčati s njim slegnuo je ramenima i uskoro je nastalo ovo:
treniranje, bježanje.
Savršeni bol i sreća.

Najprije je, usred toga, bilo ono s Roryjem.

Cilj mu je bio da ga izbace iz škole, još od predškolskog odgoja se htio ispisati i
pokušavao je u svakoj prilici. Jasno mi je dao do znanja da neće dopustiti da mu
neprijateljskim preuzimanjem kontrole postanem skrbnik ili roditelj. Bio je iskren, nije
ostavio mjesta sumnji:
vandalizam. Neprestano markiranje.
Učiteljima je govorio što si mogu obrisati sa zadaćama. Alkohol u krugu škole.
(“To je samo pivo, ne razumijem što ste se oko toga tako uzrujali!”)
Naravno, jedina dobra stvar koja je iz toga proizašla bilo je što sam se upoznao s
Claudijom Kirkby kad su ga prvi put suspendirali.
Sjećam se kako sam joj pokucao na vrata, ušao i ugledao sastavke razbacane po
radnom stolu. Nešto na temu Velikih očekivanja i onaj koji je stajao na vrhu dobio je četiri
od mogućih dvadeset bodova.
“Isusa ti, nije to valjda Roryjev?”
Nije se ni trudila složiti ih. “Nije, Rory je ustvari dobio jedan bod od dvadeset - taj se
dobije ako predaš sastavak. Ono što je napisao ne vrijedi ni boda.”

270
 Knjige.Club Books

Ali nismo tu zbog sastavka.

“Suspenzija?” upitao sam.
“Suspenzija.”
Bila je iskrena, ali ljubazna, zadivilo me što je pokazivala smisao za humor. Suspenzija
nije trivijalna stvar, ali bilo je nečeg u tonu njenog glasa. Mislim da me pokušavala umiriti.
U školi je bilo učenika u zadnjem razredu koji su djelovali starije od nje što me iz nekog
čudnog razloga činilo sretnim, da sam ostao u školi, završio bih je godinu prije. To mi se
nekako učinilo važnim.
No uskoro je prešla na konkretne stvari.
“Dakle, ne buniš se protiv suspenzije?”
Kimnuo sam.
“A vaš...”
Vidio sam da se sprema reći otac. Školu još nisam obavijestio da nas je ostavio, to će
saznati kad dođe vrijeme.
“Trenutno je odsutan, ali mislim da ga mogu zamijeniti.”
“Tebi je...”
“Osamnaest godina.”
Nisam to morao službeno potvrđivati jer sam djelovao malo starije ili sam možda ja to
tako vidio. Meni su Clay i Tommy uvijek djelovali mlađi nego što su bili. Čak se i sad,
nakon što je prošlo toliko godina, moram podsjećati da Tommy više nije šestogodišnjak.
Nastavili smo razgovor u njenom kabinetu.
Rekla mi je da je to na samo dva dana.
Ali, naravno, ostale stvari - listovi, potkoljenice - bile su dojmljive, ali nisu bile onakve
kakvim sam ih zamišljao. Bile su jednostavno, ne znam, njene. Ne znam kako bi se to
drugačije reklo.
“Onda, bio si kod ravnatelja?” prekinula je moj odsutni pogled prema parketu. Kad
sam pogledao gore, ugledao sam slova na ploči. Uredno ispisana verzalom, vitičasta. Nešto
o Ralphu i Pajceku; temi kršćanstva. “Razgovarao si s gospođom Holland?”
Kimnuo sam opet.
“I, znaš, moram te to pitati. Je li to... misliš li da je to zato što...”
Zatekla me toplina njenih očiju.
Poput jutarnje kave.
Povratio sam se.
“Zato što nam je umrla majka?”
Nije tad ništa rekla, ali ni skrenula pogled s mene. Obratio sam se stolu i sastavcima:
“Ne.” Poželio sam čak koji dodirnuti, pročitati ga, ali sam se na vrijeme zaustavio.
“Oduvijek je takav, samo što mi se čini da je sad čvrsto odlučio.”

271
 Knjige.Club Books

Suspenziju će zaraditi još dvaput, što će značiti još mojih dolazaka u školu - i da budem
iskren, nisam imao ništa protiv.
Bio je to Roryjev romantični vrhunac.
Ispao je pravi Puk, jakih šaka.

Slijedio je Henry, koji je također bio na putu.

Bio je tanak kao štap. Sa žilavim mozgom.
Prvi genijalni potez bio mu je kad je počeo zarađivati u Naked Armsu. Tamo su bili
svi ti sredovječni gosti koji su stajali ispred puba. Primijetio je da uz sebe drže pse, a da su
psi pretili, dijabetičari baš kao i vlasnici.
Kad su se jedne večeri on, Clay i Rory vratili iz dućana, spustio je vrećice na tlo.
“Što to dovraga radiš?” upitao je Rory. “Odmah da si pokupio te vrećice.”
Henry ga je pogledao. “Pazi onu hrpu tipova.” Imao je četrnaest godina i dug jezik.
“Vidi, svi su ženama rekli da su izašli prošetati psa.”
“Što?”
“Pa gledaj, jesu li ti oči samo nacrtane? Izađu na šetnju, a odu piti u pub. Gle na što
im liče ti retriveri!” Sad im je prišao. Počastio ih je svojim posebnim osmijehom, prvi, ali
ne i posljednji put. “Hoće li možda netko od vas lijenih dripaca da mu prošetam psa?”
Naravno da im je bio simpatičan, pali su na njega.
Svidjela im se takva drskost. Mjesecima je zarađivao dvadeset dolara na večer.

Onda Tommy i ono što će doći.

Tommy se izgubio u gradu, pokušavao je naći muzej.
Tad mu je bilo tek deset godina i to nam nikako nije trebalo jer nam je već nestajao
Clay, ali Tommy je barem nazvao. S telefonske govornice udaljene dosta kilometara, zato
smo se odvezli po njega.
“Hej, Tommy!” dozvao ga je Henry. “Nisam ni znao da znaš što je to telefonska
govornica”, i bilo nam je super, to poslijepodne. Vozili smo se satima, kroz grad i uz obalu.
Obećali smo mu da ćemo ga opet voditi.
Sto se Claya i mene tiče, jednog jutra počeo je trening.
Uhvatio sam ga usred bijega.
Svanulo je, izašao je pred kuću i jako se iznenadio kad me ugledao kod poštanskog
sandučića, uspio je to prikriti, ležerno je prošao pored mene. Sad je već barem obuvao
cipele.
“Hoćeš društvo?” upitao sam ga.
Slegnuo je ramenima, okrenuo glavu, potrčali smo.
Svako jutro smo zajedno trčali, ja bih se onda vratio u kuhinju popiti kavu, a Clay bi
se popeo na krov - iskreno govoreći, vidio sam u čemu je štos:

272
 Knjige.Club Books

prvo ti se od bola upale noge.

Onda grlo i pluća.
A kad trčanje osjećaš u rukama, znaš da si se napregnuo do krajnjih granica.
Trčali smo gore do groblja. Trčali smo Posejdonovom cestom. Carbineovom smo trčali
po sredini ulice: jednom nam je zatrubio auto pa smo mu se razmaknuli, svaki na svoju
stranu.
Drobili smo pod nogama trule plumerije. S groblja smo promatrali grad.
Bilo je tu i drugih sjajnih jutara kad smo vidjeli boksače iz Tri-Colorsa dok su obavljali
svoje rano trčanje ulicama.
“Hej, dečki”, govorili su nam, “hej, dečki.”
Zgrbljena leđa i ozlijeđene jagodice.
Koraci boksača slomljenih nosova.
Naravno, među njima je bio i Jimmy Hartnell ijednom se u trku okrenuo i doviknuo
mi. Kao i većina, oko ruba majice kratkih rukava stvorilo mu se pravo jezero znoja. “Hej,
klavir!” doviknuo je. “Hej, Dunbar!” Onda je mahnuo i nastavio. Kad smo se sljedeći put
mimoišli, pljesnuli smo se dlanovima, kao zamjena i igrač koji izlazi na nogometnoj
utakmici. Trčali smo kroz sve naše probleme.
Katkad je tu bilo i dodatka - mladih džokeja koji su bili na praksi kod McAndrewa. To
je bio jedan od njegovih zahtjeva: u prvoj godini juniorskog staža ideš trčati s dečkima iz
Tri-Colorsa, svaki drugi dan. Nije bilo nikakvih iznimki.
Sjećam se i kad smo prvi put otrčali do Bernborougha.
Bila je nedjelja, prava piromanska zora.
Tribina je gorjela poput stambene zgrade - kao da su je potpalili kriminalci - a staza je
već bila prekrivena korovom, dekubitusom i ekcemom. Krug unutar staze nije baš bio
džungla, ali je svakako bio na dobrom putu da to postane.
Otrčali smo osam dionica po 400 metara.
Trideset sekundi odmora.
“Opet?” upitao sam.
Clay je kimnuo.
Svijet u trbuhu uspio je odagnati, a patnja je predstavljala savršenu ljepotu. Na
Bernboroughu se vratio na bose noge, kvačicu je držao u džepu kratkih hlača... i ponekad
mi se čini da je to planirao. Ponekad mi se čini da je znao.
Trčali smo ulicama hipodromskog kvarta.
Tražio ga je s krova.
Pod krinkom potrage za ocem, znao je da tamo ima nečeg, a sad sam to znao i ja - zato
što smo se tamo, u svijetu predgrađa, treningom približavali njemu:
trčali smo i potraga nas je odvela mazgi.

273
 Knjige.Club Books

FOTOGRAFIJA

Kad je Cootamundra za vikend sudjelovao u utrci u središtu konjičkog sporta na jugu

zemlje, Ennis McAndrew donio je lukavu odluku: Carey uopće neće jahati.
Oteli su joj nastup na nagradi Sunline-Northerly - debi u Prvoj skupini - a bilo joj je
tek sedamnaest godina. U gradu ne bi bio radi nje i zato je neće voditi. To bi je sigurno
dokrajčilo, kad bi morala gledati tog velikog crvenkastog dorata kako ulazi u zavoj.
A ne, samo joj je rekao.
“Mislim da si zaslužila slobodan vikend.”
Čovjek nije bio običan trener.

Clay se za dolazak kući te subote posebno spremio, tokom tjedna su na radiju spominjali
konja i zamjenu jahača.
Kad je u petak navečer krenuo, Michael Dunbar ga je iznenadio.
Odvezao ga je u grad, držali su se kao uobičajeni šutljivci, ali kad su došli do pruge,
iz pretinca je izvukao omotnicu i položio je Clayu u krilo. Na koverti je pisalo Carey Novac.
“Što je...”
“Samo ti to njoj predaj, može? Svidjet će joj se. Garantiram.”
Nije mu palo na um to promisliti, samo je skoro neprimjetno kimnuo.
Svjetla na kolodvoru činila su se strašno dalekim, a grad je uglavnom bio tih. Čulo se
samo neko žamorenje iz udaljenog puba. Malo je podsjećao na čovjeka kakav je nekad bio
pa mu je Clay onda uzvratio.
Otvoreno je izvukao Kamenolomca.
Pažljivo je u knjigu ugurao omotnicu.

Sutradan u Archerovoj Ted i Catherine su otišli na posao pa su u kuhinji bili samo Carey i
Clay.
Namjestili su stari crni radio s kojeg su otpadali dijelovi.

274
 Knjige.Club Books

U dnevnoj sobi je bio kvalitetan mali stereo-uređaj, s digitalnim radijem i ostalom

opremom, ali oni su odlučili slušati na ovom. Kad su sjeli, brzo je shvatio - ova kuhinja je
zadivljujuće čista. Kratko su se pogledali.
Oboje su radije šutjeli.
Jahač je bio pravi profesionalac, Jack Bird, a kad je utrka počela, blizu tri sata, nije
pustio konja da rano preuzme vodstvo, pred zadnji zavoj nije imao dovoljnu prednosti pa
su ga uspjeli zatvoriti. Kad ga je potom poticao da povuče, nije više mogao; Clay je slušao,
ali je uglavnom gledao nju. Gledao je njenu kilometar dugu kosu, podlaktice iznad stola i
lice koje je čvrsto stisnula dlanovima, izraz joj je bio negdje između melankolije i jada, ali
rekla je samo: “Dovraga.”
Ubrzo potom otišli su u kino.
Posegnula je, uhvatila ga za ruku.
Kad ju je pogledao, gledala je prema platnu, ali licem joj je kliznula suza.
To što se dogodilo bilo je tako čudno.
Nagnuo se i poljubio je u obraz.
Time nije prekršio pravila, nekako su to oboje odmah znali. Osjetio je okus slanog i
bolnog, a onda pogledao njenu ruku u svojoj.
Poslije su otišli u The Surrounds, legla je blizu njega. Sad je bila spremna za novu
riječ, broj koji je izgovorila kao pritužbu: “Sedmi.”
Sedmi, potpuni neuspjeh.
U jednom trenutku joj je izbrojao pjege, na licu ih je imala petnaest, ali tako sićušnih
da ih moraš tražiti. Na vratu je imala šesnaestu. Bile su puno crvenije od kose, krv na
brončanom suncu.
“Znam da ima gorih stvari”, rekla je, i bilo ih je, sasvim sigurno.
Neko vrijeme ležala je glavom oslonjena na njega.
Clay joj je, kao i uvijek, osjećao disanje, njegovu toplinu, kretanje. Čini se blesavo
tako govoriti o disanju - kao koraku, duljini tijela u utrci - ali tako ga je opisao.
Na trenutak je spustio pogled.
Opet ta šesnaesta krvava točkica, htio ju je dodirnuti, pustiti da mu ruka sklizne, ali
iznenada je čuo vlastiti glas. Riječi koje je samo ona mogla razumjeti.
“Bonecrusher”, rekao joj je, “naš Waverley Star”, i očekivao da se uzvrpolji. “To je
bio pravi rat dva konja.” Onda: “Saintly”, rekao je, “i Carbine...”
Govorio je o jednoj utrci i konjima koji su na njoj pobjeđivali. O tome mu je pričala
samo jednom - kad su prvi put šetali hipodromskim kvartom. “I Phar Lap, najveći od svih.”
Onda je progutao pljuvačku i rekao: “Španjolac”, što je gotovo zaboljelo, Španjolac je bio
predak u Matadorovom rodoslovu, ali morao je još dalje. “Hej”, rekao je i zagrlio je, privio
ju je, nakratko. Stegnuo je njenu ruku u flanelu. “Ali tebi je najdraži samo taj jedan - vječito
Kingston Town.”
I konačno, još malo dalje.

275
 Knjige.Club Books

Osjetio je kvadratiće.
“Bože”, rekla je, “zapamtio si.”
Kod nje nije zaboravljao ništa. I uvijek bi znao da se uzbudila kad bi mu odgovorila
na pitanje o utrci Cox Plate iz 1982. Kako se samo lijepo posložilo što se to događalo u
tom razdoblju kad se ovamo doselila Penelopa, a Carey je sad ponovila što je rekao
komentator, odnosno: “Kingston Town ne može pobijediti.”
Zagrlio ju je, sva je bila umotana.
Glas mu je bio pomalo šapat:
“Uvijek mi je u glavi publika”, rekao je, “kad je poludjela nakon što se pojavio
niotkuda.”

Ubrzo potom je ustao, podigao i nju pa su opet namjestili taj svoj krevet na madracu,
prekrili ga teškom plastikom i zataknuli je u zemlju.
“Hajde”, rekao joj je kad su ušli u uličicu, knjigu je držao uz sebe, omotnica je još bila
u njoj.
Hodali su do kraja Archerove i izašli na Posejdonovu cestu.
U kinu ga je držala za ruku, ali sad ga je, kako je to činila otkako su postali prijatelji,
uhvatila pod ruku. Osmjehnuo se i nije brinuo. Nije pomislio da bi mogli djelovati kao stari
par, ili neki sličan nesporazum. Radila je takve neobične stvari.
I išli su tako poznatim, legendarnim ulicama - kao što su Empireova, Chathamova i
Tullochova - i onuda kuda dosad nisu prolazili, udaljenijim, kao što je Bobbyjev prolaz. U
jednom trenutku prošli su pored brijačnice čije su ime poznavali i voljeli. Ali sve je to
vodilo na Bernborough gdje je mjesec visio u travi.
Na ciljnoj ravnini je otvorio knjigu.
Bila je koji metar ispred njega.
Negdje blizu cilja, doviknuo joj je: “Hej, Carey!”
Okrenula se, ali polako.
Dostigao ju je i dao joj kovertu.
Proučavala ju je na dlanu.
Naglas je pročitala svoje ime i onda se na crvenom tartanu Bernborougha nekako
uspjela vratiti u igru.
Primijetio je taj sjaj morskog stakla.
“Je li to rukopis tvog oca?”
Clay je šutke kimnuo, a ona je otvorila tanku bijelu omotnicu i pogledala fotografiju
koja je bila u njoj. Mogu zamisliti i nešto što se izražava riječima kao što su predivno ili
veličanstveno ili voljela bih da sam te mogla vidjeti u tom izdanju - ali zasad ju je samo
držala u ruci, a onda je polako pružila njemu.
Ruka joj je malo zadrhtala.

276
 Knjige.Club Books

“Ti”, šapnula je, “i most.”

277
 Knjige.Club Books

LJUBAV U DOBA KAOSA

Kad je proljeće naslijedilo ljeto, život se sažeo u dvije staze.

Trčalo se, živjelo se.
Bilo je discipline, potpunih idiota.
Kod kuće nitko nije držao kormilo, vječito se trebalo o nečem prepirati, ili se nečem
smijati, katkad istovremeno i jedno i drugo. U kvartu je bilo drugačije.
Kad smo trčali, znali smo gdje smo.
Valjda je to stvarno bio savršen spoj ljubavi u doba kaosa, u doba nadzora, vuklo nas
je na jednu, pa na drugu stranu.

Trčeći smo stigli do listopada kad se Clay upisao u atletski klub - zbog čega nije bio ni
trunke uzbuđen, niti je oklijevao i sekunde. Klub nije bio na Bernboroughu (već previše
zapuštenom), nego u Chisholmu, blizu aerodroma.
Svi su ga u klubu mrzili.
Trčao je samo na 400 metara i uglavnom šutio.
Poznavao je klinca, pravu životinju imenom Starkey.
Bio je kao od brda odvaljeni bacač kugle i diska.
Na 400 metara poveo je klinac imenom Spencer.
Clay je napao kad im je ostalo još 300.
“Jebote”, rekli su svi u klubu.
Pobijedio je s pola ciljne ravnine prednosti.

***

Poslijepodne kod kuće.

Tek jedno u nizu mnogih.
Tučnjava broj 278.

278
 Knjige.Club Books

Dohvatili su se Rory i Henry.

Iz njihove sobe čula se larma, a soba je bila prava pravcata dječačka soba - razbacane
i zaboravljene odjeće, izgubljenih čarapa, isparavanja i hvatanja u kravatu. Riječi kao što
je davljenje:
“Rekao sam ti da svoje stvari držiš s ostalim svojim stvarima, a ne da se to sranje
prevaljuje na moju stranu” i “Kao da bi ja htio da se moje prevaljuje (jel ti sebe čuješ?) na
tvoje sranje - na šta to liči” i “Ako ti se ne sviđa moje glupo sranje, čovjek bi pomislio da
ćeš onda paziti da tvoje sranje ostane tamo gdje je!”
I tako dalje.
Nakon deset minuta, ušao sam da ih razdvojim, vodila se plava i hrđava prepirka. Kosa
im je stršala - prema sjeveru, i jugu, zapadu i istoku - a Tommy, tako malen, na vratima.
“Možemo onda u muzej ili što sad?”
Henry ga je čuo i odgovorio mu, ali gledajući Roryja.
“Naravno”, rekao je, “ali daj pričekaj trenutak, ako može? Daj nam sekundu da
prebijemo Matthewa”, i samo tako, bez problema su se pomirili.
Bacili su se na mene ni pet ni šest.
Zabili mi lice u čarape.

Na ulici, to nam je bilo gotovo kao posao.

Clay je trčao.
Jedva sam ga pratio.
Njega i njegov užareni lijevi džep.
“Brže, brže.”
To je bilo sve na što bi se naš razgovor sveo, ako bi uopće išta i rekao.
Na Bernboroughu uvijek isto.
Osam sprintova po 400 metara.
Trideset sekundi odmora.
Trčali smo gotovo do iznemoglosti.

***

U muzej smo ušli svi i tužili se na cijene,. ali vrijedio je svaku paru, pa makar samo da
vidiš lice klinca kad je vučka psoglavog pogledao u oči. Uz to je ispalo da je imao pravo,
istina, više je sličio na psa, s neobičnim duguljastim trbuhom, svidio nam se taj tasmanijski
tigar.
Ali Tommyju se od svega najviše svidjelo sve.

279
 Knjige.Club Books

Iznad naših glava kostur modrog kita raširio se poput poslovne zgrade. Onda dingov
gipki vrat i parada raznih pingvina. Sviđale su mu se čak i najstrašnije životinje, posebno
crna zmija crvenog trbuha te sluz i elegancija kopnenog taipana.
Meni je tu ipak bilo nekog sablasnog prizvuka, nečeg zajedničkog svim prepariranim
životinjama - nečeg mrtvog što ne želi otići. Ili, pošteno govoreći, nečeg što sam nisam
želio.
Naravno, pomislio sam na Penelopu.
Zamislio je tu s Tommyjem.
Vidio sam je kako se polako spušta u čučanj, a mislim da je tako bilo i Clayu.
Katkad bi ga vidio da gleda, ali često malo pored izloška, naročito kad su se nalazili
iza stakla. Siguran sam da joj je vidio odraz, plav, mršav poput štapa, nasmiješen.
Kad su zatvarali, izmiljeli smo van.
Svi smo bili umorni, osim Tommyja.
Užurbani grad oko nas.

To nam se dogodilo za jednog od naših trčanja.

Sinulo nam, rano ujutro.
Svjetovi su se stopili.
Stvarno nam je to moralo već prije pasti na pamet.
Trčali smo u zoru, na Darriwellovoj cesti, nekoliko kilometara od kuće. Clay je to
ugledao zalijepljeno na telefonski stup, stao je i zamišljeno se vratio.
Zagledao se u oglas omotan oko stupa:
mačka se upravo omacila.
Zašto voditi Tommyja da gleda mrtve životinje kad žive mogu doći gledati njega.?
Zapamtio sam prvi dio telefonskog broja, a Clay ostatak, ali kad smo nazvali, jasno su
nam rekli. Oglas je star tri mjeseca, zadnji mačić prodan je prije šest tjedana. Ipak, žena
koja se javila na telefon znala nas je uputiti. Imala je glas nalik na muški, blizak i bez
prenemaganja.
“Postoji na desetke stranica za životinje na internetu, ali najbolje vam je da uzmete
mali oglasnik u lokalnom listu.”
Mislila je na Glasnik hipodromskog kvarta, znala je točno što nam treba i bila upućena,
čim smo otvorili novine - s našim lokalnim vijestima iz predgrađa - na prodaju su se nudili
ovčari, čuvari stada i par nimfi. Zamorac, kraljevska papiga i tri mačke raznih pasmina. No
na dnu nas je čekao i još će nas neko vrijeme pričekati. Već sam po plamenu u Clayovim
očima trebao znati, oba su se oka odjednom počela smiješiti kad je prstom pokazao dolje:

280
 Knjige.Club Books

TVRDOGLAVA ALI DRUŽILJUBIVA MAZGA

NE RITA SE, NE REVE
***
$200 (ili po dogovoru)
NEĆETE POŽALITI
Tražite Malcolma

Rekao sam mu: “Ni pod razno ovo ne pokazuj Tommyju”, ali Claya uopće nije bilo briga.
Lagano je opet pokazao prstom na grešku već u prvom retku.
“Tvrdoglava”, rekao je, “ali družiljubiva.”
Odlučili smo se za jednu od mačaka - obitelj vlasnika selila se u inozemstvo. Bilo im
je preskupo nositi i mačka. Rekli su nam da se zove Prugica, ali bilo je jasno kao dan da
ćemo ga preimenovati. Bio je to krupni macan koji je stalno preo - crnih usta i asfaltnih
šapa - s repom kao kakvim kosmatim mačem.
Odvezli smo se na navedenu adresu u Wetherillu, dva predgrađa prema zapadu, a
mačak je kući stigao u Clayovom krilu, nije se pomaknuo ni milimetar, samo je preo
sinkronizirano s motorom. Zadovoljno ga je gnječio šapama isturenih pandža.
Bože dragi, da ste samo vidjeli Tommyjevo lice.
Rado bih da jeste.
Kad smo stigli kući, popeli smo se na trijem.
“Hej, Tommy!” dozvao sam ga. Došao je sa svojim vječito mladim očima. Gotovo je
zaplakao kad je privukao mačka, privio mu pruge na grudi. Milovao ga je, češkao, govorio
mu bez riječi.
Kad su Rory i Henry izašli, obojica su bila prekrasno u pravu, kukali su s osjećajem
za trenutak kakav obilježava prave baksuze. “Hej, kako to da je Tommy dobio mačku?”
Clay je skrenuo pogled. Odgovorio sam ja.
“Zato što nam je drag.”
“A mi vam nismo?”
Ubrzo se začula Tommyjeva objava i Clayov hitri, otvoreni odgovor:
“Nazvat ću ga Ahilej.”
Odmah: “Ne, ovoga ne.”
Istog trenutka sam ga pogledao.
Bio sam tvrdoglav i sasvim sigurno nedružiljubiv: ne, Clay, majku mu staru, rekao
sam, ali tek pogledom - ali kome ja to pričam? Tommy je, naposljetku, držao mačka kao
novorođenče.
“Onda u redu”, rekao je, “Agamemnon”, ali sad ga je zaustavio Rory.
“A da mu damo neko ime koje barem znamo izgovoriti?”
I dalje je odavao počast Penelopi.

281
 Knjige.Club Books

“A da ga onda nazovemo Hektor?”

Junak svih Trojanaca.
Kimalo se glavama, mrmljalo riječi odobravanja.

Sutradan ujutro, išli smo ulicama hipodromskog kvarta za koje nisam znao ni da postoje i
izašli smo na Epsomovu cestu. Nedaleko od Lonhrovog tunela. Iznad nas su kloparali
vlakovi. Posrijedi je bila jedna od onih zaboravljenih ulica, s jednim zaboravljenim
terenom. Ograde su uglavnom bile neravne. Drveće se linjalo u trakama kore, nadvilo se
nad nas, ne uzmičući.
Na kraju ulice bio je zapušteni plac, s travom nalik na šake, u prašini. Bila je tu i ograda
od zahrđale bodljikave žice. Supu je toliko ispralo vrijeme da je već bila siva. I prikolica,
stara i umorna, pijanac u tri sata ujutro.
Sjećam se zvuka njegovih koraka, kako su na putu punom rupa usporili. Clay u ovom
dijelu treninga nikad nije usporavao, ubrzavao je i samo ubrzavao - uskoro mi je postalo
jasno. Kad sam ugledao prikolicu i taj neodržavani plac, shvatio sam da tu ne stanuje
logika, ali mazga posve sigurno da.
Prišao sam i progovorio, prijekorno.
“Ti si, je li, zvao broj iz oglasa u Glasniku?”
Clay je nastavio energično hodati.
Disanje mu se inače strašno brzo smirivalo, od trčanja na normalan ritam.
“Nemam pojma o čemu pričaš.”
A onda smo ugledali ploču.
Kad razmislim, bilo je u tome nečeg ispravnog.
To sad vidim i mogu reći.
Ali tada, bilo mi je sumnjivo - prilično me iživciralo dok smo prilazili ogradi - a ploča
je nekoć bila bijela. Pljesniva i prljava, visjela je ukoso, po sredini najviše žice - vjerojatno
najsjajnija ploča hipodromskog kvarta, možda čak i svih takvih kvartova na svijetu.
Blijedim crnim flomasterom pisalo je:

PROTIV SVATKOG KOJI BUDE UHVAĆEN

DA HRANI OVE KONJE
BIT ĆE PODNESENA KAZNENA PRIJAVA!

“Bože sveti”, rekao sam, “vidi ovo.”

Kako netko može pogrešno napisati svakog, ali nema problema s kaznenom prijavom?
Ali valjda je to tako u hipodromskom kvartu. Osim toga, tu nije bilo nikakvih konja, a neko
vrijeme se činilo, niti ičeg drugog...

282
 Knjige.Club Books

Ali onda se pojavio iza šupe.

Odjednom se ukazala Ahilejeva glava, s izrazom koji ga je često znao odrediti.
Gledao je, polako shvaćao.
Komunicirao.
Poput vrhovnog, ali ipak zapuštenog bića.
Već je imao onaj izraz, što blejite u mene, na svom dugom iskrivljenom licu - kad je
gledao još koju sekundu, prešao bi u izraz, a onda u redu.
Polako se, kroz prostor prošaran zrakama sunca, dogegao do nas.
Izbliza je djelovao gotovo dražesno, bio je razgovorljiv, iako je bio nijem, bio je naočit.
Glava mu je bila prava tekstura, četka za ribanje - a mogao se pohvaliti dijapazonom
neobaveznih boja, od pješčane do boje hrđe, tijelo mu je bilo poput prekopane oranice.
Kopita boje kamenog ugljena - i što se tu sad od nas očekuje? Kako čovjek razgovara s
mazgom?
Ali Clay se bio spreman uhvatiti s Ahilejem u koštac. Pogledao je životinju u oči koje
su djelovale teleće, poput očiju teladi koju šalju u klaonicu, tako žive i pune tuge. Posegnuo
je rukom u džep, ali nije izvadio žutu kvačicu.
Ne, bio je to Clay Dunbar u najboljem izdanju: u ruci je imao pregršt šećera.
Ležao mu je na dlanu sladak, nerafiniran - a mazgov je bio u sedmom nebu - i dovraga
s pločom i gramatikom, nozdrve su mu se zavrtjele. Oči su mu se zacaklile dok mu se
smiješio: ma znao sam da ćeš jednog dana doći.

283
 Knjige.Club Books

ROBOVI

Starijem Michaelu Dunbaru nešto se mora priznati.

Ovaj put je imao pravo.
Fotografija je bila umjetničko djelo.
Kad se Clay vratio u Silver, stajao je u kuhinji pored štednjaka.
“Dakle, dao si joj?”
Upale oči bile su pune nade.
Ruke su mu izgledale nedorečeno, neusredotočeno.
Clay je kimnuo.
“Jako joj se svidjela.”
“I meni, imam još jednu koju sam snimio ranije”, a kako je Clayu pročitao misli, dodao
je, “dolje ti se vrlo lako prikrasti - izgubiš se u nekom drugom svijetu.”
A Clay je ponudio ispravan odgovor i još nešto, prvi put otkako je došao.
“To mi pomaže da zaboravim”, rekao je i podigao pogled s poda da ga pogleda u oči.
“Ali nisam siguran da to stvarno želim.” Kod sudopera je stajala stanovita Griješilica;
plavokosa Penny Dunbar. “Hej, tata?” To je obojici bio strašan šok, a onda je stigao još
jedan, njegov nastavak. “Znaš... stvarno mi nedostaje. Tata, toliko mi strašno fali”, a onda
se, u nekoliko koraka, promijenio svijet.
Prišao mu je i privio ga k sebi.
Uhvatio ga je oko vrata i zagrlio ga.
Naš tata postao je njegov otac.

***

Ali onda su se vratili do mosta.

Kao da se ništa nije dogodilo.
Radili su na skeli i molili za lukove, ili još bolje, lukove koji bi trajali vječno.

284
 Knjige.Club Books

Čudno je, stvarno, kad bolje razmisliš, to ozračje između očeva i sinova - naročito
ovog i ovog. Svaku izgovorenu riječ prate stotine misli, ako se te riječi uopće izgovore.
Clay je to posebno dobro osjetio tog dana kao i onih dana koji su se potom poredali. A
toliko mu je toga htio reći. Nekih večeri spremio bi se za razgovor, ali onda bi se ipak
povukao, uzburkanog srca, u svoju sobu. Živo se sjećao kakav je bio kao dječak, kad je
tražio da mu se priča o Feathertonu. Tad bi ga pinča lonča nosili u krevet.
Pripremao bi se za praznim starim radnim stolom, uz svoju kutiju i knjige. S T.-ovim
perom u ruci,
“Tata?”
Koliko puta može probati u glavi?
Jednom je gotovo došao, izašao na jače kuhinjsko svjetlo, ali onda se opet vratio u
hodnik. Sljedeći put je stigao do kuhinje. U ruci je čvrsto stezao Kamenolomca, a Michael
Dunbar ga je ugledao:
“Uđi, Clay, što to nosiš?”
A Clay je stajao, uhvaćen na svjetlu.
Izvukao je knjigu.
Rekao je: “Samo.”
“Samo”, onda je digao više. Knjigu, tako bijelu i staru, s naboranim, oštećenim hrptom.
Držao je pred sobom Italiju, freske na stropu i sve te slomljene nosove - po jedan za svaki
put kad je knjigu pročitao.
“Clay?”
Michael u trapericama i majici kratkih rukava, ruke su mu bile zubom vremena načeti
beton. Oči su im možda bile slične, ali Clayove su neprestano plamtjele.
Jednom je imao i trbuh od betona.
Sjećaš li se?
Imao si valovitu kosu, još je imaš, ali je sad u njoj više sijedih - jer si umro i malo
ostario i...
“Clay?”
Napokon je to učinio.
Krv je potekla kroz kamen.
Knjiga, u ruci, ispruženoj:
“A da mi pričaš o Robovima i Davidu?”

285
 Knjige.Club Books

RUKA IZMEĐU PJEŠČANIH DINA

Moglo bi se, iz raznih aspekata, tvrditi kako nam je mačak bio najveća pogreška, imao je
niz sramotnih navika.
Slinio je gotovo bez ikakve kontrole.
Strašno mu je smrdjelo iz usta.
Imao je stravičan problem s linjanjem, prhut i sklonost da dok jede, prevrće hranu.
Povraćao je.
(“Vidi ovo!” uzviknuo je jednog jutra Henry. “Odmah do mojih cipela!”
“Budi zahvalan da nije u njih.”
“Rory, umukni... Tommy! Dođi očistiti ovaj užas!”)
Mijaukao bi u svako doba noći - bilo je to tako jadno mijaukanje, tako piskavo! A onda
sve to deranje jaja i gnječenje šapama čovjekovog krila, u koje bi se već uspio uvaliti.
Katkad bi se, dok bismo gledali televiziju, premještao od jednog do drugog, spavao i pred
tako da su se rušili zidovi. Najviše je na živce išao Roryju kojem je uspjelo najbolje izraziti
ono što smo mi ostali mislili:
“Tommy, ako mi taj mačak počne opet sjeckati muda, ubit ću ga, kunem ti se - i vjeruj
mi, onda prelazim na tebe.”
Ali Tommy je sad djelovao puno sretnije, a Henry ga je poučio kako da mu odgovori:
“Rory, on samo traži gdje su ti”, a tome čak ni Rory nije mogao odoljeti - nasmijao se
- i ustvari mačka lijepo pomilovao, dok ga je pandžama u krilu grebao po kratkim hlačama.
Trebali su još doći i ribica, ptica i Ahilej, ali sljedeći je na redu bio pas. Hektor mu je
prokrčio put kući.

Tad smo se već našli u prosincu, i iskrsnula je jedna, neporeciva činjenica:

Clay se specijalizirao za 400 metara.
Razvaljivao je tu stazu.
U Chisholmu nije bilo nikog tko bi ga mogao pratiti, ali uskoro će se pojaviti izazivači.
U novoj godini slijedit će zonska i regionalna natjecanja, a bude li dovoljno dobar, ići će

286
 Knjige.Club Books

na državno prvenstvo. Tražio sam mu nove načine treninga i okrenuo se staroj

motivaciji. Počeo sam gdje i on, u knjižnici.
Pretraživao sam knjige i članke.
Pregledavao DVD-e.
Sve o atletici što sam mogao naći, dok mi se iza leđa nije pojavila žena.
“Pardon?” rekla je. “Mladiću? Devet sati. Zatvaramo.”

To je napravio u danima pred Božić.

Hektor je otišao van i nestao.
Svi smo se dali u potragu, bilo je to slično kao kad smo tražili Claya, samo što je on
sad bio s nama. Ujutro smo išli svi, drugi su ga tražili nakon škole, ja bih im se pridružio
kad bih se vratio s posla. Čak smo se odvezli natrag u Wetherill, ali mačku nigdje ni traga
ni glasa. Čak su i šale bile neslane.
“Hej, Rory”, rekao je Henry dok smo lutali ulicama. “Sad ti se bar jaja mogu
oporaviti.”
“Ma znam, goni ga.”
Tommy je bio naš najistureniji član, sasvim poludio od tuge i brige. Dok su
razgovarali, dotrčao bi i pokušao ih oboriti na tlo.
“Gadovi!” Izbacivao je bol iz sebe. Mlatio je, udarao šakama. Zamahivao svojim
dječačkim rukama. “Gadovi, proklete seronje!” U početku su to okretali na šalu, u mračnoj
ulici u koju smo bili zašli.
“U jebote! Nisam ni znao da Tommy zna tako dobro psovati!”
“Jesi vidio, stvarno mu ide!”
Ali onda su osjetili njegov pogled i bol te desetgodišnje duše. Baš kako se Clay one
večeri slomio u kuhinji u Silveru, u budućnosti, tako je Tommy pucao sad. Kad je na cestu
pao na sve četiri, Henry se sagnuo i uhvatio ga, a onda ga je Rory zagrlio oko
ramena. “Tommy, naći ćemo ga.”
“Nedostaju mi”, rekao je.
Svi smo popadali po njemu.
Kući smo išli šutke.

Kad su svi ostali otišli u krevet, Clay i ja smo gledali filmove koje sam posuđivao, pročitali
smo malu hrpu knjiga. Gledali smo filmove o olimpijskim igrama i gomilu dokumentaraca.
Sve što je imalo ikakve veze s trčanjem.
Najdraži film bio mi je Galipolje koji nam je preporučila knjižničarka. Prvi svjetski
rat i atletika. Svidio mi se lik strica Archyja Hamiltona - trenera sa štopericom i strogim
licem.
“Što su ti noge?” upitao bi Archyja.

287
 Knjige.Club Books

Archy bi mu odgovorio: “Čelične opruge.”

Gledali smo ga puno puta.
Clayu su najdraže bile Vatrene kočije.
1924.
Eric Liddell, Harold Abrahams.
Dvije stvari su mu se naročito svidjele.
Prva je bila kad je Abrahams prvi put gledao Liddella dok trči i rekao: “Liddell? Nikad
nisam vidio takav zanos, da trkač toliko daje... Trči poput divlje životinje.”
Potom omiljena izjava Erica Liddella:
“Dakle, odakle dolazi snaga da se utrka istrči do kraja? Iznutra.” Ili kako je to sa svojim
divnim škotskim naglaskom izrekao glumac Ian Charleson:
From wethun.

Kako je vrijeme prolazilo, pitali smo se.

Da objavimo oglas u Glasniku da se izgubio iritantni mačak? Ne, nikad ne bismo
učinili nešto tako logično.
Zato smo Clay i ja gledali preostale male oglase, što bi uvijek kulminiralo mazgom.
Kad smo trčali, vodio nas je prema njoj, a ja bih ga zaustavio i doviknuo mu: “NE!”
Razočarano bi me pogledao.
Slegnuo bi ramenima i pokazao, ma daj, hajmo.
Da ga nekako smirim, ublažio sam stav kad se pojavilo nešto drugo, u škrto napisanom
oglasu.
Trogodišnja ženka border collieja.
Odvezao sam se po nju sam, a po povratku kod kuće doživio najveći šok u životu jer
su se svi, točno preda mnom, okupili na trijemu i slavili, skupa s prokletim mačkom. Dripac
se vratio!
Izašao sam iz auta.
Gledao sam pretučenog mačka bez ogrlice.
Pogledao me; oduvijek je znao.
Bio je mačak s izrazitim osjećajem za schadenfreude.
Na trenutak sam očekivao da mi salutira.
“A onda idem vratiti psa”, rekao sam, a Rory je na to bacio Hektora u stranu, odletio
je dobrih pet metara - začulo se ono piskavo mijaukanje od kojeg se ledi krv u žilama.
(Kladim se da mu je baš bilo drago što se vratio kući.) Onda je Rory prišao brzim koracima.
“Sad si malom dripcu kupio još i psa?” To je djelomično izgovorio i kao čestitku.
A Tommy?

288
 Knjige.Club Books

Pa Tommy je podigao Hektora i držao ga kao da ga štiti od nas ostalih, onda je došao
da auta i otvorio vrata. Istovremeno je zagrlio i psa i mačka i rekao: “Bože, ne mogu
vjerovati.” Pogledao je Claya i upitao, baš je čudno kako je znao što treba činiti.
“Ahilej?”
Opet je odmahnuo glavom.
Rekao sam: “Ovo je zapravo cura.”
“Onda dobro. Neka se zove Rumena.”
“Znaš da to nije...”
“Znam, znam, nebo je bilo rumeno”, i na trenutak smo se svi opet našli skupa.
Njegova glava u njenom krilu, u dnevnoj sobi.

Sredinom prosinca, u rano nedjeljno jutro, odvezli smo se na jug, na plažu duboko u
nacionalnom parku. Službeno se zvala Prospector, ah lokalno stanovništvo ju je zvalo
Anzacs.
Sjećam se auta i vožnje.
Onog osjećaja da ti je muka i neispavan si.
Obrisa stabala u mraku.
Već se uvukao uobičajeni miris, stolarije, drveta i laka.
Sjećam se kako smo se zatrčali prema pješčanim dinama koje su u svitanje bile hladne,
ali i teške za penjanje, na vrhu smo obojica pali na koljena.
Clay me u jednom trenutku prestigao i na vrhu nije legao, niti se izvrnuo na leđa, što
bi mu, vjerujte mi na riječ, sigurno bilo puno draže. Ne, okrenuo se i pružio mi ruku, s
obalom i oceanom u pozadini, ruka se spustila dok me vukao gore gdje smo zajedno ležali
i patili.
Kad mi je poslije o tome pričao - kad je govorio i sve mi rekao - kazao mi je: “To mi
je, mislim, bio jedan od najboljih trenutaka. I ti i more sasvim ste se užarili.”

Hektor se tad nije tek vratio.

Bilo je jasno da nas nikad više neće napustiti.
Taj prokleti mačak kao da je imao svojih četrnaest različitih utjelovljenja jer kamo god
da kreneš, pojavi se. Ako bi krenuo do tostera, sjedio bi tik do njega, s lijeve ili desne
strane, okružen mrvicama. Ako si otišao sjesti na kauč, preo je na daljinskom
upravljaču. Jednom sam čak otišao na zahod, a on me gledao s vodokotlića.
Onda je Rumena počela trčati pod sušilom za rublje i iscrtane sjene tjerati u stado. Tu
kuju mogli smo šetati kilometrima, crne noge, bijele šape i točkice očiju i zlata. I svejedno
bi, kad bi se vratila, opet trčala. Tek sad mi je jasno zašto. Vjerojatno je skupljala
neko sjećanje - ili barem, njegov miris - ili još gore, nemirne duhove.

289
 Knjige.Club Books

Tako da je, uz sve to, u kući u Archerovoj 18 vječito vladao neki nemir. Meni je
predstavljao smrt i osjećaj odlaska, kao i obavezan smisao za nepodopštine. To bi onda
proizvodilo božićno ludilo, naročito na Badnjak - kad su kući donijeli pticu i ribicu.
Ja sam se vratio s posla.
Henry je bio sav ozaren, ma u deliriju.
Izrekao sam svoje debitantsko: “O, Isusa ti boga!”
Navodno su otišli u trgovinu s kućnim ljubimcima kupiti zlatnu ribicu, da je dodaju na
popis, ali se Tommyju svidio golub koji je živio u dućanu. Dok je slušao priču, skočio mu
je na prst - priča je bila o tome kako ga je banda agresivnih čvoraka uzela na zub
u Chathamovoj ulici pa se umiješao vlasnik trgovine.
“A je li vam možda palo na pamet da je to i zaslužio?” upitao je Rory, ali Tommy je
slijedio svoj instinkt. Bio je kod akvarija, razgledavao je ribe. Golub mu se sa strane držao
na ruci.
“Evo, ovu ovdje”, rekao im je.
Zlatna ribica imala je krljušt poput šarenog perja.
Rep poput zlatnih grablji.
Nakon čega im je ostalo samo da ih donesu kući, gdje sam sad stajao na vratima i
mogao tek bogohuliti dok im je Tommy smišljao imena.
Tad mu je već sve bilo jasno.
Ni jedno od njih nije ni približno nalikovalo na Ahileja,
“Zlatna ribica je Agamemnon”, izvijestio me, “a goluba ću nazvati Telemah.”
Junacima kralj i dječak s Itake: sin Penelope i Odiseja.
Nebom se razlio zalazak sunca, a Rory pogledao Henryja.
“Ubit ću tog malog govnara.”

290
 Knjige.Club Books

CAREY NOVAC U OSMOJ

Nakon spektakularnog neuspjeha koji je predstavljalo sedmo mjesto u konkurenciji grla iz

Prve skupine, Cootamundru su odlučili preko ljeta odmoriti. Kad se vratio, jahala ga je
Carey - četiri puta, od toga tri pobjede i jedno treće mjesto.
Sad je postajala tražena.
Clay je imao radio i riječno korito, grad i The Surrounds.
Imao je tišinu Amahnua i priče koje je slušao u kuhinji - jer one noći kad je pitao za
Robove i Davida, ostali su budni cijelu noć, uz kavu. Michael mu je pričao kako je našao
kalendar. Emil Zatopek. Einstein. Svi ostali. Postojala je djevojka koja je jednom
dječaku zdrobila svemirski brod i sjedila u prvoj klupi na engleskom, imala je kosu do
struka.
Nije poput Penelope ulazio u potankosti - nije umirao, stoga nije bio spreman ići tako
daleko - ali iskreno se trudio. Rekao je: “Ne znam zašto ti to sve nikad nisam pričao.”
“Pričao bi”, rekao je Clay, “da si ostao.”
Ali ga nije imao namjeru raniti, mislio je, to su bile priče za vrijeme kad bude stariji.
A sad mi ih pričaš.
Bio je siguran da je razumio.
Kad su stigli do Davida i Robova zarobljenih u mramoru, već je bilo svanulo. “Ta
izobličena, izmučena tijela”, rekao je Michael, “koja se bore izaći iz kamena.” Rekao je da
desetljećima o njima nije razmišljao, ali su nekako uvijek bila prisutna. “Dao bih život
da makar i na trenutak stvorim nešto veličanstveno kao što je David.” Gledao je dječakove
oči pred sobom. “Ali znam - znam...”
Clay je odgovorio.
Obojicu ih je to teško pogodilo, ali morao je.
“Mi živimo životom Robova.”
Most je bio sve što su imali.

291
 Knjige.Club Books

Jednog tjedna sredinom siječnja u planinama je padala kiša i rijeka je potekla. Vidjeli su
kako se primiču sivi oblaci. Stajali su na skeli okruženi teškom drvenom potpornom
skelom, s iverjem kiše uokolo.
“Mogla bi sve ovo odnijeti voda.”
Clay je šutio, čvrsto uvjeren. “Neće.”
Imao je pravo.
Voda im je došla tek do potkoljenica.
Bila je to rijeka u svojevrsnom treningu.
Zagrijavala se, kako to Amahnu već radi.

U gradu se tijekom ožujka pripremalo jesensko prvenstvo u konjičkim sportovima, a ovaj

put je Prva skupina bila njena.
Cootamundra.
Osma utrka na uskrsni ponedjeljak, u Royal Hennesseyju.
Utrka za Pokal Jima Pikea.
Clay se, naravno, za dugi vikend vratio kući, ali je dosta prije toga učinio još nešto:
otišao je u servis za izradu ključeva, graviranje i popravak cipela na Posejdonovoj
cesti. Unutra je bio starac snježno bijele brade, nalik na Djeda Mraza, u kombinezonu. Kad
je ugledao njegov Zippo, rekao je: “O, ovoga se sjećam.” Vrtio je glavom. “Da, to je to -
Matador u petoj. Djevojka... Neobičan natpis na upaljaču.” Onda je počeo kimati. “No
stvarno simpatična.” Clayu je pružio olovku i papir. “Piši čitko. Gdje hoćeš natpis?”
“Hoću dva.”
“Daj da vidim.” Zgrabio mu je prozirni papir. “Ha!” Sad je pak prestao kimati i opet
stao odlučno vrtjeti glavom. “Vi klinci ste stvarno ludi. Čuo si za Kingstona Towna?”
Da jesam li čuo za Kingstona Towna!
“Možda”, rekao je Clay, “da stavimo Carey Novac u osmoj ispod prvog, a drugi s
druge strane.”
Djed Mraz se osmjehnuo pa nasmijao. “Dobar odabir.” Ali nije ti bilo ho-ho-ho, više
kao he-he-he. “Kingston Town ne može pobijediti, a? Što bi to trebalo značiti?”
“Znat će ona”, reče Clay.
“Pa to je najvažnije.”
Starac je počeo gravirati.

Kad je izašao iz radnje, pala mu je na pamet iznenadna pomisao.

Otkako je prvi put otišao od kuće da ode na rijeku, mislio je kako će novac - onaj bunt koji
je dobio od Henryja - biti samo za gradnju mosta. Ali oduvijek je bio namijenjen ovome.
Potrošio je dvadeset i dva dolara.
U Archerovoj 18, ostatak debelog svežnja položio je na susjedni krevet.

292
 Knjige.Club Books

“Hvala ti, Henry”, šapnuo je, “zadrži ostatak.” Onda je pomislio na Bernborough Park
- sjetio se momaka koji nisu sasvim muškarci - pa se okrenuo i krenuo za Silver.

Rano ujutro na uskrsnu nedjelju, dva dana prije utrke, ustao je, sjedio u mraku, gledao vidi
li se Amahnu. Sjedio je na rubu kreveta, u rukama držao kutiju. Izvadio je sve osim
upaljača, onda dodao i presavijeno pismo.
Napisao ga je prethodne noći.

Te subotnje večeri ležali su tamo, a ona mu je rekla.

Iste upute.
Kreni punom snagom.
Pusti ga neka trči.
Onda se pomoli i dovedi ga prvog do cilja.
Bila je napeta, ali pozitivno.
Potkraj ga je upitala: “Hoćeš li doći?”
Osmjehnuo se propupalim zvijezdama.
“Naravno.”
“A tvoja braća?”
“Naravno.”
“Znaju li oni za ovo?” upitala je, mislila je na The Surrounds. “I za nas?”
To ga nikad prije nije pitala, a Clay je bio prilično siguran. “Ne, znaju samo da smo
oduvijek bliski.”
Djevojka je kimnula.
“I, hej, moram ti reći...” zastao je. “Ima još nešto...” tu je sasvim umuknuo.
“Što?”
Ustuknuo je, bez obzira što je i dalje bio nepomičan. “Ne. Ništa.”
No sad je bilo prekasno jer se podigla na lakat. “Daj, Clay, o čemu se radi?” Ispružila
je ruku i ubola ga prstom.
“Aj!”
“Reci mi.” Spremila se za novi napad, među rebra, a to se već jednom dogodilo, u
onom što će tek doći, kad je završilo loše.
Ali zato je bila tako divna, istinski divna jer zaboravite tu njenu kestenjastu kosu i
morsko staklo - riskirat će i drugi put. Stavit će to na kocku, zbog njega.
“Reci mi ili ću te opet udariti”, rekla je. “Škakljat ću te do smrti.”
“U redu! U redu...”
Rekao joj je.
Rekao joj je da je voli.

293
 Knjige.Club Books

“Imaš petnaest pjega na licu, ali se čovjek mora potruditi da ih nađe... a tu dolje je
šesnaesta.” Dodirnuo joj je taj dio vrata. Kad je pokušao odmaknuti ruku, ispružila je svoju
i blokirala mu prste. Odgovor je bio u načinu na koji ga je pogledala.
“Nemoj”, rekla mu je, “ostavi je tu.”

Kasnije, puno kasnije, Clay je prvi ustao.

Okrenuo se na madracu, nešto dohvatio i stavio na ležaj pokraj nje.
Zamotao ga je u rubriku za konjički sport.
Upaljač je bio u kutiji.
Dar u dara.
I pismo.
OTVORITI U PONEDJELJAK NAVEČER.

***

Na uskrsni ponedjeljak bila je na zadnjoj stranici novina: djevojka kestenjaste kose, trener
kao metla, tamno smeđa boja između njih.
Naslov je bio MAJSTOROV ŠEGRT.
Na radiju su pustili razgovor s McAndrewom, snimljen prošlog tjedna, u kojem su ga
pitali za odabir džokeja. Svaki profesionalac u zemlji rado bi jahao tog konja, na što je
McAndrew jednostavno i suzdržano odgovorio: “Neću mijenjati svoju juniorku.”
“Da, vrlo je perspektivna, ali...”
“Ne bavim se odgovorima na takva pitanja.” Glas mu je bio esencija trpkosti. “Prošlog
proljeća smo je zamijenili za Sunline-Northerly, vidjeli ste što se dogodilo. Poznaje konja
i to je to.”

Ponedjeljak poslijepodne.
Utrka je bila u pola pet, a mi smo stigli u tri, ulaz sam platio ja. Kad smo blizu
kladionica skupili sav novac koji smo imali, Henry je izvukao onaj bunt.
Clayu je kratko namignuo. “Ne brinite dečki, častim.”
Kad smo to obavili, krenuli smo na drugu stranu, pored tribine za članove, na onu za
narod. Obje tribine bile su gotovo popunjene. Našli smo mjesta na samom vrhu.
Do četiri sata sunce se počelo spuštati, ali još je bilo bijelo.
Do pola pet, kad je Carey nepomično stajala u prostoru za konje i džokeje, sunce je iza
naših leđa počelo žutjeti.
U svim tim bojama, buci i kretanju, McAndrew je bio u odijelu. Nije joj rekao ni jednu
riječ, samo joj je na rame spustio ruku. Tu je bio i njegov najbolji konjušar Petey Simms,
ali McAndrew ju je sam podigao u vis, do Cootamundrinih leđa.

294
 Knjige.Club Books

Pokrenula ga je u lagani kas.

Prije starta, sva je publika ustala.

Clayu je jurnulo srce.
Tamnosmeđi konj i jahačica na njegovim leđima prešli su odmah u vodstvo.
Boje, crveno-zeleno-bijelo, “kao što se i očekivalo”, izvijestio ih je službeni
komentator utrke na hipodromu, “ali ovo nije obična staza, da vidimo što nam je
Cootamundra pripremio... Da vidimo što je pripremila juniorka - Crveni Centar je drugi,
zaostaje tri dužine tijela.”
Gledali smo iz hlada tribine.
Konji su trčali na svjetlu.
“Isusa ti Krista”, rekao je čovjek koji je stajo pokraj mene. “Vodi za pet dužina tijela.”
“Hajde, Coota, gade jedan smeđi!”
To je, mislim, bio Rory.
Na zavoju su se svi približili.
U ciljnoj ravnini poticala ga je da ubrza.
Dva konja - Crveni Centar i Dijamantna Igra - probila su se naprijed i publika je
navijala da svi finiširaju. Čak i ja. Čak i Tommy. Henryjevi i Roryjevi povici. Urlali smo i
navijali za Cootamundru.
I za Claya.
Clay je bio između nas, stajao je na svojem sjedalu.
Nije se micao.
Nije dao glasa od sebe.
Bez biča ga je dovela do cilja.
Dvije dužine tijela i djevojka i morsko staklo.
Carey Novac u osmoj.

Odavno nije sjedio na krovu, ali tog ponedjeljka se navečer popeo gore, kamuflirao se
među crepovima.
Ali Carey Novac ga je ipak ugledala.
Kad se dovezla s Catherine i Tedom Treningom, ostala je sama na trijemu. Nakratko
je podigla ruku.
Pobijedili smo, pobijedili smo.
Onda je ušla.

Draga Carey!

295
 Knjige.Club Books

Ako si postupila kako treba (a znam da jesi), ovo sad čitaš nakon što si se vratila
kući i nakon što je Cootamundra pobijedio. Napravila si prednost prije velikog
zavoja. Znam da se voliš tako utrkivati. Oduvijek si voljela velike tempo-trkače.
Rekla si da su to najhrabriji konji.
Vidiš? Sve sam zapamtio.
Pamtim što si rekla kad si me prvi put vidjela: gore na onom krovu je dječak.
Ponekad jedem tost samo da ti mrvicama mogu ispisati ime.
Zapamtio sam sve što si mi ikad pričala, o gradu u kojem si odrasla, tati i mami,
braći - sve. Sjećam se kad si rekla: “I?
Ne zanima te kako se ja zovem?’’ To je bilo prvi put da smo u našoj ulici
razgovarali.
Tako često poželim da je Penny Dunbar još tu, samo da možeš s njom
razgovarati, ispričala bi ti neke od svojih priča.
Satima biste sjedile u našoj kuhinji... Pokušala bi te učiti svirati klavir.
Uglavnom, hoću da zadržiš upaljač.
Nikad nisam imao puno prijatelja.
Imam svoju braću i tebe i to je sve.
Ali u redu, sad ću prestati, samo ću još reći da, ako nekim slučajem
Cootamundra nije pobijedio, znam da će imati još prilika. Moja braća i ja smo se
vjerojatno kladili, ali se nismo htjeli kladiti na konja.
Voli te tvoj
Clay

I katkad to, znate, zamišljam.

Zamišljam da je te večeri posljednji put zagrlila roditelje i da je Catherine Novac bila
sretna, a otac joj je pucao od ponosa. Vidim je u njenoj sobi, u flanelskoj košulji,
trapericama, golih podlaktica. Vidim je kako drži upaljač i čita pismo i misli da je Clay
nešto posebno.
Pitam se koliko ga je puta pročitala?
Ne znam.
Nikad nećemo znati.
Ne, sve što znam je da je te večeri otišla van i da je pravilo subote prekršeno.
Subotom uvečer u The Surroundsu.
A ne ponedjeljkom.
Nikad ponedjeljkom.
A Clay?
Clay se morao vratiti.

296
 Knjige.Club Books

Trebao je te noći biti u vlaku - na putu za Silver, na putu za Amahnu, na putu da dovrši
most, rukuje se s ocem - ali i on je isto bio u The Surroundsu, a ona je došla šuškavih
koraka.
A mi?
Mi ne možemo ništa.
Jedan od nas piše, jedan od nas čita.
Ne možemo ništa osim da ja to ispričam , a vi to vidite. Tako smo to, zasad, uredili.
DRŽAVNO PRVENSTVO

297
 Knjige.Club Books

I GODIŠNJICA

Dok ih oboje gledamo kako odlaze - posljednji put, u The Surrounds - prošlost mi se
primakla sasvim blizu. Toliko ih je toga iz tog vremena tamo vodilo: svakim od tih koraka
što su se približavali.
Zonsko natjecanje slijedilo je regionalno.
Godišnjica i državno prvenstvo.
Tommy i njegove četverostruke životinje.
Kad je novu godinu naslijedila veljača, Claya je počela mučiti ozljeda (momak sa
stopalima od slomljenog stakla), i obećanje, odnosno više upozorenje.
“Pobijedit ću na državnom prvenstvu, a onda idemo po njega, u redu?”
Mislio je, naravno, na Ahileja.

Mogao bih sad krenuti bilo kojim redom, na mnogo načina, ali jednostavno mi se čini da
baš tu trebam početi i onda ostatak usmjeriti ovamo.
Kako je bilo na godišnjicu.
Godinu nakon Penelopine smrti.
Ujutro tog ožujskog dana svi smo se rano probudili. Tog dana nije se išlo na posao,
niti u školu i do sedam sati smo već bili na groblju, gazili smo preko drugih grobova. Na
njen smo položili tratinčice, a Tommy se ogledavao gdje nam je tata. Rekao sam mu da
slobodno na to zaboravi.
Do osam sati počeli smo čistiti, kuća je bila prljava, morali smo biti nemilosrdni.
Bacali smo odjeću i plahte. Gazili smo po vlastitim drangulijama i drugom smeću, ali smo
sačuvali njene knjige i police. Knjige su, znali smo, svete.
Svi smo u jednom trenutku ipak stali i sjeli na krevet, posjeli po rubovima. Ja sam u
ruci držao Odiseju i Ilijadu.
“Hajde”, rekao je Henry, “pročitaj nešto.”
Odiseja, dvanaesta knjiga:
“A kad iz struje već okeanske izađe lađa
I širokobrodnom moru u valove uđe i dođe (...)
298
 Knjige.Club Books

gdje živi ranoranka Zora,

Gdjeno u kolu igra, i sunce gdjeno se rađa...”
Čak je i Rory šutio i nije se micao.
Riječi su se nastavile dalje, stranice se okretale, a mi smo u kući plutali.
Ta je soba otplovila niz ulicu.

Clay se u međuvremenu prestao natjecati bosonog, ali nije nosio sprinterice.

Na treningu smo se držali jednostavne rutine.
Trčali smo rano ujutro.
Po 400 metara na Bernboroughu.
Navečer smo gledali filmove.
Početak i kraj Galipolja - Isusa ti, kakav kraj!
Cijele Vatrene kočije.
Rory i Henry tvrdili su da su oba filma dosadna kao proljev, ali uvijek bi došli gledati,
uhvatio sam ih kako napeto gledaju.
U četvrtak prije zonskog natjecanja pojavio se problem, samo dva dana prije utrke,
zato što su se neki klinci napili na Bernboroughu, staza je bila puna razbijenog stakla. Clay
ga uopće nije opazio, niti je primijetio krv. Poslije smo mu satima vadili komadiće stakla.
Dok smo to radili, sjetio sam se onog čega sam se morao sjetiti - scene iz dokumentarca
(koji smo i dalje držali kod kuće):
Najbolje i najgore s olimpijskih igara.
Opet smo se svi našli u dnevnoj sobi, a ja sam izvukao kadrove stare, zadivljujuće, ali
i tragične utrke u Los Angelesu. Možda znate na koju mislim. One žene. Na 3000 metara.
Atletičarku koja je pobijedila (očaravajuće uspravnu Rumunjku Maricicu Puicu) ta
utrka nije učinila slavnom, ali druge dvije jest: Mary Decker i Zolu Budd. Svi smo
netremice gledali iz tame - a naročito užasnuti Clay - kad su navodno kontroverznu
atletičarku Zolu Budd optužili da je Mary Decker namjerno saplela dok su se borile za
poziciju u ciljnoj ravnini olimpijskog stadiona. (Naravno da nije.)
Ali isto tako, što je bilo najvažnije:
Clay je vidio.
Vidio je ono što sam se nadao da će vidjeti.
Rekao je: “Zaustavi - brzo”, i onda se približio ekranu sa smrznutim kadrom, Zoline
noge dok trči. “Je li to ona ima... zamotana stopala?”

Ožiljci su do godišnjice već bili lijepo zacijeljeli, ali kako smo mu počeli omatati stopala,
to je bilo nešto što mu se svidjelo i s čim je onda nastavio dalje. Kad sam završio s čitanjem,
u spavaćoj sobi Penny i Michaela trljao si je stopala, po tabanima je imao žuljeve, ali ih je
njegovao.

299
 Knjige.Club Books

Konačno smo maknuli odjeću roditelja, ostao je samo jedan komad koji smo zadržali.
Pronijeli smo ga hodnikom, našli smo mu odgovarajuće počivalište.
“Ovdje”, rekao sam Roryju, koji je otvorio poklopac nad žicama pijanina.
“O, vidi ovo!” rekao nam je Henry. “Kutija cigareta!”
Prvo sam odložio dvije knjige, potom plavu vunenu haljinu. Zasad su pripadali
pijaninu.
“Brzo”, rekao je Rory, “ubaci unutra i Hektora!” Ah čak ni on nije imao snage za to.
Pažljivo je spustio ruku na džep i gumb u njemu. Nikad nije imala srca prišiti ga.

U danima koji su prethodili - u siječnju i veljači te godine - shvatio sam da je bilo teških
vremena. Ali bilo je i dobrih, čak i sjajnih, kao što su ona s Tommyjem i svakim od
njegovih ljubimaca.
Sviđalo nam se ono što je izvodio Agamemnon, junacima kralj, i katkad bi ga gledali
kako glavom udara u staklo svog akvarija.
“Jedan... dva... tri”, brojali bismo, a do četrdeset bi ostao samo Rory.
“Zar nemaš pametnijeg posla?” upitao bih ga.
“Ne”, odgovorio bi. “Nemam.”
I dalje je bio na putu da ga izbace iz škole, ali svejedno sam još jednom probao.
“Domaću zadaću?”
“Matthew, svi znamo da je pisanje zadaća besmisleno.” Divio se neuništivosti zlatne
ribice. “Ova ribica je vrh.”
Hektor je, naravno, i dalje bio Hektor, cijelo ljeto je preo i ljudima derao jaja,
nastavljao s kotlića gledati zahodska posla.
“Oj, Tommy!” često sam mu znao doviknuti. “Pokušavam se tuširati!”
Mačak je sjedio kao kakva prikaza, omotan izmaglicom saune koja bi oko njega
nastala. Zurio bi i nekako mi se podrugivao:
a ja se pokušavam švicati!
Lizao bi te svoje asfaltne šape, oblizivao usne crne poput automobilske gume.
Telemah (kojem smo ime već skratili na T.) stupajući je ulazio i izlazio iz svoje krletke.
Trojanac se samo jednom zaletio na njega, Tommy ga je ukorio, a Hektor onda
nastavio spavati? Vjerojatno je sanjao o pari.
Onda Rumena, i dalje je trčala, ali kad joj je Henry donio vreću za sjedenje koju je
pokupio kad je općina bacala krupni otpad (takve stvari je stalno pratio), svidjelo mi se
kako ju je nabacivala. Kad bi stvarno legla, radije bi odmarala na suncu, dohvatila bi vreću i
vukla je za sobom, pratila kako se miču sunčeve zrake. Onda bi se ukopala da joj bude
udobnije, što je moglo polučiti samo jedan rezultat.
“Hej, Tommy! Tommy! Dođi da vidiš ovo!”

300
 Knjige.Club Books

Dvorište je bilo prekriveno snijegom, od kuglica stiropora koje su poispadale iz vreće.

Bio je to dotad najvlažniji dan ljeta - a Rory je pogledao Henryja.
“Kunem ti se, stvarno si genij.”
“Što?”
“Zezaš me? To što si doma donio ovu vražju vreću.”
“Nisam znao da će je pas razderati - za to je kriv Tommy - a ionako...” Nestao je i
vratio se s usisivačem.
“Hej, ne možeš ovo s usisivačem!”
“Zašto?”
“Ne znam - pokvarit ćeš ga.”
“Ma da nam se to ti Rory nisi zabrinuo za vražji usisivač?” To sam se sad ja oglasio.
“Ne bi znao ni gdje se ta skalamerija pali.” “Baš.”
“Henry, umukni”
“Ili kako se uopće koristi.”
“Matthew, umukni.”
No svi smo tu stajali i gledali dok je Henry usisavao. Rumena je skakala naprijed i u
stranu, lajala i ludovala, a gospođa Chilman je s cerekom na licu izvirila preko ograde.
Stajala je na prstima na limenki boje.
“Ah, vi dečki, vi Dunbari”, rekla je.

Jedan od najboljih događaja za godišnjicu bila je velika razmjena soba koju smo proveli
nakon što smo njene knjige i haljinu prebacili u pijanino.
Prvo smo rastavili krevete na kat.
Svaki se mogao pretvoriti u zasebne krevete i makar me baš nije vuklo, preselio sam
u glavnu spavaću sobu (nitko drugi nije htio ni čuti), ali sam sa sobom donio svoj stari
krevet. Nema šanse da spavam u njihovom. No prije nego što smo išta od toga
riješili, donijeli smo odluku da je vrijeme za promjenu - treba razdvojiti Henryja i Roryja.
Henry: “Napokon! To čekam cijeli život!”
Rory: “Ma ti si čekao, u vražju mater, konačno ću ti vidjet leđa! Pakiraj se i odlazi.”
“Da se pakiram? O čemu ti to?” Velikodušno ga je gurnuo.
“Ja ne idem nikud!”
“Pa ja isto ne idem!”
“Ah, dajte više umuknite”, rekao sam. “Da vas se barem mogu riješiti obojice, ali ne
mogu, zato ćemo ovako - pismo-glava. Dvaput. Prvi put bacam novčić da vidimo tko se
seli iz sobe.”
“Aha, ali on ima više...”
“Ne zanima me. Tko dobije, ostaje, tko izgubi, odlazi. Rory, biraj.”
Novčić je bačen, lupio je u strop.
301
 Knjige.Club Books

“Glava.”
Odskakao je po tepihu i završio u čarapi.
Pismo.
“A u kurac!”
“Ha ha, tropa, dečko moj dragi!”
“Lupio je u strop, to se ne računa!”
Okrenuo sam se prema Henryju.
Rory nije odustajao. “Lupio je u vražji strop!”
“Rory”, rekao sam, “umukni. Henry, sad bacam ponovno. Glava, dobivaš Tommyja,
pismo, Claya.”
Opet je ispalo pismo i prvo što je Henry rekao kad se Clay uselio bilo je: “Evo ti,
pogledaj si malo.” Dobacio mu je stari Playboy - Miss Siječnja - a Rory se sprijateljio s
Tommyjem:
“Šupak, miči mi tu mačku s kreveta.”
Tvog kreveta?
Stari dobri Hektor.

I dalje, u danima koji su prethodili, sredinom siječnja, kad se natjecao na regionalnom

prvenstvu na atletskom stadionu E. S. Marks - gdje je tribina bila betonski orijaš -
zamatanje stopala zavojem već smo razvili do razine umjetničke forme. Imali smo
svojevrsni ritual, našu verziju onog što su ti noge ili snage koja izvire iznutra.
Prvo bih čučnuo ispod njega.
Polako bi razmotao zavoj.
Jedna linija točno po sredini.
U križ pred prstima.
Počelo je kao kršćanski križ, ali je krajnji rezultat ispao malo drugačiji, više poput
kakvog zaboravljenog slova abecede, po koji rub bi se zavio prema vrhu.
Kad su pozvali natjecatelje za utrku na 400 metara, otišao sam s njim do službene zone,
dan je bio sparan i nepomičan. Dok je odlazio, razmišljao je o Abrahamsu i Biblijom
nadahnutom Ericu Liddellu. Razmišljao je o žgoljavoj, sićušnoj Južnoafrikanki čija
su zamotana stopala bila inspiracija njegovim.
Rekao sam mu: “Vidimo se kad završi”, a Clay mi je ustvari čak i odgovorio, s
kvačicom u džepu kratkih hlača:
“Hej, Matthew”, a onda tek, “hvala.”
Trčao je kao pravi ratnik.
Bio je pravi brzonogi Ahilej.

302
 Knjige.Club Books

Onda je već stiglo predvečerje, na prvu godišnjicu, kad je Rory iznenada došao pameti i
rekao: “Da spalimo krevet.”
Skupa smo donijeli odluku.
Sjedili smo za kuhinjskim stolom.
Ali nije se tu imalo što odlučivati.
Možda to svugdje vrijedi za dečke i vatru; isto onako kako smo često znali bacati
kamenje. Dohvatimo ih i naciljamo, na bilo što. Čak i ja, na pragu devetnaeste.
Trebao sam biti nekakva odrasla osoba.
Ako je preseljenje u spavaću sobu potez odrasle osobe, spaljivanje kreveta u duhu je
mlade i nezrele, upustio sam se u to jer sam igrao na obje karte.
Isprva se malo toga reklo:
Clay i Henry bili su zaduženi za madrac.
Rory i ja smo uzeli okvir.
Tommy se pobrinuo za šibice i terpentin.
Iznijeli smo ga kroz kuhinju iza kuće i prebacili preko ograde. Otprilike na istom
mjestu gdje se toliko godina prije Penelopa upoznala s Posebnom Linijom.
Otišli smo preko. Rekao sam: “U redu.”
Bilo je toplo, povjetarac je ojačao.
Neko vrijeme smo ruke držali u džepovima.
Clay je u ruci držao kvačicu - ali onda smo madrac vratili u okvir i otišli do The
Surroundsa. Štale su bile umorne, nagnute. Trava prošarana golim dijelovima, neravna.
Uskoro smo u daljini ugledali staru vešmašinu.
Potom razbijeni, beživotni televizor.
“Tamo”, rekao sam.
Pokazao sam - blizu sredine, bliže našoj kući - i onda smo tamo odnijeli krevet naših
roditelja. Dvojica smo stajala, ostali su čučnuli. Clay je bio sa strane, stajao je okrenut
prema našoj kući. “Da nije malo vjetrovito?” upitao me Henry.
“Vjerojatno je.”
“Je li to zapadnjak?” Jačao je iz minute u minutu. “Mogli bismo zapaliti cijelu livadu.”
“Tim bolje”, viknuo je Rory i baš kad sam se spremao prekoriti ga, kroz sve se to
probio Clay - ledinu, travu, televizor. Samotna lešina vešmašine. Glas mu je odlutao u
stranu:
“Ne.”
“Što?”
To smo svi rekli uglas, a vjetar je zapuhao još jače.
“Clay, što si to rekao?”

303
 Knjige.Club Books

U toplini ledine djelovao je kao da mu je hladno. Kratka crna kosa spljoštila mu se na

glavi, a vatra u njemu se zapalila, ponovio je, tiho.
Odlučno i konačno: “Ne.”
A mi smo znali.
Ostavit ćemo sve baš ovako. Pustiti da stvari tu umiru prirodnom smrću - ili smo tako
barem vjerovali - jer kako smo to uopće mogli predvidjeti?
To da će se Clay vraćati i ležati ovdje.
Stiskao je tu kvačicu dok mu se nije urezala u ruku.
Prvi put je došao noć prije državnog prvenstva, nakon što smo on i ja neko vrijeme
sjedili u kuhinji. Objasnio je kako stvari stoje.
Pobijedit će na državnom prvenstvu i onda otići po Ahileja.
Imao je dvjesto dolara - vjerojatno mu je to bila sva ušteđevina.
Nije čak ni pričekao odgovor.
Samo je izašao na ulicu, otrčao jedan lagani krug po kvartu, nahranio mazgu s nekoliko
naših mrkvi - i onda se vratio na krov.
Onda je kasnije, puno kasnije, dok smo mi ostali spavali, ustao i izašao, uzeo je ganc
novu kvačicu, popeo se preko ograde i onda hodao cijelom širinom prolaza. Bio je mrak,
bez mjesečine, ali nije imao većih problema naći put.
Prišao je i spustio se na njega.
Krevet je ležao u tmini.
Sklupčao se poput dječaka.
Ležao je u mraku i sanjao, baš ga briga hoće li pobijediti na državnom. Ne, razgovarao
je samo s drugim dječakom, iz malog provincijskog gradića i ženom koja je preplovila
oceane.
“Žao mi je”, šapnuo im je oboma. “Tako mi je strašno, strašno žao, tako mi je žao,
tako mi je žao!” Kvačicu je čvrsto stezao u ruci i zadnji im se put obratio:
“Obećavam da ću ja vama ispričati priču”, rekao je, “kako sam vam kući doveo
Ahileja.”
Ta mazga nikad i nije bila namijenjena Tommyju.

304
 Knjige.Club Books

Sedmi dio
GRADOVI + VODE
+ ZLOČINCI + LUKOVI
+ PRIČE + PREŽIVJELI
+ MOSTOVI

305
 Knjige.Club Books

DJEVOJKA U GALLERY ROADU

Nekoć, u plimi prošlosti Dunbara, bijaše djevojka koja je poznavala jednog od braće
Dunbar i bila je cura i pol.
Imala je kestenjastu kosu i tople zelene oči.
Imala je mozaik pjega boje krvi.
Bila je slavna jer je pobijedila na utrci Prve skupine i dan kasnije poginula - a za to je
bio kriv Clay.
Živio je, udisao je i na kraju se u tu krivnju pretvorio. Naposljetku im je priznao sve.
Na početku ga je Carey, kad ga je ugledala prvi put, posve prikladno, ugledala na
krovu.

Odrasla je u gradu imenom Calamia.

Otac joj je bio džokej.
I očev otac isto.
Dalje nije znala.
Voljela je konje, hipodromske staze i jahanje te rekorde i priče o čistokrvnim grlima.
Do Calamije je trebalo putovati sedam sati, najranije čega se sjećala bio je tata.
S hipodroma se vraćao ujutro, a ona bi ga pitala kako je bilo. Znala se probuditi kad bi
u 3:45 odlazio od kuće. Protrljala bi oči i upitala ga: “Hej, Ted, mogu li i ja s tobom?”
Iz nekog razloga, kad bi se god probudila u mraku, majku bi zvala Catherine, a oca
Ted. Tijekom dana to bi se sasvim izgubilo, bili su samo mama i tata. A to je bila samo
jedna od mnogih stvari o kojima se nije pisalo ni govorilo, godinama poslije, kad su je
našli nakon što je pala, mrtvu.

Kao što sam rekao, voljela je konje, ali ne kao što ih voli većina djevojčica.
Voljela je ozračje, ne vrpce.
Voljela je štale, ne nastupe.

306
 Knjige.Club Books

Dok je odrastala, vječito bi, kad bi počeli školski praznici, ona i braća preklinjali oca
da ih vodi na hipodrom, voljela je ta jutra po mrklom mraku dok su kroz maglu odjekivala
kopita. Sviđalo joj se kako sunce izlazi, tako daleko, golemo i toplo, a zrak je tako blizu i
tako svjež.
U to vrijeme, jeli su tost na ogradi - potpuno bijeloj, same prečke bez stupova - sviđalo
im se kako treneri svako malo psuju sebi u bradu i kako se tu motaju stari džokeji, poput
neke ogrubjele djece dubokog glasa. Bilo ih je neobično vidjeti u odjeći za trening, u
trapericama, duksericama i starim jahaćim kacigama. Braća su joj bila četiri, odnosno pet
godina starija, i kad su došli u te godine i oni su se uključili u konjički sport, to im je, očito,
bilo u krvi.

Kod konjičkih utrka uvijek se priča o krvi.

Ili bolje rečeno, o rodoslovu.
Baš kao i kod Claya i nas ostalih, prošlost je vrlo bogata. Kako je pričala Carey, njena
majka Catherine Novac bila je jedina u obitelji koja je taj svijet konjičkih utrka
istovremeno prezirala i prema njemu bila nepovjerljiva, ovisno o raspoloženju. Mogla
je biti hladni, svjetloplavi akvarel, ili sva izvan sebe, u vatri narančastoplave? Je, voljela je
ona konje i uživala u utrkama, ali je mrzila poslovnu stranu konjičkog sporta, rasipanje,
pretjerani uzgoj. Pohlepni, debeli trbuh. Sport je bio nalik na kakvu prekrasnu kurvu, a ona
ju je vidjela bez šminke.
Careyna braća zvala su je Katarina Velika jer je bila zadivljujuće stroga i ozbiljna,
nikad se nije šalila. Na dan utrka, rekla bi im da se kući vrate u jednom komadu, a oni su
znali što pod tim stvarno misli:
ako padneš, ne računaj na sućut.
Džokejima život nije bio lak.
Konjima je bio još puno, puno teži.

A potom Ted.
Ted Trening.
Carey je znala priču.
Na početku karijere bio je vjerojatno najperspektivniji juniorski džokej u zemlji, nešto
kao što su bili Pike ili Breasley, ili Demon Darb Munro. Visok preko metar i sedamdeset
bio je visok za džokeja i nizak za muškarca, ali je bio savršeno građen za jahanje i imao
metabolizam za koji bi ljudi ubili, kao da nije bilo načina da se udeblja. Takva konstitucija
imala je i manu, djelovao je kao da su ga sastavili na brzinu, kao da se proizvođačima
žurilo. Ali ovisno koga biste pitali. Djevojka imenom Catherine Jamison držala je da uopće
nije za odbaciti. Sviđalo joj se njegovo pretrpano lice i tople zelene oči, kao i to što bi
ga mogla nositi u naručju - sve dok se jednog jutra nije dogodila tragedija.
Bile su mu dvadeset i tri godine.

307
 Knjige.Club Books

Preko noći je došlo do iznenadne promjene metabolizma. Nekoć je na dan utrke mogao
pojesti cijelo pakovanje čokoladnih keksa Tim Tam, sad bi jedva mogao pojesti ambalažu.

Sad su već neko vrijeme živjeli u gradu, preselili su se jer su htjeli ozbiljno pokušati.
Catherine se zaposlila kao njegovateljica, radila je u bolnici Prince of Wales, nedaleko od
Randwicka.
Nekoliko godina nakon preseljenja, osvanuo je tjedan u kojem se Ted počeo osjećati
drugačije. Potom je, nekoliko sati prije nego što će svanuti, obavio ritualni odlazak u
kupaonicu, gdje mu vaga nije lagala, a nije ni ogledalo. Istovremeno se rastegnuo i
popunio, lice mu više nije djelovalo tako prestaro. Ali što on ima od toga? Želi li biti
zgodan ili jahati savršenu milju na utrci u Doncasteru? Svijet mu više nije nudio smisao.
Najgore od svega bile su ruke.
U kuhinji njihovog malog stana nije ni pomišljao da si spremi doručak, sjedio je za
kuhinjskim stolom i gledao te ruke, najmesnatije ruke koje je u životu vidio.

Pet dugih godina radio je i postio.

Sjedio u sauni.
Živio na zelenoj salati.
Novine bi čitao po najvećoj vrućini u autu, sa zatvorenim prozorima, iza kojih je sjedio
u najnovijoj i najtoplijoj trenirci. Travu je kosio u jakni i trapericama, ispod je imao
ronilačko odijelo. Imao je grčeve, bio je živčan. Trčao je u zimskim vunenim
hlačama ispod kojih bi noge selotejpom oblijepio vrećicama za smeće. To su mu donijele
konjičke utrke i tisuću nedosanjanih snova - o čokoladicama Crunchie i čokoladnoj torti,
pohotne žudnje za sirom.
Snašle su ga i uobičajene ozljede - zbacio bi ga konj, slomio je obje podlaktice. U štali
je dobio kopitom u lice. Dvaput ga je na treningu na stazi pregazio konj. Jednom je, u trećoj
utrci na Warwick Farmu konju ispred njega otpala potkovica, zakačila ga je po uhu. Mogao
je proći puno gore.
U smiraju karijere bio je poput vojnika, ili antičkog vozača kočije, svaka utrka bila je
kao odlazak u bitku. Nakon čistilišta koje mu je priredio želudac i svih zubobolja,
glavobolja i vrtoglavica, konačnu pokoru donio mu je žestok slučaj gljivične infekcije
stopala koju je pokupio na podu svlačionice za jahače...
“I to je ono”, često se šalio sa sedmogodišnjom Carey, dok su se autom vozili na
trening, “što me na kraju dokrajčilo.”

Samo što je Ted Novac lagao jer ono što ga je dokrajčilo nije bila gljivična infekcija,
sportsko stopalo, niti su to bila bolna gladovanja, dehidriranost ili odricanje. Dokrajčio ga
je, naravno, konj.
Golemi dorat, Španjolac.

308
 Knjige.Club Books

Španjolac je bio senzacionalan konj, srčan poput Kingstona Towna ili Phara Lapa.
Povrh toga nije bio kastriran, što znači da je mogao nastaviti rodoslov.
Vježbao ga je Ennis McAndrew, istaknuti trener nalik na štap od metle.
Kad je konj stigao u štalu, McAndrew je nazvao telefonom.
“Koliko si težak ovih dana?”
Broj koji je nazvao bio je broj Teda Novaca.

Španjolac se natjecao u gotovo svim utrkama na jednu milju kao i onim duljim.
Mogao je sprintati, mogao držati ritam, sve što si od njega tražio.
Kad bi na cilj stigao drugi ili treći, bio bi to neuspjeh.
Četvrto mjesto prava katastrofa.
Na leđima mu je svaki put bio Ted Novac, ime mu je bilo u novinama, a osmijeh
zaostao na licu - ili je to bila grimasa kojom je skrivao nelagodu? Ne. Na tom konju se
nikad nije osjećao loše, pola utrke ga je držao neaktivnim, onda ga dvjesto metara
polako poticao i na kraju poveo u finiš prema cilju.
Potkraj karijere tog grla, Ted je razmišljao kako da se povuče. Samo na jednoj utrci
nikako da pobijedi i ne, nije to bila Utrka zbog koje stane cijela zemlja. Ta ni McAndrewu
ni Tedu niti vlasnicima nije bila važna, željeli su pobijediti na utrci Cox Plate. To je,
prema mišljenju pravih stručnjaka, bila najveća utrka.
Tedu je to bila prava travestija.
Nije mogao spustiti težinu.

Čak i za utrke s težinskim hendikepom, gdje je unaprijed znao koliko mora težiti, Ted je
imao previše kila. Radio je sve što je radio uvijek. Pokosio je tisuću travnjaka. Kod kuće
se onesvijestio pod tušem. Odluka je donijeta tjedan prije, na rame mu se spustila strašilova
ruka - i naravno, Španjolac je pobijedio.
Godinama kasnije, i dalje mu je bilo teško o tome joj pričati. Drugi džokej - uvijek
dobroćudan brko Max McKeon - nagnao je konja u finiš kojim je pretekao veći dio skupine
na sve kraćoj ciljnoj ravnini Moonee Valleyja i Španjolac je pobijedio za dužinu tijela.
Ted Novac je to slušao u svom autu, parkiranom pred garažom. Tad su već živjeli u
drugom hipodromskom kvartu - na broju jedanaest, ovdje u Archerovoj, godinama prije
nego što su se doselili Penny i Michael - a on se smiješio i zaplakao, plakao i smiješio se.
Ispružio je ruku, ali se ipak nije počešao.
Bio je čovjek upaljenih stopala.

***

Nakon što se povukao, još je neko vrijeme trenirao na stazi, bio je jedan od omiljenih jahača
u gradu. Ali brzo su se opet preselili na selo.
309
 Knjige.Club Books

Catherine se tamo sviđalo i najgora te najpametnija odluka koju su donijeli bila je da

zadrže kuću u našoj ulici. Utrke su im barem to omogućile.
Godine su prolazile na selu, dobili su djecu. Ted se opet proširio do svoje prirodne
težine - odnosno, nabacio bi koju kilu ako bi se previše odao kolačima. Tih dana mu se već
činilo da je to zavrijedio.
Radio je mnoštvo raznih poslova, prodavao cipele, radio u videoteci i kao radnik na
stočnoj farmi, neki su mu išli dobro. Najviše je ipak volio jutra kad bi jahao na lokalnoj
stazi za trening. Zvala se Gallery Road.
Tu je već zaradio i nadimak: Ted Trening.
Odredila su ga dva događaja.
Prvi je bio kad je trener, McAndrew, doveo dva perspektivna džokeja da ga gledaju.
Bilo je to jednog utorka. Nebo je bilo ozareno i plavokoso.
“Vidite?”
Trener jedva da se promijenio.
Samo mu je kosa malo više pobijelila.
Pokazao je na jahača koji je projurio pokraj njih.
“Vidite pete? I te ruke? Drži se kao da uopće i ne jaše tog konja.”
Dva klinca su pokazivala uobičajenu bahatost.
“Debeo je”, rekao je jedan, a drugi se nasmijao, McAndrew im je opalio dobre pljuske.
Dvaput po bradi i obrazima.
“Evo ga”, rekao je, “vraća se.” Govorio je kao što svi treneri govore, svuda na svijetu.
Gledao je na drugu stranu. “I da znate, taj tip je više puta pobijedio nego što ćete vi
cijelog života. Imat će više pobjeda na treningu nego vi na utrkama.”
Upravo je u tom trenutku pješice stigao Ted.
“McAndrew!”
A McAndrew se na to osmjehnuo, prilično široko. “Ted, zdravo.”
“Kako izgledam?”
“Tako da sam se pitao otkud sad Pavarotti kod nas trenira za džokeja?”
Srdačno su se zagrlili, nekoliko dobrih udaraca jedan drugom po leđima.
Sjetili su se Španjolca.

Drugi događaj se desio nekoliko godina poslije kad je sinovima Novacovih bilo dvanaest,
odnosno trinaest godina, a kćeri Carey tek osam. Bit će to Tedu Treningu zadnji trening na
stazi.
Bili su proljetni školski praznici, kišilo je i visoka trava se zelenjela (čovjeka uvijek
iznenadi koliko se čistokrvnim konjima trava pusti visoko), a konj se propeo. Zbacio je
Teda, svi su vidjeli kad je pao.

310
 Knjige.Club Books

Treneri su spriječili dečke da se tamo pojave, ali Carey je to nekako uspjelo, probila
se između okupljenih, razmicala im noge - a prvo što je ugledala bio je znoj, potom krv
pomiješana s kožom i na kraju njegovu iskrivljenu, napuklu ključnu kost.
Kad ju je ugledao, natjerao se na smiješak.
“Mala, gdje si.”
Ta kost, bijela poput kosti.
Sirova i čista, poput sunčevog svjetla.
Ležao je bespomoćno na leđima i muškarci u kombinezonima, čizmama, s cigaretama
složili su se da je najbolje da ga ne miču. Zatvorili su tijelima krug oko njega i time mu
iskazali poštovanje. Isprva se pitao da možda nije slomio vrat jer nije osjećao noge.
“Carey”, rekao je.
Znoj.
Sunce koje se trepereći uspinje.
Skotrljalo se ciljnom ravninom.
A ona i dalje nije mogla odvratiti pogled dok je klečala sasvim blizu njega. Promatrala
je krv i zemlju koji su se na njegovim usnama stapali kao dvije prometne trake. Traperice
i flanelska košulja bile su mu obložene tom smjesom. Zahvatila mu je i patent na prsluku.
Iz njega je nasilno izlazila divljina.
“Carey”, ponovio je, ali ovaj put bilo je i nastavka.
“Možeš li se spustiti dolje i počešati mi nožne prste?”
Da, naravno.
Delirij.
Mislio je da se vratio u svoje najbolje sportske dane, s infekcijom sportskog stopala,
nadao se da će joj tako odvratiti misli. “Ma, zaboravi na ključnu kost... ubija me svrbež.”
No kad se osmjehnuo, osmijeh mu je brzo nestao s lica. Krenula mu je izuti čizme na
što je počeo urlati od bolova. Sunce se obrušilo i progutalo ga.

U bolnici, nekoliko dana poslije, liječnik je došao u vizitu. Rukovao se s dječacima. Carey
je razmrsio kosu:
tu njenu dječačku, zamršenu kestenjastu kosu.
Svjetlo je bilo bijelo poput ključne kosti.
Nakon što je provjerio kako se Ted oporavlja, liječnik je dobroćudno pogledao djecu.
“I što ćete vas troje biti kad odrastete?” upitao ih je, ali dječaci nisu uspjeli izgovoriti
ni riječi jer je Carey bila ta koja je gledala, smiješila se i škiljila u blještavilu koje je
dopiralo kroz prozor. Ležerno je pokazala na svog izubijanog, pregaženog oca i već je bila
krenula.
Ovamo, Clayu i Archerovoj. Rekla je: “Bit ću isto što i on.”

311
 Knjige.Club Books

LIKOVI U RIJECI

Tu sam se dakle našao - među drvećem - na dan nakon Cootamundre.

Stajao sam tamo, sam među eukaliptusima, s korom oko nogu.
Dugi pojas sunca preda mnom.
Slušao sam taj ustrajni, uvijek isti jedini ton i zasad se još nisam mogao pomaknuti.
Njegov radio je svirao i po tome se vidjelo da ne zna.
Gledao sam ih u koritu rijeke.
Ne mogu vam reći ni koliko dugo, a most je, čak i u dijelovima, bio ljepši nego bi
čovjek povjerovao.
Lukovi će biti veličanstveni.
Zakrivljenost kamena.
Baš kao kod Pont du Garda, neće biti nikakvog cementa, sve je precizno sastavljeno,
u skladu s oblikom. Na otvorenom je sjao poput crkve.
Mogao sam to vidjeti i po načinu na koji se naslonio na njega i kako je po njemu
prelazio rukom.
Kako mu je govorio i pričvrstio ga pa ga oblikovao i pokraj njega stajao.
Most je bio načinjen od njega.

Ali tu sam se već morao odlučiti.

Moj karavan, iza leđa.
Polako sam se odmaknuo od drveća i pojavio se na otvorenom. Stajao sam u tom
poslijepodnevu, a likovi su u rijeci zastali. Uvijek ću pamtiti te njihove ruke, umorne, ali
očvrsnule od života.
Pogledali su gore, a Clay je rekao: “Matthew?”
I ništa me u životu ne bi na to moglo pripremiti dok sam se spuštao prema njima.
Bio sam tek ljuštura onog što sam trebao biti jer ovo nisam očekivao - bio je tako bodar
i pun života - a most tako čudesan.

312
 Knjige.Club Books

I ja sam, a ne on, prvi pao, koljenima u zemlju riječnog korita.

“Došao sam zbog Carey”, rekao sam. “Nema je više.”

313
 Knjige.Club Books

AHILEJ U ČETIRI SATA UJUTRO

A da nisu zadržali tu kuću?

Onu u Archerovoj 11.
Da se barem nisu vratili.
Zašto je nisu jednostavno prodali i uložili u nešto drugo umjesto da pametno ubiru
stanarinu?
Ali ne, ne mogu tako razmišljati.
Mogu to samo ispričati.
Doselila je kad joj je bilo gotovo šesnaest godina - u ulicu momaka i životinja, među
kojima je sad bila i mazga.

U početku je bila večer u ožujku kad je Clay trčao i pobijedio na državnom prvenstvu.
Bili smo opet na stadionu E. S. Marks.
Pažljivo i nježno sam mu omotao stopala.
Klinac koji mu se najviše približio bio je dečko s farme u Begi. Trebalo je neko vrijeme
da nagovorim Claya da ostane.
Nije želio na postolje niti dobiti medalju, htio je samo Ahileja.

Srušio je državni rekord za nešto više od sekunde, što je, rekli su, u toj dobnoj skupini
nevjerojatno. Suci su vrtjeli glavama. Clay je mislio samo na Epsomovu cestu.
Dok smo izlazili s parkirališta i uključivali se u kasnopopodnevni promet, gledao me
u retrovizoru, pa sam nakratko pogledao u njega. Pošteno je pošteno, kao da mi je
poručivao, dok je zlatna medalja visjela Rumenoj oko vrata. Dahtala je Tommyju u
krilu. Pogledao sam iza i bez riječi mu poručio:
imaš sreće što je nećeš staviti jer bi ti njom zavrnuo vrat.
Kod kuće smo ostavili Roryja i Henryja.
Ostavili smo i psa.

314
 Knjige.Club Books

Dok je Tommy izlazio iz auta, Clay ga je dotaknuo po ruci.

“Tommy, ideš s nama.”

Kad smo navečer stigli, čekao nas je uz ogradu, zvao i plakao do neba. Sjetio sam se malog
oglasa: “Ne rita se”, rekao sam, “ne reve”, ali Clay me otvoreno ignorirao, a Tommy se
već zaljubio. Peti član neopasne bande.
Ovaj put, nakon što smo neko vrijeme tamo stajali, kamp-prikolica se pomaknula i
stresla, a neki je čovjek kroz vrata ispao van. Nosio je isprane stare hlače i košulju, s
drugarskim osmijehom na licu. Prišao nam je brzim koracima, što je brže mogao, kao
da uzbrdo gura šepavi kamion.
“Jeste li vi oni dripci koji su hranili ovog jadnog, starog dripca?” upitao je, ali mu je s
lica sjao djetinji osmijeh. Da to nije konjušar kojeg je Penelopa upoznala kad je prvi, put
došla do ograde u Archerovoj 18? Nikad to nećemo doznati.
Sad se već dobrano smračilo.
Čovjek se zvao Malcolm Sweeney.
Bio je građen poput kostimiranog donuta.
Svojedobno je bio džokej, onda je prešao u konjušare, i završio kao štalski momak,
čistač gnoja s certifikatom. Imao je nos kao u alkoholičara. Usprkos dječačkom dojmu, u
tuzi njegovog lica mogao si se utopiti. Spremao se preseliti na sjever, k sestri.
“Možemo li pustiti klinca da uđe i malo ga pomiluje?” upitao sam, a Malcolm Sweeney
nam je rado izašao u susret. Podsjećao me na lika iz knjige koju sam svojedobno čitao -
naslova Tužni, dragi, ludi, zao dragi čovjek - na izrazito susretljivog čovjeka
koji istovremeno jako žali zbog svojih postupaka.
“Jeste li pogledali u Glasnik?” upitao je. “Vidjeli ste oglas?”
Clay i ja smo kimnuli, ali Tommy je već bio unutra i milovao ga po glavi.
Malcolm se opet oglasio.
“Zove se...”
“Ne treba nam njegovo ime”, izvijestio ga je Clay, koji nije skidao pogled s Tommyja.
Malcolmu Sweeneyju sam uputio maksimalno ohrabrujući osmijeh, a onda pokazao
na Claya. “Dat će vam dvjesto dolara da ga promijeni”, gotovo sam osjetio kako mi se
osmijeh pretvara u kiseli. “Ali slobodno mu tražite tristo.”
Začuo se smijeh, poput eh-bilo-jednom.
“Cijena je dvjesto”, rekao je.
Uz ogradu su stajali Clay i Tommy.
“Ahilej?” rekao je jedan drugom.
“Ahilej.”
Napokon, pomislili su, napokon.

315
 Knjige.Club Books

S Ahilejem smo morali pažljivo planirati, bilo je i lijepo i glupo, logično i potpuno bizarno,
teško je uopće odlučiti odakle bih počeo.
Provjerio sam općinske propise i posve sigurno je postojao nekakav pravilnik - napisan
1946. godine - u kojem je stajalo da se stoka može držati kod kuće pod uvjetom da se za
nju primjereno brineš. Spomenute životinje, isticao je pravilnik, ne smiju ni na koji način
utjecati na zdravlje, sigurnost i dobrobit ostalih stanara stambenog objekta ili onih koji s
njim graniče - što bi, ako se čita između redaka, značilo da možeš držati što god hoćeš sve
dok se netko na tebe ne požali.
Što je onda u priču uvelo gospođu Chilman: našeg jedinog pravog susjeda. Kad sam
tog poslijepodneva otišao do nje, pozvala me da uđem, ali ostali smo na trijemu. Zamolila
me da joj otvorim staklenku s pekmezom, a kad sam joj spomenuo mazgu, isprva je malo
u sebi zaškripala, bore su joj se urezale u obraze. Onda se nasmijala punim plućima. “Ma
vi Dunbari ste sjajni.” U završnu izjavu ubacila je i tri ili četiri veličanstvena i uzbuđenja.
“Nekad se ovako stalno živjelo.”

A onda Henry i Rory.

Henryju smo rekli odmah, ali smo zato Roryju tajili, reakcija će mu biti urnebesna (a
zbog nje sam vjerojatno i pristao). Već je bio neprestano zlovoljan što mu Hektor spava na
krevetu, a na živce mu je išla i Rumena, koja mu je isto znala leći na postelju, ili bi barem
na nju samo položila njušku.
“Oj, Tommy”, doviknuo bi mu s drugog kraja sobe, “miči s mene svog prokletog
mačka”, i “Tommy, reci Rumenoj da prestane s tim prokletim disanjem.”
Tommy bi dao sve od sebe. “Rory, to je pas, mora disati.”
“E pa ne mora blizu mene!”
I tako je to išlo.
Morali smo pričekati do kraja radnog tjedna jer smo mazgu kući mogli dovesti tek u
subotu. U subotu smo svi mogli biti prisutni i nadgledati operaciju, za slučaj da nešto pođe
krivo (što bi se lako moglo dogoditi).
U četvrtak smo donijeli hranu. Malcolm Sweeney više nije imao konjsku prikolicu pa
smo mazgu morali dovesti pješice. Najbolje vrijeme za to bit će, složili smo se, u subotu u
četiri sata ujutro.
Večer prethodnog četvrtka ispala je divna, nas četvorica sa Sweeneyjem, a Rory je
najvjerojatnije bio vani i pio. Nebo i oblaci bili su rumeni, Malcolm ih je gledao s ljubavlju.
Tommy mu je četkao grivu, a Henry ocijenio opremu. Donio nam je uzde i stremene i
s odobravanjem ih podigao uvis.
“Od ovog će biti neke koristi”, rekao je, “ali od ovog nikakve.”
Trznuo je glavom prema mazgovu.

I tako je to onda bilo - doveli smo ga kući.

316
 Knjige.Club Books

Mirnog jutra krajem ožujka, četiri momka, četiri Dunbara išla su hipodromskim
kvartom, a sa sobom smo vodili mazgova grčkog imena.
Katkad bi zastao kod nečijeg poštanskog sandučića.
Nespretno bi zakoračio na travnjak i posrao se.
Henry je upitao: “Imamo li koju vrećicu za pseće?”
Svi smo se nasmijali.
Ono što mi uvijek najteže padne je kad se sjetim kako je Malcolm Sweeney tiho plakao
uz ogradu dok smo mu polako odvodili mazgu. Brisao je kvasac s obraza i prolazio prstima
kroz kosu nalik na mraz. Bio je vlažan i boje kakija, tužni debeli starac, prekrasan.
A onda, jednostavno, zvuk:
kopita koja kloparaju ulicama.
Sve je oko nas bilo urbanizirano - ulica, rasvjeta, promet, povici koji su nas
mimoilazili, od ljudi koji su cijelu noć feštali - a u svemu tome ritam mazginih nogu dok
smo je vodili preko pješačkih prijelaza i prelazili pusti Kingsway. Uspjeli smo prijeći i
jedan dugi pješački nadvožnjak, kao i mračne i osvijetljene dijelove.
Henry i ja sjedne strane.
Tommy i Clay s druge.
Po tim odjecima kopita mogao si namjestiti sat, a život dati Tommyju u ruke dok je sa
simpatijama vodio mazgu kući, mjesecima i djevojci koja će doći.

317
 Knjige.Club Books

DVA KOVČEGA S BLAGOM

Dogodilo se ovo,
Prekršili su nepisano pravilo.
Dodir njenih golih nogu.
Pamtio je njenu poleglu duljinu, plastičnu hrpu pokraj njih i kako se pomaknula i
nježno ga ugrizla. I kako ga je povukla dolje.
“Clay, dođi ovamo.”
Pamtio je.
“Zubima. Ne boj se, neće me boljeti.”
Pamtio je kako su malo iza tri ujutro otišli, a Clay je kod kuće ležao budan i onda se
zaputio na Glavni kolodvor.
Natrag mostu i Silveru.
Carey je, naravno, otišla trenirati na stazu gdje se u zoru stari veteran Rat Ruža vratio
s unutrašnje staze za trening - ali bez jahača.
Pala je na suprotnoj ravnini.
Sunce je bilo hladno i zubato.
Nebo nad gradom mirno.
Djevojka je ležala s licem okrenutim u stranu i svi su potrčali.

Na rijeci Amahnu, u Silveru, gdje sam mu to rekao, Clay se neobuzdano otrgnuo od nas.
Divlje je potrčao riječnim koritom uzvodno.
Bože, dan je ovdje tako dug, jasno sam ga vidio sve do drveća, kad je nestao među
stijenama.
Otac me pogledao sav ukočen, pogledom punim tuge, ali i ljubavi.
Kad je pokušao krenuti za njim, dodirnuo sam ga.
Dodirnuo sam ga i uhvatio za ruku.
“Ne”, rekao sam, “moramo imati povjerenja u njega.”

318
 Knjige.Club Books

Ubojica je postao Ubijeni. “Što ako...”

“Ne.”
Nisam znao sve što sam morao znati, ali kod Claya sam bio siguran što mu stoji na
raspolaganju, znao sam kako će sad odabrati patnju.
Složili smo se da pričekamo sat vremena.

Daleko gore uzvodno u koritu rijeke kleknuo je da se održi na kosini - pluća su mu bila dva
kovčega s blagom puna smrti.
Tu je nekontrolirano plakao.
Sad je napokon mogao ustanoviti da je ovo što je do njega dopiralo izvana zapravo
njegov vlastiti glas.
Drveće, to kamenje, insekti.
Sve je usporilo i onda stalo.
Pomislio je na McAndrewa i na Catherine. Teda Treninga. Znao je da će im morati
reći. Priznat će im da je on kriv za sve jer djevojke ne mogu samo tako nestati, djevojke ne
padaju ako ih netko na to ne natjera.
Ni jedna Carey Novac na ovom svijetu ne pogine tek tako, u smrt ih otjeraju momci
poput njega.
Razmišljao je o petnaest pjega.
Oblici i kratki pogled na morsko staklo.
Šesnaesta na njenom vratu.
Razgovarala je s njim, poznavala ga. Uhvatila ga pod ruku.
A katkad mu je govorila da je idiot... Sjetio se i tog blagog mirisa znoja i kako ga je
njezina kosa svrbjela na grlu, po vratu - u ustima joj je još osjećao okus. Znao je da će, ako
ga potraži, naći trag njenog ugriza, dolje blizu kuka, ostao je, vidljiv, kao
skriveni podsjetnik na nekoga i nešto što je nadživio.
Sjajnooka Carey bila je mrtva.

Kako se zrak hladio, hladno je postalo i Clayu, molio se za kišu i nasilje. Da se utopi u
nabujalom Amahnuu.
Ali suho korito i njegova tišina držali su ga dok je klečao tu kao dio zaostalih
naplavina, poput dječaka kojeg je uzvodno izbacila voda.

319
 Knjige.Club Books

SVAĐE

Jedna stvar se mladoj Carey Novac mora priznati.

Bila je obdarena solidnom dozom odlučnosti.
Iako su se tata i mama pomirili sa činjenicom da će im sinovi postati džokeji, njoj su
ostvarenje te ambicije uskratili. Kad bi o tome progovorila, odgovorili bi joj tek: “Ne.”
Jasno i konačno.
Usprkos tome, kad joj je bilo jedanaest godina, počela je pisati pisma jednom
konjičkom treneru, u gradu, barem dva ili tri puta na mjesec.
U prvim pismima se raspitivala za informacije, koji je najbolji put da čovjek postane
džokej, iako je to već dobro znala. Kako da u ranim godinama počne trenirati? Kako se
može pripremiti? Pisma je potpisivala s Kelly Sa Sela i strpljivo čekala odgovore na pisma
koja je slala s adrese prijateljice iz susjednog mjesta imenom Carradale.
Nedugo potom u Ulici Harvey u Calamiji zazvonio je telefon.
Negdje na pola razgovora Ted je zastao i samo upitao: “Što?” Sekundu kasnije je
nastavio. “Da, to je susjedni grad.” Onda: “Stvarno? Kelly Sa Sela? Šališ se. Ma to je ona,
siguran sam...”
Sranje, pomislila je djevojčica koja je prisluškivala iz dnevne sobe.
U bijegu je već stigla do pola hodnika kad je čula glas.
“Oj, Kelly”, rekao je glas, “stani malo.”
Ali znala je da otac ima osmijeh na licu.
To je značilo da ima nade.

***

U međuvremenu, tjedni su se pretvorili u mjesece i godine.

Bila je dijete koje zna što hoće.
Puna nade, ustrajna.

320
 Knjige.Club Books

U Gallery Roadu slistila bi svaki posao koji bi joj dali - talentirani štalski momak
žgoljavih ruku - ali ni u sedlu nije izgledala loše.
“Nisam dosad vidio klinca koji bi bio bolji”, priznao je Ted.
Catherine stvar baš nije najbolje legla, nije bila impresionirana.
A nije bio ni Ennis McAndrew.

Da, Ennis.
Gospodin McAndrew.
Ennis McAndrew držao se svojih pravila.
Prije svega, kod njega džokeji juniori moraju čekati, kao vježbenik nikad, ni pod razno,
nisi mogao jahati već prve godine, trebao si biti sretan da te uopće uzeo. Naravno, vodio je
brigu da napreduješ kao jahač, ali je gledao i školske ocjene, a posebno primjedbe
nastavnika.
Ako bi ti netko samo jednom napisao da si nekoncentriran, zaboravi. Ako ti je molba
prihvaćena, svejedno si u štalu morao dolaziti rano ujutro, tri puta na tjedan. Mogao si raditi
kao štalski momak i voditi konja. Mogao si gledati. Ali nikad, ni u kakvim okolnostima,
nisi smio govoriti. Ako si imao što pitati, pitanje si trebao zapisati ili se sjetiti i pitati u
nedjelju. U subotu si mogao prisustvovati pripremnom dogovoru za utrku. Ni tu nisi
smio govoriti. Ako je htio znati jesi li prisutan, postojao je način da to provjeri. Doslovno
se navodilo da trebaš živjeti sa svojom obitelji i družiti se s prijateljima jer ćeš ih nakon
druge godine jedva viđati.
Svaki drugi dan u tjednu mogao si ostati dulje spavati, odnosno tek se u pola šest
pojaviti u boksačkoj dvorani Tri-Colorsa i ići trčati s boksačima. Ako bijedan trening
preskočio, stari bi to doznao.
Ali svejedno.
Ovako ga nikad nisu proganjali.
S četrnaest godina opet mu je počela slati pisma, sad se potpisivala s Carey Novac.
Kelly Sa Sela više nije bilo. Ispričala se na pogrešci i nadala kako se to neće negativno
odraziti na predodžbu o njenom karakteru. Sve joj je poznato - njegova pravila za džokeje
početnike - i spremna je raditi što god treba, čistit će štalu od jutra do mraka ako se to od
nje bude tražilo.
Napokon je na jedno pismo stigao odgovor.
Zgusnutim slovima Ennis McAndrew napisao je neizbježan, identičan tekst:
Dopuštenje od majke.
Dopuštenje od oca.
I to joj je postao najveći problem.
I roditelji su isto tako bili odlučni.
Odgovor je i dalje bio neumoljivo negativan.
Nikad neće postati džokej.
321
 Knjige.Club Books

Carey je držala da je to prava sramota.

Naravno, nema problema, nikome nimalo ne smeta da njena nevaljala braća postanu
džokeji - i to u najboljem slučaju, prosječni, lijeni - ali ona, a to ne. Jednom je čak sa stola
u dnevnoj sobi skinula fotografiju Španjolca i pokrenula žučnu prepirku.
“McAndrew čak ima i konja koji je potomak ovog.”
“Što?”
“Zar ne čitaš novine?”
I onda je dodala:
“Kako si ga sam mogao jahati, a meni ne daš? Pa pogledaj ga!” Pjege su joj se užarile.
Kosa zamrsila. “Zar se ne sjećaš kako je to bilo? Kad si ulazio u zavoj? Izlazio na ravninu?”
Sliku nije vratila na zid, nego je tresnula na stolić, od udarca je puklo staklo.
“Štetu možeš slobodno nadoknaditi”, rekao joj je, imala je sreću što je okvir bio jeftin.
Ali nikad nije imala toliko sreće (ili nesreće, ustvrdili bi neki) kao u ovom pitanju -
dok su oboje na koljenima skupljali krhotine, odsutno je rekao parketu.
“Naravno da čitam novine - konj se zove Matador.”

Na kraju joj je Catherine opalila pljusku.

Stvarno je neobično što od toga može nastati.
Njene oči poput akvarela još su jače zasjale - bez nadzora, oživjele od srdžbe. Kosa joj
se na glavi podigla, tek koji pramen, a Ted je na vratima stajao sam.
“Nisi to smjela učiniti.”
Govorio je i pokazivao na Carey.
Ali, jedna važna činjenica.
Kad ti Catherine opali pljusku, znači da si već pobijedio.

Evo što je Carey učinila.

Jedna od dobrih starih pojava koje prate djetinjstvo.
Školski praznici.
Otišla je ujutro, trebala je prespavati kod Kelly Entwistle, ali umjesto da ode njenoj
kući, popela se na vlak koji vozi u grad. U predvečerje je stajala, blizu sat vremena, pred
konjušnicom McAndrew, malim uredom kojem ne bi škodilo da ga netko oliči. Kad
napokon više nije mogla tako stajati i dalje, ušla je i postavila se pred pisaći stol za kojim
je sjedila McAndrewova supruga. Upravo je nešto računala i žvakala gumu.
“Pardon?” oglasila se Carey, nevjerojatno živčana i tiha. “Tražim gospodina Ennisa?”
Žena ju je pogledala, imala je trajnu i žvakala Stimoroled, a sad je osjetila i znatiželju.
“Da to ne misliš na gospodina McAndrewa?”

322
 Knjige.Club Books

“Ah, da, ispričavam se.” Kratko se osmjehnula. “Malo sam nervozna”, a sad je to
primijetila i žena, digla je ruku i spustila naočale. Jednim pokretom od žene koja nema
pojma što ova od nje hoće postala je žena koja o njoj zna sve.
“Da ti nisi možda kći starog Teda Treninga?”
Ah, sranje!
“Jesam, gospođo.”
“Tata i mama znaju da si tu?”
Careyna kosa bila je čvrsto upletena u pletenice duž glave. “Ne, gospođo.”
Gotovo sa žaljenjem, kajanjem. “Bože mili, djevojčice, da nisi možda ovamo došla
sama?”
“Jesam, došla sam vlakom. I autobusom.” Skoro je zaplakala. “Pa, prvo sam sjela na
krivi autobus.” Uspjela se pribrati. “Gospođo McAndrew, tražim posao.”
I baš ju je tu uspjela zaskočiti.
Gurnula je olovku među uvojke.
“Koliko ti ono imaš godina?”
“Četrnaest.”
Žena se nasmijala i frknula.

Katkad bi ih čula kako navečer razgovaraju, zatvoreni u kuhinju. Ted i Catherine.

Katarina Velika i Ratoborna.
“Čuj”, rekao je Ted. “Ako će ići u to, onda je Ennis najbolji. Pazit će na nju. Čak im
ne dopušta ni da žive u konjušnici - moraju živjeti u pravom domu.”
“Divan čovjek.”
“Hej, pazi što pričaš.”
“U redu”, ali ton nije ublažila. “Znaš da mi ne smeta on, smeta mi cijeli taj sport,”
Carey je stajala u hodniku.
U pidžami od kratkih hlača i potkošulje.
Toplih, ljepljivih stopala.
Stopala su joj izvirila na trak svjetlosti.
“Ah, ti i tvoje pljuvanje po sportu”, rekao je Ted. Ustao je i otišao do sudopera.
“Konjičke utrke su mi dale sve.”
“Baš.” Iskreni prezir. “Čireve na želucu, nesvjestice. Koliko si ono kostiju slomio?”
“Ne zaboravi ni gljivičnu infekciju stopala.”
Pokušao je unijeti malo vedrine.
Nije uspio.
Nastavila je, nastavila je osuđivati sport, djevojčica u hodniku se natmurila.

323
 Knjige.Club Books

“To je naša kći i želim joj život, a ne da mora prolaziti pakao kao ti ili kao što će
dečki...”
Katkad mi te riječi odjeknu glavom i vruće su, poput kopita čistokrvnih konja:
želim joj život.
Želim joj život.
Carey je to jednom ispričala Clayu, jedne noći u The Surroundsu.
A Katarina Velika je imala pravo.
Imala je pravo baš u svemu.

324
 Knjige.Club Books

ŠIFRA BICIKLA

Našli smo ga uzvodno, gdje su počinjali riječni eukaliptusi.

A što smo mu uopće mogli reći?
Michael je uglavnom stajao pored njega, nježno mu je spustio ruku na rame, a onda
smo se spuštali u tišini.
Prespavao sam kod njih, morao sam.
Clay me natjerao da spavam u njegovom krevetu dok je on sjedio oslonjen na zid.
Probudio sam se šest puta, a Clay je svaki put bio u prilično uspravnom položaju.
Do sedmog je napokon pao.
Ležao je na boku i spavao na podu.

Ujutro je uzeo samo ono što je imao u džepu.

Dodir kvačice čija boja gubi sjaj.
Dok smo se vozili kući, sjedio je do mene, uspravan i krut. Stalno je pogledavao u
retrovizor, gotovo da je očekivao da je u njemu ugleda.
U jednom trenutku mi je rekao: “Zaustavi auto.”
Učinilo mu se da će povratiti, ali bilo mu je samo hladno, tako hladno i mislio je da će
nas ona stići, ali je pored ceste sjedio sam. “Clay?”
Morao sam ga zvati gotovo pet puta.
Vratili smo se u auto i odvezli.

***

Novine su spominjale jednu od najboljih, najperspektivnijih mladih džokejki posljednjih

desetljeća. Spominjale su starog g. McAndrewa koji je na slikama djelovao kao slomljena
šipka od metle. Opisivali obitelj džokeja i kako ju je majka htjela spriječiti, zabraniti joj
da se bavi konjičkim utrkama. U grad joj dolaze braća da budu na sprovodu.
Spominjali su devedeset posto.
325
 Knjige.Club Books

Devedeset posto džokeja svake godine doživi ozljedu.

Opisivali su tešku poslovnu stranu, uglavnom slabe plaće i jedan od najopasnijih
poslova na svijetu.

Ali što je s onim o čemu novine nisu pisale?

Novine nisu pisale o suncu kad su prvi put razgovarali - tako bliskom i golemom,
pokraj nje. Ili njegovim sjajnim zrakama na njenim podlakticama. Nisu spominjale zvuk
njenih koraka kad bi dolazila u The Surrounds i kako su se šuškavo približavali.
Nisu spominjali Kamenolomca i kako bi ga čitala pa onda uvijek vratila. Ili kako joj se
sviđao njegov slomljeni nos. Koja uopće korist od novina?
Uza sve to, nisu napisale ni je li provedena obdukcija i je li prethodne noći još možda
bila živa, bili su sigurni da je smrt nastupila trenutno. Tako ju je brzo odnijela.
McAndrew je objavio da se povlači.
Tvrdili su kako on nije kriv i imali pravo, takav je to sport i takve se stvari događaju,
a on po brizi za svoje džokeje drugima može služiti za primjer.
Svi su tako govorili, ali trebao mu je odmor.
Baš kao i Catherine Novac još od samog početka, borci za prava konja događaj su
nazvali tragičnim, ali tragične su bile i pogibije konja koje su pretjerano trenirali i uzgajali
za trke.
Sport ih sve ubija, govorili su.
Ali Clay je znao da je kriv on.

Kad smo stigli kući, dugo smo ostali sjediti u autu.

Pretvorili smo se u našeg oca, nakon što je umrla Penny.
Samo smo sjedili. Samo zurili u prazno.
Čak i da je bilo Tic-Taca ili pastila Anticols, siguran sam da ih ne bismo stavljali u
usta.
Clay je to neprestano premotao po glavi.
Nije kriv konjički sport, kriv sam ja, ja.
I ostalima može služiti na čast što su došli.
Došli su i s nama sjedili u autu, rekli bi samo: “Clay, zdravo.” Tommy je, kao najmlađi
i najneiskusniji, pokušao govoriti o lijepim uspomenama, kao što je onaj dan kad je došla
i upoznala se s nama - što tek treba doći - i kako je prošla ravno kroz kuću.
“Clay, sjećaš se toga?”
Clay ništa nije rekao.
“Sjećaš se onog kad se upoznala s Ahilejem?”

326
 Knjige.Club Books

Ovaj put više nije trčao, samo je hodao po labirintu predgrađa, ulicama i ledinama
hipodromskog kvarta. Nije jeo niti spavao i nije se mogao otresti osjećaja da je vidi. Bila
je djevojka na rubu svega.
Nama ostalima bilo je jasno koliko ga je to teško pogodilo, ali jedva da smo imali
pojma - i kako smo onda mogli razumjeti? Nismo znali da su se sastajali u The Surroundsu.
Nismo znali za prethodnu noć, niti za upaljač, za Kingstona Towna ili Matadora, ili Carey
Novac u osmoj. Ili za krevet koji smo propustili spaliti.
Kad nas je otac nazvao, nekoliko večeri za redom, Clay je samo odmahnuo glavom
prema meni. Rekao sam mu da ćemo se za njega pobrinuti.

A sprovod?
To je mogao biti samo jedan od tih jarko osvijetljenih sprovoda, iako su ga održali u
zatvorenom.
Crkva je bila prepuna.
Ljudi su izmiljeli odsvakud, od likova iz miljea konjičkih utrka do radijskih voditelja.
Svi su je htjeli upoznati. Toliki su joj bili najbliži prijatelji.
Nas nitko nije ni vidio.
Nisu čuli njegova bezbrojna priznanja.
Smjestili su nas negdje daleko pozadi.

Dugo se nije mogao suočiti s tim.

Nikad se više neće vratiti mostu.
Samo je glumio da je u redu.
Došao je raditi sa mnom.
Kad bi otac nazvao, razgovarao bi s njim.
Bio je savršeni tinejdžerski šarlatan.
Noću je promatrao kuću dijagonalno s druge strane ulice i sjene koje su se u njoj
micale. Pitao se gdje je upaljač. Je li ga ostavila pod krevetom? Je li i dalje u staroj drvenoj
kutiji dolje, u presavijenom pismu?
Nije više sjedio na krevetu, izlazio je samo na trijem ispred ulaza, ali tamo nije sjedio,
nego je nagnut stajao.
Jedne večeri je pješice otišao do Hennesseyja čije su tribine ležerno zinule. Kod
konjušnica se okupila poveća skupina ljudi.
Skupili su se uz ogradu.
Konjušari i džokeji juniori, svi su se saginjali, promatrao ih je dvadeset minuta, a kad
su se razišli, shvatio je da su pokušavali odvezati njen bicikl.

327
 Knjige.Club Books

Usprkos svemu što mu je govorio unutrašnji glas i samotnoj praznini u trbuhu, nekako
se našao nad njenim biciklom i dodirnuo četveroznamenkastu šifru - broj mu je sinuo istog
časa. Vratila bi se na sam početak, na konja i na utrku Cox Plate bez njega:
Španjolac je pobijedio u 27 od 35 utrka u kojima se natjecao.
Kombinacija je bila 3527.
Lokot je popustio bez problema.
Opet ga je zaključao i pomaknuo brojke.
Tribine su mu se sad učinile puno bližima, obje su se u tami otvorile.

328
 Knjige.Club Books

MAJSTOR ZA PREKIDANJE VEZA

Čini se blesavim, gotovo trivijalnim, i to na mnogo načina, vraćati se sad u kuću u

Archerovoj 18, u doba prije njenog dolaska. Opet, ako sam nešto naučio, to je da ako se
život nastavlja nakon nas, nastavlja se i u našim svjetovima prije nas.
Bilo je to razdoblje kad se sve mijenjalo.
Svojevrsna priprema.
Njegov prapočetak s Carey.
Počinje, kao što početi mora, s Ahilejem.

Iskreno, možda me se suviše dojmila ta naša sumnjiva investicija od dvije stotine dolara,
ali jedan njen element zauvijek će mi ostati drag. Rory na kuhinjskom prozoru, onog jutra
kad smo ga doveli.
Kao što je za subotu već bilo uobičajeno, pojavio se negdje oko jedanaest sati teturajući
hodnikom, a onda pomislio da je i dalje pijan pa to još sanja.
Ma da to nije?
(Odmahnuo je glavom.)
Ma koji je vrag?
(Protrljao je oči.)
Dok se napokon nije okrenuo i proderao:
“Oj, Tommy, što je sad to?”
“Što?”
“Šta što, nemoj me jebat. U dvorištu je magarac!”
“Nije to magarac, nego mazga.”
Pitanje mu se zalijepilo za pivski zadah iz usta. “U čemu je razlika?”
“Magarac je magarac, mazga je mješanac...”
“Briga me da je i frtalj konja križano s vražjim šetlandskim ponijem!”

329
 Knjige.Club Books

Mi smo se iza njih valjali od smijeha dok Henry na kraju nije riješio stvar. “Rory,
dozvoli da te upoznam s Ahilejem.”
Do večeri nam je oprostio, ili barem dovoljno da ostane kod kuće. Ili barem da ostane
i prigovara.
Navečer smo svi opet bili iza kuće, čak i gospođa Chilman, a Tommy mu je govorio:
“Dođi mali, dođi mali”, najljubaznijim glasom koji se da zamisliti i milovao ga po šiji.
Mazga je mirno stajala i promatrala ga, dok je Rory jamrao Henryju.
“Sljedeće će ga valjda izvesti na večeru, za boga miloga.”
Noću se preko njega prevalio Hektor, a Rumena je tiho hrkala. Iz kreveta s lijeve strane
jasno si mogao čuti tiho, ali ogorčeno mrljanje.
“Ove životinje će mi doći glave.”

Pomislio sam kako bi Clay mogao malo popustiti i manje trenirati sad kad je prošlo državno
prvenstvo, a mazga prešla u naš posjed. Kako sam se samo prevario. Sad je tenirao možda
još i žešće, što mi je nekako išlo na živce.
“Zašto se malo ne odmoriš?” upitao sam ga. “Pa netom si pobijedio na državnom
prvenstvu, za boga miloga.”
Zagledao se niz našu ulicu,
U to vrijeme to uopće nisam primjećivao.
Ni to jutro nije bilo nikakva iznimka.
Zarila mu se u džepu.
“Hej, Matthew”, rekao je, “ideš ili ne?”

U travnju su počeli problemi.

Mazga je ispala zagonetnom.
Ili više, sasvim tvrdoglavom.
Tommy je Ahileju bio drag, u to sam siguran, samo što je više volio Claya.
Clayu je dopuštao da mu pregledava noge. Nitko drugi ga nije mogao natjerati da ih
pomakne. Samo ga je Clay mogao utišati.
Neki put je noću baš znao njakati kao lud. Još i sad čujem te tužne, ali zastrašujuće i-
a, i-a - plač kao da škripe šarke na vratima, a između revanja, druge zvukove. Henry je
vikao: “Jebote, Tommy!”, a ja sam govorio: “Daj ušutkaj tu mazgu!”, Rory mu je
dovikivao: “Skidaj tu prokletu mačku s mene!”, a Clay je samo ležao, u tišini.
“Clay! Probudi se!”
Tommy ga je bjesomučno gurao i vukao dok konačno nije ustao, otišao je u kuhinju.
Kroz kuhinjski prozor ugledao je Ahileja, stajao je ispod sušila za rublje i plakao kao
hrđava kapija. Stajao je podignute glave, ustima okrenut nebu.

330
 Knjige.Club Books

Clay ga je promatrao, nije se mogao pomaknuti, neko vrijeme ostao je potpuno

opčinjen. Ali Tommyju je sad već bilo dosta čekanja. Kad smo se pojavili mi ostali, a
mazga nastavila revati na sve strane i na sav glas, Clay je uzeo posudu sa šećerom.
Skinuo je poklopac i maknuo žlicu koja je vječito bila u njoj pa onda s Tommyjem otišao
iza kuće.
“Evo”, rekao je odlučno, “stavi na dlan”, dok su obojica stajala na trijemu pored kauča.
Mazgu je u mraku obasjavala tek mjesečina, Tommy je pružio oba dlana.
“U redu”, rekao je, “spreman sam.” Clay mu je na to isuo sav šećer na dlan, punu šaku,
već sam to prije vidio, a vidio je i Ahilej. Na trenutak je zastao i pogledao ih, a onda im
gegajući se prišao. Tvrdoglav i očito oduševljen.
Hej, Ahilej.
Clay, zdravo.
Čuj, baš si mi bučan.
Ma znam.
Kad se Tommy s njim upoznao, ispružio je ruke, a Ahilej mu je gurnuo njušku i počeo
ih sisati - usisao je svaki kut dlana.
To se zadnji put dogodilo u svibnju i Tommy se napokon prepustio.
Brinuo se za sve životinje, sve su mu bile iste, a Ahileju smo kupili žita i sijena i
pokupili sve mrkve u kvartu. Kad je Rory pitao tko je pojeo zadnju jabuku, znao je da je
završila kod mazge.
Ovom prigodom ponoćni južnjak puhao je ulicama i predgrađima. Donosio je zvukove
vlakova. Siguran sam da ga je to navelo da njače i mazgu se jednostavno nije dalo utišati.
Čak i kad je Tommy otrčao do njega, Ahilej ga se otresao, nastavio je revati pod kutom od
četrdeset i pet stupnjeva, a sušilo se nad njim vrtjelo.
“Posuda za šećer?” upitao je Tommy Claya.
Ali te noći mu je rekao, ne.
Još ne.
Ne, ovaj put je Clay otišao u dvorište, a kvačica mu je bila uz bedro i samo je stajao s
njim, potom se, jako polako, protegnuo uvis i zaustavio sušilo za rublje koje se okretalo.
Drugu ruku je ispružio još sporije i spustio je mazgi na njušku, na te suhe, pucketave
čekinje.
“Sve je u redu”, rekao mu je, “gotovo je...”, ali Clay je sam najbolje znao da ima stvari
koje nikad ne prestanu. I kad se Tommy, koji se odlučio potpuno oglušiti na njega, vratio
van noseći zdjelicu sa šećerom, a Ahilej ju je svu usisao - kristali su mu ostali oko nozdrva
- mazga je i dalje gledala Claya.
Da to nije vidio kako mu se ocrtava džep?
Možda, vjerojatno nije.
U jedno je bio siguran, mazga nije nimalo glupa - Ahilej bi uvijek znao.
Znao je da je jedan od braće Dunbar.

331
 Knjige.Club Books

Taj mu je trebao.

U to doba smo često trčali do groblja, gore po njemu, tijekom zime.

Jutra su bivala puno mračnija.
Sunce bi nam skočilo na leđa.
Jednom smo otrčali do Epsomove, a Sweeney je bio čovjek od riječi:
prikolice više nije bilo, ali šupa je i dalje umirala.
Osmjehnuli smo se, Clay je rekao: “Svatkom.”

Onda je došao lipanj i ja sam ozbiljno pomislio da je Ahilej inteligentniji od Roryja jer su
ga opet suspendirali u školi. Polako se primicao trenutku kad će ga izbaciti; ambicioznost
se pokazivala plodonosnom.
Opet sam se našao s Claudijom Kirkby.
Ovaj put je imala kraću kosu, jedva primjetno, nosila je prekrasne naušnice, u obliku
laganih strijela. Bile su od srebra, malo su se objesile. Po radnom stolu ležali su razbacani
papiri, a posteri su stajali kao i prije.
Ovaj put je problem bio što je stigla nova učiteljica - još jedna mlada žena - a Rory se
okomio na nju.
“Pa, izgleda da je krao grožđe”, objasnila je gospođica Kirkby, “koje je Joe Leonello
donio s ručkom i bacao ga prema ploči. Kad je stala i okrenula se, pogodila ju je bobica i
rasprsnula joj se po košulji.”
Već je počelo s poetskim opisima.
Ustao sam, sklopio oči.
“Gle, pošteno rečeno”, nastavila je, “mislim da je reakcija učiteljice bila malo
pretjerana, ali to jednostavno ne možemo tolerirati.”
“S pravom se uzrujala”, rekao sam, ali ubrzo sam izgubio nit. Izgubio sam je negdje u
bjelini njene košulje i tome kako je tvorila valove i nabore. “Hoću reći, kakvi su izgledi?”
Može li košulja biti nekako plimna? “Da se okrene baš u tom trenutku.” Izletjelo mi je i
odmah mi je bilo jasno. Kakva pogreška!
“Hoćeš reći da je sama kriva?”
“Ne! Ja...”
Rasturala me!
Sad je uzela papire. Nježno se, ohrabrujuće osmjehnula. “Matthew, sve je u redu.
Znam do nisi tako mislio...”
Sjeo sam na išaranu klupu.
S uobičajeno sofisticiranim tinejdžerskim materijalom:
klupu punu prokletih penisa.
Kako sam se uopće mogao oduprijeti?

332
 Knjige.Club Books

U tom trenutku je prestala govoriti i bez riječi preuzela drsko smion rizik - u tom
trenutku sam se u nju zaljubio.
Spustila mi je dlan na ruku.
Dlan je bio topao i mršav.
“Da budem iskrena”, rekla je, “ovdje se svaki dan događaju puno gore stvari, ali s
Roryjem, to se sad gomila.” Na našoj je strani, htjela mi je pokazati. “To nije izgovor, ali
teško mu je palo, pati, a još je dječak”, i time me dokrajčila, u trenutku. “Imam li pravo ili
sam u pravu?”
U tom trenutku mi je samo još trebala namignuti, ali nije, zbog čega sam joj zahvalan
- jer je citirala nešto, doslovno i uskoro se odmaknula. Sad je i sama sjela na stol.
Morao sam joj nekako uzvratiti.
Rekao sam: “Znate”, i kad sam progutao pljuvačku, zaboljelo me. Voda se u njenoj
košulji smirila. “Posljednja osoba koja mi je -to rekla bio je naš otac.”

U trčanju će se nešto dogoditi.

Nešto tužno, ali uglavnom meni.
Tokom zime bili smo redoviti, trčali smo na Bernboroughu, po ulicama, ja sam onda
trčao do kuhinje na kavu, a Clay bi se popeo na krov.
Kad sam mu mjerio vrijeme, pojavio se nezgodan problem.
Dilema od koje trkač najviše strahuje.
Trčao je sve više, ali ne i brže.
Pomislili smo da mu fali adrenalina, odjednom mu je motivacija znatno oslabila. Što
još može nakon sto je pobijedio na državnom prvenstvu? Atletska sezona će početi tek za
nekoliko mjeseci, nije čudo da je bio pomalo letargičan.
No Clay nije pao na ovo objašnjenje.
Nastojao sam ga motivirati dok sam trčao uz njega.
“Ubrzaj”, govorio sam mu, “brže. Hajde, Clay. Što bi napravio Liddell, što Zola
Budd?”
Trebao sam znati da je to suviše ljubazno.

Kad su Roryja suspendirali, natjerao sam ga da sa mnom ide na posao, to sam sredio sa
šefom. U tri dana polaganja parketa i tapisona jedno je postalo jasno - posla se ne boji. Kad
bi radni dan završio, djelovao je razočarano i onda se, konačno, ispisao iz škole. Gotovo
da sam ih preklinjao.
Sjedili smo kod ravnateljice.
Ušuljao se u zbornicu za nastavnike prirodnih predmeta i ukrao toster za sendviče.
“Ionako tamo previše jedu!” objasnio je. “Učinio sam im uslugu!”
Rory i ja sjedili smo s jedne strane pisaćeg stola.

333
 Knjige.Club Books

Claudia Kirkby i gospođa Holland s druge.

Gospođica Kirkby je bila u tamnom odijelu i svjetloplavoj košulji, a kako je bila
odjevena gospođa Holland, ne sjećam se. Zato se sjećam njene srebrne, nekako prema
natrag zalizane kose, mekoće bora ispod očiju, broša na lijevom džepu, flanelskog
cvijeta, školskog grba.
“Pa?” rekao sam.
“Pa, hm, što?” upitala je.
(Što nije bio odgovor koji sam očekivao.)
“Hoćete li ga sad izbaciti iz škole?”
“Pa, hm, nisam sigurna da je to...”
Prekinuo sam je. “Stvar je jasna, zaslužio je.”
Rory se tu upalio, gotovo veseo. “Tu sam, ako niste primijetili!”
“Pa pogledajte ga”, rekao sam. Pogledali su. “Košulja izvučena iz hlača, naceren. Zar
vam djeluje kao netko koga je imalo briga? Djeluje li vam kao pokajnik...”
“Imalo?” Sad je upao Rory. “Pokajnik? Matthew, jebote, a da nam daš rječnik?”
Gospođa Holland je znala. Znala je da nisam glup. “Iskreno, hm, dobro bi nam došao
prošle godine u generaciji maturanata. Nisi djelovao pretjerano zainteresiran, ali bio si, zar
ne?”
“Hej, mislio sam da razgovaramo o meni.”
“Rory, umukni.” To je rekla Claudia Kirkby.
“Eto, to je već bolje”, odgovori Rory. “Čvrsto.” On je pak pogled čvrsto upro negdje
drugdje. Čvršće je privila sako. “Prestani”, rekao sam.
“Što?”
“Znaš ti dobro.” Ali sad sam se vratio gospođi Holland. Bilo je poslijepodne, s posla
sam se vratio ranije da se mogu pojaviti obrijan i dobro odjeven, što ipak ne znači da nisam
bio umoran. “Ako ga sad ne izbacite, preskočit ću stol, otkinuti vam tu značku ravnatelja,
staviti je sebi pa ću dripca onda izbaciti sam!”
Rory se tako uzbudio da je gotovo zapljeskao.
Claudia Kirkby je turobno kimala.
Ravnateljica se uhvatila za grb. “Pa, hm, nisam baš sigurna...”
“Dajte!” viknuo je Rory.
I onda je, na sveopće iznenađenje, to i učinila.
Temeljito je ispunila svu dokumentaciju i predložila druge škole u okolici, ali
odgovorio sam da nam to neće biti potrebno, ide raditi, na što smo se rukovali i to je bilo
to, otišli smo.
Na pola puta do parkirališta, odjurio sam natrag. Zbog nas, ili Claudije Kirkby?
Pokucao sam na vrata i vratio se u ured u kojem su njih dvije još razgovarale.

334
 Knjige.Club Books

Rekao sam: “Gospođice Kirkby, gospođo Holland, ispričavam se, oprostite na

problemima i jednostavno - hvala vam.” Ludo, ali počeo sam se znojiti. Mislim zbog
iskreno suosjećajnog izraza njenog lica i odijela i naušnica zlatne boje. Sitnih obruča iz
kojih bi povremeno bljesnulo. “I također, ispričavam se što to pitam tek sad, ali uvijek sam
bio preokupiran s Roryjem pa nikad nisam stigao pitati kako ide Henryju i Clayu.”
Gospođa Holland odgovor je prepustila gospođici Kirkby.
“Matthew, ide im dobro.” Ustala je. “To su dobra djeca”, osmjehnula se i nije
namignula.
“Vjerovali ili ne”, kimnuo sam prema vratima, “takav je i ovaj vani.”
“Znam.”
Znam.
Rekla je znam i to sam dugo pamtio, ali počelo je kad sam se našao kod zida. Neko
vrijeme nadao sam se da će izaći, naslonio sam se na zid i gotovo si ogrebao rame, ali čuo
se samo Roryjev glas.
“Oj”, rekao je, “dolaziš?”
U autu me pitao: “Mogu ja vozit?”
Odgovorio sam: “To si sasvim izbij iz glave.”
Do kraja tjedna se zaposlio.

I tako je zima prešla u proljeće.

Clay je i dalje postizao puno sporija vremena, a to se dogodilo u nedjeljno jutro.
Otkako se Rory zaposlio kod autolimara, naporno je učio zanat pijanca. Počeo je hodati
i raskidati s djevojkama. Spominjala su se njihova imena i davale primjedbe, sjećam se
jedne imenom Pam, a Pam je bila plavuša kojoj je smrdjelo iz usta.
“Jebote, jesi joj to rekao?” upitao je Henry.
“Aha”, odgovorio je Rory, “pa sam dobio pljusku. Onda mi je dala nogu i pitala imam
li mentol. Nisam siguran da je bilo baš tim redom.”
Ujutro bi se teturajući vratio kući, a ta je nedjelja bila sredinom listopada. Dok smo se
Clay i ja spremali na Bernborough, Rory je teturajući ušao.
“Isusa ti, vidi te na šta ličiš.”
“Aha, baš ti je fora, Matthew, hvala. Kamo ste se vas dva dripca uputili?”
Pravi Rory, u trapericama i jakni natopljenoj pivom, bez problema je držao korak, a i
Bernborough je ispao pravi Bernborough.
Zora je poharala tribinu.
Prvih 400 otrčali smo zajedno.
Rekao sam Clayu: “Eric Liddell.”
Rory se iscerio.
Kao u nekom perverznom podsmijehu.

335
 Knjige.Club Books

U drugom krugu je ušao u džunglu.

Morao se popišati.
Do četvrtog je zaspao.
No prije zadnje dionice od 400 metara, Rory kao da se sasvim otrijeznio. Pogledao je
Claya, pa mene. Prezirno odmahnuo glavom.
Na jarkoj boji staze upitao sam ga: “Koji ti je vrag?”
Opet taj podsmješljivi kez.
“Nemaš pravo”, rekao je i pogledao Claya, ali meta napada bio sam ja. “Matthew”,
rekao je, “reci mi da se šališ? Valjda ti je jasno zašto mu ne ide.” Djelovao je kao da me
namjerava prodrmati. “Daj, čovječe, razmisli malo. Svo to romantično sranje. Pobijedio je
na državnom - pa šta? Uopće ga nije briga.”
Ali kako je uopće moglo doći do toga?
Kako bi Rory mogao steći takvo savršeno znanje i izmijeniti povijest Dunbara?
“Pa pogledaj ga!” rekao je.
Pogledao sam.
“Neće ti on ovo - ovu... dobrotu.” Onda se obratio Clayu. “Mali, hoćeš li je?”
A Clay je na to odmahnuo glavom.
Rory nije popuštao.
Gurnuo mi je ruku ravno na srce. “To treba osjećati tu.” Odjednom se u njemu pojavila
takva ozbiljnost, takva bol, navrla je poput sile klavira. Najtiše riječi su najgore. “Treba
patiti toliko da ga to gotovo ubije”, rekao je, “jer, u božju mater, tako mi živimo.” Trudio
sam se složiti neki protuargument.
Nisam mogao smisliti ništa.
“Ako to ne možeš ti, nije mi problem uskočiti.” Kruto je, s mukom, udahnuo.
“Ne trebaš s njim trčati”, i tu je pogledao dječaka koji je čučnuo pokraj mene, tu vatru
u njegovim očima. “Moraš ga pokušati zaustaviti.”

Te večeri mi je Clay rekao.

U dnevnoj sobi gledao sam Osmog putnika.
(Kako primjereno sumorno!)
Rekao je da mi je zahvalan i da mu je žao - odgovorio sam mu ne skidajući pogled s
televizora. Osmjehnuo sam se da se ne raspadnem.
“Sad se barem mogu odmoriti, noge i leđa me rasturaju.” Spustio je pogled na moje
rame.
Lagao sam, a obojica smo se pretvarali da mojim riječima vjerujemo.

Sam trening je bio genijalno osmišljen: tri momka na kraju prvih 100 metara.

336
 Knjige.Club Books

Dvojica na 200.
Onda Rory, pred ciljnom ravninom.
Momke koji bi ga htjeli tući nije bilo teško naći, kući se vraćao s galerijom hematoma
ili bi na jednoj strani lica imao posjekotinu. Nanosili su mu bol dok se ne bi osmjehnuo -
tad bi trening, za sada, bio gotov.

Jedne večeri bili smo u kuhinji.

Clay je prao, a ja sam brisao tanjure.
“Hej, Matthew”, rekao je sasvim tiho. “Trčim sutra na Bernboroughu - nitko me neće
zaustavljati. Pokušat ću ponoviti vrijeme s kojim sam pobijedio na državnom.”
Nisam ga pogledao, ali nisam mogao ni odvratiti pogled.
“Mislio sam”, rekao je, “ako ti ne bi bio problem”, a izraz lica govorio je sve. “Možda
da mi zamotaš stopala?”

Ujutro sam bio na Bernboroughu i gledao.

Sjedio sam u plamenovima tribine.
Zamotao sam mu stopala najbolje što sam znao.
Nalazio sam se negdje između pomisli da sam to sad obavio posljednji put i spoznaje
da je ovo zapravo već bilo jedno dodatno, nakon zadnjeg. Sad sam bio drugačija publika,
gledao sam ga kako trči samo zato da ga gledam kako trči. Kao da spojiš Liddella i Zolu
Budd.
Što se pak tiče vremena, svoj osobni rekord srušio je za više od sekunde, na stazi koja
je bolesna ležala na samrtnoj postelji. Kad je ušao u cilj, Rory se smiješio, s rukama u
džepu, Henry je izvikivao brojke. Tommy je dotrčao s Rumenom. Svi su ga grlili i nosili
na rukama.
“Hej, Matthew!” doviknuo mi je Henry. “Novi državni rekord!”
Roryjeva kosa bila je divlja i hrđava.
Oči mu godinama nisu bile od tako dobrog metala.
A ja sam sišao s tribine i rukovao se najprije s Clayom, a potom s Roryjem. Rekao
sam: “Vidi te na što ličiš”, a to sam i mislio, svaku riječ. “Nikad nisam vidio nekoga da
bolje trči.”
Poslije toga je čučao i čekao, na stazi pred ciljem - tako blizu da osjeti miris boje. Za
godinu i nešto vratit će se tu trenirati s Henryjem te dečkima, kredom i okladama.
Neko vrijeme vladala je sablasna tišina koja prati prelazak zore u dan.
Ostao je na tartanu i pipajući tražio gdje je:
kvačica, unutra, netaknuta.
Uskoro će ustati i hodati prema sjajnookom nebu pred njim.

337
 Knjige.Club Books

DVOJA ULAZNA VRATA

Osim kombinacije za bicikl, trebalo je proći i dvoja ulazna vrata, prva su pripadala Ennisu
McAndrewu, u neposrednom susjedstvu kvarta.
Njegova kuća bila je jedna od većih.
Stara i prekrasna, limenog krova.
S golemim drvenim trijemom.
Clay je napravio nekoliko krugova oko ulice.
Tu su pred svim kućama rasle kamelije, bilo je i nekoliko golemih magnolija. Puno
staromodnih poštanskih sandučića. Roryju bi se sigurno svidjelo.
Ne bi znao reći koliko je puta obišao oko ulice - da bi potom baš kao nekoć Penny,
kao Michael - stao noću pred određena vrata.
Vrata su bila masivna, crvena.
Na trenutke je mogao vidjeti poteze kičicom.
Ona druga ulazna vrata s vremenom su postala legendarna.
Clay je znao da ova njegova neće.

Onda druga ulazna vrata:

dijagonalno s druge strane njegove ulice.
Ted i Catherine Novac.
Gledao ih je s trijema, dani su se stopili u tjedne, a Clay je došao raditi sa mnom. Još
nije bilo povratka na Bernborough, nije bilo groblja, niti krova. Posve sigurno ne The
Surroundsa. Vukao je krivnju za sobom.
U jednom sam trenutku pokleknuo, upitao sam ga hoće li se vraćati na most, a Clay je
samo slegnuo ramenima.
Znam - jednom sam ga prebio jer je otišao.
Ali jasno je da ga mora dovršiti.
Ovako živjeti ne može nitko.

338
 Knjige.Club Books

Napokon je krenuo, popeo se McAndrewovim stepenicama.

Vrata mu je otvorila stara gospođa.
Imala je obojenu trajnu, a što se mene tiče, ne slažem se s njim oko ovih vrata, ipak su
se pokazala legendarnim i sve zato što je pred njih ipak stao.
“Izvolite?”
A Clay je, u svom najgorem i najboljem izdanju, rekao: “Ispričavam se što vam
smetam, gospođo McAndrew, ali ako nije problem, bi li možda bilo moguće razgovarati s
vašim suprugom? Zovem se Clay Dunbar.”
Starcu iz te kuće ime je bilo poznato.

Kod Novacovih su ga također poznavali, ali samo kao momka kojeg su viđali na krovu.
“Uđi”, rekli su i izluđivali ga srdačnošću, bili su tako ljubazni da ga je to boljelo.
Skuhali su mu čaj, a Ted se s njim rukovao i pitao ga kako je. I Catherine Novac se
smiješila, osmijehom kojim se održavala na životu, ili sprečavala da ne zaplače, ili možda
oboje, nije se mogao odlučiti.
U svakom slučaju, dok im je govorio, pazio je da ne gleda mjesto na kojem je onda
sjedila ona, kad su slušali utrku koja se održavala na jugu - u kojoj je veliki dorat doživio
neuspjeh. Čaj mu se ohladio netaknut.
Rekao im je što je značila subotnja večer.
Madrac, plastična plahta.
Ispričao im za Matadora u petoj.
Rekao je da ju je volio od kad mu se prvi put obratila i da je on kriv, kriv za sve. Clay
je puknuo, ali se nije slomio, jer nije bio vrijedan suza ili sućuti. “Noć prije nego što je
pala”, rekao je, “tamo smo se sastali, bili smo goli i...”
Zastao je jer je Catherine Novac - pokrenula se narančasto plava kosa - ustala i prišla
mu. Nježno ga je podigla sa stolca i snažno zagrlila, tako jako, pomilovala ga po kratkoj,
zalizanoj kosi, a to je bilo tako srdačno da ga je zaboljelo.
Rekla mu je: “Došao si nam, došao si.”
Jer, vidite, Ted i Catherine Novac nikoga nisu krivili ili barem nisu krivili ovog jadnog
dječaka.
Oni su je doveli u grad.
Znali su što je na kocki.

Potom McAndrew.
Uokvirene slike konja.
Uokvirene slike džokeja.
Unutra je bilo narančasto svjetlo.

339
 Knjige.Club Books

“Tebe znam”, rekao je i sad je djelovao nekako manji, poput slomljene grančice u
naslonjaču svoje dnevne sobe. Već u sljedećem poglavlju vidjet ćete ga opet - kako je to
Ennis McAndrew jednom objasnio. “Ti si onaj balast za koji sam joj rekao da ga se riješi.”
Kosa mu je bila žuto-bijela. Nosio je naočale. Nalivpero u džepu. Oči su mu sjale, ali ne
baš sretno. “Pretpostavljam da si sad došao okriviti mene?”
Clay je sjedio u naslonjaču sa suprotne strane.
Gledao ga je, uspravan i krut.
“Ne, gospodine, došao sam vam reći da ste imali pravo”, što je McAndrewa iznenadilo.
Nagnuo se iznenađeno prema sugovorniku i upitao: “Što?”
“Gospodine, ja...”
“Daj, zovi me Ennis, za ime božje i daj to više kaži.”
“U redu, dakle...”
“Reci više!”
Clay proguta pljuvačku. “Niste krivi vi, nego ja.”
Nije mu rekao ono što je počeo pričati Novacovima, ali se potrudio da ga McAndrew
shvati. “Nikako da me se riješi, znate, i tako se to onda dogodilo. Sigurno je bila suviše
umorna, ili se nije mogla skoncentrirati...”
McAndrew je polako kimao. “Izgubila se, u sedlu.”
“Da, mislim da je tako bilo.”
“A ti si prethodne noći bio s njom.”
“Jesam”, odgovorio je Clay i onda krenuo van.
Krenuo je van, ali kad se našao na dnu stepenica, Ennis i njegova supruga su izašli i
starac mu je doviknuo.
“Hej! Clay Dunbar!”
Clay se osvrnuo.
“Nemaš pojma što sam sve džokeje vidio da izvode svih ovih godina”, odjednom je
pokazao silnu empatiju, “a sve to zbog stvari koje vrijede puno manje od tebe.” Čak se i
spustio stepenicama, prišao mu je kod ulaza u dvorište. Rekao mu je:
“Slušaj me, sinko.” Clay je sad prvi put primijetio da McAndrew u ustima ima srebrni
zub, duboko usađen, nagnut udesno. “Mogu samo zamisliti koliko ti je bilo teško doći i
ovo mi ispričati.”
“Hvala, gospodine.”
“Daj, molim te, vrati se u kuću.”
“Trebao bih doma.”
“U redu, ali ako ti ikad bude išta trebalo - bilo što - javi.”
“Gospodine McAndrew?”
Sad se starac zaustavio, s novinama pod rukom. Malo je podigao glavu.

340
 Knjige.Club Books

Clay ga je zamalo upitao koliko je Carey bila dobra, ili koliko je dobra mogla postati,
ali je bio svjestan da ni jedan od njih to pitanje ne bi podnio, pa je pokušao nešto drugo.
“Bi li bilo moguće da nastavite trenirati?” upitao je. “Ne bi bilo pravedno da ne nastavite.
Niste vi...”
I Ennis McAndrew je odjednom stao, namjestio novine i vratio se stazom. Sebi je
rekao: “Clay Dunbar”, ali volio bih da je bio jasniji.
Trebao je nešto reći o Pharu Lapu.
(Što će ubrzo doći.)

U kući Teda i Catherine Novac moglo je završiti samo tako da su ih pronašli:

upaljač, kutiju i Clayovo pismo.
Nisu znali jer joj još nisu bili dotaknuli postelju, a kutija je ležala na podu ispod
kreveta.
Matador u petoj.
Carey Novac u osmoj.
Kingston Town ne može pobijediti.
Ted je prešao prstima preko riječi.
Claya je pak najviše zbunjivao, a to mu je u konačnici najviše i dalo, drugi od dva
dodatna predmeta koja su sad bila u kutiji. Prvi je bila fotografija koju joj je poslao njegov
otac, momka na vrhu mosta, ali drugi joj nikad nije dao, bilo je to nešto što je
zapravo ukrala, a sad nikad neće doznati kad.
Bilo je izblijedjelo, ali zeleno i duguljasto.
Bila je tamo, u Archerovoj 18.
Ukrala je vražju kvačicu.

341
 Knjige.Club Books

ŠEST HANLEYJA

Ted i Catherine Novac nisu morali birati, odabir se nametnuo sam. Da nije bila juniorka
kod McAndrewa, bila bi kod nekog drugog, onda bolje da je kod najboljeg.
Kad su joj rekli, bilo je to u kuhinji, uz kavu. Iza leđa im je glasno otkucavao sat.
Djevojka je oborila pogled i osmjehnula se.
Bilo joj je gotovo šesnaest godina kad je početkom prosinca stajala na travnjaku u
gradu, u hipodromskom kvartu, s utikačem tostera pod nogama. Zastala je, opet pogledala
i progovorila.
“Gle”, rekla je, “tamo gore...”

Sljedeći put je, naravno, bila večer, kad je došla na drugu stranu ulice.
“I? Ne zanima te kako se ja zovem?”
Treći put je bilo u utorak, u zoru.
Kao džokejka juniorka trebala je početi tek nakon Nove godine, ali već je trčala s
dečkima iz Tri-Colorsa, nekoliko tjedana prije nego joj je McAndrew tako odredio.
“Džokeji i boksači”, znao je reći, “gotovo su isti.” I jedni i drugi su opsjednuti težinom.
I jedni i drugi se moraju boriti za opstanak i prati ih stalna opasnost da poginu.
Tog utorka sredinom prosinca trčala je s tim boksačima oznojenih vratova. Kosu je
raspustila - gotovo uvijek ju je nosila raspuštenu - i s mukom je držala priključak. Trčali
su Posejdonovom cestom. Uobičajena isparavanja iz pekarnica i metalnih radionica, a na
uglu Nightmarchove avenije prvi ju je ugledao Clay. U to vrijeme je trenirao sam.
Sasvim je odustao od atletskog kluba. Na sebi je imala kratke hlače i majicu bez
rukava. Kad je podigla glavu, vidjela je da je on vidio nju.
Majica joj je bila isprane plave boje.
Kratke hlače, odrezane traperice.
Na trenutak se okrenula i gledala ga.
“Bok, dečko!” doviknuo mu je jedan od boksača.
“Bok, dečki”, rekao je on, ali tiho, Carey.

342
 Knjige.Club Books

Kad se sljedeći put popeo na krov, bilo je toplo i samo što nije pao mrak, spustio se s krova
da se nađe s njom, stajala je sama na stazi. “Zdravo, Carey.”
“Bok, Clay Dunbar.”
Zrak je treperio.
“Znaš mi prezime?”
Opet joj je primijetio zube, na baš ravne, boje morskog stakla. “Aha, ljudi znaju vas
Dunbare.” Gotovo se nasmijala.
“Je li istina da skrivate mazgu?”
“Skrivamo?”
“Nisi valjda gluh?”
Rasturala ga je!
Ali malo, veselo, tako da je bio spreman odgovoriti.
“Nisam.”
“Ne skrivate mazgu?”
“Ne”, rekao je, “nisam gluh, mazgu imamo već neko vrijeme. Imamo border collieja,
mačka, goluba i zlatnu ribicu.”
“Goluba?”
Uzvratio je udarac. “Nisi valjda gluha? Zove se Telemah. Naše životinje su dobile
najgora imena koja si u životu čula, osim možda Rumene ili Ahileja. Ahilej je prekrasno
ime.”
“Zove li se mazga Ahilej?”
Kimnuo je, djevojka se primakla.
Okrenula se prema van, prema predgrađima.
Oboje su, bez razmišljanja, počeli hodati.

Kad su stigli do početka ulice, Clay je pogledao njene noge u trapericama, bio je,
naposljetku, mladić, primjećivao je. Vidio je i kako joj se noge sužavaju kod gležnjeva,
njene iznošene platnene tenisice marke Volley. Dok se kretala, bio je svjestan da ona na
sebi ima atletsku majicu, svjestan materijala koji bi nakratko ugledao pod njom.
“Baš je super”, rekla je na uglu, “kad čovjek stanuje u Archerovoj ulici.” Obasjao ju
je sjaj ulične svjetiljke. “Prvi konj koji je pobijedio na njoj, Utrci zbog koje stane cijela
zemlja.”
Onda ju je Clay pokušao impresionirati. “Dvaput. Prvi i drugi.”
Djelovalo je, ali samo donekle.
“Znaš li tko mu je bio trener?”
Tu dalje nije imao nikakve šanse.

343
 Knjige.Club Books

“De Mestre”, rekla je. “Pobijedio je pet puta, a da to nitko uopće ne zna.”

Hodali su dalje kvartom, niz ulice koje su sve dobile imena po čistokrvnim konjima. Konj
Posejdon bio je šampion, tu su bile i trgovine s imenima koja su im se sviđala, kao što je
kafić Sedlo i trozubac, galanterija Galop i jasni pobjednik, muški frizer - Frizure iz
hipodromske vizure.
Blizu kraja, pokraj Avenije Entreaty koja vodi do groblja našli su se uz kratko desno
skretanje u uličicu Bobbyjev prolaz gdje je Carey stala i čekala.
“Savršeno”, rekla je i naslonila se na komad drvene ograde. “Nazvali su je Bobbyjev
prolaz.”
Clay se naslonio nekoliko metara od nje.
Djevojka je pogledala u nebo.
“Phar Lap”, rekla je, a kad je pomislio da joj oči suze, bile su zelene i velikodušne. “I
gle, to je uličica, prolaz, nije čak ni ulica, a nazvana je po njegovom imenu iz konjušnice.
Pa kako da ti se to ne svidi?”
Neko vrijeme gotovo da je vladala tišina, tek ozračje urbanog propadanja. Clay je,
naravno, čuo, većina nas je čula za ikonu konjičkog sporta u našoj zemlji. Znao je za niz
pobjeda Phara Lapa, kako ga je Odbor za konjičke utrke gotovo obogaljio jer ga je natjerao
da nosi preveliku težinu. Znao je za Ameriku i to kako je konj otišao tamo, pobijedio na
utrci i uginuo navodno dan kasnije. (Zapravo je uginuo više od dva tjedna poslije). Sviđalo
mu se, kao i većini nas, ono što su ljudi govorili, za hrabrost i neuništivost.
Srčan si poput Phara Lapa.
Ono što nije znao Carey mu je ispričala te večeri, dok su se u toj bezličnoj uličici
naslanjali na ogradu.
“Kad je uginuo Phar Lap, premijer je bio Joseph Lyons i Vrhovni sud je tog dana
presudio u njegovu korist - koga više briga o čemu se radilo - i kad je silazio niz stepenice
suda, netko mu je postavio pitanje o presudi, a on je odgovorio: ‘A kakve koristi od sudske
presude kad je Phar Lap mrtav?’ ” Podigla je pogled s tla i pogledala Claya. Onda u nebo.
“Ta mi je priča baš tako strašno draga”, a Clay ju je onda morao pitati.
“Misliš li da su ga tamo ubili, kao što ljudi pričaju?”
Carey je samo prezirno frknula.
“Ma kakvi.”
Vesela, ali strahovito tužna i odlučna.
“Bio je sjajan konj”, nastavila je, “i od toga je nastala savršena priča - da je poživio,
ne bismo ga toliko voljeli.”

Onda su se odgurnuli o ogradu i dugo hodali kvartom, od Tullocha do Carbinea pa onda na

Bernborough - “Čak su i atletski stadion nazvali po konju!” - i Carey ih je znala sve. Mogla
je izrecitirati ostvarenja svakog od tih konja, mogla je reći koliko su bili visoki ili teški,

344
 Knjige.Club Books

jesu li trčali na čelu, ili čekali finiš. Na Trgu Petra Pana pričala mu je kako su Petra Pana
svojedobno voljeli isto koliko i Phara Lapa, a bio je plave dlake i bezobrazno hvalisav. Na
praznom, kockama popločanom trgu rukom je dodirnula nos kipa i pogledala Darbyja
Munroa. Clayu je ispričala da je taj konj jednom izgubio utrku jer je ugrizao jadnog starog
Rogillu, jednog od svojih velikih suparnika, dok su se u ciljnoj ravnini borili za poziciju.

Najdraža utrka bila joj je, neizbježno, utrka Cox Plate (jer to je utrka koju vole puristi) i
pričala je o velikanima koji su na njoj pobijedili, kao što su Bonecrusher, Saintly i kolosalni
Might and Power. Moćni Kingston Town pobijedio je tri godine zaredom.
Onda mu je napokon ispričala za Teda i njegovog konja, Španjolca - kako se smiješio
i plakao, plakao i smiješio, a sad su se našli u Lonhrovom tunelu.
Katkad zamišljam Claya kako je neko vrijeme čeka, dok ne prijeđe preko. Vidim
narančasta svjetla. Čujem vlakove u prolazu. Jednim svojim dijelom zamišljam kako je
promatra i vidi joj tijelo kao naslikano kistom, s kosom u jednom, kestenjastom
potezu kičice.
Ali onda se zaustavim i priberem, a on je lako dostigne.

Nakon toga su, vjerojatno pogađate, bili nerazdvojni.

Kad se prvi put popela na krov, tad su također prvi put otišli u The Surrounds i tog
dana je upoznala nas ostale i dodirnula velikog Ahileja.
Bio je početak godine, režim treninga tad joj je već bio određen. Ennis McAndrew
radio je na svoj način, a neki su ga treneri nazivali abnormalnim. Drugi su govorili puno
gore stvari - optužili su ga da je čovjek. Ljudi koji se bave konjičkim utrkama stvarno su
na svoju ruku, ozbiljno, ili kako su mnogi od njih sami govorili: “Mi iz konjičkog sporta
razlikujemo se od ostalih.”
U Hennessey je dolazila svaki dan do četiri sata ujutro ili bi se do pola šest pojavila
kod Tri-Colorsa.
Slušala je o konjima i polagala ispite, ali još nije smjela ni pomisliti na jahaći trening
na stazi. Kako je to formulirao Ennis, na svoj uobičajeni kruti način u stilu štapa od metle,
strpljenje ne možeš pobrkati s neotpornošću ili zaštitu s predugim čekanjem. O treningu je
imao vlastite teorije, kad i treba li uopće džokeja promaknuti u viši rang. Jer, kako je rekao,
netko sav taj stajski gnoj mora pokupiti.
Često bi navečer išli hipodromskim kvartom, hodali su do Epsomove ceste. Rekao joj
je: “Ovo je gdje smo ga našli. Sweeneyjev pravopis je stvarno nešto posebno, a?”
Ahileja je upoznala kad su se vratili, tiho ju je proveo kućom. Sve je puno prije
dogovorio s Tommyjem.
“Da to nije”, upitao je Henry, “prošla djevojka?”
Izvaljeni su gledali Goonies.

345
 Knjige.Club Books

To je čak i Roryja natjeralo na prosvjed: “Je li to žena upravo prošla našom kućom?
Što se tu dovraga dešava?”
Svi smo u nekoliko skokova izašli iza kuće gdje je djevojka s četke za ribanje podigla
pogled prema nama, prišla nam je, pomalo ozbiljno, pomalo nervozno. “Ispričavam se što
sam malo prije samo prošla pokraj vas.” Sve nas je pogledala u oči. “Drago mi je što vas
konačno mogu upoznati”, a mazga se progurala među nas. Stigla je kao kakav neželjeni
rođak, a kad ga je pomilovala, Ahilej je odgovorio iakanjem. Promatrao nas je jako
ozbiljno:
da slučajno neki od vas dripaca ne bi ovo prekinuo, u redu?
Jebote, ovo je super.

U The Surroundsu je došlo do nekih promjena:

krevet je polomljen.
Okvir je ukraden i spaljen, pretpostavljam, bila su to tek djeca koja su htjela zapaliti
vatru, što je Clayu savršeno odgovaralo. Madrac je sad bilo teže naći. Kad je došao do
njega i šutke stajao, djevojka je pitala može li sjesti na rub.
“Svakako”, rekao joj je, “naravno.”
“Da ti to možda ne misliš reći”, upitala je, “kako ponekad ovamo dolaziš spavati?”
Mogao se braniti, ali je zaključio da kod nje to nema smisla.
“Aha”, rekao je, “spavam”, a Carey je spustila ruku na madrac kao da bi, ako želi,
mogla otkinuti dio. Također, da je ono što je potom rekla došlo iz nekih drugih usta, nikad
ne bi zvučalo kako treba.
Spustila je pogled prema stopalima.
Obratila se izravno tlu.
“To je nešto najneobičnije i najljepše što sam ikad čula.” A onda je, možda koju minutu
poslije, dodala: “Hej, Clay?” Pogledao ju je. “Kako su se zvali?” .
Činilo im se da je prošlo tako puno vremena dok su spokojni šutjeli na rubu madraca,
a mrak samo što nije pao.
Rekao je: “Penny i Michael Dunbar.”
Na krovu joj je pokazao gdje voli sjediti, djelomično skriven među crepovima, a Carey
ga je slušala i gledala grad. Gledala te točkice svjetla.
“Gledaj”, rekla je, “tamo je Bernborough Park.”
“A tamo je”, rekao je on, jer se nije mogao suzdržati, “groblje. Možemo otići, ako
nemaš ništa protiv, naravno. Pokazat ću ti gdje je nadgrobna ploča.”
Osjećao se krivim što ju je uvukao u tugu - još više krivim nego što je već bio - ali
Carey je bila otvorena, nesvjesna toga. Poznanstvo s njim smatrala je svojevrsnom
povlasticom, a tako je i trebalo biti. Drago mi je što se tako postavila.

346
 Knjige.Club Books

Bilo je trenutaka kad bi se Clay odjednom sasvim otvorio - toliko toga je držao ispod
površine. Ali sad je sve to naviralo van, u njemu je mogla vidjeti ono što drugi nisu.
To se dogodilo te večeri na krovu.
“Hej, Clay?” Pogledala je prema gradu. “Što to imaš u džepu?” Tijekom mjeseci koji
su slijedili, prerano ga je počela pritiskati.

Potkraj ožujka se utrkivala s njim na Bernboroughu.

Trčala je kao djevojka koja je u stanju otrčati dionicu od 400 metara i spremna je trpjeti
posljedice.
Trčao je za njenim pjegavim obrisom.
Gledao joj mršave listove.
Pretekao ju je tek kad su prošli kavez za bacanje diska, a ona mu je rekla: “Da mi se
nisi usudio pustiti”, a on onda nije. Ušao je u zavoj i ubrzao, nakon cilja su ostali stajati
presavijeni u struku, izmučeni. Pluća su ih boljela i bila puna nade, proizvodila su ono zašto
su došli: dva vrela daha.
Pogledala ga je i rekla: “Opet?”
“Ne, mislim da nam je ovo bilo dosta.”
Tad je prvi put ispružila ruku prema njemu i uhvatila ga pod ruku. Da je samo znala
koliko je imala pravo:
“Hvala ti Bože”, rekla je, “duša mi je u nosu.”

A onda je došao travanj i dan utrke, tema koju dosad nije načinjala.
“Da samo vidiš tog konja”, rekla je i, naravno, mislila na Matadora.
Voljela je gledati kladioničare i njihove mušterije, te rastrošne muškarce pedesetih
godina, a svi su bili neobrijani i češkali se po stražnjicama, vonjali po pijanim zapadnim
vjetrovima. Pod pazuhom su držali cijeli ekosistem. Promatrala ih je s tugom
i simpatijama... Sunce je oko njih zalazilo, na više načina.
Najdraži joj je stajao uz ogradu, leđima okrenut tribini, dok su konji ulazili u ravninu:
sa zavoja je dopro zvuk lavine.
Povici očajnika.
“Hajde, Bombon, gade jedan!”
Uvijek je to bio dugi, širok val navijanja i negodovanja, ljubavi i gubitka i mnoštva
otvorenih usta. Pretilost se tu napinjala do krajnje granice košulja i sakoa koji su joj priječili
da se izlije. Cigarete pod raznim kutovima.
“Spelancija, daj se više pokreni! Hajde, sinko!”
Pobjede bi bile izborene i obožavane.
S porazima se uvijek sjedalo.
“Dođi”, rekla je taj prvi put, “upoznat ću te s nekim.”

347
 Knjige.Club Books

Iza tribina su bile konjušnice, dugi redovi pregrađenih staja, a iza svake pregrade bio
je konj - čekao utrku ili se od nje oporavljao.
Na broju trideset i osam stajao je golem, postojan. Na digitalnoj ploči pisalo je
Matador, ali Carey ga je zvala Wally. Konjušar Petey Simms bio je u trapericama i
poderanoj polo-majici, uvučenoj u hlače s remenom.
S platforme koju je činila njegova usna dizao se dim. Kad je ugledao djevojku,
osmjehnuo se.
“Zdravo mala, zdravo Carey.”
“Zdravo, Pete.”
Clay je sad malo bolje pogledao i vidio da je konj svijetlo kestenjaste boje, s bijelom
trakom, kao da mu je napukla njuška. Tjerao je muhe s ušiju, bio je gladak, ali pun vidljivih
krvnih žila.
Noge su mu, tanke poput grana, bile umotane. Imao je podšišanu grivu, nešto kraću od
većine konja jer se nekako uspijevao više zaprljati od ostalih u štali. “Čak ga i prljavština
voli!” znao je reći Petey.
Konj je trepnuo kad mu je Clay prišao, imao je tako velike i duboke, dobre konjske
oči.
“Hajde”, rekao mu je Petey, “pomiluj tog velikog dripca.”
Clay je pogledom dozvolu potražio kod Carey.
“Hajde”, rekla je, “dobar je on.”
Sama ga je prva pomilovala da mu pokaže kako se ne treba bojati; čak i sam dodir bio
je izravan start na njega.
“Vražji konj je voli ko vrag”, rekao je Petey.
Bilo je to drugačije nego milovati Ahileja.
“Kako nam je veliki?”
Glas koji su čuli iza leđa djelovao je poput pustinje.
McAndrew.
Tamno odijelo, svijetla košulja.
Kravata koju nosi još od brončanog doba.
Petey mu nije odgovorio jer je znao da stari odgovor i ne želi, pričao je sam sa sobom.
Ušetao je i rukama prošao po konju, onda se spustio da mu pogleda kopita.
“Baš kako treba.”
Stajao je i pogledao Carey, potom Claya.
“A tko je dovraga ovaj?”
Djevojka je bila jako draga, ali prkosna.
“Gospodine McAndrew, to je Clay Dunbar.”
McAndrew se osmjehnuo svojim osmijehom strašila, što je ipak kakav-takav osmijeh.
“Pa, klinci”, rekao je, “zabavljajte se sad jer to vam je to. Sljedeće godine...” sad je

348
 Knjige.Club Books

progovorio puno ozbiljnije i Carey pokazao na Claya. “Sljedeće godine ga neće

biti. Rješavamo se balasta.”
Clay to nikad neće zaboraviti.

Tog dana je na rasporedu bila utrka Druge skupine, nazvana Plymouth. Većini konja je
utrka Druge skupine velika stvar, Matadoru je to bilo tek zagrijavanje. Na kladionici mu je
koeficijent bio 2-1.
Džokej je bio u crno-zlatnom dresu.
Crna košulja, zlatni rukavi.
Carey i Clay sjedili su na tribini, Carey je sad prvi put tog dana osjetila nervozu. Kad
je džokej uzjahao, pogledala je prema ograđenom prostoru i vidjela da joj Petey maše da
dođe - stajao je uz ogradu s McAndrewom - zato su se probili kroz publiku. Kad se otvorila
kapija, Clay je gledao dok je McAndrew kršio ruke. Gledao je cipele i progovorio.
“Gdje?” upitao je, a Petey mu je odgovorio.
“Ispred pretposljednjeg.”
“Dobro.” Sljedeće pitanje. “Tko vodi?”
“Kansas City.”
“Sranje! Ta raga. To znači da je tempo spor.”
Sad je to potvrdio i službeni spiker:
“Kansas City vodi ispred Pola Čaše i dužinu tijela ispred Plave Drvenarije...”
Onda opet McAndrew. “Kako izgleda?”
“Opire mu se.”
“Taj jebeni pilot!”
“Ipak, kontrolira ga.”
“I bolje mu je.”
Na zavoju se nije trebalo brinuti.
“Naprijed. Seeee. Probijaaa. Matadoooor!”
(Spiker je vladao dramatskim interpunkcijama.)
I onda je konj jednostavno izbio na čelo. Prešao je u vodstvo i povećao ga. Džokej
Errol Barnaby sjao je u sedlu.
Olakšanje starog McAndrewa.
Slijedilo je nešto što je rekao Petey, kojem je od cigarete ostao samo žar.
“Mislite da je spreman za Damu?”, a McAndrew je samo složio grimasu i otišao.
Posljednju notu odsvirala je ipak Carey.
Nekako je uspjela staviti dolar na njega i osvojenu premiju dati Clayu koji ju je mudro
potrošio na putu kući: dva dolara i nešto sitno.
Vrući pomfrit i pregršt soli.

349
 Knjige.Club Books

***

Ispostavilo se da je to bila Matadorova posljednja godina natjecanja, a pobijedio je na

svakoj trci u kojoj je nastupio, osim u onima koje su bile važne.
Onima Prve skupine.
U svakoj utrci Prve skupine za protivnika bi imao jednog od najvećih konja svog ili
svih vremena, veliku, tamnu, pozamašnu kobilu koju je voljela cijela zemlja. Davali su joj
sve moguće epitete i uspoređivali sa svima:
od Kingstona Towna do Lonhroa.
Blacka Caviara do Phara Lapa.
U štali se zvala Jackie.
Na stazi je trčala pod imenom Dama Herc.

Istina, Matador je bio nešto posebno, ali uspoređivali su ga s jednim drugim konjem,
moćnim doratom imena Hay List, koji bi svaki put izgubio od Blacka Caviara.
Ennis McAndrew i vlasnik nisu imali izbora, morali su ga prijavljivati za utrke. Broj
utrka Prve skupine odgovarajuće duljine bio je ograničen, a Dama Herc bi se pojavila svaki
put. Bila je neporažena i nepobjediva. Druge konje bi porazila za šest ili sedam dužina
tijela - dvije ako bi je pustili da sama odredi tempo ulaska u cilj. Matadora je pobjeđivala
za jednu dužinu, a jednom za samo pola glave.
Boje su joj bile kao na kartama:
bijela s crvenim i crnim srcima.
Izbliza je u usporedbi s njom Matador djelovao kao dječarac, ili u najboljem slučaju
neugledni mladić, bila je najtamnije nijanse smeđe koju možete zamisliti, mogli biste se
prevariti da je zapravo crna.
Na televiziji su u krupnom planu bile startne kućice.
Bila je za glavu viša od ostalih konja.
Potpuno budna i pripravna.
Onda bi skočila i odjurila.

Kad su se te jeseni drugi put utrkivali za nagradu T. J. Smitha, činilo se da je možda može
pobijediti. Džokej ga je izveo na odličnu poziciju prije ulaska u zavoj i prednost se činila
nedostižnom. Ali
Dama ga je pregazila, u pet ili šest orijaških koraka izbila je na čelo i tu ostala do cilja.
U konjušnicama se oko broja četrnaest okupilo mnoštvo ljudi. Tu je negdje unutra bila
Jackie, Dama Herc.
Na broju četrdeset dva pojavilo se samo nekoliko zalutalih entuzijasta te Petey Simms
i Carey. I Clay.

350
 Knjige.Club Books

Djevojka mu je rukom prešla preko pruge na čelu.

“Dečko, sjajna utrka.”
Petey se složio. “Mislio sam da je ima, ali to je stvarno konj i pol.”
Na pola puta između njih, negdje oko pregrade broj dvadeset i osam, rukovala su se
dva trenera. Razgovarali su gledajući u stranu.
Clayu se taj dio iz nekog razloga jako svidio.
Svidio mu se više od same utrke.

Konja su sredinom zime odlučili odmoriti, nakon što je opet izgubio od svoje dušmanke,
koja ga je taj put sasvim pregazila, pobijedila je za dobre četiri dužine. Na cilj je jedva
stigao drugi. Tu utrku su gledali na televiziji, u salonu puba Naked Arms, gdje su je davali
u živo na Skyu. Bila je to pripremna utrka u Queenslandu.
“Jadni moj Wally”, rekla je, a onda doviknula šankeru, koji se zvao Scotty Bils: “Hej,
da nam doneseš par piva da utopimo tugu?”
“Tugu?” Iscerio se. “Pa pobijedila je! Osim toga, maloljetni ste.”
Carey je to sasvim ozlojedilo. Prva primjedba.
“Clay, idemo.”
Šanker je onda pogledao djevojku, pa potom Claya. Scotty Bils i on sad su bili stariji,
a Scott se nije mogao sjetiti odakle mu je Clay poznat.
Kad se napokon sjetio, već su skoro bili na vratima.
“Hej”, doviknuo mu je, “to si ti, ti si jedan od njih - onih od prije dosta godina - zar
ne?”
Carey je prva progovorila.
“Jedan od kojih njih?”
“Sedam piva!” uzviknuo je Scotty Bils, gotovo da više nije imao kose, a Clay se vratio
i obratio mu se:
“Rekla je da su piva bila dobra.”

***

I što sam vam rekao?

Carey Novac čovjeka bi navela da joj se povjeri, iako joj je Clay bio dosad najteži
slučaj. Kad se vani naslonio na pločice Naked Armsa, smjestila se uz njega. Bili su blizu,
ruke su im se dodirivale.
“Sedam piva? O čemu on to?”
Clay je gurnuo ruku u džep.
“Zašto svaki put”, upitala je, “kad osjetiš nelagodu, ruku gurneš prema tome što držiš
u džepu?” Sad je bila okrenuta prema njemu i stisnula ga.

351
 Knjige.Club Books

“Ništa ne držim.”
“Ne”, rekla je, “nije istina.”
Odmahnula je glavom i odlučila riskirati, ispružila ruku.
“Prestani.”
“Ma, daj!”
Nasmijala se, prsti su joj dodirnuli džep, drugom rukom krenula je prema rebrima -
uvijek je to nešto užasno i nervozno, kad se lice raspali pa promijeni izraz. Uhvatio ju je i
odgurnuo.
“PRESTANI!”
Viknuo je poput preplašene životinje.
Djevojka je zateturala unatrag, jednom rukom se podigla s tla, ali je odbila njegovu
pomoć da ustane. Skliznula je opet niz pločice, sjela, skupila noge s koljenima u visini
vrata. Zaustio je reći: “Oprosti...”
“Ne, nemoj.” Bijesno je gledala dječaka pored sebe. “Samo šuti, Clay.” Bila je
povrijeđena i htjela je povrijediti njega. “Koji je tebi uopće vrag? Zašto si takav...”
“Takav što? Što?”
Takav jebeni frik.
Opći žargon svih mladih.
Riječi su ostale poput rane, između njih.

Sjedili su nakon toga valjda dobrih sat vremena i Clay se pitao kako da stvar ispravi ili,
pak, može li se to više uopće popraviti - natečeni okus sukoba.
Polako je izvukao kvačicu i držao je u ruci.
Polako ju je spustio njoj na bedro.
“Sve ću ti ispričati”, rekao je, ali tiho. “Sve što mogu, osim ovog.” Gledali su kvačicu
među njima. “Sedam piva, sve njihove nadimke... kako je njen tata nosio Staljinove brkove.
Rekla je da su mu se utaborili na ustima.”
Popustila je, možda malo, osmjehnula se.
“Tako ih je jednom opisala”, glas mu je sad bio bliži šapatu. “Ali ne i o kvačici. Još
ne.” Sa sobom se mogao pomiriti samo tako što je znao da će joj na kraju ispričati - kad ga
bude morala ostaviti.
“Clay, u redu, čekat ću.” Ustala je i povukla njega da ustane, opraštala je tako što je
bila neumoljiva. “Zasad mi onda ispričaj sve ostalo.” To je izgovorila onako kako se te
riječi rijetko govore. “Reci mi sve o svemu.”

A on je to onda i učinio.

352
 Knjige.Club Books

Ispričao joj je sve što sam dosad ja ispričao vama, kao i još puno toga više što slijedi -
sve osim sušila iza kuće - a Carey je uspjelo što nikom nije, točno je shvatila ono što on
nekako nije mogao.
Kad su sljedeći put stajali na groblju i oboje prstima stezali ogradu, dala mu je komadić
papira.
“Razmišljala sam o toj ženi”, rekla je, a sunce je uzmaknulo, “koja je ostavila tvog
oca... i knjizi koju je sa sobom odnijela.”
Njene pjege bile su petnaest koordinata, a barem jedna joj je bila na vratu - jer je tamo,
na tom malom izgužvanom komadiću papira, bilo ime s nekoliko brojeva, a ime koje je
napisala bilo je HANLEY.
“Ima ih šest”, rekla je, “u telefonskom imeniku.”

353
 Knjige.Club Books

VIR

Probudio se.
Oznojen.
Plivao je po plahtama.
Otkako je McAndrewu te Tedu i Catherine Novac rekao istinu, mučilo ga je jedno
uporno pitanje.
Je li priznao samo radi sebe?
Ali čak ni u svojim najmračnijim trenucima u to nije vjerovao, priznao je jer je morao.
Zaslužuju znati što se dogodilo.

Sad se, puno noći nakon toga, probudio i osjetio je na sebi.

Na grudima mu je ležala djevojka.
Sanjam, znam da to samo sanjam.
Pojavila se jer to tako strašno želim zamisliti.
Osjećao je miris konja i smrti, ali i živ i životan miris, znao je to jer je bila topla. Bila
je nepomična, ali joj je osjećao dah.
“Carey?” rekao je, a ona se onda pomaknula. Pospano je ustala i sjela pokraj njega. U
trapericama, sjajnih podlaktica, kao onog dana kad mu je prvi put prišla.
“Ti si...” rekao je.
“Ja sam...” Ali sad se okrenula na drugu strunu. Inače bi joj dodirnuo kestenjastu kosu.
“Tu sam jer si me ubio.”
Utonuo je u kanal plahti.
U krevetu, ali uhvaćen u viru.

Nakon toga se vratio trčanju, ujutro, prije nego što bi sa mnom išao na posao. Teorija se
činila posve logičnom, što više trči i manje jede, više je šanse da je opet vidi. Jedini problem
je bio što je nije vidio.

354
 Knjige.Club Books

“Mrtva je.”
To je tiho izgovorio.

Katkad bi noću otišao do groblja.

Prstima se držao za ogradu.
Bolno je žudio da opet vidi tu ženu, s početka, iz davne prošlosti - onu koja je tražila
tulipan.
Gdje si, gotovo daju je upitao.
Gdje si sad kad te trebam?
Pogledao bi u onu boru koju je imala, usađenu iznad obrva.

Umjesto toga, trčao je na Bernborough.

Iz noći u noć.
Na kraju je prošlo dosta mjeseci dok se u ponoć nije našao na stazi. Vjetar je puhao,
zavijao. Nije bilo mjeseca. Samo ulična rasvjeta. A Clay je stajao blizu cilja, onda se
okrenuo visokoj travi.
Na trenutak je u nju gurnuo ruku, bila je hladna, neprijazna prema njegovim prstima.
Na trenutak je čuo glas. Posve razgovijetno, dozivao je baš Claya. Na trenutak je poželio
povjerovati pa je zato odgovorio uzvikom: “Carey?”, ali znao je da neće ulaziti.
Samo je tu stajao i izgovarao joj ime - satima, do zore i bio je siguran da ovo nikad
neće popustiti. Ovako će živjeti i onda tako umrijeti, u njemu nikad neće svanuti zora.
“Carey”, šapnuo je, “Carey”, a vjetar je šibao sve oko njega dok napokon nije stao.
“Carey”, šapnuo je, očajnije, a onda u posljednjem uzaludnom činu.
“Carey”, šapnuo je, “Penny.”
A netko ga je tamo čuo.

355
 Knjige.Club Books

DJEVOJKA NA KVIZU

U prošlosti je, one godine koju su imali za svoje prijateljstvo, bilo dana kad je bilo lako biti
Carey i Clay, kad su živjeli više i bliže jedno drugom. Svejedno, trenutaka je bilo tako
puno. Katkad bi stao i podsjetio se.
Ne bi se smio ovako zaljubljivati.
Kako se može osjećati vrijedan toga?
Da, slobodno se može reći da su jedno drugo voljeli na krovovima, po parkovima, čak
i po grobljima. Hodali su ulicama hipodromskog kvarta, bili stari petnaest ili šesnaest
godina, dodirivali su se, ali se nikad nisu poljubili.
Djevojka je bila dobra, toplih zelenih očiju.
Sjajnooka Carey Novac.
Mladić je bio mladić s plamenom u očima.
Voljeli su se gotovo kao braća.

Na dan telefonskog imenika, nazvali su sva imena, počevši od vrha stranice.

Nije bilo ni jednog inicijala na slovo A, zato su ih odlučili nazvati sve i nadah se da će
možda naletjeti na rođaka.
Četvrti broj ispao je onaj koji su tražili.
Čovjek se zvao Patrick Hanley.
Rekao je: “Što? Tko? Abbey?”
Taj put je poziv obavila Carey, zvali su naizmjence, svako po jedno ime, a ona je bila
druga i četvrta. Claya je natjerala da zove prvi. Oboje su slušali uhom uz slušalicu i po
glasu su čuli da je sumnjičav - to je onda sigurno ono što im treba. Nitko drugi nije imao
pojma o čemu govore.
Carey je rekla da traže ženu iz mjesta po imenu Featherton. S druge strane je spuštena
slušalica.
“Izgleda da idemo tamo”, rekla je i pogledala koja je adresa. “Ernst Place, Edensor
Park.”

356
 Knjige.Club Books

Tad je već bio srpanj, imala je slobodan dan, bila je nedjelja.

Išli su vlakom pa autobusom.
Došli do polja i staze kojom voze bicikli.
Kuća je bila u kutu, s desne strane slijepe ulice.
Na vratima ih je odmah prepoznao.
Zurili su u njega pokraj zida od cigala.
Imao je tamnu kosu, crnu majicu kratkih rukava i nekakav luk koji je glumio brkove.
“Bogati!” rekla je Carey Novac; iznenadila se kad je čula vlastiti glas. “Vidi ti taj brk!”
Patricka Hanleyja to nije smekšalo.
Kad se Clay okuražio razgovarati s njim, na pitanja je odgovorio pitanjem:
“Što vi dovraga hoćete od moje sestre?”
Ali sad ga je već dobro promotrio i dosta je nalikovao na njega - Clay je mogao vidjeti
trenutak kad je promijenio stav. Je li se to Patrick sjetio Michaela, ne samo kao muškarca
za kojeg se Abbey udala nego i kao mladića s kojim je šetala gradom?
Kako bilo, postao je srdačniji, upoznali su se.
“Ovo je Carey”, rekao je Clay, “a ja sam Clay...” A Patrick Hanley se na to primaknuo.
“Clay Dunbar”, rekao je prilično ležerno, ali se pritom sasvim okrenuo njemu. Rekao
je, nije pitao.

Živjela je u prekrasnoj stambenoj zgradi.

Imala je nekoliko osvijetljenih prozora u betonskom Golijatu - kapitalističke vrste - a
tamo su otišli nekoliko tjedana poslije (kad je Carey imala prvi sljedeći slobodan dan),
jednog kolovoškog poslijepodneva.
Stajali su u zastrašujućem hladu.
“Diže se sve do neba”, rekla je Carey i, kao i obično, imala raspuštenu kosu. Pjege
nalik krvavim točkicama bile su joj živčane. “Jesi spreman?”
“Nisam.”
“Ma daj, pogledaj samo!”
Uhvatila ga je ispod ruke tako da su se sad držali i mogli su biti Michael i Abbey.
Svejedno se nije micao.
“Da pogledam što?”
“Sebe!”
Kao i uvijek, bila je u tim svojim trapericama i to izlizanim. Ispranoj flanelskoj košulji.
Nezakopčanoj crnoj jakni.
Kod portafona ga je zagrlila.
“Ni ja ne bi bila u imeniku”, rekla je, “kad bih živjela u ovakvoj zgradi.”

357
 Knjige.Club Books

“Mislim da je ovo prvi put da me vidiš u košulji”, rekao je.

“Upravo tako!” Čvršće ga je uhvatila pod ruku. “Vidiš? Rekla sam ti. Spreman si.”
Utipkao je 182.

U dizalu se prebacivao s noge na nogu, bio je tako živčan da se bojao da ne povrati, ali
onda mu je u hodniku bilo bolje. Hodnik je bio bijel, s tamnoplavim obrubima. S njegovog
kraja pružao se najbolji pogled na grad koji se može zamisliti. Svugdje se vidjela voda - od
one slane vrste - a panorama visokih zgrada djelovala je tako blizu da se može dotaknuti.
Zdesna se vidjela zgrada Opere.
Slijeva joj je bio stalni kolega.
Pogled im je s Operinih jedara prešao na Vješalicu.
Iza leđa im je osvanuo glas.
“Bože mili.”
Oči su joj bile senzualne i mile.
“Izgledaš baš kao on.”

Unutra se vidjelo da su u ženskom stanu.

Nema tu muškarca ni djece.
To je nekako odmah bilo očito.
Kad su tražili nekadašnju Abbey Dunbar, znali su da je bila, i još je uvijek, lijepa. Da
ima sjajnu kosu, dobru odjeću, da je na svaki način privlačna - ali svejedno, postoje ljubav
i odanost, ona ipak nije Penelopa.
Ni blizu.
“Hoćete li nešto popiti?” upitala je.
Zajedno su odgovorili: “Ne, hvala.”
“Čaj? Kavu?”
Da, oči su joj bile sive i veličanstvene.
Kosa jednako dobra kao na televiziji - imala je bob-frizuru koja bi čovjeka izula iz
cipela - a u njoj nije dugo trebalo tražiti djevojku, žgoljavu poput teleta.
“Možda bi mogli mlijeka i keksa?” rekla je Carey, što je bio pokušaj da unese malo
vedrine. Igrala je ulogu Abbey, osjećala je da mora.
“Hej, mala.” Žena se osmjehnula - ta starija verzija - čak su joj i hlače bile savršene.
Uz njih još i neprocjenjiva košulja. “Simpa si, ali bolje da šutiš.”

Kad mi je Clay sve to pričao, rekao je nešto skroz neobično.

Rekao je da je televizor bio uključen i u pozadini se čuo ton televizijskog kviza. Nekad
je voljela gledati Sanjam o Jeannie, sad je izgleda prešla na to.

358
 Knjige.Club Books

Nije mi znao reći koji je to kviz bio, ali predstavljali su natjecatelje, među kojima je
bio i Steve, a taj je Steve bio računalni programer čiji su hobiji bili letenje zmajem i tenis.
Volio je biti u prirodi, kao i čitati.
Nakon što su svi sjeli i Carey se smirila, neko vrijeme su ćaskali - o školi i poslu i tome
kako je Carey džokejka juniorka, ali pričao je Clay. Abbey je govorila o njegovom ocu,
kakav je krasan momak bio i kako su po Feathertonu šetali psa.
“Lunu”, rekla je Carey Novac, ali tiho, gotovo sama sebi.
I Clay i Abbey su se osmjehnuli.
Kad je Carey ipak progovorila glasnije, postavila je pitanje koje ju je mučilo. “Jeste li
se ponovno udavali?”
Abbey je rekla: “Ovo je sad bolje.” I onda: “O da, jesam.”
Kad je Clay pogledao Carey i pomislio, hvala bogu što si tu, imao je osjećaj da ga je
zabljesnulo svjetlo. Stan je bio tako jarko osvijetljen! Sunce je ulazilo izravno i padalo na
moderni kauč, kilometar dugi štednjak pa čak i aparat za kavu, kao da su svi ti elementi
posvećeni - ali je znao da u stanu nema klavira. Bila je gotovo ništa. Ostat će čvrst i u sebi
se boriti da ne podlegne.
Abbey je pak gledala van i u ruci držala šalicu kave.
“O da, ponovno sam se udala - dvaput.” I iznenada, kao da više nije mogla čekati,
rekla: “Dođite da vam nešto pokažem”, a kad je on oklijevao, “dođite, ne grizem”, jer ga
je vodila u spavaću sobu. “Evo ga...”
I istina, evo ga - jer je nasuprot krevetu, na komadu zida, bilo nešto što mu je
zabljesnulo srce, a onda ga polako izvadilo iz tijela:
nešto tako mekano i jednostavno, u izgrebanom srebrnom okviru.
Slika Abbeynih ruku.
Crtež oštrih linija, poput grana, ali nježan. Nalik na grane, ali mekane, kao da bi u njih
mogao leći.
Rekla je: “To je, rekla bih, nacrtao sa sedamnaest godina”, a Clay ju je sad prvi put
pogledao da vidi onu drugu ljepotu, skrivenu.
“Hvala vam što ste mi to pokazali”, rekao je, a Abbey je onda odlučila iskoristiti
trenutak. Nije mogla ništa znati o Clayu i Penny te petorici braće i buci i kaosu, svađama
zbog klavira i umiranju. Imala je samo tog momka pred sobom i htjela se time poslužiti.
Rekla je: “Kako bih ti to ikad mogla reći?” Našla se između momka i djevojke. “Mogla
bih ti reći koliko mi je žao, kakva sam bila budala - ali ti si tu i to vidim.” Na trenutak je
pogledala Carey. “Zar ovo nije baš lijep momak?”
A Carey joj je, naravno, uzvratila pogled, a onda na oku držala Claya.
Pjege više nisu bile živčane. Osmijeh koji podsjeća na more. I naravno da je rekla:
“Naravno.”

359
 Knjige.Club Books

“To sam i mislila”, rekla je Abbey Hanley, sa žaljenjem, ali bez samosažaljenja.
“Rekla bih da je to što sam ostavila tvog oca”, objasnila je, “ispala moja najbolja
pogreška.”

Nakon toga su ipak popili čaj, nisu mogli odbiti, a Abbey je popila još kave i ispričala im
nešto više o svojoj prošlosti, radila je u banci.
“Sve je to dosadno kao proljev”, rekla je, a Claya je to pomalo ubolo.
Rekao je: “To inače vele moja dva brata za Matthewove filmove.”
Njene senzualne oči blago su se raširile.
“Koliko imaš braće?”
“Ima nas petorica”, rekao joj je, “i pet životinja, skupa s Ahilejem.”
“Ahilejem?”
“Mazgom.”
“Mazgom?”
Sad se čak počeo malo opuštati, a Carey je odgovorila bez krzmanja. “Ma, takvu obitelj
niste u životu vidjeli”, što je Abbey moglo povrijediti - taj život koji nikad nije imala - a
možda je tad jednostavno pošlo krivo, pa ni jedno od njih dvoje nije htjelo ići dalje. Nisu
spominjali Penny ni Michaela, a Abbey je onda spustila šalicu.
Rekla im je, s iskrenom simpatijom: “Ma vidi ti vas dvoje klinaca.”
Vrtjela je glavom i sama se sebi nasmijala.
Podsjećate me na njega i mene.
Pomislila je to - vidio je - ali nije rekla.
Rekla je: “Clay, mislim da znam zašto si došao.”
Ustala je i vratila se noseći Kamenolomca.
Bio je bijel i brončan, hrbat se istrošio i popucao, ali to što je knjiga djelovala staro
samo ju je činilo vrjednijom. U prozoru se mračilo, upalila je svjetlo u kuhinji i sa zida
pored lonca skinula nož.
Vrlo pažljivo je, za stolom, u knjizi prerezala list - točno prateći liniju hrpta - kako bi
izvadila prvu stranicu, na kojoj je bila bilješka o piscu.
Onda je zatvorila knjigu i predala je Clayu.
Samu stranicu im je pokazala. Rekla je: “Ako nije problem, ovu ću zadržati.” I onda:
“Volim i volim i volim, a?”, ali to je bilo čeznutljivo, a ne frivolno. “Čini mi se da sam
oduvijek znala - knjiga nije moja.”
Kad su krenuli, ispratila ih je na hodnik, sad su stajali kod dizala. Clay se htio rukovati
s njom, ali je odbila, riječima: “Daj, samo me zagrli.”
Njen zagrljaj u njemu je izazvao čudan osjećaj.
Bila je mekša nego što je djelovala i topla.

360
 Knjige.Club Books

Nikad nije mogao objasniti koliko je bio zahvalan za tu knjigu i te njene ruke. Znao je
da je nikad više neće vidjeti, da je to sve. U posljednjem trenutku, prije nego što je lift
krenuo dolje, osmjehnula se kroz vrata koja su se zatvarala.

361
 Knjige.Club Books

POSLJEDNJE PISMO

Abbey neće nikad više vidjeti:

Clay, naravno, nije imao pravo.
Jednom, u plimi...
Ah, jebeš to...
Vidite, na sprovodu Carey Novac, kad smo straga sjedili u crkvi, pogrešno je mislio
da ga nitko nije vidio - zato što je, između stvarno ožalošćenih i ljudi iz konjičkog sporta,
tu bila i jedna žena. Imala je mile i senzualne oči i prekrasnu odjeću, kao i bob-frizuru da
te izuje iz cipela.

Dragi Clayu!
Toliko je razloga zašto mi je žao.
Trebala sam ti puno prije pisati.
Žao mi je zbog onog što se dogodilo Carey.
U jednom trenutku govorila sam joj da se ne ponaša kao pametnjaković, a
minutu kasnije izgovorila je ime njegovog psa... minutu kasnije (pa čak i ako je
prošlo više od godine dana) svi ti ljudi su se okupili u crkvi. Stajala sam među
okupljenima kod vrata i vidjela sam te dok si straga sjedio s braćom.
Na trenutak sam ti umalo prišla. Sad mi je žao što nisam.
Kad sam vas oboje upoznala, trebala sam ti reći - podsjetili ste me na Michaela i
mene. Vidjela sam kako ste neprestano bili blizu jedno drugom, nikad toliko daleko
da se ne bi mogli dodirnuti. Vidjela sam da ste spremni jedno drugo braniti od mene
ili bilo čega što bi nju moglo ugroziti. U toj crkvi izgledao si tako dotučen. Nadam se
da si sad dobro.
Neću pitati gdje su bili tvoja majka ili otac jer znam da neke stvari držimo za
sebe, ne govorimo ih, prije svih, roditeljima.
Na ovo pismo ne moraš odgovarati.

362
 Knjige.Club Books

Neću ti reći da trebaš živjeti kako bi to ona htjela, ali možda bih ti savjetovala
da živiš kako moraš.
A živjeti, mislim, moraš.
Ispričavam se ako je ovo bilo s moje strane neumjesno, pa ako je tako, molim te
da mi oprostiš.
Srdačno,
Abbey Hanley

Stiglo je nekoliko dana nakon Bernborougha, kad je do zore stajao na stazi. Dostavljeno je
izravno. Nije bilo marke, niti adrese, pisalo je samo Clay Dunbar, a našli su ga u
poštanskom pretincu.

Tjedan poslije prošao je pješice ravno kroz kvart i onda cijeli grad dok nije došao do nje.
Nije htio zvoniti na portafon. Pričekao je da dođe drugi stanar pa onda ušao za njim i
dizalom se popeo na osamnaesti kat.
Kad je stigao do njenih vrata, pokolebao se i trebalo mu je nekoliko minuta da pokuca,
a čak je i tad to izveo krajnje suzdržano. Kad mu je otvorila vrata, ostao je u šoku.
Bila je ljubazna i besprijekorna, kao i prije, ali ju je brzo preplavila zabrinutost. Njena
kosa i ovo osvjetljenje bili su smrtonosan spoj.
“Clay?” rekla je i primakla se. Čak je i tužna bila prekrasna. “Bože, Clay, tako si
mršav.”
Tek se krajnjim naporom volje spriječio da je opet ne zagrli, da jedno drugom ne padnu
u zagrljaj ovdje u toplini njenog ulaza - nije si to mogao dopustiti. Razgovarat će s njom i
to je sve.
“Napravit ću ono što ste napisali u pismu”, rekao je. “Živjet ću onako kako moram -
otići ću i dovršiti most.”
Glas mu je bio suh poput riječnog korita, a Abbey je sve dobro obavila. Nije ga pitala
što je mislio kad je spomenuo most ili za bilo što drugo što bi joj mogao ispričati.
Zaustio je još nešto reći, ali se onda pokolebao, a oči su mu se ispunile suzama. Bijesno
ih je obrisao, a Abbey Hanley je potom riskirala, stavila na kocku, udvostručila ulog i
dovraga s oprezom ili mjestom koje ona ima u svom tom metežu ili, pak, s onim što bi bilo
ispravno. Učinila je ono što je već jednom učinila, poljubila je svoja dva prsta, ali ih je
onda spustila njemu na obraz.
Tad joj je htio pričati o Penny i Michaelu i svemu što nam se svima dogodilo - i svemu
što se dogodilo njemu. Da, htio joj je ispričati sve, ali ovaj put samo se rukovao s njom,
uskočio u lift i pobjegao.

363
 Knjige.Club Books

MATADOR PROTIV DAME HERC

I, opet, tako je to bilo.

Nakon što su se on i Carey upoznali s Abbey Hanley, koja je otkinula prvu stranu
Kamenolomca, nisu mogli znati što će to značiti. Isprva je to bio samo još jedan međaš,
novi početak, dok su mjeseci tekli i njima i oko njih.
U proljeće su se oboje vratili:
Matador i Dama Herc.
U ljeto bolno iščekivanje jer je Carey upozorena: morat će se riješiti balasta, a Clay će
je natjerati da se odluči. Clay će skovati plan.

U međuvremenu je, kao što ste mogli i pretpostaviti, jedina stalna stvar - ono što su najviše
voljeli - bila knjiga o Michelangelu, kojeg je ona od milja zvala kipar ili umjetnik ili, što
je njemu bilo najdraže, četvrti Buonarroti.
Ležali su u The Surroundsu.
Tamo su čitali, poglavlje po poglavlje.
Donosili su ručne svjetiljke i rezervne baterije.
Ona je donijela veliko plastično krilo da zaštiti isprani madrac, a kad su odlazili,
prekrili su njime krevet, cijelog su ga umotali. Dok su išli kući, uhvatila bi ga pod ruku.
Onda bi im se dodirivali bokovi.

***

Do studenog se povijest počela ponavljati.

Dama Herc jednostavno je bila prejaka.
Matador je u sljedeće dvije utrke ostavio srce na stazi i opet sve više zaostajao.
Ali ostala mu je još jedna prilika: završna utrka Prve skupine održat će se početkom
prosinca, u gradu, a Ennis McAndrew ga je počeo pripremati. Rekao je da je zaostajao jer
još nije bio spreman, ovo je utrka koju je čekao. Čudno se zvala - nije to bio kup niti

364
 Knjige.Club Books

nagrada niti pokal - Parada svete Ane. Bit će to Matadorov posljednji nastup u karijeri. Peta
utrka na Royal Hennesseyju, na dan 11. prosinca.

A na taj su dan napravili ono što je voljela raditi.

Stavili su dolar na Matadora u petoj.
Zamolila je jednog od onih što si češkaju stražnjicu da uplati okladu.
Uplatio je, ali im je podsmješljivo rekao: “A vi znate da nema nikakve šanse
pobijediti? Pa trči protiv Dame Herc.”
“I onda?”
“Onda nema šanse pobijediti.”
“To su govorili i za Kingstona Towna.”
“Eh, nije Matador Kingston Town.”
Ali sad mu je počela uzvraćati. “A zašto uopće razgovaram s vama? Koliko ste puta vi
dobili?”
Opet se nasmijao. “Ne baš puno.” Prešao je rukom preko čekinjavog obraza.
“To sam i mislila. Niste čak dovoljno pametni ni da slažete. Ali, hej”, osmjehnula mu
se, “hvala što ste uplatili okladu.”
“Nema problema”, a kad su se razdvojili još je jednom dobacio za njima. “Hej, mislim
da ste me možda uvjerili!”

Nikad nisu vidjeli toliko gledalaca kao tog poslijepodneva jer je odlazila i Dama, išla se
natjecati u inozemstvu.
Na tribini gotovo uopće nije bilo mjesta, ali nekako su našli dva sjedala i gledali kako
Petey Simms u prostoru za uzjahivanje vodi konja u krug. McAndrew je, naravno, djelovao
kao da je zbog nečega popizdio. Što je značilo da sve ide kako treba.
Prije starta uhvatila ga je za ruku.
Pogledao je u stranu i rekao: “Sretno.”
Stisnula mu je ruku pa pustila - jer kad su tog dana konji izletjeli iz startnih kućica,
publika je ustala, ljudi su povikali, ali nešto se promijenilo.
Konji su došli do zavoja, ali kako sad to?
Kad je Dama jurnula naprijed, Matador ju je, u crnom i zlatnom, pratio u korak,
poravnat s njom - što je stvarno bilo nešto posebno jer je imala znatno dulji korak. Kad je
ubrzala, nekako je uspio ostati zalijepljen uz nju.
U hladovini tribine zavladao je očaj.
Raspomamljeno su navijali za nju, gotovo na rubu užasa jer to ne može biti, to nije
moguće.
Ali bilo je.
Kad su uletjeli u cilj, odlučivao je položaj glave.

365
 Knjige.Club Books

Činilo se da je prvi prošao Matador, a tako je i zvučalo jer su gledatelji odjednom

umuknuli.
Pogledala ga je.
Zagrlila, jednom rukom.
Pjege su joj gotovo eksplodirale.
Pobijedio je.
To je pomislila, ali ne i izrekla, srećom, jer je to bila najveća utrka koju su u životu
vidjeli, ili joj prisustvovali s tribina i u toj je pomisli, znali su, bilo poezije.
Tako blizu, tako blizu, ali ipak daleko.
Fotografija je to nekako uspjela dokazati:
Dama Herc pobijedila je za duljinu nozdrva.

“Njenih nozdrva, njenih jebenih nozdrva!” poslije je viknuo Petey, kad su se našli u
pregradi konjušnice, ali McAndrew se ovaj put smiješio.
Kad je vidio koliko je Carey povrijeđena i potištena, prišao joj je i pogledao je.
Pomislila je da će joj pregledati stopala.
“A što je to dovraga s tobom? Pa konj je još živ, nije li?”
“Trebao je pobijediti.”
“Nije trebao ništa - to je bilo nešto što nikad nismo vidjeli, takvu utrku.” Natjerao ju
je da ga pogleda, u te nemilosrdne plave oči strašila. “Uz to, ti ćeš mu jednog dana donijeti
tu pobjedu u Prvoj skupini, obećavaš?”
Početak nekakve sreće.
“Obećavam, g. McAndrew.”

Od tog trenutka je Carey Novac, djevojka iz Gallery Roada, počela svoje stvarne juniorske
dane. Počinjali su 1. siječnja.
Sad će raditi 24 sata na dan.
Nema vremena ni za što i ni za koga drugog.
Sad će jahati, trenirati na stazi i vježbati izlazak iz startnih kućica i u sebi ih početi
preklinjati da joj dopuste nastup na utrkama. McAndrew joj je na samom početku jasno
rekao:
“Budeš li me opsjedala, nikad nećeš dobiti ništa.”
Rado će oboriti glavu, držati jezik za zubima i raditi sve što treba.

Clay je pak bio odlučan.

Znao je da ga mora ostaviti.
Mogao ju je odbiti od sebe.

366
 Knjige.Club Books

Već je isplanirao kako će opet početi trenirati, svom snagom, a i Henry je bio spreman.
Jedne večeri su skupa sjedili na krovu, a sve je to dočula i Miss Siječnja. Nabavit će ključ
Seratorove stambene zgrade i vratiti se na Bernborough Park. Bit će para i puno
klađenja. “Dogovoreno?” upitao je Henry.
“Dogovoreno.”
Rukovali su se, što je bilo i prikladno, jer je Henry ostajao i bez te sjajno anatomski
građene žene. Koji god da je tome bio razlog, odlučio je: smotao ju je i položio na kose
crepove krova.

Na Staru godinu Carey i Clay otišli su do Bernborougha.

Otrčali su krug po toj desetkovanoj stazi.
Tribina je u suton postala pakao, ali takav u koji bi čovjek rado ušao.
Stajali su, on je u šaci stezao kvačicu.
Polako ju je ispružio.
Rekao je: “Sad ti moram ispričati.” Čula je sve o svemu, o tim vodama koje vječito
dolaze. Bili su deset metara od cilja, a Carey je slušala u tišini, preko njegove šake stisnula
je kvačicu.
Kad je bio gotov, rekao je: “Shvaćaš li sad? Shvaćaš li? Uzeo sam godinu dana koju
nisam zaslužio. Godinu s tobom. Ne možeš, ne smiješ ostati sa mnom.” Pogledao je prema
terenu unutar staze, toj pravoj džungli i pomislio, to se ne može poreći, ali Carey
Novac nikad ne može izgubiti. Ne, konji mogu, ne i Carey i prokleta zbog toga bila, ali
može nam biti draga jer je onda učinila sljedeće.

Okrenula mu je lice i držala ga.

Uzela mu je i držala u ruci kvačicu.
Polako ju je podigla prema usnama.
Rekla je: “Bože, Clay, ti jadno dijete, jadni dečko, jadno dijete...” Tribina joj je
osvijetlila kosu. “Bila je u pravu, znaš, ta Abbey Hanley - rekla je prekrasan - zar to ne
vidiš?” Izbliza je bila lagana, ali instinktivna, svojim molbama te mogla držati na životu,
uz tu bol u njenim toplim zelenim očima. “Zar ne shvaćaš da te nikad neću ostaviti, Clay?
Zar ne shvaćaš da nikad neću otići?”
Clay je tad izgledao kao da bi mogao pasti.
Carey je čvrsto omotala ruke oko njega.
Samo ga je držala i grlila i šaptala mu, a on je osjećao svaku njenu kost. Smiješila se i
plakala i smiješila. Rekla mu je: “Idi u The Surrounds. U subotu navečer.” Potom ga je
poljubila u vrat i još čvršće mu zajamčila: “Nikad te, nikad neću ostaviti...” I tako ih se
onda volim sjećati.
Vidim je kako ga grli, čvrsto, na Bernboroughu.
Momak, djevojka i kvačica.

367
 Knjige.Club Books

Vidim stazu i tu vatru iza njih.

368
 Knjige.Club Books

KREVET U PLAMENU

U kući u Archerovoj 18 uzbuđenje mi je umanjila tuga.

Clay se pakirao.
Neko vrijeme smo zajedno stajali na starom stražnjem trijemu, a Rumena je bila na
kauču.
Spavala je na praznoj vreći za sjedenje, izlizanoj, koju smo bacili na ležaj.
Ahilej je bio ispod sušila za rublje.
Žvačući je čekao jutro.

Stajali smo tamo dok se nebo nije toliko rasvijetlilo da je postalo vidljivo, a uskoro je
nastalo ono savršeno stanje kad braća ništa ne govore, ali znaju da odlazi.
Vidite, kad nam je Clay rekao da mora obaviti još jednu stvar i da Tommy treba uzeti
terpentin, ali bez šibica, svi smo u tišini izašli. Otišli smo do The Surroundsa.
Stajali smo s kućanskim spomenicima.
Udaljenim i pohabanim.
Otišli smo do madraca i ostali s njim i nismo spominjali plastično krilo, ne, samo smo
stajali, a on je iz džepa izvukao upaljač.
U drugoj je i dalje držao kvačicu.
Stajali smo dok Tommy nije zalio madrac i onda je plamen stajao okomito, ravno.
Clay je čučnuo s upaljačem i krevet se isprva opirao, ali je ubrzo zarikao. Taj zvuk,
zvuk velikog vala.
Ledina se osvijetlila.
Nas petorica smo stajali.
Pet momaka i madrac u plamenu.

Kad smo se vratili u kuću, The Surrounds je ostao.

Zapadnjaku ni traga.

369
 Knjige.Club Books

Sam će otići na Glavni kolodvor.

Sve nas je redom toplo zagrlio.
Nakon Tommya, zadnji sam bio ja - a obojica smo mu rekli da pričeka, nevezano jedan
za drugog - ja sam podigao poklopac pijanina i po haljini tražio gumb. Knjige, procijenio
sam, mogu pričekati.
Držao ga je, taj gumb iz Beča.
Opet se našla pred teškom odlukom.
Na dlanu mu je ležao iznošen, ali čist.

Tommy je pak, kakvih deset minuta poslije, dok smo mi ostali stajali na trijemu i gledali
Claya kako odlazi, napravio nešto potpuno ludo.
Ostavio je Roryju da pazi na Hektora.
“Evo ti”, rekao je brzo, “pridrži ga.”
I Rory i Hektor ostali su u šoku, uz podosta međusobnog nepovjerenja. Mjerkali su se
izbliza, Tommy je jurnuo kroz kuću i uskoro istrčao sa stražnje strane.

Stajali smo i gledali Claya.

A Tommy je trčao za njim.
“Clay!” vrisnuo je. “Hej, Clay!”
I naravno, vukao je Ahileja, a mazgov je, vjerovali ili ne, potrčao. Ahilej je trčao! Čuo
se odjek kopita dok ga je dječak tjerao niz ulicu, a Clay se okrenuo da ih dočeka pa gledao
dječaka i životinju. Ma ni trenutka.
Ni sekunde nije oklijevao.
Tako je bilo suđeno, ispružio je ruku da prihvati uzde. “Tommy, hvala.”
Rekao je to tiho, ali svi smo ga čuli, a onda se okrenuo i poveo ga, kroz pravo jutro što
je zapljusnulo Archerovu ulicu, a mi smo se svi spustili do Tommyja. Gledali smo ih kako
nas ostavljaju.
Tamo je, u svijetu predgrađa, momak hodao ulicama vodeći mazgu. Uputili su se
prema mostu u Silveru i sa sobom odveli najtamnije vode.

370
 Knjige.Club Books

Osmi dio
GRADOVI + VODE
+ ZLOČINCI + LUKOVI
+ PRIČE + PREŽIVJELI
+ MOSTOVI + VATRA

371
 Knjige.Club Books

ŠALJIVDŽIJA U HODNIKU

Jednom je - a ovo pišem posljednjih nekoliko puta - u plimi prošlosti Dunbara postojala
žena koja nam je rekla da će umrijeti, a te večeri je, u toj kuhinji, došao kraj svijeta. Bilo
je momaka po podu, gorjeli su, a sljedećeg jutra je izašlo sunce.
Svi smo se rano probudili.
Snovi su nam bili kao da letimo, nalik turbulenciji.
Do šest sati uglavnom su se probudili čak i Henry i Rory, naši zloglasni dugi spavači.
Bio je ožujak, pun ostataka tog ljeta i skupa smo stajali u hodniku - mršavih ruku,
ramenima naslonjenim na zid. Stajali smo, ali smo zapravo tu zaglavili. Pitali smo se što
dalje.
Otac je došao i pokušao, stavio svakom ruku na vrat.
Pokušao nas nekako utješiti.
Samo što smo ga, kad je odlazio, vidjeli kad se jednom rukom uhvatio za zavjese, a
drugom za pijanino, treslo mu se cijelo tijelo. Sunce je bilo toplo i valovito, a mi smo u
hodniku iza njega šutjeli.
Potvrdio nam je da je dobro.
Kad se okrenuo prema nama, u njegovim modrim očima nije bilo svjetla.
Što se pak nas tiče:
Henry, Clay i ja bili smo u atletskim majicama i starim kratkim hlačama.
Rory i Tommy samo u donjem rublju.
Bili su u onom u čemu su otišli na spavanje.
Svi smo stajali stisnutih, isturenih brada.
Hodnik je bio pun umora, dječačkih nogu i potkoljenica. Svi su izašli iz svojih soba -
poredali se prema kuhinji.

Kad je izašla, bila je odjevena za posao, u trapericama i tamnoplavoj košulji, s metalnom

dugmadi. Kosa joj je u pletenici visjela niz leđa, izgledala je kao da se spremila za jahanje
ili nešto slično, a mi smo je oprezno promatrali - Penelopa se nije mogla suzdržati.
372
 Knjige.Club Books

Bila je plava, sva u toj pletenici, ozarena.

“Ma što vas je sve spopalo?” upitala je. “Da to nije tko umro?”
I to je ono što nas je konačno dotuklo.
Nasmijala se, ali se Tommy rasplakao, čučnula je do njega i zagrlila ga - a onda smo
slijedili svi ostali, padali smo u majicama i kratkim hlačama.
“Pretjerala?” upitala je i znala je da jest, nakon što se svako od tih tijela protrljalo o
nju.
Osjetila je kako se stišću ruke mladića.
Otac je to bespomoćno promatrao.

373
 Knjige.Club Books

MAZGA IZ SILVERA

I tako je tu stajala.
Naša majka.
Prije svih tih godina.
U hodniku, ujutro.
A sad je tu bio Clay, poslijepodne, u vlastitom hodniku ili, kako je radije govorio,
koridoru.
Koridoru moćnih eukaliptusa.

Ennis McAndrew ga je dovezao, kamionom s konjskom prikolicom. Prošla su barem tri

mjeseca od onog dana kad ga je Clay posjetio i suočio se s njim.
Bilo je super što je McAndrew opet vodio treninge i kad ga je ugledao s Ahilejem u
Hennesseyju, zavrtio je glavom i prišao mu, ostavio sve.
Rekao je: “Ma vidi što nam je to mačka dovukla na vrata.”

Dobar dio puta vozili su se u tišini, a kad su govorili, gledali bi ravno pred sebe, taj svijet
koji se vidio kroz vjetrobransko staklo. Clay ga je pitao za Španjolca.
I za opernog pjevača Pavarottija.
“Pava - koga?”
Volan je stezao čvrsto.
“Jednom ste tako nazvali Teda Treninga - kad ste ga vidjeli u Gallery Roadu. Vodili
ste dva džokeja juniora da ga vide, sjećate se? Da ga gledaju i nauče jahati?” Ali sad je
Clay skrenuo pogled s vjetrobranskog stakla i pogledao kroz prozor. Sva ta prazna
prostranstva. “To mi je jednom pričala.”
“Ah, da”, rekao je Ennis McAndrew i nastavio vrlo zamišljeno voziti.
“Ti džokeji su bili za ništa, hebi ga.”
“Hebi ga?”

374
 Knjige.Club Books

“Za ništa.”
Ali onda ih je opet zaboljelo.
Osjećali su krivnju ako bi u bilo čemu uživali.
Naročito u radosti zaborava.

Kad su stigli do skretanja, Clay je rekao da dalje može sam, ali Ennis ni da čuje. “Želim
upoznati tvog oca”, rekao je. “Hoću vidjeti most. Što bih sad baš i mogao... predug je to
put da to propustim.” Vozili su se čistinom brda, a onda skrenuli u koridor, a eukaliptusi
se bili isti kao i uvijek. Tu su se okupili i čekali, poput kakvih nabildanih bedara u hladu.
Nogometna ekipa drveća.
Na McAndrewa su, kad ih je ugledao, ostavili dojam.
“Isusa ti Krista”, rekao je, “vidi ti to.”

S druge strane, kad su izašli na svjetlo, ugledali su ga u riječnom koritu, a most je bio isti
kao i prije. Mjesecima se na njemu ništa nije radilo, još otkako sam u tu zemlju pao na
koljena. Zakrivljenost, drvo i kamen.
Komadi su ovo čekali.
Izašli su iz kamiona.
Kad su stali kod riječnog korita i pogledali, prvi je progovorio Ennis.. “Kad bude
gotov, bit će veličanstven, zar ne?”, a Clay se držao suzdržano.
Odgovorio je samo: “Da.”

Kad su otvorili prikolicu i izveli životinju, spustili su se do kamenog riječnog korita, a

mazga se pažljivo osvrtala oko sebe. Proučila je suho korito. Clay je postavio nekoliko
pitanja.
“Što je?” upitao je životinju.
“Što je tu tako neobično?”
Pa, za početak, gdje je sva vražja voda?
Ali Clay je znao da stiže, a s vremenom će to shvatiti i mazga.

Ennis se u međuvremenu rukovao s Michaelom,

Razgovarali su bez kurtoazije, kao prijatelji, ravnopravni. McAndrew je citirao
Henryja.
Pokazao je na stremene i sijeno.
Rekao je: “Od ovog će biti neke koristi, od životinje, nikakve.” No Michael Dunbar je
znao odgovor i gotovo je odsutno pogledao Claya i znanje koje je utjelovila mazga. Rekao
je: “Iskreno, nisam u to baš posve siguran, prilično je koristan kad krenete u provalu.”

375
 Knjige.Club Books

Ali opet su osjetili stid i krivnju, a ako su je zatomili McAndrew i Clay, Ubojica je
znao da treba i on.

Neko su vrijeme promatrali mazgova - inače sporog i besciljnog Ahileja - kako se uporno
uspinje iz riječnog korita i predaje poslu u polju; sagnuo je glavu i lagano žvakao.
McAndrew je progovorio bez razmišljanja: kratko je, ali odlučno mahnuo prema
mladiću.
“G. Dunbar, budite blagi prema njemu...” i tad je to, napokon, izrekao.
“Srčan je kao vražji Phar Lap.”
A Michael Dunbar se složio.
“Ma, da vam ne pričam.”

Deset minuta poslije, nakon što su ponuđeni i odbijeni čaj i kava, McAndrew je krenuo
natrag. Rukovao se s momkom i njegovim ocem, krenuo prema drveću. Clay je potrčao za
njim.
“Gospodine McAndrew!”
Kamion se u hladu zaustavio, a štap od metle izašao. Iz tame je izašao na svjetlo.
Glasno je ispustio zrak. “Daj mi se obraćaj po imenu, za boga miloga.”
“U redu, Ennise”, sad je Clay skrenuo pogled. Obojicu ih je pržilo sunce, kao da su
ogrjev koji se sastoji od mladića i muškarca.
Rekao jer “Znate li, znate li za Careyn...” boljelo je čak i izgovoriti to ime, “znate li za
njen bicikl?”
Ennis je kimnuo i primaknuo se. “Znam kombinaciju lokota - trideset-pet-dvadeset-
sedam”, a Ennis je odmah prepoznao broj. Te brojke, tog konja.
Vratio se kamionu u hladu.
“Prenijet ću Tedu, reći Catherine, u redu? Ali sumnjam da će ga ikad htjeti uzeti. Kad
ga dođeš otključati, slobodno ga uzmi.”

I onda se ovako odvezao: vratio se u kamion.

Digao je ruku nalik na štap od metle, nakratko.
Mahnuo mladiću kroz prozor, a on mu je, malo po malo, uzvratio.

376
 Knjige.Club Books

PRIJE NEGO ŠTO SU NA KUĆU

PALE PRVE ZRAKE ZORE

I onda su joj dali šest mjeseci - što bi možda bilo bolje. Svakako bi manje boljelo, ili bi
bilo kraće od njenog poduhvata epskih razmjera u Hartnellovom stilu, smrti u kojoj se
nikad ne umre.
Naravno, sve su pratile uobičajene ružne stvari.
Pažnju na njih obraćam tek ovlaš.
Lijekovi na kraju svi zvuče isto, popis varijacija. Valjda je to kao kad učite strani jezik,
to kad gledate kako netko umire, jedna potpuno nova obuka. Slažete tornjeve od kutija za
lijekove, brojite tablete i otrovne tekućine. Onda na bolničkom odjelu brojite minute i sate
i koliko je duga najdulja noć.
Penelopi je to, mislim, uglavnom bilo kao učenje jezika.
Smrt je imala vlastiti žargon.
Tablete su se zvale Ljekarna.
Svaki lijek bio je oksimoron.
To je prvi put rekla u kuhinji i gotovo ih je radosno proučavala, sve te kutije s
naljepnicama. Naglas im je čitala nazive, od Cyclotassina do Exentiuma ili Dystrepsije
409.
“Hej”, rekla je i naslagala ih, njen prvi pokušaj neboderskog ljekarništva. Kao da ju je
netko nasamario (a da se ne lažemo, i jest). “Svi zvuče isto.”
Našla im je višestruko savršeno ime jer su svi zvučali kao anagrami, od spojenih riječi
oksi i moron. I taj idiotski predmetak isto tako - moronski način na koji se protiv njega
boriš - gdje se čovjek ubija da bi preživio. Stvarno bi ih trebali izdavati uz upozorenja,
poput onih na cigaretama. Uzimanje ovog lijeka izaziva polagano umiranje.

Ma koliko uzaludna bila, izvedena je još jedna operacija, donijela je okus zagrijane bolnice.

377
 Knjige.Club Books

Vidite, nemojte im nikad dopustiti da vas zavaravaju kad vam ljudi spominju miris
bolnice. Postoji točka u kojoj odete još dalje, kad ga počnete osjećati u odjeći. Tjednima
nakon toga sjedite kod kuće i nešto vas podsjeti baš na to.
Jednom, jednog jutra, za stolom, Roryja je stresla drhtavica. Kad je prošla, Penelopa
je pokazala na njega.
“Znaš li što je to bilo?” upitala ga je. Prije toga bila se zagledala u zdjelicu s
pahuljicama, rješavala zagonetku kako da ih pojede. “To ti znači da se doktor koji spava
okrenuo na drugu stranu.”
“Ili još gore”, rekao je tata, “anesteziolog.”
A Rory je spremno rekao, dok je majci krao doručak: “Aha. Te proklete gadove najviše
mrzim!”
“Hej mali, jedeš mi pahuljice.”
Gurnula mu je zdjelu i namignula.

Onda je terapija opet počela dolaziti u valovima, a prvi su bili neobuzdani i poput udarca
bičem, kao kad se cijelo tijelo pobuni. Onda je polako bivalo profesionalnije, jedan
ležerniji slom.
S vremenom su se pojavljivali poput terorističkih napada. Proračunati metež.
Naša majka, u plamenu, u padu.
Ljudski jedanaesti rujna.
Ili žena postane zemlja i vidiš je kako sama odlazi. Kao za davnih zima u Istočnom
bloku, prijetnje su stizale brže.
Čirevi su iskakali poput bojnih polja.
Prošli su joj leđima u blickrigu.
Lijekovi su joj rasturali termostat, spaljivali je, pa smrzavali, potom paralizirali, a kad
bi ustala iz kreveta i zakoračila, srušila bi se - kosa joj je bila poput gnijezda na jastuku, ili
dlaka mačkinog krzna na travnjaku.
Vidjelo se na njoj da to smatra izdajom. Vidjelo se to u ugaslim zelenim očima, a
najgore je bilo čisto razočaranje. Kako je ovako mogu iznevjeriti svijet i njeno tijelo?
I opet, kao u Odiseji i Ilijadi, gdje su se uplitali bogovi - dok nešto ne bi eskaliralo do
katastrofalnih razmjera - tako je bilo i ovdje. Pokušavala se ponovno sastaviti da nalikuje
na sebe i katkad bi u to čak i povjerovala. U najboljem slučaju uskoro smo oguglali.
Na glupo svjetlo bolničkih odjela.
Duše divnih sestara.
Kako sam mrzio način na koji hodaju:
noge tih matrona u čarapama!

378
 Knjige.Club Books

Ali nekima si se morao diviti - kako nam je bilo mrsko voljeti one posebne. Čak i
danas, kad udarajući po pisaćem stroju iz sebe izbacujem ono što se dogodilo, zahvalan
sam svim tim sestrama. Kako su je podizale na jastucima, tu krhku stvarčicu.
Kako su je držale za ruku i razgovarale s njom, suočene sa svom našom mržnjom.
Utoplile bi je, gasile joj požare i, poput nas, živjele i čekale.

Jednog jutra, kad smo već bili pred raspadom, Rory je ukrao stetoskop - valjda je htio
nekako uzvratiti - dok je naša majka postajala uljez. Sad je već bila žuta kao žutica, više se
nije vraćala svojoj normalnoj boji. Tu smo već znali razlikovati između žutila i plave kose.
Držala se za naše podlaktice, ili tkivo naših dlanova i zapešća. I opet, obrazovanje -
bilo je tako lako prebrajati nam zglavke i kosti u obje ruke. Gledala je kroz prozor, taj tako
svijetao i bezbrižan svijet.

Imate što vidjeti kad gledate kako vam se mijenja otac.

Gledate ga kako popušta na različitim mjestima.
Gledate kako spava na drugačiji način.
Naginje se nad bolnički krevet.
Hvata zrak, ali ga ne udiše.
Takav pritisak, sav u njemu.
Nešto umorno što izgleda pregaženo, u odjeći koja zijeva po šavovima. Kao što Penny
više nikad neće biti plava, tako će i naš tata izgubiti stas. Tu su umirali boja i oblik. Kad
gledate nekog kako umire, smrt koja vam se odvija pred očima nije samo njegova.

Ali onda bi se izvukla.

Nekako bi se iz svega uzdigla i izašla na bolnička vrata. Vratila bi se, naravno, ravno
na posao, iako joj je smrt bila za petama. Stara cura nije više visjela s električnih žica.
Ili se omotavala oko hladnjaka.
Ali zato je uvijek bila tu negdje.
Na vlaku ili autobusu ili išla stazicom.
Vraćala se ovamo, kući.

Do studenog je postala pravo čudo.

Prošlo je osam mjeseci i još je bila živa.
Bila je još dvaput po dva tjedna u bolnici, liječnici se nisu željeli jasno odrediti, ali
katkad bi zastali i kazali nam:
“Ne znam kako joj to uspijeva. Nikad u životu nisam vidio ništa tako...”
“Ako kažete agresivno”, rekao je naš tata i mirno pokazao na Roryja, “ja ću... Vidite
onog klinca?”

379
 Knjige.Club Books

“Vidim.”
“Pa, reći ću mu da vas prebije.”
“Kako molim, što ste to rekli?”
Liječnik se prilično zabrinuo, a Rory iznenada razbudio - ta rečenica je bila bolja od
mirišljave soli.
“Stvarno?” Gotovo je počeo trljati rukama. “Mogu li?”
“Naravno da ne, šalim se.”
Ali Rory je pokušao progurati prijedlog. “Hajde doktore, nakon nekog vremena više
ništa nećete osjećati.”
“Vi ste potpuno ludi”, rekao im je taj specijalist.
S njegove lijeve strane dopro je zvuk Pennynog smijeha. Smijala se, a onda u sebi
ugušila bol.
“Možda sam to tako uspjela”, rekla je liječniku.
Bila je sretno-tužno stvorenje zamotano u deke.

Tom prigodom, kad se vratila kući, ukrasili smo cijelu kuću:

vrpce, baloni, Tommy je izradio transparent.
“Pogrešno si napisao dobrodošla”, rekao mu je Henry.
“Što?”
“Piše se skupa.”
Penelopu nije smetalo.
Naš otac ju je donio iz auta i to mu je prvi put sama dopustila - a sutradan ujutro svi
smo čuli, prije nego što su na kuću pale prve zrake zore:
Penny je svirala klavir.
Svirala je dok je sunce izlazilo, svirala dok smo se svađali. Svirala je dok smo
doručkovali i još dugo nakon njega, a nitko od nas nije znao što to svira.
Možda je to bilo iz pogrešnog razloga jer dok je svirala nije umirala - jer smo znali da
će se uskoro vratiti, skačući sa žice na žicu.
Nije imalo smisla navlačiti zavjese, ili zaključavati vrata.
Već je bila unutra, tu, čekala.
Živjela na našem ulaznom trijemu.

380
 Knjige.Club Books

PAKT S VRAGOM

Kad se Clay trčeći vratio od McAndrewa, naš otac je stajao s Ahilejem.

Pitao je Claya je li dobro.
Rekao mu da mu je jako nedostajao.
“Dok me nije bilo, ništa nisi gradio?”
“Nisam.” Oprezno je pomilovao mazgu. “Na ovom bi mostu mogle raditi tisuće ljudi
i svijet bi ga došao gledati... ali svi bi znali kome most pripada.” Pružio mu je mazgin
povodac. “Ti si taj koji ga može završiti.”

Clay je dugo stajao vani.

Gledao je Ahileja kako jede.
Uskoro će se spustiti večer.
Sasvim ga je obuzela misao, isprva nije znao zašto.
Mislim da je samo htio s njim razgovarati.
Posrijedi je bila legenda o Pont du Gardu:

Jednom, u Francuskoj, koja tad još uopće i nije bila Francuska - bilo je to u drevnom
svijetu - bila je jedna rijeka koja se pokazala nesavladivom. Ta je rijeka danas Gard.
Ljudi koji su uz nju živjeli stoljećima nisu mogli dovršiti most, a ako bi ga dovršili,
rijeka bi ga uništila.
Onda je jednog dana u grad ušao vrag i seljacima dao ponudu. Rekao im je: “Ja vam
taj most mogu sagraditi bez problema! Sagradit ću ga u jednoj noći!’’
A seljaci samo što nisu zaplakati.
“Ali!” Vrag se sasvim raspomamio. “Prvi koji sutradan pređe taj most pripast će meni
da s njim radim što me je volja.”
U selu je onda održan sastanak.
Raspravljalo se i na kraju postigao sporazum.

381
 Knjige.Club Books

Vragovu su ponudu prihvatili i blaženi cijelu noć gledali kako s planinskih vrhova
otkida stijenje i odnosi sve što mu se našlo pod rukom. Bacao je i namještao komade i
načinio dvostruke i trostruke lukove. Most je sagradio kao akvadukt i onda ujutro čekao
plaću.
Sklopio je pogodbu i svoju obavezu ispunio.
Samo što su ga, eto, seljaci uspjeli nadmudriti - preko mosta su pustili zeca koji je tako
prvi prešao na drugu stranu rijeke - a vrag je bio sav bijesan.
Dohvatio je zeca i zdrobio ga.
Tresnuo ga je svom snagom u luk mosta i obris mu se može nazrijeti još i danas.

Dok su Clay i Michael Dunbar stajali u polju pokraj Ahileja i rijeke, pogledao ga je i obratio
mu se.
“Tata?”
Insekti su uglavnom utihnuli.
Tu su se vječito viđali ti okrvavljeni zalasci sunca, a Ahileju je ovaj bio prvi. Mazga
se, naravno, na njega nije obazirala i radila je ono za što se rodila. Polje je bilo kao stvoreno
za jelo.
Ali Michael se primaknuo i čekao.
Nije još bio siguran kako da se postavi prema Clayu, dečko je toliko toga doživio - a
onda se začulo nešto neobično:
“Sjećaš se kad si me pitao da li je znam? Legendu o Pont du Gardu?”
Michael je usred odgovora ostao zatečen.
“Naravno, ali...”
“Pa, ja ne bih.”
“Ti ne bi - što?”
Ahilej je sad također slušao, podigao je glavu s trave.
“Ne bih sklopio pogodbu da se most sagradi u jednoj noći.” Sad je već pao mrak, mrkli,
a Clay je nastavio.
“Ali bi se trampio za njih.” Stisnuo je usnice pa onda otvorio usta. “Otišao bih u pakao
samo da njih oživim - mogli bismo obojica otići, ti bi mogao sa mnom - jedan od nas, za
jednu od njih. Znam, nisu u paklu, jasno mi je, ali...” Umuknuo je i sagnuo se, onda mu se
opet obratio. “Tata, moraš mi pomoći.” Tama ga je prepolovila. Umro bi da njih oživi.
Mislio je na Penelopu i na Carey. Barem im je toliko dugovao.
“Moramo sagraditi savršen most”, rekao je. “Mora ispasti sjajan.” Okrenuo se prema
riječnom koritu.
Čudo i ništa manje od toga.

382
 Knjige.Club Books

SEDAM PIVA PENNY DUNBAR

Nekako je uspijevala spajati dan s danom.

Onda bi ih nanizala u tjedne.
Povremeno smo se mogli samo pitati: da se to nije nagodila sa smrću?
Ako jest, bila je to prevara stoljeća - smrt nikako da se uhvati.
Najbolji dio bio je kad je prošla godina dana.
Mjeseci su došli do sretnog broja trinaest.
Tom prigodom, kad se vratila iz bolnice, Penny Dunbar je rekla da je žedna. Da bi
piva. Pomogli smo joj da se smjesti na trijemu kad nam je rekla, ne treba. Obično nikad
nije pila.
Michael ju je tad uhvatio za ruke.
Pogledao ju je i upitao.
“Što je? Treba ti odmor?”
Žena je odgovorila odlučno bez oklijevanja:
“Hajdemo do Naked Armsa.”
Ulicu je već zahvatio mrak, a Michael ju je privio bliže. “Kako?” upitao je. “Što si to
rekla?”
“Rekla sam, hajdemo do puba.”
Nosila je haljinu koju smo kupili za dvanaestogodišnju djevojčicu koja nije postojala.
Osmjehnula se u tami Archerove.

***

Na jedan dugi trenutak njeno svjetlo obasjalo je ulicu i znam da to zvuči prilično čudno,
ali tako je to opisao Clay. Rekao je da je tad već bila tako strašno blijeda, kože tanke poput
flis-papira. Oči su joj i dalje bivale sve žuče.
Zubi su se pretvorili u stari okvir.

383
 Knjige.Club Books

Ruke su joj bile pričvršćene uz lakte.

Samo su usta bila iznimka - ili, barem, njihov obris.
Naročito u ovakvim trenucima.
“Daaaj”, rekla je i povukla ga za rukav. Ispucala i suha, ali živa.
“Hajmo na piće - pa ti si ipak Mikey Dunbar!”
Mi dečki morali smo se ludirati.
“Ma, da, hajde Mikey, hej, Mikey!”
“Oj”, rekao je. “Mikey vas još uvijek može poslati da očistite kuću i pokosite travu.”
Ostao je kod trijema, ali je uvidio da ovdje nema smisla pozivati se na razum, već se bila
uputila stazicom. Svejedno je morao pokušati. “Penny - Penny!”
I pretpostavljam da je to jedan od onih trenutaka.
Mogli ste vidjeti da je jako puno voli.
Srce mu je bilo razoreno, ali nekako je iz sebe izvukao volju da proradi.
Bio je umoran, tako strašno umoran pod svjetlom na trijemu.
Samo krhotine čovjeka.

Što se pak nas tiče, bili smo dečki, a trebali smo biti humoristična serija,
Bili smo mladi, glupi i nemirni.
Čak sam se i ja, budući odgovorni član obitelji, okrenuo kad je krenuo prema nama.
“Tata, ne znam. Možda jednostavno mora.”
“Možda ništa...”
Ona ga je tu prekinula.
Prazna septična ruka.
Ispružila je prste, kao kandže.
“Michael”, rekla je. “Daj, molim te. Jedno piće neće nas ubiti.”
I Mikey Dunbar je popustio.
Prošao je rukom kroz svoju valovitu kosu.
Poput dječaka, poljubio ju je u obraz.
“U redu”, rekao je.
“Dobro”, odgovorila je.
“U redu”, rekao je opet.
“To si već rekao.”
Tu ga je zagrlila i šapnula mu: “Volim te, jesam li ti to ikad rekla?”
A on je zaronio ravno u nju.
U malo plavetno more njenih usana.

384
 Knjige.Club Books

Kad ju je doveo do auta, odjeća mu je izgledala vlažna i tamna, ali ona i dalje nije htjela
popustiti.
“Ne”, rekla je, “idemo pješice”, a njega je sama pomisao na to opalila posred čela.
Ova žena umire, dovraga - i bogami je baš uprla da sa sobom odvuče i mene.
“Večeras ćemo zajedno hodati.”

Onda smo u gomili od pet momaka i naše majke prešli na drugu stranu ulice, sjećam se
naših kratkih hlača i majica kratkih rukava. Sjećam se njenih djevojačkih nogu. Mrak, pa
onda ulična svjetla i još uvijek topao jesenski zrak. Sad mi se polako oblikuje slika,
ali uskoro završava:
naš otac ostao je na travnjaku.
Dio njega tamo je tonuo, a mi ostali smo ga došli gledati. Djelovao je tako prokleto
usamljeno.
“Tata?”
“Daj, tata!”
Ali naš je otac sjeo na tlo držeći se za glavu i naravno da je to mogao biti samo Clay.
Vratio se na naš travnjak u Archerovoj ulici i prišao toj sjeni od tate. Potom je stao
pored njega i onda se polako spustio i čučnuo - i baš kad sam pomislio da će ostati s njim,
opet je ustao i našao se iza njega. Stavio mu je ruke u ono područje koje ima svaki
muškarac na svijetu: ekosistem oba pazuha.
Povukao je oca gore.
Stajali su, zaljuljali se, onda povratili ravnotežu.

***

Dok smo hodali, išli smo njenim tempom, bila je tako blijeda u svakom pokretu. Skrenuli
smo više puta i izašli na Gloamingovu cestu, gdje se mirno sjao pub. Pločice su bile bordo
i bež boje.
Unutra, dok smo mi ostali tražili mjesta, otac je otišao do šanka.
Rekao je: “Dva piva i pet sokova”, ali Penny se nadvila iza njega, sva u znoju i golih
kostiju.
Stavila je ruke na podmetač za kriglu.
Posegnula je duboko u svoja jalova pluća.
Kao da je dolje tražila nešto što poznaje i voli. “Kako bi bilo”, izvukla je to pitanje
komadić po komadić, “da naručimo samo sedam piva?”
Šanker je bio mlad, već se bio okrenuo da dohvati bezalkoholna pića. Na pločici s
imenom pisalo je Scott. Zvali su ga Scotty Bils. “Kako molim?”

385
 Knjige.Club Books

“Rekla sam”, rekla je i pogledala ga ravno u oči. Kosa mu je već nestajala, ali nosa je
imao u izobilju. “Da naručimo sedam piva.”
Tu nam je prišao Ian Bils, alfa i omega Naked Armsa. “Scotty, je li sve u redu?”
“Ova gospođa”, rekao je Scotty Bils, “upravo je naručila sedam piva.” Ruka mu se
našla u frizuri, kao da traži što je od nje još ostalo. “Ovi dečki tamo...”
A Ian Bils nije čak ni pogledao.
Pogled je upro u ženu u pokretu koja se upravo nastojala ispraviti za njegovim šankom.
“Može Tooheys Lights?”
Penny Dunbar mu je izašla u susret. “Zvuči dobro.”
Stari ugostitelj je ozbiljno kimnuo.
Na glavi je imao kapu s likom mustanga u galopu.
“I recimo da kuća časti.”
Pobjeda ima raznih, a ova nije izborena jeftino. Mislili smo da će te večeri podleći,
kad smo je napokon doveli kući.
Sutradan smo svi ostali uz nju.
Gledali smo je i provjeravali diše li.
Njene gole ruke i Naked Arms.
Bazdjela je na pivo i bolest.
Navečer sam napisao ispričnice za školu.
Oponašao sam očev rukopis što sam bolje mogao:
Kao što znate, supruga mi je teško bolesna...

Ali znao sam da sam trebao napisati ovako:

Draga gospođo Cooper!

Molim Vas da za jučer ispričate Tommyja. Mislio je da će mu majka umrijeti, ali
nije, a iskreno govoreći, zapravo je bio malo mamuran...

Što baš i nije bila istina.

Kao najstariji, jedini sam uspio dovršiti piće i morao sam se prilično potruditi. Rory i
Henry popili su po pola. Clay i Tommy uspjeli su popiti pjenu - i ništa od toga nije bilo
stvarno važno jer smo gledali kako se Penny Dunbar smiješi sama sebi, kost i koža u bijeloj
haljini djevojčice. Mislila je da će od nas učiniti muškarce, ali ovo je sad ispalo, jedna za
sve, sva za jednu.
Griješilica ništa nije pogriješila.
Ostala je dok ih nije slistila sve.

386
 Knjige.Club Books

TURISTIČKO RAZGLEDAVANJE FEATHERTONA

Kad su opet počeli pričati o Pont du Gardu, to je bila najava početka kraja.
Hodali su i ponovno počeli raditi.
Radili su, a Clay nije htio prestati.
Michael Dunbar izbrojao je stotinu i dvadeset dana za redom koje je Clay proveo
radeći na mostu, a da je jako malo spavao i jako malo jeo - dječak koji je stalno okretao
kotur dizalice i podizao komade kamena preteške da bi ih mogao nositi. “Tamo”, rekao
bi ocu. “Ne, ne tamo, gore.” Prestao bi raditi tek da nakratko stoji s mazgom, Clay i njegov
vjerni Ahilej.
Često bi spavao dolje u zemlji.
Pokriven dekama, ispod potporne skele.
Kosa mu se slijepila s glavom.
Michaela je zamolio da ga ošiša.
Padala je na tlo u grudama.
Šišao ga je vani, kod mosta u sjeni lukova koji su se nad njima nadvili.
Zahvalio je i vratio se na posao.

Kad bi Michael odlazio raditi u rudnik, Claya bi tjerao da mu obeća da će jesti. Čak je i nas
zvao i podsjećao da ga zovemo i provjerimo kako je, što sam preuzeo kao neodgodivu
obavezu. Zvao sam ga triput na tjedan i čekao dvadeset i četiri puta koliko je telefon morao
odzvoniti dok on u sprintu ne stigne do kuće.
Pričao je samo o mostu i gradnji.
Ne bi trebali dolaziti, govorio je, dok ne bude gotov.
Dok most ne bude gotov i savršen.

Jedan od najboljih Michaelovih poteza u životu vjerojatno je bio kad ga je natjerao da uzme
odmor.
Vikend.

387
 Knjige.Club Books

Cijeli jedan vikend.

Clay je, naravno, oklijevao. Rekao je da ide u šupu, treba mu opet ona grozomorna
lopata.
“Ne.”
Riječ Ubojice, našeg oca, bila je konačna.
“Zašto?”
“Ideš sa mnom.”
Ne iznenađuje što je Clay u autu prespavao cijeli put do Feathertona, otac ga je
probudio kad su se parkirali u Ulici Miller.
Clay je protrljao oči i odmah živnuo.
“Jesi li ih tu zakopao?” upitao je.
Michael je kimnuo i dodao mu šalicu kave.
Zemlja se zavrtjela.

Dok su sjedili u autu, a Clay pio kavu, naš otac mu je sve pažljivo objasnio. Rekao je kako
ne zna stanuju li i dalje tu, ali kuću je kupio par, neki Merchisonovi, makar se sad čini da
tu više nitko ne živi - osim drveta iza kuće.
Dosta dugo su bili u iskušenju da samo pređu preko tog sprženog travnjaka, ali ubrzo
su se odvezli i parkirali blizu banke. Šetali su ulicama starog grada.

***

Rekao je: “Ovaj tu pub je bio gradilište gdje sam dobacivao cigle... bacao sam ih drugom
tipu, koji ih je onda bacao dalje...”
A Clay je rekao: “Abbeyje bila tu.”
“Oj, Dunbaru, koji si ti niš koristi dripac! Di su vražje cigle?”
Michael Dunbar je samo odgovorio: “Poezija.”

***

Nakon toga su hodali sve do večeri, otišli su skroz do ceste, a Clay je mogao vidjeti početak
stvari. Kao što je Abbey dok jede sladoled na štapiću te svog oca i kujicu Lunu.
U gradu je vidio liječničku ordinaciju:
dr. Weinraucha i njegovo zloglasno “pod nož”.
Onda ženu, lokalnu boksačicu koja je u liječnikovom uredu lupala po pisaćem stroju.
“Nije baš onako kako sam zamišljao”, rekao je, “ali nikad nije.”
“Stvari nikad ne uspijemo savršeno zamisliti”, rekao je Michael, “uvijek ih smjestimo
malo sa strane, lijevo ili desno... Čak ni meni ne uspijeva, a tu sam živio.”
388
 Knjige.Club Books

Kad je pao mrak, pri kraju, odugovlačili su.

Trebali su odlučiti.
“Hoćeš li otići! uzeti ga?” upitao je Michael. “Jesi li htio iskopati taj pisaći stroj?
Siguran sam da to ovim ljudima ne bi bio problem.” Ali sad je Clay donio odluku.
Nepopustljivu i konačnu. Mislim da je u tom trenutku shvatio.
Za početak, ova priča još nije gotova.
A čak i u tom slučaju, stvar ne bi obavio on.
Priča je bila njegova, ali nije bilo njegovo da je napiše. Dovoljno ju je teško bilo živjeti.

389
 Knjige.Club Books

TRGOVCI I PREVARANTI

Sedam piva bio je još jedan početak.

Početak vremenskog rasporeda smrti i događaja.
Kad sad razmislim, jasno mi je koliko smo bili nepristojni, a Penny je sama bila čista
neposlušnost.
Mi dečki tukli smo se i prepirali.
Umiranje nas je toliko boljelo.
Ali katkad smo ga pokušavali pretrčati, ili smijati se i pljuvati u njegovom smjeru -
tako da stalno zadržimo distancu.
Najviše što smo postigli je prekidanje.
Kako je smrt ipak došla po nju, mogli smo barem biti nezgodni gubitnici.

Te zime sam preko praznika radio u lokalnoj tvrtki koja se bavi parketima i tapisonom.
Ponudili su mi stalan posao.
U školi sam do šesnaeste godine u mnogo čemu bio dobar i loš, a omiljeni predmet mi
je obično bio engleski. Volio sam pisati, volio knjige. Nastavnica je jednom spomenula
Homera, a ostali su se s tim sprdali i smijali se. Citirali su omiljeni lik iz
omiljenog američkog crtića, ja sam samo šutio. Tog dana su se šalili na
račun nastavničinog prezimena i ja sam joj na kraju sata rekao:
“Uvijek sam najviše volio Odiseja.”
Gospođa Simpson ostala je zbunjena.
Sviđale su mi se njene lude narukvice i njene tanke, tintom umrljane duge ruke.
“Čuo si za Odiseja i to nisi rekao?”
Bilo me stid, ali nisam mogao prestati. Rekao sam: “Odisej - dosjetljivi. Agamemnon,
junacima kralj i”, spremio se na najgore, “Ahilej brzonogi...”
Vidio sam da je pomislila, u jebote!

390
 Knjige.Club Books

Kad sam se ispisao, nisam ih pitao za dozvolu.

Majci sam rekao na bolesničkoj postelji, a Michaelu Dunbaru u kuhinji.
Oboje su mislili da trebam ostati u školi, ali ja sam već odlučio. Kad smo već
spomenuli dosjetljivost, računi su se pretvorili u poplavu - prkositi smrti nikad nije jeftino
- ali to svejedno nije razlog zašto sam se odlučio. Ne, jednostavno mi se činilo kao ispravan
potez, to je sve što mogu reći, čak i kad me Penny pogledala i rekla mi da sjednem pokraj
nje, osjećao sam se potpuno siguran da mi je odluka ispravna.
S mukom je držala ruku u zraku.
Podigla je meni do lica.
Mogao sam osjetiti taj vrući limeni krov njene ruke kad se upalila na plahtama, bio je
to opet jedan od onih oksimorona - kuhao ju je iznutra.
Rekla je: “Obećaj mi da ćeš i dalje čitati.” Progutala je pljuvačku, kao kakav teški stroj.
“Obećaj mi, obećaj mali, može?”
Rekao sam joj: “Naravno”, i trebali ste je vidjeti.
Zapalila se, pokraj mene, na krevetu.
Papirno lice se osvijetlilo.

Michael Dunbar je, pak, u kuhinji učinio nešto čudno.

Pogledao je račune, a onda mene.
Onda je izašao iz kuće sa šalicom kave u ruci i zavitlao je prema ogradi - ali nekako ju
je uspio baciti pod krivim kutom pa je sletjela na travnjak.
Minutu poslije, pokupio ju je, ostala je neoštećena.

***

Nakon toga su se vrata širom otvorila i smrt je navrla iz svih smjerova, poharala je sve što
je bilo njeno.
Ali ona to i dalje nije htjela dopustiti.
Jedna od najboljih večeri bila je potkraj veljače (tu se već ukupno protegnulo. na
dvadeset i četiri mjeseca), kad je do kuhinje dopro glas. Bilo je vruće, s puno vlage u zraku.
Čak su se i tanjuri na stalku znojili, što je značilo, savršeno vrijeme za monopoli.
Roditelji su bili u dnevnoj sobi i gledali televiziju.
Ja samo bio cilindar, Henry automobil, Tommy pas, Clay naprstak, Rory je, kao i
uvijek, bio pegla (to je više-manje jedina kojom se u životu služio) i pobjeđivao je, što nam
je neumorno nabijao na nos.
Rory je znao da više od svega mrzim ljude koji varaju i one koji se naslađuju - a sad
je radio oboje, bio je u velikoj prednosti i svakom tko bi mu morao platiti razmrsio bi
kosu... sve dok nakon nekoliko sati nije počelo:

391
 Knjige.Club Books

“Hej.”
To sam bio ja.
“Što je?”
To je bio Rory.
“Bacio si devet, a išao si za deset.”
Henry je protrljao dlanove, ovo će biti super.
“Deset? Ma, o čemu ti to?”
“Gledaj. Bio si tu, je li tako? Leicester Square. Onda se lijepo vrati za jedan na moju
željeznicu i isprsi se s dvadeset i pet.”
Rory nije mogao vjerovati.
“Bilo je deset, bacio sam deset!”
“Ako se ne vratiš, uzet ću ti peglu i izbaciti iz partije.”
“Izbaciti me?”
Znojili smo se kao trgovci i prevaranti, a Rory je, za promjenu, zamahnuo prema
vlastitoj glavi - prošao je dlanom kroz gustu kosu. Dlanovi su mu već bili ogrubjeli. Oči su
mu bile još i tvrđe.
Osmjehnuo se, kao kakva prijeteća opasnost, da me natjera da ustuknem. “Ma ti se
šališ”, rekao je, “zezaš me.”
Ali sad sam stvar morao istjerati do kraja.
“Rory, jel ti izgledam kao da se šalim?”
“Ovo je svinjarija.”
“Onda u redu, sad mi je dosta.”
Ispružio sam ruku da uzmem peglu, ali Rory je na nju već spustio svoje masne, znojave
prste pa smo se borili - ne, štipali smo se dok se iz dnevne sobe nije začulo kašljanje.
Stali smo.
Rory je pustio.
Henry je otišao vidjeti i kad je po povratku kimnuo da je sve u redu, rekao sam:
“Okej, onda, gdje smo stali?”
Tommy: “Pegla.”
Henry: “A da - savršeno, gdje je?”
Rekao sam ravnodušno: “Nema je.”
Rory je bjesomučno tražio po ploči. “Gdje?”
Sad sam, još ravnodušnije, rekao: “Pojeo sam je.”
“Ma daj.” Nevjerica. Uzviknuo je: “Zajebavaš me!” Počeo je ustajati, ali ga je iz kuta
ušutkao Clay.
“Pojeo je”, rekao je. “Vidio sam ga.”
Henry se oduševio. “Što? Stvarno?”

392
 Knjige.Club Books

Clay je kimnuo. “Progutao kao aspirin.”

“Što? U bunar?” Prasnuo je u bučni smijeh - plav u bijelo-plavoj kuhinji - a Rory se
brzo okrenuo prema njemu.
“Henry, ja bih na tvom mjestu umuknuo!” tu je zastao, a onda otišao iza kuće i vratio
se s hrđavim čavlom. Tresnuo ga je na odgovarajući kvadratić, platio i bijesno me
pogledao. “Evo, gade pokvareni. Hajde sad to progutaj.”
Ali, naravno, nisam ga morao gutati jer kad smo nastavili partiju, a Tommy bacio
kockice, iz susjedne smo prostorije čuli glas. Bila je to Penny, djelomice živa, djelomice
već na onom svijetu. “Hej, Rory?”
Tišina.
Svi smo stali.
“Da?”
I kad se sad toga sjetim, strašno mi se sviđa kako se tad postavio, kako je ustao i bio
spreman otići do nje da je nosi ili za nju, ako treba, umre, kao kad su Grke zvali k oružju.
A mi ostali smo sjedili, kao kipovi.
Bili smo nepokretni, ali budni.
Bože, ta kuhinja i vrućina u njoj i kako su svi tanjuri djelovali živčano, pa onda glas
koji je teturao prema nama. Našao se na ploči između nas.
“Pogledaj mu u košulju...” Osjetili smo da se smiješi. “Lijevi džep”, i onda sam mu to
morao dopustiti. Pustiti ga da ispruži ruku i gurne je unutra.
“Trebao bi ti zavrnuti bradavicu kad sam već tu, gade jedan.”
Ali uskoro ga je uspio naći.
Rukom je ušao u džep i izvukao peglu, stresao ruku i poljubio je, spustio te grube usne
na srebrni žeton.
Onda ga je uzeo i stao na vrata i bio je Rory, na trenutak samo klinac i nimalo grubijan,
metal se u trenutku smekšao. Osmjehnuo se i viknuo, objavljujući svoju nevinost, glas mu
se digao do stropa.
“Matthew opet vara, Penny!”, a kuća se oko nas sva stresla, a i Rory s njom, ali uskoro
se vratio ploči i spustio peglu na moju željezničku prugu, pa pogledao mene i potom
Tommyja, Henryja i Claya.
Bio je dječak s očima boje starog željeza.
Baš ga briga za sve.
Ali taj pogled, tako preplašen, pun očaja, i riječi, kao da je dječak koji se raspao:
“Što ćemo mi bez nje, Matthew? Što, dovraga?”

393
 Knjige.Club Books

NOGOMET U RIJEČNOM KORITU

To smo izveli početkom prosinca.

Svi smo se samo potrpali u moj auto.
Neka Clay priča što hoće, o tome da trebamo pričekati da bude gotovo. Svima nam je
toga bilo dosta, iz auta sam izvadio alat i opremu za posao pa smo mogli vratiti sjedala. S
nama je išla i Rumena. Tommy je pokušao isposlovati da povedemo i Hektora, ali smo mu
rekli da ne traži kruha preko pogače - i bože mili, kako smo se samo vozili i mislili na
njega.
Ona prazna prostranstva.
Vozili smo se, ali gotovo bez riječi.

U međuvremenu se naoblačilo, što je moglo značiti jedno od dvije mogućnosti.

Oluje će proći bez kiše i godinama će čekati test. Ili će ih poplava zadesiti ranije, dok
budu očajnički završavali posao.
Vjerojatno je najbolji trenutak bio kad su izvadili kalupe - potporne skele - i pustili
lukove da stoje sami. Tad su bili ljudi drugih termina - premošćivanja, a ne umiranja - i
zato su govorili o snazi umetka između lučnih krakova i koliko su očekivali od
svakog zaglavnog kamena.
Ali onda su podlegli jednostavnosti u riječnom koritu, ili je barem podlegao Michael:
“Nadajmo se da će dripci izdržati.”
Bilo je to kao s perajama u moru - sigurni ste da su to samo delfini, ali zapravo, možete
li biti baš stvarno sigurni? Ne možete, dok ih ne vidite izbliza.
Znali su, u dubini duše, da su dali sve od sebe Sve da bude savršen.
Pješčenjak se bljeskao kad bi došlo jutro.
“Jesi spreman?” upitao je Michael, Clay je potvrdno kimnuo. Spustio se dolje za onaj
pravi test.
Rekao je: “Clay, ostani tu, ostani na svjetlu”, i razmontirao zadnje komade, a lukovi
su izdržali, stajali su i dalje, na licu mu se pojavio osmijeh koji se pretvorio u smijeh.

394
 Knjige.Club Books

“Dođi ovamo”, rekao je, “ovamo, Clay, dođi ispod!”

Pod svodom luka zagrlili su se kao dječaci.

Kad smo stigli, sjećam se da smo ga vidjeli.

Most je djelovao sasvim dovršeno, a površina od pješčenjaka bila je glatka.
“Isusa ti Krista”, rekao je Rory, “vidi ti to.”
“Hej”, uzviknuo je Henry, “eno ga!”
Iskočio je iz auta prije nego što se zaustavio.
Zateturao je i nasmijao se, onda se zatrčao, podignuo ga i oborio na tlo.
I opet, samo još jedna povijest.
Ljubavi braće i momaka.

Navečer smo u riječnom koritu zaigrah nogomet.

To se jednostavno moralo obaviti.
Komarci su jedva držali korak.
Teren je bio brutalno tvrd zato igrača kojeg bismo zaustavili ragbijaškim startom
nismo bacali na tlo.
Bilo je i trenutaka kad bismo zaustavili utakmicu i samo zadivljeno promatrali most -
njegovu monumentalnu ploču i lukove, poput blizanaca, pred nama. Stajao je kao kakav
vjerski spomenik, kao katedrala oca i sina, stajao sam kod lijevog luka.
I znao sam da je načinjen od njega.
Od kamena, ali i od Claya.
Na što sam se drugo mogao natjerati?
Bilo je još puno stvari koje nisam znao, a da jesam, možda bih mu, dok je stajao između
Rumene i Ahileja, doviknuo još prije.

“Hej!”
I onda opet: -
“Hej!” viknuo sam i gotovo sam mu rekao tata, ali sam ga ipak nazvao Michaelom, a
on me pogledao, dolje u riječnom koritu. “Trebamo te da nam popuniš drugu ekipu.”
A on je, začudo, pogledao što će reći Clay.
Bilo je njegovo riječno korito, njegov most, pa prema tome onda i njegov teren za
nogomet. Kimnuo mu je i Michael se ubrzo pojavio.
Jesmo li tad otvoreno razgovarali kako se moramo ujediniti jače nego ikada prije,
posebno u takvim danima?
Naravno da nismo, zato što smo Dunbari.
Nakon mene, obratio mu se Henry.

395
 Knjige.Club Books

Dao mu je niz uputa:

“Možeš trčati kroz lukove, razumiješ? I loptu šutnuti preko vrha. Jesi shvatio?”
“Jesam”, Ubojica se osmjehnuo kao nekad, godinama prije, iako samo na djelić
sekunde.
“I reci Roryju da prestane varati”, rekao je zaključno Henry. “Ne varam!”
Igrali smo u sunčevoj krvi.

396
 Knjige.Club Books

SVJETSKO PRVENSTVO
U UMIRANJU

Sat je milostivo odbio dvije godine.

Onda užasno, dvije i pol.
Vratila se na posao i radila na zamjenama.
Rekla je: “Ova fora s umiranjem nije neki problem.”
(Upravo je bila povratila u umivaonik.)
Kad bi uspjela otići na posao, katkad se ne bi vratila, našli bismo je na pola puta do
kuće ili bi na parkiralištu sa svojim autom ostala posljednja. Jednom se našla kod pruge,
zavalila se u sjedalu blizu kolodvora, s jedne strane su joj prolazili vlakovi, s druge
automobili. Pokucali smo joj na prozor da je probudimo.
“O, još sam živa, ha?” rekla je.
Katkad bi nam ujutro počela držati predavanje. “Ako netko od vas danas naleti na smrt,
pošaljite je meni.” Znali smo da se to samo kuraži.
Onih dana kad joj je bilo toliko loše da nije mogla iz kuće, pozvala bi nas do klavira.
“Hajde, dečki, svaki po jednu.”
Stali bismo u red da je poljubimo u obraz.
Svaki put lako je moglo biti posljednji.
Kad god je bilo vedrine i kuraže, znao si da ni utapanje nije daleko.

***

Treći Božić ispao joj je posljednji.

Sjedili smo za kuhinjskim stolom.
Stvarno smo se potrudili, spravili smo pierogi i neizrecivi barszcz.

397
 Knjige.Club Books

Konačno je bila spremna da opet zapjeva Sto Lat i pjevali smo Penelopi za ljubav i za
Waldeka, kipa, a ne za zemlje. Pjevali smo samo ženi pred nama. Pjevali samo za sve njene
priče.

Ali ubrzo potom, moralo se dogoditi.

Našla se pred završnim odabirom.
Može umrijeti u bolnici ili kod kuće.
U bolnici je pogledala Roryja, pa onda mene i sve ostale, pitala se tko to treba reći.
Da je bio Rory, rekao bi: “Hej, ti tamo, sestro! Da, ti, tako je, otkopčaj je sa svog ovog
sranja.” Da sam bio ja, bilo bi pristojnije, ali otvoreno. Henry bi bio suviše samouvjeren, a
Tommy ne bi rekao ništa - bio je premali.
Nakon kraćeg razmišljanja, odlučila se za Claya, pozvala ga da joj priđe i šapnula mu,
a on se okrenuo medicinskoj sestri i liječnici, obje su bile nevjerojatno ljubazne i drage.
“Veli da bi joj ovdje nedostajala njena kuhinja, a rado bi da nam kod kuće bude pri
ruci.” Onda mu je namignula jednim žutim okom. “I mora nastaviti svirati klavir... i držati
ga na oku.”
Ali nije pokazao na Roryja, već na čovjeka koji je spustio ruku na Tommyja.
Iz kreveta im se obratila.
Rekla je: “Hvala vam i jednoj i drugoj na svemu.”

Clay je tad napunio trinaest godina, već je drugu godinu išao u srednju školu.
Pozvali su ga u učionicu kod savjetnika, nakon što je Henry netom izašao. Postavljeno
mu je pitanje želi li razgovarati. U mračnim danima prije Claudije Kirkby.
Zvao se gospodin Fuller.
Ni on nije bio psiholog, nego nastavnik kojem su tu dužnost povjerili, bio je inače
dobar čovjek, ali zašto bi Clay s njim želio razgovarati? U tome nije vidio nikakvog smisla.
“Ma, znaš”, rekao je nastavnik. Bio je prilično mlad, u svjetloplavoj košulji. Imao je
kravatu s uzorkom žaba, a Clay je pomislio, žabe? “Ponekad je lakše razgovarati s nekim
izvan obitelji.”
“Ne treba.”
“Onda, u redu, ali da znaš. Ako treba, tu sam.”
“Hvala. Mogu se sad vratiti na matematiku?”

Bilo je teških situacija, naravno, groznih situacija, kao kad smo je našli na podu kupaonice,
kao kakvu čigru koja nije izdržala do kraja puta.
Penny i naš tata u hodniku, način na koji joj je pomagao. Bio je baš idiot, naš otac, jer
bi nas pogledao i onda nam bezglasno rekao - rekao bi Ma vidi ti ovu prekrasnu curu! - ali
bi jako pazio da joj ne stvori hematom.

398
 Knjige.Club Books

Hematomi, ogrebotine. Lezije.

Ništa nije bilo vrijedno rizika.
Trebali su se zaustaviti kod klavira, napraviti čik-pauzu.
Ali, kad se umire, pretpostavljam, pauze nema, neumoljivo je, nemilosrdno.
Glupo je, znam, to tako formulirati, ali u toj fazi ti je već svejedno. Umire se
dvostrukom brzinom.
Katkad se tjerala doručkovati, sjediti za kuhinjskim stolom, nikad nije uspjela ovladati
pahuljicama.
Jednom je vani u garaži bio Henry.
Udarao je kao lud po smotanom sagu, onda me ugledao i pao na pod.
Stajao sam tamo, bespomoćan, bez oslonca.
Prišao sam mu i pružio ruku.
Prošla je minuta dok je nije prihvatio, onda smo se vratili u dvorište.

Katkad bi svi bili u njenoj sobi.

Na krevetu, ili bi se izvalili na tepihu.
Bili smo momci i tijela, poredani za nju.
Ležali smo poput ratnih zarobljenika.
I naravno, poslije smo oponašali sami sebe, na godišnjicu, kad sam im malo čitao iz
Odiseje.
Sad nam je čitao Michael:
zvuci mora i Itake.
Stajao je kod prozora spavaće sobe.

Medicinska sestra ju je obilazila u pravilnim intervalima. Predala bi je morfiju i sva se

usredotočila na to da joj opipa bilo.
Ili bi se tako koncentrirala da zaboravi?
Ili da se ne mora obazirati na ono zbog čega je tu te tko je i što je.
Glas odustajanja.

Naša majka je tad već svakako bila čudo, ali puno tužnog propadanja. Bila je pustinja pod
koju su namjestili jastuke.
Usne suhe i neplodne.
Izvrnuto tijelo pod pokrivačima.
Kosa joj se još nije dala.
Naš otac joj je mogao čitati o Ahejcima i brodovima spremnim za isplovljavanje.
Ali nije više bilo trepetljivog mora.
399
 Knjige.Club Books

Nije bilo plavetnog mora.

Samo jedan jedini truli brod, koji još uvijek ne može potonuti.

Ali da.
Da, dovraga!
Bilo je i dobrih razdoblja, sjajnih razdoblja.
Rory i Henry kad su čekali ispred Clayovog razreda koji je imao matematiku, ili
prirodu, samo se smireno naslonili na zid: kosa boje tamne hrđe.
Nasmiješena glava je mahnula.
“Daj, Clay, idemo doma.”
Svi su otrčali kući i sjedili s njom, Clay je čitao, a Rory govorio: “Jednostavno mi nije
jasno zašto je Ahilej takva krpa.”
Tad bi joj se usne iskrivile tek za milimetar.
Još je dijelila darove.
“Agamemnon mu je maznuo curu.”
Naš otac bi ih onda odvezao natrag, držao im prodike gledajući u vjetrobransko staklo,
ali mogli su osjetiti da to čini tek reda radi.
Nekih večeri bi ostajali do kasno, na kauču, gledali smo stare filmove, od Ptica i Na
dokovima New Yorka do naslova koje od nje nikad ne biste očekivali, kao što su Pobješnjeli
Max 1 i 2. Omiljeni filmovi su joj i dalje bili filmovi iz osamdesetih. Iskreno rečeno, dva
posljednja bila su jedina koje su Rory i Henry mogli podnijeti, ostali su im bili prespori.
Smiješila bi se dok su zanovijetali i gunđali. “Dosadno ko proljev!” graktali su, a to je
donosilo osjećaj sigurnosti, rutine.
Poput metronoma.

I konačno, jutro koje tražim, sigurno je znala da je blizu - došla je po njega u tri sata.
Ušla je na vrata naše sobe noseći infuziju, onda su prvo sjeli na kauč.
Tu joj je osmijeh već bio montiran.
Lice propalo.
Rekla mu je: “Clay, vrijeme je, u redu?” i onda mu ispričala pune verzije svega. Bilo
mu je samo trinaest godina, još je bio suviše mlad, ali rekla je da je došlo vrijeme. Ispričala
mu je stvari koje su se događale još tamo u Ulici Pepper i tajne seksa i slika. Rekla je:
“Jednog dana trebaš zamoliti oca da ti nešto nacrta.” Opet se podigla i spustila. “I ne obaziri
se na facu koju će složiti.”

No, nakon nekog vremena rekla je da joj je vruće.

“Možemo li van, na trijem?”

400
 Knjige.Club Books

Padala je kiša, sjajna - tako se bljeskala da je svjetlucala pod uličnim svjetiljkama -

sjedili su ispruženih nogu. Naslonili su se na zid. Polako ga je privukla k sebi.
Trampila život za priče.
Od Europe do grada Feathertona.
Djevojka imenom Abbey Hanley.
Knjiga naslova Kamenolomac.
Kada ga je ostavila, odnijela ju je sa sobom.
Rekla je: “Tvoj otac je jednom zakopao pisaći stroj, znaš?” Do savršenih predsmrtnih
detalja.
Adelle i njen uškrobljeni ovratnik - zvala ga je stari PeS - i svojedobno su oboje
putovali tamo, u stari zabačeni grad i zakopali su staru, sjajnu remingtonku - a to je bio
život, rekla je, bilo je sve. “To je ono što ustvari jesmo.”

Kiša je, potkraj, postala još blaža.

Skoro joj je pala infuzija.
Četvrti brat Dunbar ostao je zapanjen.
Jer kako netko sa samo trinaest godina može sjediti i sve to pojmiti? Kad se sve
odjednom obruši na njega?
Ali naravno da je razumio.
Bio je pospan, ali i budan.
Tog jutra oboje su bili kao kost i koža u pidžamama, a on je bio jedini od nas - jedini
koji je volio njihove priče, punim srcem. U njega je imala potpuno povjerenje. On je bio
taj za kojeg je vjerovala kako će jednog dana otići i iskopati starog PeSa. Kako su samo
okrutni ti obrati sudbine.
Pitam se kad je prvi put shvatio:
upute će predati meni.

Do zore je ostalo još dobrih pola sata, a katkad se čovjeku stvarno posreći jer je vjetar
počeo mijenjati smjer. Postrance im se prikrao i zagrlio ih na trijemu. Spustio se i omotao
oko njih i “Hej!” rekla je i “Hej, Clay”, a Clay se nagnuo malo bliže, njenom plavom i
krhkom licu. Tad su joj se upale oči već sklopile. “Sad ti meni pričaj priče.” A dječak je
tad mogao pasti i ridati joj iz sve snage u krilu. Ali samo ju je upitao. “Gdje da uopće
počnem?”
“Gdje god”, progutala je pljuvačku, “želiš”, a Clay je odugovlačio, a onda pomogao
početku da se pojavi.
“Jednom je živjela žena koja je imala puno imena”, rekao je. Osmjehnula se, ali nije
otvarala oči.
Osmjehnula se i polako ga ispravila.

401
 Knjige.Club Books

“Ne...” rekla je, glasom umiranja.

“Ovako...” glasom preživljavanja.
Zavidan napor da ostane s njim.
Oči joj se nisu dale opet otvoriti, ali je okrenula glavu i progovorila:
“Jednom, u plimi prošlosti Dunbara, bijaše žena s puno imena”, i to je stiglo iz velike
udaljenosti njegove neposredne blizine, a Clay je sad doviknuo prema njemu, imao je nešto
vlastito za dodati.
“A bila je žena i pol.”
Otišla je nakon tri tjedna.

402
 Knjige.Club Books

PORTRET OCA U STAROSTI

Uskoro nije ostalo ništa drugo.

Dovršili su, ali nisu bili gotovi jer su znali da nešto slijedi.
No sama gradnja mosta, izgradnja i odvoženje materijala bili su gotovi, kako god na
to gledali. Navečer se činilo da sjaji dulje, kao da bi se preko dana napunio dnevnom
vrelinom. Svjetlo bi bljesnulo, oslabjelo i onda se ugasilo.
Prvi je na drugu stranu prešao Ahilej.
Djelovao je kao da će svako malo početi njakati, ali nije. Srećom po nas, nije bilo
nikakvih ugovora sa zlodusima koji bi ljudima kvarili duše, isprva je hodao oprezno, ali
već se na pola mosta držao kao svoj na svome.
Dvorišta, kuhinje u predgrađu.
Polja i rukom građeni mostovi.
Sve vam je to Ahileju isto.
Neko vrijeme nisu znali što bi sa sobom.
“A valjda bi se onda trebao vratiti u školu.”
Ali trenutak kad se to još moglo sad je valjda bio iza njega. Otkako je poginula Carey
Novac, Clay je izgubio volju da broji. Sad je bio samo graditelj, bez ikakve diplome.
Vladanje zanatom dokazivao je rukama.

Kad je prošlo mjesec dana, Clay se vratio u grad, ali tek nakon što mu je Michael pokazao.
Bili su u kuhinji, pored štednjaka - a ovo nije bio običan mladić. Ljudi mostove ne
grade tako brzo, posebno ne one takvih razmjera. Momci ne traže da grade lukove, opet,
momci toliko toga ne rade - a Michael je razmišljao o onom jutru koje ih je poplavilo, u
posljednjoj od voda koje su došle.
“Vraćam se kući raditi s Matthewom”, rekao je Clay, na što ga je Michael pozvao:
“Dođi sa mnom.”

403
 Knjige.Club Books

Prvo su sišli pod most, rukom je dotaknuo svod luka. U svježini jutra pili su kavu. Iznad
njih je stajao Ahilej.
“Hej, Clay”, rekao je tiho Michael. “Još nije gotov, je li tako?” Mladić je pokraj
kamena odgovorio: “Nije.” '
Po načinu na koji je odgovorio mogao je pretpostaviti kako će nas, kad se to dogodi,
napustiti zauvijek - ne zato što bi htio, nego zato što mora, to je sve.

Slijedilo je nešto što se već dugo trebalo dogoditi, od Penelope, trijema i priča.
Zamoli jedan dan oca da ti nešto nacrta.
U riječnom koritu, pokraj mosta su se činili sitnima.
“Dođi”, rekao je Michael, “ovamo.”
Odveo ga je straga do šupe, a Clay je sad vidio zašto ga je zaustavio kad se onog dana
uputio po lopatu, kad ga je odvezao u Featherton - na štafelaju ručne izrade, malo nagnutom
unatrag, nalazio se crtež dječaka u kuhinji koji je prema nama okrenuo nešto što drži u ruci.
Dlan je bio otvoren, ali zakrivljen. Ako bi se baš zagledao, vidio bi što je to:
krhotine slomljene kvačice.
U kuhinji u kojoj sad sjedim.
Tek jedan od naših u-početku-bijaše.

“Znaš da mi je rekla”, kazao je Clay. “Rekla mi je da od tebe tražim da mi pokažeš.”

Progutao je pljuvačku, pomislio, vježbajući u sebi: dobar je, tata, stvarno je dobar.
Ali Michael ga je preduhitrio.
‘‘Znam da sam je trebao slikati”, rekao je. Nije, ali sad ima njega.
Crtat će dječaka.
Slikat će dječaka.
Činit će to svih tih godina.
Ali prije tog početka bilo je ovo:

404
 Knjige.Club Books

SVIJETLO DVORIŠTE

Posljednjih tjedana od nje nanije ostala samo ljuska. Do ostatka nismo dopirali. Patila je,
sestra je dolazila, uhvatili smo se kako joj čitamo misli. Ili su te misli odavno već bile
zapisane u nama: kako dovraga još uopće ima bilo?
Nekoć se smrt ovdje zadržavala, ili bi visjela s električnih vodova. Objesila bi se rukom
za hladnjak.
Stalno je čekala da nam nešto uzme.
Ali sad je bila tu da nam toliko toga da.

Tiho se razgovaralo, moralo se.

Sjedili smo u kuhinji s ocem.
Rekao je da je ostalo još nekoliko dana.
Liječnik mu je to jučer objasnio, kao i prekjučer.
Ti dani - prije bili su beskrajni.
Već tada smo trebali nabaviti štopericu i kredu za pisanje oklada, ali Penny bi samo
nastavljala živjeti. Nitko ne bi osvojio zgoditak. Svi smo oborili pogled na stol.
Ma jesmo li ikad imali posude za sol i šećer koje ne bi bile rasparene?

I da, pitam se kako se osjećao otac kad nas je svakog jutra slao svakog po svom poslu - jer
to joj je bila jedna od posljednjih želja, da se svi ustanemo i odemo iz kuće. Odemo i
živimo.
Svakog jutra poljubili bismo je u obraz.
Držala se izgleda samo zbog nas.
“Hajde, dragi dečko, idi van.”
Nije to bio Penelopin glas.

Nije bilo ni njeno lice - ta stvar što se okretala i plakala.

405
 Knjige.Club Books

Te žute oči.
Nikad nas neće vidjeti odrasle.
Samo kako tiho plačemo i plačemo.
Moju braću nikad neće vidjeti kao maturante niti bilo koji drugi apsurdni životni
kamen međaš; nikad nas neće vidjeti kako se mučimo i patimo kad prvi put budemo
vezivali kravatu. Neće biti tu da nam ispituje djevojke. Je li ta cura ikad čula za
Chopina? Zna li za velikog Ahileja? Sve te luckaste stvari nabijene prekrasnim značenjem.
Sad je imala snage tek da zamišlja, da izmišlja živote koji nas čekaju.
Bili smo bijele, prazne ilijade.
Bili smo odiseje na koje je trebalo otići.
Slike bi joj dolazile i odlazile.

A sad znam što se događalo.

Svakog jutra preklinjala bi ga da joj pomogne.
Najgore bi bilo kad bi ostali sami.
“Šest mjeseci”, govorila bi mu. “Michael - Michael. Šest mjeseci. Umirem već sto
godina. Pomogni, molim te, pomogni mi.”
Sad se također rijetko događalo - već se tjednima nije desilo - da Rory, Henry i Clay
markiraju iz škole i navrate kući. Ili smo barem bili dovoljno glupi da u to povjerujemo jer
jedan od njih često se vraćao, ali je znao kako proći neopažen. Odlazio bi u različitim
vremenskim intervalima i promatrao s ruba prozorskog okvira dok je jednom više nije
vidio. Iz škole bi otišao čim bi u nju stigao.
Kad je došao kući, prošao je travnjakom.
Primaknuo se prozoru spavaće sobe.
Krevet je bio nenamješten i prazan.

***

Bez razmišljanja je ustuknuo.

Osjetio krv i užurbanost...
Nešto tu nije u redu.
Nešto nije u redu.
Znao je da mora ući, ravno u kuću, a kad je ušao, zabljesnulo ga je svjetlo, obasjalo ga
je kroz hodnik. Zaslijepilo ga.
Ali svejedno je nastavio hodati - izašao je na otvorena stražnja vrata.
Kad ih je ugledao, zastao je na trijemu.
Slijeva je čuo automobil - neprekinut, nemelodičan ton - i u srcu je osjetio istinu, taj
automobil neće iz garaže.

406
 Knjige.Club Books

Vidio je svog oca kako stoji na tom zasljepljujućem svjetlu dvorišta, u naručju je držao
ženu, ženu davnog klavira, koja je umirala ali umrijeti nije mogla, ili još gore, koja je
živjela, ali nije mogla preživjeti. Ležala mu je u naručju u obliku luka, a naš otac je pao na
koljena.
“Ne mogu ja to”, rekao je Michael Dunbar i nježno je položio na tlo. Pogledao je prema
bočnim vratima garaže, a onda se obratio ženi pod sobom, kojoj je na grudi i podlaktice
spustio dlanove. “Penny, pokušao sam, trudio se, strašno, ali ne mogu, jednostavno ne
mogu.”
Muškarac je klečao i lagano se tresao.
Žena se u travi rastvarala.

A on je stajao i plakao, taj četvrti brat Dunbar.

Iz nekog se razloga prisjetio jedne priče.
Ugledao ju je opet u Varšavi.
Djevojku na trepetljivom moru.
Sjedila je i svirala klavir, s njom je bio i Staljinov kip. Ošinuo bi je ekonomičnim
udarcem po zglavcima svaki put kad bi prenisko spustila ruke ili bi opet odsvirala pogrešan
ton. U njemu je bilo toliko šutljive ljubavi, bila je još blijedo dijete. Dvadeset i sedam puta
za dvadeset i sedam glazbenih grijeha. Otac joj je onda dao nadimak.
Izgovorio ga je na kraju sata, vani je bio snijeg, padao je i dalje.
Tad joj je bilo osam godina.
Kad joj je bilo osamnaest, odlučio je.
Odlučio ju je poslati van.
Ali prvo će je na kraju sata zaustaviti.
Prekinuo ju je u sviranju i uhvatio za ruke, bile su išibane, male i tople. Stisnuo ih je,
ali pažljivo, u svojim širokim prstima u obliku stećka.
Prekinuo ju je i naposljetku joj rekao...
A dječak.
Naš dječak.
Taj naš mali, ali od priča već očvrsnuo dječak, iskoračio je i vjerovao u sve.
Iskoračio je i polako kleknuo.
Polako se obratio ocu.
Michael Dunbar ga nije čuo kad mu je prišao i ako se iznenadio, nije to pokazao - bio
je potpuno ukočen na travi, nepomičan.
Dječak mu je rekao: “Tata, sve je u redu, tata”, i gurnuo ruke ispod nje, ustao i odnio
je.

407
 Knjige.Club Books

Nije se osvrtao, naš otac nije reagirao, a njene oči tog dana nisu djelovale žute, bile su
to njene oči i uvijek će biti. Kosa joj je opet padala niz leđa, ruke su joj bile krhke i čiste.
Nimalo nije nalikovala na izbjeglicu. Pažljivo ju je odnio.
“Sve je u redu”, ponovio je, “sve je u redu”, i bio je siguran da je vidio kad se
osmjehnula, kad je učinio ono što je mogao samo on, i samo na svoj način:
“Jżu z wystarczy”, tiho joj je šapnuo, a onda je nosio kroz prijevod. “Dosta je bilo,
Griješilice”, i stao je s njom ispod sušila za rublje, sklopila je oči, još je disala, ali spremna
umrijeti. Dok ju je nosio prema onom tonu koji je čuo, sa svjetla prema dimu na
vratima, Clay je bio potpuno siguran, zadnje što je Penelopa u životu vidjela bila je ta žica
sušila cijelom svojom duljinom i bojom - kvačice iznad njih: lagane poput vrabaca i
suncem obasjane.
Na trenutak su zaklonile grad.
Sukobile su se sa suncem i pobijedile.

408
 Knjige.Club Books

SAT NAJVEĆE VODE

I tako je to bilo.
Sve je vodilo mostu.
Penelopi je napokon bilo dosta, ali Clayu je to bio još jedan početak. Od onog časa kad
ju je odnio, bio je to život kakav dotad nije poznavao. Kad se vratio do sušila, uzeo je svoju
prvu kvačicu.
Otac ga nije mogao pogledati u oči.
Nikad više neće biti onaj stari.
Ono što je učinio i što je u tom trenutku postao kod njega će jako brzo izazvati žaljenje.
Nije se mogao sjetiti kako se vratio u školu.
Samo tog perolakog dodira kvačice.
Sjedio je na igralištu, izgubljen, kad su ga pronašli Rory i Henry, podigli ga i gotovo
odnijeli.
“Voze nas sve kući”, rekli su mu. Glasovi su im bili poput slomljenih ptica. “Zbog
Penny, Penny je...”
Ali ta rečenica nikad nije dobila kraj.
Kod kuće se pojavila policija, za njom vozilo hitne pomoći.
Kako je to sve otplovilo niz ulicu.
Tad je već bilo poslijepodne, a naš otac je lagao o svemu, sve je to ona prije bila
isplanirala. Michael će joj pomoći, a onda im reći da je nakratko izašao. Penny je to sama,
iz očaja...
Ali dječak se vratio kući i sve pokvario.
Vratio se i spasio stvar.
Oca ćemo zvati Ubojica.
Ali ubilački spasitelj bio je on.

Na kraju je ostao most.

409
 Knjige.Club Books

Sagrađen je, a sad slijedi poplava.

Oluja se nikad ne pojavi kad treba.
U našem slučaju, dogodila se zimi.
Pod vodom je ubrzo bila cijela država.
Sjećam se tog beskrajnog lošeg vremena, grad je šibala kiša.
Samo što to nije ništa u usporedbi s rijekom Amahnu.

Clay je i dalje radio sa mnom.

Trčao je ulicama hipodromskog kvarta gdje je i dalje, na sveopće iznenađenje, bio i
njen bicikl, nitko nije došao s kliještima za armaturu ili uspio provaliti kombinaciju. Ili to
jednostavno nitko nije želio.
Kad su stigle vijesti o lošem vremenu, kiša je počela padati puno ranije, Clay je stajao
pod prvim kapima. Otrčao je do konjušnica u Hennesseyju.
Namjestio je brojke kombinacije i pažljivo odvezao bicikl. Sa sobom je čak ponio i
malu pumpu za bicikl i napumpao prazne gume. Cootamundra, Španjolac i Matador.
Hrabrost Kingstona Towna. Žestoko je pumpao uz ta imena u sebi.
Kad se odvezao, na Posejdonovoj cesti je ugledao djevojku. Bilo je to gore blizu
sjevernog dijela, blizu dvorane Tri-Colorsa i brijača Frizure iz hipodromske vizure. Plava
kosa ocrtavala joj se na pozadini sve crnjeg neba.
“Oj!” doviknuo joj je.
“Kakvo vrijeme, ha?” odgovorila je, a Clay je skočio sa starog bicikla.
“Hoćeš li ga, da se odvezeš kući?”
“Nisam ja te sreće.”
“Pa, danas jesi”, rekao je. “Hajde, uzmi ga.” Spustio je nogare i otišao. Na nebu su se
pojavili olujni oblaci, a on je gledao kako djevojka uzima bicikl. Doviknuo joj je:
“Jesi li čula za Carey Novac?”
“Što?” viknula je kao odgovor pa onda dodala: “Koga?”
Bol kad joj je uzviknuo ime, ali se od toga osjetio bolje. “Lokot!” viknuo je kroz kišu.
“Trideset-pet-dvadeset-sedam!” i onda je na sekundu razmišljao i gutao iglice kiše. “Ako
zaboraviš, samo pogledaj za Španjolca!”
“Čega?”
Ali sad se dalje mora pobrinuti sama.
Časkom ju je promatrao, onda je nestala.

Dalje je bilo samo još više kiše.

Neće padati četrdeset dana i noći.
Ali neko vrijeme činilo se da bi baš i moglo.

410
 Knjige.Club Books

Prvog od tih dana i noći Clay je krenuo na prvi vlak za Silver, ali mi ostali to mu nismo
dozvolili. Sva petorica potrpali smo se u moj karavan, a Rumena je, naravno, sjedila straga.
Gospođa Chilman se pobrinula za ostale.

U Silver smo stigli u zadnji čas.

Kad smo se vozili preko mosta, pogledali smo dolje. Voda je već snažno grizla lukove.
Glay je na trijemu i na kiši mislio na njih, sjetio se uzvodnog dijela i onog drveća koje
je djelovalo otporno, stijenja i divovskih riječnih eukaliptusa. U tom trenutku sve ih je
šibala kiša. Sve što bi se otkinulo klizalo je nizvodno.
Ubrzo kao da je bio poplavljen cijeli svijet, a vrh mosta našao se pod vodom. Vodostaj
je rastao danima. Nasilna snaga vode bila je nešto magnetski privlačno, prestravila bi vas
na mrtvo ime, ali je bilo teško ne gledati, vjerovati.

Onda je jedne noći kiša prestala.

Rijeka je hučala i dalje, ali je s vremenom počela opadati.
Još se nije dalo procijeniti je li most preživio i može li Clay ostvariti svoj pravi cilj:
da prijeđe preko te vode.
Rijeka Amahnu danima je bila smeđa i vrtložila se kao da se tu proizvodi čokolada.
Ali u zoru i suton bilo je boje i svjetla - sjaj, pa onda umiranje vatre. Zora je bila zlatna, a
voda je gorjela, onda bi pred mrak iskrvarila u tamu.

***

Čekali smo još tri dana.

Stajali smo i promatrali rijeku.
U kuhinji kartali s ocem.
Gledali Rumenu kad bi se sklupčala blizu štednjaka.
Nije bilo mjesta za sve, zato smo spustili sjedala u karavanu, a Rory i ja smo onda
spavali u autu.
Clay je nekoliko puta išao do šupe iza kuće, gdje je stražario Ahilej, i tamo vidio još
nedovršenih likovnih radova. Najviše mu se svidio ovlaš izvedeni crtež dječaka među
granama eukaliptusa - a onda se to dogodilo, došlo je, u nedjelju.

Kao i uvijek, probudio se dok je još bio mrak.

Nešto prije zore čuo sam korake - trčanje, pljuskanje - a onda su se otvorila vrata
automobila, osjetio sam snagu njegove ruke. “Matthew”, šapnuo je, “Matthew!”
Onda: “Rory, Rory!”
Brzo sam shvatio.

411
 Knjige.Club Books

Čulo se u Clayovom glasu.

Tresao se.

U kući su se upalila svjetla i Michael je izašao s baterijom. Otišao je prema vodi, ali se
ubrzo vratio, teturajući. Nastojao sam se ispetljati iz auta, on se mučio održati ravnotežu,
ali je govorio razgovijetno, na licu su mu se vidjeli šok i nevjerica.
“Matthew, moraš doći.”
Je li odnijelo most?
Trebamo li ga ići spašavati?
Ali prije nego što sam stigao napraviti sljedeći korak, prve zrake svjetla obasjale su
manjež. Pogledao sam u daljinu i ugledao ga.
“O, Bože”, rekao sam. “I-su-se Kriste.” Potom: “Oj”, rekao sam, “oj, Rory?”

Kad smo se svi okupili na betonskim stepenicama trijema, Clay je stajao dolje na prvoj i
slušao vlastiti glas, iz prošlosti.
Nisam ovamo došao zbog tebe, rekao mu je - rekao je Ubojici, Michaelu Dunbaru - ali
sad kad je tu stajao, znao je da nije imao pravo. Ovamo je došao zbog svih nas. Samo što
nije mogao znati da će ovako boljeti, suočen s nečim čudesnim.
Na trenutak je gledao kujicu koja je sjedila i oblizivala se, ali se onda naglo okrenuo
Roryju. Tad mu se već godinama bilo skupljalo, ali sad ga je snažno lupilo u glavu.
“Jebote, Tommy, jel taj pas mora baš tako prokleto glasno dahtati?” a Rory se na to
osmjehnuo.
“Hajdemo”, rekao je Clayu. Nikad ga nisam čuo govoriti tako blagim glasom.
“Hajdemo svi skupa vidjeti.”
Siđimo do rijeke da vidimo.

Kad smo sišli, sunce se podizalo i ogledalo u vodi. Proširena rijeka bila je u plamenu,
zapalili su je jezičci zore, a most je i dalje bio pod vodom - ali netaknut, i načinjen od njega.
Most je bio načinjen od Claya, a znate što vele za glinu?
Može li prijeći Amahnu?
Može li na trenutak biti bolji od ljudskog bića?
Odgovor je, naravno, ne, barem na ovo posljednje pitanje i sad smo to vidjeli svojim
očima.

Čuli smo ih u našim posljednjim koracima:

više riječi nego što su ih ovdje u Silveru izgovorili.
Dao bih život da makar i na trenutak stvorim nešto veličanstveno, kao što je David.
Mi živimo životom Robova.

412
 Knjige.Club Books

San je završio, dobio je odgovor.

Preko te vode nikad neće hodati - čudo načinjeno od mosta - niti će to itko od nas, jer
se u plamenu koji je obasjao lukove, gdje su ga rijeka i kamenje držali uspravno, nalazio
netko tako istinit i čudesan i nešto što nikad neću zaboraviti.
To je, naravno, mogao biti samo on.
Da, on, i stajao je poput kipa, baš onako siguran kako je stajao u kuhinji.
Gledao je i žvakao, nonšalantno - s tim uobičajenim slamnatim licem - raširenih
nozdrva, uz potpunu samokontrolu do samog kraja.
Voda i zora sasvim su ga okružili, popeli mu se možda palac uz noge - kopita je držao
u rijeci i na mostu. Dok ubrzo nije osjetio poriv da progovori. Njegov uobičajeni par
pitanja, usred žvakanja, s tim mazgovskim osmijehom:
što? Rekao je, iz te vatre.
Što je tu tako neobično?
Stajao je tu da Clayu testira most - a ako je zato došao, mogli smo se samo složiti i
priznati, išlo mu je više nego savršeno.

413
 Knjige.Club Books

Nakon kraja
POVRATAK STAROM PS-U

414
 Knjige.Club Books

Na kraju su bili rijeka, most i mazga, ali ovo nije kraj, ovo je nakon kraja i eto me sad, u
kuhinji, ujutro, gdje mi iza leđa stoji svijetlo dvorište. Sunce se ustrajno diže zenitu.
Nemam više što reći:
samo kako je to davno bilo.
Koliko sam samo večeri prosjedio tu, u ovoj kuhinji koja je gledala naše živote? Tu je
bila žena koja nam je rekla da će umrijeti i otac koji se vratio kući da stane pred nas. Tu je
vatra buknula Clayu u očima, a to su samo neke od mnogih.
Odnedavno smo uglavnom nas četvorica; četiri brata Dunbara i naš otac, svi smo
stajali, zajedno, čekali...
Ali onda je ostalo samo ovo; sjedim i lupam po stroju. Nakon što sam se vratio iz
Feathertona, s pisaćim strojem, psom i zmijom, sjedim tu iz noći u noć, dok svi ostali
spavaju, da bih napisao priču o Clayu.
A kako da uopće počnem?
Kako da vam ispričam ono što se u našim životima dogodilo poslije, nakon što je most
dovršen?
Jednom, u plimi prošlosti Dunbara, vratio nam se kući ovamo u Archerovu ulicu, a
onda nas opet ostavio; bili smo sigurni, zauvijek, godine su toliko toga donijele.

Na početku, kad smo otišli s rijeke, Clay je zagrlio našeg oca i Ahileja poljubio u obraz.
(Gad je bio u svom elementu - vratio nam se sasvim preko volje.) Clay je doživio trijumf
nepoznatog, takvo čuđenje nad onim što je vidio. Slijedila je neizlječiva tuga bez dna. Što
sad?
Dok je skupljao svari - svoju staru drvenu kutiju uspomena i knjige, među njima i
Kamenolomca - kroz prozor je promatrao most.
Kakve koristi od tog remek-djela? Izdržao je da dokaže sve za što je radio, a spasio
nije apsolutno ništa.
Kad smo otišli, pružio ju je našem ocu:
knjigu bijele i brončane omotnice.
“Vrijeme je da ti je vratim.”
Dok je išao prema mojem karavanu, ocu je ostao još završni pokušaj: brzo je potrčao
za njim. Rekao mu je: “Clay, Clay!”
A Clay je već znao što mu želi reći.
Kao i da će nas sve ostaviti.

415
 Knjige.Club Books

“Clay, dvorište iza kuće”, a Clay ga je prekinuo pokretom ruke. Rekao mu je ono što
mu je već rekao prije više godina, kad je bio dijete, a mosta još nije bilo:
“Sve je u redu, tata, sve je u redu.” Ali ubrzo je još nešto dodao. “Bila je stvarno nešto
posebno, zar ne?”, a naš otac se s tim mogao samo složiti.
“Da”, rekao je, “bila je.”
Kad je sjeo u auto, Clay nas je promatrao.
Svi smo se rukovali s ocem.
Razgovaralo se i Tommy je dozvao Rumenu, a Clay zaspao u karavanu, s licem
oslonjenim na prozor.
Naš prelazak preko mosta je prespavao.

Kod kuće, trebao nam je veći dio dana i cijela noć da ih prosjedimo u kuhinji. Brat mi je
ispričao sve - o Penelopi i Michaelu, i svima nama - i sve što je prošao s Carey. Dvaput
sam se gotovo slomio, a jednom sam pomislio da ću povratiti, ali nastavljao bi pričati čak
i u tim trenucima, spasio me. Rekao bi: “Matthew, daj, čuj sad ovo.” Ispričao mi je kako
je, dok ju je nosio, opet postala ona blijeda djevojka duge plave kose, a posljednje što je
vidjela bile su kvačice. Rekao mi je: “Sad je na tebi, Matthew. Ti moraš otići i reći mu.
Otići i reći našem ocu. Ne zna da sam je takvu vidio. Ne zna, da je takva bila.”
Kad je završio, pomislio sam na Penelopu i na madrac, The Surrounds. Da smo ga
barem spalili kad smo trebali! Bože, toliko mi je toga prošlo glavom. Nije ni čudo. Nikada
više nije bio onaj dječak od prije, sad će otići i nikad se neće vratiti. Previše ga je ostalo tu,
previše uspomena za nositi. Pomislio sam na Abbey Hanley pa na Carey - i kako ga je
nazvala na Bernborough Parku.
Izgubili smo našeg prekrasnog dječaka.
Kad se sutradan vratio, govorilo se malo, jasno vam je već kako to kod nas ide. Mislim
da je uglavnom govorio Clay jer se na to spremio.
Roryju je rekao: “Falit će mi ti naši intimni razgovori”, okružili su ga hrđa i gusta kosa.
Smijali su se da manje boli.
S Henryjem je bilo jednostavnije.
Rekao je: “Sretno s brojevima na lotu, znam da će ih izvući.”
A Henry ga je, naravno, dohvatio i gotovo oborio.
Odgovorio mu je: “Od jedan do šest.”
Kad mu je pokušao ponuditi novac, posljednji put, Clay je samo ponovno odmahnuo
glavom.
“U redu je, Henry, zadrži ga.”
A Tommy, mali Tommy.
Clay mu je stavio ruke na ramena.
“Čekat će te ona kod vučka psoglavog”, i tu je sad bio skoro gotov - ostao sam samo
ja.
416
 Knjige.Club Books

Na mene je mogao čekati.

Uskoro je hodao između nas, kako već dečki često hodaju. Ne smetaju nam dodiri -
ramenima, laktima, zglavcima, rukama - sad se okrenuo prema meni.
Neko vrijeme nije progovarao, samo je krenuo prema pijaninu i u tišini podigao
poklopac. Unutra su i dalje bili njena haljina, Ilijada i Odiseja.
Polako je gurnuo ruku unutra i dodao mi knjige.
“Hajde”, rekao je, “otvori gornju.”
Unutra su bila dva zasebna lista.
Prvi je bilo Waldekovo pismo.
Drugi nešto manje star:

U hitnom slučaju
(recimo da ti ponestane knjiga)

Dolje je bio broj i potpis, ck.

Gotovo sam mu rekao da malo ohladi, ali to mu ni samom nije bilo teško shvatiti.
“Pročitaj sve koje ti bude davala, ali uvijek se vrati na ove.” Pogled mu je bio žestok,
oči plamene.
“I onda ćeš jednog dana znati. Znat ćeš da moraš otići u Featherton, iskopati stari PS,
ali morat ćeš dobro izmjeriti, ili ćeš iskopati Lunu, ili pak zmiju...” Glas mu se pretvorio u
šapat. “Obećaj mi, Matthew, obećaj.”

I tako je to bilo.
Otišao je kasno te večeri.
Gledali smo ga kako se spušta niz trijem, travnjakom odlazi prema ulici i izlazi iz naših
života. Katkad bismo mu opazili sjenu, ili ga vidjeli dok hoda ulicama hipodromskog
kvarta, ali znali smo da to nije Clay.
Dok su se nizale godine, toliko bih vam toga mogao ispričati:
svi smo imali vlastite živote.
Svako malo stigla bi razglednica iz nekog mjesta gdje je sigurno radio - kao što su
Avignon ili Prag, ili poslije grada po imenu Isfahan - i, naravno, to su bila mjesta poznata
po mostovima. Omiljena mi je razglednica bila s Pont du Gardom.
Tu nam je strašno nedostajao, svakog trenutka, ali opet, takvi smo kakvi smo, godina
se nanizalo jedanaest - od onog dana kad je došao otac i pitao nas bismo li s njim gradili
most.

Tommy je u tim godinama odrastao.

Otišao studirati i ne, nije postao veterinar.

417
 Knjige.Club Books

Nego socijalni radnik.

Na posao vodi psa imenom O. (sad biste već trebali znati što to znači) i dvadeset i četiri
su mu godine. Radi s teškom, problematičnom djecom, ali svima je njegov pas drag. Svi
njegovi kućni ljubimci živjeli su, naravno, vječno, odnosno vječno sve dok im nije
došao kraj. Prvo se to zbilo sa zlatnom ribicom, Agamemnonom, onda je otišao T., golub
koji je stupao, pa Hektor i na kraju, Rumena.
Rumena je već napunila šesnaestu godinu kad naposljetku više nije mogla hodati i svi
smo je zajedno odnijeli. Kod veterinara je, vjerovali ili ne, baš Rory rekao: “Mislim da se
držala na životu jer je i dalje čekala, no, znate već?” Pogledao je u zid i progutao pljuvačku.
Ime je dobila po nebu i Penelopi. “Mislim da je čekala Claya.”
Još je živ samo Ahilej, u Silveru.
Tu mazgu vjerojatno nije moguće ubiti.
Tommy stanuje blizu muzeja.

Potom Henry.
Pa, pitam se, što biste za njega pretpostavili?
Što se može očekivati od brata broj tri?
Prvi se od nas oženio i vječito je bio dobre volje. Bavi se, naravno, prodajom
nekretnina, s čim je počeo nakon što je okrenuo silnu lovu - na klađenju i svemu što je s
vremenom skupio.
Za vrijeme jedne od njegovih “povijesnih rasprodaja knjiga i ploča”, djevojka je
Archerovom šetala psa. Zvala se Cleo Fitzpatrick. Nekima sve u životu padne u krilo, a
Henry je jedan od tih.
“Hej!” viknuo je za njom, isprva se na njega, u svojim odrezanim kratkim hlačama i
košulji, uopće nije obazirala.
“Hej, djevojko s tim mješancem velškog korgija i shih tzua, ili što to već jest!”
Ubacila je novu žvakaću u usta.
“Blesane, to je kelpie...”, ali bio sam prisutan i odmah se to vidjelo. Pojavilo joj se u
crnim, zemljanim očima. Kako se i pristoji, kupila je primjerak Idiota Dostojevskog i opet
se pojavila sljedećeg tjedna. Vjenčali su se godinu poslije.

Rory je, ma koliko to čudno zvučalo, od svih nas s ocem najbliži i dosta često odlazi do
mosta. I dalje je od najotpornijeg materijala - ili kao od vreće za krumpir, kao što bi rekli
ljudi poput gospođe Chilman - s godinama se smekšao, a znam da mu je Clay
stalno nedostajao.
Ustvari, nedugo nakon što je stara gospođa Chilman umrla, preselio se u obližnje
predgrađe: Somerville, deset minuta na sjever. No, rado se vraća ovamo i onda tu sjedi,
pije pivo i smije se. Draga mu je i Claudia, razgovara s njom, ali uglavnom sjedimo
nas dvojica. Pričamo o Clayu, razgovaramo o Penny i jedan drugom prenosimo sjećanja.

418
 Knjige.Club Books

“Dakle, dali su joj šest mjeseci - tih sto i osamdeset dana. Jesu uopće imali pojma s
kim u kurac imaju posla?”
Kao i ostali, i on sad zna što se tog jutra po jarkom suncu dogodilo u dvorištu, kako
naš otac to nije mogao napraviti, ali je
Clayu nekako uspjelo. Zna što se dalje događalo, s Carey i The Surroundsom, ali opet,
svejedno se svaki put neizbježno vratimo onom što nam je tad rekla, tu, u kuhinji.
“Što bi Clay rekao o toj večeri?” pita i na trenutak čeka odgovor.
“Rekao je da si mu raspalio vatru u očima.”
A Rory bi se, baš svaki put, osmjehnuo. “Izvukao sam ga iz tog stolca na kojem sad ti
sjediš.”
“Znam”, rekao sam, “sjećam se.”

A ja?
Pa, uspio sam.
Trebalo mi je nekoliko mjeseci, ali čitao sam Penelopine knjige - njene useljeničke
mount evereste - i otvorio Waldekovo pismo. Naučio sam napamet Claudijin broj.
Onda ga, u utorak, nisam uopće nazvao, nego sam otišao ravno u školu. Sjedila je u
istoj prostoriji i ispravljala sastavke i kad sam pokucao, krajičkom oka pogledala je vrata.
Osmjehnula se onim veličanstvenim osmijehom živih.
“Matthew Dunbar”, rekla je kad je podigla glavu. Ustala je i rekla: “Napokon.”

Išao sam u Silver, kako me Clay zamolio.

Bio sam puno puta, često s Claudijom Kirkby.
Otac i ja smo razmjenjivali anegdote, isprva suzdržano - priče o Clayu kao sinu i bratu.
I ispričao sam mu što me Clay molio, negdje kad je posljednji put vidio Penelopu, kao curu
kakva je bila. Otac je ostao zaprepašten.
U jednom trenutku sam mu skoro rekao, gotovo da sam to izgovorio, ali sam se onda
zaustavio.
Znam zašto si otišao.
Ali kao s toliko drugih stvari, nešto možemo znati pa pustiti neizrečeno.
Kad su srušili tribinu Bernborough Parka i stavili novu atletsku stazu, nekako nam je
uspjelo pobrkati datume pa smo taj neslavni događaj propustili.
“Sve te prekrasne uspomene”, rekao je Henry, kad smo otišli vidjeti što je ostalo. “Sve
te divne oklade!” Ti nadimci i momci uz ogradu - miris ljudi koji nisu baš muškarci.
Sjećao sam se vremena koje smo Clay i ja tu proveli, pa onda Roryja koji ga je
zaustavio i ozlijedio.
Ali naravno, Claya i Carey na stadionu.
Njih mi je najlakše zamisliti.

419
 Knjige.Club Books

Zajedno čuče, pred ciljem.

Još jedno od njegovih svetih mjesta koje je bez njega ostalo isprazno.

Kad smo već na temi svetih mjesta, The Surrounds je, međutim, opstao. Novacovi su se
odavno odselili iz Archerove i vratili životu kod kuće, na selu. Ali kako već to ide s
lokalnim vlastima i građevinskim radovima, u The Surroundsu se još ništa nije
sagradilo, tako da prostor i dalje pripada Carey i Clayu, barem ako se mene pita.
Iskreno rečeno, zavolio sam tu ledinu, najviše kad mi najžešće nedostaje. Onda znam
išetati iza kuće, obično noću, a Claudia me tamo nađe. Uhvati me za ruku pa šećemo do
ledine. Imamo dvije male kćeri, prekrasne - ni za čim ne žale, one su boja i zvuk
života ovdje. Hoćete li mi vjerovati da im čitamo Ilijadu i Odiseju, a obje uče svirati klavir?
Osobno ih vodim na satove, a onda kod kuće vježbamo. Sjedimo skupa nad tipkama
UDAJ-SE, a ja ih promatram, metodično. Sjedim s granom eukaliptusa i odugovlačim
kad stanu i upitaju me:
“Tata, daj nam pričaj o Griješilici!” i naravno: “Daj nam pričaj o Clayu!”
A što onda mogu?
Što mogu nego zatvoriti poklopac pijanina dok se odlazimo baviti posuđem?
A sve ima isti početak.
“Jednom davno, u plimi prošlosti Dunbara...”
Prva se zove Melissa Penelope.
Druga Kristin Carey.

I sve se onda svodi na ovo:

ima još jedna priča koju vam sad mogu ispričati, prije nego vas pustim na miru.
Da budem iskren, to je istovremeno i moja najdraža priča, o toplorukoj Claudiji
Kirkby.
Ali to je isto tako i priča o mojem ocu.
I bratu.
I o mojoj ostaloj braći i meni.

Vidite, jednom - jednom u plimi prošlosti Dunbara, zaprosio sam Claudiju Kirkby, učinio
sam to držeći naušnice umjesto prstena. Bile su tek mali srebrni mjeseci, ali svidjele su joj
se, rekla je da su nešto posebno. Istovremeno sam joj napisao i dugo pismo, opisao sve
čega sam se mogao sjetiti o tome kako sam je upoznao i njenim knjigama i kako je bila
dobra prema nama Dunbarima. Pisao sam joj o njenim listovima i toj pjezi, posred obraza.
Pismo sam joj pročitao na njenom pragu, plakala je i pristala - ali uz to je već znala.
Znala je da će biti problema.
To mi je vidjela po izrazu lica.

420
 Knjige.Club Books

Kad sam joj rekao da bi trebalo pričekati Claya, stisnula mi je ruku i rekla da imam
pravo - i tako su se nanizale godine. Nanizale su se, a nama su se rodile kćeri. Gledali smo
kako se sve formira i mijenja i iako smo strahovali da se nikad više neće vratiti, mislili smo
da bi ga upravo čekanje moglo navesti na dolazak. Kad čekaš, počneš osjećati da si ono što
čekaš zaslužio.
No kad je prošlo pet godina, počeli smo se pitati.
Razgovarali bi do duboko u noć u našoj spavaćoj sobi, koja je nekoć bila spavaća soba
Penny i Michaela.
Naposljetku smo donijeli odluku, kad me Claudia napokon upitala:
“A da kažemo kad navršiš tridesetu?”
Složio sam se i opet su prošle godine, čak mi je dala i jednu pride, ali trideset i jedna,
to je bila granica. Tad su već odavno prestale stizati razglednice, Clay Dunbar mogao je
biti bilo gdje - i onda mi je to konačno palo na um:
sjeo sam u auto i odvezao se.
U Silver sam stigao noću.
Sjedio s našim tatom u kuhinji.
Kao što je to često radio s Clayom, pili smo kavu, a ja sam pogledao taj štednjak i
njegove znamenke pa onda gotovo zaplakao i preklinjao ga. Pogledao sam ga s druge strane
stola:
“Moraš ga ići tražiti.”

***

Michael je prvom prilikom otputovao iz zemlje.

Stigao je zrakoplovom u grad i čekao.
Svako jutro izlazio je već u zoru.
Stigao bi kad bi se otvaralo i odlazio po mraku zatvaranja.
U to vrijeme je tamo padao snijeg, bilo je vrlo hladno i snalazio se s nekoliko
talijanskih fraza. S ljubavlju je promatrao Davida, a Robovi su ispali baš onakvi kakvima
ih je zamišljao. Borili su se i mučili, hvatajući dah, dok su se svađali u tom mramoru.
Zaposlenici Akademije su ga zamijetili, pitali su se da nije poremećenog uma. Kako je bila
zima, nije bilo previše turista, nakon tjedan dana su shvatili da stalno dolazi. Katkad bi mu
dali da nešto pojede. Jedne večeri su ga morali pitati...
“O, samo čekam”, rekao je, “budem li imao sreće, možda se pojavi.”

I tako je to bilo.
Michael Dunbar proveo je trideset i devet dana, dan za danom, u galeriji u Firenci. To
mu je bilo nevjerojatno, što može tako dugo ostati s njima - jer su David i ti Robovi bili

421
 Knjige.Club Books

nevjerojatni. Bilo je i trenutaka kad bi zadrijemao, sjeo bi i naslonio se pokraj

kamena, misli bi mu otplovile. Često bi ga probudilo osiguranje.
Ali onda ga je, na taj trideset i deveti dan, po ramenu dotakla ruka, kraj njega je čučnuo
i nad njega se nadvio muškarac. Pokraj njega vidjela se sjena jednog od Robova, ali ruka
koja mu se našla na odjeći bila je topla. Lice mu je bilo bljeđe i starije, ali mladića se nije
moglo zamijeniti ni za kog drugog. Imao je dvadeset i sedam godina, ali bilo je to kao onog
trenutka prije toliko godina - Clay i Penelopa, u jarkim suncem obasjanom dvorištu - vidio
ga je takvim kakav je nekad bio. Ti si onaj koji je volio priče, pomislio je - i odjednom je
oko njega bila tek kuhinja - kad ga je Clay pozvao, tako tihim glasom, da iz mraka izađe
na svjetlo.
Kleknuo je na pod i rekao: “Zdravo, tata.”

Na dan vjenčanja nismo bili sigurni.

Michael Dunbar dao je sve od sebe, ali još smo se nadali, više iz čistog očaja, nego
neke stvarne nade.
Rory će biti kum.
Svi smo kupili odijela i lijepe cipele.
S nama je bio i naš otac.
Most se stalno dograđivao.
Obred je zakazan za večer, a Claudia je pokupila djecu.
U predvečerje smo se okupili - od najstarijeg do najmlađeg: ja, Rory, Henry, Tommy.
Onda je ubrzo potom došao i Michael. Svi smo se našli tu u Archerovoj, u odijelima, samo
smo razvezali kravate. Čekali smo, jer smo morali, u kuhinji.
Naravno, povremeno bismo nešto čuli.
Onaj koji bi izašao, vratio bi se.
Svaki put je odgovor bio: “Ništa”, ali onda je Rory, zadnja nada, rekao:
“To.”
Rekao je:
“Koji je to vrag?”

Razmišljao je da veći dio puta prijeđe pješice, ali onda je ipak došao tramvajem i
autobusom. Na Posejdonovoj cesti izašao je stanicu prije, a sunce je bilo toplo i srdačno.
Hodao je i stao, nagnuo se - brže nego što se mogao nadati ili zamisliti našao se na
ulazu u Archerovu ulicu, bez olakšanja, bez straha.
Znao je da je tu, da je stigao.
Kao i uvijek, morali su tu biti i golubovi.
Smjestili su se visoko na električnim vodovima dok je ulazio u dvorište pred kućom.
Što je drugo mogao, nego ići dalje?

422
 Knjige.Club Books

Nastavio je i ubrzo stao.

Stajao je na našem travnjaku, a iza njega, dijagonalno, bila je Careyna kuća, pred
kojom je onda stajala s kabelom tostera. Gotovo se nasmijao kad se sjetio našeg teškog
života - nasilja momaka i braće. Vidio je Henryja i sebe na krovu, kao kakve klince koje
je poznavao i s njima nekoć razgovarao.
Prije nego što je i shvatio, izrekao je riječ: “Matthew.”
Samo moje ime, to je bilo sve.
Tako mirno i tiho - ali Rory ga je čuo - i svi smo u kuhinji zajedno ustali.

***

Nisam siguran da ću to ikad moći objasniti, ili da uopće ima neke nade ili što već.
Bože, kako da ovo napišem kako treba?
Sve što mogu je još jače lupati po tipkama da vam svima prenesem kako je to stvarno
bilo.
Jer, vidite, prvo smo svi jurnuli prema hodniku i iz dovratka iščupali paravan protiv
muha - onda smo ga, s trijema, ugledali. Dolje na travnjaku, odjevenog kao da ide u
svatove, suznih očiju, ali nasmiješenog. Da, Clay, nasmiješeni čovjek se smiješio.
Nitko mu se, začudo, nije primicao.
Svi smo ostali nepomični.
Ali onda smo se brzo prenuli.
Ja sam zakoračio i dalje je odjednom sve bilo lako. Ponavljao sam Clay, Clay, a moja
braća su navalila pokraj mene, preskakali su stepenice trijema i oborili ga na travnjak. U
pravom kolopletu tijela i smijeha.
I pitam se kako je sve to vidio naš otac koji se raspadao uz ogradu. Što je on mislio
kad su se Henry i Tommy, pa onda Rory, maknuli s mog brata. Kako mu je bilo gledati kad
su mu potom pomogli da ustane, stajao je pored njih i otresao prljavštinu, a ja sam prešao
posljednje metre da mu izađem u susret.
“Clay”, rekao sam. “Hej, Clay...”
Ali sad mu više nisam imao što drugo reći - dok si je taj dečko, koji je istovremeno bio
i glava kuće, napokon dopustio da padne - a ja sam ga držao, poput ljubavi, u zagrljaju.
“Došao si”, rekao sam, “došao si”, i tako sam ga čvrsto grlio, a onda smo se svi, svi
mi muškarci tamo, smiješili i plakali, plakali i smiješili, i jedno se oduvijek znalo, ili je to
barem znao on:
braća Dunbar mogu raditi što žele, samo se uvijek moraju vratiti kući.

423
 Knjige.Club Books

Napomena prevoditelja

Citati i termini koji se odnose na Ilijadu i Odiseju korišteni su prema sljedećim izdanjima:
Homer, Odiseja, preveo i protumačio Tomo Maretić, Nakladni zavod Matice hrvatske,
Zagreb, 1987.
Homer, Ilijada, preveo i protumačio Tomo Maretić, Matica hrvatska, Zagreb, 1961.

424
 Knjige.Club Books

ZAHVALA

Ne bi bilo ni braće Dunbar, ni mosta ni Claya da nije bilo čvrstine, smijeha i čistokrvnog
zajedničkog srca ljudi kao što su Cate Paterson, Erin Clarke i Jane Lawson - svi su sjajnooki
i iskreni. Svi su i sami momci Dunbari. Hvala vam za sve.
Moji prijatelji i kolege: Gatherine (Velika) Drayton, Fiona (Riverina) Inglis i Grace
(PP) Heifetz - hvala vam na strpljivosti. Hvala vam što ste bili spremni ostarjeti koje
desetljeće u spartanskim danima čitanja.
Tracey Cheetham: ako se mogla dogoditi 2016., onda se moglo i ovo. Najbolje s one
strane tih mostova.
Judith Haut: malo je ljudi moralo otrpjeti više mog idiotizma od tebe. To je taj
Arkansas koji nosiš u krvi. Zauvijek ti hvala na ljubavi i prijateljstvu, bez obzira na rijeku
ili grad.
William Callahan: možda nikad nećeš znati što si značio za ovu knjigu. Bio si tu da
me poneseš. Podmitio me da izađem iz Hada.
Georgia (GBAD) Douglas: posljednja pretposljednja. Nedostajat će mi naši intimni
razgovori. Čovjeka razbjesni kako uvijek imaš pravo. Možda ćemo i majice tiskati.
Bri Collins i Alison Kolani: dvoje vječitih spasitelja, nezamjenjivih.
Pouzdanim i lojalnim pomagačima moram zahvaliti što su mi tijekom posljednjih
desetak godina bili od pomoći, neki od njih i ne tako davno. Oni su:
Richard Pine, Jenny Brown (najljubaznija svih vremena), Kate Cooper, Clair Roberts,
Larry Finlay, Praveen Naidoo, Katie Crawford, Kathy (koja sve sredi) Dunn, Adrienne
Waintraub, Dominique Cimina, Noreen Herits, Christine Labov, John Adamo, Becky
Green, Felicia Frazier, Kelly Delaney, Barbara Marcus, Cat Hillerton, Sophie Christopher,
Alice Murphy-Pyle i (genijalne) Sandy Cull, Jo Thomson i Isabel Warren-Lynch.
Nikad ne podcjenjujte prijateljstvo i osjećaj drugarstva koje ste omogućili meni i ovoj
knjizi, zahvala ide sljedećima: Joan DeMayo, Nancy Siscoe, Mandy Hurley, Nancy Hinkel,
Amandi Zhorne, Dani Reinhardt, Tomu i Lauri McNeal, Andyju, Sally, Inge, Berndu,
Leeni, Raffu, Gusu, Twainu, Johnnyju i TW-u.
Posebno, uz zahvalu, želim spomenuti sljedeće:

425
 Knjige.Club Books

Blockie: zbog šetnji s Floydom, slušanja, Picassa. Svi putovi vode do Huddarta.
Angus i Masami Hussey: jer su promijenili sve, život, najbolje s različitih kontinenata.
Jorge Oakim: penjao bi se na svaki zid, bilo gdje. Hvala na svemu.
Vic Morrison: hvala ne samo na savjetima vezanim uz glazbu i dostave klavira (i
ugađanje) već i na životu ispunjenom umjetnošću i rizikom, i priči koja je dovela do
Robova.
Halina i Jacek Drwecki: hvala na ljubavi i prepirkama o začkoljicama poljskog jezika,
kao i za priče o izbjegličkim centrima i žoharima: onolikim!
Maria i Kiros Alexandratos: hvala za prva predavanja o gradnji mosta.
Tim Lloyd: zahvaljujem na pomoći i na svim savjetima koji su se ticali konja, kao i na
vožnji po Otfordu kad smo tražili nešto što bi nalikovalo na mazgu.
HZ: hvala na karakteristično trpkim savjetima i na sređivanju njemačkog da ne bude
knjiški.
Zdenka Dolejska: hvala na jednoj rečenici na češkom... sve se računa.
Jules Kelly: čuvar tajni prve klase.
Misteriozna Frau H.
I Tim Smith: hvala za nadahnuće i čekanje u vodi.
Drugom mz: desetljeća ne nestanu tek tako. Nestanu ovako. Hvala ti što sam vidio
kako bi život izgledao da nisam dovršio. Kao i uvijek, tvoj utjecaj je bio presudan.
I na kraju, svim mojim čitateljima svuda u svijetu, bez vas nema ničega. Hvala na
svemu u svemu.
Mz

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

426