Sveučilište u Zagrebu

Kolegij: Upravljanje informacijama i znanjem

Student: Karlo Ivković

Esej o poglavlju Kimiz Dalkir

Kimiz Dalkir poglavlju Introduction to Knowledge Management u knjizi Knowledge
Management in Theory and Practice pruža sveobuhvatan pregled evolucije
upravljanja znanjem, njegovih koncepata i praktičnih primjena. Intelektualni kapital,
tacitno i eksplicitno znanje, te zajednice prakse i interesa ključni su pojmovi koji
pomažu u razumijevanju kako znanje može biti strateški resurs.

Konceptualna analiza pojmova

Intelektualni kapital naspram fizičkog pristupa: Intelektualni kapital odnosi se na

nematerijalnu imovinu organizacije koja uključuje znanje, vještine, inovacije i odnose
koji pridonose konkurentskoj prednosti. Sastoji se od tri komponente: ljudskog
kapitala (znanja i vještina zaposlenika), strukturnog kapitala (organizacijski procesi,
procedure, patenti) i relacijskog kapitala (odnosi s kupcima, dobavljačima i
partnerima). Nasuprot tome, fizički pristup fokusira se na materijalne resurse kao što
su infrastruktura, oprema i fizički proizvodi. Dok fizički resursi mogu biti zamijenjeni
ili replicirani, intelektualni kapital je specifičan za svaku organizaciju i može biti
ključan za dugoročni uspjeh i inovacije.

Tacitno znanje naspram eksplicitnog znanja: Tacitno znanje je osobno,

kontekstualno i teško ga je artikulirati. To su neformalni i nevidljivi elementi znanja,
poput intuicije, iskustva i vještina stečenih kroz praksu. Primjeri uključuju sposobnost
iskusnog majstora da prepozna kvalitetu materijala ili profesionalnu intuiciju
liječnika. Eksplicitno znanje, s druge strane, može se lako kodificirati, dokumentirati i
prenositi putem pisanih ili digitalnih medija. Primjeri uključuju priručnike, tehničku
dokumentaciju, knjige i baze podataka. Dok je tacitno znanje duboko ukorijenjeno u
osobnom iskustvu, eksplicitno znanje je pristupačno i dijeljeno kroz formalne kanale.

Zajednice prakse naspram zajednica interesa: Zajednice prakse (Communities of

Practice - CoPs) su grupe ljudi koje dijele zajednički interes za specifično područje
znanja i redovito se sastaju kako bi razmjenjivali informacije, iskustva i rješenja.
Fokusiraju se na praktičnu primjenu znanja i kontinuirano učenje kroz interakciju.
Primjeri uključuju timove stručnjaka u određenoj industriji koji zajedno rade na
rješavanju problema. Zajednice interesa (Communities of Interest - CoIs) okupljaju
ljude s različitim pozadinama koji dijele zajednički interes za određenu temu, ali
možda nemaju isti nivo stručnosti ili praktične primjene kao CoPs. One su više
usmjerene na dijeljenje informacija i diskusiju nego na razvoj praktičnih vještina.
Primjeri uključuju online forume ili diskusijske grupe o hobijima.

"Upravljanje znanjem nije ništa novo"

Za ovu tvrdnju može se pronaći mnogo argumenata, i za i protiv, no osobno bih se

složio s navedenom tvrdnjom jer je upravljanje znanjem duboko ukorijenjeno u
povijesti, no razlika je što su danas količine znanja kojima se upravlja nezamislivo
veće.

Tako se prvi oblici upravljanja znanjem mogu se pratiti unazad do antičkih civilizacija
koje su razvijale knjižnice i arhive za čuvanje i širenje znanja. Na primjer,
Aleksandrijska knjižnica bila je središte znanja u helenističkom svijetu. Tijekom
srednjeg vijeka, samostani su čuvali i prenosili znanje kroz prepisivanje rukopisa.

Fredrick Taylor, otac znanstvenog menadžmenta, također je pridonio razvoju

upravljanja znanjem u 19. stoljeću. Njegove metode upravljanja temeljene na analizi
rada i dokumentaciji procesa mogu se smatrati ranim oblicima formaliziranog
upravljanja znanjem.

Tri generacije upravljanja znanjem

Fokus prve generacije (1990-e) upravljanja znanjem bio je na tehnologiji i
dokumentaciji. Organizacije su počele koristiti računalne sustave za pohranu i
organizaciju informacija. Uloge kao što su IT stručnjaci i menadžeri baza podataka
bili su ključni u ovoj fazi, jer su se usredotočili na prikupljanje, pohranu i
pretraživanje eksplicitnog znanja.

Druga generacija (2000-e) pomaknula je fokus na ljude i procese. Prepoznato je da

tehnologija sama po sebi nije dovoljna za učinkovito upravljanje znanjem. U ovoj fazi
naglasak je stavljen na tacitno znanje i važnost dijeljenja znanja među zaposlenicima.
Uloge kao što su menadžeri znanja, facilitatori zajednica prakse i stručnjaci za ljudske
resurse postale su ključne, jer su podržavale kolaboraciju, mentoring i izgradnju
mreža unutar organizacija.

Treća generacija (2010-e nadalje) upravljanja znanjem integrira tehnologiju, ljude i

procese, s posebnim naglaskom na inovaciju i prilagodljivost. Fokus je na stvaranju
kulture učenja i kontinuiranog poboljšanja, gdje su organizacije agilne i sposobne
brzo se prilagoditi promjenama. Ključne uloge uključuju voditelje inovacija,
stručnjake za analitiku i podatke, te lidera organizacijske kulture. Digitalne platforme
za kolaboraciju, umjetna inteligencija i analitika podataka postali su ključni alati za
upravljanje znanjem u ovoj fazi.