fantastični romani

Knjiga 15
 Urednik:
ĐURO PLEMENČIĆ
 ANGELO RITIG

SASVIM
NEOBIČNO BUĐENJE

Zagreb 1961.
 Izdavač:
Izdavačko poduzeće »EPOHA«
Zagreb, Bogovićeva ul. 3 – Poštanski pretinac 288

Za izdavača:
LJUBO GRUBOR

Tisak i uvez – »Vjesnik« Zagreb

 LICA:

Leo Gerdan

Verena Gerdan

Dino Karol

Ana Vidassi

Baltazar (Balto) Rinner

Augo Bernol

Karlo Guidoni

Mark Sor

Ervin Erkel

Viktor Mendoz

Ema Sturm

Radnja se događa godine 1980. u Nepoznatoj Zemlji

 I

Lijepo je vrijeme trajalo i drugi dan, kad su već rano izjutra oživjela
stubišta sudske palače. Rasprava protiv Dina Karola privlačila je od svog
početka mnoštva radoznalih, i to se zanimanje nije smanjilo ni nakon
gotovo dvije sedmice, kad su pitanja a i odgovori na sjednicama već
uvelike prelazili u rutinu, i kad se vidjelo da se neće saznati ništa više
nego što se znalo već mjesece i mjesece. Crnomanjasti Dino sumorna
pogleda, nalik na nekog guslača iz Španjolske ili Južne Amerike, duga
tijela, ruku, čvrsto sraštenih obrva, držao je dobro jezik za zubima, a kad
mu godina dana što su ga mijesili i natezali najiskusniji kriminalisti u
čitavoj zemlji, nije mogla izmamiti nikakvo novo ime, onda nije baš bilo
vjerojatno da će to poći za rukom starom Mendozu, dobroćudnom
predsjedniku suda, koji je sa sjajno riješenim slučajem Dina Karola
trebao slavom ovjenčan poći u mirovinu.
Karol se branio sam – veoma rijedak slučaj u pravosuđu – a bilo je
govora o tome je li to u skladu s propisima i koje su procesualne
posljedice te neobične okolnosti. Kad je saznao da kao vlastiti branitelj
ima pravo svjedocima postavljati pitanja, jedva bi dočekao ili uopće ne
bi dočekao da na nj dođe red, i svim bi se silama upinjao da svjedočenje
pretvori u odgovore na svoja pitanja, da svjedoka uvrijedi i omalovaži.
Osjećalo se pri svemu tome da Dino Karol neće dugo izdržati. Bio je
blijed, mršav, s dubokim kolobarima ispod očiju, s dubokim brazdama
na mladom licu – imao je jedva dvadeset i osam godina – a gusta,
kovrčava, crna kosa počela mu je za vrijeme suđenja naglo sijedjeti.
Vidjelo se da svim svojim žilama i živcima čezne da ta užasna muka što
prije svrši.
Današnja je sjednica bila, osim toga, unaprijed obilježena nečim
novim: u novinarskoj klupi sjedili su dosada reporteri koji su pisali
izvještaje iz sudnice, a ovaj put je sasvim skraja i sasvim do klupe za
svjedoke sjeo sam vrhovni šef javnog mišljenja grada, predsjednik
najvećeg novinskog i izdavačkog poduzeća Leo Gerdan. Još jučer nije
mogao prisustvovati puštanju u more broda koji će nositi njegovo ime –
čulo se da ima jake reumatične bolove – a danas je sasvim sam, istina sa
štapom, došao u sudsku dvoranu i sjeo, i dakako odmah je sav auditorij
zašutio, a svi se vratovi istegli. Dakle, ipak su bili ono dobro informirani
glasovi, da se Leo osobito zanima za proces, pa zaista možda želi da
predsjedniku suda, svom školskom drugu, pomogne i bude mu na usluzi.
Kraj Gerdana je sjedio njegov miljenik-novinar i neke vrste lični tajnik i
sekretar za štampu Augo Bernol. Nosio je uvijek, pa i sada, ombrirane
naočari, a oko vrata svijetložuti fotografski aparat iznad kojeg je virio
visoki fleš.
Predsjednik Mendoz je ušao na čelu velikog sudskog vijeća i svi su
vidjeli ili htjeli vidjeti da je neprimjetno kimnuo Leu. Otvorio je zatim
sjednicu i objavio da se prelazi na saslušanje Karla Guidonija, službenika
kriminalističke uprave grada. Časak kasnije čulo se kako sudski činovnik
u sobi za svjedoke proziva, a zatim je Karlo Guidoni mirno, polako ušao
u dvoranu, poklonio se sudu i na pokret predsjednikove ruke sjeo u klupu
za svjedoke. U ruci je držao veliku žutu kožnu torbu za spise.
– Vi ste Karlo Guidoni, zamjenik šefa uprave za kriminalistiku
grada?
– Jesam.
– Kad ste rođeni?
– Rođen sam 1. jula 1932.
– Gdje?
– U Palermu, od majke Marije i oca Lea – diktirao je Guidoni sam
dalje zapisničarima. – Oženjen sam, imam dvoje djece.
– Dobro. Iz spisa i saslušanja proizlazi da ste vi s jednom skupinom
službenika uprave 2. marta prošle godine bili na mjestu događaja gdje ste
okrivljenog uhvatili.
Dino Karol skoči i vikne reskim, neugodnim glasom, koji nekako
nije odgovarao njegovoj inače na svoj način skladnoj pojavi.
– To nije istina! Nije istina. Nisu me uhvatili!
Predsjednik suda se začudio:
– Kako nisu?
– Nisu, nisu. Ja sam se sâm predao! Molim da se to unese u zapisnik!
Sad Karol sjedne, a ustane tužilac.
– Predali ste se, Karol, jer ste se morali predati.
 Karol opet skoči:
– Nisam se morao. Predao sam se dobrovoljno. Neka se to unese!
Javni tužilac je bio malen, plavih očiju i kose. Imao je neobično
snažan glas. Govorilo se u gradu da je veoma okretan.
– Neka se unese! – odobri predsjednik suda. – Neka svjedok Guidoni
nastavi!
– Eto, probudili su me oko tri ujutro – počeo je policajac. – U luci su
naši organi opkolili jedno skladište i pri forsiranju iznutra su na njih
otvorili oštru paljbu. Dva su naša službenika poginula. Najmanje tri
bandita su pobjegli, a moglo ih je biti i četiri. Bilo je veoma mračno pa
se to nije moglo tačno utvrditi. Uhvaćen je jedini Dino Karol.
– Opet isto! Opet isto! – vikao je Karol.
Predsjednik ga prekine:
– Mi smo preslušali službenike koji su prisustvovali. Od vas želimo
saznati, što je sve prethodilo događaju, kako je došlo do toga da vaši
organi opkole skladište, i šta je bilo kasnije. Jednom riječju, željeli bismo
znati sve ono što vi o toj stvari znate. Kad ste stigli na mjesto događaja?
– Bilo je oko tri i dvadeset. Baš su odvozili dvojicu poginulih, a Karol
je već bio u našim rukama. Ja sam odmah naredio da se probude kolege
iz odjela za opojne droge, a onda sam kratko preslušao uhvaćenog.
Karol se na svom mjestu pomakne, ali nije ništa viknuo.
– Šta ste ga pitali? – zapitao je predsjednik.
– Pitao sam ga odmah tko su sukrivci. Nije ih htio odati. Vidio sam
da je jako nervozan, sasvim sigurno se bojao da se ne pronađe nešto
njegovo lično, nešto što je od početka htio zatajiti. Kad je Karol uhvaćen,
kraj njega je nađen revolver iz kojeg su bila ispaljena tri metka.
Smrtonosni meci, međutim, koji su ubili naše drugove, nisu bili ispaljeni
iz tog revolvera.
Predsjednik ga opet prekine – saslušanje nikako da uđe u uhodane
putove.
– To su nam već rekli balistički stručnjaci. Nas, međutim, zanima
okolnost koja mi se čini veoma važnom, a koju ovdje nismo raspravili:
kako je kriminalistička uprava saznala za skladište?
 Guidoni se baš spremao da odgovori, ali odjednom Karol skoči,
sijevne očima i zaviče promuklo i resko; vidjelo se da je sasvim
izbezumljen.
– Ma ne mu-či-te s ti-me? Šta vi znate čega se ja bojim? Šta mislite
da ste pro-nju-škali? Ja imam pravo da pitam. Poštovani predsjedniče,
dopustite da pitam! Što ste vi pro-njuškali?
Karol se posve okrene k predsjedniku i rekne brzo kao da se boji da
će mu nešto umaći...
– Dopustite da svjedoku posta...
Karol je strašno zamucao, zagrcao se i glas mu se izgubio.
– Postavite – rekne predsjednik mirno – ali u pristojnom tonu!
Karol je već bio sasvim promuknuo, jedva ga se razumjelo,
naizmjence bi vičući mucao, a onda bi se zagrcivao.
– Hoću da znam šta ste smislili! Vo...rite! Šta je to nešto posve lično.
Guidoni je sada ustao, pošao korak-dva prema optuženom. Svi su
ispružili vratove, a u sudnici je nastala tišina kao u grobu. Čak se i Dino
Karol nekako uvukao u se, smirio, samo su mu oči kolutale i dalje tmurno
sijevale.
– Dajem vam časnu riječ – rekao je Guidoni veoma glasno i veoma
razgovijetno – da ono čega se bojite, znam samo ja. I zato lijepo napolje
s imenima vaših sukrivaca, jer ako to sada ne uradite, Karole, kunem vam
se da ću ovamo dovesti biće za koje biste i život dali, samo da ovamo ne
dođe!
Optuženi kao da je izgubio dah. Htio je nešto reći, ali ga je glas izdao.
– Ja neću o tom dati iskaz – reče policajac – ako vi počnete
pripovijedati!
Karol sad kao da se malo pribrao: – Vi se ša... šali... te!
– Ne šalim se! – odgovori Guidoni mirno, nekako naročito, ledeno
mirno. – Ako ovaj čas ne progovorite, onda će dvojica naših službenika
koji stoje iza vaših leđa dobiti adresu... jednog lijepog dječaka...
Karol je začas nasmrt problijedio; vidjela je to čitava dvorana. Neki
su gledaoci počeli ustajati sa svojih mjesta, a i Leo Gerdan se na svom
mjestu malko pridignuo.
 Predsjednik suda se htio sad uplesti, ali kao da je i on izgubio dar
govora: rasprava je pošla čudnim tokom, i svi su vidjeli kako državni
tužilac sa svojim pomoćnikom nešto živahno raspravlja.
Guidoni je međutim još mirnije i ledenije nastavio:
– A evo, na tu ću adresu, koju zasada samo nas dvojica znamo, dati
da se preda i ovo što ste još lani naručili... pa niste mogli podići.
Guidoni je iz svoje torbe za spise izvadio sivo odijelce: kratke hlače
i kaputić za dječaka od tri, tri i po godine. Sa zelenim porubom.
U sudnici je zavladala nijema tišina; svi su čekali kako će se Karol
vladati. Karol je stajao kao gromom ošinut, a onda načinio nespretnu
kretnju, kao da želi preskočiti ogradu. Nespretno se onda trgnuo, i sada
su svi vidjeli kako mu u ruci blista velik automatski pištolj. Vidjeli su i
kako Guidoni skače u stranu pa zatim prema odjeljku za optužene, gdje
je došlo do komešanja – sudski policajac koji je stajao kraj optuženog
pokušao je da ga razoruža. Onda su odjednom primijetili kako se Karlo
Guidoni ruši na pod, i tad se začulo štektanje oružja nalik na fini zuj
šivaćeg stroja. Guidoni se uto već dignuo s poda i priskočio ogradi iza
koje je bio optuženi. Preko ograde se uto i Karol počeo rušiti: policajac
kraj njega držao je na kraju njegov revolver u ruci.
– Pucao je u sebe! – zahripa Guidoni. – Sada ipak nećemo ništa
saznati.
Sve se to odigralo tako brzo da u sudnici još nije došlo ni do prave
panike. Guidoni se još jedanput sagnuo k optuženom koji je visio preko
ograde:
– Kao da je još živ. Žurno po ambulantna kola!
U taj čas je jedan novinar pogledao pokraj sebe i vidio da se i Leo
Gerdan nekako složio u se. Taknuo mu je glavu, a onda počeo vikati sav
izbezumljen:
– Predsjednik Gerdan je pogođen! Brzo pomoć! Pogođen!
Karlo Guidoni se okrenuo, zatim priskočio i dignuvši Lea Gerdana
potrčao s njime na stražnji izlaz dvorane. Na prolazu je još doviknuo
dvojici detektiva neka pograbe i optuženog i dotrče za njim. Na ulazu ga
susretne neki mladić:
– Ambulantna kola su već ovdje! Za Karola! To su dežurna kola.
Dobro da su ovdje!
 – Dobro! – rekne Guidoni bez daha. – Za obojicu. Ali po stubištu
moramo polako.
Odnekuda su donijeli nosiljke, na njih brže-bolje stavili obojicu
ranjenika, i krenuli, i oprezno i žurno, niza stepenice. Na prolazu su u
međukatu čuli telefoniranje: to je novinar Bernol već javljao
senzacionalnu vijest da je Karol pokušao samoubojstvo. Za tragediju šefa
nije znao.
– Recite mu – vikao je Guidoni pri prolazu – neka odmah javi
doktoru Rinneru šta se dogodilo. Mislim da ih jedino on može spasiti.
Neka priredi sve za operacije!
 II

Da je poživio još stotinu godina, Leo Gerdan bi se uvijek sjećao kako

je to poslijepodne iznenada došao k svijesti. Da li je koja iskra spoznaje
bila prije toga, to nije mogao razabrati; bilo mu je kao djetetu u početku
pamćenja, kad se trajno uhvati neki, možda i slučajni moment i taj ostane;
možda je to boja nekog predmeta, miris ili neki subjektivno čudnovat
zvuk koji tu predodžbu čvrsto i trajno registrira.
Tako se Leo sjeća da je promatrao neko sivo-bijelo isprugano mače;
pogled mu je klizio niz bijelo krevetno rublje, plavi pokrivač i slijedio
polagane kretnje mačeta. Mače ga je promatralo i privijalo se uz mjedene
noge kreveta: očigledno je željelo da ga netko pomiluje. Leo je ispočetka
promatrao bez misli, štono riječ s potpuno praznom glavom, a onda mu
je odjednom sunulo u glavu, nije mu došlo nego baš sunulo, da je to mače,
sivo i pjegasto pokusna životinja njegova prijatelja doktora Baltazara
Rinnera. »Ima dva srca, ako ne i tri« – pomisli i polako ispruži ruku, a
mačić odmah podmetne leđa. Leo ga pogladi, a mače zaprede i zamahne
repom.
Te se zgode Leo sjeća, i tačno se sjeća da je mačić zamahnuo repom
baš dvaput, jedanput – i toga se Gerdan tačno sjetio – prema krevetu, a
drugi put prema umivaoničkoj školjci, koju je Leo primijetio, ali nije o
njoj razmišljao. Utonuo je u taj čas opet u polusan i sjetio se ili mu se
prisnilo, kako je u roditeljskoj kući bilo jedno slično mače. Ono je
pobjeglo pod ormar, a Leo se obazreo da nađe kakvu metlu ili što slično
pa da ga ispod ormara potjera. U taj čas je počela sa stropa padati žbuka
– i dalje se više ne sjeća. Pričali su mu kasnije mnogo puta da je to bio
velik potres, koji je u njegovu rodnu mjestu počinio silnu štetu, a njemu
su bile tek tri godine. I sada je njegov mozak blago prešao tu uspomenu,
a onda se odjednom trgnuo – trgnuo se sav kao vojnik na straži kad čuje
u daljini korak, ili predavač koji sanja da je ovaj čas osam i pet minuta, a
on ima tačno u osam predavanje o kojem ovisi, recimo, habilitacija na
sveučilištu.
Tako se Leo trgnuo na misao da se nalazi u bolnici. Pa jasno: soba je
bolnička, on to čak i zna, jer se odmah dosjetio da je mače kraj kreveta
Rinnerovo pokusno mače. Istina, možda to i nije Rinnerov odjel, možda
se on i ne nalazi u Specijalnoj sveučilišnoj klinici, ali je svakako u bolnici
– a to da se u takvoj instituciji odjednom, s neba pa u rebra proturi, mora
čovjeka trgnuti i prepasti, i Leo odjednom osjeti da je budan kao vozač-
početnik u žestokom prometu.
Počeo je, naravno, odmah razmišljati kako je dospio u bolničku sobu.
Glava ga je prilično boljela, što je više razmišljao, boljela ga je sve to
više, ali Leo je razmišljao i na kraju počeo hvatati konce.
Da, sigurno je na Rinnerovu odjelu Specijalne sveučilišne klinike,
zavoda znamenitog u čitavom svijetu, Zapravo, čudno je kako su mu dali
jednostavnu sobu, a kad je kod Balte ležao njegov školski drug Rosena –
čudne glavobolje i sumnja na tumor – imao je kudikamo ljepšu sobu, u
prvom redu veću. Da, nema sumnje ova soba je malena, i bit će da je ipak
negdje drugdje. Četiri zida, bijelo obojen ormar, jedna, samo jedna
stolica, krevet, obični bolnički krevet, zidna školjka za umivanje s
ogledalom. I ova mačkica – a zapravo je i to čudno, gdje bi u Rinnerove
normalne sobe ušlo pokusno mače ili mače uopće? Baš kao da su ga
smjestili u sobe za bolničke sestre ili za kuhinjsko osoblje. Leo nije bio
na takve stvari osjetljiv, ali to je naprosto čudno i ne da se objasniti. A,
ako nije u bolnici, onda je još čudnije. Jedno je sada jasno osjećao, da je
bio dugo i teško bolestan. To je, kako mu se mozak sve više sređivao, sve
to jasnije razabirao. Čitavo ga je tijelo nekako boljelo, i bogzna hoće li
moći na noge. Osjećao je kao neku odbojnost prema pokretima, prema
svijesti uopće, pa ipak mu je neki glas, daleki neki glas govorio: »Ne
predaj se, Leo!«
Tako ga je taj glas natjerao da najprije digne ruku, a onda se sagne i
ponovo pogladi sivo, isprugano mače. Ovaj put nije pri tom pogledao
mačkicu – koja je i opet glasnije zaprela i zamahala repom – već svoju
ruku. Bila je to njegova desnica, i on je njome mačetu prolazio preko
leđa, polako jedanput, dva i tri puta. Pričinilo mu se da to nije njegova
ruka. Mora da ipak nije pri svijesti – ne, nije njegova ruka. Njegova je
ruka kratka, široka, debeljkasta, nokti široki, kratki, a ruka koja je gladila
mačku bila je dugoprsta, s lijepim, malko kao ženskim noktima. Okrene
ruku s dlana: čudna, strana ruka. Pogleda sada ljevicu, koja je ležala na
plavom pokrivaču. Ista stvar: to naprosto nije njegova ruka.
 U taj čas opazi noćni ormarić: razgledao je sobu i posve pregledao
noćni ormarić. Na ormariću je stajala svjetiljka, obična električna
svjetiljka, ali pod njom je bilo tipkalo – na tipkalu tipka za svjetlo, on ju
je odmah pritisnuo i svjetlo se upali, pritisne još jedanput i svjetlo se
ugasi. Bilo je još jedno tipkalo, očigledno za signalizaciju. Gerdan se čas
kolebao, a onda čvrsto pritisne, privuče ruke k sebi i pričeka.
Bilo je to zvonce, i on ga je čuo u daljini, a odmah zatim i nekoliko
glasova. Činilo mu se da čuje jedan muški i nekoliko ženskih glasova,
kao da se o nečem prepiru. Taj čas mu jasno sine u glavu: ne vjeruju da
je netko iz njegove sobe zazvonio. Mora da je bio teško bolestan, možda
su ga držali kandidatom smrti, šta li? U taj čas je u jedno bio siguran: ako
pozvoni još jedanput, odmah će koraci poći hodnikom, pozvat će
liječnike, Rinnera ili koga drugoga. Digne desnu ruku, ispruži prst,
polako napipa tipku i onda čvrsto upre.
Da, nije se prevario. Glasovi na hodniku su smjesta umuknuli, a
nečiji korak se poče približavati. Jasno je shvatio sve šta će dalje biti:
zavirit će bolničarka u njegovu sobu i otići po liječnika, najvjerojatnije
po dra Rinnera ili Anu Vidassi. Da, možda po Anu, ako je sada njezin
turnus.
Koraci su došli sasvim blizu, netko pritisne kvaku na vratima. Kao
da se malko o nečemu predomišlja, a onda se vrata otvore i glava mlade
medicinske sestre proviri u sobu. Zatvorila je za sobom vrata, pogledala
ga i upitala:
– Probudili ste se? Boli vas?
– Boli me glava – odgovori Gerdan.
»I glas kojim sam odgovorio čudno zvuči« – pomisli. – »Nekako je
drukčiji, kao da nije moj, kao da me ni jezik pravo ne sluša.«
Bolničarka je htjela još nešto reći, ali onda opazi mače kraj kreveta,
brzo se sagne i dohvati ga.
– To je zacijelo mačka sa dva srca? – upita Gerdan.
Medicinska sestra se malko lecne, pogleda ga pažljivo i onda rekne:
– To je laboratorijska životinja, ali još nisu s njom pravili pokuse, ne
bi se inače šetala. Sad ću poslati doktoricu.
– Doktoricu Vidassi?
Medicinska sestra opet pogleda u čudu.
 – Da, doktoricu Vidassi.
– Nema doktora Rinnera?
– Doktor Rinner je u operacionoj dvorani. Sići će kad bude gotov,
mislim ukoliko bude trebalo.
Sestra naglo prekine razgovor, otvori vrata i iziđe.
Gerdan ostane sam i u taj čas jasno osjeti: nešto nije u redu. Sad se
jasno sjetio da je bio u sudskoj dvorani. Da, Karol je pucao... i tamo se to
njemu moralo dogoditi. Dignuo je ruku i otvorio jako usta, nešto je
viknuo... Gerdan je u taj čas osjetio da više ne može misliti, ne može
shvaćati. Da tako je bilo. Ali, što je ono najvažnije, što je zapravo
najvažnije što ga smeta, što bi sada najprije valjalo riješiti?
Onda se sjeti: gdje je njegova žena? Gdje je Verena? Prije dvije
godine imao je gripu i Verena se nije dala od njegova kreveta, a nije to
bila nikakva bolest. Istina, liječnici uvijek sumnjaju, nakon svake se
bolesti, poslije svakog simptoma može sakrivati nešto maligno, svemu
treba ići na dno, i njemu su u sobu dovlačili aparate; različiti aparati za
mjerenje, promatranje, registriranje ulazili su mu u otvore tijela. Jer,
zamislite da slavni doktor Rinner napravi grešku, i to baš na svom
velikom prijatelju. Izmučili su ga dobro, ali Verena je čitavo vrijeme
sjedila kraj njega, umirivala ga kad se ljutio, borio protiv toga da mora
baš sve probe do kraja iskusiti, čak je svoju postelju dala premjestiti u
njegovu sobu. Jasno, koliko su ga probe ljutile, toliko ga je Verenina
prisutnost umirivala i radovala. Žarko on svoju ženu voli, pa svi to znaju.
A sada je nema! Baš je lud, pa trebao je najprije to pitati bolničarku. Da
je ovdje Verena, prestala bi ga glava boljeti, ona bi samo svoju ruku
stavila na čelo, i bol bi jenjala. Čim dođe doktorica Ana, to je prvo što će
je upitati.
Uto začuje razgovor izdaleka, onako kao i prvi put kad je pritisnuo
tipkalo: dubok muški glas, dva-tri ženska. Gerdan je načas pomislio da
ponovo pozvoni, osjećao je želju da razmrsi taj čvor, da obavijeste
Verenu neka dođe, neka bude kraj njega. Ovako ima osjećaj kao da je
doživio avionsku nesreću u nekoj nepoznatoj zemlji. Ništa se ne bi
začudio da je ona medicinska sestra progovorila arapski ili španjolski.
Hladna li svijeta, hladna li ponašanja! Da, treba da dođe Verena i da
napravi red. Doktor Rinner je uvijek malko pretjerivao u Specijalnoj
sveučilišnoj klinici s tom svojom suvišnom disciplinom: pa ti se njegovi
namještenici boje i svoje sjene!
U taj čas krenu koraci prema njegovoj sobi, muški i ženski. To
sigurno još nije Rinner, ali možda Ana Vidassi i koji sekundarni liječnik.
Gerdan osjeti kako mu srce snažnije udara: odmah će im on reći neka
zovu Verenu, pa neka ona dalje uređuje i određuje.
Vrata se počnu otvarati, i on nekako instinktivno privuče ruke k sebi.
Te čudne ruke: kao da je osjećao da će one zamrsiti njegov položaj.
Ušla je Ana Vidassi i odmah za njom jedan muškarac, visok, snažan,
oštra pogleda. Pogledao je po sobi preko Aninih ramena. Čudan svat: nije
liječnik.
– Vi ostanite časak vani! – rekla mu je Ana.
Ana i Gerdan se načas pogledaju. U njegovu pogledu svakako je bilo
i pitanje i čuđenje, on je jasno osjetio kako je to njegov pogled morao
odraziti. Vidjelo se to i po njezinim očima, po izrazu lica. Šta joj je? Pa
njih dvoje su bili zaista veliki prijatelji. Doktor Rinner je bio čudan
čovjek, voli, istina, Anu, ali je i savršeno muči. Dane i dane bi je znao
gnjaviti zbog sitnica, a ako koji njegov pokus ne bi uspio, uvijek bi bila
kriva ona, njen nehaj, nedostatak pažnje i budnosti, a radilo se uvijek o
mikrosekundama i mikromilimetrima, i kako se sve te mjere ne zovu. A
tko je uvijek išao jadnoj Ani u pomoć, tko ju je tješio, grdio tvrdoglavog,
užasno trvdoglavog doktora, tko je bio savjetnik čitavoga grada i okolice,
a Anin napose. A sad ga gleda i šuti, mjesto da odmah skoči k njemu,
sjedne k njemu na krevet, opipa mu čelo, učini makar kakav prijateljski
gest. To je sve zacijelo Rinnerovo maslo; bogzna, kakve je taj opet
smušene odredbe izdao.
Ana ga je i dalje gledala: »kao da sam joj nekog ubio« – pomisli Leo
i odluči da šuti.
Ana se na kraju odlučila da progovori; riječi su joj nekako teško
izlazile:
– Vaše ime?
Da ga je pitala ne znam šta, da mu je rekla najčudnije,
najnerazumljivije stvari, ne bi se Leo toliko začudio. Bilo mu je kao da
ga je udarila maljem, a sad je još s nekom čudnom napetošću čekala šta
će odgovoriti. Pokušao je nešto reći, a onda mu provali iz usta, zapravu
iz čitavog njegova bića, tijela:
– Neka odmah dođe Verena. Šta nju ne zovnete. Šta ne zovnete
Verenu? Ma, šta je tebi Ana?
Vidio je kako je Ana problijedila, kako se trgnula i nehotice pošla
prema vratima.
– Ako odmah ne dođe Verena – dodao je – načinit ću skandal! Nikad
to neću Rinneru oprostiti! A ja mislim...
Ana Vidassi je izišla iz sobe kao da ju je vjetar iznio. Čuo je kako
pred vratima nešto govori i kako joj muški glas odgovara. Činilo mu se
kao da mu govori neka ne ulazi, neka nikako u sobu ne ulazi.
Gerdan se bio snažno nagnuo naprijed i glava ga je silno zaboljela.
Ipak, osjećao je veliko olakšanje. Neka, sad im je rekao! Čovjek može
biti sto puta liječnik, ali mora ostati čovjek. Zaista, imaju pravo kad kažu
da Rinner ne zaslužuje Nobelovu nagradu; on je sjajan kirurg ali nije
nikakav krčilac novih putova, a, uostalom onaj tko želi tu visoku nagradu,
mora imati i neke ljudske kvalitete. Čekajte, njemu su na raspolaganju
stupci svekolike štampe, a o ovome bi trebalo i knjigu napisati!
U taj se čas začuje u dnu hodnika korak. Leo je odmah znao da dolazi
Rinner, njega su odmah obavijestili čim je izišao iz operacione dvorane.
Po koraku se čulo da se žuri, i Leo se odmah malo ublaži. »Sve će to još
dobro svršiti« – pomisli – »mi smo bolesnici uvijek nestrpljivi.«
Doktor Baltazar Rinner je ušao u sobu kao vjetar. Otvorio je vrata
širom, rekao brzo onom visokom muškarcu – bio je pred vratima još
jedan muškarac, ali ga Leo nije dobro vidio – neka obojica nekamo otiđu,
valjda na dno hodnika ili u drugu sobu, a onda je zovnuo Anu. Obadvoje
su ušli u sobu i zapiljili se u Lea, a on je odjednom postao miran i veoma
sabran. Bolesnik treba imati strpljenja. Ali za Verenu će ih odmah pitati.
– Balto, zdravo! Jeste li obavijestili Verenu?
Ipak, je li sve ovo zbilja? Ovo što je sada vidio nije bila stvarnost,
nikako nije bila normalna prirodna stvar. Primijetio je kako su se doktor
Rinner i Ana Vidassi zgledali, i kako se Rinnerovo lice počelo nekako
komično mrštiti, čas kao da se Balto nečemu silno raduje, onda opet čudi;
dizao je obrve uvis, Čak se nekako kreveljio – a to Balto – zaista nikad
nije radio!
 – Dobro, šta je? – pitao je Gerdan, i onda dodao slog po slog: –
Pitam... jeste li obavijestili Verenu?
I sad je Rinner rekao stvar beskrajno čudnu, ukoliko nije sanja u kojoj
ništa nije čudno:
– On više ne muca! Zanimljivo, to potvrđuje izvjesne teorije!
– Ja nikad nisam mucao! – vikao je Leo. – Jeste li javili Vereni?
Želim da ona dođe!
– Čini se da je stvar išla dalje no što smo računali – rekao je doktor
Rinner. – Izvršite sve probe koje su potrebne, i ja ću onda odlučiti. Mislim
da se neću opirati prijevozu.
Leo je odjednom vidio, da se Rinner uopće ne osvrće na ono što on
govori. Neka nevjerojatna stvar stoji među njima, nešto što lomi
prijateljstvo, sve stare, prastare veze među njima, nešto postoji što je
stvari gvozdenom snagom obrnulo naglavce. Leo je odjednom jasno
osjetio da Verena neće, ne može doći.
Rinner i Ana još jedanput pogledaju jedno drugo, bace letimičan,
nekako rastresen pogled na Lea, pa krenu prema vratima. Leo se makne
na krevetu, i onda ga ponovo uhvati neka sila izvan njega.
– Balto, Balto– dovikne – molim te, molim te ko boga, pošalji ovamo
Verenu!
Doktor Rinner se načas okrene, pogleda ga čudno i ode. Leo je osjetio
jasno kao dan: pogledao ga je okom stručnjaka, a ne prijatelja! A osim
toga, i Balto je u tom pogledu izražavao tešku brigu!
Posljednjih minuta, baš ovih što su Rinner i Vidassijeva bili u
njegovoj sobi, u Gerdanu se javila žarka želja da pogleda kroz prozor.
Samo da može ustati i pogledati kroz prozor! Neka odu, a on će k prozoru
da pogleda napolje. Ako je java, a ne san, onda je Rinnerova specijalna
klinika na brijegu: s desne se strane vidi brodogradilište, daleko desno
nižu se naselja uz obalu a a lijeve strane se vidi luka. Gerdan je u glavi
zamislio tačnu sliku, i jedno je znao: ako to vidi kroz prozor, onda je sve
ovo strašna zbilja, čudna, nemoguća, nelogična, ali je to zbilja. Možda je
on lud, ali ne, u to ne vjeruje – mozak mu radi normalno, u to je uvjeren.
Digne se iz kreveta. Išlo je lako, i čak osjeti glad. Baš je bio gladan.
Malko mu se u glavi zavrtjelo, ali je prišao k prozoru. Pa ležao je u
suterenu, visokom suterenu, i tek se u daljini vidjelo more, a bližu
panoramu je sakrivao cvjetnjak, grmovi ruža i živica. Malko se zamisli,
a onda privuče k prozoru stolicu, stane na nju i pogleda. Bio je krasan
dan, spuštalo se veče i more se ljeskalo u ružičastim prelivima. Gerdanu
se stisne srce, ali se odmah trgne, pruži vrat. U tren je oka jasno shvatio
da je slika pred njime potpuno zbiljska. Luka je na svome mjestu,
brodogradilište, pristanište, jasno je raspoznao i bijeli trup broda »Leo
Gerdan«. Kako je dobro taj brod poznavao: znao je da će brod nositi
njegovo ime pa su ga brodograditelji mnogo puta pozivali na brod,
pokazivali mu uređaje koji su imali biti posljednji treptaj tehnike. Gerdan
je posredovao da u njegov grad dođe izumitelj novog zaštitnog uređaja
za brodove Tarconi, i »Leo Gerdan« je među prvim brodovima s tim
novim osiguranjem. Gerdan se sjeti kako je iz naslonjača promatrao na
televizijskom ekranu dugački, elegantni brodski trup okićen zelenilom.
Bio je početak marta, i nestalnost vremena razabirala se po
mnogobrojnim kišobranima u rukama rijeke posjetilaca, koji su se gurali,
skupina koje prestizavaju jedna drugu, sve u nadi da će nešto više vidjeti
i čuti. Svjetina je bila nepregledna, a ljudi su poput velikih jata šarenih
ptica prekrili i brijeg iznad brodogradilišta, popeli se na željezne
konstrukcije dizalica, dokova, radionica; televizijska kamera bi časkom
prošetala iznad mora i pokazala tisuće čamaca, velikih i malih, na jedra i
motor, i na kraju, malo podalje, grupu ratnih brodova i redove mornara u
bijelim uniformama.
Društvo koje se tog dana kod njega, poznatog pisca i nobelovca,
skupilo bilo je šaroliko. Tu je bio doktor Rinner, glasoviti kirurg i
kandidat za Nobelovu nagradu, Bernol, reporter »Mediterana« u kojem
je Gerdan bio predsjednik, Ana Vidassi, prvi pomoćnik zaslužnog kirurga
i njegova prijateljica.
Netko je poveo razgovor o temi godine, kako su taj slučaj nazivali u
gradu. Radilo se o procesu protiv nekog Dina Karola, zapravo o velikoj
aferi oko prodaje opojnih droga.
Obraćajući se reporteru Bernolu, doktor Rinner reče:
– Pomognite ovim jadnim kriminalistima! Godinu dana se natežu
oko slučaja tog Dina Karola, tražili su sukrivce i na kraju pred sud
izvukoše samo Dina i nikoga više.
 Rinner je sad ušao u interesni krug istaknutog kriminalista Karla
Guidonija, koji je također bio prisutan i bilo je očigledno, da stasiti
kriminalist treba u tom času upasti s nekom vješto nanišanjenom
dosjetkom. Do borbe riječima nije, međutim, došlo, jer je u taj čas ušla u
sobu Verena, Gerdanova mlada žena koja se baš spremala da ode na
svečano porinuće broda.
– Prijatelji zar nećemo zakasniti?
Gosti brzo ustanu, oproste se od domaćina i odu s Verenom.
U sobi su ostali bolestan domaćin Leo Gerdan i kriminalist Karlo
Guidoni.
– Htio bih vas nešto upitati – reče Gerdan Guidoniju. – U koliko sati
sutra svjedočite na suđenju Dinu Karolu.
– Ja sam prvi svjedok, predsjedniče. Možda će biti nekih formalnosti,
ali ću vjerojatno odmah u devet biti preslušan.
– Doći ću i ja – rekne Gerdan. – Pazite, sjedit ću iza vas. U prvoj
klupi, odnosno u prvom redu.
– Slušajte sada dobro – reče Gerdan. Protiv Dina Karola vođena je
istraga godinu dana, i njemu je pošlo za rukom da sačuva u tajnosti sve
svoje saučesnike. A ipak liječnici kažu da je gracilne naravi, slabih
živaca, jednom riječi nije čovjek koji bi normalno mogao da tako dugo
odolijeva istrazi. Ne vjerujem da biste vi opet bili tako baš sasvim
nesposobni?
– Sve smo radili – klimne Karlo Guidoni. – Dolazile su kolege iz
drugih gradova, iz međunarodne, pa vi znate...
– Dobro. Pođimo dalje! Karol je radio doduše u banci, ali na poslu
koji baš mnogo ne zahtijeva. Svršio je jedva dva razreda više gimnazije,
daleko ispod prosjeka sredine u kojoj živi. Hoću reći, normalno ne bi on
smio biti čovjek koji bi učinio taj podvig: pa već godinu dana on vuče
sve nas za nos! Ne samo vašu službu, već svu našu javnost.
Karlo je samo turobno zaklimao glavom.
– Dobro, recite kojeg je datuma to bilo, kad ste krijumčare heroina
iznenadili u lučkim skladištima? Uhvatili ste Karola, a svi drugi kao da
su se isparili.
– Sutra će biti baš godinu dana. Ne znam po koji smo put morali
tražiti dopuštenje da produžimo istragu. Posljednji put nam više nisu dali.
 – Baš sutra – rekne Gerdan i srkne malo vina. – Vidite, Karlo, ima
dva mjeseca što sam došao na misao: šta je Dinu Karolu dalo toliko
snage, da izdrži tako dugu i strašnu opsadu i da se ne preda?
– Strah pred saučesnicima, šta bi drugo bilo?
– Vidite, ja nisam u to vjerovao, i preporučio sam novinarima našeg
lista da tragaju u izvjesnom smjeru. Istina, izdajice plaćaju smrću i strah
sigurno postoji, ali tu svoju veliku snagu on mora da dobiva s druge
strane.
Gerdan načas zašuti, a onda reče:
– Hoćete mi, Karlo, dodati onaj zamotak.
U kutu sobe, na stolu od ružina drveta, bio je zamotak u svijetložutom
papiru. Guidoni ga donese i preda Gerdanu. On polako razmota i izvuče
svijetlosivo odijelce za dječaka od možda tri, tri i po godine.
– Gdje se to našlo? – pitao je Guidoni teško susprežući nestrpljenje.
– Neću da ovdje pričam iz početka; Karol je svoju ljubav vješto krio,
ali ovo ovdje je on kupio. Zapravo naručio. Naručio u jednom drugom
gradu, a onda po to nije došao. Nije došao, naravno, jer nije mogao, bio
je već u vašim rukama.
– Ako smijem pitati kako su vaši momci došli do toga?
– Dao sam im tačne upute šta da traže i gdje da traže. No to sad nije
važno. Nego slušajte! Vi morate sutra odigrati veliku ulogu. Dino je
hrabar, jer brani čast svog djeteta...
– Mislite valjda, predsjedniče: djeteta i njegove majke? Možda mu je
i žena.
– Ne vjerujem – odgovori Gerdan. – Da je žena, to bi se znalo.
– Da – nasmiješi se Guidoni – valjda bismo to onda i mi znali.
– Pazite dalje, Karlo! Karol je odbio advokata i brani se sam. Svi
znamo da je to učinio pod pritiskom bande koja se boji da bi se Dino pred
svojim braniteljem lakše zatrčao pa ih izdao kojom neopreznom riječi.
Karol je sada sam svoj advokat, pa ima pravo postavljati pitanja. Tim se
pravom služi i gdje treba i gdje ne treba; kad mu vi natuknete nešto o
djetetu ili u prikladan čas pokažete ovu garnituru, onda bi on mogao
progovoriti. Ja sam predsjednika suda, svoga starog prijatelja Mendoza,
obavijestio o tom planu.
 – Ne znam – reče Karlo Guidoni. – Vraška je to banda, predsjedniče.
Ne vjerujem. Znate li da su Dinu pokušali krišom dostaviti otrov.
– Kada?
– Prije dva mjeseca. A ja vjerujem da taj otrov nije imao služiti zato
da Dino nekog otruje.
– Već da sebe ubije, ako dalje ne bude išlo.
– Da, i sve smo učinili da vidimo tko to šalje, pa opet nikako da
nađemo.
Gerdan se zamisli, a onda rekne polako:
– Dat ću vam sve ovo, pa barem pokušajte. Još uvijek sam optimist.
Poslovica kaže da je najbolja prva misao i prva odluka.
– I vi ćete doći u sudnicu, predsjedniče?
– Bit ću odmah iza vas, Karlo.
U taj se čas izdaleka čuo zvuk motora. Iz početka slab i rezak,
dobivao je nekako na širini i postao na kraju snažan i blizak.
Karlo pođe na verandu, a Gerdan dohvati čašu i popije ostatak vina.
Uto se vrati Karlo; lice mu je sjalo.
– Čitava flota čamaca i brodica! Idu zacijelo ovamo da vas pozdrave.
– Lijepo – hajdemo onda na verandu da vidimo!
Karlo pomogne Leu da se digne i njih dvojica pođu zajedno prema
verandi, koja se sva kupala u suncu i odsjevu ružičastih zastora.
– Dobro, predsjedniče – vrati se Guidoni na prijašnju temu. – Kako
ćete vi sutra na raspravu.
– Već je najgore prošlo – rekne Leo. – To je uvijek tako kod tih mojih
napadaja. Danas mi je već mnogo bolje, a sutra ću već moći hodati. Pa
ako ustreba, pomoći će mi.
Došli su na verandu i Karlo otvori širom veliki dvokrilni prozor u
sredini. Čitava flota, stotinjak motornih čamaca i nekoliko brodica
manevriralo je u polukrugu da uđu u prostran zaljev ispred Gerdanove
vile...
Svega se Gerdan sjećao. Misli su mu navirale čudnom brzinom, a
imao je osjećaj kao da njihovu projekciju gleda na zidu.
Trgne se i stavi stolicu na mjesto, a onda sjedne na rub kreveta.
Pogled mu padne na ruke koje su mu se učinile nekako čudnima, tuđima,
mrtvački blijedima, i on osjeti da je u njima možda ključ tajne. Osjeti
odjednom kao da će mu glava sići s tijela – baš tako je osjetio: kao da mu
je netko objema rukama uhvatio glavu i nastoji mu je skinuti. Časkom je
osjetio da je daleko od svog tijela i da ga promatra odnekud s visine.
Krajnjim naporom digne ruku i pogladi se po kosi: bio je kratko ošišan,
ali kosa – čudna, tvrda čekinjasta kosa, a on zna da ima mekanu,
prosijedu, prorijeđenu. Čudno – okolica topografski sva u redu, a on, na
njemu sve u neredu. Pogladi se po licu: bio je glatko obrijan (mora da su
ga po kliničkom propisu brijali dok je ležao u nesvjestici) danas ujutro.
Leo onda čvrsto stisne ruke, i osjeti da mu je malo lakše. Taj stisak
kao da je glavu i tijelo nekako približio. Onda mu odjednom počnu i misli
sređenije teći. Padne mu na um kako će riješiti tajnu koja se oko njega
zaplela. Lice – on se rukama pogladi po licu kao da se umiva. Digne se
polako s kreveta i svladavajući vrtoglavicu, počne teturati prema
umivaoniku. Onda klone i opet se pridigne: nad umivaonikom je bilo
ogledalo i onamo ga je vuklo svom silinom. Još je u sobi bio suton, pa će
u ogledalu vidjeti svoje lice.
Pogledao je i nije vjerovao svojim očima. Ispod ogledala je bila
električna sklopka; on je pritisne i soba zasja električnim svjetlom.
To i nisu bile njegove oči.
Iz ogledala je gledao u nj, mršav, beskrajno bijedan, mrtvački blijedi
lik Dina Karola.
 III

Gerdan se glavinjajući vrati krevetu i sjedne. Bio je potpuno satrven.

Sve je jasno, barem s jedne strane: zašto se njegovi najbliži prijatelji
prema njemu tako ponašaju, Rinner, Ana... zašto Verene nema ni blizu.
Onaj visoki klipan, što se pojavio na vratima – sad je sve jasno: agent
uprave sigurnosti koji pazi da Dino Karol, tobožnji Dino Karol, ne
pobjegne. I ono pitanje doktorice Vidassi kako mu je ime, sad je i to
razumljivo. Ti su doktori ipak malo odviše drski, upravo bezočni: pa
svakom je djetetu jasno da su pretjerali s transplantacijama i plastičnim
kirurškim zahvatima. Očigledno su mu s mrtvoga Karola štošta
nakalemili – Leo nije ni časa sumnjao da je Karol mrtav, jer živom
čovjeku ipak ne bi skidali komade lica, ruke, kosu, tko zna što mu još sve
nije svjetski kapacitet doktor Baltazar Rinner nacijepio, a možda i
promijenio. Dakako sad će toga tobožnjega Dina Karola, koji nije nitko
drugi nego pravi pravcati Leo Gerdan s nekoliko novih dijelova tijela,
prevesti u zatvor i poslije mu suditi i zbog onih ubijenih agenata za
suzbijanje trgovine opojnim drogama i za događaje u sudnici.
Gerdan se poče pipati po grudima, nogama... sad već zaista nije znao
što je njegovo, što nije. Doista, pomisli, imat ću muke dok dokažem tko
sam i što sam. Ljudi će gledati ovu omraženu njušku i dokazuj ti njima
koliko te volja!
U taj mah mu padne na pamet još jedna misao. Jasno je da Rinner
tačno zna šta je posrijedi. Ili je taj zahvat nešto nedopušteno, pa želi oprati
ruke, ili želi postići veliki, gromoglasni efekt, pa će pustiti suce da sude
tobožnjem krivcu, a onda će na kraju ustati i kazati: »Pa ljudi, to vam je
Leo Gerdan, ja sam ga samo malko uredio, malko sam ga čak poljepšao
i pomladio, istina s dijelovima njuške onoga gangstera!« Tko bi to drugi
mogao na čitavom svijetu, i na kojoj bi to drugoj klinici tako sjajno
uspjelo...?
»Sve je to lijepo – pomisli Gerdan – ali pamet mi niste uzeli, a ni
povrijedili. Osjećam da mislim logično, kao što sam uvijek mislio. Sve
što imam, sâm sam izborio, sam svojim radom, pregaranjem, tolikim
noćima koje sam prosjedio za pisaćim stolom i strojem. Sto mi se puta
činilo da ništa od onog što sam napisao, neće biti ni dobro primljeno ni
povoljno ocijenjeno, ali uvijek mi je neki glas govorio neka se ne predam,
neka ustrajem, da uprem još malo, da još jedanput pokušam. I onda me
kritika osjetila, baš je tako, osjetila me, nakladnici su počeli trčati za
mnom – i nagrade su i priznanja počela pljuštati...
Da, svi su odjednom spoznali da neugledni, po svome vanjskom
izgledu prosječni i osrednji mladić ima u sebi silnu snagu, jarku vatru
koja mu daje silovitu moć izraza, a njegovoj fabuli svježinu brdskog
vjetra. A onda je došlo poznanstvo s Verenom, i film njegova života
postade obojen najvrelijim, najtoplijim bojama... »Ej brate dragi, borit
ćemo se mi još – pomisli Gerdan. – Ako Rinner misli sebi pribaviti novu
slavu ovakvim trikom, može on zaluditi sve redom, i liječnike, i pravnike,
i ne znam koga – ali još nekog mora svladati: logičan, snažan um, od
kirurškog noža nedodirnut mozak pisca i pjesnika, književnika i novinara
Lea Gerdana! Jesu li Rinner i Ana računali i na tu zapreku smišljajući
svoj trik?«
U taj se čas otvore vrata i u sobu uđe ona medicinska sestra koju je
prvu ugledao kad se prije dva-tri sata probudio. Vukla je za sobom stolić
s večerom i dogurala ga pred Leov krevet. Rasporedila je preda nj najprije
tanjur sa žlicom, viljuškom i nožem, a zatim je u tanjur ulila vrelu i gustu
čorbu.
– Morate biti jak – rekla je – primarius želi da vas sutra ujutro preda
sudskoj bolnici.
»Moram sačuvati živce«, pomisli Gerdan, »to je zapravo ono glavno.
Moram sačuvati živce i snagu rasuđivanja. Ako želim da te snage –
egoistične i špekulantske, koje se očito na meni žele proslaviti, obogatiti
svoju reputaciju bez obzira na to koliko ću ja zato platiti – prisilim da
popuste, onda moram zadržati živce. Jedina sila kojom raspolažem jest
logična moć rasuđivanja, moć uvjeravanja da je ovako kako ja kažem.«
Leo se odjednom nečemu začudi. Čudio se tako potpunoj večeri.
– Kako – pitao je – mogu ja to sve jesti?
– Mi smo vas dugo umjetno hranili – rekla je sestra. – Sada međutim,
već mjesec dana jedete gotovo normalno. Samo – vi se toga ne sjećate.
Spavali ste.
– Mjesec dana...? Pa kako sam dugo ovdje?
 – Danas je dvadeset osmi juna – rekla je sestra polako.
Leo nije dalje pitao. Znao je, usječeno mu je to u mozak: drugog
marta su spustili brod, Verena je bila kuma – to zna dobro. Trećeg se ono
dogodilo – njegove uspomene idu do trećeg marta. Leo se blago
nasmiješi sestri bolničarki.
– Pravo da vam kažem, baš sam i ogladnio. Ne morate čekati, sestro.
– Moram vam praviti društvo – odgovori bolničarka. – Takva su
naređenja u ovom dijelu klinike.
Pa jasno – u ovom dijelu klinike gdje detektivi šeću hodnicima. A
osim toga, donijela mu je i nož, krasna prilika da čovjek malko zareže u
žile.
– Jesu li ovo momci od službe protiv opojnih droga? – upita Gerdan.
Smiješio se kao da pita neku sasvim beznačajnu stvar.
– Jedan je od droga – odgovori sestra – onaj visoki. Ovaj drugi je od
mjesne uprave.
Medicinska sestra je bila veoma mlada, osamnaest, devetnaest
godina, bila je plava i veoma simpatična. Osjećao je da ga gleda sa
strahom i da jedva čeka da svrši svoju delikatnu misiju. Leo se zapravo
čudio kako je došla sama, kako nije došao koji od detektiva s njom.
Vjerojatno su pred vratima i nadohvat ruke, a on, taj novi proizvod
sveučilišne klinike, ipak je još bolestan, pa valjda zato bezopasan,
»Ipak, u stvari jeziva situacija« – pomisli Leo.
– Recite, sestro – upita – kako je zapravo prošao Dino Karol? Šta je
s njime?
Djevojka ga pogleda u čudu, raširi malko ruke, pa prste na rukama i
ne odgovori baš ništa.
Gerdan se u nju zagleda, a onda se dosjeti da je pitanje zaista
besmisleno.
– Oprostite – rekne – htio sam pitati za Lea Gerdana. Učinilo mi se
da je on stradao.
Djevojka pogleda prema vratima i zamisli se malko. Onda joj se
valjda učinilo da smije reći ono što sav svijet znade:
– Pa da, vi to možda ne znate, Gerdan je stradao.
 Pacijent digne glavu i pogleda djevojku zapanjeno. Ona se malko
prestraši, ali se on onda opet blago nasmiješi.
– Mrtav? – upita, uvjeren da će ona zanijekati.
– Pa da – odgovori djevojka?– Umro je ovdje na klinici, uskoro pošto
su ga dovezli.
Gerdanu su se počeli opet gubiti konci; šta li sada ovo opet znači?
On dobro zna da je Leo Gerdan živ, makar i pomalo s tuđim likom, a
djevojka kaže da je mrtav.
– Recite – upita i ne znajući šta zapravo da pita – je li bio velik
sprovod?
– Golem sprovod – rekne djevojka. – Bile su delegacije iz čitava
svijeta. Nikad u našem gradu nije bilo toliko stranaca: morale su i
privatne kuće da primaju.
Leo se nagnuo nad čorbu i počeo snažno srkati.
– Sirene su na svim brodovima svirale. A vijenaca, da znate koliko
je vijenaca bilo! Naš šef je gotovo svisnuo od tuge, osam dana se nije s
njime moglo govoriti. Samo su mu suze bile u očima.
– Vaš šef? – upita Gerdan. – Doktor Rinner?
– Da, oni su bili tako veliki prijatelji. I doktorica Ana, koja vas je
prva došla pogledati, mislim prva liječnica, i ona je čitave dane jecala.
Gerdan osjeti iznad sebe kao neko golemo teško more, silovitu
logičku zgradu, koju bi samo div mogao oboriti. Sve je to tako vješto,
stručno montirano, Leo Gerdan je pokopan sa svim počastima, pokopao
ga je čitav svijet, sudjelovala su zacijelo sva javna i privatna društva,
izaslanstva vlada – nema ni smisla da o tom ovu djevojčicu ispituje. Leo
Gerdan je pokopan, to je činjenica s kojom se mora uhvatiti ukoštac. Još
mu nešto pade na um:
– Recite, tako istaknutog čovjeka... nisu ga balzamirali? Obično
velike književnike, političare, državnike izlože...
Sa silnom pažnjom zagleda se u djevojčine usne. Ona se malko nagne
i počne na tanjuru rezati teleće pečenje, bijelo veoma lijepo meso, a onda
mu vrati nož i viljušku.
– Kako ne! – odgovori. – Tri dana je svijet prolazio kraj odra. Prošlo
je stotine tisuća ljudi, svi vrhovi, kako se to kaže – baš svi. I mi smo sestre
prošle jedno poslijepodne, sve smo bile u bjelini. Toliko je bilo cvijeća,
a straža se mijenjala, studenti, pa na kraju i inženjeri i radnici koji su
gradili »Leu Gerdana« – znate brod koji su pustili u more.
– Bio je valjda u zatvorenom lijesu? – pitao je dalje Leo. – Niste ga
vidjeli?
– Kako nismo – odgovorila je bolničarka. – Ja ga dobro poznam, jer
je u našem razredu, u trećoj gimnaziji, držao predavanje o svojim
posljednjim romanima. Tako je duhovito pričao, tako smo se nasmijale.
– Kod direktora Barsa. Treća klasična gimnazija?
Gerdan se sjetio tog predavanja; usjeklo mu se u sjećanje između više
drugih, jer su se učenice smijale njegovim dosjetkama, koje i nisu bile
baš bogzna koliko duhovite. Sjetio se jednog crnookog djevojčeta, koje
mu je predalo veliku kitu žućkasto-zelenkastih ruža.
Medicinska sestra ga pogleda malko začuđeno.
– Da, kod profesora, da, direktora Barsa. Je li vam tko pripovijedao?
– Neka crnomanjasta curica je predala... pokojnom Gerdanu veliku
kitu žutih ruža, mislim poslije predavanja. Čudne zelenkasto-žućkaste
boje.
Djevojka se sada lecne.
– Kako znate? Zaista... Ariana Paulonova, veoma lijepa kolegica; već
je zaručena. Ruže smo izabrale nas dvije – bile su zaista malko neobične
boje, žućkaste i zelenkaste. Nisam prije toga ni znala da ima ruža te boje.
Gerdan je baš htio reći: »ni ja nisam znao«, ali onda se opet malko
zamislio i pitao:
– Niste mi odgovorili dokraja: jeste li vidjeli Gerdana? Zacijelo niste:
lijes je bio zatvoren?
– Ne, nije – odgovori djevojka – bio je otvoren. Kako da kažem,
zaista, mi lijes nismo ni vidjeli: činilo se kao da Gerdan leži na cvijeću,
na brijegu od ruža i karanfila. A bio je kao živ, zaista, činilo se kao da
spava i da će se svaki čas probuditi, samo mu je lice bilo malko bljeđe
negoli obično. Neću to nikada zaboraviti.
Bolesnik pogleda u sestru: imala je u očima suze.
– Kad je to zapravo bilo?
Djevojka je računala.
 – Bilo je to u martu, a sad je kraj juna. Više od tri mjeseca. A vi ste
čitavo vrijeme ležali bez svijesti.
Bolesniku se odjednom ponovo zavrti u glavi. Činilo mu se i opet da
mu netko čupa glavu, da mu je lagano odvrtava, a onda je polako gubio
svijest i činilo mu se da se nalazi negdje daleko, daleko. Bit će da je to
smrt – pomisli.
Odjednom se silno trgne i napne svu svoju volju. Ako umre – ako
sada umre, nikad se neće znati da je on bio Leo Gerdan. Svi će misliti da
je Karol spasen, da je ležao četiri mjeseca ili koliko već, a onda je ipak
podlegao. Umro je zločinac ipak. Ne, ne, ne – ako umre, mora se znati da
je to bio Leo Gerdan, mora Verena znati da je on još neko vrijeme bio na
ovom svijetu, da su se s njime zbivale čudnovate, nedokučive stvari – ali
to Verena mora znati. Ona mora doći k njemu i čuti što se to s njime
događa, mora ga osloboditi ove užasne more, tog strasnog osjećaja da će
umrijeti, i da će ga baciti na kraj groblja, među zločince, a da Verena
nikada ne sazna da je on još neko vrijeme bio s njom u istom gradu, da je
bio živ, da je za njom čeznuo i zvao je ispod svoje užasne, kobne maske.
Načas je opazio djevojku kraj sebe i počeo je zvati. Nije znao viče li
ili šapće – usne, jezik, nepce sve mu je bilo drveno, ukočeno.
– Uhvatite me čvrsto za ruke. Čvrsto. Ako vas osjetim, onda ću se
vratiti k svijesti.
– Dobro – razumjela, ga je. Čvrsto ga je uhvatila za ruku i pritisnula.
On je osjetio dodir, a onda kaa da se iz visine spustio na zemlju. Čuo je i
bolničarkin glas.
– Je li vam sada lakše?
– Lakše mi je, hvala vam. – odgovori. – Još me jedanput uhvatite.
Dajte mi i čašu vode!
Djevojka se nasmiješi, ali ga posluša. Neko su vrijeme šutjeli, a onda
bolesnik zapita:
– Kako je... kako je Gerdanovoj supruzi, Vereni Gerdan. Zacijelo joj
je bilo teško?
– Pričali su da je neprestano tražila da je puste k mrtvom tijelu njenog
muža: dvaput su je noću doveli – noću, kad nije bilo vreve. Kazali su da
neće moći na sprovod, ali je bila: bilo je odviše svijeta, a mi smo stajale
daleko, pa ne znam, ali kažu da je strašno ridala. Bio je to uopće jako,
jako žalostan sprovod.
»A ja sam još vikao, da odmah puste Verenu ovamo« pomisli Leo
sasvim smućen. Tiho je dovršio večeru, zamolio još jednu čašu vode;
rekao je onda da bi možda bilo dobro da mu dadu kakav prašak za
spavanje ili za umirenje.
– Razumije se – rekne bolničarka. – I doktorica Vidassi je s time
računala, pa mi je rekla što da vam dadem. Nekoliko će riječi s vama
porazgovarati još službenici uprave sigurnosti i suzbijanja opojnih droga.
Samo kratak razgovor, toliko da vi znate.
Prišla je vratima i otvorila ih. Ušla su dvojica muškaraca; jednoga od
njih Gerdan je primijetio iza leđa doktorice Ane Vidassi i upamtio njegov
čelični pogled. Drugog, koji je bio niži, plećatiji, vidio je također letimice
kad je doktor Rinner ulazeći u sobu širom otvorio vrata.
Viši muškarac je sjeo na stolicu, jedinu stolicu u sobi; medicinska
sestra se vratila uskoro s još jednom, jednakom bijelom stolicom bez
naslona, na koju je sjeo onaj manji, plećati.
– Kolega je ovdje od mjesne uprave – rekne visoki – a ja sam od
međunarodne policije za suzbijanje opojnih droga. Sveučilišna će vam
klinika sutra izdati otpusnicu, pa ćemo vas mi, evo nas dvojica, sutra
prevesti. Obavit ćemo to u zatvorenom automobilu, spustit ćemo
zastore... Zapravo, samo ćete promijeniti kliniku.
– Ne želite da vidim grad? – upitao je Leo.
Predstavnik međunarodne policije ga pogleda u čudu. Čudio se i
službenik mjesne uprave.
– Da vi ne vidite grad... ma ne, mi ne želimo da grad vas vidi! Znate,
ne bismo željeli da dođe do nemilih stvari.
»Jasno, pomisli Leo, kako se na to nisam sjetio«... Ako ga grad drži
Dinom Karolom, a Dino je ubojica Lea Gerdana, kako je sve to montirao
doktor Rinner i njegova klinika, onda se čovjek ne bi smio čuditi ako ga
negdje putem linčuju. Jasno je da takav linč ne bi nikako bio po volji
dvojici organa koji su dobili zapovijed da ga dovedu živa...
– Vama je jasno, Karole, – nastavio je visoki, – da mi imamo svoje
razloge da vas očuvamo. Još uvijek se nadamo da ćete reći tko su vaši
sukrivci i time pomoći da se likvidira u ovom gradu trgovina tim strašnim
otrovima...
Leo se počeo polako pribirati; računao je da će ga sada saslušavati –
drugo se nije moglo očekivati – nastaviti ondje gdje su prestali Mendoz,
Guidoni pa i on sam – što se samo išao u to miješati! A sad kad je Rinner
napravio od njega Karola, kad ga je maskirao tom jezivom maskom, sad
mora i računati da će stvari ići dalje tim kolosijekom. S ovim ljudima
ovdje treba postupati lijepo, to je sigurno, i pričekati kad će on sam izvesti
svoj protunapad.
– Razumijem – rekne Leo i nasmiješi se blago – vi vršite svoju
dužnost. Izvolite...
– Mi imamo poruku od zamjenika direktora uprave, vi znate
Guidonija, i mi vam zajedno s njime dajemo svoju časnu riječ, da nećemo
iznijeti pred javnost one stvari koje vi ne želite da budu iznesene – vi
znate na što mislim...
Leo je klimnuo glavom.
– Vidite, položaj je vaš, dakako, još teži sada, nakon pucanja u
sudnici, nego što je bio prije ali stvar je u tome da mi znamo tko je vaša
žena, a ne znamo tko su saučesnici. A vaša žena nas ne zanima, i zato
vam nudimo poštenu pogodbu: ako nam prokažete saučesnike, javnost za
vašu ženu neće saznati, a mi ćemo se za nju i za dijete pobrinuti... Moći
ćete tražiti i garancije kakve želite, a nije naša krivnja što ste posegnuli
za oružjem. Da smo se tako sporazumjeli prije toga, možda bi vam i život
bio očuvan.
Gerdan počne napregnuto misliti. Najvažnije, važnije od svega jest
to da progovore Rinner i Vidassijeva; oni moraju kazati što su s njime i s
Karolom napravili. Pogodba koju predstavnik međunarodne policije nudi
možda je iskrena i časna, ali njega nije zanimala, jer, naposljetku, nije
imao pojma tko su ti saučesnici – čudio se da bi služba sigurnosti otkrila
i to tko je Karolova žena. Nisu to vjerojatno znali, ali to je sporedno. U
podsvijesti je osjećao da je slaba tačka željezne fronte koja se pred njim
ispriječila, predsjednik velikog sudskog vijeća Mendoz. S njim on mora
što prije razgovarati, i to ne pred vijećem, pred tužiocem, publikom.
Odmah je shvatio da mu ponuda organa dviju službi pruža mogućnost da
do tog sastanka što prije dođe.
 – Dobro – reče – polako birajući svaku riječ – potpuno se s vama
slažem. Žalim da do svega toga nije već prije došlo. Molim da mi
pomognete da sutra budem predveden pred predsjednika suda.
Razgovarat ću s njime iskreno i dajem vam svoju poštenu riječ – ukoliko
smatrate da je imam – da ću mu reći sve, baš sve što znadem.
Dvojica službenika pogledaju jedan drugoga. Nije to baš ono što bi
oni željeli, ali ako bi i to dovelo do hapšenja čitave bande, onda treba to
što prije provesti.
– Ipak... nemate u nas povjerenja – rekne čovjek međunarodne
policije.
– Ne radi se o tome – rekne Leo – ali ima i drugih stvari koje želim
reći predsjedniku suda. Kunem se, neću ništa zatajiti. Pa mislim, ako
kažem predsjedniku, to je isto kao da sam vama rekao. Vi samo uredite
da me on još sutra primi.
– Bit ćete prevezeni sutra u devet sati ujutro. Od sedam će još izvršiti
neke probe, a vjerujemo da će vam doktorica Vidassi odmah potpisati
otpusnicu. U deset sati vas može primiti predsjednik.
Gerdan ih pogleda mirno i gotovo prijateljski, baš kao da se s njima
sporazumio o nekom običnom poslu. To kao da je bilo malko sumnjivo
dvojici službenika, koji su zacijelo imali i odviše iskustva, a da ne bi znali
da stvari koje suviše glatko idu, mogu lako ukrivo skrenuti.
– Možda biste nam vi mogli dati večeras izjavu – rekne predstavnik
mjesne policije. – Mirnije ćete spavati.
»Alaj im se žuri«, pomisli Leo. »Ako ja ne budem razgovarao s
Mendozom sutra u osam, evo moje glave.«
– Pustite da malko prospavam i da saberem misli – rekne Gerdan. –
Dat ću tačnije podatke.
Visoki dade znak svom kolegi iz mjesne uprave.
– Dobro, mi vam vjerujemo. Dosada ste bili uporni u šutnji, ali kad
ste rekli da ćete otvoriti srce, vjerujem da nas nećete iznevjeriti. Mislim
da će sutrašnji pregled biti samo formalnost, i mi ćemo vas možda pred
predsjednika suda predvesti i ranije.
Obadvojica su se digla i izišla. Leo je bio zadovoljan i srce mu se čak
napunilo nekim optimizmom. Uto je ušla medicinska sestra i dala mu
papirnu vrećicu. Istresao je dvije pilule u čašu vode i pošao prema
krevetu.
– Sutra ujutro ću vam donijeti vaša odijela – rekla je sestra na
rastanku. – Iz suda su ovamo poslali vaše stvari, pa se sutra ujutro možete
obući već po želji.
Leo nije ni pitao ni razmišljao o tome, čija su to odijela.
Zaspao je u tren oka i sanjao da šeće s Verenom u nekom čudnom i
čudno osvijetljenom kraju. Bila je mlada, sasvim mlada kao onda kad su
se upoznali, i pokazivala mu je zgrade, tornjeve, rijeku i mostove u
nekom velikom gradu. A on ju je milovao i govorio joj:
– Ma to tako ne stoji. Ona crkva i onaj most su na sasvim drugom
mjestu. Mi to sanjamo!
Onda mu se odjednom pričinilo kao da su kraj njega Balto Rinner i
Ana Vidassi. Prolazili su kraj njegova kreveta uvjereni da on spava – on
je zaista spavao, ali je ipak čuo svaku riječ i sutradan se sjećao. Nije bio
siguran je li to samo san ili ga je dvoje liječnika zaista došlo posjetiti.
– Ja to ne bih na tvome mjestu tako uradila, Balto – govorila je Ana.
– Što onda ako taj čovjek ovako nastavi. Možda on ima čitavu Gerdanovu
svijest, sa svom memorijom.
»Nikako da shvate da sam ja Gerdan i da imam svoju rođenu svijest«
– mislio je bolesnik.
– To nije moguće – rekao je doktor Rinner. – Strašno izgleda. Ne, to
nije moguće.
– Ali ja bih to na tvom mjestu ipak ispitala – ustrajala je Ana. – Čemu
ga treba slati na sudsku?
Još su dugo govorili, ali Gerdan se toga nikada više nije mogao sjetiti.
 IV

Dvojica službenika, predstavnik međunarodne policije za suzbijanje

opojnih droga, koji je uz put rečeno zbog Karolova slučaja bio specijalno
odaslan, i službenik mjesne uprave za javnu sigurnost uvjerili su, nema
sumnje, čitavu Specijalnu sveučilišnu kliniku da je od svega najvažnije
da Karol progovori. Zato su Lea već rano izjutra u isti mah i pregledavali,
mjerili mu tlak i temperaturu, pregledavali oči, ispitivali reflekse, a u isto
ga vrijeme kupali, brijali, priredili mu jedno od Karolovih odijela što su
ih poslali sa suda. U sedam sati i četvrt dali su mu dobar, obilan zajutrak,
a u sedam i tri četvrt strpali su ga u veliki crni auto, na kojem su prije
toga navukli prozorske zastore. Provezli su se brzo gradom – Gerdan bi
tako volio da ga je mogao bar malko razgledati – a onda su kola stala i
visoki je policajac upozorio:
– Pazite, stubište Sudske palače ima dvadeset stepenica. Penjite se
što brže; mi ćemo čitavo vrijeme biti uz vas!
Otvorili su vrata i Gerdana je zabliještala svjetlost dana. Bilo je kišno
i vjetrovito. Sjetio se tih istih stepenica, penjao se po njima polako,
dostojanstveno kad je trećeg marta išao na Karolovu raspravu. Na
stepenicama je sreo sada jedva dvoje-troje ljudi. Tko god bi ga pogledao,
svatko bi se trgnuo.
– Mi ćemo vas odmah odvesti k predsjedniku Mendozu – rekao je
predstavnik međunarodne policije. – Poslije razgovora s njime bit ćete
upućeni u sudsku kliniku, a dalje na sud, kad sasvim ozdravite. Mi ćemo
se vjerojatno još vidjeti: vaša izjava pred predsjednikom sigurno će
zahtijevati još koje uzgredno objašnjenje.
»Baš im se žuri« – pomisli Gerdan. Bilo mu je žao što će ih ljuto
razočarati. Ali – dobro je počelo!
– Dobro – reče. – Hvala i vama što ste stvar požurili, a ja ću reći sve
što znam. U to možete biti sigurni!
Prešli su ponovo nekoliko stepenica i još jedno malo stubište, i onda
ušli u niz prostorija na kojima se odmah vidjelo da pripadaju prezidiju
Palače pravde. Ušli su u široko predsoblje i onda u kabinet predsjednika;
veliki sat na zidu pokazivao je dvije minute do osam.
 – Zdravo! – pozdravio ih je šef kabineta i pružio ruke predstavnicima
uprava. – S kolegom iz mjesne se poznam, a vas... moje je ime Niglesku,
Jan Niglesku, predsjednik vas čeka tačno u osam sati: dakle, još dvije
minute.
Niglesku je bio mlad činovnik; pogledao je uhapšenika sa
zanimanjem, ali mu nije obratio nikakve suvišne pažnje – bilo bi to
neumjesno kad se radi o tako poznatom kriminalcu.
– Mi ćemo predvesti Karola predsjedniku, a sami ćemo urediti
formalnosti oko njegove predaje sudskoj klinici – rekao je službenik
međunarodne. – Htjeli smo da se okrivljeni što prije sasluša.
– Razumijem – potvrdi Niglesku. – Imate li otpusnicu?
– Evo, ovdje je original za predsjednika suda, a kopiju ću predati na
klinici. Mi ćemo na klinici urediti i pitanje straže: htjeli bismo da u tome
surađujemo sa sudskim vlastima.
Sat na zidu je počeo otkucavati osam sati, i njih četvorica uđu k
predsjedniku.
Predsjednik ih dočeka vedro i sa smiješkom; pogled mu se tek nešto
malo natmurio kad je pao na uhapšenika.
Predali su mu original isprave, koju je prije odlaska sa Sveučilišne
klinike potpisala doktorica Vidassi. Predsjednik se još jednom rukuje s
dvojicom predstavnika uprava i onda Niglesku i njih dvojica iziđu
napolje kroz ista vrata kroz koja su i ušli. Visoki muškarac iz
međunarodne nije propustio a da prije odlaska ne dobaci predvedenom
značajan pogled koji je značio: »Samo ništa nemoj zatajiti, a mi ćemo
svoje obećanje održati!«
– Sjednite, Karole – rekao je Mendoz – evo, ovdje, bliže meni!
Pripovijedali su mi službenici koji su vas amo doveli, da želite sa mnom
iskreno razgovarati. Moram reći da mi je to drago; šteta što tu odluku
niste prije stvorili.
Mendoz je bio sudac na svom mjestu; bio je hrabar, strpljiv i
dobroćudan. Na sudu su svi kriminalci koji bi došli preda nj obično
istresli jade i grijehe, a bio je poznat i po prilično blagim presudama.
Tako je bilo na sudu, a još je veće povjerenje pobuđivao kad su s njime
govorili u četiri oka; često su puta okrivljeni sa svojim advokatom
dogovorili jednu liniju obrane, a onda je pred starim Mendozom sasvim
napustili, pa se predali iskrenim priznanjima, pokajali se i dali svoju
časnu riječ da će prekinuti s prošlošću.
Mendoza su smatrali veoma hrabrim, jer se usuđivao da u pola noći
šeće dijelovima luke, koji nisu na najboljem glasu. Znao je on dobro da
ga nitko neće napasti; ako bi netko to i poželio ili zasnovao, našlo bi ih
se odmah desetorica koji bi ga branili. Ni sada se nije plašio, nikada nije
dao da nekog zločinca pred njime vežu, pa makar kako bio nagao i
ćudljiv, a sa svakim je lako izišao na kraj.
– Kako je, Karol? – upita Mendoz. – Nemate nikakvih boli? Kao da
ste se malko promijenili poslije bolesti?
Leo ga pogleda i nasmiješi se malko. Kako je on dobro poznavao i
volio starog Mendoza. S Baltom je vodio (baš je prava riječ vodio)
prijateljstvo, bili su obadvojica veliki i znameniti, a i njihove žene su bile
međusobno prijateljice. S Mendozom je baš bio prijatelj – kad bi se sreli
uvijek je to Lea razvedrilo, zajedno bi sjeli u neki mali lokal, kamo Balto
nije htio ni priviriti, i spominjali stare uspomene iz đačkih i studentskih
vremena. Mendo, kako ga je zvao on a i drugi u gradu, nikad se nije ni
na šta uvrijedio, lijepo je pričao i pjevao. Leo je bivao pretovaren poslom,
a sastanak s Mendom je uvijek značio odmor, razonodu – katkad bi njih
dvojica otkazali obveze, sjednice i vijećanja pa pobjegli nekud na
ribarenje, nalovili ribe, pa negdje u kojem malom mjestancu, tridesetak
kilometara od luke, proveli vedro poslijepodne.
– Hoćete li zapaliti? – pitao je Mendoz dalje.
– Hvala, neću – odgovori Leo i pogleda odjednom svoju desnu ruku.
Palac i kažiprst bili su žuti od duhana – zanimljivo, a on sam nema, ne
osjeća nikakve potrebe da zapali.
– Gle, i pušiti ste prestali?
– Da, ne osjećam baš nikakve potrebe. Kao da nikad nisam pušio.
– Usput rečeno: kao da ste i prestali mucati. Vraški je momak doktor
Rinner, zakrpao vas je da ste bolji negoli prije. Šteta što ste sebi ovako
zapaprili.
Leo se malko čvršće namjesti na stolici: bio je svjestan koliko o ovom
razgovoru ovisi.
– Dopuštate li da ja postavim jedno pitanje prije negoli iznesem neke
nove momente.
 – Izvoli, hajde samo naprijed Karole! – odgovori Mendoz, hrabreći
ga pogledom. – Pa ti si sam svoj branitelj, pitaj – možeš pitati čak i
predsjednika suda.
– Htio bih znati, je li doktor Rinner izvijestio štogod naročito sa
mnom u vezi?
Mendoz ga pogleda sa zanimanjem.
– Nešto naročito? Kako to misliš?
– Mislim: nije li izvijestio o kakvim naročitim pojavama sa mnom u
vezi?
Mendoz je uzeo u ruke otpusnicu, koju mu je predao njegov šef
kabineta.
– Evo, tu je otpusnica – prilično je mršava. Istina, nije to ni potpisao
doktor Rinner, već Ana Vidassi, njegov zamjenik. Sve šta piše, da se
otpuštaš zdrav, kako se kaže, sve redom je bez osobitosti. Preporučuje se
samo još neko vrijeme mirovanja – misle valjda da još neko vrijeme
pričekamo s nastavkom rasprave. Zapravo su se nekako žurili da te se
riješe, moj Karole! Šta ćeš – čim si došao k svijesti, oni tebe odmah nazad
na sud. To je naša dobra volja što te šaljemo na kliniku.
– To su se doduše žurila ova dvojica agenata – dopuni Leo – najviše
ovaj od međunarodne. Ja im se ne čudim – očekuju da će napokon pronaći
ostale krijumčare koji su u slučaj upleteni. Ipak je doktor Rinner morao
još nešto napisati. Tvrdim da su oni u ovoj otpusnici svjesno lagali.
Mendoz se trgne.
– Kažete: svjesno lagali? To je krupna riječ!
Mendoz je prešao ponovo na »vi«, a to je značilo da Leo mora biti
oprezan.
– Pa, sami ste primijetili da sam prestao mucati. Mislim da je o tome
morao izvijestiti. Pa, dopustite, to ipak nije tako mala stvar, a ima toga i
više.
Predsjednik suda je morao priznati da u okrivijenikovu izlaganju ima
logike.
– Istina, mogao je to reći. A kažete da ima toga više?
Leo se opet namjesti na stolici i nagne se prema predsjedniku suda.
 – Uzmite, na primjer, vi znate dobro: je li Karol znao francuski?
Znate da je malo novca potrošeno na njegovo obrazovanje.
Predsjednik suda kao da se počeo zabavljati.
– Nije vraga! Sad si za vrijeme bolesti naučio francuski. Pa onda je
Rinner pravi čarobnjak. Vous l'avez appris pendant votre maladie?
Mendoz je bio veoma ponosan na svoj pariški akcent, a jednako i
Leo, i razgovor je počeo teći na sočnoj francuštini.
– Et encore plus – rekao je Leo. – Htio bih vam, pripovijedati o
događajima koji su se zbili za vrijeme vašeg boravka u Parizu.
– Za vrijeme mog boravka u Parizu – čudio se sad Mendoz. – Pa šta
vi o tome znate. Pa vi se onda još niste ni rodili!?
– Pustimo to za sada! – reče Leo koji se malko zažario od uzbuđenja.
– Ja znam gdje ste vi u Parizu stanovali: 61, rue Dauphine. La fille de la
patronne: Génévieve, veoma lijepa. Muž ljubomoran.
Predsjednik suda je snažno naškubio usne.
– Ovo mora da je neki poseban slučaj telepatije. Bojim se da bismo
se tako i dalje mogli zabavljati. Vi ste valjda za vrijeme bolesti stekli dar
da čitate tuđe misli. U mojoj podsvijesti su registrirane te pariške stvari,
kojih se ja pravo i ne sjećam – Génévieve se sjećam, molim lijepo – a vi
to čitate kao iz knjige.
Sad je Leo morao izići sa svojim adutima.
– Nije tako, predsjedniče, ja nemam nikakva dara da čitam tuđe misli.
Nešto je drugo posrijedi: ja tačno znam sve ono što je znao pokojni Leo
Gerdan, sve njegove misli i njegovi osjećaji su u mojoj glavi onako lijepo
sređeni kako su bili u njegovoj, a kad sam se sinoć pogledao u ogledalo,
grdno sam se zaprepastio videći lice Dina Karola. Bio sam uvjeren da
sam Leo Gerdan.
Predsjednik suda je načas izgubio dar govora.
– Vidite – nastavio je Leo – u tome je stvar: doktor Rinner to zna,
zna sasvim pozitivno i nesumnjivo, a ništa vas o tom nije izvijestio.
Tvrdim da je taj propust učinio svjesno.
Predsjednik se napokon pribrao. Naročito ga je zbunjivala rječitost
toga Karola, koji je inače padao iz ekstaze u ekstazu, a pri tom je mucao
da ga je bilo muka slušati.
 – Vi kažete, da sve znate što zna odnosno što je znao pokojni Leo
Gerdan. Da vas ja malko iskušam: nas smo dvojica imali jedan posao,
novčani. Recite, znate li što o tome?
Leo odahne: na kraju su se našli na pravom kolosijeku. Sad je bio
siguran da se preko tih čudnih stvari s njegovom sviješću, s
transplantacijama po njegovu tijelu neće prijeći samo onako.
– Mislio sam da ćemo o tome razgovarati – rekao je. – Gerdan vam
je pozajmio novaca. Bio je to jedan dio honorara za njegov roman
»Bregovi u magli«, koji je prodao unaprijed.
– Koliko mi je pozajmio?
– Sto i pedeset tisuća.
– Tačno. Gdje mi je dao taj novac.
– Na verandi svoje vile. Vi ste bili baš u ovom istom odijelu, a Leo
Gerdan u pidžami.
– Istina, moram priznati.
– Recite, Karole – upita predsjednik – vi biste sada morali znati grčki
i latinski. Te je jezike pokojni Leo odlično poznavao. Pa i neke evropske,
sve ove velike.
– Spreman sam, ako treba iz svih tih predmeta polagati ispit na
sveučilištu. Il’ ego qui fuerim tenerorum lusor amorum...
Leo je neko vrijeme tiho deklamirao: najprije Ovidija, pa Horaca, pa
neke dijelove Ilijade.
Mendoz ga zaustavi rukom:
– A o stvarima Dina Karola, o događajima iz vlastitog života baš se
ništa ne sjećate?
– Mrak, potpuni mrak – odgovori.
I opet zavlada tajac, a onda Mendoz zapita brzo:
– Recite, kako smo sjedili u sedmom razredu gimnazije – znate da
smo četvorica bili u prvoj klupi?
Leo ga pogleda nekako žalosno.
– Nemojte tako, predsjedniče! Morate mi vjerovati! Vi znate da ste
četiri godine od mene stariji: mislim od Lea Gerdana. Nikada niste s
Gerdanom bili u istoj klupi. Sprijateljili ste se kao studenti, a na gimnaziji
je Gerdan poznavao vas mnogo bolje, kako već mlađi poznaju starije.
 Predsjednik spusti glavu i ne progovori ni riječi. Očigledno je
prihvatio novo činjenično stanje, i idućeg se trenutka ponovo
zainteresirao za stvar koju je mogao samo pokojni Gerdan znati.
– O tim »Bregovima u magli« po gradu se prilično pričalo: čini se da
je Verena zapala u nekakve neprilike?
– Ne bih se ništa čudio – odgovori Leo – Gerdan je za taj roman
primio milijun unaprijed – ipak zamašna svota – od izdavača »Novi
Dan«, a rukopis nikako nije bio sređen. Istina, on je više puta napravio
takav posao, a uvijek je svoje izvršio, i izdavači se nikad nisu mogli
potužiti. A sad se evo dogodilo to s Dinom Karolom.
– Koliko znam Verena se tužila da tog novca nije našla, barem ne
sve.
– Jasno: Gerdan nije od te svote samo vama uzajmio.
– Pozajmio je i drugima?
– Da, – rekne Leo. – Samo ne bih želio da istraga pođe tim pravcem.
Leo Gerdan nije o tim stvarima nikome pripovijedao.
Predsjednik se sada duboko zamisli. Valjalo je stvoriti neku odluku.
– Pođimo najjednostavnijim putem! Kako ne vjerujemo u seobu
duša, to moramo pitati liječnike šta je posrijedi. Pozvat ću doktora
Rinnera. Ej čekajte – on je danas na kongresu neurologa i neurokirurga:
moći ćemo s njime razgovarati istom poslijepodne ili sutra.
Leo je međutim skovao svoj plan.
– Ako ja smijem predložiti, predsjedniče, ja bih pozvao doktoricu
Anu Vidassi ovamo. Ona je na klinici, sigurno je da je potpuno upućena
u sve. To je i s formalne strane u redu: ona je potpisala otpusnicu.
Predsjednik pritisne zvonce na stolu.
Čuli su kako su se najprije otvorila vanjska vrata, a onda se otvore i
unutrašnja i u sobu uđe šef kabineta.
– Doktore Niglesku – rekne mu predsjednik suda – odvezite se po
doktoricu Vidassi. Recite joj, da je veoma važno i da treba odmah doći.
Mendoz polako i zamišljeno pripali novu cigaretu
– Recite, kako su se prema vama vladali kad ste došli k svijesti?
– Kako su se vladali? Jasno – kao prema Dinu Karolu, samo meni je
to bilo nerazumljivo i užasno čudno. Uvjeren da sam Gerdan, čekao sam
neku toplu prijateljsku riječ, a svi su me gledali – no, već možete misliti.
Ana me pitala kako mi je ime, a doktor Rinner, taj se uopće nije obazirao
na ono što ja govorim. Sad mi je to sve jasno, ali u taj čas sam bio silno
uvrijeđen. A najviše sam se čudio što nema Verene. U sjećanju mi je bilo
– a, dakako, i sada mi je – kako je stalno bila uza me kad sam prije
nekoliko godina imao gripu pa su sumnjali na neki proces. I Ana je čak i
spavala kod nas; šta da vam pričam?
– Razumijem – upadne predsjednik. – Dolazio sam i ja Gerdanovima
za vrijeme te bolesti, pa se sjećam kako su svi skakali – ha, čitav grad je
čekao kakvi će biti nalazi. Pa kako ste spoznali tu novu situaciju?
– Prvo su mi upale u oči ruke: činilo mi se da nisu moje, već nečije
tuđe ruke. Bio sam, istina, još kao u nekom mamurluku. Kako sam već
rekao, pravu sam istinu otkrio tek kad sam se pogledao u ogledalo. Bio
sam zaprepašten. Priznat ćete, ipak, da su mi baš u taj čas doktori morali
nekako pomoći, objasniti mi – a ne vjerujem da su i oni bili toliko
presenećeni, da nisu bili sposobni ni za kakvu akciju.
Mendoz otpuhne jedan-dva dima.
– Možda im je pokus odviše dobro uspio.
– Možda – složi se Gerdan. – Ne ide mi, međutim, u glavu kako to
da kasnije nisu pokuse pravili – tamo na klinici – da me nisu ispitivali;
držim da bi to ipak bila normalna stvar. Pa i Rinner – je veoma pedantan
čovjek. Možda su ih zaista požurivala ona dvojica kriminalista.
Mendoz se malko zamisli i reče:
– Ja mislim da su se oni prestrašili, pa im se činilo najboljim da vas
što prije ekspediraju. A sad ti, suče, budi pametan!
Leo je još nešto smislio:
– Da, Rinner je dobio dva teška ranjenika, i u onoj brzini možda ipak
nepromišljeno postupao.
– Možda je postupao i genijalno! – dopuni predsjednik suda.
U taj se čas začuje štropot vrata i koraka. Opet se otvore unutrašnja
vrata, i u sobu uđe Ana Vidassi, a za njom Niglesku. Vidjelo se da su
Anu doveli s posla: kosa joj je još bila zamršena, lice nije bilo pokriveno
ni puderom ni ružom. Bila je zadihana i očito uzrujana.
– Vi me ne trebate više? – zapita šef kabineta.
– Ne, hvala! Sjednite, Ano!
 Niglesku pogleda čitavo društvo, na Leu mu se oko malko duže
zaustavi, pa onda iziđe; za sobom je pažljivo zatvorio obadvoja vrata.
Ana sjedne na naslonjač s druge strane Mendozova stola. Zagleda se u
Mendoza, pa u Karola: kao da se čudila što se Karol tu nalazi i što tako
mirno, lijepo sjedi, bez straže i čuvara. Leo je bio miran: sve ga je više
obuzimao osjećaj da se stvari po nj dobro razvijaju.
 V

Ana Vidassi je bila žena koju su mogli smatrati lijepom i, kako bi se

reklo, »chic«, ali je njena priroda zahtijevala njegu i dotjerivanje; njena
put, lice, koje nije bilo neplemenito, sve je to tražilo odmora, mira,
svježeg uzduha, i što je najvažnije – životne radosti i smijeha. Njoj je
život prolazio u teškom i odgovornom radu, koji je samo dijelom bio
normalan napor liječnika na visokom položaju; sve ostalo natovarila je
na nju beskrajna, uporna, nadljudska ambicija doktora Rinnera. Rinner je
bio majstor svog zanata, veliki virtuoz u svom poslu, i Ana, kod koje je
sve bilo rezultat njene marljivosti i čvrste volje, da ne zaostane za ekipom
koju njen prijatelj vodi i da u toj ekipi ostane uvijek druga po redu, trpjela
je, mučila se i žrtvovala da ne posustane i ne otpadne.
Već nakon prvih rečenica koje su predsjednik Menđoz i Gerdan
izmijenili s Anom, koja se odmah stavila u poziciju zatvorene obrane,
vidjelo se da od nje neće saznati baš ništa. Sve što je na Specijalnoj
sveučilišnoj klinici urađeno, sve što se tamo radi – sve se to zbiva i odvija
po zapovijedi i pod potpunom odgovornošću doktora Baltazara Rinnera,
profesora neurokirurgije. Dakako, ona je prisutna mnogim njegovim
operacijama – ona je čak bila prisutna kad se krajnjim naporima pokušalo
spasiti život Leu Gerdanu, koji je imao teško ranjeno srce i pluća, a bila
je prisutna i kad je izvršio zahvat na glavi Dina Karola – zahvat koji je,
kako se kasnije pokazalo, okrunjen uspjehom.
Mendoz ju je slušao pažljivo: bila je poznata kao dobar predavač. I
sada je dvojici muškaraca držala predavanje o organizaciji klinike, o
naporima na različitim područjima medicine, o razdiobi rada u klinici.
Nije pri tom dala da je prekidaju, a kad su je pitali za potankosti o dvije
operacije koje sud zanimaju, ona je predložila da se službeno zatraži od
doktora Rinnera da dade opširan izvještaj.
Leo se za vrijeme doktoričina izlaganja nekoliko puta dignuo sa
stolice i uljudno joj se poklonio kad god bi spomenula da je klinika
spasila život Dinu Karolu: kako je doktor Rinner uveče toga dana dobio
lak srčani napadaj, jer je već bio izvršio dvije teške operacije kad je
morao zahvatiti u treću. Tada se jedini puta Leo s uspjehom upleo.
 – Htjeli ste valjda reći: treću i četvrtu.
Ana se malko zamislila a onda potvrdila: treću i četvrtu. Leo je
odmah ocijenio, da od Ane neće ništa saznati. Bilo mu je jasno da je ona
već razgovarala sa svojim šefom, da joj je on dao tačnu uputu kako da se
drži, i da će se ona te upute držati pa ma kako je vješto ispitivali. Leo je
bio uvjeren da će dvoje liječnika na kraju popustiti, samo mu je bilo krivo
što će se to zavući, njega će u međuvremenu mučiti ona dvojica
kriminalista, a bogzna kakve se još opasnosti kriju u odgađanju. Pogledao
je Mendoza pogledom punim molbe i predsjednik suda digne ruku da
zaustavi, barem načas, jednolično, profesorsko izlaganje Ane Vidassi.
– Razgovarao sam malo s okrivljenim Karolom. Kaže da se više ništa
ne sjeća o događajima iz svog... Karolova života, ali sjajno zna svaku i
najmanju pojedinost iz Gerdanova. Čak – kad se probudio iz nesvjestice,
osjećao se kao Gerdan, sve dok nije pogledao u ogledalo.
– Mislim – rekla je Ana – mislim da bi to trebalo iznijeti pred
psihopatologe... Dogovorite se s doktorom Rinnerom, pa neka vam on
preporuči specijalistu ako ga na sudskoj klinici nema!
– Ma slušajte, Ano – rekao je Mendoz – zar mislite da će neki liječnik
za duševne bolesti objasniti kako taj čovjek ovdje zna i najmanju sitnicu
koja je zapela u Gerdanovu pamćenju? Pitajte ga nešto, pa ćete vidjeti
sami!
Ana se trpko nasmiješi; vidjelo se da je u neprilici.
– Šta da ga pitam: mi zaista nismo imali o čemu izvijestiti. S
medicinskog stajališta, sa stajališta kirurgije želim reći: nemamo šta
izvijestiti. Pacijent je pred vama – živ je, pa šta hoćete više? Bilo bi zaista
nerazumljivo da prođe i bez nekih pa i većih psihičkih potresa. Kirurg
zaista nije učinio ništa posebno, o čemu bi trebalo izvijestiti.
Leo se digne, nanovo sjedne, i rekne mirno, uvjeren u ono što govori:
– To nije istina!
Ana Vidassi stisne usne i ne odgovori ni riječi.
– Ma pitajte ga, doktorice, pitajte ga nešto! Pa meni je upravo to
sumnjivo što uopće niste radoznali.
– Nisam s pokojnim Gerdanom imala baš nikakve tajne.
Leo se ponovo uplete; nije se pri tom dignuo.
– Ni to nije istina.
 Obadvoje pogledaju u Lea.
– Desetak dana prije one kobne sudske rasprave Leo Gerdan vam je
uzajmio novaca. Ako želite, iznijet ću ovdje tačnu brojku, sve podatke,
iznijet ću gdje je o tome pribilješku učinio. Oprostite mi, profesorice
Vidassi, što to moram iznositi, znam da Leo Gerdan o tome nije
pripovijedao ni svojoj Vereni – ali vi vidite da se ja ovdje borim za svoj
život. Ja ne mogu imati pri tom obzira za reputaciju nekog doktora pa
makar taj bio i kandidat za Nobelovu nagradu, makar mi on baš i život
spasio!
Doktorica je bila neopisivo zbunjena. Mendoz brzo odluči da je
smete još i više.
– No dobro, rekao je – recite šta je bilo trećeg marta u operacionoj
dvorani klinike. Valjda ne želite da krenemo tim kolosijekom i ispitujemo
sve te sitnice oko Gerdana, koje se nikog ne tiču.
Ana Vidassi je ustala, pokušala da nešto kaže, onda opet sjela i na
kraju briznula u plač. Tresla su joj se ramena, hvatala je zrak u jecaju, i
ponovo, dva-tri puta nastojala da nešto progovori.
I Leo se uzbudio. Bio je ljut do u dno duše. Eto, sad ta žena,
profesorica sveučilišta, poznati liječnik plače – mjesto da pošteno s
istinom iziđe napolje. Čega se to dvoje boji?
Odjednom mu postane jasno: boje se da ih ne okrive da su oni, njih
dvoje ubili Gerdana, da su svojim transplantacijama dokraja usmrtili
Gerdana, koji je bio teško ranjen. Možda to nisu učinili, ali gdje je kod
toga vremenska granica – i neće li ostati sumnja? Za javnost postoji
činjenica da je Gerdan umro, a Karol ostao živ; da je ispalo obratno, onda
za operatera ne bi bilo opasnosti.
Leu se u taj čas ponovo zavrti u glavi; učini mu se opet da mu glavu
skidaju. »Ne sada – pomisli – nikako ne sada.« Uhvatio je čvrsto lijevom
rukom desnu i počeo snažno pritiskivati. Bilo mu je lakše.
Predsjednik suda je na plač i suze Ane Vidassi drukčije reagirao: on
je znao da je sada čas da se nešto izvuče. Suze su uvijek nešto iskreno,
pa su obično iskrene i riječi koje slijede.
– No, Ano – rekao je – jeste li izvršili kakvu naročitu operaciju?
Doktorica Vidassi je nekoliko puta klimnula glavom – nije od jecanja
mogla govoriti – a onda je rekla:
 – Jesmo, izvršili smo... Samo, profesor mi je zabranio da o tome
govorim. Ako netko bude govorio, govorit će on!
Leu u taj mah padne težak kamen sa srca, a činilo se da je i Mendoz
zadovoljan, jer se odmah spremio da dalje pita. U taj čas zazvoni telefon
i Mendoz nešto promrmlja: i Ana i Leo su razumjeli da je nešto opsovao.
Iz slušalice se čuo najprije glas šefa predsjednikova kabineta, a onda neki
ženski glas. Po Mendozovim odgovorima se razabiralo da je pristao da
žena koja zove dođe k njemu u ured.
– Verena Gerdan – reče Mendoz. – Hajde, Ano, recite – kakva je to
bila naročita operacija! Morala je biti nešto sasvim naročito kad je
ostavila ovakve posljedice.
Leo se trgnuo kad je Mendoz obavijestio da će doći Verena. Osjetio
je kako mu lice blijedi, a pogotovu je čuo kako mu srce snažno udara.
– Ne mogu reći – govorila je Ana Vidassi, koja se malko smirila kad
je čula da će doći njezina prijateljica.
U taj čas začuje sve troje kako se otvaraju vanjska vrata, i Leu srce
još snažnije zakuca. Verena! Odmah nakon toga otvore se unutrašnja
vrata, otvore se širom a na pragu zastane načas visoki lik doktora
Baltazara Rinnera.
Mendoz, Ana i Leo ustanu kao po naređenju, a Anine oči zasjaje od
radosti.
Doktor Baltazar Rinner nije nikoga pozdravio, nije čak nikome ni
klimnuo glavom, stajao je još čas među vratnicama, a onda zatvorio vrata
naglo za sobom i rekao jednu jedinu riječ:
– Protestiram!
Bio je u isti mah i uzvišen i komičan: svakako lijep muškarac, guste
sijede kose, visok i velikih i lijepih modrih očiju. Okružio je pogledom
još jednom društvo u sobi, a onda ponovio slog po slog; gledajući kao da
gađa iz mitraljeza:
– Pro-te-sti-ram!
Leo je bio potpuno smeten prizorom: očekivao je na vratima Verenu,
a sad odjednom Baltazar stoji nasred sobe kao kip i sijeva očima. Leu se
otrglo s usana, a da ni sam nije znao kako:
– To si ti, Balto!
 Mendoz je prvi prasnuo u smijeh. Smijao se grohotom, a on je bio u
čitavom gradu poznat zbog svog smijeha; čak je u klasičnoj gimnaziji
profesor iz grčkog protumačio izraz »homerski smijeh« usporedbom s
Mendozovim grohotanjem. Prasnuo je onda i Leo.
– Eh, doktore – reče Mendoz – pa i ne znaš o čemu se radi, a već
protestiraš. Kamo si se zatrčao?
Smijeh je Rinnera još jače uvrijedio.
– Protestiram – vikao je. – Ovo saslušanje je posve protivno
propisima.
– Ma čekaj, čovječe – odgovori Mendoz, – pa mi sasvim lijepo i
mirno razgovaramo. Baš nam je Ana pričala o specijalnoj i veoma
interesantnoj operaciji koju ste izvršili.
Balto sijevne očima na doktoricu tako da je sjela nazad na stolicu kao
gromom ošinuta, a onaj čudni smijeh se ponovo pretvorio u jecaj.
– Doktorice Vidassi! – uzviknuo je sada Rinner. – Vi radite protivno
mojim izričitim naređenjima.
– Ali ona je postupala u smislu zakona, doktore Rinner! – viknuo je
sada Mendoz, pa je i on nekako pokušao da sijevne okom. – Sud ima
pravo da sazna istinu. Izvolite nam, doktore Rinner, opisati operaciju
koju ste izvršili nad okrivljenim Dinom Karolom!
– Ili nad Leom Gerdanom? – dometne Leo.
Rinner ošine Lea pogledom, a onda opet izjavi, samo mnogo mirnije
i bez poze:
– Slušaj me, poštovani predsjedniče, priznat ćeš da je ovo saslušanje
posve nepropisno i nepravilno. U prvom redu, otkud uopće sud dolazi do
toga da nas pita kako i smo vršili operaciju. Ako je potrebno dat ćemo o
tome izvještaj, pa neka ga sud upotrijebi kako zna.
Mendoz digne sa stola kutiju s cigaretama pa ponudi sve redom.
Prihvatili su svi osim Lea; i Ana, koja se sada držala malko uvrijeđeno –
nije se vidjelo da li na Mendoza ili na svog šefa i – doktor. Kad je Leo
odbio, začudio se Rinner, koji je znao da je Karol pušač – imao ga je,
uostalom, na svom operacionom stolu:
– Šta, vi ne pušite, Karole? – upitao je.
– On ne puši i ne muca više – uplete se Mendoz. – Što se tiče
Karolova života, obuhvaćen je potpunom amnezijom, a sjeća se svake
sitnice iz Gerdanova života. Govori francuski, čuješ li, Balto? Što na to
kažeš, Balto? Jesi li izvršio kakvu posebnu operaciju, neki neobičan
zahvat?
Doktor Rinner je odbijao guste dimove i šutio.
– Slušaj, uvjerio sam se da je na Karolu izvršen neki veliki zahvat, a
i Ana je priznala da je bila značajna operacija. Za optuženog je sve to od
goleme važnosti, jer mu se radi o životu ili smrti.
– Ne znam šta se on ima nadati – promrmlja Rinner. – I ne znam šta
mislite pod specifičnom, ili, kako ste rekli, specijalnom operacijom.
Možda odstranjivanje kugle iz glave, čišćenje rane od gnoja, terapiju
antibioticima. Amnezija nije rijetka stvar kod rane te vrste i ozljede
mozga, a na ono što se Karol sjeća – na to ja ne dajem ni prebijene pare...
U taj čas je ustao Leo; činilo mu se kao da ga podiže neka sila izvan
njega. Jasno je vidio plan doktora Rinnera: dokazati da nije vršio nikakvu
transplantaciju pojedinih dijelova s jednog ili drugog tijela, da je obadvije
operacije izvršio separatno, a tvrdnje Leove da se ovog ili onog sjeća,
prikazati kao obmanu ili trik.
– A ja ću, doktore, dokazati da vi lažete – povikao je Leo. – Postoje
i aparati za mjerenje koji će prokazati i pokazati gdje ja imam ožiljke,
provest će se istraga u vašoj klinici.
Svi su slušali zapanjeno.
– Zatražit ću – vikao je dalje – da ekshumiraju mrtvo tijelo, koje je
pokopano pod imenom Lea Gerdana, da se i na tom tijelu utvrdi šta se
dogodilo. A osim svega toga, dokazat ću, poštovani doktore, da ste vi
savršeno bijedna, jadna kukavica!
Rinnera je u taj čas oblio znoj: vidjelo se kako se s mukom svladava.
Dignuo se iz naslonjača i stisnutih šaka pošao prema sredini sobe.
Bilo je očigledno da ga je Leo ugrizao za srce.
Doktor Rinner se obazro oko sebe i vidio same hladne poglede.
Mendoz ga ni inače nije odviše volio: držao ga je snobom. Ana mu još
nije oprostila što ju je javno ukorio.
– Dobro – rekao je – predajem se. Kukavica nisam, nisam!
Ispripovjedit ću sve od početka. Ne želim da itko ikada pomisli da sam
se bojao.
Svi ponovo posjeđaju, a Mendoz još jedanput ponudi cigaretom.
 – Trećeg marta prijepodne dovezli su na specijalnu kliniku dvojicu
smrtno ranjenih ljudi. Smrtno – molim, ja to naročito naglašavam. Ja sam
baš dovršio jednu trepanaciju lubanje – kod neke mlade žene. S najvećom
brzinom prihvatili smo ranjenike: bili su to, kako znate, književnik
Gerdan i evo, optuženi Karol. Obadvojica smrtno ranjeni. Gerdanu nije
bilo spasa ni s najnovijim i najmodernijim sredstvima. A Karol je sam
svoj mozak prosvirao. S tom situacijom, koju su snimke odmah jasno
pokazale, nije se mogao spasiti ni jedan ni drugi. I tada je meni palo na
um da spasim barem jednoga, barem, to sada ovdje tvrdim – Gerdana,
odnosno ono što je na njemu i na svakom čovjeku najvažnije: da spasim
njegov mozak. Izvadio sam taj mozak iz njegova tijela, koje je klinički
već bilo mrtvo, a istodobno sam priredio lubanju Dina Karola. Sve smo
to izvršili putem takozvane velike operacije; u toj operaciji sudjelovao je
čitav naš štab; nisu dakako, osim doktorice Ane Vidassi, koja je moj
zamjenik i pomoćnik, znali da se radi o kompletnoj transplantaciji, već
su mislili da se radi o spasavanju pojedinih putova kod Dina Karola, da
se radi o parcijalnim operacijama na mozgu. Operacija je trajala čitav sat,
ali je, kako vidimo, uspjela. Molim, načinio sam što sam mogao, spasio
sam koliko sam mogao. Opširan izvještaj ću dati sa svom
dokumentacijom ovome sudu. Molim, to se, eto, trećeg marta odigralo na
našoj klinici!
Nastala je šutnja, a onda Mendoz upita:
– Vi ste, dakle, izvršili potpunu transplantaciju. Ako pravo
razumijem, ovaj čovjek ovdje nema više svoj nego Gerdanov mozak,
mozak književnika Gerdana. Onda bi... prema tome bilo štošta jasno...
Doktor Rinner pogladi kosu.
– Dat ću tačan izvještaj! Za sada mogu sama reći da sam učinio sve
što se u toj prilici dalo učiniti.
Baltazar Rinner je ustao iz naslonjača i pošao prema Leu.
– Evo – rekne – ovo ovdje je rana od kugle. Izvrsno je zašivena i
izvrsno je zarasla; gotovo se i ne vidi. U prijašnja vremena, prije upotrebe
kondermina, to bi zaraslo tek za dvadesetak dana. Oko čitave lubanje je
veoma lagani šav, koji se ne može rukom napipati. Zanimljivo je da smo
najviše posla imali s kosom: Karol, kako vidite ima veoma gustu kosu.
Pravilo je da se kosa izbrijava prije operacije: u ovom smo slučaju
velikom brzinom kosu ošišali i to baš nije bilo savršeno. Sjajno je,
međutim, funkcionirala moja metoda sljepljivanja krvnih žilica; to je
postupak koji je pronašla i danas se vidi, usavršila naša klinika.
Leo se pritajio kao miš i pustio da mu doktor Rinner prelazi rukom
preko glave i demonstrira na njemu svoje zahvate. Pa jasno – kako nije
odmah došao na to: on je sumnjao na niz transplantacija a nigdje nije
potražio nekakav šav, bar nekakav znak koji bi otkrio gdje se zahvat
vršio. A vidio je jasno da je veoma kratko ošišan: morala mu se nametnuti
misao, zašto su Karolovu glavu išli šišati.
– Ja ću o svemu dostaviti sudu i podroban izvještaj o operaciji –
nastavio je Rinner. – Predao sam Karola na brzinu, jer su me na to nukala
dvojica predstavnika službe za suzbijanje opojnih droga. Naravno,
prilikom transplantacije mozga u netaknuto tijelo s letalno ranjenim
mozgom, nisam razmišljao o psihičkim implikacijama zahvata: sasvim je
jasno da je s transplantiranim mozgom prešla u novo tijelo i svijest
ličnosti, kao i sav misaoni kompleks, pojmovi, predodžbe, svi centri, sa
svime što to za sobom povlači.
U sobi je vladala potpuna tišina. Rinner je podignuo malko Leovu
glavu i zagledao mu se u oči. Svi su vidjeli u tome normalni interes
liječnika za svog pacijenta.
Mendoz je duboko uzdahnuo:
– Pa onda je sada sve jasno – barem s gledišta medicine.
Tako su se svi zadubili u Rinnerovo izlaganje da nisu ni opazili da je
u sobu ušla Verena Gerdan: stajala je kraj vrata i tiho ih za sobom
zatvarala. Kad se oglasila nitko nije znao koliko je čula od onoga što je
doktor Rinner objasnio.
 VI

Gerdanu je srce stalo, i on je učinio napor, čest inače kod srčanih

bolesnika kad hvataju zrak. Sreo je ispitujući, hladni pogled Vereninih
očiju: njihova zelenoopalna boja, koju je tako dobro poznavao, polila ga
je odjednom mlazom leda, i on u trenu pročita beskrajnu, neutaživu
mržnju žene kojoj su ubili i muža, i ljubav, i položaj u društvu, cijenu i
vrijednost. Bila je najljepša, najsretnija žena u svom gradu, tražena
predsjednica društava, sva su joj vrata bila otvorena, pogotovu otkad je
zajedno s Leom putovala po Nobelovu nagradu. A i njena je riječ vrijedila
– oh, i te kako je vrijedila, jer se znalo da je Leo u svoju ženu zaljubljen
kao gimnazijalac, voli je uvijek jednako i svaku joj želju želi ispuniti;
bilo je dobro s njome se poznavati, biti s njome u prijateljstvu. Divne su
godine života stajale pred njom...
I sad je to jedan mahniti, egzaltirani čovjek svojim automatskim
pištoljem sve srušio; uništio u jednom trenu sve ono što se tako dugo
gradilo, što je tolike godine bilo lijepo i samo lijepo. Sve je to srušio samo
jedan metak...? Ili ih je možda bilo više? Leo poželi da provuče ruku pod
košulju, a onda se sjeti, da su ti meci, taj metak odsjeo u zakopanom
Gerdanovu tijelu. Ledeni pogled iz Vereninih očiju ponovo je pokolebao
krhku Leovu nadu, optimizam potaknut prijaznim držanjem predsjednika
suda: jasno je osjetio, da će Verena učiniti sve što može, samo da ga
odvede u tamnicu ili na stratište. A ta je žena mozak i ljepota, a o vezama
i utjecaju da i ne govorimo, Leo ih je poznavao bolje no itko drugi.
Verena je uostalom odmah i rekla što o svemu tome misli:
– Hvala, doktore Rinnere, i tebi, i vama, doktorice Vidassi, hvala!
Mirno si nam i razgovijetno ovdje ispripovjedio kako si ubio Lea da
spasiš ovog bijednog nitkova.
I Verena padne u grčevit plač: potrči k praznom naslonjaču i baci se
u nj. Čulo se kako kroz grcanje i jecanje viče: »Zlikovci! Zlikovci!«
Mendoz se htio umiješati:
– Nemojte, Verena, tako! Razmislimo smireno o tom čitavom
slučaju! Pa vidite da je to poseban slučaj, koji se zaista ne može suditi po
normalnim...
 Nije stigao da završi, jer se Verena naglo digla i počela mu siktati u
lice:
– I vas su pokolebali. Poseban slučaj, poseban slučaj – to je izraz za
kojim se skrivaju najgore svinjarije!
Sad se Rinner upleo.
– Pardon, gospođo! Ja takve insinuacije zabranjujem, jeste li me
razumjeli. Mi svi shvaćamo i suosjećamo s vama, ali sve ima svoje
granice! Ja ću dokazati da je bila već utvrđena klinička smrt Lea Gerdana
kad sam počeo transplantaciju mozga. Uostalom, ja nisam kukavica, jeste
li razumjeli – sam ću stati u optuženičku klupu – ali neka mi sude
liječnici...
– Ne znam ništa – govorila je dalje Verena – ne znam ništa! Želim
samo da se ubojica, da se ubojice ne izvuku. Cio grad, čitava će zemlja
biti na mojoj strani!
Mendoz je pronašao formulu koja kao da je natjerala Verenu da
okrene misli drugim pravcem.
– Vidjet će se, Verena, tko je taj čovjek sada. Ako je Karol, vješat
ćemo ga, ako je Gerdan oslobodit ćemo ga!
– Pa zar tu može biti sumnje? Zar tu može biti sumnje? – vikala je
Verena.
Mendoz je dalje smirivao.
– Vidite, Verena, zato je dobro što ste došli. Pomozite nam i vi da to
utvrdimo. Recite, kakvo biste vi pitanje postavili Leu da dođe iz groba na
pola sata. Nešto o ostavštini, ili što ja znam...
Verena ga pogleda i rekne tiše:
– A šta to...? Ovaj ovdje... zna?
– Pitajte ga – govorio je Mendoz. – Pitajte ga!
Verena se nekako uvukla u se, a onda upitala gledajući u daščice
parketa:
– Gdje je rukopis »Bregova u magli«. Leo je to svršio – nisam mogla
naći...
Leo se iskašlje; svi su osjećali kako mu glas dršće.
– U mojoj staroj mapi. U mojoj staroj... u mapi Lea Gerdana...: to su
listovi zelene boje.
 Leo se ponovo zakašlje pa dovrši:
– Kad sam trećeg marta išao u sudnicu, stavio sam tu mapu na policu,
ispod daske sa šahovskim figurama
Verena se još jače stisnula u se.
– Mapa ispod šahovske daske: tamo su bili neki listovi.
– Ne, ne – rekao je Leo – sasvim pouzdano znam: to su zeleni listovi
papira. Rukopis je veoma nečitljiv.
Verena je malko živahnula, ali se onda trgnula, naškubila usne i rekla
promuklo.
– Ne znam – tamo jesu neki zeleni listovi. Mislila sam da su to neka
pisma ili rukopis koji su Leu poslali da ga pregleda.
– Ne – rekao je Leo. – To su »Bregovi u magli«. »Bregovi u magli«
– to je zapravo radni naslov. Prije negoli me objese, htio bih taj rukopis
izdiktirati – nitko se osim mene neće u toj zbrci snaći; nema ni oznake
stranica, a ima jako mnogo umetaka.
Rinner upadne u razgovor:
– Vidiš – medicinska nauka je spasila jedan život kad nije mogla dva.
Gerdanu je ranjeno srce i nije se mogao spasiti – umro je – a Karolu je
teško ranjen mozak. Iz tog se dao iskrpati samo jedan individuum. A tko
je sad taj individuum, neka kažu drugi: liječnici, pravnici, biolozi,
filozofi, akademije – a možda će se o tom glasati u parlamentu. I eto –
ako ga ne objese, vratit će ga tebi Verena. Možda ćeš mi još biti zahvalna!
Ovo posljednje doktor Rinner nikako nije smio da kaže. I Leo je
odmah razumio da je doktor Rinner tom svojom nesretnom posljednjom
izrekom porušio onaj tanan mostić koji se nekako u sferi zajedničkih
interesa počeo plesti i da je zapravo jednostavno oštro ocrtao frontove.
Odličan kirurg, ali dalje od toga...
Verena je skočila kao oparena: ni traga suzama ili grcanju. A šta je
bilo ono sijevanje Rinnerovih pogleda, prema toj zelenoopalnoj vatri
kojom je naprosto zasula šefa Specijalne sveučilišne klinike.
– Da – vikala je – Lea Gerdana se nije moglo spasiti, jer se namjerio
na ambicioznog lupeža koji ga je ne samo umlatio, već mu još i mozak
ukrao, samo da sebi stekne slavu i naučno priznanje. Pa neka – ako je
moj muž zaista bio mrtav, onda imamo posla s pljačkom mrtvaca, a držim
da je i to kažnjivo; jedno je sigurno da taj sablasni, ukradeni mozak, koji
želi da kao vampir naokolo luta, treba uništiti, a jednako treba uništiti i
onemogućiti nazoviučenjake koji takve stvari rade. Doviđenja!
Verena se okrenula, otvorila vrata i izjurila.
Nastao je tajac.
– Nisi joj to smio reći, Balto – rekla je Ana Vidassi.
– Pa, sad, kako bilo da bilo – rekao je Mendoz – hvala vam, doktore
Rinnere, i vama, doktorice Vidassi, što ste došli i dali nam opširna
obavještenja. Vi ćete, Karole, na sudsku kliniku – malko se još oporavite,
a onda ćemo vaš slučaj staviti pod pravničku lupu.
Mendoz je još nešto htio reći, ali odjednom primijeti da Leo blijedi i
ruši se sa stolice. Opazio je to i doktor Rinner; u dva koraka bio je kraj
njega, dignuo mu glavu, lupnuo ga po licu, izveo nekoliko pokreta
masaže po ruci. Zavukao mu je onda ruke pod košulju i protrljao mu
sklop mišića iznad srca.
– Ako ga objese – zaključila je Ana raspravu – ti si ga objesio, Balto.
Ne znaš da jezik gore posiječe negoli skalpel!
– I dobro nas je posjekla! – nasmiješi se Mendoz. – Recite nam vi,
Karole, ili kako već želite da vas zovemo: nije baš ni velikom Leu bio
život uvijek lagan? Imao je i on svoju muku...
Leo je još uvijek teško disao, pa je odgovorio sav nekako zadahtan.
– Bila je to ipak velika ljubav – s obje strane.
– Ne čudim se, ne čudim se – dometne doktor Rinner – jer je Verena
veoma lijepa i stasita. Lijepa žena, ali zna biti i živi vrag! Osim toga, ako
je moja operacija uspjela, a bojim se da je uspjela... odviše, mora da je
kod mog spašenika ostalo još poprilično tog životnog eliksira.
Na vratima se uto pojavi glava novinara Bernola; na očima mu se
čitalo pitanje: mogu li ući?
– Pa jasno – vikao je Rinner, već malko udobrovoljen, a možda i s
nekim planom. – Kako to da vas već nema? Uđite: nadam se da ćete biti
na mojoj – mislim reći: našoj strani...
Leu se međutim ponovo zavrtjelo u glavi, i zidovi su sobe odjednom
posivjeli. Silom je pokušao da se održi pri svijesti, ali je osjetio da
nekamo tone. Kroz san, kao izdaleka čuo je riječi Balte Rinnera:
 – Donesite vode! Ana, dohvati mi telefon. Na kraju krajeva, smatram
da je ovaj čovjek ipak moj pacijent.
 VII

Novine su javile još istog dana da je Dino Karol prevezen na gradsku

sudsku kliniku: dodale su da je teško bolestan, da se stanje poslije
izdržane operacije kompliciralo i da su prognoze rđave.
Drugi je dan Bernol donio u »Mediteranu« kratku vijest da je nad
Karolom izvršena interesantna operacija, da je izvršena »transplantacija
tkiva s jednog drugog bolesnika«, i sad se predsjednik Mendoz uplašio
da ne upadne u onu istu grešku i nepriliku u kojoj se našao izvršilac te
interesantne operacije. Sazvao je zbog toga široku konferenciju za
štampu, izložio im podrobno i potanko kakav se Dino Karol vratio s
operacije, iznio isto tako potanko što je o operaciji rekao profesor doktor
Baltazar Rinner; završio je da će sud, čim to zdravlje optuženoga Karola
dopusti, sazvati nov termin i saslušati prijedloge optužbe i obrane i
odrediti dalji tok raspravne procedure. Poslije Mendoza javio se ponovo
Bernol, pa donio nekoliko razgovora – s doktorom Rinnerom, s Anom
Vidassi – govorio je i s predstavnicima kriminalističke uprave i
međunarodne agencije za suzbijanje opojnih droga, a objavio je i opširan
razgovor s Gerdanovom udovicom, i u tom razgovoru odredio i svoj stav.
Bernol je pripadao od glave do pete pokojnom Gerdanu, Gerdan mu je
bio i otac i majka, učitelj i zaštitnik, a Verenu je Bernol smatrao
normalnim, zakonitim nasljednikom njenog pokojnog muža. Uz put
rečeno, da i nije bilo te njegove lične pripadnosti obitelji Gerdan, bio bi
se on svakako opredijelio uz stranku Gerdanove udovice, jer se na tu
stranu opredijelila sva velika štampa: dnevni listovi, tjednici, zabavnici.
Druga je stvar, dakako, bila sa stručnim listovima i listovima koji za sebe
smatraju da su na nekoj višoj razini: ti su listovi, s člancima pod punim
potpisom, ili otvoreno pristali uz doktora Rinnera, ili su barem u svim
svojim člancima i prikazima zauzeli stav »znanstvene neutralnosti«.
U gradu, u čitavoj zemlji, i izvan granica države stvorila su se dva
fronta, koje bismo više zbog jednostavnosti mogli nazvati Vereninim
frontom i frontom doktora Rinnera. Borba se zaoštrila, pogotovu kad se
čulo da se stanje Dina Karola ipak popravilo i da njegova smrt neće
riješiti problem. Gerdanova lijepa i žestoka udovica sva se bacila u borbu,
kao da želi da u toj borbi zatomi svoj jad. Njene teze da je Karol, Karol,
a što se tiče mozga, taj, istina nije Karolov – ta se činjenica nije mogla
osporiti – ali je ukraden, pronevjeren, i čitava ta Rinnerova operacija je
zločin, to opasniji što se može – i to bez kontrole i lako – vršiti sa zlom
namjerom. Kad kažemo da se činjenica transplantacije nije mogla
osporavati, ne mislimo samo na tu okolnost što su Karol ili Karolovo
tijelo preuzeli sve pamćenje i zapamćenje Lea Gerdana; ne, ne radi se
samo o tome: istraga je pokazala da se o tom podvigu doktora Rinnera
znalo na Specijalnoj sveučilišnoj klinici – sudjelovali su, uostalom, svi
pripadnici Rinnerova štaba, jer se radilo o takozvanoj velikoj operaciji;
svaki je, međutim, radio samo dio posla, pa nisu znali da je Rinner izvršio
kompletnu transplantaciju Gerdanova mozga. Operacijom je zajedno s
doktorom Rinnerom rukovodila doktorica Vidassi, a čitav je štab na kraju
vidio, da je Gerdanovo tijelo smatrano mrtvim – i kao takvo predano na
sahranu. Ovaj punkt je uostalom Verena učinila svojim glavnim
argumentom, iako se u javnosti čulo da udovica Gerdan još nije predala
tužbu i da njezini advokati rade još uvijek na prikupljanju materijala za
instruiranje osnovnog podneska. I doktor Rinner je sve to više izgrađivao
svoj stav i brusio ga u toku svojih javnih nastupa, izjava, članaka i
predavanja. Sasvim je razumljivo da je on želio dokazati kako je naprosto
produžio život svom velikom sugrađaninu tom operacijom, koja je
produžila život njegovu mozgu.
No svi su se slagali u tome da je položaj Verene Gerdan veoma težak.
Ona je bila žena Lea Gerdana. Može li sud sada reći: ovo je čovjek s
kojim ste živjeli petnaest godina, uzmite ga sad nazad i dajte mu i
moralna i materijalna prava, jeste li razumjeli – a i fizička, da i to ne
smetnemo s uma! Ako je to i Leov mozak, čast kome čast, ali ona nije
živjela samo s mozgom. Prihvatljivo bi bilo, na primjer, neko treće
rješenje: ako manje ozljede ili bolesti, nastranosti ili slabosti mozga
predstavljaju veće ili manje elemente za smanjivanje ili nestajanje
odgovornosti, zar ne mora potpuna promjena mozga, transplantacija
tuđeg mozga u vlastito tijelo postati stvar zbog koje odgovornost potpuno
prestaje. Sve su to, međutim, delikatne stvari i moraju se razmatrati s
različitih uglova i vidika; počeli smo tek s te pravne strane. Mora se
napose imati na umu da je prva kompletna transplantacija mozgovnog
tkiva uspjela jednom liječniku pod naročitim okolnostima; stavljen je pri
tom mozak glasovitog, vrhunski pozitivnog čovjeka u tijelo zločinca, nad
kojim se nalazi sjena stratišta. Tako se, na primjer, žena zločinca uopće
ne pojavljuje – iako se pretpostavlja da ona postoji – a žena slavnog
čovjeka odbija da primi tijelo tog zločinca kao tijelo svog muža. Tako je
u ovom naročitom slučaju – koji je možda dobrodošao baš svojom
dramatikom i drastičnošću da se ta moderna seoba duše temeljito i, ako
je moguće, konačno raspravi – karakteristično da se ni za primatelja ni za
davaoca mozga nitko ne zanima i ne trga; ali šta onda ako bude obratno,
i, na primjer, obadvije žene, ili općenito obadvije obitelji zatraže da
»sastavljenik« bude njihov: ako se pri tom bude radilo o ženama ili o
djeci, onda će pogotovu muževi, ljubavnici ili roditelji dići viku: »Dajte
vi nama samo to tijelo, ono je naše, ono je nama drago, a za mozak ćemo
već nekako!«
To je, dakle, jedna strana tog pitanja – tko je taj čovjek? Druga je
opet stvar koja se nameće zakonodavcu – a svakako će ta stvar morati da
bude predmet normiranja, treba li dopustiti ili zabraniti takve kompletne
transplantacije mozga, treba li dopustiti stvaranje sastavljenika? I
ubuduće bi se moglo naći ljudi koji bi dogovorno platili liječniku da ih
»kombinira«. Pri tom bi često dolazili u pitanje interesi trećih lica, pa bi
o tom zakon svakako morao određivati, a da i ne govorimo o slučajevima
gdje bi se transplantacija možda izvršila na silu, bez pitanja primaoca ili
davaoca mozga. Tko zna, ne bi li se sastavljanje moglo razviti u unosan
posao i kod dotada čestitih ljudi, a pogotovu kod gangstera i kriminalaca,
koji bi u tome mogli naći način da prema potrebi izbjegnu pravdi, kao što
se to radi s pomoću plastičnih operacija.
Interesantna su u tim raspravama o tome tko je konkretni
»sastavljenik«, Karol ili Gerdan, i medicinska gledanja – a jedan
argumenat su iznijeli pred javnost pristaše Rinnerove stranke, dakle oni
koji su dokazivali da se radi o Gerdanu. U teoriji barem – a vjerojatno i
u praksi – samo što se to kod ljudi nije pokušalo: konkretni sastavljenik
koji je tako uzburkao javno mišljenje, mogao se stvoriti na još jedan
način. Zar se nije Gerdanu, recimo s njegovom i Karolovom privolom ili
bez nje – to, uostalom, nije važno – mogla nalijepiti najprije jedna pa
druga Karolova ruka, pa obadvije noge, pa redom svi organi. To se kod
ljudi tako serijski nije pokušalo, ali kod pokusnih životinja već mnogo
puta; i kad su novinari pitali doktora Rinnera, da li je na taj način izveo
kompletne transplantacije, on je izjavio bez okolišanja da to već rade bez
nekih naročitih teškoća i u zavodima na mnogo skromnijem glasu negoli
njegova specijalna klinika. Dakako: kod pokusnih životinja nitko se ne
brine za identitet, i nikad liječnicima nije palo nai um da sebi o tome taru
glavu. Uzmimo sada: Leu Gerdanu su nakalamili Karolove ruke: tko je
on sada? Gerdan... Prenesu mu ruke, pluća, srce, bubrege – a oči je još
uvijek Gerdan. I, eto, ostave mu samo mozak – a on je još uvijek Gerdan
i samo Gerdan. Doktor Rinner je silom prilika taj postupak izvršio
jednostavnije, on je Gerdanu nakalamio čitavo Karolovo tijelo – ali je u
stvari to jedno te isto, pa i rezultat mora ostati isti. Pretpostavka je
svakako za čitavo to rezoniranje da je za identitet neke osobe važniji
njezin mozak negoli čitavo ostalo tijelo.
Ali, je li tome baš tako i nikako drukčije? Kapaciteti u biologiji, na
primjer, nisu se baš mogli složiti bez rezerve s tom pretpostavkom, da je
kod čovjeka mozak važniji nego sve ostalo. Ako promatramo čovjeka
kao jedinku, kao izdanak vrste kojemu je glavna, od prirode namijenjena,
svrha da dade nove izdanke i vrstu nastavi – onda i nije tako važno što
on misli, nije važna, barem ne prvorazredno važna njegova misaona, pa
i akciona funkcija – koja o prvoj manje više ovisi – već njegova rasplodna
funkcija. Uzmimo upravo taj konkretni slučaj Gerdana i Karola. Ako je
vjerovati Rinnerovoj stranci, pravi pravcati Gerdan ostao je kao
sastavljenik poslije jedne odlično izvedene operacije. Novi sastavljenik
je naravno naslijedio znanje, talent, kapacitete – kako bismo rekli – Lea
Gerdana, i on će dati svom gradu, narodu, a i svijetu novih lijepih
književnih djela. Ali on se pomladio kao neki moderni Faust, i kakvo
čudo ako bude imao djece. E, sada, molim lijepo: a čija će to biti djeca:
Karolova ili Gerdanova? Po gradu se priča – tako da se u tom pogledu ne
moramo ograničiti samo na teoretsko raspravljanje – da Karol ima dijete,
samo vlasti ne znaju gdje je – i sad se postavlja pitanje: ako sastavljenik
bude imao djece, u kakvu će srodstvu s tim djetetom biti ono
»originalno«, Karolovo? Neki, uz put rečeno, slavan i poznat biolog
napisao je u jednoj od najvećih i najpoznatijih bioloških revija da
»sastavljenik« može pisati romane, drame, novele, raditi kao kritičar i
tako dalje kao Leo Gerdan, ali djecu može stvarati samo kao Dino Karol.
Sam Rinner je održao veliko predavanje pred svojim kolegama. Bilo
je neobično posjećeno, novinari su rezervirali ulaznice već četrnaest dana
unaprijed, a došlo je mnogo liječnika iz čitave zemlje. Rinner se odmah
na početku ogradio od čitavog komešanja u gradu i rekao da je njemu
posve svejedno kako se s pravne strane taj spor riješi i šta će dalje biti s
Karolom. Rekao je nekoliko puta da je postojala samo jedna alternativa:
ili nijedan život ili taj koji je on, (ako se baš želi tako definirati) sastavio,
a to ne može nikako biti neko zlo djelo. Predavao je odlično, vidjelo se
da je svaka riječ dobro unaprijed promišljena i odvagnuta. Naglasio je
činjenicu da je gotovo svaki novi izum, svaki napredak ljudskog duha i
misli ostvaren uz viku i komešanje. Rinner je uz to u najsitnijim
pojedinostima, projekcijama i tabelarnim pregledima, prikazao operaciju
koju je njegova stranka prozvala »srebrnim trenutkom«. Predavanje
doktora Baltazara Rinnera ostavilo je trajan, snažan dojam i povećalo
broj njegovih pristaša.
Jedno je Rinner u svom predavanju naročito požalio, ali – kako je
stalno naglašavao – nije imao izbora: ako je želio da Leu Gerdana spasi i
njegovu mozgu produži život, morao je Gerdanov mozak transplantirati
baš u glavu Dina Karola. Da je imao pri ruci sličnog subjekta, a pri tom
ne onako opterećenog kao Karol, svega toga ne bi bilo. Da je nosilac
Gerdanovih zapamćenja neki pitomi građanin čiste prošlosti, ne bi bilo
sve te zbrke!
 VIII

Osam dana je Leo – zovimo ga i dalje onako kako je sastavijenik sam

osjećao – proležao u sudskoj bolnici u nekom polusnu, ili ako hoćete, u
polujavi. Bilo mu je kao nekom tko je popio suviše veliku dozu sredstva
za spavanje, pa mu se svijest vraća sa silnim glavoboljama, sklonošću k
povraćanju i ponovnim nesvjesticama. Zapao je osim toga u neko trajno
drhturenje, temperatura tijela mu se veoma kolebala, čas se penjala, čas
padala duboko ispod normale, a apetit je bio vrlo slab, tako da su liječnici
pomišljali da ga ponovo umjetno hrane.
Liječnici: sudski liječnik se brinuo za Lea po svojoj službenoj
dužnosti, ali mu se u borbi oko Leova života pridružio – doktor Baltazar
Rinner. Doktor Rinner se žestoko ljutio na samog sebe što je dopustio da
mu Lea onako brzo odvedu sa Specijalne sveučilišne klinike. Ljutio se
što je zapao u paniku, pa se uplašio juridičkih posljedica svog zahvata.
Kad je svladao prvu zbunjenost, počeo se naprosto čuditi kako je mogao
biti tako malodušan. Pa, transplantacija koju je izvršio bila je fantastičan
uspjeh, ideal njegova života koji mu se činio naprosto nedostiživim,
dalekim ciljem. Zar se trebao uplašiti, uplašiti pred pravom i pravnicima,
a to je struka koju on i nije smatrao naukom u pravom smislu riječi, već
nečim što svatko navlači na svoju stranu; ako bismo je htjeli usporediti s
medicinom mogli bismo je, po Baltovu mišljenju, usporediti možda s
medicinom prije Pasteura! A ipak se on, hrabar čovjek koji veoma mnogo
do sebe drži, uplašio pravnih posljedica jedne savršene operacije.
Dopustio je da mu tog pacijenta – kojeg bi svaki drugi liječnik hranio i
branio, vodio i pokazivao na domaćim i svjetskim kongresima – uzmu i
odvezu na sudsku kliniku.
Tako je Balto predao dužnost na Specijalnoj sveučilišnoj klinici Ani
Vidassi i sam se tako reći preselio na Sudsku kliniku. Na svu sreću, šef
te klinike bio je njegov bivši asistent Mark Sor, čovjek veoma
dobroćudan, koji je doktora Rinnera silno poštovao. Sor se kao šef
Sudske klinike ponašao prema Rinneru kao da mu je još uvijek asistent.
Odmah je bez pitanja nabavio za Baltu novi kauč, dopremio sve što treba,
odstupio mu svoju sobu, a sam podijelio sobu sa svojim zamjenikom.
 Bilo je zaista čudno, kako je Leu onog dana bilo dobro. Probudio se
iz nesvijesti, spoznao novu stvarnost, uzbudio čitav grad, sve u taj jedan
jedini dan, a onda pao u neku vrstu delirija s visokim temperaturama,
bolima u čitavom tijelu, znojenjem, drhtavicom i povraćanjem. Doktor
Rinner je, istina, govorio Soru da je sve to zapravo i očekivao: oporavak
će ići u valovitoj crti, a izuzetne okolnosti daju toj crti veoma naglašene
amplitude. Rinner je smatrao da se zapravo radi o reakciji samog tijela,
zapravo mozgovnih centara, u prvom redu štitne žlijezde, na nepoznato
tijelo. Nauka je u posljednje vrijeme sve više dolazila do spoznaje da su
ljudske stanice nosioci mikroorganizma koji ima svoje refleksne centre –
da ih baš ne nazovemo misaonima – i ti centri se moraju nužno nalaziti
pod silnim pritiskom čitavog sistema živaca, žlijezda, stanica i njihovih
organizacija, sistema koji im je stran, nepoznat i neshvatljiv.
Sastavljenikov mozak dobio je novog partnera. Dok je bolesnik ležao u
nesvijesti, između ta dva partnera nisu dodiri i međusobno reagiranje bili
tako izraziti – a kasnije snagom svoje volje stimulirane žudnjom da živi
i da dođe do jasne slike o sebi, sastavljenik se probio, da tako kažemo, za
desetak sati, a onda je u punoj svijesti nastupila teška ali razumljiva
reakcija. Po Rinneru Leo se zapravo nalazio u teškoj emocionalno-
hormonalnoj krizi.
Tako dvojica kliničkih šefova nisu ostavljali Gerdanovu bolesničku
postelju, izmjenjivali su se danju i noću i Leovu borbu promatrali sa
zebnjom žestokih navijača. Doktor Rinner je odredio pri tom odmah ratni
plan i način na koji će se sastavljeniku pomoći da prebrodi krizu. Uvjeren
da je kod bolesnika došlo do neobuzdane intervencije sistema
hormonalnih žlijezda, odredio je injekcije destimulantnih,
demobilizacionih hormona, i to u veoma ograničenim količinama. Rinner
se bojao one pojave koja bi se laički mogla definirati izrekom: »ugušilo
ga vlastito tijelo«. Tako se Rinnerova strategija sastojala u tome da to
tijelo, ili bolje rečeno, mozak prevari, umiri, učini manje aktivnim.
Poznavao je dobro usku povezanost između onoga što zovemo
emocionalnim reakcijama i ponašanja žljezdanog sustava, znao je da u
onom što u običnom govoru zovemo »duševnim životom«, sudjeluju
milijuni na svoj način misaonih organizama u ljudskom tijelu, pa je
pokušao djelovati i na te emocije. U prvom redu dogovorio se sa svojim
kolegom iz Sudske klinike da sastavljeniku treba dati status Lea Gerdana,
i to onoga starog, predoperacionog. Kad bi se bolesnik budio, Rinner bi
ga tapšao i govorio mu: »Drž’ se moj stari prijatelju, ne daj se!« dok bi
ga Sor zvao »predsjednikom«, ili da bude još jasniji »predsjednikom
Gerdanom«. Da stvari onog prelomnog dana nisu uzele onako nezgodni
tok, da se Rinner nije onako žestoko razišao s Verenom (a i zbog toga se
ljutio na se), zamolio bi i nju da dođe malo u Sudsku kliniku i da se
porazgovori s bolesnikom. Ta i Verena je naposljetku žena i zacijelo je
radoznala što taj čudni čovjek sada zna, i koliko je još emocionalno uz
nju vezan. Gorko se kajao što je onog dana pustio da stvari krenu bez
njega, a zapravo je morao slutiti, znati da će skrenuti na sasvim krivi
kolosijek. Možda do čitave te zbrke u gradu ne bi ni došlo, da su on i
Verena na istoj strani, da lijepo, prijateljski razmišljaju i vijećaju kako da
sve to na dobro okrenu. Verena bi zacijelo bodrila bolesnika, pridigla mu
snage i volju da ozdravi, da se ponovo osovi na noge.
Tako je doktor Rinner sjedio kraj Leova kreveta i bio sav sretan kad
se njegov slavni bolesnik htio malko šaliti, pričati o raznim sitnicama
koje su obojici poznate. Rinner je pri tom nastojao da sa svojim
bolesnikom govori baš onako kako je govorio s Leom Gerdanom,
nadajući se da će i bolesnik prihvatiti taj ton a time i strategiju liječenja.
Na veliko Rinnerovo čudo, Leo, taj novi Leo nije ga zvao Baltom, već
»doktorom« ili »profesorom« i govorio mu »vi«. Istina, sad već nekoliko
dana nije bio pri potpunoj svijesti, primao je i sredstva za ublaživanje
bolova, a doktor Rinner je bolesnikovu suzdržljivost objašnjavao i s
osjećajem manje vrijednosti koji često pobuđuju hormosistoli. Ipak, kad
bi Leo u jutarnjim satima dolazio k svijesti i potpuno se smirio, a ipak ga
oslovljavao sa »profesore« i govorio mu »vi«, doktor Rinner je smatrao
da se možda radi o sasvim svjesnom stavu pa je i sam pomišljao da se
vrati na »vi«. I doktoru Soru se nekoliko puta pričinilo da ga bolesnik,
čuvši da ga naziva »dragi naš predsjedniče« gleda čudno, pa čak i malko
podrugljivo, kao da želi reći: »Eh, baš sam ti ja neki predsjednik.«
Najteže su bile noći, kako je to već obično kod teških bolesnika. Leo
je često padao u potpunu nesvjesticu i ukočenost, tako da su mu nekoliko
puta davali injekcije za jačanje srca. Sor, kojemu je Karol kao uznik bio
pacijent, govorio je, međutim, da se za »to« srce ne boji; mladi Dino je
kao od šale prebolio virusnu bronhopneumoniju s visokim
temperaturama. Ta okolnost davala je obojici profesora i najviše nade.
Leo je i sada imao visoke temperature, padao bi u drhtavicu, a bio je sate
i sate u bunilu. Razumije se da su savjesno vršili sva mjerenja koja su se
mogla vršiti, a da na bolesnika nepovoljno ne utječu. Doktora Rinnera je
tješila okolnost što je krvna slika dobra, a obojica liječnika mnogo su
raspravljali o promjenljivoj sedimentaciji i veoma kolebljivom tlaku.
Nemirni tlak krvi imao je i Karol, a sedimentacija je još uvijek bila
naučna zagonetka koja nije dokraja riješena, no, doktor Rinner je mislio
da baš ona odrazuje teški poremećaj zbog refleksne nenaviknutosti tijela
na mozgovne centre – ili obratno.
U bunilu je bolesnik mnogo govorio, nekome nešto dokazivao,
zazivao imena koja su Rinneru, a dakako i Soru, bila nepoznata. Zapravo
je jedino ime koje je izgovorio, a doktori su ga znali, bilo Verenino!
Činilo im se kao da se bolesniku pričinja da je svoju Verenu nekamo
doveo i s nekim je svijetom upoznaje, nekoga joj predstavlja. Svjestan da
bi i te halucinantne izreke bile od važnosti ili bar od izvjesnog interesa za
nauku – naročito ako bolesnik umre – postavio je doktor Sor iza
uzglavlja, tako da Leo ne vidi, osjetljiv magnetofon; kasnije su te snimke
rješavali i slali jednu kopiju u Guidonijev ured. »Taj će se radovati« –
govorio je Rinner Soru s dobrohotnim smiješkom i dodavao: »Cijela će
se međunarodna policija zajedno s Interpolom baciti na dešifriranje.«
Zaista su još istog dana zamolili iz Guidonijeva ureda i originalne vrpce,
ali su ih sutradan vratili. Rinner nije mogao izdržati pa je pozvao
Guidonija na telefon, a zamjenik šefa mjesne službe sigurnosti ga je suho
i kratko obavijestio, da se sva imena koja je Leo izgovarao odnose na
drugove iz djetinjstva predsjednika Gerdana. Služba sigurnosti je
pronašla i dvojicu koje je bolesnik u bunilu zvao, pa je pred njima
reproducirala vrpce. Oni su bili oduševljeni što ih se njihov sudrug čak i
umirući tako dobro sjeća, i za svako su ime i za svaku situaciju znali reći
gdje je to bilo i šta su radili: hvatali su ribe, vadili ptiće iz gnijezda, krali
tetki ukuhano voće, puštali modele jedrilica. Kad je doktor Rinner o tome
pripovijedao Soru, šef Sudske klinike je rekao da je dobro što pacijent
lijepo i ugodno sanja i što mu se u groznici privida dječačko vrijeme;
doktor Rinner je vjerovao da se radi o uspomenama koje su obilježene
najjačim i najživljim predodžbama. Bilo je, međutim, i teških časova, kad
bi Rinnera ili Sora budili i kad bi se oni, prolazeći uglačanim hodnikom,
kratko pitali ide li stvar kraju. Bolesnik je tada sav u teškom znoju
očajnim glasom zvao Verenu ili pak majku koja je već dvadeset godina
ležala na gradskom groblju – pružao dugačke karolovske prste ispred
sebe pa nešto pokazivao i dokazivao. Sav se u nešto unio, izmučio se
uvjeravajući i preklinjući, i pri tom se jako oznojio. Doktor Rinner bi tada
dohvatio čašu narančina soka, pružio bolesniku gutljaj-dva pa rekao
mirno: »Pusti ti to sada, Leo, uredit će se to i sve će biti dobro.«
Mnogo brige je doktoru Rinneru zadavalo to što bolesnik gotovo
ništa ne jede, a ono što bi pojeo, to bi povratio. »Vraćamo se zapravo
onamo gdje smo bili prije nego što je došao k svijesti«, govorio je doktor
Rinner. Voćne sokove je još najbolje podnosio.
Leo se ipak polako othrvao. Osmi, a pogotovu četrnaesti dan njegova
boravka na Sudskoj klinici već je prilično normalno jeo i spavao, a mogao
je učiniti i nekoliko koraka. Razgovarao je sa sestrama, doktorima, počeo
je čitati neku knjigu. Doktor Rinner mu je u šali, sa smiješkom, donio
»Zelene svatove«, poznati humoristički roman Lea Gerdana, a Leo se
najprije od srca nasmijao i rekao: »To neću, znam ja to napamet« – a
zatim se rastužio. Rezigniranost i tuga postale su kod njega osnovnom
crtom, a kad je počeo šetati Sudskom klinikom sam i bez pomoći, drugi
bolesnici pričali su doktoru Soru da taj njihov neobični sudrug često
odlazi u neki kut gdje ga nitko ne vidi, pa plače.
Još treći ili četvrti dan Leova boravka na Sudskoj klinici rekao je
doktor Sor Rinneru da će se bolesnik izvući – on bar tako misli – samo je
pitanje hoce li biti normalan, sretan čovjek. »Dragi moj Mark«,
odgovorio mu je tom prilikom Rinner, »jedna je stvar biti normalan, a
druga sretan. Možda bi ovaj moj sastavljenik mogao biti sretan, ako ne
bude normalan. Čovjek je uvijek ono čime ga smatra njegova okolina, a
našeg čovjeka će smatrati nečim neobičnim, pa će on i biti nešto
neobično. Druga je stvar, hoće li se kod njega razviti neka psihoza, hoće
li biti, da tako kažemo, objektivno normalan.«
Sad, poslije četrnaest dana, Rinner je sjetio Marka Sora na njihov
razgovor o tome hoće li bolesnik ostati normalan, i priznao da mnogo o
tome razmišlja. »Znate, Mark, da sam mogao samo pola sata mirno
razmišljati, ne vjerujem da bih se u tu operaciju ikada bio upustio. Kome
sam dobro učinio? Čitav se grad uznemirio i uplašio da jedan teški
zločinac ne izmakne kazni, Verena Gerdan govori da sam joj ubio muža,
a baš je obratno, a veliko je pitanje kakav će biti u stvari taj čovjek kojeg
sam sastavio iz Karolova tijela i Gerdanova mozga. Ne bih se baš ugodno
osjećao da ljudi pokazuju na nekog ludu pa kažu: to je taj mutlak što ga
je Rinner načinio.«
Sor je upozorio da Sudska klinika nije baš mjesto naročito prikladno
za oporavak. »Ovdje svi imaju neku svoju brigu – a da je nemaju, ne bi
bili na Sudskoj klinici. Trebalo bi razmisliti, ako se našem bolesniku želi
pomoći, kamo da ga premjestimo. Ovdje bi se i u zdravu čovjeku razvila
neka psihoza.« Još dok je to Sor govorio, doktor Rinner je živo počeo
klimati glavom.
– Ispravno! – kliknuo je. – Ispravno! O tome sam mnogo razmišljao.
Otići ću k predsjedniku Mendozu i s njime razgovarati.
– Znate, profesore – rekao je Sor – ja mislim da bi njemu trebalo naći
advokata. Mislim da bi ga to umirilo.
Rinner i Sor su često, govoreći o Leu, jednostavno rekli »on«.
– Pa da – potvrdio je Rinner – njega, sasvim razumljivo, muči i
njegov proces. Iako bi to po mojem mišljenju bilo apsurdno, ipak ga
mogu osuditi na smrt. A ovaj ga ambijent neprestano na to sjeća.
– Sudska klinika može jedino da ga preda nazad u uze. Može se,
međutim, predložiti da se okrivljeni brani iz slobode. Zato mislim da bi
mu trebalo naći advokata.
Tako su tog popodneva njih obojica prišli Leu koji je u sobi za
boravak promatrao kako igraju šah, i pozvali ga u šefov ured. Rinner nije
mnogo okolišao.
– Ne znam, Leo, da li vam moram objasniti kako sve to izgleda.
Vidite, naše je mišljenje da biste trebali uzeti advokata. Karol je to odbio,
ali, sada je zaista druga situacija.
Leu su zasjale oči u koje kao da je ušla neka nova nada.
– Ja sam već htio to moliti. Erkel je moj dobar znanac, mislim
Gerdanov. Možda bi on htio.
– I ja sam mislio na Ervina Erkla– rekao je Rinner, obradovan što se
bolesnik probudio iz svoje apatije. – Odmah ću mu telefonirati.
 Te večeri su dvojica liječnika i Erkel raspredali naširoko što da se s
bolesnikom uradi. Doktor Rinner im je objašnjavao kako se drugi dan
poslije operacije teško zabrinuo ne mora li transplantacija mozga, ako i
uspije, biti praćena teškim poremećajima, on je čak pretpostavljao da će
možda u slučaju uspjeha biti potreban još koji neurokirurški zahvat da se
uklone smetnje, napose one u sferi cirkulacije krvi.
– Znate – rekao je Ervin Erkel – mislim da juridički postoje elementi
da se okrivljeni pusti neka se brani iz slobode. Sud će napokon morati
riješiti, prije negoli padne osuda, pitanje okrivljenikova identiteta – a to
je lakše utvrđivati za slobodna čovjeka, odnosno za čovjeka koji se
slobodno kreće. Samo – ne vjerujem da bi sud pristao da okrivljeni ode
izvan grada, a ne znam što bi se s njim dogodilo da pođe na šetnju
ulicama.
Sva se trojica zamisliše.
– Ja mislim – rekao je doktor Rinner – kad bi Leo bio pušten na
privremenu slobodu, ja bih ga uzeo još na nekoliko dana na Specijalnu
sveučilišnu kliniku.
– A poslije? – pitao je Erkel. – Nego da ne zaboravim: razgovarao
sam s državnim tužiocem.
– S Laurentom – upitali su Rinner i Sor u isti čas.
– Da! Laurent nije znao da ću ja preuzeti obranu – nisam znao ni ja
– pa smo razgovarali nevezano i bez obveze. On je, čini se, sklon
mišljenju da je to neki treći čovjek, zapravo, po njegovu je to juridički:
ili neki treći čovjek, ili je Gerdan. Ali – prije neki treći čovjek. Samo –
ni Gerdana ni trećeg čovjeka se ne može progoniti.
– Interesantno – rekao je Sor. – Pitanje je samo hoće li Laurent pri
tom svom mišljenju ostati dokraja.
– Laurent je mlad i uporan; ne zovu ga zaludu »individualnim«
tužiocem. Važno je: ne da na se utjecati. Ja sam taj razgovor spomenuo
zato što se Laurent vjerojatno neće opirati da optuženi bude pušten na
slobodu.
Doktor Rinner je razmišljao o nečem drugom.
– Teškoća je, evo, u ovome: ako bude pušten na uvjetnu slobodu, ja
ću ga još neko vrijeme držati kod sebe na Specijalnoj sveučilišnoj klinici.
Ipak, bolnički zrak nije preporučljiv za dugo vrijeme, a šta onda? Bude li
se šetao gradom, može mu se svašta dogoditi, mogu ga građani negdje
dohvatiti pa isprebijati. A dovoljno je da ga samo uplaše – eto ga opet
mjesec dana u drhturenju. Osjećam odgovornost za zdravlje toga novog
Gerdana, i ne bih volio da ga gledam kako se kao težak živčani bolesnik
vuče po ulici. Ja sam mu produžio život, a vi ste mi, Mark, pomogli da
taj život još jedanput spasimo. A ne bih želio da još jednom noći i noći
prosjedimo s onakvom zebnjom kraj nečijega kreveta.
Svi su trenutak šutjeli, a onda je doktor Rinner dovršio svoju misao:
– Za sada je najvažnije da se njegov položaj sa stajališta prava i suda
popravi. On će se odmah razvedriti čim čuje da je makar samo na uvjetnoj
slobodi. Na Specijalnoj sveučilišnoj klinici učinit ćemo sve što možemo
da se oporavi i razonodi.
– Htio sam nešto upitati.... – reče sada Erkel.
– Pitajte! Samo pitajte!
– Vidite, ja sam iskren, ali možda će to biti dobro da znam kako treba
da se držim! Po gradu govore da ste vi, poštovani profesore, pokušali
zataškati operaciju. Kao da je to najprije sam stari Mendoz utvrdio, šta
li? O tom se kojekako priča, a mislim da sam ja u neku ruku –
preuzimajući obranu Karola ili Gerdana (moramo se dogovoriti kako
ćemo ga zvati) – preuzeo i vaše interese.
– Pravo da kažem – dometne doktor Sor – i ja sam htio da o tome
nešto upitam, ali, eto, nije mi nekako htjelo preko usta...
Neko su vrijeme sva trojica šutjeli, a onda doktor Rinner mahne
rukom:
– Vidite, danas mi je jasno da sam odmah poslije operacije morao
objaviti kakav sam zahvat izvršio... o tome nema sumnje. Nego – nisam
naprosto ni sam vjerovao da će išta od toga biti, nisam vjerovao da će
pacijent živjeti duže od nekoliko sati, najviše nekoliko dana. Mislio sam:
čemu govoriti, priznati da smo možda Lea Gerdana u samrtnim časovima
još mučili, a netko bi još mogao pomisliti da smo ga, da sam ga ja... ubio.
U onom času kad sam se odlučio na operaciju, nisam na to mislio.
Sor i Erkel se trgoše.
– Da, da, nemojte se čuditi, to mi je Verena Gerdan u lice rekla pred
predsjednikom suda, pred doktoricom Vidassi i pred tim našim novim
Gerdanom. Sve čekam da to i negdje drugdje, recimo na kojem sastanku
ne izjavi. I vidite, posljednjih dana Gerdanova... Mislim na novog
Gerdana... Gerdanova ležanja na mojoj klinici nisam bio u gradu, bio sam
na kongresu za reformu kliničkog rada, a kad sam se vratio, odjednom
mi javljaju da se probudio. I ne samo probudio, već je tog dana bio svjež,
bistar, s izvrsnim gerdanovskim pamćenjem i čvrsto uvjeren da je Leo
Gerdan.
Baltazar Rinner uzdahne, a sva trojica su malko ušutjeli.
– Kao pravnik, ja ovako gledam na tu stvar: – završio je vijećanje
advokat Erkel – dok se za operaciju nije znalo, pacijentova bi smrt stvar
okončala. Sada, kad smo ovdje gdje smo, mora za našu stvar moj klijent
biti što zdraviji i raspolagati što boljim pamćenjem. O njegovu pamćenju,
poštovani profesore, o tome će ovisiti hoće li ga priznati Gerdanom. Da
on nije više Karol, to je, mislim, izvan rasprave.
 IX

Na Specijalnoj sveučilišnoj klinici Leo, novi Leo, došao je odmah u

neku čudnu situaciju. Profesor Rinner je svima na klinici rekao da se
prema »sastavljeniku« imaju vladati kao prema pravom pravcatom
Gerdanu, ne samo zato što to odgovara činjeničnom stanju i što to
činjenično stanje služi na čast svima na klinici, već to treba činiti i iz
kurativnih razloga: jednostavno rečeno, tome će se bolesnik obradovati –
a zna se kako je prastara zasada »radosno srce – najbolja medicina«
dobila u našem znanju o hormonima i lučenju žlijezda sjajnu, opipljivu,
materijalnu potvrdu.
– Neću vam ovdje objašnjavati ono što još od polovice ovog stoljeća
medicina sigurno zna – da su srdžba, strah ili tuga i slične emocije otrov
za tijelo, da su uzrokom onih bolesti koje je dr Selye nazvao »emotionally
induced illnesses« – emocionalno uzrokovanim bolestima – a te bolesti
tvore još i danas, kad je moderna medicina pravilno uočila njihov uzrok
i postanak, osamdeset ili devedeset postotaka onih koji traže liječnikovu
pomoć ili savjet. Ja neću – govorio je dalje doktor Rinner pred
sakupljenim kliničkim osobljem – da čovjek kojem sam produžio život,
a taj je čovjek slavan književnik i publicist i korifej našega grada – neću
da on našom, mojom ili vašom krivnjom ili greškom upadne u neku
neurozu ili psihozu: neću da nepažnja uništi taj sjajni mozak koji je
medicinska nauka spasila.
Moramo ovdje reći da je doktor Baltazar Rinner poslije razgovora s
Erkelom, koji mu je i kasnije nekoliko puta objasnio svoje gledište,
postao drugi čovjek. Bio je kao onaj kapetan o kojemu priča Jack London
da je za olujne noći, među grebenjem i školjem rta Horna mjerio i
premjeravao gdje mu se petojarbolaš nalazi, a kad je utvrdio položaj,
uspravio je glavu i počeo dijeliti zapovijedi palubom. I doktor Baltazar
Rinner je sada uspravio glavu. Zaista se i bio uplašio bez razloga. Pa sve
se ovo vrijeme poslije operacije samo vozio između svog stana i dvije
klinike, prošetao se jedanput ili dvaput podveče sporednim ulicama;
dvaput se odvezao u dvoranu za predavanja. Sad je s Ervinom Erkelom i
s još jednim mladim asistentom sa Specijalne klinike prošao korzom u
vrijeme najveće vreve. Pozdravljali su ga i poznati i nepoznati.
Leo je prešao u Specijalnu sveučilišnu kliniku podveče posljednjeg
tjedna u julu. Bile su baš velike vrućine. Doktor Rinner ga je doveo
automobilom klinike; sam je šofirao, i pri tom Lea posadio kraj sebe a
šofera stavio straga. Leu se srce ipak malko ispunilo nadom: sjetio se
kako su ga prije mjesec dana vozili sa Specijalne klinike na sud sa
spuštenim zastorima na prozorima. Balto je vozio polako, onda se
odjednom nešto sjetio pa upitao:
– Leo, hoćeš li da te malko provozam. Sve to dugo nisi vidio.
Glas doktora Rinnera bio je tako autoritativan da je i Leo morao,
hoćeš-nećeš, prihvatiti njegov savjet. Stotinu domaćih novinara, a i
pedesetak stranih dopisnika, koje je u grad privukao slučaj Gerdan-Karol
dali bi masne svote da su mogli snimiti njihov razgovor.
– Molim lijepo, Balto... – Odgovorio je Leo. – Radovat ću se.
Provezli su se obalom. Sunce je sjalo nad palmama, more se
prelijevalo u žutim i tamnoplavim preljevima.
– Lijep je naš grad – rekao je Leo.
– I lijep je ovaj svijet!
– Lijep je, Balto, lijep, prekrasan. Hvala ti, Balto, što si to za mene
učinio!
Leo učini pokret kao da će zagrliti svog operatera, ali bili su baš na
zaokretu i nekoliko ih je prolaznika prepoznalo. Neki su pozdravljali, a
drugi su naprosto piljili od čuda. Leo se mirno nasloni na sjedalo.
Doktor Rinner i Leo su ubrzo uspostavili iskren prijateljski odnos,
kojemu je naročit pečat davalo njihovo savezništvo. Onaj tko želi da
prizna potpun uspjeh Rinnerovoj operaciji, taj mora priznati da je
preživjeli čovjek Leo Gerdan! A Balto je Leu i rekao: ti moraš ostati
zdrav, moraš biti vedar i bodar, optimističan – i ova tvoja bolest koju si
sada prebolio, bila je nepotrebna, mi smo je skrivili, jer smo te psihički,
emocionalno potresli. To se, eto, više ne smije dogoditi, ti sam to više ne
smiješ dopustiti!
Leo je ostao na Rinnerovoj klinici još dva tjedna. Vrijeme mu je
prošlo brzo. Prijepodne su vršili razna mjerenja, preglede krvi, tlaka,
mijene tvari; nisu ga, međutim, odviše mučili. Snimali su ga i
magnetofonski i dali mu da čita nekoliko govora koje je Gerdan držao na
različitim kongresima. Neki prijateljski raspoloženi novinar donio je iz
fonoteke »Mediterana« te Gerdanove govore, ondje su ih imali u
originalu, pa su sada uspoređivali, koliko je novi Gerdan sačuvao od
intonacije, izgovora i akcentuacije starog. Glas je bio nešto povišen, kao
da ga je za nekoliko nota navinuo, jer je Karol govorio, a i pjevao
tenorom, ali je to ipak bio Gerdanov glas. Još se to jasnije vidjelo kad su
glas snizili.
Jednoga dana potkraj augusta odluči doktor Rinner da Lea odvede
svojoj kući.
 X

Rinner je imao prekrasno uređen stan – kao što to čovjeku njegova

ranga i dolikuje. Njegova vila nalazila se u Blizini Gerdanove i Leo je s
velike doktorove terase vidio svoj krov i žalio što mu visoki zaštitni
zidovi smetaju pogledu na one koji šeću po krovu. Doktor Rinner je bio
pretplatnik svih kazališnih predstava i koncerata u gradu, a s njegova dva
prekrasna televizora mogla se pratiti bilo koja priredba. Već prvo veče
koje je kod Balte proveo, Leo je na televizoru gledao i jedan sastanak
pristaša stranke »On je Karol«. Nadao se da će govoriti i Verena, no
predsjedatelj je već pri otvorenju objavio da je Verena Gerdan bolesna –
»oboljela od lake gripe« – i da će mjesto nje govoriti neki profesor.
Rinner je stanovao kraj mora uz malu uvalu i Leo se mogao i kupati.
Baltazar Rinner se, međutim, bio s njime dogovorio da će se kupati samo
zajedno, da ga Balto, koji se i dalje veoma bojao Karolove bande, ima na
oku.
Rinnerov kuhar brinuo se za hranu. Tačno u podne donio bi ručak,
prostro i objedovao za jedno s Leom. Bio je veseljak, proputovao je pola
svijeta, i Leo je uživao u njegovu živahnom pričanju. Donio je nekoliko
puta i malo crna vina, premda je šef svaki alkohol najstrože zabranio, a
Leo je, doduše tvrdio da mu vino veoma pomaže. Kuhar se smijao kad bi
mu Leo objašnjavao kako više puta ne zna hoće li ga ruka ili noga
poslušati: »Više puta želi rukom maknuti, pa je makne sekundu kasnije
kad se ruka odluči da posluša«; a kad malo popije onda obje skladno
reagiraju – baš obratno negoli kod normalnog svijeta.« Kuhar mu je
govorio da bi zapravo morao na »rehabilitaciju«, a Leo zajauknu: »Još
jedna nova bolnica!«
Jedno poslijepodne se spremala oluja; spusti se žestok pljusak, a pade
i nekoliko zrna tuče. Leo se s Rinnerom bio dogovorio da će otvarati
samo na dva duga i jedan kratak znak na vratima. Oko šest i po signalno
je svjetlo i zasjalo upravo tako i Leo pritisne tipkalo. Ušao je visok,
snažan muškarac. Leo ga je pustio u predsoblje s malom zebnjom u srcu,
a onda pogleda bolje i prepozna Karla Guidonija, zamjenika šefa
kriminalističke uprave.
 – Oh, Karlo! – usklikne Guidoni. – Oprostite...
Leo se sasvim smeo i još se više uplašio.
Guidoni se međutim prijazno nasmije i rekne:
– Ne bojte se, neću vas odvesti u zatvor. Došao sam kao prijatelj.
Leo se umirio.
– Dobro ste vi čuvani, predsjedniče – rekne Guidoni. – Doktor Rinner
se boji za vas. Neprestano ga muči strah da vas ne ubiju.
– Mislim da to krijumčari neće učiniti; tȁ znaju da ja o njima ništa ne
mogu reći.
– Pustite vi to! U toj stvari nitko nikome ne vjeruje. Ali, hajde da
uđemo!
– Oprostite! – opravdavao se Leo. – Tako sam smeten da sam vas
zaboravio pozvati da uđete.
Ušli su u Rinnerov radni kabinet, u kojem vlasnik nikada nije radio,
i natočili narančina soka; alkohol je doktor Rinner posve uklonio.
Guidoni zapali cigaretu, a Leo mu primakne pepeljaru.
– Vi više ne pušite?
– Ja nikad nisam ni pušio – odvrati Leo i obojica se srdačno nasmiju.
– Uvijek se sjećam – rekne sada Guidoni – našeg posljednjeg
vijećanja u Gerdanovoj vili. Onda kad smo sve to zapravo zakuhali.
– Strašno su me onda boljela koljena – rekne Leo. – Znate da mi se
koji put čini da će me opet zaboljeti.
– Kako, već vas malo bole?
– Ne, ne bole me, ali imam osjećaj da će me početi boljeti.
– Evo, da ja pređem na stvar, zašto sam se k vama, predsjedniče,
došuljao. Neću reći da me doktor Rinner ne bi pustio – ali bilo bi dužeg
raspravljanja. Droga ima svoje putove i svoje zakone – tko izda stvar,
čeka ga smrt. A više puta te stigne smrt samo zato što si potencijalni
izdajica. A Rinner vjeruje da bi vas krijumčari mogli držati baš takvim
potencijalnim izdajicom.
– Dobro, pa ipak znaju da ja ne mogu ništa izdati, kad ništa ne znam?
– To smo već rekli – odgovori Karlo Guidoni. – Kad Interpol nije
vjerovao kolegama i suradnicima, zašto bi morali zločinci vjerovati
policiji? I oni bi mogli držati da je sve to neki trik – malo neobičan, ali
trikovi moraju biti neobični da se netko zaslijepi. Ja mislim da moramo
tu operaciju prihvatiti kao gotovu stvar. Ja želim s vama, predsjedniče,
nastaviti upravo ondje gdje smo na dan puštanja broda u more stali.
Upravo tada vi ste mi ponudili suradnju, ja sam je prihvatio – i sada vas
molim da pomognete meni i sudu, što je i bila vaša originalna zamisao.
Ja pristupam vama, predsjedniče, iskreno i bez rezerve. A ako uspijemo,
nagrada je, s jedne strane, visoka, a s druge strane – govorio sam s
državnim tužiocem: ako bude vaših zasluga, bit će za vas dobro...
– Recite – upita Leo – zar poslije atentata i svega u sudnici niste ništa
novo pronašli.
Zamjenik šefa kriminalističke uprave odmahnu rukom.
– Ništa. Ništa što bi bilo vrijedno i najmanjeg spomena.
– Čekajte – nastavi Leo – od toga dana je prošlo...
– Šest mjeseci. Ravno pola godine. Pucanje u sudnici zbilo se trećeg
marta, a sad je početak septembra.
– Recite, Karlo, naš trag u Sjevernoj četvrti niste dalje slijedili. Ja
sam o tome razmišljao. Zapravo, čudio sam se da nije došlo do daljeg
raspleta.
Karlo Guidoni se nagne naprijed.
– Sjeverna četvrt... Što u to ulazi Sjeverna četvrt?
Leo se odjednom teško zamisli: sav se skupio u se i glavu je sakrio
među dlanove. Karlo Guidoni je vidio kako je i lagano zadrhtao, tako je
teško, naporno i s mukom povezivao svoje sjećanje.
Zatim je načas dignuo glavu, pogledao zamjenika šefa
kriminalističke uprave i rekao polako:
– Ne, neću vam ništa zatajiti, samo – da se i sâm sjetim.
Guidoni je bio tih kao miš: sjedio je nepokretno i želio da nekako
može pomoći, da Gerdan poveže uspomene iz onih posljednjih sedmica
prije operacije.
– Predsjednik Gerdan je bio šef i centar te istrage: bilo mu je to nešto
novo i tome se veoma radovao. Ovo o sjevernom dijelu grada, to je
predsjednik Gerdan, to sam ja sâm iskombinirao, povezao sam vještice
koje sam dobio sa pet ili šest različitih strana. Novinari su znali pojedini
detalj – Gerdan je sve imao u ruci.
 – Dobro – pitao je Guidoni – zašto to meni nije rekao? Zašto mi to
nije rekao onaj dan kad smo zajedno vijećali, poslije puštanja »Lea
Gerdana« u more? Govorio je samo o odijelu, a ovo, na primjer, o tom
mjestu nije mi ništa govorio, a to je – ja barem pretpostavljam – mnogo
važnije.
Svakako – potvrdi Leo. – Dva od trojice krijumčara prespavala su u
nekom hotelu u Sjevernoj četvrti: mislim u »Metropolu«. Bila je ondje
zabava bankovnih činovnika, i ona je s time u nekoj vezi. Vidite, ja sam
onda znao sve to, ali sam htio da najprije dođe do rasprave pred sudom.
Htio sam Karolu pružiti posljednju šansu.
Karlo Guidoni klimne glavom.
Odjednom se Leo lecne i trgne, pa se zamisli kao da se nečega sjetio;
zatim dohvati objema rukama glavu kao da iz nje želi iščupati neku
misao.
– Što je, predsjedniče? – upitao je Guidoni tiho.
– Čekajte, ma čekajte– jesam li vas ja – je li vas Gerdan tada
obavijestio o svom telefonskom razgovoru. Pa jasna stvar: nije. Nije!
Guidoni je šutio. Nije znao ni o kakvu razgovoru.
– Kažem telefonskom; bio je to fonovizijski razgovor. Neka je žena
govorila meni, Gerdanu – bilo je to mjesec dana prije rasprave kad se
pucalo, na početku februara; znam da je vjetar silno zviždao, a ta je žena
ukopčala sjenilo na fonoviziji tako da joj nisam vidio lice. Činilo mi se
po glasu da je bila mlada.
Guidoni je napeto slušao.
– Rekla mi je ovako: »Zašto policija istražuje samo među sadašnjim
bankovnih činovnicima, a ne među bivšima...«
– Oprostite, zašto to onda vi niste, zašto, predsjednik Gerdan, nije to
rekao. Pa to... Razumijem da je tajio ono o Sjevernoj četvrti, ali ovo ipak
nije smio zatajiti. To ipak nije smio!
– Razumijte, Karlo: to je bio razlog, ako se sjećate, zašto je Gerdan
bio onako optimističan. Dovoljno je bilo da Karol sudu kaže makar šta;
Gerdan bi vas svakako još istog dana izvijestio o svom razgovoru i vi
biste veoma lako uhapsili toga bivšeg službenika, a činilo bi se kao da se
počelo odmatati na sudu. Važno je bilo: najprije scena na sudu, a onda
uspjeh... Gerdan je htio da stvar izgleda kao Mendozov uspjeh.
 Guidoni klimne glavom:
– Razumijem. To je zaista putokaz. Poći ću sada.
– Odvest ću vas na terasu na krovu, pa ću vam pokazati stazu koja je
skrivena među žbunjem. Pokazat ću vam put.
Otišli su na krov i Leo pokaže Guidoniju stazu koja vodi između
čempresa i grmova ružmarina.
– Gle, ono kao da je vaša Verena na krovištu!
Leo se trgne i pogleda. Iznad zaštitnog zida na krovu vidjela se glava
pokrivena gustom crnom kosom. Onda se Verena nagne nad zid, ostane
tako tren-dva pa se digne: sad su joj se jasno vidjela ramena, vrat, lice.
Leo je gledao kao zastravljen.
– Verena! – prošapta. – Kamo to gleda? Verenu, Verena...
Karlo Guidoni pogleda Lea presenećeno.
– Vi još uvijek Verenu...?
Leo klimne glavom.
– Kad ste me priznali predsjednikom Gerdanom, ne smijete se čuditi
što volim svoju ženu – kao i vi svoju. Šta ćete, sjećam se samo Verene
kao žene, ne poznajem ovu Karolovu...
Guidoni ga pogleda kao da mu želi zaviriti u dno srca.
– Kako da vam tu čovjek pomogne.
Obadvojica su prilično dugo šutjeli.
– Možda biste zaista mogli, samo se Balte nekako bojim. On bi
odmah pomislio da bi mi to moglo naškoditi. Dosadno mi je. Imam kod
kuće bilješke o nekim novelama koje samo ja razumijem. To su »Samo
crne figure«, »Zima je donijela« i »Velika oseka«. Razmišljam kako da
do toga dođem. Kad bih mogao u Gerdanovu vilu da ih potražim...
Odmah bih ih sve našao.
Karlo Guidoni se zamisli.
– Pokušat ću govoriti s Verenom Gerdan. Još je veoma, veoma
nabrušena, ali bi možda ipak pristala da potražite te rukopise. Eto, a sad
se moram požuriti. Javit ću vam se čim uzmognem.
 XI

Leo je još neko vrijeme ostao na krovnoj terasi. Pogled koji se s toga
mjesta pruža veoma je lijep. Iznad bijelih krovišta dižu se strmi obronci
gore obrasli hrastovim i bagremovim šumicama, tamnim plohama
crnogorice. Pučina se u taj čas prelijevala u tamnoplavim večernjim
odrazima, a morska površina bila je zgusnuta kao uvijek poslije jake kiše.
S druge strane planine mora da je već bilo vedro, a čitav se kraj zračio u
neizravnom, mliječnom svjetlu. Nekoliko jedrilica polako je klizilo u
zatonu i davalo impresionističkom pejzažu nekoliko nevezanih mrlja.
Leo nije mario za ljepotu pejzaža. Upiljio se u Gerdanovo krovište i
promatrao Verenu, koja se ponovo nagnula na zid krovišta i kao da je
utonula u neke teške misli. U kutu terase nalazilo se veliko oleandrovo
drvo usađeno u bačvu sa zemljom: koliko je puta njih dvoje sjedilo u
pletenim stolicama ispod ružičastog, oleandrova cvijeća i pričalo, mazilo
se: miris Verenina tijela miješao se s teškim opojnim oleandrovim
miomirisom.
Verena je odjednom stresla crnoplavom kosom i otišla; iznad
zaštitnog zida vidjela se samo oleandrova krošnja, umivena olujom i
prolomom oblaka.
Već se posve spustila noć, kad je Leo polako sišao u Rinnerovu radnu
sobu. Popio je dokraja narančin sok, a onda je obadvije čaše odnesao u
kuhinju. Sjetio se, da je Guidonijev posjet bio tajan, pa je jednu čašu
stavio u aparat za ispiranje, pritisnuo polugu i opranu i osušenu čašu
stavio na policu.
Vrati se još uvijek duboko zamišljen u radnu sobu, otvori nekoliko
knjiga i ponovo ih zatvori. Uključi onda veliki televizor redom s nekoliko
dvorana. U jednoj je bio koncert Mozartove muzike, u drugoj su recitirali
englesku poeziju. U najvećoj gradskoj dvorani »Horizontu« počeo je,
međutim, neki sastanak, i kad je Leo prebacio projekciju na
mliječnostakleni zid Baltova kabineta, baš je prva govornica – neka žena
s naočalima, vjerojatno profesorica – objasnila da je tema večerašnjeg
predavanja: »Obrana individualnosti«.
 Leo bi u svom večerašnjem raspoloženju možda bio potražio nešto
drugo: uključio bi, na primjer, televizor na operu ili na neko sportsko
igralište ili plivalište: u operi su obično s večeri davali miješane
programe, baletne tačke ili pjevačke solo-nastupe. Naslutio je, međutim,
da obrana individualnosti može biti u vezi s njegovim slučajem, pa je
ostavio profesoricu da govori.
– Uspjeh operacije koju je izveo doktor Rinner 3. marta oko deset
sati prije podne – ja to tačno navodim jer je taj moment preloman – stavio
je društvo pred posve nov problem: pred problem obrane individualnosti.
Suvremeno se društvo temelji, ono živi na tome da je svaki individuum
tačno obilježen, svaki ima svoje ime i prezime, svaki odgovara za svoju
prošlost i svaki sebi svojim činima građi budućnost. Ono društvo, gdje
individuum toga nema – kako je to još i danas u pojedinim dijelovima
svijeta, u indijanskim džunglama Amazonke, na primjer – gdje svi
individuumi nose isto ime, zovu jedan drugoga »čovječe« ili opet
skupnim imenom plemena, ondje ne može biti suvremenog napretka.
Čovjek, individuum mora biti odgovoran za svoje čine – on zato mora
biti nešto stalno i kontinuirano.
Na ekranu se sad vidio auditorij: nepregledni redovi napregnutih lica,
većinom djevojaka i djevojčica. Baš su tada došle u modu frizure: »pjena
na vjetru«, a na ekranu su se vidjele glave pokrivene žbunjem meke
plave, kestenjave i crne kose. Između redova su prolazili mladići i dijelili
nekakve letke.
Predavačica je nastavljala:
– Nauka napreduje, donosi nove mogućnosti, ali – jesu li one uvijek
neke pozitivne tekovine? Ljudski mozak, čvrsto vezan uz tijelo, mozak
koji se s razvojem tijela razvija, s tijelom raste i umire, bio je dosada
osnovna garancija integriteta individuuma. Poslije operacije koju je
profesor Rinner izvršio nad tijelom književnika Lea Gerdana i krijumčara
opojnih droga Dina Karola nestalo je za ljudski rod te garancije. Tijelo
se, kao prije pojedini njegovi dijelovi, može odijeliti od mozga i krenuti
u život spojeno s tuđim mozgom. Mozak se može čovjeku uzeti i dati
drugome, mogu se praviti poslovi – može se nastupati onim sredstvima
koja su vjekove i vjekove služila ljudima da se domognu neke robe koja
im je potrebna. Mozak je postao robom, komercijalnim artiklom. Možda
– moram to malo ispraviti, ali smatram to beznačajnim – još nije postao,
ali će postati čim medicinska nauka, čim kirurgija potpuno ovlada
procesom presađivanja mozga.
Silan pljesak prekinuo je predavačicu: redovi »pjene na vjetru«
uzgibali su se od struje pljeska stotina oduševljenih ruku.
– Ako pravodobno uočimo opasnost, ako pravovremeno utvrdimo
metodu koju ćemo protiv opasnosti primijeniti, dobili smo prvu, odlučnu
bitku protiv te opasnosti. Još imamo možda desetak-dvadesetak godina
vremena – ovisi o tome u kolikoj je mjeri Rinnerov pothvat bio genijalan
blijesak, u kolikoj je on mjeri kao kirurg ispred svojih kolega i ispred
suvremene kirurgije uopće. Spominjem ovdje da profesora Rinnera ni za
šta ne krivim: on nas je zapravo upozorio na opasnost možda baš
dramatičnošću slučaja Gerdan-Karol; da nije on tu operaciju izveo, izveli
bi drugi sličnu operaciju za deset ili dvadeset godina, i možda bi, na našu
nesreću, tada procesom transplantacije mozga ovladali već za deset ili
dvadeset mjeseci, i mi ne bismo imali vremena ni da se okrenemo, a
kamoli da utvrdimo mjere na koji ćemo način svoj mozak zadržati čvrsto
i sigurno u svojim lubanjama.
»Ma tko je ta rječita žena« – pomislio je Leo.
Čitav je auditorij ustao i pljeskao.
Predavačica je s licem sjajnim od retorskog uspjeha otrla naočari,
popila pola čaše soka i nastavila tišim glasom:
– Hvala, dragi prijatelji! Rekla sam da ćemo sustavno prolaziti oblike
u kojima se ta, zapravo potpuno neočekivana, opasnost pred nama
pojavljuje – prije bismo bili očekivali napadaj Selenita ili Marsovaca.
Ovdje će pred vama nastupiti javni radnici s različitih područja, iznijet će
svoja mišljenja, a poslije ćemo preći na diskusiju.
– Zahvaljujem još jedanput što ste mi povjerili predsjedničku čast na
ovom sastanku, i predajem riječ vašem sugrađaninu, profesoru na
Visokoj pedagoškoj školi vašega grada, stručnjaku u odgojnim pitanjima
koji je i u našem gradu dobro poznat. Tom prilikom moram spomenuti
da je profesor Louis Peters već dva puta govorio na sastancima našega
debatnog kluba, i da su na naš grad njegove riječi učinile dubok i trajan
dojam.
 Zaključne riječi govornice bile su pozdravljene pljeskom, a odmah
poslije toga popeo se na tribinu profesor Peters. I on je auditoriju bio
dobro poznat – pozdravio ga je srdačnim pljeskom – a njega je dobro
poznavao i Leo, jer je više puta u »Mediteranu« objavljivao njegove
članke; na primjer, o najsuvremenijim metodama kako se uče strani
jezici, o odmaranju i izbjegavanju umora pri učenju, o problematici
kažnjavanja u školi.
– Bit ću kratak – rekao je profesor Peters – i iskreno ću reći zašto:
televizijska stanica, vlasnica ove dvorane, odredila nam je vrijeme za naš
večerašnji razgovor. Zatražili smo da nam se dvorana prepusti za čitavo
današnje veče, dakle bez ograničenja i što su nam odgovorili: »U deset
sati snimat ćemo sastanak Rinnerovih pristaša. Naša stanica mora u toj
problematici biti neutralna i omogućiti zaista slobodnu diskusiju o tom
pitanju.« Mislim da ćete se sa mnom složiti ako odavle uputim protest
upravi televizijske stanice: uvjeren sam da u ovom pitanju neutralnost i
blagonaklonost i prema jednoj i prema drugoj strani nije na mjestu. Ne
može se jednako postupati prema onima koji brane uspomenu na našega
velikog Gerdana, i prema onima koji žele zločinca Dina Karola spasiti od
zaslužene kazne. A osim toga – ne može se ni našega slavnog i bez
sumnje velikog sugrađanina profesora Rinnera tako povezati s jednim
zločincem; ako se on sam povezao, ne smijemo ga povezati mi: mi
možemo ovdje mirno kliknuti: Živio Rinner, smrt Karolu!
Čitav je auditorij ustao i zapljeskao, a Lea su prošli trnci.
– Kada bi nauka nastavila tim putem – uzviknuo je profesor – ona bi
jednog dana mogla da presađuje i pojedine dijelove mozga, da čovjeku
uzima pojedine centre, koje je možda u teškom i mukotrpnom radu
izgradio; nakon Rinnerova kirurškog uspjeha sve je moguće. Završit ću
ističući svoje tvrdo uvjerenje da se s aspekta pedagogije moramo boriti
protiv toga da se presađivanje mozga omasovi – da tako kažem. Ta
pojava mogla bi olabaviti ambicije naše mlade generacije.
Iako je u dvorani bio u velikoj većini mladi, čak veoma mladi svijet,
auditorij je živo zapljeskao. »Hajde, pomisli Leo – ako me objese, bar će
omladina onda ozbiljno učiti!!!«
Govornik se dva-tri puta poklonio, a onda je predsjedateljica
predstavila Evu Trajan, slikaricu. Leo se zapravo čudio što se Eva, veoma
prodorna u prodaji svojih slika, pojavljuje u Vereninoj stranci. Vereni se
njene slike nikako nisu sviđale, i Leo koji je od vremena do vremena
otkupio neku Evinu sliku, nije smio ni za živu glavu da te proizvode
takozvanog somnambulnog smjera, kojem je Eva pripadala, vješa po
prostorijama svoje vile. Bilo ih je istina priličan broj u redakcijskim
sobama »Mediterana«, ali je Eva dobro znala da joj Gerdanovica nije
sklona i da samo zato ne može s »Mediterana« u Gerdanovu vilu. A sad
– eto je ovdje!
– Vi ćete možda očekivati da ću vam govoriti o utjecaju Rinnerova
zahvata na umjetnički život i rad. Uvjerena sam da taj utjecaj neće biti
dobar i da će silno proširiti mogućnost i polje rada pojedinih falsifikatom,
koji su već danas prava napast. O tome ste prije dva tjedna slušali
predavanje predsjednika Udruženja likovnih umjetnika, predavanje koje
je bilo tako svestrano i iscrpno da ja zaista nemam što dodati.
Eva je posegnula za čašom soka na stolu, no vidjelo se da to nije od
žeđe već od želje za govorničkim gestom. Zatresla je glavom i velika se
čupa »pjene na vjetru« zavijorila.
– Želim ovdje govoriti kao žena i samo kao žena... Smatram da se o
tom strašnom slučaju, u toj strašnoj operaciji koju je izveo inače dobar
učenjak i bez sumnje vrstan kirurg, govori s premalo mržnje i s premalo
strasti. Slušala sam, i to ne samo od naših protivnika, kako sasvim
hladnokrvno raspravljaju o mogućnosti da je Dino Karol – kojega su
liječili naši najbolji stručnjaci, koji se šetao kao privilegirani besposličar
gradom, čovjek koji se udobno smjestio u jednoj od najljepših,
najmodernije uređenih vila u okolici – da je taj čovjek ipak pravi pravcati
Leo Gerdan! Zar je to zaista moguće – pitat ćete zacijelo svi redom! A ja
vam kažem da nisu nevažne osobe koje tako misle; kao nezavisna i
priznata umjetnica imam zaista mogućnost da zavirim u mnoge krugove
i mnoga srca. Pitam vas: zar smijemo dopustiti da udovicu našega velikog
književnika natjeraju da prima kao supruga ubojicu svog voljenog muža?
Taj jezivi, strašni Karol – čovjek koji se svoje žene stidio, tako da ni
kriminalisti nisu mogli utvrditi tko je i gdje je – taj Karol će kao svoj
plijen, na temelju zakona i propisa, na osnovi prava koje će mu naše
društvo dati, dobiti u svoje razbojničke šape najljepšu i najumniju ženu
našega grada. I onda još uprava televizije želi da u tome bude nepristrana
i neutralna. Moram reći: dokle god Karol ne bude osuđen, neću biti
sigurna ni za vlastito tijelo, a ako uprljaju Vereninu čast, uprljat će čast i
svih žena, i ovoga grada, i žene kao žene, općenito. Mislim da mi žene
moramo zaštitu individuuma promatrati u prvom redu s te strane.
Oduševljeni pljesak zaorio je dvoranom; djevojke su skakale na
stolice i pozivale svoje pratioce da im se pridruže. Predavačica je htjela
nastaviti, reći još koju možda i žešću frazu, ali joj nisu dali.
U taj čas se na ekranu vidjelo kako se svi redom nekamo okreću, a
onda se na slici pojavi grupa mladića, studenata ili učenika. Ulazili su
zbijeno u dvoranu, pošli prema tribini; uto je palo i nekoliko poklika koje
Leo nije razumio. Iz aparata se čulo prodorno zviždanje, čitavo se
mnoštvo zatalasalo: dizali su se štapovi iznad glava i padali po nečijim
leđima. Odjednom se vidjelo kako se veliko dvoransko staklo raspada
kao da je od leda, a onda se ekran pretvori u mliječnu, jednobojnu plohu.
Pojavi se ljepuškasto lice najavljačice. Najslađim glasom na svijetu
najavila je da je emisija iz dvorane »Horizont« prekinuta zbog tehničkih
razloga. Odmah je poslije toga najavila opernu emisiju i na ekranu se
vidio poznati operni pjevač Romei koji je tih dana gostovao u gradu. Nije
to, dakako, bio izravan prijenos kao onaj iz »Horizonta«.
U taj čas su se s ulice iznad Gerdanove vile čule sirene policijskih
kola. »Dobro da Verena nije u dvorani« – pomislio je Leo i s užitkom
gledao i slušao kako Romei klečeći zaklinje dvorjane mantovskog
vojvode da mu vrate kćer.
 XII

Romei je »Cortigiani, vil razza...« otpjevao bez greške, sa sjajnim

dahom, iako klečeći i puzeći na koljenima nije lako pjevati. Pjevač je
pjevao još »Eri tu...« u velikoj maniri, a onda odjednom zasjaju tri
signalna svjetla, jedan dugi pa dva kratka. »Guidoni« – pomisli Leo –
»možda je već razgovarao s Verenom...«
Bili su to, međutim, doktori Rinner i Sor, i kuhar. Kuhar je odmah
pošao u kuhinju, doktori su odložili šutke kišne kabanice i zatim posjedali
u naslonjače.
Doktor Rinner je bio nešto ljut, Lea nije pravo ni pogledao.
– Ti si, Balto, nekako ljut... Sad sam baš na televiziji gledao skup
naših protivnika.
– Ah šta protivnici – odbrusio je Balto. – Šta protivnici! Ako čovjek
bude obješen, objesio se uvijek sam. Na tebe sam ljut, dragi moj! Ipak
nam ne bi ovako smio kvariti račune, je si li razumio!
– Guidoni!... – prošapta Leo.
– Da, Guidoni, taj činovnički mozak ovaj put se ipak pokazao
lukavim. Ipak – koliko sam god pazio se to ne dogodi – ipak mu je pošlo
za rukom.
– Ne razumijem.
– Guidoni je bio ovdje kod tebe?
– Da...?
– On se izričito obvezao, evo Sor je svjedok, obećao nam je da te
neće mučiti, da te neće preslušavati. Oni su tražili da im se omogući da
nadziru sve koji s tobom dolaze u doticaj ili pokušaju da ti se približe, i
dobro – to smo im omogućili. Špijunirali su te u bolnici i sada te ovdje
špijuniraju. Ali dosada su se držali obećanja da te neće izravno
napastovati. Naposljetku – stoje na stajalištu da se još ne zna jesi li, brate
dragi, Karol ili Gerdan – a svakako prije ono prvo negoli drugo, pa kako
su se usudili da pokreću stvari koje nismo očekivali.
– Još uvijek ne znam što je zapravo u tome zla što sam...
Balto mu nije dao do riječi.
 – Kako nije zlo, kako ne bi bilo zlo! Ti si, ti zapravo a ne Guidoni, ti
si mu dao neke podatke, nešto si mu rekao što on nije saznao od drugih i
što je mogao samo od tebe saznati – i čitava je služba sigurnosti, sve
udarne grupe, sva vozila kopnena, pomorska i zračna – sve je alarmirano,
jure kao bez duše; jedan šef agenata mi upravo kaže da će uskoro čitav
slučaj biti raspleten, da su već izvršena neka hapšenja, a da računaju da
će već sutra ujutro biti izdan komunikej za štampu. A čak su i novinare
pozvali za sutra u devet sati.
– Dobro – usudio se uplesti Leo – ali Guidoni...
– Taj Guidoni se čak drznuo – jedan njegov detektiv i jedan hapšenik
su ranjeni, jer su se malko »poštrcali« olovom – drznuo se da me pita,
može li te ljude prevesti na Specijalnu sveučilišnu kliniku – kao da želi
time reći da sam ja postao neki specijalist za sudsko-kriminalne pucnje i
rane.
– Možda im treba mozgove mijenjati... – usudi se reći Mark Sor.
Balto ga krvnički pogleda.
– Treba kojekome u našem gradu mozak mijenjati. Eto kad si ti Leo,
kad ste vi, poštovani predsjedniče i moj uvaženi pacijente, kad ste
govorili s Karlom Guidonijem, šefom – možemo ga mirno već zvati
šefom, a ne zamjenikom – šefom kriminalističke uprave za grad?
– Pa nije prošao ni jedan sat. Bilo je, istina, još vidno. Možda sat i
četvrt.
– Dakako, nisu gubili vrijeme. Ne znam, kog si im đavla rekao, ali
jure kola sigurnosne službe lijevo i desno – cijeli je aparat u alarmnom
stanju i najstrožoj pripravnosti.
– Pa, zapravo, mislim da u tome nema ništa zla – rekne Leo. – Neka
se to pronađe!
– Nema ništa zla? Dragi moj, stari predsjednik Gerdan je bio
domišljatiji od novoga, to ti moram reći. Ne želim da se policija umiješa
bez potrebe u tvoj slučaj. Ne želim da se opterećuješ kojekakvim
istragama o krijumčarenju droga koje te se ništa ne tiču. Ne razumiješ li
da je to Karolova, a ne Gerdanova stvar.
– Ne razumijem – usudio se sada Sor nešto primijetiti – kako su tako
brzo došli do nekih rezultata. Mora da ste im, predsjedniče, odali neku
važnu tajnu.
 – Ma nisam – branio se Leo – upozorio sam ih samo na jednu stvar
koje sam se sjećao. Zapravo – na dvije stvari. Molim lijepo, nitko mi nije
rekao da šutim!
– Čovjek ne može da na sve misli – rekne Rinner, a onda se okrene
prema kuhinji i reče kuharu:
– Molim jedan viski, ali oštar! Četvrt sode! – Zatim dohvati novine i
pruži ih Gerdanu.
Gerdan širom rastvori primjerak »Mediterana« i okrene stranu.
Rinner je komentirao:
– Čudim se da to nisu odmah stavili na naslovnu stranu. Onaj Bernol
je pravi magarac – još ću ja s njim jednom u životu razgovarati. Što su
sad to pronašli! Nije mogao pronaći rukopis »Bregova u magli«. Nije
mogao jer nije za nj znao. A nije znao jer je Karol, i nije Gerdan, i sve je
to zajedno prevara. Neka nađe »Bregove«. Govorio je o zelenim
listovima, zeleni listovi, zeleni listovi. Čuj, Leo, da ti nisi boje pobrkao.
Mi smo te, istina ispitali, pa utvrdili da nisi slijep za boje. Kad si ti
zapravo s njima govorio o »Bregovima«...
– Prije dva dana javila se fonovizijom neka djevojka iz tvoje bolnice.
Plavojka tamnih očiju... Dugo sam s njom razgovarao, imala je tako lijep
i mio smiješak. Ona me pitala o rukopisu »Bregova«: rekla je da su
pregledali Gerdanove stvari prema onom što sam rekao na svom prvom
saslušanju poslije operacije – na onom burnom sastanku s Verenom – sve
je to ona tačno znala pa sam bio uvjeren da si je ti obavijestio – dakle,
prema onom su pregledali police i našli neke zelene listove, ali to nisu
»Bregovi«. Kaže da nigdje nema »Bregova«. Njoj sam još jedanput sve
tačno opisao.
– Jasno – rekne Rinner polako. – Novinarka iz »Mediterana«! Da
mogu dokazati, tužio bih ih zbog toga. Ovako... pružio si protivniku još
jedan argument.
Kuhar je ugurao kolica s večerom, veoma dobrom večerom. Polako
su srkali račju juhu.
U taj su čas ponovo projurila kola kriminalističke uprave. Čuo se
snažan pisak sirene.
– To jure u »Horizont« – rekne Leo. – Tamo je, čini se, došlo do neke
tučnjave. Prekinuli su emisiju.
 – Ma kakva tučnjava, kakav »Horizont«?! Ako su se tukli, s njima se
zabavljala lokalna policija i nitko drugi. To juri kriminalistička policija
pojačana sa specijalnom. Čuješ li zujanje helikoptera? I to je njihovo. A
zar su prekinuli prenos iz »Horizonta«.
Rinner je odlazeći spojio televizor s dvoranom »Horizonta«. U
dvorani je već bio red i baš je govorio predstavnik tumača na
međunarodnim konferencijama. Protestirao je najodlučnije protiv krađe
znanja jezika »koje je tako teško naučiti, a tako se lako može sada
ukrasti«!
Liječnici su nestali isto tako brzo kao što su bili i došli. Leo je
zatvorio televizor, a onda oči. Naslonio se u naslonjaču, pritisnuo sklopku
kojom se gase sva svjetla. Nastala je potpuna tama. Još je jedanput čuo
pisak sirene kola sigurnosne službe i onda polako, umoran od svega,
usnuo.
 XIII

Sanjao je da je na sudu i da ga preslušavaju o tim nesretnim zelenim

listovima, na kojima je pisao »Bregove«. Išli su s njime njegovoj kući –
čudnoj nekoj zgradi u kojoj nikad nije bio, a bila je to ipak njegova kuća,
njegov stan gdje je s Verenom stanovao. Bila je to neka velika zgrada, a
njih dvoje je imalo samo jednu malu sobu. Verena je pak imala meku
svilenu kosu i bila je malena i sasvim tanka.
Probudio se i vidio da mjesečina dopire u sobu. Kako je došao na to
da je taj mršavi stvor o kojem je sanjao, Verena – čvrsta, stasita, divna. I
odjednom mu pade na um čudna pomisao, ali ga obuzme tako da se u
času posve probudio: ipak se nije prevario u boji papira! Imao je Gerdan
čudan običaj: nije podnosio bijeli papir. Pisao je na zelenom, plavom,
crvenom papiru nečitljive, čudne bilješke, a onda iz njih diktirao u
diktafon i svako je njegovo književno djelo bilo povezano u njegovim
mislima s određenom bojom.
Leo posve otvori svjetlo i počne se oblačiti. Otvorio je ormar u kojem
su bila Karolova odijela što ih je ponio iz Sveučilišne i Sudske klinike;
obukao je, sav obuzet mislima, prvo koje je dohvatio, obuo cipele koje
se najlakše navlače. Pošao je u kuhinju, vidio da je kuhar u jednoj boci
ostavio vina, pa ga iskapio nadušak. »Crveno, zeleno, plavo« – mislio je
i izišao na stubište kao da ga vodi neka sila kojoj se ne može oduprijeti.
– »Crveno, zeleno... sutra ću možda već biti na sudu, pa na jednoj, pa na
drugoj klinici, vodit će me kao medvjeda i ispitivati.«
Sišao je u prizemlje i ušao u sobu gdje je više puta prespavao kuhar
ili koji drugi službenik Specijalne sveučilišne klinike, a više puta i
čistačice. Jednom je Leo bio sišao da potraži kuhara i ugledao je na polici
nekakav ključ. Soba je i sada bila otvorena, i ključ na istoj onoj polici,
maknut tek malo u stranu. A bio je to ključ kakvim se zaključavaju kućna
vrata.
Prema moru su vodila visoka i široka hrastova vrata s manjim
vratašcima. Ključ što ga je Leo uzeo, bio je za taj otvor. Polako, oprezno
otvori vratašca, pogleda prema moru, pa lijevo i desno, a zatim iziđe i
prikradajući se uz vrata i zid, priđe k visokoj ružmarinovoj živici.
 Nakon dva-tri žestoka ljetna pljuska temperatura se spustila za
desetak stupnjeva; bilo je svježe, a žbunje i grmlje ružmarina, palme,
čempresi treptjeli su na mjesečini puni kapi nalik na tamno biserje. I
pučina je morska sva treperila i blistala, a mjesečeva staza koja je
svršavala desetak koraka od ružmarinova žbunja iza kojeg se Leo sakrio,
bila je žuta i srebrna i gusta da bi čovjek po njoj potrčao.
»Crveno, zeleno« – pomislio je Leo i s beskrajnim oprezom prešao
na drugu stranu ružmarinova zida: poplašio je neku pticu i ona se lagano
oglasila. Leo je pričekao dišući mirno da umiri uzgibano srce, a onda opet
krenuo dalje. Sila koja ga je tjerala naprijed nije popuštala.
Znao je pri tom veoma dobro da ne smije sresti čovjeka: bio to ma
tko mu drago, svatko će ga vratiti u njegovu sobu, u njegov krevet; bili
to Rinnerovi ljudi, ili Karolove straže, bili to špijuni, ili čuvari njegova
života, svejedno, susret s njima prekida noćni izlet i golemu, jedinstvenu
priliku koju je tako silnom snagom osjetio.
Na svoj noćni pohod nije Leo išao nepripravan: stotinu je puta, po
čitavu noć prelazio u duhu tri stotine metara koliko je najviše bio dugačak
put od Rinnerove do Gerdanove vile; poznavao je na tom putu svaku
pojedinost, svaki grm pokraj puta i svaki kamen u utrtom šljunku. Stalno
ga je mučila misao kako da dođe u svoju vilu do svojih rukopisa. Sjećao
se mnogo čega. Koliko puta je ovdje u društvu pričao, razglabao o politici
ili igrao šah – a vrijeme tako brzo prolazi. Napose ljeti: Verena se po
čitave dane kupala s nekom gošćom, vozila motornim čamcem, skijala
na vodi ili se bavila podvodnim ribolovom. Leo, Rinner i još neki sportski
entuzijasti toga kraja potopili su dvadesetak starih automobila i dvije
škune ispred svojih žalova i brinuli se da se u potopljena plovila i vozila
stavlja hrana za ribe: bacali su onamo svaki dan desetke kilograma srdela
i zrnja, kako to preporučuju upute za ribare i uzgajatelje riba. Verena bi
često navukla laki aparat za kisik, sišla dvadesetak-tridesetak metara u
dubinu, provlačila se kroz plavozelenu travu, koja se pri olujnom
vremenu znala lako i ritmički ljuljati, i onda se opet vraćala na površinu
s lovinom, ostajala po lijepom vremenu još malo na sprudu. Uveče je bila
umorna i spavala bi kao da je popila snažno sredstvo za spavanje, sve do
novog dana. A Leo bi se kasno noću popenjao preko stražnjih, željeznih
pomoćnih stepenica, zavukao se polako u svoju radnu sobu i lijegao.
Verena u svojoj spavaonici nije mogla vidjeti svjetlo, i on bi još desetak
minuta čitao neki roman koji je odavno počeo, pregledao još kakav
rukopis i bilješke, i onda zaspao. I sada su ga njegove misli vodile istim
putem. Trebalo je preći stazom uz more oko dvije stotine metara, doći do
poprečnog puta koji baš ispred vile Gerdanovih ide uz brijeg sve do
glavne ceste; tridesetak metara ispod glavne ceste morao se provući kroz
gustu trnovitu živicu. Istina, s unutrašnje strane živice stoji i gvozdena
rešetkasta ograda, ali je široka i na jednom mjestu, iza najgušćeg dijela
živice mogu se željezne prečke pomaknuti okomito na glavnu gredu i
tako otvoriti prolaz.
Mnogo se puta tako u polusnu ili u mislima i željama ili bolje reći u
žudnji uvlačio u taj najgušći dio živice, pomicao željezne prečke,
uskakao oprezno unutra. Tu odmah u blizini bila je sjenica u nekom
neoantičkom stilu, vidikovac sa stolom i nekoliko stolica. U kutu zida je
bio postavljen stalak u obliku trokuta i na njemu Ciceronovo brončano
poprsje, kopija poznatog lika velikog rimskog govornika s tako
prirodnim tmurnim izrazom i vjerno prikazanim brazdama zabrinutosti.
Bronca je bila teška iako je bila iznutra šuplja. U toj je šupljini Leo
ostavio ključ od vrata iznad pomoćnog gvozdenog stubišta. I kad je o tom
razmišljao u po bijela dana, sasvim razborito i trijezno, činilo mu se
sasvim lakim da noću uđe u svoju sobu, pregleda rukopise, pronađe te
nesretne »Bregove«, i još neke zbirke, napose svoje novele, koje je i sam
smatrao odličnima, pa da ih nakon pola sata, sat ponese sobom. Nije to
mislio naprosto ukrasti, vratio bi on to Vereni – to je njezino. Ali pokazao
bi ipak da on zna gdje što stoji i zna šta se sa čime treba uraditi: brzo bi
sredio rukopise, izdiktirao u diktafon kod Rinnera. Samo, hoće li sada za
to biti vremena, jer ako jednom opet počne obilaziti sud, sudsku kliniku,
kad ga počnu suočavati i preslušavati – onda više neće biti prilike.
Leo je napregnuto osluškivao, a onda izišao iz živice, tresući pri tom
sa sebe kišne kapi. Bio je sav mokar, a i znojan, i kad se spustio na stazu
najprije se malo stresao kao pokislo pseto ili mače, zamahnuo kaputom
da svježi zrak dopre do košulje i tijela, a onda pošao najprije šljunkom, a
onda, tratinom pokraj pošljunčane staze.
 Uza stazu bile su dvije drvene klupe, a ljeti se rijetko događalo da bi
Leo pratio Rinnera njegovoj kući – ili Rinner Lea – a da na klupi ne bi
sjedilo po dvoje zagrljenih.
Brzim pogledom Leo se, međutim, uvjeri da su klupe prazne. Nije
čudo – sve da kasno u noć pljuštala je žestoka kiša, a bilo je i hladno. Leo
se bojao da mu se koraci ne čuju unatoč rominjanju valova, pa je odmah
izišao na pojas tratine iznad nogostupa: osjećao je hladnoću noći, ali nije
za to baš ni najmanje mario. Prošao je povrh klupa, i onda mu se
odjednom učini da čuje korake. U mislima je bio proračunao gdje se u
kojem trenu mora sakriti, i sada je odmah zašao za grm tamariska. Bio je
gust, a s grančica se polako trusilo suho cvijeće.
Koraci su se čuli sve bliže, ali je Leo primijetio da nisu ljudski, i
golem mu je kamen pao sa srca. Na mjesečini opazi lik velikog psa. Da
nije to dresirana policijska doga? Ne – bio je neki običan pas – možda
mješanac, i sada je Leo znao, zašto je uvijek u svom životu osjećao
simpatiju i samilost prema bundašu i seoskom ćukcu. Pas je njuškajući
okolo prošao kraj klupe, očito zabavljen vlastitim žudnjama, i otrčao
dalje preko bjelkastog šljunka obasjanog mjesečinom. »Možda – možda
se ipak domognem svog vrta« – mislio je Leo.
Prije zavoja na stazi koja vodi duž mora prema cesti, nalazi se trokut
nasada: veliki rondo s mramornim spomenikom kupača: gradsko vijeće
je željelo pomoći jednog mladog umjetnika i otkupilo je kip o kojem je
svaki član vijeća imao drukčije mišljenje. A nakon otkupa počela je
žestoka rasprava gdje da se postavi. Bila je zapravo Verenina ideja da se
stavi usred cvjetnog nasada na tom raskršću, a Leo je Vereninu ideju u
vijeću »ostvario«. O tom je cvjetnjaku Leo razmišljao: znao je da je to
mjesto na kojem mora paziti da na se ne nakopa »sjenu«. Treba se
ponašati kao bezazlen šetalac, popeti se do mramornog kipa i časak ga
promatrati. Naiđe li netko, Leo će sjesti časak na travu ispred kipa i
pričekati dok prolaznik ne prođe puteljkom kraj mora. Od cvjetnjaka do
mjesta gdje se trebalo naglo uvući u živicu duž zida i rešetke koje
opkoljavaju Gerdanovu vilu bilo je svega pedesetak koračaja, i taj
pothvat, to uvlačenje nije nitko smio vidjeti.
Ali Leo je odjednom promijenio plan: stao je na onu tačku raskršća,
s koje je vidio i poprečni put prema glavnoj cesti i stazu kraj mora u
čitavoj njenoj dužini. Nigdje ni čovjeka ni životinje. Onda je još trenutak
napregnuo sluh, i naglo potrčao kraj živice s lijeve strane poprečnog puta.
Srce mu je užurbano kucalo. Onda se naglo poput mačke zavukao u
živicu, napipao zid i pogledao u vrt.
Vidio je pet-šest koraka ispred sebe neoantički vidikovac. Sedam
njegovih stupova jasno je bliještalo na mjesečini. Malo dalje vidjela se
fontana; voda nije tekla pa se mjesečina nije mogla prelijevati na
umjetnom potočiću i njegovim kaskadama.
Leo najprije odahne i onda počne pipati s druge strane rešetke. Morao
je tu naići na zapor koji osigurava pokretni dio rešetke. Nije ga za to
boljela glava; ako je zapor možda učvršćen ili zaključan – nije to nikada
bio – preskočit će rešetku. Istina, vršci pojedinih žbica su šiljasti, ali
sigurno će uspjeti. Ipak je napipao zapor, malo upro i podignuo ga. Zatim
je gurnuo rešetku i na njoj se otvori četvorokut. Leo se popne na zid,
pazeći da ne zatrese šiblje živice, i polako se prebaci kroz otvor. Bio je u
svom vrtu.
 XIV

Časak-dva promatrao je dobro poznati pejzaž koji mu mjesečina

otkriva: isprepleteno granje stiliziranog neoantičkog paviljona, red
perunika uz umjetni potočić, visoke čemprese uzduž zida i tamnih
rešetaka, visoke prozore vile utonule u mir i tamu. Dvadesetak koraka
dalje, iznad borova i grmlja jorgovana, izvijale su se pomoćne stepenice
nalik na brodske, samo zavojite. Njima se mora popeti i otvoriti posve
jednostavna zelenkasta vrata na vrhu. Zatim mora proći kroz zimski vrt i
ući u hodnik koji svršava s prostranom središnjom prostorijom s velikom
verandom i izgledom na more. S lijeve strane je spavaonica, njihova
spavaonica, u kojoj sada Verena sama spava – valjda spava sama.
Njihova kuharica, ako je još kod njih, spava u prizemlju, a u prizemlju
još stanuje dvoje staraca koji se pomalo brinu za vrt – veće radove su
Gerdanovi naručivali u mjesnom vrtlarskom poduzeću. Prozori u
prizemlju gledaju prema moru i nema opasnosti da ga itko opazi kako se
približava vili.
Leo je sve dobro promislio, sve izračunao, ali je ostalo glavno
pitanje: ključ. Ako ključ nije na starom mjestu, ondje ga je ostavio još
kao bivši, kao stari Gerdan – onda mu preostaje samo da se povuče i ode
isto onako kako je došao. Bar da ga je ponio sobom... ali nije mogao iz
svog bivšeg života baš ništa da ponese, pa da je znao da će se sve dogoditi
baš onako kako se dogodilo. Istina, mogao je ključ sakriti negdje drugdje,
izvan bilo koje prostorije, ali tada bi možda zarđao, možda bi ga našao
neki slučajni nalaznik.
Leo je znao da ga sve do stubišta nitko ne može vidjeti. To je on već
iskusio; nekoć je s vrha stubišta razgledavao okoliš neoantičkog
paviljona i vidio da ga visoko drveće posve sakriva. Zato je sasvim mirno
ušao u paviljon, pazio je samo da mu koraci ne zaškripe na pijesku
između zida i paviljona.
U paviljonu je bio gotovo potpun mrak; visoko drveće, bijeli
mramorni stupovi nisu dali mjesečini da osvijetli unutrašnjost. Paviljon
je bio zračan, a vrh kupole je bio odsječen i ostavljao otvor impluvija.
Leo se malo lecnuo; osjetio je da su stvari koje su bile unutra postavljene
na drugo mjesto; polica s rimskim fragmentima bila je na drugoj strani, a
netko je ovamo donio i jednu od dvije amfore, koje su prije stajale u
zimskom vrtu, tik iznad pomoćnog stubišta. Ako su maknuli brončancg
Cicerona, onda je i ključ ispod njega odnesen; Verena se zacijelo začudila
tko ga je onamo stavio i tek poslije muževe smrti saznala kako je to on
znao tiho doći da ga nitko ne čuje; Leo žestoko zadršće i digne ruku
prema kutu u kojem je morala stajati polica u obliku trokuta i na njoj
bronca. Ne, nisu ga maknuli; Leovi su prsti dršćući prišli licu rimskoga
govornika, opipali mu nos, oči i brazde na čelu, kao da se boje zaći onamo
gdje mora ležati mali željezni ključ. Ipak se najzad osmjeli, dohvati
stražnju stranu lika i potegne je naprijed. Učinio je to nervozno i odviše
brzo, i ključ uz metalni tresak padne na mramorni pod.
Gerdan se strese, ali ostane posve miran. Ništa se ni u vrtu ni u kući
nije pomaknulo. Sagnuo se i dignuo ključ; pod prstima je osjetio da je to
pravi ključ, onaj na koji je tolike dane uporno mislio.
Izišao je iz paviljona stiščući željezni ključić, pazeći, da mu ne padne
negdje u travu, gdje ga sada obnoć ne bi mogao naći. Išao je dobro
poznatom stazom i kao da se osjećao sigurnim, mirnijim. Znao je da će
uskoro, za nekoliko minuta, sjediti u svojoj radnoj sobi, neometan ni od
koga.
Sagnuo se i stupio na prvu stepenicu. Željezne ploče su stajale čvrsto
i nije se čuo ni najmanji zvuk. Dobro da nemaju psa, da ga nikad nisu
imali. Leo je polako prelazio jednu željeznu ploču za drugom, brojao je...
deset, jedanaest, dvanaest – znao je dobro da ih ima šesnaest. Sagnuo se
malo na kraju i još sa četrnaeste stepenice utisnuo ključ u vrata. Ovo
utiskivanje se mora vršiti naročito oprezno: otvaranje vrata budi one koji
u kući spavaju, samo ako ih prvi zvuk, onaj koji prekida tišinu, probudi.
Čovjeka ne budi iz sna snaga zvuka, amplitude zvučnih valova, već
povezanost zvuka s njegovim životom i misaonim svijetom. A metalni
udarac ključa znači otvaranje, jednako kao što fonovizijsko zvonce
označava da ćemo čas kasnije vidjeti i čuti nekog znanca, a zvonce na
vratima, da će nas netko posjetiti. Leo je dršćućim prstima, ali vrlo
oprezno utisnuo ključ i polako ga počeo okretati.
 Nije išlo. Pokušao je ponovo: ne ide. Uhvatio je kvaku, da vrata
malko podigne, i najednom je na svoje čuđenje i zaprepaštenje osjetio
kako se vrata otvaraju – nisu ni bila zaključana...
Ušao je u mali trijem sav u staklu i onda prešao u zimski vrt. Bilo je
ljeto i bio je gotovo prazan; inače su u njemu čuvali palme koje se na
jačoj hladnoći mogu smrznuti, limunovo drveće, naranče, mimoze i
različito cvijeće. Osjećao se ipak snažan miris cvijeća u vazama. Učinilo
mu se da su to karanfili.
Leo se ponovo zaustavi da malo odahne, da smiri žestoko udaranje
srca. Pa, deset metara odavle, s onu stranu hodnika, tamo je Verena. Je li
sama? Prošlo je već više mjeseci – bogzna nije li počela nov život. Leo
se malo rastuži, ali kao da ga je ta misao pokrenula da pođe dalje; prošao
je mirno i uspravno kroz zimski vrt i ušao u hodnik.
Hodnik ga je vodio pet-šest metara u smjeru mora, a onda je u
pravom kutu zaokretao uporedo s morskom obalom. Odmah je osjetio da
na hodniku nisu ništa micali; sve je bilo na starom mjestu: tri drvena
postolja za mramorne i brončane kipove, velika venecijanska zrcala,
dvije starinske škrinje. Hodao je debelim afričkim sagom. S desne strane
su bila vrata njegove radne sobe. Načas se borio sam sa sobom da pođe
do kraja hodnika, da makar samo trenutak pogleda u središnju veliku
dvoranu, prođe njome i pogleda u spavaonicu. Pomislio je, opravdavajući
sam pred sobom taj nerazboriti pothvat, da bi se zapravo trebao osigurati,
vidjeti šta radi Verena, vidjeti ima li još tko u prvom katu vile. Ipak se
svladao i polako, polako pridignuo vrata radne sobe, odškrinuo ih i opet
zatvorio.
Ta je soba gledala na vrt; prema vrtu je imala malen balkon. Vrata na
balkon bila su zatvorena i na njima spušteni zastori, čvrsti, jednostavni
gusti zastori. Leo najprije priđe tim vratima i spusti drvene žaluzine.
Onda pođe u sredinu sobe, napipa stol i stolice i upali malu stolnu
svjetiljku. Soba zasja u plavkastozelenkastom svjetlu.
Bila je veoma jednostavna soba, ta Leova radna soba gdje je bio
stvorio tako opsežno djelo. Kraj zida nasuprot vrtu i balkonu bio je kauč
od svijetlog drveta, sa širokom policom za knjige. Uza zidove bile su
same police i na njima knjige i rukopisi, a evo uz kauč dviju stolica, koje
su se mogle razvući u naslonjač i radni stol. Nije bilo ni televizora, ni
fonovizora, ni vaze za cvijeće; kad bi se Leo udubio u rad, tada nije ništa
trebao.
Ipak, sad je pogledao malo bolje i vidio da je bilo cvijeća. U kutu su
na jednoj polici napravili mjesta i stavili tešku žutu vazu; u njoj je bilo
nekoliko plavičastih orhideja, čudnovatog, skupocjenog cvijeća. I jedna
je slika izmijenjena: odnesena je kopija jedne Manetove slike: most, jutro
i maglica nad rijekom, titranje praskozorja, a mjesto nje je visio portret
Lea Gerdana, umjetnička fotografija i posljednja njegova fotografija,
koju je snimio poznati umjetnički fotograf Rubin. Portretirani Leo
Gerdan gledao je zamišljeno preda se, a ruka mu je u polumračnom
ticijanskom osvjetljenju gladila tanku i rijetku prosjedu kosu. Zagleda se
u sliku, uhvati se nehotice za svoju kratko ošišanu tvrdu gustu kosu,
uzdahne i priđe polici kraj zida uz hodnik.
To je bila polica koju je on označio još na onom odsudnom sastanku
kod Mendoza, onda kad je doktor Rinner priznao kakav je zahvat izvršio.
U četvrtom redu odozgo bila je velika drvena kutija za šah – dar s nekog
turnira gdje se Leo Gerdan plasirao – a ispod tog šaha je Gerdan dan prije
pucnjave u sudnici stavio zelene listove s bilješkama, »gotovim«
bilješkama, kako je on to zvao, za »Bregove u magli«. Leo je, sasvim
razumljivo, prišao odmah šahovskoj kutiji i podigao je. Ispod nje su bili
crveni listovi, crveni... Prva omaška, crveni listovi! Uhvatio je gornja dva
lista i vidio da omaška nije samo u boji. To uopće nisu bile bilješke
»Bregova«. Bile su to one njegove novele, gotovo spremne da ih diktira:
»Samo crne figure«, »Zima je donijela«, i »Velika oseka«.. Leo se zapilji
u taj rukopis i sjeti se da je radio na tim novelama, i da ga je posjetio
Mendoz: odigrali su partiju šaha i Leo je kutiju stavio iznad rukopisa triju
novela... Da, i sad? Gdje je roman? Prevario se, da, ali se prevario u boji:
novele su pisane na crvenom papiru, a on je mislio da je papir ispod kutije
zelen. Kako je onda s bojom romana?
Gotovo nesvjesno otvori pretinac u polici. Našao je ondje ono što je
očekivao: veliku Vereninu fotografiju. Izvadi je iz pretinca a onda stane
uza stol, uza svoj stol da se smiri i da razmisli. Lecne se u taj čas žestoko
i dohvati se rukom za grudi: na vratima balkona stajala je Verena; ušla je
posve nečujno, a možda se tako zamislio tražeći rukopis, da nije čuo kako
se balkonska vrata otvaraju.
 XV

S Verenom je ušla i struja hladnog zraka, zatresla dugu spavaćicu

koju je Verena imala na sebi, svijetloružičastu svilenu spavaćicu i nad
njom kratki bijeli ogrtač od muslina. Duga crna kosa padala joj je preko
ramena i bila vlažna od kapi koje su na balkon padale s drveća i s krova.
Polako je zatvorila vrata čitavo vrijeme promatrajući Lea. On je stajao
još uvijek na istom mjestu, nesposoban da se pomakne, da bilo što kaže;
stiskao je neprestano fotografiju i gledao u Verenine oči kao u hipnozi.
– Što ćemo, Karole – pitala je Verena malo promuklim glasom –
koga treba obavijestiti: agente kriminalističke policije ili Rinnerove
bolničare?
Val teške tuge zapljusne Leovo srce.
– Nemojte tako! – rekao je. – Došao sam da nađem rukopise koje
tražite. Naći ću ih sada. Znam da ih trebate, a kad ih i nađete, treba ih
izdiktirati u diktafon.
– Razgovarala sam telefonski s uredništvom. Izdali ste saučesnike.
Leo naglo priđe stolici, sjedne i uroni glavu u ruke.
– To nisu moji saučesnici, niti ja mogu bilo šta izdati. Pripovijedao
sam Guidoniju ono što sam znao jer nosim Gerdanovo pamćenje. Gerdan
je saznao neke stvari od svojih novinara, koji su vodili privatnu istragu,
za list, kako i vi znate. Bernol, Slima, Manaco. Rekao sam mu ono, što
su oni meni pripovijedali! A to nije izdaja saučesnika.
– Kako to – pitala je Verena – oni su vama pripovijedali?
Leo je ponovo dignuo glavu. Verena i on gledali su i dalje jedno u
drugo teškim grozničavim pogledom.
– Pripovijedali su Gerdanu, svom šefu. A – ja to znam. Morao sam
noćas doći. Morao sam. Tko zna da li bi ikada imao takvu priliku da
dođem.
– Dobro – rekne Verena i nasmiješi se ukočenim smiješkom tako da
joj je lice postalo nalik na masku – a šta ćete vi s tim rukopisima?
– Primio sam novac za njih i najvećim ga dijelom potrošio. Te
rukopise moram dovršiti: znam da ih vi trebate.
 Verena se i dalje, smiješila hladnim ukočenim smiješkom.
– Mislim zaista da imate preosjetljivu savjest, Karole. Može li vas
netko pozivati na red što se Leo Gerdan, koga ste vi poslali na drugi
svijet, možda nije ponašao u tim pitanjima kako treba.
Leo je ustao gledajući neprestano u Verenu. Ona je opazila kako mu
ruke dršću.
– Molim vas, nemojte me zvati »Karol«. I drugi me više tako ne zovu.
Ne zovite me radije nikako! Oprostite, htio sam vam pomoći. Osjećam
da to mogu.
Verena ga promjeri od glave do pete.
– Hvala. Šta ste to uzeli iz pretinca? Vratite to odmah!
Leo je pritisnuo fotografiju uz prsa i rekao polako:
– To je zapravo moje. To vaše nije: vi ste to darovali.
Verena je dignula oči, pogledala prazno mjesto u pretincu i rekla
mirno.
– Nećemo se o tome svađati.
– Ostavite ma to, Verena Gerdan – rekao je Leo i odjednom se sav
stresao. – Osjećam da neću dugo živjeti. Ni doktor Rinner nema
povjerenja da ću njegovu operaciju izdržati, a bogzna kako će svršiti
proces. Pa onda – ostavite mi tu sliku: ja ću vam zato predati rukopise
gotove za štampu. Hajde, načinimo posao: za vas neće biti loš.
– Čini mi se da ste dobar glumac. Jeste li možda željeli da vas
uhvatim ovako – kako odnosite moju fotografiju. Romantično i dirljivo.
– Nisam znao da ćete doći. Računao sam da spavate u spavaonici,
prijeko. Ne znam što ste radili na balkonu.
– Bilo kako mu drago – vi mi nećete određivati gdje se u svojoj kući
mogu nalaziti. Kako ste, uostalom, došli do ključa?
Leo odmahne glavom umorno i snuždeno.
– Znao sam gdje je Gerdan ostavljao ključ kad je dolazio kasno kući
– ako već nećete da sam to bio ja. Evo ga!
Leo je izvadio iz džepa ključ i stavio ga na stol.
– Sto puta sam ovuda – sto puta je ovuda Gerdan ušao neopažen.
Našao bih rukopise i vratio vam ih uređene.
 U taj čas je napolju zašumio vjetar, i gotovo je u isti tren počela
udarati kiša o prozore. Verena dohvati kvaku i promotri da li je dobro
zatvorila balkonska vrata.
Šutjeli su neko vrijeme i samo piljili jedno u drugo grozničavim,
mračnim pogledom. Leo onda okrene glavu i pogleda prema polici s
knjigama. Njegove su oči odjednom počele gorjeti. Prišao je naglo polici
pa počeo izbacivati knjige i papire, odmaknuo zatim hrpu knjiga, koje
samo što nisu pale iza police, i dohvatio debeo svežanj crvenog,
svijetlocrvenog papira. Bio je veoma uzbuđen, najprije se činilo kao da
će nekamo skočiti, priskočiti Vereni. Brzo je sjeo na kauč, privukao
svjetiljku i otvorio svežanj;
– »Bregovi u magli« – rekao je zadahtano. – Evo ih! Našao sam ih.
To je radni naslov. Malo nespretan, ali imam već drugi u glavi. Mislio
sam da su listovi papira zeleni...
Verena je prišla bliže i pogledala, nekako kao da pravo ne vjeruje.
– Taj sam rukopis imala u rukama. Ne izgleda mi kao onaj roman za
koji je unaprijed plaćen milijun.
Gerdan je bio sav u groznici: prelistavao je crvene strane romana,
govorio sam sa sobom, okrenuo se Vereni, pozivao je kretnjama i
pogledam da sjedne kraj njega, dodavao joj zatim neke listove.
– Evo, Verena, ovaj list sam ti, ja sam to vama pokazao, dobro se
sjećam – kad sam ga dovršio. Tu sam još nacrtao magare na kojem je
ribar vodio stranca u bregove. Ti si se još smijala, Verena, i rekla da
bismo nas dvoje jednom mogli na izlet na magarcima.
Verena je oklijevajući sjela kraj Lea, zagledala se u crtež i sjetila se
napokon:
– Sjećam se toga; Leo je bio ponosan na tog magarca kao da je to
neki Dürerov crtež. Ja sam baš imala društvo kad me je zvao.
Leo je pogleda i dovrši:
– Bila je kod tebe Ana Vidassi, doktorica, oprosti što govorim »ti«
tako mi je lakše, a mnogo moram reći u ovo kratko vrijeme. Bila je Ana
i koliko se sjećam one tvoje dvije Austrijanke, i još neki muškarac, je li
to bio Balto, ne sjećam se.
Htio je još nešto reći, ali Verena ga zaustavi: stavi ruku na njegovu,
ali se onda trgne kao da se opekla.
 – Vi se dobro sjećate svake pojedinosti. Bile su Austrijanke i Ana.
Nije to bio Balto, već Bernol – on ih je i doveo.
– Da, da Bernol – Leo samo što nije viknuo – on je prije toga i meni
telefonirao da su one došle u »Mediteran«. Bilo je to prošle godine
nekako u oktobru.
– Čudnovato! – rekla je Verena.
Leo je i dalje bio sretan što je našao rukopis, neizmjerno sretan. Uz
sve njegove jade i obrate prošlih sedmica, mjeseci, u njemu je u dnu duše
kopkala bol zbog tih rukopisa koje je smatrao izgubljenima. Gerdan je na
rukopisu romana radio dugo, mnogo je noći prosjedio stvarajući i
maštajući. Verena kao da je čitala njegovu radost.
– Iako zapravo vi niste radili pa tom rukopisu, ipak bi vam bilo žao
da se izgubio?
Leo je pogleda beskrajno začuđeno.
– Kako nisam radio?! A tko je radio? Često, kad sam se tresao u
groznici i bio na smrt bolestan i umoran u Sudskoj klinici, mislio sam da
je to najviše od toga što sam posljednjih mjeseci radio bez počinka, radio
kao mahnit, samo da dovršim i da ispunim obvezu.
Leo uhvati Verenu za ruku i počne joj žestoko stiskati prste. Bio je
to Gerdanov običaj koji je dobro poznavala, i ona je nekoliko časaka
ostavila ruku u njegovoj.
– Krv sam svoju dao za taj roman. Uvjeren sam da su i napadaji
reumatizma bili od premorenosti. Kako ti to kažeš – nisam, radio! I kako
ne bih bio žalostan da se to izgubilo?
– Oprostite – rekla je Verena. – A, zanimljivo: nikad mi to Leo nije
rekao, nikad se nije tužio.
– Štošta on nije vama rekao. Nije vam nikad govorio ono što bi vas
moglo rastužiti. Da se potužio kako je umoran, vi mu ne biste dali raditi
A imao je u sebi groznicu stvaranja, onog crva koji te grize i tjera da
napišeš, stvoriš – onaj napitak koji ti daje užitak u tom stvaranju. Gerdan
je volio pisati kao što je volio vas. I ja bih volio pisati da mogu, da mi
daju mira da sjednem i da dovršim sve ono što je bilo priređeno u
bilješkama ili mozgu.
Šutjeli su časkom i slušali kako kiša udara o staklo na vratima.
 – Možda ću moći dovršiti što je bilo zrelo: to će mi valjda dopustiti,
a toliko ću, nadam se, imati snage. Treba da još dovršim svoje novele,
Gerdanove novele, svejedno čije novele ali vidiš sama da se to mora
dovršiti. Pa to je možda važnije nego ovo natezanje: treba li me objesiti,
ili pak nagraditi.
Vereni se taj čovjek nekako smilio: uzela ga je sada sama za ruku i
rekla pomirljivo:
– Pa možda – sa stajališta književnosti...
Leo se zagleda preda se, a onda odjednom uhvati Vereninu ruku u
svoje obadvije.
– Sjećam se kad smo nas dvoje – bračni par Gerdan, ako nismo bili
nas dvoje – kad smo prvi put došli u ovu vilu. Baš su je bili dovršili i mi
smo tek nešto pokućstva dovezli, a nešto smo se spremali da kupimo.
Koliko je tome godina – mislim deset – znam da je bio mjesec maj i da
smo prije toga bili s Mendozom i pokojnom Ines u »Akvariju« na večeri.
Ti se, Verena, toga možda ne sjećaš: sjedila si na čelu stola, imala si na
sebi svijetložutu haljinu i niz crnog jantara. A poslije smo ovdje dugo,
dugo sjedili, u našem budućem domu. Kiša je tiho rominjala po
prozorima, a ti si mi pričala kako ćeš urediti sobe. Sve si mi pričala po
redu: ovdje će doći stol, stolice, vitrine, ležaljke, raspoređivala si u
mislima cvijeće i drveće na terasi. Ja sam bio u mislima malo odsutan;
mislio sam baš na svoje djelo »Ipak smo mi muškarci« – sjećaš li se da
je to bilo nekoliko mjeseci prije tog mog najvećeg kazališnog uspjeha.
– Ne sjećam se toga, ali znam da je često mislima bio odsutan kad
sam ja govorila.
Leo kao da je to sve nehotice potvrdio, jer je Vereninu primjedbu
potpuno prečuo.
– Kao danas se sjećam da je na stolu bilo cvijeće, ne znam kakvo
cvijeće, mislim jorgovan. Ti si se tako radovala što možeš uređivati našu
vilu, što imamo dovoljno sredstava da može sve biti u skladu. Baš su
onda izišla moja sabrana djela, a tri su kazališta sklopila sa mnom
ugovore da će prikazati »Lovce izgubljenih sati« »Zelenog gospodara« i
»Pučina nema kraja«. Oči su ti sjale kraj ove svjetiljke – ovu svjetiljku
nismo promijenili – oči su ti sjale svijetlozeleno kao i sada, i onda si
odjednom rekla – i tog sam se ovih posljednjih dana mnogo puta sjetio...
 – Znam što mislite – rekla je Verena. – On me poslije toga grdio. Dok
me grdio, nije mislio ni na šta drugo.
– Rekla si da slutiš neko zlo. Govorila si kako si sretna, kako ti je
život lijep, i kako se bojiš da neki događaj to ne pokvari. Sada – kad je
taj događaj došao, ja sam se toga sjetio. A morao sam te grditi: jer na šta
ti i sreća i slast života, ako te muči slutnja. Takva slutnja onda sve
pokvari. Ja se možda nisam radovao našoj novoj vili, ali sam bio
beskrajno veseo što joj se ti raduješ. A nije me mučila nikakva slutnja.
Leo je polako prinesao Verenine ruke k svom licu i poljubio joj
dlanove. Ona je u taj čas pomislila da to ne smije dopustiti, ali kako da
se brani kad bi Leo upravo tako učinio – i sto puta je činio – prinesao do
usana jednu pa drugu ruku, poljubio dlanove, i onda joj počeo cjelivati
mali prst: taj mu je bio naročit mezimac.
Leo uroni naposljetku lice u Verenine dlanove, a onda se trgne.
– Lijepo je to kad čovjek uživa u stvarima. Mi muškarci smo tog
užitka lišeni, volimo svoj posao, svoju ženu ili djevojku, ali stvari ne
volimo tako kao vi.
Verena se smiješila.
– Sjećam se, Vereno, kako smo odabirali ovu svjetiljku. Vozili smo
se od jednog dućana do drugog. Koliko si tog prijepodneva imala
svjetiljaka u ruci? Nikako nisam mogao shvatiti što razmišljaš, sa čime
ih uspoređuješ kad ih uzimaš u ruku ili stavljaš na neki komad pokućstva
u dućanu da ih ocijeniš. Razmišljao sam da li gledaš kako će se to svjetlo
odražavati u sobi, kakvu će sjenu bacati ta svjetiljka – pa ti si sobu jedva
vidjela, a nisi je uopće vidjela s potpunim namještajem. Nismo ga još bili
svega ni naručili ni odabrali, a ovdje na ovom mjestu stajao je moj stari
kauč koji je sada u prizemlju.
– Sad svejedno – rekla je Verena. – Ali vidite: – Verena je povukla
ruke i popravila, kosu – nas dvoje smo zaista sada u čudnom odnosu, kad
se vi zaista sjećate svih pojedinosti. Kako da kažem – vi ste bili svemu
prisutni, i kad sam s Leom počela voditi ljubav, kad sam se udala – onda
još nismo imali mnogo novaca i morali smo štedjeti. I – svega?
– Svega, Verena – rekne Leo. – I kako si prvi put k meni došla, i kako
sa me te večeri pitala što o tebi mislim, a ja sam rekao da te volim i ne
mislim uopće ništa, i kako smo pobjegli na osam dana iz grada u bregove
u »Gorski cvijet«. Sjećam se kako si se na mene znala ljutiti, kako smo
se uvijek vruće, vruće mirili.
– Moramo o tome još mnogo razgovarati: neke stvari mi Leo nije htio
reći, možda ćete mi ih vi reći. Ali moj položaj je čudan, mislim da u takvu
položaju nije nikad bila nijedna žena: da postoji čovjek koji o njoj sve
zna kao da je s njom živio petnaest, godina, a nije s njom živio.
Leo je opet pao u vatru;
– Ma kako nisam živio! Pa tko je živio, ako ne ovaj moj nesretni
mozak koji je Rinner izvadio iz mog prorešetanog tijela i dao mu drugu
podlogu. To je mislim prava riječ – dao mu je drugu podlogu. A to nije
samo sjećanje, ne radi se samo o memoriji i uspomenama, ja to nisam
nigdje gledao kao gledalac ili čitalac nekog romana: nisam ja tvoje tijelo,
Verena, samo gledao, ono je bilo moje sto i sto puta, više nego i ovo što
sada imam, i ono što sam imao. A ja sam to sve proživljavao, i te kako
proživljavao! Kako ti, Verena, moja luda crna Verena, ne vidiš, ne
osjećaš da je s ovim što imam u glavi, ostala u meni i sva moja ljubav
prema tebi, ljubav koja je u petnaest godina postala samo sve veća i
silnija.
Leo joj počne stiskati prste, ruke, kao bezuman, a onda je uhvati oko
pasa, osjeti joj nago mišićavo tijelo, privuče je k sebi, i ona se spusti
sasvim bez snage.
– Verena! – vikao je Leo i stiskao ju je, ljubio joj usne i kosu – uvijek
si bila tako strašno tvrdoglava. Popusti i ti jedanput malo, zar ne vidiš da
nije dobro da im još i ti pomogneš da me objese. Verena, ludo mala, zar
me hoćeš nanovo ubiti!
Leo je brzom kretnjom ugasio svjetiljku na stolu, u sobi nastane
tama, samo je kroz zastore prodiralo izvana slabo svjetlo i iskrilo se u
Vereninim i Leovim očima. Verena je još jedanput pogledala, a onda
čvrsto zatvorila oči zagrlila muškarca kraj sebe i viknula:
– Govori, molim te, govori!
Opijena i slašću i jezom u isti mah, privukla je Lea k sebi prepuštajući
mu se sve potpunije, želeći pri tom da joj govori ono što je toliko puta
slušala, ono što je samo ona slušala; ona sama bila je u ljubavi tiha kao
miš.
 XVI

Leo se polako, beskrajno polako izvukao iz zagrljaja lijepe žene;

prešao je još jedanput rukama grudi, bedra, bokove, koje je malo prije
tako žestoko pritiskao uza se, čijem se rascvjetanom, širokom mirisu u
drhtaju svog tijela tako potpuno predavao. Prešao je još jedanput svojim
obrazima preko njezinih i osjetio slane i tople suze: poljubio ju je još
jedanput, još dvaput, kao da se oprašta od velikog, snažnog trenutka.
– Verena – rekao je tiho, kao da se boji da će nekoga probuditi. –
Vidiš, još uvijek te tako volim kao onda, kad si prvi put došla k meni, kad
smo zajedno bili u »Gorskom cvijetu«.
U sobi je bilo tamno; njih su dvoje ležali snažno pritisnuti jedno uz
drugo, ali kao da je svatko od njih čekao što će drugi reći, učiniti, kako
će se pomaknuti. Leo je još uvijek osjećao svoj obraz uz njezin: još uvijek
je taj obraz bio topao i vlažan.
– Verena, sad će opet biti sve kao prije. Reci i ti nešto!
Kiša je snažno udarala o prozore, časak je zabubnjala nošena
vjetrom, pa se struja mokrog uzduha osjećala u sobi.
– Verena – Upitao je Leo – nije li ti hladno. Vjetar šiba čak ovamo.
Da skočim po pokrivač ili ogrtač: znam gdje te stvari stoje.
Posegnuo je rukom za svjetiljkom, ali ga ona čvrsto uhvati: privine
se još snažnije uza nj i on na svojim prsima osjeti otkucaje Verenina srca.
– Verena – upitao je – sjećaš li se, kako si prvi put došla k meni?
Molila si me da ti pomognem kad si učila za ispite: mučili su te
matematički zadaci koje ni ja baš nisam pravo razumio. Kiša je padala
kao i sada, a ti si došla posve pokisla i mokra. Sjećaš li se, reci!
Verena je šutjela i samo lako pomaknula usnama; Leo je osjetio vreli,
grozničavi dah za kojim je toliko noći žudio kao pomaman, a trepavice,
vlažne, duge Verenine trepavice dotaknule su mu obraz, kao da je o nj
udario leptir.
– Cipele su bile posve mokre, a i čarape. Morali smo ih izuti i ja sam
ti šapice grijao rukama.
 On je ispružio svoju dugu ruku i dohvatio Venerinu nogu ispod
gležnja. Bila je hladna i on čvrsto obujmi članak i prste.
– Tebi je hladno, Verena; ne smiješ se sada prehladiti. Zaista poći ću
po pokrivač. Sjećaš li se kako smo se onda odjednom počeli cjelivati bez
kraja i konca. Čas prije toga, još pola sata prije, bila si od mene daleko
kao zvijezde, kao najdalje zvijezde u svemiru, a onda si postala najbliža
od svih stvorova. I sada – kako smo još jučer bili daleko...
Verena je pomalo drhtala, ali se samo privijala uz Lea; nije mu dala
da pali svjetlo niti da ustane.
Uto je vjetar snažno šiknuo drvećem; vidjelo se kako se veliko granje
u vrtu svija, a onda su se balkonska vrata odjednom otvorila. Vjetar je
ušao u sobu i nešto je palo sa stola. Leo se pokušao dići, ali ga Verena
pritisne nazad. Digla se sama, zatvorila brzo balkonska vrata i istrčala iz
sobe.
Leo se uspravio i zapalio svjetlo. Vidio je da je vjetar odnio sa stola
i nekoliko listova njegovih rukopisa i brzo je počeo kupiti zelene i crvene
arke papira. Složio je sve to nazad na stol, uzeo s police neku knjigu i
pokrio svežanj. Pogledao je ponovo oko sebe i dohvatio još jedan papir.
Na njemu su bile neke crtarije, a bio je sav gusto ispisan bilješkama i Leo
se začas u njih zadubi.
Odjednom se vrata Leove radne sobe ponovo otvore i uđe Verena.
Imala je na sebi drugu spavaćicu, grimiznocrvenu, a preko ruke je nosila
svileni krevetni pokrivač. Prišla je najprije k stolnoj svjetiljki i brzo je
ugasila, a onda pustila da je Leo obujmi i zajedno se s njome spusti nazad
na kauč. U tren oka su se zavukli pod svilu pokrivača, i on osjeti kako je
žena pokraj njega zadrhtala. Vjetar je opet otvorio balkonska vrata, ali ne
potpuno; Leo se htio dići i poći da ih zatvori, ali se Verena sva pripila
uza nj.
– Govori mi! – rekla je. – Govori molim te govori!
– Što hoćeš da ti govorim?
– Govori što hoćeš. Pričaj, uvijek će mi biti najljepše da tvoj glas
slušam u tami...
Šutjeli su nekoliko trenutaka, a onda Leo makne pram kose s
Verenina uha.
 – Znaš, Verena, više puta sam razmišljao: šta bi bilo da je Karol
pogodio Gerdana u glavu, a sebe u srce. Da je bilo obratno...
Ona se žestoko trgne i naglo uspravi. Leo je vidio kako joj u oku
igraju odrazi svjetla.
– I ti si o tome razmišljao – gotovo je viknula. – I ja samo o tome i
razmišljam, čitavo vrijeme samo o tome. Da je došao Leo nazad k meni
s drugim, s Karolovim mozgom. I da je samo on to znao. On, Rinner,
Ana...
Leo pokuša da privine Verenu nazad k sebi. Ona mu odgurne ruku,
uzdahne i počne da govori brzo, bez daha:
– Ja sam tu stvar dobro promislila, znaš, sve situacije. I zato sam u
posljednje vrijeme, kako da kažem... ja sam počela da u sebi, sasvim u
sebi držim uz protivnike... uz stranku koja tvrdi da je on Gerdan. Možda
to nema logike, ali baš to me pokolebalo... Karol bi se probudio, pa bi se
začudio videći da sam kraj njega. On bi onda... Oh strašno!
Leo se sada i sam napola uspravi:
– On bi se probudio ovdje u našoj vili, liječnici bi bili kraj njega, grad
bi se radovao. Probudio bi se ovdje kao onaj bagdadski radnik koji se
napio datuljina vina, pa ga je kalif Harun dao za šalu prenijeti u svoj dvor
i obukao ga u kalifsko ruho. Karol je bio lukav na svoj način; brzo bi
počeo glumiti predsjednika Gerdana, baš kao što je i radnik glumio kalifa
iz Tisuću i jedne noći. A šta bi sud na kraju rekao... tko zna šta će i ovako
reći.
– Ma ti o tome, Leo, govoriš tako mirno kao o nekom svom sinopsisu,
a to je tako strašno; bila bih mu, jasno, žena, radovala bih se što je ostao
živ, a on bi mucao, šutio da se ne izda, mislila bih da je zbog operacije, a
kad bi se onda saznalo – ne, vidiš, tebe ispočetka nisam htjela, a sad sam
tvoja i to mi je sada nekako prirodno. A kad bi Balto priznao – Guidoni
bi to već iskopao – pa bi toga mog muža počeo motati da izda – jer on bi
znao, on bi znao tko su sukrivci... Balto bi se branio: imao je prostrijeljen
mozak, pa sam drugi transplantirao, bubreg mogu stavljati i plastički, a
mozak plastički – zasada... Oh bolje je ovako!
Verena se odjednom sva stresla kao u grču. Leo je opet privine k sebi
i spusti se s njome na jastuk.
 Kroz balkonska je vrata dolazio opojan i sladak miris oleandra,
čempresovine i ružmarinova lišća.
 XVII

Verena i Leo su pola sata kasnije sjedili jedno uz drugo na kauču i

pregledavali rukopis »Bregovi«. On joj je tumačio poglavlja, situacije –
govorio joj o dijalozima, o »psihološkoj infrastrukturi djela« kako je on
to nazivao. Sve je to ona već jedanput slušala na tom istom kauču, prošle
zime, samo što su »Bregovi« bili tek napola dovršeni. Leo je u to vrijeme,
nekako u decembru prošle godine, počeo pregovore s izdavačima, a bilo
je više interesenata spremnih da čitavu ugovorenu svotu plate unaprijed.
Dogovorio se na kraju s izdavačkom kućom »Novi dan« koja je preuzela
njegova prava i interese prema inozemstvu: jedan od razloga zašto je
veoma pripravno platila dogovoreni honorar unaprijed.
– Tako si ti, dakle, nasamario i mene i izdavača – govorila je Verena
sa smijehom, iskrenim smijehom u glasu. – Uzeo i potrošio novac, a vi
lijepi moji...
– Nemoj tako – nisam u tu stvar nimalo upleten. Izdavači su imali
svoj račun, ti znaš kako je to...
Verena se nasmijala punim grlom. Ona još nije bila potpuno načistu
da li je dobro učinila, ali joj se noć činila mnogo, mnogo ljepšom negoli
tolike prije toga, i ona je noćni zrak, šum kiše, prisutnost toga čudnog
muškarca, njegovu žarku odanost i strast srkala punim srcem.
– Nemoj tako! E, ne može to biti, da sada dobiješ sve lijepo što je
Leo Gerdan imao, a da ne odgovaraš ni za šta.
On se malko zamislio. Činilo mu se da bi o tome vrijedilo razmisliti.
– Zanimljivo – rekne polako i zamišljeno – ja imam Gerdanovo
pamćenje, njegove osjećaje, ali više puta mi se čini da je ono što je on
tada uradio, ipak bio netko drugi. Rekao bih ovako – kao da je od toga
vremena proteklo mnogo, mnogo godina. Reci, Verena, ne čini li ti se da
je ono što si radila kao djevojčica, bila neka druga osoba? Ja se osjećam
kao da sam dječak koji je narastao, narastao i promijenio se.
– Možda. Zaista, tako čovjeku dolazi kad razmišlja o svojoj prošlosti,
a svakako nisi isti kad ti je, na primjer, petnaest i trideset i pet godina. Pa
u tome i jest stvar: od tvoje operacije je prošlo tek šest mjeseci, pa svi
misle da moraš biti ili Karol ili posve isti stari Gerdan. Za ljude ti uopće
ne bi mogao biti netko treći.
– Vidiš, Verena, tako se dogodilo da su ljudi otišli preko mora raditi
ili su u ratu zarobljeni, bilo je i kod nas slučajeva da su se vraćali nakon
deset-dvadeset godina. Donijeli su kući svojoj ženi stari mozak, svoja
zapamćenja, uspomene na prvi sastanak, a sasvim drugo tijelo.
Verena pogladi Lea po kosi i rekne tiho:
– Oni su se vraćali stari. A ti si došao mlađi.
Šutjela je malo, a onda rekla gotovo šapatom:
– Koliko je Karol imao godina?
– Sada, desetog oktobra imao bi dvadeset i devet.
Verena se trgne i upita glasnije:
– Kako ti to znaš?
On se nasmiješi i pogladi joj uho.
– Eh, nevjero! Kao da Leo Gerdan nije imao pred sobom sve akte
Dina Karola, a među njima i rodni list. Pa posljednje vrijeme, prije
pucnjave u sudnici i nije se ničim drugim bavio negoli Karolom. Ili ako
hoćeš, ja sam se bavio.
Kišne kapi su glasno bubnjale po prozorskim staklima, a na balkonu
se od jakog vjetra snažno svijalo oleandrovo drvo.
– Nećeš moći tako brzo kući – rekla je Verena. – Morat ćeš kod mene
prenoćiti.
– Prenoćiti – nasmiješi se Leo. – Pa već je gotovo jutro.
Verena se načas privine k njemu i jako zadršće. – Kako bi bilo da
skuham malo kave?
Leo ostane sam. Načas ponovo dohvati rukopis »Bregova«; prelista
nekoliko strana, a onda ga uhvati umor i on zijevne, široko, od srca. Zatim
odloži rukopis, pokrije lice rukama i zamisli se. »Verena je opet moja« –
pomisli – »Sada ću im svima pokazati, sada kad nju opet imam.«
Tek sada činilo mu se da se zapravo nanovo rodio, da se isplatilo
produžiti život. A i inače – dosada je bio neka kreatura koju su natjerali
da u sebe sumnja, da prepušta drugima da se za nj bore, da ga nekako
spasavaju. Sad se ja ne bojim – kliktao je u sebi. Sad se mi ne bojimo.
 Lea je često boljela glava, boljela ga je dan-dva pa zatim prestala.
Sad mu se činilo da je došao kraj glavoboljama i lupanju srca. Ne, sad će
ozdraviti. Požalio je što je već odavna svršila ona skupština u
»Horizontu«, sada bi otišao u dvoranu, doviknuo bi svima: evo me, ovdje
sam, spreman sam da odgovorim na sva vaša pitanja. Kako su to sitni
mozgovi. Treba da kleknu pred silnom snagom nauke koja je izvela to
veliko, nevjerojatno djelo. Život mu je spasila i produžila, a kako je pred
licem te silne pobjede i Rinner postao malodušan i htio najprije pred njom
pobjeći i sakriti se, tako je i on sam postao malodušan. Evo, šta je drugo
uradila Verena kad ga ponovo prima kao muža i muškarca, poklonila se
i ona pred tom veličanstvenom pobjedom, pred snagom tog velikog
nevjerojatnog događaja!
Ušla je Verena, stavila na stol poslušavnik s kavom, stavila pokraj
njega dvije šalice i natočila. Zatim je sjela kraj Lea i počela piti. On srkne
malo kave pa onda rekne:
– Ti se praviš kao da ne znaš da ja volim sve stvari za kocku i po
slađe.
Verena se nasmiješi pa izvadi iz džepa muslinova ogrtača najlonsku
vrećicu s kockama šećera. Malo je zadrhtala; kao da je u Leovoj radnoj
sobi postalo hladno.
– Ista si kao stari Mendoz – rekne Leo. – I on je tako ispitivao.
Deklamirao sam mu Horaca i Ovida, pričao mu stvari koje su samo on i
Leo znali, a onda me odjednom zapitao: »Jesmo li nas dvojica u osmom
razredu sjedili u istoj klupi«. A on četiri godine od mene stariji, samo me
iskušavao. Bilo mu je neugodno kad sam mu to rekao.
– Što ti misliš, – upitala je Verena – kako treba i što treba da sada
dalje radimo? Kako ćemo izići pred svijet? Ipak sam malo tu stvar
predaleko odvela. Mislim – ono prije.
Leo je pogleda. Njemu se činilo da je bitka već potpuno dobivena.
Treba samo ostati zdrav i živ. Uvijek su te žene vikale, ona slikarica i
njoj slične: »Ne možete natjerati Verenu«, a Verena je njegova.
– Morat ću se pomiriti sa svima – rekla je Verena – ali to ne smeta.
Hoćeš li doći sutra k meni, ako misliš da nije dobro da prenoćiš. Tražit
će te, a mogla bi se uplesti i kriminalistička uprava. Mislim da ipak ti
moraš obavijestiti Baltu.
 Leo se trgne, pruži ruku i dohvati sa stola ključ, svoj ključ, koji je
kao stari Gerdan ostavio u neoantičkom paviljonu, a kao novi Gerdan ga
našao.
– Dođi sutra što ranije, čim možeš pobjeći.
– Što misliš: da ključ opet ostavim u paviljonu ispod Cicerona?
– Možeš. Znaš – ja sam taj ključ vidjela i sama ga ostavila.
Leo je začuđeno pogleda.
– Vidio si sigurno da smo paviljon spremali i porazmještali stvari.
Stara Selina je našla ključ i rekla: »To je od pokojnog predsjednika,
hoćete li ga spremiti?« I pričala mi je da je Gerdan ili ti, kako hoćeš – da
si ključ spremao u paviljonu, ona je to vidjela, ali je, kako to već biva,
držala uz tebe.
– A ti?
– Ostavila sam ključ ispod poprsja. Mislila sam: pola grada govori,
da je Leo Gerdan još živ – pa ako je živ neka se vrati kako se vraćao.
Obadvoje je zamišljeno šutjelo.
– Dođi sutra što ranije! Htjela bih da mi pomogneš da sredim neke
svoje, neke naše račune. Gerdan ili ti – ostavio si me u velikoj kaši. Ne
znam što imam, a što nemam. Pojavljuju se neki vjerovnici, o kojima
nikad nisam ništa čula, ne znam tko je meni dužan – a znam da ima
dužnika. A u »Mediteranu« mi je jučer glavni urednik rekao sasvim
mirno: »Usprkos mojem velikom poštovanju prema vama, ne smijete
zaboraviti da ste samo udovica Gerdan, a ne predsjednik Gerdan.«
– Reći ću ti tačno što su tebi dužni, a što sam ja ostao dužan. Znam
da ima lijep pretičak novca. Samo o nekima nećemo govoriti. To, ako već
hoćeš, ni bivši Leo nije želio da se sazna. Mislim da se to mora poštovati.
– Željela sam kupiti neke stvari, a tako sam željela poći na prvu
plovidbu »Lea Gerdana«. Misliš li da bi se to moglo urediti.
Leo opet ugasi svjetlo i privuče Verenu k sebi.
– Putovat ćemo zajedno, Verena.
Verena se odjednom silno trgne. Lecne se i Leo. Prozori su bili
osvijetljeni žarkocrvenim svjetlom, sva soba kao da je bila rumena od
silnog žara.
 – Gori nam vila – povikala je Verena i skočila s kauča. Oboje su bez
misli počeli oblačiti ili uređivati odjeću. Leo se trgne, skoči k balkonskim
vratima i širom ih otvori. Umiri se odmah videći da nije vila u plamenu,
već da svjetlo dolazi odnekud s mora. Vrati se žurno Vereni, uhvati je za
ruku i potrči s njom na hodnik. Ona ga je slijedila ne pitajući ništa.
Pretrčali su veliki salon i zadihani stigli na verandu.
Leo žurno otvori srednji prozor: otvarao ga je mnogo puta i tačno je
poznavao mehanizam. Pogledali su na more. Kiša je stala, a sav kraj
ispred vile, sve do brodogradilišta – sve je bilo obasjano jasnim
žutocrvenim svjetlom.
Odjednom Verena pritisne Leovu ruku.
– Gledaj! Brod... gori »Leo Gerdan«!
Leo pogleda i odjednom se čitav okrene prema Vereni.
– Molim te, žurno! Imaš li ključeve od motornog čamca. Moram
onamo. Moram! Molim te, Verena!
Verena ga zagrli i počne cjelivati.
– Ne idi Leo, molim te ne idi! Molim te ostani! Ne puštam te! I, šta
ćeš ti na brodu.
– Moram ići! – vikao je Leo. – Moram. Daj mi ključeve! Idem sam,
znam gdje su. Meni je Tarconi objasnio zaštitne uređaje, sâm izumitelj.
Na brodu sigurno nema nikoga tko to zna.
Leo je drhtao kao u teškoj groznici. Verena osjeti da s njime ne može
raspravljati. Stvori u taj čas odluku i otrči u svoju spavaonicu. Vratila se
ogrnuta širokim dugim plaštem. U ruci je imala snop ključeva. Obadvoje
su potrčali hodnikom.
– Ovuda ćemo brže – vikao je Leo trčeći prema zimskom vrtu.
Spustili su se niz željezne stepenice u vrt. Obišli su kuću i izišli na dugi
niz stepenica koji vodi prema moru.
 XVIII

Dotrčali su do spremišta za čamce i Verena je prva uskočila. Leo je

vještom kretnjom odvezao lanac, skočio u motorni čamac, i u taj čas je
već Verena upalila električna upaljač. Mlazilo je tiho zašuštalo i motor je
počeo raditi.
»Leo Gerdan« je stajao usidren tri ili četiri kilometra od obale. Za
jednu minutu bit će uz brod, koji se ružičasto žario: krma čamca bila je
dvadesetak ili tridesetak centimetara prilijepljena uz more, a sve ostalo je
lebdjelo. Verena ipak nije dopuštala da se sasvim odlijepe i izvrgnu
opasnosti da se prevrnu; čim bi se pramac čamca počeo još više dizati,
ona je smanjila pritisak ručicom na volanu kojom se regulira mlaz.
– Kao da je sada oslabila svjetlost na brodu. Možda su već požar
ugasili – rekla je Verena. – Molim te, čuvaj se, Leo. Ne bi imalo smisla
sada...
– Rade valjda u tri smjene, pa je treća bila neoprezna. Čudim se samo
zašto nisu stavili u pokret Tarconijevu napravu za požar. Ona u času
isključuje dovod kisika u svim prostorijama; razglasi prije toga upozore
posadu da stavi masku.
Približili su se brodu na svega četiri ili pet stotina metara. Verena je
malo smanjila brzinu.
– Čuvaj se, Leo, molim te! Sada već radi mene!
Leo je čvrsto zagrli, a onda reče:
– Vozi prema stražnjem kraju; vidim da su ondje spustili pomoćne
ljestve.
– Gle! – rekne Verena. – Tek sada daju znak uzbune.
Iz brodogradilišta se čuo prodoran glas sirene, a idućeg trena se »Leo
Gerdan« počeo kupati u svjetlu reflektora. S brodogradilišta se otisnuto
desetak pomoćnih brodica i pojurilo prema brodu.
Verena je dovezla do krme broda i pristala uz pomoćne ljestve. Brod
je bio tako obasjan mlazovima svjetla iz brodogrališta da se nije vidjelo
da li je to svjetlo požara ili pak odraz svjetlosnih mlazova. »Plašt« –
pomisli Verena i brzom ga kretnjom skine s ramena i prebaci preko Lea.
 Leo čvrsto zagrli Verenu i onda uhvati ljestve. Ona odmakne čamac,
a Leo se počne uspinjati. U taj su čas do kljuna dojurile i pomoćne
brodice s brodogradilišta i počele dizati ljestve uvis; s ljestava su već
počeli štrcati mlazovi vode; prelijevali su se u svim duginim bojama kao
da se bijeli dan.
Verena je vidjela Lea kako je pretrčao preko palube. Palubom su se
već vrzli ljudi, i Vereni se pričinilo kao da nose nekog ranjenika. Prve su
ljestve s pomoćnih brodica dotaknule palubu i odjednom po ljestvama
počeše na brod prelaziti skupine radnika pomoćne službe, odjeveni u
vatrostalnu odjeću, otpornu i protiv visoke temperature. Svi su imali
maske na licu.
Verena još malo odmakne čamac i priđe sredini broda. Odjednom joj
se otme krik: na brodskom kljunu je liznuo žestok plamen, a onda se
osjeti i udar eksplozije. Čitav je brod zadrhtao.
Verena je primijetila kako su se ljudi na palubi bacili o tle, a onda su
štrcaljke ponovo počele raditi. Na brodogradilištu su ugasili reflektore da
bi se služba spašavanja mogla orijentirati. Vidio se samo snažan stup
plamena na pramcu broda. Niz pomoćne ljestve kojima se bio popeo Leo
spuštali su se ljudi u maskama i u vatrogasnim odijelima: nosili su mrtve
ili ranjene. Verena užasnuta primakne čamac.
Visoki plamen na pramcu prešao je načas iz žarkorumene u neku
neodređenu žućkastu boju, a onda odjednom sivozelena magla obavije
čitav brod. Plamena nestane kao da ga je netko rukama odnio.
Ljudi na palubi se digoše na noge i rastrčaše na različite strane.
Odjednom s visokih ljestava, puštenih s jednog pomoćnog broda, odjekne
razglas:
– Stavljen je u pogon uređaj za gašenje požara! U pogonu je uređaj
za gašenje požara! Svi na brodu maske na lice! Opasnost vatre je nestala!
Prestanite sa štrcanjem i propustite bolničke brodice!
Verena obiđe u luku brod i priđe bijelom ambulantnom brodu, koji
je upravo pristajao uz bok »Lea Gerdana«. Vidjela je kako se široki otvor
na boku automatski otvorio; spustio se most proziran kao da je od stakla.
Već idući tren su prenijeli dvojicu ljudi; lica i ruke bili su im u zavojima.
Prenijeli su ih još nekoliko; Verena je počela upravo razmišljati ne bi li
se popela i sama na most i ušla u brod. Uto su iznijeli Lea. Prepoznala ga
je odmah po svome plaštu, bio je njime pokriven. I u sumraku se vidjelo
kako mu je lice blijedo, lijeva ruka mu je bila zamotana.
Verena htjede pristati i priskočiti, ali opazi da Leo nešto govori
bolničarima koji su ga nosili. Časak se kolebala, a bolnički brod je
iznenada dao mlaz i svom snagom pojurio prema kopnu.
 XIX

Komunikej policijske uprave o nezgodi na brodu »Leo Gerdan« bio

je veoma kratak. Noćna smjena je zanemarila potrebne mjere sigurnosti
i neopreznošću zavarivača planule su dvije eksplozije u pomoćnom
skladištu. Do razbuktavanja požara došlo je zbog toga što je uređaj za
gašenje stavljen u pogon tek neposredno poslije druge eksplozije, nakon
čega je požar smjesta prestao.
Brodogradilište je istovremeno izvijestilo da će brod »Leo Gerdan«
isploviti sedam ili osam dana kasnije nego što je bilo predviđeno:
dvadesetog ili dvadeset prvog septembra.
Vijesti u novinama bile su opširnije. Službenik dužan da u slučaju
požarne uzbune ili opasnosti stavi Tarconijev požarni uređaj u pogon, bio
je, na nesreću, već pri prvoj eksploziji ranjen: to je ujedno najteži ranjenik
u ovoj nesreći. Požar bi se bio svakako razmahao, pogotovu što bi poslije
druge, snažnije eksplozije zahvatio prostrane dijelove broda i prešao na
druga odjeljenja, da tog kritičnog trenutka nije stavljena u pogon
aparatura koja potpuno blokira dovod kisika. Nekoliko tehničara i
mornara nije moglo na vrijeme staviti maske, te se kasnije moralo
primijeniti umjetno disanje, ali nema nijednog smrtnog slučaja.
U gradu su se već drugi dan počele pronositi sasvim nevjerojatne
vijesti. Znalo se da je na brodu ranjen i novi Leo Gerdan, i on je nađen
onesviješten kraj poluge kojom se požarna aparatura stavlja u pokret;
ranjen je u ruku i izgubio je prilično krvi, a moralo se i kod njega
primijeniti umjetno disanje; nije mogao staviti masku za disanje jer je
nije imao. Mornari na brodu su pripovijedali da je baš Leo stavio uređaj
u pokret i spasio brod; bili su pri tom iskreni i nitko nije sebi pokušao
pripisati zaslugu. Bila je to tolika senzacija, pa se te večeri jedan sastanak
Rinnerovih protivnika pretvorio u neko sasvim akademsko teoretiziranje,
a jedan je učesnik na kraju sasvim mirno pitao predsjedatelja je li mu šta
poznato o tome da je sastavljenik, koji je grad i zemlju doveo u nepriliku
i zabunu, spasio brod koji nosi ime velikoga književnika, a koji je baš s
tim sastavijenikom u tako čudnovatom odnosu. Predsjedatelj je rekao za
sebe da je pošten i iskren čovjek, pa vjeruje da je to istina, i da se čudi
što komunikeji vlasti i brodogradilišta nisu potpuniji.
Još je veće bilo čuđenje kad se s »Lea Gerdana« saznalo da je Verena
Gerdan viđena u motornom čamcu kraj broda; izvanredno lijep mlazni
čamac predsjednika Gerdana prepoznali su svi, a pročitali su u onom
jarkom svjetlu i registarski broj. Sastavljenik je nekoliko puta u
polusvijesti zazvao Verenu, a zamolio je i bolničare neka joj jave da je
živ i da nije jako stradao. Svi ti glasovi potakli su najprije upravu policije
da u dopunskom, komunikeju kaže, da je pri spašavanju broda imala
udjela i »osoba koju je profesor i direktor Specijalne sveučilišne klinike
dr Baltazar Rinner spasio pomoću presađivanja mozga«, a taj se udio
»mora po svim znacima ocijeniti kao veoma značajan, jer je baš rečena
osoba u vjerojatno posljednjem trenutku prije općeg širenja požara stavila
u pokret aparaturu za blokadu kisika, što je dovelo do veoma brzog
gašenja. Rečena osoba je lakše ranjena u lijevu ruku, a kako nije imala
aparat za kisik, to je spašena pravovremenom primjenom umjetnog
disanja.«
Te iste večeri objavile su novine izjavu Verene Gerdan. Svi napori
»Mediterana« da dobije ekskluzivni intervju ili da barem bude među
onim listovima koji su tu izjavu dobili, ostali su bez uspjeha, jer je Verena
na glavnog urednika i direktora lista bila žestoko uvrijeđena. Ona je
izjavila da je »po obostranoj želji došlo do sastanka između nje i Lea
Gerdana, kojemu je profesor Rinner spasio život na taj način što je
najveći dio njegova tijela zamijenio drugim. Leo Gerdan je prilikom tog
sastanka održanog u vili Gerdanovih odmah pronašao svoje najvažnije
rukopise, roman »Bregovi u magli«, zatim različite novele, i obećao
Vereni pomoć u sređivanju materijalnih prilika i pri objavljivanju radova
u štampi. Leo je te noći radio u svojoj radnoj sobi i opazio blijesak požara
na brodu »Leo Gerdan«. Odmah je probudio Verenu i zatražio da ga
preveze do broda; rekao joj je da se boji da noćna smjena neće znati
staviti u pokret aparate za gašenje (funkcioniranje tih aparata objasnio je
izumitelj predsjedniku Gerdanu prilikom svog boravka u gradu). Ona se
najprije opirala bojeći se da Gerdan ne srlja u smrt, ali je ipak popustila i
najvećom brzinom odvezla Lea Gerdana do krme broda gdje su stajale
pomoćne ljestve, kojima se Leo brzo popeo. Uvjerena je da je Leo spasio
brod.«
Svoju izjavu je Verena dovršila ovim riječima: »Ne znam kakvu će
odluku donijeti sud o krivici Lea Gerdana ili, bolje reći, o njegovu
identitetu, jer o tome i ovisi rješenje tog pitanja. Što se mene tiče, ja ću
učiniti sve što je potrebno da se Gerdanu prizna identitet na koji upućuju
i njegov mozak i sve njegove osobine, koje nikako nisu osobine nekog
beznačajnog čovjeka ili čak kriminalca.«
»Mediteran« je sutradan, istina sitnim slovima i podno druge
stranice, donio Vereninu izjavu, koju je čitav grad već znao naizust. Bila
je to senzacija prvoga reda, i frontovi u gradu i zemlji su se potpuno
pokolebali. Već i iz komunikeja unutrašnjih poslova – koji je sigurno
dobrano prodiskutiran i promozgan – vidjelo se da je službena linija u
najmanju ruku neutralna, a sad odjednom Gerdanova udovica potpuno
bez objave i najave mijenja stav i prelazi u tabor branitelja – kako već tko
hoće – Karola, Gerdana, sastavljenika ili osobe »kojoj je profesor Rinner
transplantacijom spasio život«. Skupovi koji su bili najavljeni svi su
odgođeni.
Doktor Rinner je trijumfirao. Probudili su ga ujutro oko tri i po sata
i javili mu što se dogodilo. Odmah je odredio da Lea dovezu na
Specijalnu sveučilišnu kliniku, a naredio je da onamo prevezu i ostale
ranjenike kojih je bilo samo sedmorica. Čuo je od bolničara da je kraj
broda viđen mlazni čamac predsjednika Gerdana i u njemu visoka žena
u bijeloj haljini ili noćnoj košulji; iako nije mogao pravo vjerovati,
pomislio je da su se Leo i Verena morali nekako sastati – možda su
razgovarali fonovizijom. Leu su na Specijalnoj sveučilišnoj klinici
odmah dali sredstvo za umirenje i on je zaspao dubokim snom: pri tom
mu je automatski mjereno disanje, tlak, bilo, i kako je sve bilo u redu, to
je doktor Rinner naredio da ga ostave spavati dok se god sam ne probudi.
Profesor Rinner je odmah ujutro pozvao doktora Sora sa Sudske klinike,
prvo zato što mu je zaista bio zahvalan i osjećao prema njemu
prijateljstvo – a drugo, što bi se, tko zna, moglo dogoditi da Leo bude
opet morao ići na Sudsku kliniku, pa bi se suradnja između obojice
liječnika mogla nastaviti ili ponoviti.
 Tog zanimljivog dana poslijepodne sjedili su Sor i Rinner u
profesorovoj sobi u Specijalnoj sveučilišnoj klinici, pili crnu kavu i
pušili. Rinner je bio zadovoljan svim svojim bolesnicima, a Sor se veselo
smješkao i neprestano čestitao Rinneru na uspjehu.
– Dragi moj Balto – govorio je srdačno – pa tebi su donijeli na
operacioni stol umirućeg književnika, a ti si gradu i državi vratio heroja.
Kako je to ispalo!
I Sor se široko i gromko nasmijao.
– Znaš, Mark – govorio je doktor Rinner – ja čekam samo jedno:
Verenu Gerdan; ona mora svaki čas osvanuti u bolnici. Slutim da je sada
u teškoj duševnoj borbi. Nije joj lako da dođe Rinneru i da mu kaže:
»Oprosti, Balto, ja sam malko pretjerala!«
– Pa njoj si učinio još više negoli gradu ili našoj cijeloj zemlji:
donijeli su ti na operacioni stol njenog muža, starijeg čovjeka, sijedog
malo i ćelavog, čičicu – a gle sad: dobila je mladog i poletnog muža koji
spasava brodove! Pa – mora ti zaista ruku poljubiti!
– Ja mislim da ti se taj moj novi Leo odšuljao noću Vereni ili joj se
javio fonovizijom. Nije ona njega samo tako vozila na brod, a ta bračna
idila možda traje i više dana, a da ja to ne znam. Možda nešto o tome zna
Karlo Guidoni.
Ali Verena nije došla. Oko četiri sata po podne advokat Erkel je javio
Rinneru da ga je Verena pozvala kao Leova branitelja k sebi na vijećanje,
i da on smatra da mora ići. Uveče istog dana oko osam sati javio je Erkel
da ga je Verena zvala da bi se dogovorili o komunikeju koji ona želi da
dade štampi. Oni su taj komunikej redigirali i u njemu Verena
obavještava javnost kako je ona Lea vozila na upaljeni brod, a i o tome
da će poduzeti potrebne korake da se Leu Gerdanu, kojemu je sveučilišni
profesor dr Rinner spasio život zamijenivši mu najveći dio tijela drugim,
potpuno prizna građanski status i identitet na koji upućuje njegov mozak
i njegove osobine. Doktor Erkel je još dodao da će Verena Gerdan još
istoga dana doći na Specijalnu sveučilišnu kliniku da vidi osobu za koju
vjeruje da će joj biti priznat identitet njezina supruga, i da ujedno zahvali
šefu klinike na svemu što je za nju učinio.
Specijalna sveučilišna klinika nalazi se na brežuljku i pred njom je
velik prostor za parkiranje, a još je veći prostor unutar kliničkog zida. I
izvan i unutar zida sakupilo se veliko mnoštvo svijeta. Bilo je nešto
rodbine i prijatelja ozlijeđenih mornara i majstora s »Lea Gerdana«,
mnogo svijeta je nudilo krv ako bi kome bila potrebna transfuzija, a još
je više bilo običnih radoznalaca, koji su očekivali nešto neobično. Zaista,
u sedam sati uveče dovezla su se dva najmodernija automobila – prvi je
vozila Verena Gerdan, a kraj nje je sjedio doktor Ervin Erkel, a u
drugome su bila dvojica poznatih novinara.
Mnoštvo svijeta jedva je nekako propustilo automobile, a onda je
nastao silan žagor. Svi su naslutili da će uskoro novine donijeti veoma
zanimljive izjave i saopćenja.
Verena, okružena trojicom muškaraca, penjala se prostranim
stubištem Specijalne klinike. Bila je mirna, jer je već rano ujutro zvala na
fonoviziju Anu Vidassi. Gledale su jedna drugu u aparatu, u kojem se
tako dobro vidi i boja i svaki titraj očiju. Ana je padala iz jednog čuđenja
u drugo: začudila se silno kad je u aparatu vidjela Verenino lice, i dvaput
je oštrila sliku ne vjerujući svojim očima. Još se vise začudila kad joj je
Verena rekla da se ona »pomirila s tim vašim pacijentom«, da će ona s
njime živjeti, ako joj ga sud ne uzme, kao sa svojim mužem, a borit će se
i za njegovo potpuno oslobođenje, a i za to da mu se priznaju sva prava i
položaj Lea Gerdana. Ana se potužila da se s Baltom još nije »posve«
pomirila i ne zna što on zapravo misli; ona je žalila Verenu, a sada Verena
mora žaliti nju. Obećala je na kraju Vereni da će je svakog sata
izvještavati kako je Leu.
Na stubištu su Verenu dočekali doktor Rinner, Ana Vidassi i doktor
Sor. Verena je mirno i sigurno, ne trepnuvši okom prišla Rinneru i rekla:
– Ne srdimo se više Balto!
Balto se poklonio i prihvatio Vereninu ruku; časak je čak razmišljao
da li da joj poljubi ruku, ali je uto ona prišla još bliže, zagrlila ga i dala
mu sočan cjelov. Zatim se okrenula Ani Vidassi zagrlila i nju, poljubila
je nekoliko puta, pa je opet ponovo zagrlila i poljubila, a oči su joj bile
pune suza. Okrenula se i k doktoru Soru i pružila mu kraljevskom gestom
ruku: »čula sam sve i hvala na svemu.« Mark se sav usplahirio, nagnuo
se i poljubio ispružene lijepo modelirane prste.
Čuo se prasak fleševa, predvorjem su zasjala svjetla aparata, a Balto
je svoje goste uveo u dvoranu za konferencije Specijalne sveučilišne
klinike. Pozvao je Verenu da sjedne na čelo stola i posjeo kraj nje Anu i
doktora Sora, a Ervin Erkel je sjeo s druge strane.
– Pa dobro nam došla, Verena – rekao je dr Rinner i pomislio:
»Možeš se ti držati ponovo koliko god hoćeš, ipak je ispalo na moje.«
– Hvala i na dobrodošlici i na svemu – rekla je Verena. – Moram reći
da mi je napose moja Ana veoma, veoma nedostajala. Uzdam se u sve
vas da ćete mi pomoći da stvari postavimo upravo onamo gdje su bile
prije onoga kobnog dana u sudnici.
– To ti mora u prvom redu pomoći doktor Erkel – odgovori doktor
Rinner. – Drago mi je što si se složila s našim izboram i prihvatila doktora
Erkela.
Ervin Erkel se nasmiješio.
– Doktor Erkel sada zastupa i Leove i moje interese. Složili smo se
da su ti interesi posve identični.
– Meni je osobito drago što se tako svršilo – rekao je sada Rinner –
jer će mi biti lakše da se brinem za Lea kao svog pacijenta. On je nakon
svega što je proživio postao veoma emocionalan, a zna se...
– On je uvijek bio veoma emocionalan – upala je Verena – uvjeravam
vas. Tako, pred svijetom se pravio mirnim, hladnim, flegmatičnim, ali ja
ga, mislim, poznam bolje negoli itko drugi.
U taj čas u sobu je ušla mlada bolničarka – ona ista koja je javila da
se pacijent poslije operacije, nakon toliko dana prvi put probudio. I sada
je ušla usplahireno u sobu i rekla navlas iste riječi, samo je promijenila
prezime.
Pacijent Gerdan se probudio.
 XX

Doktor Rinner se pomakne na svojoj stolici kao da želi ustati, ali

onda se okrene mladoj bolničarki.
– Recite Gerdanu da ćemo odmah doći.
Zatim se okrenuo prema društvu:
– Da se vi ne biste čudili – ja sam već prilikom prvog njegova
boravka na Specijalnoj sveučilišnoj klinici naredio svima da ga zovu
Gerdanom, a i da se prema njemu ponašaju kao prema Gerdanu. Vidite –
nisu zaboravili.
Sad se javi Verena:
– Nešto bih željela spomenuti. Položaj Lea Gerdana, vašeg pacijenta,
u jednoj se stvari sasvim promijenio. Dosada on nije imao svog doma, pa
ste mu zato, držim, i pomagali na taj način što ste ga držali na klinikama,
ili je bio gost kod tebe, Balto. Sad to nije potrebno – on ima kamo otići i
ja bih lijepo molila da se što prije otpusti iz klinike. Uvjerena sam da će
mu kod kuće biti ljepše, a ako je već do toga, mislim dg će se i brže
oporavljati.
Svi su se zagledali u doktora Rinnera, on se malo nakašljao i
zamislio, a onda je rekao polako:
– Svakako – ti imaš pravo Verena. Leo je na slobodi, iako samo do
rasprave, ali nije uhapšenik, pa ga i ja mogu držati na klinici samo s
njegovom privolom. Ozljeda na ruci nije teška, a više se radi o šoku, koji
je on, vjerojatno, dobro prospavao. Ipak bih savjetovao, i tebi i njemu, da
još ostane ovdje na kontroli. Ti znaš da je on podnio tešku operaciju, pa
iako je već prošlo više od šest mjeseci, još uvijek mogu nastupiti
komplikacije.
– Pa što misliš: kada bi Leo mogao kući? – upitala je Verena.
– Ja mislim... tako, najprije, recimo, za tri ili četiri dana.
Krenuli su polako prema vratima. Rinner je baš htio pustiti da Verena
iziđe prva i pritisnuo kvaku da joj otvori vrata, kadli se s druge strane
naglo otvore vrata i u dvoranu za konferencije uđe Leo. Bio je malo
blijed. Lijeva mu je ruka bila povezana.
 Leo je opazio Verenu i obadvoje su se najprije smeli, ali ona mu za
tren ovije ruke oko vrata i počne ga cjelivati. Nije im ni najmanje smetalo
što su zasjali fleševi, i što su ih gledali poznati i nepoznati. Nisu marili ni
za koga.
Verena se onda odmakne, poravna kosu i rekne:
– Balto kaže da ćeš moći kući za tri ili četiri dana.
Leo pogleda veoma razočarano.
– A ja sam mislio da si ti došla po mene...
– Pa i došla sam – rekne Verena. – I došla sam, ali eto, Balto misli...
– Ja bih svakako išao kući – nastavi Leo. – Sad sam se sjetio gdje su
još neki rukopisi. I u spavaonici su dvije novele na kojima sam već dugo
prestao raditi: »Noć nakon prepirke« i »Nema nama rastanka«. Znaš –
ovo na ruci baš nije ništa. Ne znam zapravo kako sam izgubio svijest. Sad
kad sam se probudio u bolnici, uplašio sam se da i opet nije na meni nešto
mijenjano. Odlanulo mi je kad sam u ogledalu vidio svoje lice – mislim
ovo lice Dina Karola. Reci, Balto – ako treba, pa pošalji kojeg asistenta
sa mnom! Ti si ovdje s autom, Verena?
Leo se zagleda u Verenine oči pun iščekivanja.
– Pa vidiš, Balto, najbolje bi bilo da nas pustiš. Neka s nama pođe
Ana; u nju valjda imaš povjerenja. Zapravo – zašto da Leo ostane ovdje?
Balto odjednom odluči da bude iskren.
– Prekosutra dolaze k meni profesori iz inozemstva. Zacijelo će
željeti da vide moga slavnog pacijenta, pa kako ću im ga pokazati.
– Fa dođi zajedno s profesorima k nama. Imamo mjesta da ih
primimo. Evo – svi koji ste ovdje, svi ste pozvani! Javite mi samo
fonovizijom!
Rinner se opet zamisli.
– Dobro, vikne Leo. – Znam, mjerenja, demonstracije, grafikoni,
tlak, krvna slika, encefalogram, kardiogram, grafikon težine, mijene
tvari: doći ću na kliniku čim me budeš morao pokazivati. A sad me lijepo
pusti kući. Dajem svoju časnu riječ da ću doći čim po me pošalješ!
Doktor Rinner širom raširi ruke:
– Evo, Verena, vodi ga! Ti, Ano, pođi s njima! Ponesi najnužnije.
Ani Vidassi zasjaju oči. Verena je srdačno zagrli.
 – Dođi, dođi, Ano, a ti Balto dođi kad ovdje svršiš. Ostavit ćemo ti
večeru.
Leo se nagne Vereni. Svi su primijetili da su lijep par: on pola glave
viši od nje, premda je imala visoke potpetice. Prije je nosila niske
potpetice kad god se s mužem nekamo spremala.
Izišli su iz klinike ispod ruke. Mnoštvo je zažagorilo, ali nitko nije ni
zazviždao ni zapljeskao, nitko nije viknuo ni »Živio Gerdan!« a ni »Smrt
Karolu!«. Zaista, teško je bilo zauzeti bilo kakav stav.
Autom je upravljala Verena: kraj nje je sjedio Leo, a na sjedalima iza
njih Ervin Erkel i Ana. Dvojica novinara krenula su svojim autom za
njima.
– Zar ne moramo spustiti zastore? – upitao je Leo. Nije se znalo šali
li se ili misli ozbiljno.
– Zašto? – začudila se Verena. – Šta misliš time reći?
– Kad su me vozili s Baltine klinike na sud, agenti policijske uprave
i međunarodne policije spustili su zastore na automobilu.
– Mnogo se toga odonda promijenilo – odgovori Verena. – Evo, i ja.
A ti zaista znaš za još neke novele?
– Ma ne... Te novele imam u glavi... pričat ću ti. Ali svakako, želio
bih kući da nastavimo...
– Što da nastavimo?
Leo se zagleda u ulicu kojom su prolazili, ali ne odgovori ništa.
Verena ga pogleda očima punim smiješka.
 XXI

Verena je imala u planu da Leo najprije potpuno sredi račune, a onda

pređe na rad diktafonom i koliko stigne uredi »Bregove u magli« i novele.
Leo se želio odmah dati na »Bregove« i novele, a račune – koliko baš
mora biti. U tri dana koliko su proveli »iza barikada« svršio je tridesetak
strana romana; računi su, dakako, bili potpuno sređeni.
Treći dan kasno uveče, Leo je već umoran od svoje raznovrsne
djelatnosti, spavao snom službenika koji sa svojim vrhovnim šefom živi
u najboljem skladu, a Verena se išuljala na krovnu terasu. Bilo je oko
jedanaest sati: obišla je zid oko terase i dugo gledala u vrt i prema moru.
Odjednom je opazila da u njihov zaljev ulazi motorni čamac: smanjivao
je mlaz i onda reflektorom osvijetlio Gerdanovu vilu. Verena se sagnula
iza zida i pričekala. Neko je još vrijeme vladala tišina, a onda je s čamca
odjeknuo zvuk razglasa:
»Ovdje su Rinner i Erkel. Odmah otvarajte, ili mi otvaramo oštru
paljbu na vašu tvrđavu. Brojit ćemo do pedeset!«
To je bio svršetak barikada, i malo kasnije penjali su se Leov liječnik
i advokat stubištem vile.
– Ej. pa šta vi mislite – rekao je doktor Rinner veselo – zar se samo
tako možete povući u privatni život? Baš vas dvoje!
– Tri smo dana ipak ukrali... baš nas dvoje – odgovorila je Verena u
istom tonu.
Zatim su svi zajedno otišli u kuhinju i dogovorili se o večeri. Verena
je stavila u aparature konzerve, smrznuto meso, povrće i voće koje su
odabrali i na tastaturi odredila vrijeme i stupanj pečenja ili kuhanja.
– Ti, Balto, još uvijek voliš malo krvave odreske.
– Gle, pa nisi me baš sasvim zaboravila – odgovori doktor Rinner.
Verena ukopča self-servicer, napravu koja prima jela u veće ili manje
zdjele; pritisne na tipkalo broj »4« – toliko će ih biti za stolom – i onda
su svi zajedno pošli na staklenu verandu Gerdanove vile. Verena natoči
pića već kako tko želi: Leu i Erkelu vina; Balti je i bez pitanja natočila
pedesetpostotni gin, što je on primio s novim odobravanjem.
 – Imamo mnogo novosti za vas – rekne Rinner.
– U vezi s procesom? – zapita Verena brzo.
– Svakako.
– Hajde onda, govori brzo – rekne Verena i doda: – čekaj, čekaj,
molim te, idem samo da dovezem večeru.
U mnogim kućama self-servicer je već dolazio iz kuhinje automatski.
Stari Leo i Verena bili su malo staromodni – to je u gradu bilo poznato.
Tako je Verena morala sama otići u kuhinju, ali je onda ukopčala
pogonski motor, i upravljajući ručicom dovezla napravu.
Self-servicer je imao oblik stola, veoma udobnog i, sve četvoro uzmu
svoje stolice i sjednu. Verena pritisne tipku, gornja se daska povuče u
stranu, pa zatim se uvuče u donji dio stola, a na stolu se pokažu četiri
tanjura puna juhe i sav ostali pribor.
– Tako – rekne – sad pričaj, Balto!
– Dakle – nastavak rasprave je određen za petak, devetnaestoga.
Imate još pet dana vremena za idilu. Čini se da sud želi da najprije
raspravi o pitanju moje operacije.
– Ili moje – umiješa se Leo. – Dobro, pa kako to »najprije«: ako o
tom pitanju rasprave, što će im ostati?
– Da, pa najvažnije im nismo rekli – priskoči Erkel. – Ti si, dragi
doktore, uvjeren kao i ja.
– Pa da – rekne Rinner brzo – pa vi niste čitali novine već... koliko
dana. Ne znate da su pohvatani ostali članovi bande: neki Rokus Markard
bio je glavni vođa; taj je pri hapšenju ranjen i umro je na mojoj klinici –
to je onaj za kojeg me molio šef kriminala Guidoni da ga primim u
bolnicu.
– I ti si ga primio, ali nisi htio izvršiti transplantaciju mozga – rekne
Leo.
– Ne vršim ja više transplantacije mozga, sve dok to ne postane stvar
koju vrši i doktor Mikes gore na prvoj pomoći – odreže Balto Rinner. –
Moram ti reći da se Guidoni poslije došao osobno ispričati što me molio
da ranjenike smjestim na svojoj klinici: ranjeni službenik uprave mu je
osobni prijatelj, a za Markarda su željeli da pošto-poto bude spašen da
može »pjevati«. Uglavnom – sve je prošlo kao naručeno: Markard je prije
smrti ipak ispripovijedao barem ono najglavnije, a šefov prijatelj se
izvukao. Sad, kako je Karolova afera već svima navrh glave, to su odozgo
savjetovali neka stvar požure. Tako će u petak nastaviti i najprije odlučiti
što će s tobom odnosno s Karolom. U svakom slučaju, ako i ostaneš
Karol, postat ćeš drugooptuženi ili trećeoptuženi.
Leo se duboko zamisli, a Verena ga pogladi po kosi i čelu; bilo što
mu drago, stajao je pod moćnom zaštitom.
– Šta je s Karolovom ženom ili prijateljicom? – upitao je Leo.
– Pričajte vi, Ervine, molim vas lijepo! – zamoli Balto Rinner. – Ove
šparoge su baš odlične. To si dobila svježe, zar ne Verena.
– Ta stvar s Karolovom ženom ili prijateljicom ima nekoliko vidova
– rekne Erkel. – U prvom redu, u javnosti se ništa ne zna da li
kriminalistička uprava, konkretno Guidoni, o tom što znaju.
Rinner digne načas glavu.
– Znaš, preksinoć su objavili da je imenovan šefom uprave. Svoj
uspjeh zapravo ima zahvaliti tvojim obavještenjima, je li tako? Kažu da
je predložen za visoko odlikovanje. Jedne novine pišu sada da se Guidoni
želi odužiti svome prijatelju – to ste vi, predsjedniče – pa zato ne izvodi
Karolovu djevojku ili ženu pred sud. Oni kao da još uvijek polaze od
pretpostavke da je ovaj naš pacijent Karol, pa želi da javnost ne sazna tko
su mu žena i dijete. Zato tvrde da ste vi, dragi predsjedniče, izdali
drugove svojim karolovskim, a ne gerdanovskim znanjem, i za to ste
dobili unaprijed izvjesna obećanja da vaša žena i dijete neće pred sud.
Verena se svega toga nije mnogo bojala, nje se to čak nije odviše ni
doimalo. Dignula je čašu vina i rekla vedro i raspoloženo:
– Bilo šta mu drago – borit ćemo se!
– Sad nam je lako – nadoveže Leo – kad smo svi zajedno! Samo se
čudim što su ovi od »Mediterana« zapeli tako na onu stranu?
– Znate kako je – rekne Erkel ispijajući jedan gutljaj – kad negdje
umre predsjednik, onda nastaje potpuno preuređenje; svi se pomiču
naprijed, pa bi im bilo teško pomaknuti čitav kotač opet nazad. To je
nekako razumljivo.
Balto se nasmiješi i lagano digne obrvu.
– A da budemo pravedni, oni su uz tebe, Verena, dobro držali. Sad
im je, eto, malo teško da tako brzo zaokrenu.
 – Oni nisu držali sa mnom, to sada jasno vidim, već protiv Lea, ovoga
mog, našeg Lea ovdje. On im je trn u oku i ne žele ga nikako vidjeti na
njegovu starom mjestu u gradu. Ali, vidjet ćemo kako će se to svršiti.
Svi još jedanput podignu čaše. – Neka živi »srebrni tren« sa svima
posljedicama – poprati Ervin Erkel.
– Tako – nastavi doktor Erkel svoje izlaganje – a sada prelazimo na
još jedan vid kompleksa Karol, na koji je, moram odmah reći, i opet
upozorio »Mediteran«. Taj je list, kako sam rekao, donio na prvoj strani
ovu ovdje vilu, u kojoj se nalazimo, s potpisom: »Preljubnički par Verena
Gerdan i Dino Karol u medenom mjesecu?« Dakako, ako postoji neka
Karolova supruga, s djetetom ili bez djeteta, i ako je Leo usprkos
operaciji još uvijek Karol, onda ta Ana, Eva ili Mary Karol ima pravo da
traži progon svog preljubničkog muža, je li tako? I sada dolazi
»Mediteran« s novim argumentom i opet, dakako, fino, između redaka;
budući da novi famozni i sposobni šef policije Karlo Guidoni ne želi da
se njegov prijatelj Karol zaplete u novu teškoću, on jednostavno tu
Karolovicu drži po strani! Ipak – potpis pod slikom su donijeli s
upitnikom.
Načas su svi zašutjeli zabavljeni različitim vrstama mesa i priloga.
– Ja mislim – rekla je Verena – da je njima svima – svima koji su za
to da se postupa protiv Karola, koji više ne postoji – u interesu da se
Gerdan više ne pojavi. Lijepo smo ga i sa svim počastima sahranili, lijepo
smo mu održali govore i okitili mu grob vijencima, biranim smo riječima
iskazali saučešće udovici – pa sad, neka na tom i ostane. Karol neka zato
ostane Karol, a udovica udovica...
Zaista je zanimljivo – potvrdi i Erkel – da »Mediteran« i još nekoliko
listova koji podupiru tu liniju kao da pomalo i brane Karola. Kažu da je
on bio posljednja rupa na svirali pri krijumčarenju droga, da su ga na to
navele neprilike koje je imao zbog žene i djeteta, da nije loš karakter jer
je branio anonimnost obitelji žrtvujući i samoga sebe, a nije, uostalom,
nikoga ni ubio.
– Kako to – nije nikoga ubio? – zapita Verena.
– Pa one prve agente nije ubio on. To Karol nikada nije priznao, i
tvrdio je da su se dogovorili da ni u kojem slučaju neće upotrijebiti oružje.
Lea Gerdana on nije htio ubiti: htio je pucati na sebe, a pogodio je
Gerdana.
– Ja sam mislila da je htio pucati na Guidonija – rekla je Verena.
Leo je gotovo otvorenih usta slušao taj razgovor. Nikad dosada nisu
pred njim tako otvoreno razgovarali o Karolovoj krivnji.
– To je sporna stvar – rekne Erkel. – Član policije koji mu je prvi
priskočio i oteo revolver nije ni sam o tome načistu. Čini se da je najprije
htio pucati na se, a kad je to policajac spriječio, onda je pucao na
Guidonija više u bijesu – recimo časovitom bijesu, ali svakako u afektu.
Guidoni se maknuo i stvar je išla dalje. Karol je iskoristio zabunu i pucao
sebi u glavu. To bi, eto, bio nekakav kompromis: Karol neka bude teško
kažnjen, jer čak ako je i pucao na Guidonija, a to vjerojatno nije, učinio
je to u teškom afektu. Eto, po njihovu, neka ovako stvar svrši kako sam
rekao: Karol neka dobije neku laku kaznu, godinu-dvije; to neka provede,
ako baš mora biti, u Sudskoj ili Sveučilišnoj klinici, pa neka s njime
eksperimentiraju. Mogu ga čak pustiti i na uvjetni dopust ili mu izreći
uvjetnu kaznu: glavno je da ga kazne, a ne da ga krivično vijeće oslobodi
i uputi na civilnu parnicu, koja će onda utvrditi njegov identitet. A pitanje
preljuba – to neka riješe Karol i njegova žena kako znaju.
Vereni su se odjednom oči zažarile:
– Sve to nije važno – reče – tu postoji svjedočanstvo o sjajnoj
operaciji, koja je potpuno uspjela. Gerdanov mozak živi dalje, pa i on živi
dalje. Ja to najbolje znam.
U taj čas se blago oglasi signal fonovizora. Verena priđe k aparatu i
pritisne tipku. Na ekranu se pojavi Anino lice.
– Draga moja Verena – govorila je Ana, a smeđe su joj se oči pri tom
smiješile. – Kad ćeš imati za mene pola sata vremena?
– Pa zašto nisi došla sad s Baltom – upitala ju je Verena.
– Morala sam ostati na klinici. Mogu li doći sutra prijepodne k vama.
Recimo u jedanaest sati.
– Ostani kod nas na ručku! – rekla je Verena. – Dođite svi! Neka
dođe i Balto – uostalom njemu ću sada reći.
– Ne znam hoće li on moći. Reci mu, uostalom, da su imenovani
profesori ovdje na klinici. Pitaj ga, bi li ih pozvala aparatu.
Balto je čuo razgovor.
 – Reci joj da ću odmah doći na kliniku!
Ana je željela još nešto razgovarati s Baltom ali je on ostao pri tom
da mu to može reći i na klinici.
– Zar već ideš, Balto? – upita Leo, koji je želio da još malo razgovara.
Bio je uznemiren, pa se osjećao sigurnijim kad je oko njega bilo više
ljudi.
– Ma moram ići zbog tih profesora – odgovori Rinner. – Oni bi htjeli
da vide tebe. Jedan je od njih, profesor Lindstrom; kaže da je
predsjednika Gerdana poznavao.
– Kristijan Lindstrom? – upita Leo. – Bio je dugo suradnik svjetske
zdravstvene organizacije. I ti ga poznaješ Verena.
– Onaj visoki, neobično plave kose? – pitala je Verena.
– Baš on – objasni i Balto. – To bolje kad se poznate. Kad već
priređuješ ručak, priredi za nešto više osoba. A jelovnik ostavi tačno
onakav kakav je bio večeras.
– A što zapravo želi Lindstrom i njegove kolege?
– To je duga priča – odgovori doktor Rinner. – Ili, ako hoćeš, kratka.
Doveli su mi već nove pacijente.
– Ništa ne razumijem? – pitao je Leo dalje.
– Neki Greene ima ultramaligni tumor na plućima – onih pet posto
tumora koji su i danas neizlječivi – a pronašao je nekog čovjeka,
samrtnika s tumorom na mozgu.
– Pa bi htjeli da ti sastavljaš – čudom se čudio Leo.
– Dakako, odbio sam ih definitivno. Doktor Rinner više ne pravi
sastavljenike. Ni ti, Leo, nemoj sutra pokušati da me nagovoriš. Oni će
doduše misliti da ti želiš ostati jedini sastavljenik. Da želiš zadržati
ekskluzivnost
– Ma šta kažeš – čudio se Leo. – Šta kažeš! Kao da sam neka rijetka
knjiga ili marka. »Plavi Mauricius«, recimo.
 XXII

Proces protiv Dina Karola prerastao je u svom nastavku u mnogo

veću senzaciju. Postao je svjetska zanimljivost. Transplantacija mozga,
koja je nad okrivljenim izvršena i koja je donijela tolike obrate, davala je
tom nastavku naročitu notu, koja se u mjesnim okvirima odražavala u
žestokoj polemici između dvije grupe novina. Gradom su kolale različite
vijesti i nagađanja; bila su uglavnom dva »vladajuća mišljenja« – jedno
da će novi Leo (ovo ime je postalo uobičajeno, jer se nekako
»sastavljenik« i slične kovanice nisu svidjele publici) naprosto biti
osuđen, ali blago, zato što i nije tako mnogo kriv, a drugo što se ipak
operacija donekle mora uzeti u obzir; drugi su pak tvrdili da će se suđenje
novom Leu suspendirati dok nadležni faktori ne izreknu svoj sud o tome
tko je on.
U čitavom su gradu postavljali fonovizijske aparature: po ulicama,
trgovima, lokalima. Znalo se da će Globovizija prenositi nastavak
suđenja, a tih dana nije bilo ilustriranog časopisa na svijetu koji nije
objavljivao slike glavnih aktera: samog novog Lea, Verene Gerdan,
njegove žene ili prijateljice, doktora Rinnera, pa zatim Sora, Erkela i na
kraju Guidonija – čovjeka kojem su pripisivali u zaslugu što su krivci
tako brzo pohvatani. U luci se usidrilo mnogo privatnih jahta, brodova
različitih novinskih agencija i velikih novina. Karte su bile već prije
nekoliko dana razdijeljene, a nije ih bilo dovoljno, iako se nastavak
suđenja održavao u najvećoj sudskoj dvorani, koja ima amfiteatralni
oblik, a može primiti oko tri tisuće ljudi.
Sud je održao vijećanja s javnim tužiocem i braniteljima i poslije toga
donio odluku da sasluša redom: najprije šefa kriminalističke uprave Karla
Guidonija, poslije njega Petera Gerta, bivšeg, bankovnog činovnika i
Karolova kolegu, ali samo o pitanjima u vezi s Karolom. Poslijepodne će
onda saslušati doktora Rinnera o operaciji. Drugi, dan ujutro govorit će
državni tužilac, pa doktor Erkel, branitelj okrivljenog. Nakon toga će se
sud povući na vijećanje i donijeti odluku o daljem toku procesa.
Svima je bilo jesno da će vrhunac procesa biti saslušanje profesora
Rinnera, koji će objasniti pred čitavim svijetom kako je zapravo bilo:
kako je on iz smrtno ranjenog tijela Lea Gerdana prenio mozak u tijelo
isto tako smrtno ranjenog Dina Karola. Znalo se u različitim verzijama
da je Rinner iz početka htio nekako zataškati stvar, zatajiti operaciju, ali
– operacija je bila odviše uspješna, tako da je svi moraju priznati, i to je
sve povećavalo interes za njegovo saslušanje.
Prema tim vijestima vijećalo se i o tome da li treba saslušavati
Verenu Gerdan. Ako žele saslušati nekog vjerodostojnog svjedoka o
memoriji novog Lea, o tome čega se on sve sjeća, a što je možda
zaboravio, onda zaista nema pouzdanijeg svjedoka od Verene. Ali
Verena je u isti čas bila veoma opredijeljeni svjedok, a na kraju i pomalo
kompromitirani, pa Erkel navodno nije odviše nastojao da se Verenu
sasluša, pogotovu zato što je javni tužilac izjavio da bi se moglo
prigovoriti da se ne saslušavaju i neki izraziti svjedoci optužbe.
Vrijeme je bilo prekrasno; nigdje oblačka, a Leo se s nekom jezom u
duši sjećao onog vjetrovitog, kišnog dana, prepunog tuge bez dna i
beskrajnog beznađa kad su ga prvi puta prevozili iz Specijalne
sveučilišne klinike na sud. Vidio je posvuda oko sebe vrevu radoznalih,
vidio je poznate i nepoznate novinare, foto-reportere, televizijske
snimatelje kako užurbano posluju svojim aparaturama. Pogledao je onda
niz stubište: svuda oko prostranog zdanja pravde golema, zbijena masa
svijeta.
Ušli su kroz vrata u visoki trijem. Ovdje je bilo manje svijeta, a i na
prvi se pogled vidjelo da ti svi ljudi imaju ulaznice za sudsku dvoranu.
Taj su čas Leu pristupila dvojica sudskih stražara.
– Ako vam je po volji – možemo vam pokazati put.
Leo je odmah razumio. Valjalo mu se od Verene odijeliti. On je ipak
još uvijek jedan od optuženih.
Prešao je dva stubišta i došao na trijem što spaja veliku sudsku
dvoranu s ulaskom u uze. Odveli su ga u odjeljak za optužbe i pokazali
mu mjesto na klupi.
Zagledao se preda se u publiku. Dugi redovi sjedala pružali su se
polukružno. U prvom redu sjedila je Verena i smiješkala mu se.
 XXIII

Publika je odjednom zanijemila i ustala štropoćući. Ustali su svi, i

branitelji i optuženi, državni tužilac i njegov pomoćnik. Ušli su redom:
predsjednik Viktor Mendoz i za njim četvorica vijećnika, svi u togama.
Mendoz je prešao pogledom dvoranu, optužene, tužioce i branitelje. Sjeo
je i dao znak da i svi ostali sjednu.
Tada je predsjednik suda otvorio spis, a odmah zatim i zasjedanje.
– Otvarajući današnju raspravu – rekao je Mendoz – moram vijeće
podsjetiti na zaključak koji smo jučer donijeli na prijedlog javnog
tužioca. Kako je kriminalna uprava došla u vezi s krivicom optuženog
Dina Karola do novih materijala, to će biti potrebno da državni tužilac
proširi optužnicu. Kako su, s druge strane, u osobi optuženog Dina
Karola poslije operacije, izvršene nad njime trećeg marta ove godine,
nastale promjene, to se pokazalo potrebnim najprije saslušati šefa
kriminalističke uprave Karla Guidonija, koji je istragu vodio, a zatim
profesora doktora Baltazara Rinnera, koji je spomenutu operaciju izvršio.
Poslije toga će sud saslušati prijedloge optužbe i obrane i donijeti
odgovarajuće zaključke.
Mendoz je načas zastao, a onda se okrenuo sudskom službeniku.
– Pozovite šefa kriminalističke uprave.
Ušao je Karlo Guidoni, visok i stasit, u novom tamnom odijelu: kao
da je ovih posljednjih dana još i nešto narastao. Naklonio se predsjedniku
suda i stao u stav »mirno«.
»Baš kao i tada« pomisli Leo. »Samo što sam ga tada gledao straga.«
U Leovo se srce ušuljala neka jeza.
– Mi smo vas, poštovani šefe – rekne predsjednik suda – na
posljednjem zasjedanju ovog vijeća pitali i saslušali o događajima koji su
doveli do hapšenja Dina Karola, a prilikom kojih su njegovi saučesnici
pobjegli. Želi li optužba ili obrana da s time u vezi postavi još koje pitanje
svjedoku?
Nitko se nije javio.
 – Sad vas molim da nam ispripovijedite što ste doživjeli trećeg marta
ove godine i što je tome prethodilo.
U velikoj dvorani nastane tajac.
– Kako se vjerojatno sjećate, poštovani predsjedniče, drugog marta
ove godine spušten je u more na veoma svečan način »Leo Gerdan«. Dan
prije govorio je fonovizijski sa mnom Leo Gerdan, naš poznati književnik
i publicist i predsjednik »Mediterana«, našeg najvećeg dnevnika.
Predložio mi je sastanak. Predsjednik Gerdan je bolovao od napadaja
reumatizma, boljela su ga koljena pa nije išao na svečano porinuće broda
koji nosi njegovo ime. Tako smo gledali televizijski prenos svečanosti, a
onda otprilike pola sata raspravljali kako da sutradan nastupim pred ovim
slavnim sudom.
Guidoni malo zastane, odahne i zagleda se u Lea.
– Predsjednik Gerdan je mislio da se Karol s malo diplomacije, da
tako kažem, može navesti da progovori i izda sukrivce. Novinari
»Mediterana« su po želji svog predsjednika vodili istragu na svoju ruku
i pronašli da Dino Karol ima dijete, pronašli su u nekim našim gradovima
dućane gdje je kupovao dječje stvari, i Gerdan mi je tada predao jedno
dječje odijelce, da bih s njime nastupio pred sudom. Dino Karol je bio
živčano krajnje uznemiren, silno raspaljiv, a predsjednik Gerdan je
pretpostavljao da se čitavo njegovo razdražljivo držanje može objasniti
strahom da javnost ne saizna identitet tog djeteta, a razumljivo i njegove
majke.
Karlo Guidoni se malo zamisli, a onda doda.
– Sve je to predsjednik Gerdan činio da pomogne istrazi. Ja sam
njegovu pomoć i sugestije prihvatio sa zahvalnošću.
Predsjednik Mendoz se nasmiješi i lako kimne glavom.
– Ne znam da li je potrebno da ovdje ponovim kako je teklo moje
saslušanje trećeg marta ove godine; na žalost, prognoze predsjednika
Gerdana da će predočenje dječje odjeće izbaciti optuženoga Karola
sasvim iz kolotečine, pokazale su se i odviše tačne. Kad je Dino Karol
nekoliko puta viknuo: »Vi. ništa ne znate! Vi ništa ne znate! Vi lažete!«,
i kada sam mu na to pokazao dječje odijelce, vidio sam na svoje
zaprepaštenje kako u njegovoj ruci bliješti veliki automatski pištolj:
prepoznao sam odmah kalibar i marku, znao sam da se radi o oružju s
dvadesetak metaka, pa sam bio svjestan stvarne opasnosti. Kako sam bio
predaleko da bih ga u trenu mogao onemogućiti, znao sam da će me
izrešetati prije no stignem. Sve se to zbilo u jednom djeliću sekunde, a
onda sam vidio kako je službujući policajac udario Karola sa strane.
Činilo, mi se u taj čas da je Karol najprije želio pucati u sebe, a tek kad
je u tom spriječen, prosuo je metke preda se. Potrčao sam prema Karolu,
ali kako je još uvijek bio predaleko, bacio sam se u kritičnom momentu
na tlo. Kako znate, nesreća je htjela da je ravno iza mene bio Leo Gerdan
– on je i želio da u času svjedočenja bude u mojoj blizini – i tako su meci
pogodili njega u srce i grudi.
Šef kriminalističke uprave Guidoni pogleda u predsjednika Mendoza
kao da želi reći: to je sve što znam.
– Recite – upita predsjednik suda – jeste li kasnije došli u vezu s
optuženim Karolom?
Guidoni se obazre oko sebe. Činilo se da razmišlja o čemu ga zapravo
predsjednik suda pita; pogled mu onda padne na Lea i šef kriminalističke
uprave uhvati početak niti.
– Kako i svi drugi u ovom gradu, mi smo u kriminalističkoj upravi
saznali o operaciji koju je profesor Baltazar Rinner sa svojim
suradnicima na Specijalnoj sveučilišnoj klinici izvršio nad Gerdanom i
Karolom. Da budem potpuno precizan: raspolagali smo informacijama
da je na Karolu pokušano obnoviti izvjesno tkivo, ako se dobro
izražavam, u predjelu mozga, ali, dakako, nismo slutili da se radi o ovako
temeljitom zahvatu. Stavili smo već po svojoj službenoj dužnosti
operiranoga Karola pod najstrožu pasku, slijedili smo i sve osobe koje s
njime dolaze u dodir, ne bismo li tako ušli u trag njegovim saučesnicima,
ali bez uspjeha. Na kraju za nas nije bilo ni manje sumnje da su navodi
profesora Rinnera o operaciji posve tačni i da je operacija potpuno
uspjela. Bez obzira na gledanje s drugih stajališta, s kriminalističkoga
gledišta Dino Karol nije više postojao.
Karlo Guidoni je zastao da bi dao predsjedniku suda prilike da ga
nešto upita; Mendoz mu, međutim, pokretom ruke pokaže neka samo
nastavi.
– Iako sam morao u tom pogledu očekivati kritike, ja sam na svoju
ruku tu činjenicu uzeo k znanju: odlučio sam da se posavjetujem s
optuženim kako bismo došli do krivaca i pomakli nekako stvar s mrtve
tačke, da se posavjetujem s njime na osnovi onoga što on zna kao Leo
Gerdan, a ne onoga što zna kao Karol. Pošao sam k njemu u stan
profesora Rinnera i još iste večeri uvidio kako sam učinio razborit potez.
Optuženi mi je iznio neke izvanredno korisne podatke koje su pronašli
novinari »Mediterana«, a iznio je osim toga i razgovor što ga je Leo
Gerdan imao s nepoznatom ženom na fonoviziji mjesec dana prije
pucanja u sudnici; ona nije željela da je vidi, pa je spustila sjenilo.
Predsjedniku Gerdanu je rekla neka pita kriminaliste zašto istražuju samo
među bankovnim činovnicima, zašto ne preispitaju... bivše bankovne
činovnike. Nakon tog razgovora s optuženim odmah sam alarmirao čitav
naš aparat i za pola sata već su uslijedila prva hapšenja – na žalost, i prvi
novi ranjenici u slučaju Karol. Nije bilo teško zaključiti tko je taj bivši
bankovni službenik, a pri hapšenju se našao kod njega i saučesnik koji je
održavao vezu s inozemnim krijumčarima.
– Vi ste – pitao je Mendoz – razgovarali s ovdje prisutnim optuženim.
On vam je iznio razgovor s nepoznatom ženom?
– Da – rekao je Guidoni. – I ja mu u ime svoje i u ime kriminalističke
uprava na ovom mjestu zahvaljujem.
U dvorani nastane žagor i predsjednik digne ruku. Svi se odmah
umire.
– Morate biti zahvalni i nepoznatoj ženi koja je predsjednika Gerdana
obavijestila. Da li vaša uprava zna tko je ta žena?
Nastala je mukla tišina.
Karlo Guidoni klimne glavom.
– Pretpostavljam da je to bila Karolova prijateljica i majka njegova
djeteta Ema Sturm. Vjerojatno je željela da Karolu pomogne, a bila je
uvjerena da bi njegov položaj bio lakši, ako bi i drugi krivci sjedili na
optuženičkoj klupi.
Sad su prisutni osjetili da su i izvan zgrade svi zašutjeli u očekivanju
da čuju dalja otkrića. Kroz prozore velike sudske dvorane dopirao je lak,
potmuo šum, koji nitko prije nije ni opažao, a sad je odjednom nestao.
– Zašto kažete »vjerojatno«? Zašto niste saslušali samu Sturmovu.
– Ema Sturm je odmah poslije tog fonovizijskog razgovora
otputovala iz zemlje. Nekoliko dana kasnije smrtno je stradala: naletjela
je svojim autom na drugi auto i ostala na mjestu mrtva. Bilo je to mjesec
dana prije pucnjave u sudnici i opet moram upotrijebiti tu riječ –
vjerojatno se Karol bojao da u aferu ne bude uvučeno njihovo dijete,
kojemu je majka mrtva, a otac treba da bude osuđen kao zločinac na
doživotnu tamnicu ili na smrt. Sad kad smo to utvrdili, zamolili smo
Interpol da se još jedanput pozabavi smrću Sturmove; pretpostavljamo
da ju je pozvala banda koja je željela da je makne s puta, a ona je prije
odlaska javila onu obavijest Gerdanu. Kako sam od optuženog ovdje
saznao, Gerdan nije vijest proslijedio ni našoj upravi ni svojim
novinarima nadajući se da će od nepoznate dobiti još i dalje obavijesti,
ako bude, bar privremeno, držao stvar u diskreciji.
Karlo Guidoni pogleda Lea, i Leo klimne glavom.
Publika koja je dotle suzdržavala dah, sada je počela disati
slobodnije.
Dvorana je zažagorila, na tren se začuo i val žagora s ulice, a onda
predsjednik suda ponovo digne ruku:
– Da li tko želi postaviti koje pitanje šefu kriminalističke uprave?
Erkel je digao ruku i predsjednik dade znak odobrenja.
– Mene bi ovdje zanimalo da li su nova otkrića kriminalističke
uprave, o kojima nas je upravo šef uprave obavijestio, pridonijela da se
osvijetli pitanje: je li Dino Karol pucao i ubio prošle godine službenike
uprave u luci?
Predsjednik Mendoz dade znak Guidoniju da može odgovoriti.
– Nema sumnje: pridonijela su. Saslušali smo teško ranjenog
Markarda, čije saslušanje predleži sudu, a imamo sada na raspolaganju i
iskaze otpuštenog bankovnog činovnika Petera Gerta, koji se nalazi u
sudskim uzama.
– Hvala – rekne Ervin Erkel. – Još jedno pitanje: kakvo je mišljenje
kriminalističke uprave – da li je Karol pucao u luci?
Karlo Guidoni pogleda opet predsjednika suda, a kad mu Mendoz
klimne glavom, on odgovori polako:
– Uvjereni smo da Dino Karol nije pucao.
– Hvala – rekne ponovo Erkel a onda doda:
 – Postavio bih još jedno pitanje koje je od izvjesnog značenja za
položaj moga klijenta: tko je prokrijumčario automatski pištolj sa
dvadeset metaka u uze, i s kojom namjerom?
Guidoni pogleda Mendoza i onda odgovori:
– Učinio je i to Markard: imamo njegovo opširno priznanje, koje će
također, kad na to dođe red, biti pročitano – ja bar tako mislim – i o njemu
će se raspraviti na ovom mjestu. Markard je iskazao da su šefovi u
inozemstvu postali nervozni i željeli da se stvar s Karolovim procesom
dokrajči. Markard je radio po naređenju i prokrijumčario oružje u tri
pošiljke; pištolj se dao tako rastaviti da se na pojedinoj pošiljci nije moglo
razabrati da se radi o dijelovima tako opasnog vatrenog oružja. Činilo se
kao da su to tube za neke nove lijekove. Isto je tako Markard
prokrijumčario i metke.
Erkel je ponovo zahvalio svjedoku i onda postavio posljednje pitanje.
– A s kojom namjerom?
– Ne vjerujemo da je pištolj prokrijumčaren zato da Dino Karol puca
u nekog drugoga.
Novo pitanje nije nitko više postavio.
Sud je još preslušao sudskog policajca koji je trećeg marta bio u
službi i pokušao Karolu oteti revolver. Ni njegovo saslušanje nije
potpuno osvijetlilo pitanje što se zapravo tada odigralo: samoubilačka
nakana je bila očigledna, jer je Karol oružje uperio najprije na sebe, ali
se nije moglo utvrditi da li je pucao preda se u srdžbi ili u afektu, ili je to
bilo nehotice, policajac ga je možda nespretno ščepao, pa je automat
prosuo metke preda se.
Preslušan je zatim i Peter Gert: u odgovorima na pitanja, koja su bila
ograničena na Karolovo sudjelovanje, on je branio Karola; Karol je tek u
posljednje vrijeme, dva-tri mjeseca prije hapšenja u luci pristupio u grupu
i sudjelovao u raspačavanju droga; pucao je Markard. Makar je taj
nesretni Markard baš njemu, Gertu obećao da ni u kojem slučaju neće
pucati. Jednom riječju, Gert je branio Karola, braneći pri tom sebe: njih
obadvojica su bili prijatelji i otprilike su jednako krivi odnosno jednako
nisu krivi.
Predsjednik Mendoz je pitao Gerta još i o tome da li su poslije izlaska
optuženog na uvjetnu slobodu pokušali s njime doći u dodir.
 – Pokušali smo – rekao je Gert. – Samo, odmah smo vidjeli da je to
posve drugi čovjek.
U sudnici je nastao žagor, a onda je predsjednik Mendoz zapitao:
– Kako ste vi to vidjeli?
– Imao je posve druge oči, mislim sasvim drugi pogled. Odmah sam
to opazio.
Poslije Gertova saslušanja doktor Erkel je predložio da se sasluša
Verena Gerdan; rekao je da bi ona kao svjedok mogla pružiti veoma
korisne podatke o sadašnjem stanju, a napose o zapamćenjima
optuženog. Sud je, međutim, sasvim kratko vijećao i odbio prijedlog.
Mendoz je dao ovo obrazloženje: sud je želio preslušati svjedoke koji
mogu objasniti pitanje krivnje Dina Karola prije operacije; sud će zatim
saslušati doktora Rinnera, a poslije pozvati javnog tužioca i obranu da
dadu svoje prijedloge, te na kraju ocijeniti pitanje krivnje Dina Karola
poslije operacije. Tako je tačno u jedanaest sati nastala ponovo grobna
tišina u čitavom gradu, i među brojnim mnoštvom okupljenim u sudnici,
i oko televizijskih aparata, a širom čitavog svijeta su brojni prevodioci za
strane televizije hvatali kratak predah i nastojali da im glas ne odaje
uzbuđenje.
– Pozovite profesora Baltazara Rinnera – rekao je predsjednik
Mendoz; i njegov je glas bio malo promukao.
Polako, pazeći na svaki svoj korak, na svaki svoj pokret, ušao je
doktor Rinner. Bio je krasna figura: gusta, sijeda kosa bila mu je glatko
začešljana, odijelo je odavalo i skladan rast i odlična krojača. Fleševi su
zabljeskali u svim odrazima od plavkastobijelog do tamnožutog. Mendoz
je lagano pozvonio, a Rinner se uto naklonio sudu.
– Poštovani profesore – rekao je Viktor Mendoz – trećeg marta ove
godine oko deset sati doveli su k vama na Specijalnu sveučilišnu kliniku
dvojicu teških ranjenika: Lea Gerdana, našeg poznatog književnika, i
Dina Karola, optuženog za krijumčarenje droga, o čijoj krivnji raspravlja
ovaj sud. Molimo vas da nam kažete kakvu ste operaciju nad obojicom
ranjenika izvršili i kakve su, po vašem mišljenju, njezine posljedice?
Profesor Rinner je polako prišao ogradi predsjedničke estrade,
postavio se tako da u isti čas vidi i predsjednika i okrivljenog, i onda
polako prešao rukom preko čela.
 XXIV

– Da, poštovani predsjedniče, trećeg marta bili smo baš s uspjehom

dovršili operaciju tumora na mozgu neke žene, kad je stigla
zaprepašćujuća obavijest da je Leo Gerdan smrtno ranjen i da će za
nekoliko minuta biti na našoj klinici. Dovezli su i optuženoga Karola.
Odmah smo ih prenijeli u našu veliku operacionu dvoranu i stavili u
aparate za oslikavanje. Leo Gerdan je imao devet metaka u plućima i dva
metka u srcu, a Dino Karol metak u predjelu velikog mozga: taj mu je
metak probio lubanju i razorio dio moždane kore: oštećnje je, po svim
znakovima bilo smrtno. Obadvojici smo smjesta ukopčali stimulatore za
srce, a kod Gerdana smo primijenili i ekstrakorporalnu cirkulaciju; bilo
je, međutim, sigurno da će i jedan i drugi živjeti još najduže kojih pola
sata, sve dok spomenuta sredstva, kombinirana s injekcijama koje se u
sličnim slučajevima daju, budu djelovala. Bilo je jasno da će Specijalna
sveučilišna klinika pred tih dvanaest metaka iz automatskog pištolja Dina
Karola morati potpuno, stopostotno kapitulirati. Tad sam pogledao u
aparature pred sobom, i u jednom mi je trenu pred očima bljesnula misao:
operaciju, koju smo u pojedinim detaljima, mnogo puta proveli, s većim
ili manjim uspjehom, možemo sada provesti u cijelosti. U taj sam tren
pritisnuo polugu velike alarmne signalizacije Specijalne sveučilišne
klinike. Odlučio sam pokušati transplantaciju Gerdanova mozga
ograničenog u velikim crtama ovojnicom – dura mater – u lubanju Dina
Karola, iz koje bih istovremeno razoreni mozak izvadio. Ne znam je li
poznato što znači velika alarmna signalizacija u klinici kakva je naša: to
znači da će već idući tren biti na svojim mjestima čitava naša ekipa za
takozvane velike operacije, a to je, osim mene i moje pomoćnice još pet
kirurga, zatim stručnjaci za operacionu fotografiju, rendgenologiju,
elektromikroskopiju, za snimke na bazi atomskih zračenja, za akustičku
operativnu dokumentaciju. Bile su odmah na svojim mjestima i tehničke
službe kirurgije: specijalisti za rezove različitim sredstvima, za
mehaničke rezove, za elektrorezove, rezove na bazi ultrazvuka, atomske
energije kao protonskog zračenja i tako dalje. Sistem takozvanog
»komandnog« ili »kapetanskog mosta«, koji se unatrag nekoliko godina
primjenjuje u kirurgiji, omogućuje u slučajevima kompliciranijih
operacija istovremeni rad velikog broja suradnika, i praktično omogućuje
uspjehe i ondje gdje se prije, pri manuelnoj kirurgiji nije mogao očekivati
pozitivni ishod ni od najsjajnijeg, najvještijeg »individualnog« kirurga.
Poznato je, dakako, da su i prije pri operacijama asistirali, pomagali
kirurgu koji je vršio operaciju – ali operirao je samo jedan, dok su drugi
oko njega gotovo uvijek samo pomagali. Moram reći odmah na početku
svog... saslušanja da su samo veliki uspjesi koje je kirurgija postigla
posljednjih godina omogućili uspjeh ovako teške i komplicirane
operacije kakva je izvršena nad Leom Gerdanom i optuženim Karolom.
Pronađena su mnoga pomoćna sredstva koja su olakšavala ili
omogućavala da pacijent podnese operaciju. Pronađene su, i to već
prilično poodavno, a danas usavršene mogućnosti da se uspostavi
takozvani izvantjelesni, ekstrakorporalni krvotok, pronađeni su sve
savršeniji stimulatori za rad srca i svih ostalih organa ljudskog tijela.
Znamo, napose kako su pri otvaranju lubanje bila snažna krvarenja, koja
su zahtijevala primjenu usisača: danas to reguliraju injekcije, koje
smanjuju krvotok u izvjesnoj regiji, pa više nema tih smetnja.
Anestetička sredstva su već davno usavršena, a osobito se jako razvila
primjena plastičnih masa u kirurgiji, tako da plastično srce ili bubreg nisu
danas ništa neobičniji negoli, recimo, umjetno zubalo. Sjećamo se i
nedavne afere u krilu svjetskog lakoatletskog saveza poslije uspjeha
nekog trkača za kojeg se utvrdilo da je primjena plastičnog materijala
povećala kapacitet njegovih pluća. Sve su to dobro poznale stvari, a ja ih
spominjem samo zato da se moja odluka o transplantaciji mozga ne bi
činila nekom monstruoznom smjelošću ili čak drskošću. Govorit ću sada
i o napretku na polju samog reza. Davno su prošla vremena kad se rez
vršio kirurškim nožem, a vršio ga je, da tako kažem, vlastoručno kirurg
– operater. Kirurški nož je danas poznat samo u najzaostalijim krajevima
kakvih ima sve manje, a nestao je iz prakse zajedno s kliještima za
vađenje zuba, zajedno s britvom za brijanje. A gdje danas još kirurg sam
reže, kao što kuhar reže teleće ili goveđe odreske? Individualni kirurg, taj
hrabri čovjk koji je smjelo otvarao ljudsku utrobu i onda je, zaprepašten
onim što vidi, opet zatvarao, koji je kao kakva krojačica sam šivao,
kojemu su čak prigovarali što ne pravi ljepše šavove (po šavovima su ga
čak ocjenjivali!) – taj kirurg, pred kojim mi moramo skinuti šešir – taj je
otišao nepovratno u povijest i muzej kao oklopijeni vitezovi ili konjica.
Velik je napredak današnje kirurgije napose stimulirala mogućnost da
danas u jednoj operaciji pod vodstvom glavnog kirurga sudjeluje više
potpuno izgrađenih i opremljenih kirurga, koji u okviru operacije
izvršuju pojedine zadatke. Operacija, o kojoj govorim, ne bi bila moguća
da se nisu mogli istovremeno vršiti zahvati na nekoliko strana.
Novoucijepljenom mozgu valjalo je odmah osigurati sve moždane
putove, i motorne, i senzibilne. Uzmimo samo rad na vidnom putu: da
nije kolegici koja je u toku operacije radila na neuronima vidnog puta i
vezala Karolove oči s novoucijepljenim mozgom, njen dio posla potpuno
uspio, ispod naših bi aparatura izišao slijepi pacijent. A tako je i s ostalim
senzibilnim putovima: dubokog i taktilnog senzibiliteta, puta za osjet boli
i temperature, isto su tako važni i slušni i okusni i statički put. Trebalo je
u isto vrijeme osigurati i motorne putove, sistem vena i arterija. Svaki
kirurg koji je sudjelovao pri našoj operaciji, imao je čitavo vrijeme rada
na raspolaganju sve snimke koje prate operacioni zahvat u njegovoj
anatomskoj regiji: kolegica koja je vezala vidni put, čitavo je vrijeme
imala rendgenske snimke tog dijela, imala je elektromikrograme
projicirane pred sobom, snimke na bazi različitih zračenja, ona je stanje
svoje regije i rad kirurgorobota odnosno mikrokirurga kojim upravlja,
vidjela pred sobom kao na dlanu.
Ovdje bih istakao još jednu okolnost koja je utjecala da stvorim
odluku o operaciji. Radi se o današnjoj tehnici spajanja tkiva, krvnih
sudova, živaca, kosti i tako dalje. I ovdje moramo staroj kirurgiji i starim
kirurzima odati priznanje čitajući o tome kako su se mučili i kako su malo
znali i imali na raspolaganju. Uzmimo nekog radnika, kojem je stroj
presjekao ruku, recimo u zglobu. Još donedavna takav radnik je ostajao
bez ruke. Danas kirurgija, ako je zahvat izvršen na vrijeme, stavlja
odsječeni dio ruke nazad na njegovo mjesto bez po muke: mjesec dana u
povoju, nešto duže vrijeme rehabilitacije, i mi imamo potpuni status quo.
Ovdje bih htio prikazati takvo spajanje odrezane ruke da objasnim kako
je to velik napredak. Znamo da je ljudsko meso – mišići i krvni sudovi –
složeno od mnoštva mikroorganizama: rez o kojem govorimo razdvojio
ih je. Kad se ruka stavila na svoje mjesto s većom ili manjom tačnošću,
žile se zašile, osigurale, povezale ili »pribila« kost – još uvijek je uspjeh
morao izostati, jer ipak nije sve bilo na svojem mjestu. Trebalo je zašiti i
veliki broj sasvim sićušnih krvnih žilica, a to je tehnički bilo nemoguće,
trebalo je toliko približiti mikroorganizme jednog i drugog dijela ruke da
oni prihvate kontakt, jer je još uvijek za njihovu suradnju udaljenost
usprkos eventualnom šivanju bila prevelika, a život je u odsječenom
dijelu brzo prestajao. Danas s pomoću stimulatora možemo taj život
produžiti koliko je potrebno, tako da se gotovo uvijek živi dio srašćuje
na živi. Naš sistem, koji možemo nazvati sistemom lijepljenja, potpuno
je zamijenio sistem livanja i kopčala, a razna pomoćna sredstva, napose
izotopi, imaju tako veliku ulogu da se mikroorganizmi diseciranih
dijelova sastave onako jedni uz druge kako su bili sastavljeni prije.
Najvažnije, međutim, otkriće u kirurgiji, koje se danas sve to više
usavršava, jest otkriće takozvanog mikrokirurga. Raspolažemo
savršenim veoma malenim aparatima, koji su zapravo teledirigirani
robotokirurzi: umjesto da individualni kirurg najprije reže utrobu
bolesnika, mikrokirurg silazi u želudac, a kirurg ima u toku operacije
pred sobom sve projekcije i potpuno je upoznat s problematikom pred
kojom se njegov mikrorobot nalazi, dirigira njegovim radom izrezivanja,
a kako se ne izrezuje mehanički, tj. nožem – i opet u stvari mesarskim
instrumentom – već elektrotehničkim ili ultrazvučnim sredstvima ili
različitim zračenjem, to se ne izreže ni za tisućninu grama više ili manje
nego što treba.
Tako sam, eto, i ja sa svim projekcijama pred sobom, s projekcijama
koje obuhvaćaju i rad mojih pomoćnika-kirurga i njihovih mikrokirurga,
dirigirao veoma kopliciranim pothvatom. Ispražnjena lubanja Dina
Karola, koja je trebala da primi transplantat, bila je iznutra isprepletena
neizmjerno tankim nitima: te su niti zapravo ticala mikrokirurga, koji su
čekali transplantirani mozak, da se bace na posao i vežu krvne sudove,
živčane sisteme, tkiva, naljepljuju odlijepljene žlijezde i tome slično.
Prije toga su ti isti mikroroboti dali Karolovoj lubanji niz injekcija, koji
su je omekšali i priredili za primjenu takozvanih veznih izotopa, koji će
olakšati srašćivanje i spajanje. Nakon svršenog posla mikroroboti su s
neizmjernom preciznošću, kakvu može imati samo robot, izvukli svoja
tanana ticala opet napolje, kirurg koji je taj posao, povećan dvadeset ili
pedeset tisuća puta, vidio na projekcijama, dirigirao je tim povlačenjem
pazeći da se možda netom učinjeni posao ne pokvari. Ne trebamo ovdje
ni spomenuti da je mozak iz lubanje Lea Gerdana izvađen uz najveću
pomnju, bez i najmanje trešnje ili ozljede kojeg živčanog vlakna ili,
recimo, asocijativnog puta. A vi znate da je nekad bilo živaca koje kirurg
nakon razudbe nikad nije vidio čitave!
I tako sam, eto, sjedio, na svom »komandnom mostu« i zajedno sa
svojom pomoćnicom kolegicom Vidassi promatrao napredak rada na
pojedinim sektorima, čim je kojem od mojih kirurga bilo potrebno, on bi
signalizirao o nekoj teškoći i tražio uputu, na što bih ja pomoću svoje
tastature projicirao preda se povećanu sferu rada dotičnog kirurga, vidio
u čemu je problem i dao traženo objašnjenje i uputu. Tehnika
»komandnog mosta« tako je udešena da prema potrebi i glavni kirurg
može preuzeti neki parcijalni sektor; to sam u dva maha učinio, jednom
pri spajanju kičmenoga kompleksa a jednom pri operaciji slušnoga puta.
Dok sam radio na tome, doktorica Vidassi je upravljala općim radom.
Operacija nad predsjednikom Gerdanom i Dinom Karolom počela je
tačno u deset sati, sedamnaest minuta i devet sekundi. U taj sam čas svim
kirurzima dao znak »započinjemo«. Taj čas je počelo raditi sedamnaest
mikrokirurga: naša je ekipa toliko uvježbana da svaki može rukovati i s
po nekoliko naših sićušnih pomagača. Operacija je završena tačno u
jedanaest sati, dvije minute i tri sekunde, kad je i posljednji mikrokirurg
završio svoj dio, i kad se ponovo otvorio operacioni ormar. Moram ovdje
naglasiti da je i primjena operacionog ormara donijela neku vrstu
revolucije u kirurgiji: dok su operateri i njegovi pomoćnici morali biti u
istoj prostoriji s pacijentom, nisu se temperature mogle dirigirati onako
kako to odgovara toku operacije. A kako je tek strašno bilo kirurzima koji
su i sami morali biti u neudobnim odijelima, znojili su se i radili kao pravi
mučenici. Dobro je da o tome samo čitamo u povijesti medicine!
Poštovani predsjedniče, vi ste me pitali o operaciji i o njezinim
posljedicama. Ja bih, prije nego što na to odgovorim, govorio o onom što
je naš glavni uspjeh, a dakako i glavna, najveća senzacija, da tako kažem,
operacije o kojoj govorimo. Mi nismo samo s potpunim uspjehom
presadili mozak i povezali ga s novom okolinom, povezali motorne i
senzibilne putove, osigurali cirkulaciju krvi i sve ostalo što treba, već smo
prenijeli i čovjekovu svijest! To je ono najveće a i ono zaista novo.
Djelatne, aktivne stanice u našem mozgu imaju svoj mikroorganizam,
svoju »psihičku bazu«, pučki rečeno, svoju pamet. Našim mozgom i
svime što je s njime u vezi, dirigiraju grupe takvih »umnih«
mikroorganizama i te grupe pri tom stvaraju neku vrstu federacije.
Zanimljivo je kako su te grupe aktivne kad kontinuirano rade, a kako lako
zaspe kad im se rad privremeno prekine. A onda zaspe, zna se, zauvijek.
Možda je to prirodna stvar. Tretirajući odijeljeni, disfunkcionirani mozak
Lea Gerdana, mi smo činili sve što je bilo potrebno da ne bi došlo do
rastvaranja. Upotrijebili smo i različite stimulatore; operirali smo pri
znatno sniženoj temperaturi, a osim toga smo taj mozak usmjerivanjem
elektroenergetskih strujanja stavili u stanje sna, samo da lakše podnese
diskontinuiranost funkcije, pa ipak se taj mozak morao puni sat nalaziti
potpuno disfunkcioniran! Moram priznati da nisam vjerovao da se svijest
može nakon toga ponovo pojaviti, i s njome i život pacijenta. Poslije
operacije smo nakon nekoliko sati počeli s isključenjem stimulatora za
krvotok, za rad srca, i vidjeli smo da život nije prestao; ipak smo stanje
sna uz istodobno umjetno hranjenje održavali veoma dugo. Pravi uspjeh
operacije pokazao se, dakako, onog časa kad je bolesnik došao k svijesti;
ako se o čitavoj operaciji dobro promisli, mora biti jasno da je to mogla
biti samo svijest Lea Gerdana.
Kakve su bile posljedice operacije? Specijalna sveučilišna klinika
prikupila je opširnu dokumentaciju o pacijentu kojeg sad obično kod nas
zovu novim Gerdanom. Mi smo svoja istraživanja i vršili s gledišta da se
radi o Gerdanu, pa smo ispitivali njegovu memoriju, uspoređivali njegov
govor i izgovor s fonografskim snimkama Gerdanovih govora, ispitivali
smo različite pojedinosti: tlak krvi, bilo, temperaturu, sedimentaciju,
krvnu sliku. Sve je to bilo moguće zato što je predsjednik Leo Gerdan bio
pod redovitom liječničkom kontrolom, napose zbog toga što je posljednje
godine prije trećega marta bio dvaput bolestan. Nesumnjivo je utvrđeno
da je njegov mozak u novom tijelu i fizičkoj okolini zadržao ono golemo
znanje i zapamćenje kojima je Gerdan prije operacije raspolagao.
Utvrđeni su, istina, izvjesni lapsusi memorije, tako napose u sferi boja,
ali je teško reći vuku li te greške korijen u operaciji ili su stvar imanentna
predoperacionom Gerdanu i njegovu mozgu: nešto, dakle, što je već bilo
unutar ovojnice. Ja sam naposljetku i sam svjedok da je još stari Gerdan
postajao zaboravljiv, a to što se kod novoga ta zaboravljivost pokazala
mnogo manjom, leži vjerojatno u okolnosti što je novi Gerdan snažno
nastojao da se svega tačno sjeti, jer su mnogi i mnogi razgovori
ozdravljenika imali karakter preslušavanja.
Poštovani predsjedniče, to je sve što bih o operaciji imao reći.
Opširan pismeni izvještaj ovih ću dana dovršiti i predati. Htio bih na
svršetku svog... saslušanja reći da su u operaciji pored mene i doktorice
Vidassijeve sudjelovali i kirurzi naše klinike Ugo Matozzi, Edo Tives,
Ana Gibson, Carmen Trag i Boris Gribov. Radili su bez pogreške –
najbolji dokaz je, evo, naš pacijent.
Doktor Baltazar Rinner se poklonio predsjedniku suda i vijećnicima.
Zaorio je silan pljesak u čitavoj dvorani, ali predsjednik suda energično
digne ruku.
– Da li netko želi postaviti koje pitanje profesoru Rinneru?
Nitko nije progovorio, pa je sam Mendoz uzeo riječ.
– Hvala vam lijepo, poštovani profesore, na zaista iscrpnom prikazu,
koji je i nama laicima prikazao taj jedinstveni uspjeh naše nauke i nauke
uopće. Bit ću slobodan da vas nešto zapitam, nešto što zapravo nema
izravne veze s našim slučajem. Novinske vijesti su javile da su se na vas
obratili s molbom da nad nekim Greeneom izvršite operaciju sličnu ovoj
koju ste upravo opisali. Novine kažu da ste vi energično odbili da još
jedanput vršite transplantaciju mozga.
Doktor Rinner malo pošuti, a onda pogladi kosu.
– Da, poštovani predsjedniče, sasvim je tačno da su se na mene
obratili s takvom molbom. U vezi s tom operacijom došla su i dva
profesora, među njima poznati neurokirurg Lindstrom, sve u želji i nadi
da i oni sudjeluju pri operaciji, barem kao gledaoci. Ali meni je bilo teško
prihvatiti. Vi znate, predsjedniče, kakva se na me digla hajka zbog ove
operacije, znate da su me nazivali čak i ubojicom Lea Gerdana i teškim
smutljivcem.
– Vi, prema tome, nećete izvršiti operaciju nad tim Greeneom? –
ostajao je Mendoz uporno pri pitanju.
– Izvršit ću je! – odreže Rinner kratko. – Sutra, dvadesetog
septembra, tačno u deset sati. S istim suradnicima!
 Nastala je mukla tišina. Mendoz kao da se nije usudio da dalje pita.
Ipak je pitao, ali samo očima.
Doktor Rinner digne glavu i zaokruži pogledom oko sebe; oči su mu
svijetlile.
– Zašto ću ipak izvršiti operaciju... to valjda želite pitati. Jer sam
liječnik, i jer moram odgovoriti kao i onaj liječnik kojeg su poslije bitke
kod Heroneje pitali kako može s istom brigom vidati rane i prijatelju i
neprijatelju. »Hijater eimi« – liječnik sam – tako im je rekao, i šta ja
drugo mogu reći vama? Liječnik sam i vršim tvoju dužnost...
 XXV

Rasprava je tako brzo odmicala da je sud odlučio čuti još i riječ

državnog tužioca; bilo je tačno dvanaest sati kad se Tom Laurent digao i
pričekao da se stiša žamor koji je nastao poslije izlaganja doktora Balte
Rinnera.
– Poštovani sude, – kazao je tužilac, – meni je ovdje danas veoma
teško govoriti. Pozvan sam da u ovom slučaju, koji je tako tresao
duhovima u našem gradu i u našoj zemlji, prikazem gledište organa
kojemu je dužnost da brani interese našeg društva. Čime je to društvo u
ovom slučaju bilo ugroženo? Banda međunarodnih zločinaca
organizirala je, kako se kaže, svoj »punkt«, u kojem je u jednu ruku
preuzimala robu isporučivanu preko levantskih luka, a pri tom je dio robe
– derivata opija – ostavljala za upotrebu u našoj zemlji. Što imamo sve
više pacijenata u nekim našim živčanim sanatorijima, imamo svakako
zahvaliti i poslovanju te grupe.
Sve do pred sasvim kratko vrijeme naši organi nisu uspjeli izvesti
pred sud sve učesnike u tom mračnom poslovanju. Sve do prije kratkog
vremena kažem, jer će u nastavku suđenja biti pred ovaj ugledni sud
izvedeno više krijumčara drogom, a bit će utvrđena i krivnja jednog
njihova sukrivca, koji se prilikom hapšenja odupro organima
kriminalističke uprave i kasnije umro od rane. Suđenje u našem gradu
imat će svoj korelativ i u jednoj, drugoj zemlji u kojoj su izvršena
hapšenja u vezi s akcijom naše kriminalističke uprave. Današnjem je
vijećanju, kao što ste čuli od predsjednika suda, cilj da odredi položaj
optuženoga Karola, kojeg su mnogi uobičajili zvati »novim Leom«, u
nastavku suđenja, kad pred ovaj visoki sud budu izvedeni ostali krivci u
toj toliko praćenoj aferi.
Htio bih kao javni tužilac rasvijetliti taj slučaj, za koji odmah
možemo reći da nije svakidašnji. Naše društvo želi da se krivac kazni;
naše društvo želi da se krivac, ako je to ikako moguće popravi; naše
društvo želi da sebe osigura da krivac ponovo ne počne s istovrsnom
djelatnošću i ponovo društvu ne nanosi štetu.
 Bez obzira na ono što ću dalje reći, htio bih se najprije osvrnuti na
pitanje: kolika je bila krivnja Karola, mislim ovdje na onoga Karola prije
operacije, jer se na tu okolnost, moram, naravno, još i posebno osvrnuti.
Svi koji su ovdje čuli izlaganje šefa naše kriminalističke uprave, kojem
sigurno ni najstroži ocjenjivač ne može poreći stručnost i sposobnost,
brze odluke i tačan sud, morali su doći do uvjerenja da je Karol bio veoma
sporedan kotač u jednoj razgranatoj mašineriji, da je čak i njegova
prisutnost u luci našega grada bila stvar više slučajna negoli uvjetovana
funkcioniranjem krijumčarske mreže i njegovim mjestom u njoj, a šef
kriminalističke uprave iznio nam je ovdje uvjerenje uprave kojoj stoji na
čelu da Karol tom prilikom nije pucao. Isto je i s tragičnim događajima,
koji su se zbili u sudnici trećeg marta ove godine, događajima kojima su
bili prisutni i predsjednik i članovi ovog suda. Svi smo poslije onoga što
smo tom prilikom sami vidjeli, i što smo poslije toga čuli od svjedoka i
od predstavnika vlasti, u prvom redu i opet od šefa naše kriminalističke
uprave, morali steći uvjerenje da je Karol svoj ispad, koji je, na žalost,
tragično završio, učinio u trenutku neuračunljivosti. Znamo i to – danas
posve tačno – zahvaljujući to brzoj i uspješnoj istrazi – da je Karol imao
čitavo vrijeme suđenja pred sobom samo interes svog djeteta, to više što
je svakako znao da je njegovo dijete uslijed nesreće ili vjerojatnije
zločina, ostalo bez majke, a tom je interesu bio spreman čak i život
žrtvovati. Možda će netko prigovoriti da ovdje ne napadam, kao što mi
je dužnost, već branim, ali ja želim iznijeli što smatram istinom, jer
mislim da ću tako interesu našeg društva najbolje poslužiti. Ipak – iz
Karolova se pištolja prosuo niz metaka, i on je postao ubojicom svog
velikog sugrađanina. Ali, da li je on svjesno pucao u Lea Gerdana, da li
je čak svjesno pucao u šefa kriminalističke uprave Karla Guidonija, ili je
intervencija sudskog stražara bila premalo spretna, a Karol suviše
uzrujan? Vidjeli smo da je on, čim je mogao, izvršio svoju osnovnu,
glavnu namjeru: da puca u sebe, da svrši sa sobom, da na taj način – po
svom mišljenju i instinktivnom osjećanju zaštiti svoje dijete od teškog
publiciteta koji će ga poput more pratiti čitav život.
Kad bih smatrao stvar pravno značajnom, tražio bih da krivnju Dina
Karola dokraja ispitamo i proanaliziramo. Ovako ću se samo zadovoljiti
time što ću reći da daljem obrađivanju ovog slučaja pristupam s dubokim
uvjerenjem da prvi put Dino Karol nije pucao, da je drugi put htio pucati
samo u sebe, u svoju glavu, da je u aferu ušao i upao kao sporedno lice,
a kao glavni krivac se pojavio zato što veoma dugo vrijeme pred sud nisu
mogli biti izvedeni drugi, svi redom veći krivci.
Prelazim sada na stvar koja nas ovdje zacijelo najviše zanima: kako
da gledamo na operaciju koju je izvela ekipa profesora doktora Rinnera.
Jednu okolnost ću ovdje odmah izdvojiti: kako je Dino Karol, hotimice
neću da kažem »tijelo Dina Karola« već »Dino Karol« pripravljen za
operaciju. Njegova je lubanja bila očišćena od mozga: mikrokirurzi ekipe
doktora Rinnera potpuno su isjekli i s golemom, danas nauci
raspoloživom preciznošću priredili potrebnu prazninu za novi živi mozak
koji će biti unesen. Sigurno je da je već Dino Karol sam uništio svoju
svijest, i da, uklanjajući njegov mozak iz njegove glave, ekipa profesora
Rinnera nije uklanjala više nikakvu svijest – jer, eto, odmah u početku te
toliko slavne operacije svijest Dina Karola nije više formalno postojala.
A ukoliko se radi o kažnjavanju, akcija kažnjavanja mora biti uperena
protiv zločinačke volje a ako je ta volja vezana uz svijest, a svijest opet
uz sivu supstanciju mozga – kako ćemo onda volju i svijest kažnjavati,
kad ih je, samoubilačkim metkom već smrtno oštećene, mikrokirurška
ekipa profesora Rinnera izdvojila?
Kao što poslije pucnjave u sudnici i operacije koju je profesor Rinner
izvršio, Dino Karol nije više postojao za kriminalističku upravu, tako
Dino Karol poslije te operacije ne može postojati ni za ovo državno
tužilaštvo.
Prelazim sada na dva dalja aspekta problema: kako je s popravkom
krivca i kako je sa zaštitom društva protiv njega? Krivac – ukoliko je bio
pravi veliki krivac, to je druga stvar – kaznio se sam, a naš veliki
sugrađanin sa Specijalne sveučilišne klinike tu je kaznu formalno
potvrdio, i mi tu činjenicu možemo tek uzeti k znanju. U lubanju bivšega
Karola uvedena je nova svijest, i mi bismo jedino mogli raspravljati o
tome da li tu novu svijest treba ispravljati, da li nam od te nove svijesti i
od volje koja je s njome vezana, prijeti opasnost. A na sva ova pitanja
dali su najbolji odgovor događaji od trinaestog septembra ove godine,
kad je nosilac te nove svijesti, prezirući svoj život, poletio u pomoć brodu
»Leo Gerdan« i svojim zahvatom i podvigom spasio brod od možda
nepopravljive štete.
Zbog svega što sam ovdje iznio, ugledni i uvaženi sude, ovdje kao
državni tužilac izjavljujem da odustajem od daljeg progona protiv
optuženog koji se ovdje nalazi na optuženičkoj klupi, a o čijem će
identitetu biti vjerojatno raspravljeno na nadležan i odgovarajući način.
Ja vam, optuženi, želim sa svoje strane svako dobro u vašem daljem
životu.
 XXVI

Usred silnog žagora, sud se povukao na vijećanje i brzo vratio u

dvoranu. Predsjednik Mendoz je zatim pročitao odluku suda kojom
prihvaća izjavu tužioca da odustaje od progona optuženog Dina Karola,
koji se upućuje na civilnu parnicu da se riješi pitanje njegova identiteta.
Gerdan je izišao iz odjeljka za optužene. Bio je nasmrt umoran, živci
su mu treperili, u glavi mu je šumjelo. Sudski stražar mu je pomogao.
Tada je njegovu slabost opazio i drugi policajac, i oni su ga trenutak
vodili ispod ruke. Obišli su s njime mjesta za obranu. Uto je iz svog
odjeljka istupio Erkel i oni mu predaju Lea.
– Što je – nije vam dobro? – pitao je Erkel zabrinuto.
– Šumi mi u glavi – rekne Leo. – Ništa, proći će!
Uto im pristupi Verena.
– Ja bih kući, Verena – rekne Leo. – U glavi mi se vrti, a i koljena
me bole. Čini mi se kao da će se pojaviti moj stari reumatizam.
Svijet kao da je Lea nosio prema izlazni. Nikad se kasnije nije mogao
sjetiti, kako se našao na velikom stubištu sudske palače. Hladan zrak ga
je ondje prodrmao i u glavi mu se razbistrilo. Podno stepenica se
odjednom našao pred velikom bijelom limuzinom za dvadeset putnika:
pred njom su svečano obučeni, stajali mornari i majstori s »Lea
Gerdana«. I na limuzini je stajalo »Leo Gerdan«.
– Predsjedniče, morate s nama! – govorio je kapetan broda. – Morate
s nama na put!
– Imamo karte – rekla je Verena. – Ukrcat ćemo se sutra.
– Sve smo za vas spremili – rekao je kapetan. – Morate s nama.
Današnji dan mora Leo biti naš. I vi morate s nama – okrenuo se kapetan
Vereni.
– Ja ću se pobrinuti za vaš auto – rekao je Erkel Vereni. – Doći ću za
vama u luku.
Ušli su u limuzinu, drugo nije preostalo.
Lea su boljela koljena, ali mu je glava bila bistra kao nikada. Gledao
je ulice kojima su se vozili, pune mnoštva, svagdje srdačna i nasmijana
lica. Pozdravljali su ih sa svih strana, gledali radoznalo, a velika bijela
limuzina s broda »Leo Gerdan« jedva se kretala kroz mnoštvo ljudi i
vozila.
Odjednom se jedna prilika nekako probije kroz svjetinu i priđe
vratima limuzine. Bio je to Bernol sav u bjelini, nosio je oko vrata veliki
fotografski aparat.
Otvore mu vrata i on brzo uđe.
– Hoćete li reći koju riječ za naš list?
– Koji je to naš list?
– Ja ću reći – uplete se Verena i odmah dohvati mikrofon: – Ovdje
Verena Gerdan. Dragi naši sugrađani, moj muž je, eto, dobio veliku bitku
svog života: državni tužilac je odustao od progona. Sad će se upustiti u
drugu, kod civilnog suda: da mu priznaju ličnost predsjednika Gerdana.
Mislim da ćete kao i dosada biti na našoj strani.
I Leo i Bernol se nasmiješe, a onda rekne Leo:
– Morali bismo danas poslijepodne k Rinneru i Ani. Ipak se moramo
s njima oprostiti. A i zahvaliti im...
– Nećete moći – objasni Bernol. – Profesor Rinner je već povukao
alarmnu polugu za velike operacije. Čitav štab je zatvoren od danas u
podne, nitko ne može do bilo kojeg člana ekipe. Spremaju sve što treba
za sutra u deset sati, kad će pokušati da produže još jedan život.
Leo se malo zamisli.
– A reci, Bernole, za koji list radiš?
– Za »Novu riječ«. Izvještavat ću i s prve plovidbe broda »Gerdan«.
– A kad ćeš nazad u »Mediteran«?
Obadvojica su u taj mah pogledala vrevu i žamor ulice oko sebe,
poslušali su časak viku, koja je bila sve više nalik na ovacije, a onda
Bernol protrlja ombrirana stakla naočari i odgovori polako:
– Ja mislim da ćemo mi zajedno nazad u »Mediteran«, poštovani
predsjedniče!

KRAJ