HEGEMONIJA SPARTE

Kako je navedeno u uvodu ovog rada, period nakon poraza Atine od strane Sparte u
velikom Peloponeskom ratu 405. godine p.n.e. u istoriji Grčke se naziva spartanskom
hegemonijom. U ovom periodu Sparta je podčinjenim državama-gradovima (polisima)
nametnula prisilna hegemonija pri čemu je prevlast korištena da bi se u gradove postavili
spartanski guverneri koji su naplaćivali danak pokorenim narodima. Kako bi dali jasan uvid u
život građana Sparte u ovom periodu neophodno je razmotriti osnovne koncepte po kojima su
živjeli građani. Ovo je izuzetno važno jer s obzirom na odgoj Spartanaca, njihova ubjeđenja i
duh u kojem su odgajani možemo zasigurno tvrditi da hegemonija Sparte 371. godine p.n.e.
nije rezultat vojne nesposobnosti nego njenog društvenog uređenja. Veoma često se stavovi o
spartanskoj hegemoniji baziraju na mišljenju kako je vojna i politička prevlast Sparte u ovom
periodu bila utemeljena na totalitarnom režimu koji danas poznajemo.

Odnos vlasti prema pravu privatnosti

Suprotno uvriježenom mišljenju da je Sparta svojim građanima, kao i podčinjenim

narodima, nametnula prisilnu hegemoniju ulazeći čak i u aspekte privatnog života jedan od
dokaza kako ovo nije bio slučaj pruža Dionisije iz Halikarnasa. Dionisije, Hodkinson navodi,
tvrdi da se Lakedaimonci nisu brinuli o stvarima koje su se dešavale u spartanskim kućama
„smatrajući da su kućna vrata svakog čovjeka označavala granicu unutar koje je mogao
slobodno živjeti kako želi dešavalo u njihovim domovima, niti su se o tome brinuli niti su
pazili na to, držeći da su kućna vrata svakog čovjeka označavala granicu unutar koje je mogao
slobodno živjeti kako želi“ (Hodkinskon, 2018: 40-41).

Iako je Dionisije autor čija djela potiču iz prvog vijeka p.n.e. postoji i veliki broj autora
iz četvrtog vijeka koji podržavaju jednake stavove o spartanskoj praksi mješanja u privatni
život građana.

U svojoj Politici Aristotel Likurgansku Spartu smatra isključivo državom aristokratije

što implicira kako njihov interes nije bio usmjeren na živote „običnih“ spartanaca, što je uočio
i Dovatur navodeći: „sva evolucija spartanskog života odvijala unutar aristokratskog sistema,
iako se uglavnom radilo o jačanju oligarhijskih karakteristika“ (Dovatur, 1965: 249).
 Osim toga, u ovom kontekstu Aristotel ističe kako pošto je većina zemlje vlasništvo
samih Spartijaca, oni se ne raspituju previše o ratnim porezima jedni drugih (eisphorai)“ što
neizostavno implicira kako su se lični porezi smatrali privatnim poslovima i bili su van
nadležnosti Lakedaimonaca. Ipak, postojali su i određeni izuzeci u navedenim pravilima
poštivanja privatnosti spartanskih domova što, navodeći kao izvor Ksenoforta, ističe
Hodkinson: „Ksenofont (Politika 7.6) tvrdi da su se u ranom četvrtom vijeku kuće građana
mogle pretraživati u potrazi za ilegalnim zlatom i srebrom. Ovo je, međutim, bila samo
kratkotrajna mjera koja je pokrivala izuzetan period kada je privatno posjedovanje novca od
plemenitih metala bilo nakratko zabranjeno“ (Hodkinson, 2018).

Osim toga, u skladu s principom privatnosti, Spartanske porodice imale su slobodu u

osmišljavanju vlastitih brakova i aranžmana o nasljeđivanju, što nije bio slučaj u Atini ili
Gortinu. Naime, ovakva politika je uskoro dovela pod znak pitanja muško vlasništvo i
nasljedstvo od strane muških nasljednika na što su polisi odreagovali ograničavanjem
vlasništva žena. Atina je snažno intervenisala po oba navedena pitanja, te je potpun isključila
žene iz direktnog nasleđa dajući kontrolu nad njihovim nasljedstvom (mirazom) muževima.
Za razliku od Atine, Sparta i Gortin su djelovali u nešto manjim razmjerama, te su samo
ograničili vlasništvo nad ženskom imovinom uključujući miraz kao udio u nasljedstvu, te su
ga ograničili na polovinu udjela muškog nasljednika.

Spartanske porodice su, također, u odnosu na druge polise, imale najveću slobodu u
pogledu braka nasljednica. Naime, prema atenskom i gortinskom zakonu, kada bi muškarac
umro bez sinova kao nasljednika, njegov najbliži muški srodnik imao je pravo da se oženi sa
bilo kojom preživjelom kćerkom, bez obzira na sve dogovore koje je njen otac napravio za
nju, osim ako je bila udata i već imala sina (Harison, 1998).

Na osnovu ovoga možemo zaključiti kako je riječ oca „umirala“ zajedno sa njegovom
smrti, te su brakovi koji su bili dogovoreni u ime njihovih kćeri smatrani nevažećima u
slučaju da otac umre bez muškog nasljednika. Prema spartanskim zakonima ovo se uređivalo
na drugačiji način jer su u Sparti brakovi koje bi sklapao otac u ime kćeri bili važeći čak i
nakon njegove smrti. Osim standardnih monogamnih brakova u Sparti postojale su i druge
prakse, o kojima nećemo detaljnije govoriti, a koje su podrazumjevale mogućnost da nekoliko
braće dijele istu ženu, da muškarac koristi pravo potomstva sa ženom drugog građanina ili da
djeca različitih očeva ali istih majki mogu stupiti u brak. U svakom slučaju, na osnovu
prethodno navedenog možemo zaključiti kako spartansko uređenje države nije bilo
totalitarističko, bar ne prema definiciji totalitarizma našeg vremena, s obzirom da prevlast
vojne i političke moći Sparte u periodu spartanske hegemonije nije utemeljena na
koncentraciji moći pojedinca i monopolom nad svim segmentima ljudskog života.