Etimološko i filozofsko određenje pojma „Bog“

Tomislav Ladan u svojoj knjizi Život riječi definirajući pojam Bog, što je kraće moguće,
kaže kako je on najviša zbiljnost. Uz ovo određenje, napominje da se radi jasnijeg shvaćanja
često ističu i odredbe kao što su: sveto, beskonačno i vječno duhovno biće. Još neke istaknute
karakteristike koje se često spominju uz riječ Bog su: vrhunaravno biće, nevidljivo, od Njega
sve potječe, Ono je u svemu i upravlja svime.

Naravno, unutar objavljenih religija, islama, kršćanstva i židovstva, Bog se i objavljuje

drugim ljudima, Unutar monoteističkih religija apsolutno biće zauzima mjesto najviše osobe,
uz to, ono je i duhovno biće i stvoritelj, održavatelj, pravedni sudac i otkupitelj Svemira.
Pitanje spoznaje Boga oduvijek je bilo aktualno u čovječanstvu, često se raznim načinima
htio rastumačiti ili čak prikazati, ponajprije u slikarstvu. Iz tog nastojanja dokučivanja, Ladan
ističe kako konačna bića nisu u mogućnosti dosegnuti nešto beskonačno te iz te
nesposobnosti proizlaze karakteristike koje označavaju Boga kao „neizmjernog“,
„beskonačni Um“, „vječno božansko načelo“, „vječni Duh koji sve zna i sve vidi“, „koji sve
stvara i sve ljubi.“ Bog je prema tome i osoba, kojoj se vjernici obraćaju te traže od njega
svoje iskupljenje.

Prije ove vrste monoteističkog određenja riječi Bog, ono se unutar drugačijeg religijskog
okvira tumačilo kao biće nadljudskih svojstava i snage. Misli se pritom na politeistički
panteon, na primjer, kao što su božica Atena ili bog Apolon. Bog pisano malim slovom
označavalo je ujedno i lik ili kipić koji se štovao. Nadalje, bog pisan malim slovom znao je
označavati osobama koje posjeduju božanske značajke i vladarima koji su imali vlast u nekoj
državi.

Autor isto tako ističe kako ne postoji društvo koje nije imalo barem neku misao ili
predodžbu o Bogu ili Stvoritelju svega. Naravno čovjek zbog svoje metafizičke konačnosti
nije u mogućnosti u potpunosti spoznati il definirati „pojam Boga“. Zato često u govoru o
Bogu koristimo apofatičnu ili negativnu teologiju te analogijski govor.

Što se tiče upotrebe riječi Bog u hrvatskom jeziku ona se prvi put spominje u 12. tom
stoljeću, gdje se ta riječ koristi unutar pučkog,razgovornog, bogoslužnog, mislilačkom i
znanstvenom jezičnom okviru. Samo podrijetlo pojma i riječi Bog, Ladan započinje s
isticanjem njezinog spominjanja u Starom Zavjetu. Njegovo središnje ime je El,dok su ostali
nazivnici samo njegovi pridjevci. Jahve je ime koje je Bog dao sam sebi, ako odreženje
svojeg imena ističe: „Ja sam koji jesam.“

Ime Sebaot ili Sabaot koje se često pridaje Bogu u starom zavjetu-ima dvojno značenje-
nebesa i zvijezde ili izraelska vojnica, kao Bog nad vojskama. Nakon izgonstva, Židovi ne
izgovaraju više Jahvino ime, već govore ADONAJ (Gospodin), što se na grčki prevodi kao
Kyrios, koje također znači Gospodin.
 U hrvatskom jeziku Bog svoj korijen preuzima iz bhaga-koje u svom polaznom imenovanju
označava onog koji je podašan, koji daruje ili biva dobar, što potvrđuje i staroindijski oblik
bhagas-onaj koji daje,darivatelj, a time i Gospodar. Prema Ladanu to potvrđuju i svi ostali
slavenski jezici: od staroslavenskog i ruskog do južnoslavenskih jezika.

U germanskim jezicima praoblik je gudam sa značenjem onaj koji se žrtvuje (što potvrđuju i
skandinavski jezici te engleski i njemački, Gud, god, Gott.) Grčki, latinski i romanski jezici
( s oblicima kao Zeus, theos, deus, lodio, Dio, Dieu i dios) imaju zajedničku praosnovu u
riječi div- s temeljnim značenjem svjetlo, nebo. Semitski jezici imaju oblike El/Elohin.

Ladan ujedno ističe kako je Zeus jedini grčki bog koji ima dokazano indoeuropsko podrijetlo,
dok su ostali bogovi grčkog panteona“uvezeni“ iz drugih kultura. Korijen njegova imena
slaže se s sanskrtskom riječju diva (nebo)-dok je sam bog u sanskrtu divas –pa je tako
prapojam vedro nebo dok je Zeus prvotno bio bog atmosferskog reda. U hrvatskom obliku
riječ bog/Bog potječe iz praslavenskog doba, za koje postaje dostatne potvrde u arijskoj
skupini jezika. Prvotno bi značenje bilo sreže ili zemaljsko dobro. U knjizi Riječi: značenje,
uporaba, podrijetlo, Tomislav Ladan donosi isto etimološko i pojmovno određenje koje smo
već i istaknuli.

Što se tiče filozofskog određenja pojma Bog, profesor Mišić u Rječniku filozofskih pojmova
piše kako Boga definiramo kao apsolutno, subzistentno biće, prvo u metafizičkom, moralnom
i religioznom redu. Njegova je metafizička bit u tome da je actus purus, čista, sama zbiljnost.
Kao čista zbiljnost, Bog je neograničen u svom bitku i upravo zato jedan jedini.

Alois Halder u Filozofijskom rječniku, Boga definira kao ono što proizlazi iz religioznog
iskustva i njegovog jezika u filozofsko mišljenje gdje je ono naziv za iskon iz kojega i prema
kojemu sve što jest ima red i smisao, iskon koji se u metafizičkoj filozofiji iz čovjekova
razumijevanja svijeta i njegovog samorazumijevanja tumači kao bitak i duh. Različita bliža
određenja Boga neprestance stoje u odnosu prema dotičnomu promjenjivom čovjekovu
svijetu iskustva i jezika. Tako se kod predsokratovaca, oslobađanjem od politeističkog mita,
ali u nastojanju da se očuva nazočnost božanskog u svijetu protiv tada zpočete skepse,
Bogom ili božanskim označuje prapočelo (Anaksimandar), nepromjenjivi bitak (Parmenid),
logos (Heraklit), nous (Anaksagora). Za Platona je Bog demijurg koji nepatvorenim
pogledom na ideje oblikuje svijet iz kaotičnog prostora. Za Aristotela je on nešto najčistije i
najviše zbiljsko (energeia) kao u sebi samome počivajuće mišljenje mišljena (noesis noeseos)
prema kojemu teži svekoliko pokrenuto biće kao što ljubeće teži prema ljubljenomu. Plotin i
novoplatonizam razumijevaju Boga kad nad-bivajuće, pra-jedno iz kojega stupnjevitim
slijedom biti istječe mnoštvo bića. U početcima kršćanske antičke filozofije, u srednjem
vijeku kao i u arapskoj-islamskoj te u židovskoj filozofiji Bog je stvoritelj koji nadilazi svijet.
Za Augustina je Bog sama istina, Bog koji prosvjetljuje ljudski duh. Anzelmo Canterburyski
misli Boga koji beskonačno nadilazi puki, sa strane čovjeka mišljeni bitak, tako što Božji
bitak nerazdvojivo i neumoljivo izražava i njegovu opstojnost. U skolastici (Toma Akvinski)
Bog je biće iz sebe samoga, koje nema bitak, nego koje nužno jest sami bitak, bitak koji sebe
u savršenoj stvarnosti posjeduje te bitak kojeg konačno biće sa svoje strane može spoznati
jedino na analogan način. Napetost u jedinstvu, te istodobno razlikovanje između Božjeg
bitka i bitka svijeta, izričita je u nauku Nikole Kuzanskog o božanskoj istini kao concidentia
oppositorum, koja se čini razriješenom u mističnom sjedinjenju duše s Bogom. Ta se napetost
rastače u novovjekovnom deizmu koji Boga shvaća kao stvoritelja svijeta, ali bez daljnjeg
zahvaćanja u svijet, pa se stapa s panteizmom koji Boga i svijet izjednačuje. Napetost se ne
može očuvati ni tamo gdje se Boga shvaća kao nešto prvo spoznato u kojemu se, potom, sve
ostalo u svijetu stvoreno može spoznati ili pak tamo gdje se Božje postojanje i njegova
spoznatljivost apsolutno osporavaju. Prema kantu se Bog ne može spoznati teorijskom
refleksijom, ali je on ipak nužna misao uma, pa se njegova realnost u ćudoredno-praktičnoj
namjeri mora postulirati u vezi s djelovanjem iz slobode. Bog je u Hegelovu dijalektičnom
idealizmu „apsolutno“ koje kroz svoje samoočitovanje u prirodi te opet iz nje unatrag u
ljudskoj povijesti duha dolazi k sebi. Kierkegaard naglašava misaonu neposrednost između
Boga i svijeta u kršćanskom vjerskom paradoksu utjelovljenja. Feuerbach misao o Bogu
svodi na otuđujuću samoprojekciju čovjekova mišljenja o samome sebi, a time i teologiju
svodi na antropologiju. Marx misao o Bogu svodi naotuđene gospodarsko-društvene
proizvodne odnose čije će revolucioniranje pustiti da odumre i Bog i teologija. Nietzsche
misao o Bogu tumači kao volju za moć koja je oslabila, te kao na vlast dospjelu protuvolju
protiv svijeta i njegove vremenitosti u prilog iluzornoj onostranosti. Za ranog Wittgensteina
Bog je kao smisao svijeta izvan svijeta, jedno od imena koja imenuju „mistično“ koje
„postoji“, ali o kojemu se ne može smisleno govoriti, te o njemu treba šutjeti. Heidegger u
metafizičko-teološkom izjednačivanju između bitka, Boga i „najvišeg bića“ vidi izraz
izočnosti bitka kao i izraz razbožanstvljenja.

Voltaire u svojem Filozofijskom rječniku ne daje etimološko niti filozofsko određenje pojma
Bog već kroz dijalog teologa Logomahosa ( što označava cjepidlaku, mudrijaša, sofista) i
pukog barbarina Dandinaca želi u svojoj sarkastičnoj i ciničnoj maniri ismijati metafizička
propitivanja o naravi Boga. Koju prvenstveno vrši Logomahos nad Dandinacom,koji iako je
uvjeren u postojanje Boga ne razumije teološka pitanja.

Unutar Hrvatske enciklopedije nalazimo ovu vrstu definiranja pojma:

Bog (grč. ϑεός, theós, lat. Deus, sanskrt. bhagas, semitski El, Elohim, hebr. Jahve, arap. Allah
), sveto, najviše biće, stvoritelj svijeta; apsolutno i potpuno biće, uzrok i smisao svega što
postoji.
Različite su teorije o postanku pojma Boga, a najčešće se spominju tri odlučujuća momenta:
logički, etički i osjećajni. U prvome autori navode različite putove kojima je čovjek na
početku došao do pojma Boga. Prema A. Comteu to je fetišizam (božanstvo u stvarima,
predmetima), po H. Spenceru to je manizam ili štovanje pređa, prema E. B. Tyloru animizam
ili pridavanje duše nekim dijelovima prirode ili pak čitavoj prirodi, a po nekima to je čaranje
(magija), koje prisvaja sebi moć nad Bogom. Među autorima koji naglašavaju etički moment
bio je J. G. Fichte, koji smatra ćudoređe kolijevkom božanstva; za druge je Bog
personifikacija ćudorednih ideala, a prema K. Marxu i E. Durkheimu čovjek pronalazi Boga
iz potrebe za društvom i društvenošću. Tumačenje ideje o Bogu iz čovjekove osjećajnosti ili
osjećaja zastupao je R. Otto. Prema njemu, »sveto« ili »numinosum« nešto je posve
iracionalno i neosobno, te kao čisto religijsko nema ništa ni sa ćudoređem.
Istraživači primitivnih naroda također se razlikuju u tumačenju njihove predodžbe o Bogu.
Darwinistička etnologija tvrdi da je današnjim primitivnim narodima Bog sasvim nepoznat, a
budući da su ti narodi živi spomenici početaka čovječanstva, znači da isprva ljudi nisu uopće
imali ideje o Bogu. Nasuprot tomu, istraživanja Lang-Schmidtove škole pokazuju (npr. kod
afričkih Pigmejaca i jugoistočnih Australaca) da primitivni narodi poznaju osobnog,
nevidljivog i duhovnog Boga, koji je stvorio svijet i čovjeka, koji je svemoćan i vječan,
zakonodavac, čuvar i osvetnik moralnoga reda, a najraširenije mu je ime »otac«. Na prijelazu
iz prakulture u socijalno zamršenije kulture gubi se ta čista ideja o Bogu. Tako osim
općenitog štovanja pokojnika nastaju u matrijarhatu primitivnih poljodjelaca mjesečeva
mitologija i animizam, a kod lovaca obrtnika sunčeva mitologija i totemizam. Tada dolazi i
do anomalija u religijskim kultovima, premda one u nekim skupinama nisu uništile ideju o
najvišem biću, kao kod nomadsko-seljačkih stočara u svim njihovim stupnjevima razvoja.
Politeizam kao najrašireniji oblik vjere u Boga u razvijenijih naroda (osobito sredozemnih i
bliskoistočnih), tj. vjera u više bogova, često prelazi u henoteizam, vjeru u više bogova, od
kojih je jedan najviši (npr. u Grčkoj, Rimu i dr.). Prema prijašnjoj podjeli nastanka pojma
Boga mogu se i u razvijenim religijama vidjeti različiti odlučujući elementi. Tako logički
element prevladava u spekulativnim indijskim sustavima, te uz nešto utilitarističkih primjesa
u Egiptu i u starogrčkim misterijima (plodnost koju daje božanstvo). U Perziji (parsizam) i u
Kini (taoizam) jače je naglašen etički element, a u Japanu (šintoizam) i kineskom
konfucijanizmu politički i socijalni. Slično je s rimskom religijom i s islamom na njegovu
početku. Osjećajni moment ističe se os. u hinduizmu i u srodnim oblicima budizma u Kini i
Japanu.
Neki oblici monoteizma, prisutni osobito u novovjekovnoj zapadnoj misli, javljaju se i u
starim religijama. Tako kritička misao antičke Grčke dolazi do spoznaje najvišega Boga, ali
prevladava ideja o sveopćem biću, prisutnom u prirodi i jednakom s njom – panteizam, koji
će zastupati indijski i ranokršćanski mistici, renesansni mislioci, Spinoza, Schelling, Hegel,
Schopenhauer i dr. Tragovi deizma – vjere u neosobnoga Boga kao prauzroka svijeta, koji
nema nikakvu ulogu u životu prirode i čovjeka – nalaze se u staroj Kini, a zastupaju ga u
XVIII. st. Locke, Voltaire, Rousseau i dr. Ateizam kao nijekanje Boga javlja se u raznim
oblicima već u staroj Indiji i Grčkoj, zatim u renesansnih i prosvjetiteljskih mislilaca na
Zapadu, a osobito u XIX. st., kada vidi Boga kao čovjekovu autoprojekciju (L. Feuerbach) ili
odraz čovjekove pobune protiv bijede i otuđenja (K. Marx).
Čisti monoteizam prvi razvijaju Izraelci i Judejci, kod kojih su se u početku miješali
animizam i štovanje predaka. Preko Mojsija i proroka razvija se predodžba o osobnom i
moralnom najvišem biću, stvoritelju svijeta i čovjeka (Jahve), koje ujedno ima tajni unutarnji
život, volju i osjećaje kao čovjek. Kršćanstvo nastavlja i dopunjuje židovsku spoznaju Boga
(starozavjetna Biblija) kroz objavu Isusa Krista (biblijska Evanđelja), Božjega Sina, koji
govori o Ocu, njegovu unutarnjem životu i odnosu prema svijetu i čovjeku. Na temelju
svjedočanstva Isusovih učenika (ostale knjige Novoga zavjeta), kršćanske predaje i
crkvenoga učiteljstva definira se potpuno kršćansko shvaćanje Boga: o njegovim unutarnjim
odnosima (jedna narav i tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti – Trojstvo, dvije naravi u Kristu i
sl.), o odnosu Boga prema svijetu i čovjeku, o Kristovoj spasiteljskoj ulozi u svijetu
(osnivanje Crkve, sakramenti) i dr. Treća monoteistička religija, islam, uzima elemente iz
židovstva i kršćanstva te iz starih istočnih religija. Islam od osobnoga Božjeg (Alahova)
života naglašava njegovu volju, što se reflektira u mnoštvu pravno-moralnih propisa za
vjernike.
Filozofija, osobito skolastička, na temelju antičke filozofske misli razvija različita pitanja
povezana s Bogom, kojega definira kao apsolutno biće, uzrok i smisao svega postojećega.
Tako govori o mogućnosti razumske spoznaje Boga, donosi dokaze o egzistenciji Božjoj
(kozmologijske i finalne, ili metafizičke, fizičke i moralne), raspravlja o Božjoj biti i
svojstvima te o odnosu Boga prema svijetu. Teologija prihvaća filozofske (razumske)
spoznaje i zaključke o Bogu te ih na temelju svetopisamske objave i drugih crkvenih izvora
nadopunjuje ili ispravlja u istim pojedinim pitanjima.
Bog je u kršćanskoj umjetnosti najčešće prikazivan u prizorima Trojstva. U njima je Duh
Sveti obično prikazan u obliku goluba, Krist kao čovjek, a Bog Otac najprije u obliku ruke,
zatim u srednjem vijeku kao bradati starac ili kao kralj ili papa na prijestolju, u renesansi kao
starac koji lebdi iznad oblaka, a u baroku često sjedi na kugli zemaljskoj i sl. Katkad su se
pojavljivali prizori Trojstva u obliku tri čovjeka, ili jednoga čovjeka s tri glave, koje je Crkva
zabranjivala. Prizori Trojstva pojavljuju se i u slikama krunjenja ili navještenja Marijina, a
ponekad i u slikama Isusova krštenja. Pojavljuju se i simbolički prikazi Trojstva u obliku
trokuta, ili po tri orla, lava ili ribe s jednom glavom te neobičan prizor triju zečeva, poredanih
uokrug da im se uši sastaju u trokut. Nakon reformacije, do danas je uobičajen simbolički
prikaz Trojstva u obliku istokračnog trokuta s ucrtanim Božjim okom u sredini.

Branko Bošnjak u knjizi Filozofija- uvod u filozofijsko mišljene i rječnik, ne navodi pojam
Bog, najbliže što se približava njegovom određenju je pod pojmom Apsolutan gdje piše kako
je termin apsolutan najprije bio gramatički pojam i odatle je prešao u filozofiju. Kod
skolastičara absolutum je oznaka za boga kao bića u sebi.
Dok Danko Grlić u Školskom leksikonu Filozofije, piše za Boga kako je on u raznim
religijskim predodžbama i vjerovanjima najviše, nevidljivo, vrhunaravno biće što upravlja
svijetom i ljudskim sudbinama. Bog je središnji pojam svih religija i mnogih idealističkih ili
mističkih filozofija, „najrealnije“ i „najsavršenije“ biće, stvaralac svekolike prirode i njegovih
zakona, apsolut koji pokušava i „racionalno“ opravdati nizom fiktivnih dokaza (tzv.
ontološki, kozmološki, teleološki i moralni dokaz o postojanju boga.) Nastavak ekspikacije
pojma sveden je na opisivanje ateističkih tradicija kako iz antičkog doba pa sve do
marksističkog ukidanja religioznog osjećaja.