Naslov izvornika:

Der Sandmann, Redam Verlag, Universal-Bibliothek 1969.

Za nakladnika:
Daniela Tkalec

Uredništvo:
Daniela Tkalec
Drago Dolinar

Prijevod:
Dubravko Torjanac

Lektura i korektura:
Nana Moferdin

Naslovnica:
Snježana Engelmann Džalić

Lavoul:
Mario Toth

Tisak:
Etic, Čakovec

za hrvatski prijevod SCARABEUS-NAKLADA, Zagreb, 2009.

 M M IX
Scarabeus-naklada
Biblioteka “Phantasmagoria’
SADRŽAJ
PJEŠČULJAK

NATHANAELLOTHARU 7
CLARA NATHANAELU 18
NATHANAEL LOTHARU 22

POGOVOR HRVATSKOM IZDANJU 55

PISAC NA KAUČU:
SIGMUND FREUD ČITA HOFFMANNA 61
PjEŠČULJAK*1

NATHANAEL LOTHARU

Sigurno ste svi već uznemireni što vam toliko dugo nisam
pisao. Majka se, naravno, ljuti, a Clara možda vjeruje da
ovdje živim u slasti i lasti i da sam potpuno zaboravio na
svoga ljupkog anđela čija je slika duboko, duboko urezana
u mom srcu i u mojoj duši. Ali nije tako; svakoga dana,
svakoga sata spominjem se svih vas, a slatkim snima pro­
lazi vedar lik moje ljupke male Clare i smiješi mi se tako
dražesno svojim svijetlim očima, baš kao uvijek kada bih
dolazio k vama. Ah, nisam bio sposoban napisati vam ni ~*\

1 U originalu “Der Sandmann” U nas je, u književnim pregledima

i leksikonima, naslov prevođen kao “Noćna mora” ili kao “PješČar”.
Prvi odgovara atmosferi cijele pripovijetke (može se pretpostaviti da je
izveden iz naslova zbirke “Nachtstiicke”, “Noćne zgode", u okviru koje
je pripovijetka 1817. godine objavljena), dok drugi podcrtava “tajan­
stvenost” lika, međutim i jedno i drugo zanemaruje ironičnu diskre­
panciju između lika iz starinske pripovijesti kojim su se djeca otpre­
mala na spavanje i aktualne Hoftmannove reinterpretacije psihološkog
stanja straha u odrasle osobe (op. prev.).

7
 Ernst Theodor Amadeus Hoffmann • Pieščuljak

riječi u potpuno rastrojenom duhovnom raspoloženju

koje mi je dosad rastjerivalo sve misli! Nešto jezivo ušlo je
u moj život! Mračan predosjećaj stravične, prijeteće kobi
nadvio se nada mnom poput sjena crnih oblaka kroz koje
ne prodire nijedna vedra zraka sunca. Sada ću ti reći što
mi se dogodilo. Moram, eto, uviđam i sam, ali čim i po­
mislim na to, ah, neki mahniti smijeh provaljuje iz mene.
O, dragi moj Lothare! Čime započeti i barem te donekle
1 uvjeriti da je to što mi se pred nekoliko dana dogodilo ui-
i
stinu imalo snage tako pogubno razoriti moj život! Da si
i bio sa mnom, spoznao bi i sam; no ovako me sada zasi-
i gurno smatraš poremećenom osobom koja pati od pri-
\ viđenja. Ukratko, jeziv događaj, čijeg se strašnog dojma
uzalud pokušavam otresti, sastojao se, eto, tek u tome
što je pred nekoliko dana, naime 30. listopada oko pod­
neva, u moju sobu ušao prodavač barometara nudeći mi
svoju robu. Ništa nisam kupio, već sam mu zaprijetio da
ću ga baciti niz stube, a na tu prijetnju prodavač je otišao.
Ti, dakako, slutiš: ovoj zgodi značenje bi mogle dati
samo vrlo svojstvene okolnosti koje zadiru duboko u
moj život; štoviše, zbog njih osoba kobnog kramara na
me, eto, i djeluje, a i mora djelovati gotovo neprijateljski.
Baš tako i jest. Upotrijebit ću svu svoju snagu i sabrati
se, pa ti mirnoći jtrpljivo ispripovjediti ponešto iz svoje
mladosti da se u tvom čilom duhu sve o čemu govorim
ukaže na prepoznatljiv i nedvosmislen način u jarkim sli­
kama. Ali, eto, spreman započeti, već Čujem tvoj smijeh,
a također kako Clara kaže: “Pa to su prave pravcate dje­
tinjarije!” Ismijte me, molim vas, ismijte me iz sveg srca!
- usrdno vas molim! Ali Bože na nebu! kosa mi se kostri-

8
 ' NATHANAEL LOTIIARU

jesi i kao da vas za smijeh preklinjem u mahnitom očaju,

kao Franz Moor Danijela.2 A sad na stvar!
Osim pri objedu, ja i moja braća i sestre rijetko smo
danju viđali oca. Po svoj je prilici bio potpuno zaokupljen
svojom službom. Nakon večere, koja je prema starom obi­
čaju bila poslužena već u sedam sati, pošli bismo svi, majka
s nama, u očevu radnu sobu i sjeli oko okrugla stola. Otac
je pušio duhan, pijući uz to veliku čašu piva. Često nam
je kazivao mnoge neobične pripovijesti i unosio se u njih
tako da mu se lula redovito gasila, a ja sam je, pružajući
mu zapaljen papir, morao iznova pripaliti, što je za me
bilo najveće veselje. No često bi nam svima dao slikov­
nice, i sjedio nijem i nepomičan u svom naslonjaču, ispu­
štajući goleme oblake dima zbog čega kao da smo lebdjeli
u magli. Takvih je večeri majka bila vrlo tužna pa bi, tek
Stoje otkucalo devet sati, rekla: “Hajde, djeco! U krevet!
U krevet! Ide Pješčuljak, vidim ja već to” Tada bih svaki
put uistinu začuo štropot teških polaganih koraka koji su
se uspinjali stubama; zasigurno je to taj Pješčuljak.
Jednom mi se prigušeno stupanje i štropotanje učinilo
posebno jezivo i upitao sam majku dok nas je odvodila:
“Hej, mama! Tko je taj zli Pješčuljak koji nas uvijek tjera
od oca - kako izgleda?”
“Ne postoji nikakav Pješčuljak, dijete moje drago”, od­
vratila je majka. “Kada kažem da dolazi Pješčuljak time
samo mislim reći da ste pospani i ne možete zadržati oči
otvorene, kao da vam je netko u njih usuo pijesak”
Majčin odgovor nije me umirio, štoviše u mojoj dje­
tinjoj duši javila se sasvim nedvojbeno misao da majka
2 Likovi iz Schillerove drame “Razbojnici" (op. prev.).

9
Ernst Theodor Amadeus Hoffmann * PjeSĆULJak

Pješčuljka poriče samo zato da ga se nebismo bojali; t&ja

sam svaki puta čuo kako se uspinje stubama. Znatiželjan
da saznam nešto više o tom Pješčuljku i o tome kako je
on povezan s nama djecom, upitao sam konačno staru
dadilju koja je čuvala moju najmlađu sestru; kakav je to
čovjek, taj Pješčuljak?
“Ah, mali Nathanaele”, odvratila je, “zar ti to ne znaš?
To je zli čovjek koji dolazi k djeci kada ova ne žele poći u
krevet i baca im punu šaku pijeska u oči tako da im one
krvave iskoče iz glave. Zatim ih ubaci u vreću i za polu­
mjeseca ih kao hranu nosi svojoj dječici, koja sjede u gni­
jezdu i imaju savijene kljunove, poput sova, i njima klju­
caju oči neposlušne djece.”
U mojoj se duši u jezivim bojama uobličila slika straš­
noga čovjeka. A kada bi se noću začuo štropot koraka
uza stube7 drhtao sam od straha i užasa. “Pješčuljak!
Pješčuljak!”, to je bilo jedino što je majka mogla izvući
iz mene. Zatim bih otrčao u spavaću sobu i čitave bi me
noći mučio stravičan lik Pješčuljka.
Već sam stasao do godina kada sam mogao pojmiti
da ono s Pješčuljkom i gnijezdom njegove djece za polu­
mjeseca, onako kao što mi je dadilja ispripovjedila, baš
i ne može odgovarati istini. Pa ipak, za me je Pješčuljak
ostao stravičnom utvarom, a užas i strava obuzimali su
me ne samo kad bih začuo njegovo uspinjanje stubama,
već i kako silovito otvara vrata očeve odaje i ulazi u nju
Pokatkad ga dugo nije bilo, zatim bi dolazio zaredom,
češće. Potrajalo je to godinama, a ja se nisam mogao pri­
viknuti na jezovitu sablast; slika strašnoga Pješčuljka ni­
malo nije izblijedjela. Njegovo druženje s ocem počelo

10
 NATHANAEL LOTHARU

je sve više i više zaokupljati moju maštu. Od toga da o

tome upitam oca priječila me nepremostiva bojazan, ali
s godinama je u meni sve više rasla želja da sim - sam
istražim tajnu i ugledam toga nepojmljivog Pješčuljka,
Pješčuljak je u meni pokrenuo sva čuda i neobičnosti koje
se ionako lako ugnijezde u djetinjoj duši. Ništa mi nije
bilo draže od slušanja ili čitanja jezovitih pripovijesti o
zlim demonima, vješticama, patuljcima i sličnom. Ali na
čelu je uvijek stajao Pješčuljak, kojega sam u neobičnim;
strašnim likovima kredom crtao posvuda - po stolovima,
ormarima i zidovima.
S navršenih deset godina majka me iz dječje sobe pre­
mjestila u sobicu koja se nalazila na hodniku nedaleko
od sobe moga oca. Još uvijek smo se hitro morali udaljiti
kada bi se na otkucaj devet sati u kući začuli koraci ne­
znanca. Iz svoje sobice razabrao sam d aje ušao kod oca,
a uskoro zatim učinilo mi se kao da se kućom širi rijetka
para neobična mirisa. Sa znatiželjom je sve više rasla i od­
važnost da se na bilo koji način upoznam s PjeŠčuljkom.
Često sam se, nakon što bi majka prošla, hitro iskradao na
hodnik, ali nije mi polazilo za rukom išta opaziti, jer dok
bih se dokopao mjesta s kojega ga mogu vidjeti, Pješčuljak
bi već nestao iza očevih vrata. Naposljetku, gonjen neo­
doljivim porivom, odlučio sam se sakriti u očevoj sobi i
čekati spodobu.
Jedne sam večeri po očevoj šutnji i majčinoj žalosti
shvatio da očekuju Pješčuljka. Zbog toga sam se izgovorio
velikim umorom, napustio sobu prije devet sati i sakrio se
u skrovištu tik uz vrata. Kućna vrata su zaškripila, hod­
nikom se u pravcu stuba začuše polagani, teški, prijeteći

11
Ernst Theodor Amadeus Hoffmann • PjeSčuljak

koraci. Majka je s ostalom djecom požurila mimo mjesta

gdje sam se skrio. Tiho sam, sasvim tiho otvorio vrata
očeve odaje. Sjedio je kao i obično, nijem, nepomičan i
leđima okrenut vratima, pa me nije primijetio, a ja sam
hitro ušao i sakrio se iza zavjese koja je bila navučena pred
otvorenim ormarom, koji je stajao pored vrata, u kojem
je visjela očeva odjeća. Koraci su prilazili sve bliže i bliže;
izvana, s druge strane, čulo se neko neobično kašljucanje,
struganje, gunđanje. Srce m ije treperilo od straha i išče­
kivanja. Tik pred vratima odjekne oštar korak - netko
snažno zgrabi kvaku i vrata se uz tresak otvore. Skupivši
svu snagu i odvaživši se, oprezno sam provirio. Pješčuljak
stoji usred odaje pred mojim ocem, a svijetao sjaj svje­
tiljki tuče mu u lice! Pješčuljak, strašni Pješčuljak je stari
'odvjetnik Coppelius, koji pokatkad ruča kod nas!
Ali ni najjezivija pojava u meni ne bi izazvala veći užas
od Coppeliusa. Zamisli golemog čovjeka širokih ramena i
nezgrapno velike glave, lica žutog poput zemlje, čupavih
sivih obrva, ispod kojih prodorno sijeva par zelenkastih
mačjih očiju, dugačkog, nad gornjom usnicom snažno sa­
vijenog nosa. Nakrivljena usta često se razvlače u pakostan
osmijeh, i tad se na obrazima pojavljuje nekoliko tamno­
crvenih mrlja, a neobičan siktav zvuk prolazi kroz stisnute
zube. Coppelius se uvijek pojavljivao u staromodno skro­
jenom, poput pepela sivom kaputu, jednako takvom pr­
sluku i hlačama iste boje, s crnim čarapama i u cipelama
s malim kopčama ukrašenim dragim kamenom.
Mala vlasulja jedva je pokrivala tjeme, uvojci su stršili
visoko iznad velikih crvenih ušiju, a široka, potpuno za­
tvorena mrežica za kosu stršila je s vrata tako da se vidjela

12
 NATHANAEL LOTHARU

srebrna kopča kojom se zakopčavao nabrani ovratnik.

Čitava pojava opčenito je bila odvratna i odbojna, ali nama
djeci prvenstveno su bile mrske njegove velike, koščate,
dlakave pesnice, tako da nismo više htjeli uzimati ono što
je on njima dotaknuo. To je primijetio i veselilo ga je pod
ovom ili onom izlikom dotaknuti kakav komad kolača ili
slatkog voća koji bi nam majka kriŠom stavila na tanjur,
ne bismo li očiju punih suza, s gađenjem i odvratnošću
odbili uživati u slatkom zalogaju namijenjenom da nas
obraduje. Jednako se ponašao kada bi nam otac za pra­
znika natočio čašicu slatkog vina. Rukom bi hitro pose­
gnuo za čašom ili bi je čak prinio svojim plavim usnicama
i smijao se uistinu đavolski, dok smo mi našu ljutnju mogli
iskazati tek tihim ridanjem. Obično nas je zvao malim
beštijama, i uvijek tim imenom, a mi u njegovom prisu­
stvu nismo smjeli ni pisnuti i proklinjali smo zlobnog,
bezobzirnog čovjeka koji nam je tako promišljeno i hoti­
mice kvario i najmanju radost. Majka je, izgleda, i sama,
poput nas, mrzila toga neugodnog Coppeliusa, jer čim
bi se pokazao, neka nevesela i zloslutna ozbiljnost pre­
krila bi njezinu raspoloženost i nesputanu narav. Otac se
pak prema njemu ophodio kao da je neko više biće čije
se ružne navike moraju podnositi i kojega na svaki način
treba održati u dobrom raspoloženju. Samo bi tiho na­
tuknuo i već su se kuhala njegova omiljena jela i iznosila
probrana vina.
Ugledavši, dakle, sada tog Coppeliusa, u mojoj se duši
s užasom i jezom razotkri da nitko drugi osim njega i
ne može biti Pješčuljak, ali ta spodoba za me više nije
bila ono strašilo iz dadiljinih bajki koje za polumjeseca

13
Ernst Tlieodor Amadeus Hoffmann • Pješćuljak

svome gnijezdu sova kao hranu donosi dječje oči - ne! -

več pokvaren i sablastan zloduh koji svagdje gdje se po­
javi sa sobom donosi nesreću i bijedu - ovozemaljsku i
vječnu propast.
Bio sam potpuno opčinjen. Izložen opasnosti da me
razotkriju i, kako sam opravdano mislio, strogo kazne,
ostao sam stajati pomolivši glavu kroz zavjesu i oslušku­
jući. Moj otac dostojanstveno je primio Coppeliusa.
“Sad na posao!” uzviknuo je ovaj promuklim, reskim
glasom i zbacio sa sebe kaput.
Otac je u tišini i smrknut skinuo svoj kućni ogrtač pa
obojica odjenuše duge crne pregače. Nisam vidio odakle
su ih izvukli. Zatim je otac otvorio vrata jednog ormara
ugrađenog u zid, no ja sam vidio da je ono što sam dotad
smatrao ormarom zapravo mračno udubljenje u kojem
se nalazilo malo ognjište. Coppelius je prišao i plavi je
plamen zapucketao dižući se uvis s ognjišta. Svakojake
neobične sprave stajale su uokolo. Oh, Bože! - sada, pri-
gnuvši se k plamenu, moj stari otac izgledao je sasvim
drukčije. Neka strašna grčevita bol kao da je iskrivila nje­
gove blage i čestite crte lica i dala mu gadan, odvratan đa­
volski izgled/ Nalikovao je Coppeliusu.,Ovaj je vitlao uža­
renim kliještima i s njima iz gustog dima vadio neke svje­
tlucave komade po kojima je marljivo udarao čekićem.
Meni se učinilo kao da sam uokolo zapazio ljudska lica,
ali bez očiju - s odvratnim, dubokim crnim šupljinama
umjesto njih.
“Oči amo, oči amo!” uzviknuo je Coppelius muklim,
prijetećim glasom. Ja sam vrisnuo od divljeg zaprepaštenja
i pao iz svog skrovišta na pod. Coppelius me zgrabio -

14
 NATHANAELLOTHARU

“mala beštijo! mala beštijo!” meketao je iskesivši zube -

zatim me podigao i bacio na ognjište tako da mi je plamen
zahvatio kosu: “Sad imamo oči - oči - lijepi par dječjih
očiju.” Tako je šaputao Coppelius i šakama iz vatre vadio
užarena zrnca kojima mi je htio zasuti oči.
Tad je moj otac preklinjući podigao ruke i uzviknuo:
"Gospodaru! Gospodaru! ostavi mom Nathanaelu oči -
ostavi mu ih!”
Coppelius je prasnuo u vrištav smijeh i uzviknuo, “Nek
momku ostanu oči i nek isplače svoju porciju suza na
ovome svijetu. Ali sada ćemo mehanizmu dobro pregle­
dati i ruke i noge.”
A zatim me ščepao tako silovito da su mi zapucketali
zglobovi, odvrnuo ruke i noge, pa ih opet namjestio na
svoja mjesta, “...nije svugdje kako treba! dobro je onako
kao što je bilo! - Eh, shvaćao je stari!” siktao je i zamuc­
kivao Coppelius. Sve oko mene postalo je crno i mračno,
a iznenadan grč prošao je mojim živcima i tijelom - više
ništa nisam osjećao. Blag, topao dašak kliznuo je mojim
licem, probudio sam se kao da se budim iz smrtnog sna,
a majka se nadvila nada mnom.
“Je li Pješčuljak još uvijek tu?” zamuckivao sam.
“Nije, drago moje dijete, otišao je već davno, neće ti
učiniti nažao!” - Tako je govorila majka, ljubeći i grleći
mezimca koji joj se vratio.
No neću te zamarati, moj dragi Lothare, niti naširoko
pripovijedati pojedinosti kad još treba reći toliko toga.
Dosta! - otkrili su me pri prisluškivanju, a Coppelius me
zlostavljao. Od straha i zaprepaštenja svladala me žestoka
groznica i više tjedana ležao sam bolestan.

15
Ernst 'Iheodor Amadeus Hoffmann • PjeSčui jak

“Je li Pješčuljak još uvijek tu?” - To bijahu moje prve

zdrave riječi i nagovještaj ozdravljenja, moga spasa. - 1još
mi dopusti ispripovjediti najužasniji trenutak moje mla­
dosti; kad ga čuješ uvjerit ćeš se da ne vidim sve bezbojno
zbog slabovidnosti mojih očiju, već zbog mračne kobi koja
je moj život uistinu prekrila koprenom tmurnih oblaka
koju ću, možda, moći razderati jedino u smrti.
Coppeliusa više nigdje nije bilo; govorilo se da je na­
pustio grad.
Prošla je otprilike godina dana, a mi smo, prema starom
neizmijenjenom običaju, navečer sjedili oko okrugla stola.
Otac je bio neobično raspoložen i pripovijedao je svako­
jake zabavne zgode sa svojih mladenačkih putovanja. Uto
najednom, kada je otkucalo devet sati, začusmo škripu
šarki naših kućnih vrata i polagani, poput željeza teški
koraci razlegli su se hodnikom uspinjući se stubama.
“To je Coppelius”, rekla je majka problijedjevši.
“Da! - to je Coppelius”, ponovio je otac muklim, slo­
mljenim glasom. Majci su suze navrle na oči.
“Ali oče, oče!” kriknula je. “Zar to mora biti?”
“Posljednji put!” odvratio je otac, “on posljednji put
dolazi k meni, obećajem ti. Pođi, pođi s djecom! Idite,
idite u krevet! Laku noć!”
Bilo mi je kao da me sa svih strana pritišće težak hladan
kamen - zastao mi je dah! - Kad sam nepomičan zastao,
majka me zgrabila za ruku; “Dođi, Nathanaele, hajde,
dođi!” Pustio sam da me odvede i ušao u svoju sobu. “Budi
miran, budi miran, lezi u krevet! - i spavaj - spavaj”, još je
za mnom viknula majka, ali mučen neopisivim strahom
i nemirom nisam mogao sklopiti oka.

16
 NATHAKAEL LOTIIARU

Omraženi, odvratni Coppelius stajao je preda mnom

užarenih očiju i zlurado se smijao, a ja sam se uzalud po­
kušavao osloboditi njegove slike. Vjerojatno je već bila
prošla ponoć kada se začuo strahovit prasak kao da je
opalio top. Zatutnjilo je cijelom kućom, nešto je klepe-
ćući i šušteći prošlo pored mojih vrata; kućna vrata za­
tvorila su se uz tresak.
“To je Coppelius!” užasnuto sam kriknuo i skočio iz
kreveta.
Uto se začuo prodoran, nesnosan vrisak, i ja sam be­
zglavo pojurio prema očevoj odaji. Vrata su bila otvorena,
zagušljiva para izlazila je iz nje, a sluškinja je vikala: “Ah,
gospodin! Naš gospodin!” - Ispred ognjišta obavijenog
dimom na podu je mrtav ležao otac, crnoga, sprženog,
jezivo izobličenog lica; oko njega su ridale i stenjale se­
stre, a majka je u nesvijesti ležala pored.
“Coppeliuse, prokleti đavle, ubio si oca!” zavapio sam,
pomućenih čula.
Dva dana nakon toga, kad je otac položen u lijes, crte
njegova lica opet su bile meke i blage, onakve kakve su
bile i za života. Utješih se time što sam shvatio da ga
savez s đavolskim Coppeliusom nije strmoglavio u vje­
čitu propast.
Eksplozija je probudila susjede, o događaju se po­
čelo govoriti pa su i vlasti pokazale zanimanje, htijući
Coppeliusa pozvati na odgovornost. No on je netragom
nestao.
Kad ti sada kažem, dragi moj prijatelju, da je onaj
prodavač barometara bio, eto, prokleti Coppelius,'nećeš
mi uzeti za zlo što sam neugodnu pojavu protumačio

17
 C c S ? O th :
Ernst Theodor Amadeus Hoffmann • PjeSčuljak

kao znak da se približava teška nesreća. Bio je drukčije

odjeven, ali Coppeliusov lik i crte njegova lica preduboko
su mi se urezale u srce pa nije moglo biti zabune. K tome,
Coppelius nije samo jednom promijenio ime. Ovdje se,
koliko čujem, izdaje za pijemonteškog optičara i zove se
Giuseppe Coppola.
Odlučio sam izići nakraj s njime i osvetiti očevu smrt,
pa bilo kako bilo.
Majci još ništa nisam rekao o pojavi jezivog zloduha.
Pozdravi moju milu Claru, pisat ću joj u staloženijem ras­
položenju. Zbogom.

CLARA NATHANAELU

Istina je da mi prilično dugo nisi pisao, no svejedno vje­

rujem da me još uvijek nosiš u srcu i mislima. Jer misli
su ti bile obuzete mnome kad si Lotharu kanio poslati
svoje posljednje pismo, pa si ga, umjesto njemu, uputio
meni. S radošću sam otvorila pismo i postala svjesna za­
bune tek kod riječi “Ah, dragi moj Lothare”.
I nisam trebala dalje čitati, već pismo predati bratu. Ali
mada si me u djetinjem zadirkivanju pokatkad korio što
imam toliko mirnu, na ženski način pribranu ćud, zbog
koje bih, zaprijeti li kući urušenje, prije bezglavog bijega
još hitro i, kako dolikuje gospođi, izravnala krivi nabor
na zavjesi, ipak ti, vjerujem, ne moram posebno naglaša-

18
 CLARA NATHANAELU

vati koliko me potresao početak pisma. Jedva sam došla

do daha; treperilo mi je pred očima.
Ah, moj dragi Nathanaele! Kakav se to nezamisliv užas
najednom i takoreći niotkuda stvorio u tvome životu!
Rastanak s tobom bez izgleda za ponovan susret, ah, ta
misao proparala je moje grudi poput užarenog bodeža.
- Čitala sam i čitala! - Tvoj je opis odurnog Coppeliusa
zastrašujuć. Tek sada sam doznala kakvom je užasnom
nasilnom smrću umro tvoj dobri stari otac. Brat Lothar,
kome sam predala tvoje pismo, pokušavao me umiriti,
ali mu nije polazilo za rukom. Kobni prodavač barome-
tara Giuseppe Coppola pratio me u stopu i gotovo me
bilo stid priznati daje svakojakim čudnovatim utvarama
unio nemir čak i u moj zdrav, inače toliko miran san.
No uskoro, već drugog dana, na sve sam gledala druk­
čije. Nemoj se uvrijediti, najdraži moj, ako ti Lothar pri­
opći sljedeće: ja sam, naime, usprkos tvojoj neobičnoj
slutnji da će ti Coppelius nanijeti neko zlo, kao i uvijek
vrlo vedra i bezbrižna.
Stoga ću bez okolišanja priznati da se, po mom mi­
šljenju, sva strava i sav užas, dakle sve to o čemu pričaš,
eto, odigralo u tvojoj duši, te da istinski stvaran vanjski
svijet u tome nije imao udjela. Stari Coppelius je vjero­
jatno bio neobično oduran, ali to što nije podnosio djecu
u vama je urodilo osjećajem istinskoga gnušanja prema
njemu.
I sasvim je prirodno što se u tvojoj djetinjoj duši
strašni Pješčuljak iz dadiljinih bajki povezao sa starim
Coppeliusom, pa je tako, mada nisi istinski vjerovao u
Pješčuljka, on ostao sablasnim zloduhom koji ponajviše

1 19
Ernst Theodor Amadeus Hoffmann • PjeSčuljak

djeci donosi pogibelj. A strašne noćne rabote s tvojim

ocem očito nisu bile ništa drugo nego tajno izvođenje al-
kemijskih pokusa, čime majka nije mogla biti zadovoljna
jer se tako nepotrebno rasipalo mnogo novaca, a uz to,
kao što se obično i zbiva s takvim eksperimentatorima,
očeva se duša, obmanuta težnjom za višom mudrošću, otu­
đila od obitelji. Tvoj je otac zasigurno zbog neopreznosti
i sam pridonio svojoj smrti, i Coppelius tu nije kriv. Znaš
li da sam jučer priupitala našeg susjeda, iskusnog ljekar­
nika, jesu li kod kemijskih pokusa moguće takve eksplo­
zije koje na mjestu usmrćuju?
Rekao je: “Pa svakako” i opisao mi, kao što već zna,
nadugačko i naširoko, kako je moglo doći do toga, navo­
deći pritom mnoga neobična imena i riječi kojih se sad
ne mogu prisjetiti. - Sad će moj čin izazvati u tebi ogor­
čenje, pa ćeš reći: “Do te hladne duše ne dopire ni tračak
tajanstvenoga koje često nevidljivim rukama dodiruje čo­
vjeka. Ona zapaža tek raznobojnu površinu svijeta, ra­
dujući se, poput nerazumnog djeteta, plodu što svjetluca
poput zlata u čijem se srcu skriva smrtni otrov.”
Ah, dragi moj Nathanaele, zar ne vjeruješ da bi i u
vedrim, bezazlenim i spokojnim dušama mogle obita­
vati slutnje o mračnim silama koje zlotvorno prijete da
nas iznutra unište? - No oprosti mi što seja, naivna dje­
vojka, uopće usuđujem spomenuti što zapravo mislim
o takvoj duševnoj borbi, - Na koncu konca, teško mi je
pronaći prave riječi i ti ćeš me ismijati, ali ne zbog toga
što su mi na umu gluposti, već zbog toga što o tome go­
vorim toliko nespretno.

20
 CLARA NATHANAELU

Ako postoji mračna sila koja je uistinu u zloj namjeri

i podmuklo u našu dušu položila nit kojom nas tad zauz-
dava i odvlači stazom pogibelji i uništenja kojom inače ne
bismo kročili - ako, kažem, postoji takva sila, tada i ona,
kao i mi sami, gradi svoj lik u nama i mora postati dijelom
naše prirode. Jer jedino tako vjerujemo u nju i ustupamo
joj mjesto koje traži ne bi li do kraja izvela svoje tajno­
vito djelo. No ako nam je duh pouzdan, i još se uspijeva
krijepiti radošću života, pa je uvijek spreman prepoznati
pravo lice tuđeg, zlokobnog utjecaja, i ako još staloženim
korakom slijedi stazu kojom nas upućuju sklonost i svi
darovi prirode, slomit će se mračna sila u bezuspješnoj
borbi oko vlastita lika, lika koji bi, poput slike u zrcalu,
trebao biti odraz nas sžmih. Jednako tako, dodaje Lothar,
sa sigurnošću možemo reći da mračna duševna sila, uko­
liko smo joj se sami popustljivo podali, često na nas dje­
luje tako da poput spužve duboko u sebe upijamo nepo­
znata lica koja smo pukim slučajem sreli u vanjskome svi­
jetu, te sžmi raspirujemo puke utvare koje nam se, kako
vjerujemo u čudnovatoj obmani, javljaju iz spomenutih
lica. To je fantom našega JA, a njegova neraskidiva pove­
zanost s našom prirodom i dubok utjecaj na nju strmo-
glavljuju nas u pakao ili nas uznose k nebu.
Kao što vidiš, dragi moj Nathanaele, ja i brat Lothar
mnogo smo toga izrekli o predmetu mračnih sila i nji­
hova djelovanja, pa mi taj predmet, napisavši ipak uz ne-
malen napor ono najhitnije, sad izgleda prilično duboko­
umnim. Lotharove posljednje riječi ne razumijem sasvim,
tek slutim što misli, a ipak osjećam kao da je sve to pot­
puna istina. Molim te, izbaci iz svog duha sablasnog od-

21
Ernst Ihcodor Amađeus Hoffmann • Pjf.Sčuljak

vjetnika Coppeliusa i prodavača barometara Giuseppea

Coppolu. Budi uvjeren da ti ta nepoznata lica ništa ne
mogu, dok ih jedino vjerovanje u njihov neprijateljski
utjecaj uistinu može pretvoriti u tvoje neprijatelje. Da iz
svakog retka tvog pisma ne progovara najdublja uznemi­
renost duha, ne bi ni mene zbog tvog stanja toliko bo­
ljelo duboko u srcu, već bih, vjeruj mi, mogla zbijati šale
i s odvjetnikom Pješčuljkom i s prodavačem barometara
Coppolom, Budi vedar i raspoloženja sam odlučila stati
uz tebe kao tvoj anđeo čuvar i sablasnog Coppolu, ako
te uznemiri u snu, potjerati glasnim smijehom. Nimalo
se ne bojim ni njega ni njegovih odvratnih pesnica; neće
mi kao odvjetnik pokvariti slastan zalogaj, niti mi izva­
diti oči kao Pješčuljak.

NATHANAEL LOTHARU

Nimalo mi nije drago što je nedavno Clara zabunom

otvorila i pročitala pismo upućeno tebi, za što je, dakako,
kriva moja rastrojenost. Upravo mi je napisala vrlo oš­
troumno filozofsko pismo u kojem mi iscrpno dokazuje
da Coppelius i Coppola postoje samo u mome duhu i da
su fantomi moga JA koji se rasplinjuju onoga trena kada
ih prepoznam kao takve. Ustvari, teško je povjerovati da
duh, koji se često poput slatkoga sna pomalja iz svijetlih,
vedrinom obasjanih dječjih očiju, može razlučivati tako

22
 NATIIANAEL LOTIIARU

razborito, štoviše poput kakvog magistra. Ona se poziva

na tebe. Vi ste razgovarali o meni. Ti si joj najvjerojat­
nije čitao lekcije iz logike kako bi naučila sve lijepo odi­
jeliti i razlučiti. - Ostavi se toga! - Sigurno je, uostalom,
da prodavač barometara Giuseppe Coppola ni u kom slu­
čaju nije stari odvjetnik Coppelius. Slušao sam predavanja
nedavno pristiglog profesora fizike koji se, poput zname­
nitog prirodoslovca, također zove Spalanzani i talijanskog
je podrijetla. Poznaje Coppolu već mnogo godina, a uo­
stalom i po njegovom se izgovoru naslućuje daje uistinu
Pijemontežanin. Coppelius je bio Nijemac, ali kako mi se
čini, nije bio čestit. Nisam sasvim smiren, jer bez obzira
na to što me ti i Clara smatrate zloslutnim sanjarem, ne
mogu se oteti dojmu koji u meni izaziva Coppeliusovo
prokleto lice. Veseo sam što je, kako mi je Spalanzani
rekao, otišao iz grada.
Taj je profesor zanimljiv čudak. Nizak okrugao čovjek,
snažnih jagodičnih kostiju, tankog nosa, isturenih usnica,
sitnih prodornih očiju. Još bolje nego po opisu moći ćeš
si ga predočiti ako u bilo kojem berlinskom džepnom
kalendaru pogledaš Chodowieckijevu sliku “Cagliostro”.
Tako izgleda Spalanzani. Nedavno sam bio kod njega; i
uspinjući se stubama primijetio sam da je zavjesa koja je
obično potpuno prekrivala jedna staklena vrata malko
pomaknuta ustranu. Ni sam ne znam kako mi je palo na
um da znatiželjno provirim kroz uzan otvor. Visoka, vitka
i savršeno skladna, prekrasno odjevena žena sjedila je u
sobi za malenim stolom, položivši na nj obje ruke, sklo­
pljenih šaka. Sjedila je nasuprot vratima i mogao sam uo­
čiti cijelo njezino lice, anđeoski lijepo. Nije me, izgleda,

2i
Ernst Theodor Amadcus Hoflmann » Pješčui.jak

primijetila, a njezine su oči sveukupno odavale neku uko­

čenost, skoro bih rekao kao da u njima nije bilo čula vida,
pa mi je izgledalo kao da spava otvorenih očiju. Postalo
mi je vrlo neugodno, pa sam se tiho odšuljao do preda­
vaonice koja se nalazila pokraj.
Kasnije sam saznao da je lik koji sam vidio bila
Spalanzanijeva kći Olimpija, koju on iz nekog neobičnog
i neljudskog razloga drži zatvorenu tako da joj se nitko ne
može približiti. - Na koncu konca, možda se nešto do­
gađa s njom, možda je slaboumna ili slično. - No zašto
ti sve to pišem? - Bolje bih ti i iscrpnije o svemu mogao
priopćiti usmeno. Znaj, naime, da ću u idućih četrnaest
dana biti kod vas. Moram ponovno vidjeti svoga slatkog
dragog anđela, svoju Claru. To će izbrisati zlovolju i ne­
raspoloženje koji su me (moram priznati) nakon neugod­
noga uviđavnog pisma prijetili svladati. Stoga danas njoj
i ne pišem. A tebi tisuću pozdrava.

Ne može se zamisliti ništa neobičnije i čudnije od

onoga što se zbilo s mojim ubogim prijateljem, mladim
studentom Nathanaelom, a što sam ti, dobronamjerni či­
tatelju, nakanio ispripovjediti. Jesi li, blagonakloni, ikad
doživio nešto što je u potpunosti ispunilo tvoje srce, čula
i'misli, potiskujući sve ostalo? Je li ikad kiptjelo i vrelo u
tebi, je li ti ikada krv uzavrela do proključale magme i pro-
strujila venama, obojivši obraze najsnažnijim crvenilom?
A tvoj pogled - je li bio neobičan kao da u praznoj pro­
storiji nastoji tuđim očima razaznati nevidljive likove, a
tvoj se govor rastakao u nejasan jecaj? Tada su te prija-

24
 NATHANAEL L0 T11ARU

telji pitali: “Što vam je, poštovani?” - “Što vas je to, dragi
moj, spopalo?” A ti si bio ponesen željom u svim žarkim
bojama j sa svom svjetlošću i sjenama ocrtati prikaze iz
svoje nutrine i naprezao se pronaći dvije, tri, makar samo
početne riječi. Ali osjetio si kao da bi već u prvoj riječi
morao sažeti sve čudesno, veličanstveno, jezivo, šaljivo i
strahovito što se zbilo, tako da riječ sve slušatelje pogodi
poput električnog udara. No svaka riječ i sve što se go­
vorenjem može postići izgledalo ti je bezbojno, hladno i
mrtvo. Ti i dalje tražiš i tražiš, pa zapinješ i zamuckuješ,
a trezvena pitanja prijatelja poput studenog vjetra nasrću
na plamen tvog srca i duše sve dok se isti ne počne ga­
siti. A da si, poput smionog slikara, tek s dva-tri odlučna
poteza naznačio obrise svoje unutarnje slike, tad bi uz
malo truda sve žešće nanosio boje, a živopisan metež ra­
znolikih likova povukao bi za sobom tvoje prijatelje i oni
bi, kao i ti, usred slike proizišle iz tvoga duha - opazili
sebe! - No mene, i to ti, dobronamjerni čitatelju, moram
priznati, nikada nitko nije upitao kakva je bila sudbina
mladog Nathanaela. Ti pak dobro znaš da pripadam onoj
čudnovatoj vrsti pisaca kojima je - kad nose u sebi nešto
onako kao što sam netom opisao - kao da ih svatko tko
se zatekne u njihovoj blizini, a potom i čitav svijet pita:
“Pa stoje? Pripovijedajte nam, najdraži moj!”
Osjećam, dakle, nesavladivu težnju ispripovjediti sve
o Nathanaelovu kobnom životu. Ono čudesno i neobično
u njemu ispunilo mi je čitavu dušu, ali upravo stoga što
te, čitatelju moj, otprve moram navesti na prihvaćanje
nemalog broja neobičnih stvari, razbijao sam glavu da li__
Nathanaelovu pripovijest započeti riječima od važnosti,

25
Emst Theodor Amadeus Hoffmann • Pješčuijak

dakle osebujnim i potresnim: “Bio jednom!” Ali taj naj­

ljepši početak svake pripovijesti previše je trezven! - “U
malom provincijskom gradu S. živio je...” - ah, ovo je
nešto bolje, u najmanju ruku time se pripravlja klimaks.
Ili da započnem smjesta in medias res\
‘“Neka ga vrag nosi’, kliknuo je student Nathanael div­
ljeg pogleda ispunjenog bijesom i užasom, dok je pro­
davač barometara Giuseppe Coppola...” - I zapravo su te
riječi već preda mnom bile napisane kada sam pomislio
da u divljem pogledu studenta Nathanaela prepoznajem
nešto smiješno. Međutim, pripovijest nimalo nije ko­
mična. I tako mi na pamet nije pala nijedna riječ koja bi
i u najmanjoj mjeri zrcalila išta od bogatstva boja unu­
tarnje slike. Odlučio sam uopće ne započeti.
Prihvati, blagonakloni čitatelju, ona tri pisma, koja mi
je prijatelj Lothar susretljivo povjerio, kao puki obris slike
na čije ću platno, pripovijedajući, pokušati nanositi sve
više i više boje. Možda mi, kao dobrom portretistu, pođe
za rukom poneki lik naslikati takojia ćeš pronaći sličnost
i ne poznajući original, štoviše da će ti se učiniti kao da
si ga već viđao vlastitim očima. Možda ćeš, čitatelju moj,
tad povjerovati da ništa ne može biti čudnovatije ni luđe
od stvarnog života, koji se pjesniku razotkriva samo kao
taman odraz mutno izbrušenog zrcala.
Zbog jasnoće onoga što treba znati već na početku,
dodajmo pismima i sljedeće: naime, ubrzo nakon smrti
Nathanaelova oca, Claru i Lothara, djecu daljnjeg rođaka
koji je također preminuo i ostavio ih kao siročad, u svoju
je kuću primila Nathanaelova majka. Clara i Nathanael
osjetili su jedno prema drugome snažnu naklonost, čemu
 NATHASAELLOTHARU

nitko na svijetu nije mogao prigovoriti. Bili su, dakle,

vjerenici kad je Nathanael napustio mjesto kako bi na­
stavio studije u gradu G. Tamo se nalazi kađ piše svoje
posljednje pismo i pohađa predavanja znamenitog pro­
fesora fizike, Spalanzanija.
Sada bih, dakle, mogao mirno nastaviti priču, ali u
ovome trenu pred očima mi se u svoj živosti ukazuje
Clarina slika da ne mogu odvratiti pogled, kao što se uvijek
događalo kad bi me pogledala očima iz kojih se blagona­
klono smiješila radost. - Za Claru nikako ne bismo mogli
reći da je bila lijepa; to su mislili svi koji su se po zvanju
razumjeli u ljepotu. Pa ipak, graditelji su hvalili besprije­
korne proporcije njezinog stasa, dok su slikari smatrali da
su i potiljak i ramena i grudi oblikovani gotovo s preve­
likom čednošću, međutim i jedni i drugi zaljubljivali su
se u prekrasnu Magdaleninu kosu i uopće mnogo nakla­
pali o Battonijevom koloritu3. Jedan od njih, pravi fantast,
usporedio je, začudo, Clarine oči s jednim Ruisdaleovim4
jezerom u kojem se ogledaju čisti azur neba bez oblaka,
šumska i cvjetna flora, sva šarolikost i vedrina bogatog
krajolika, A pjesnici i svakojaki majstori umjetnosti išli su
dalje i govorili: “Kakvo jezero - kakvo zrcalo! - Možemo
li pogledati djevojku a da nam njezin pogled ne uzvrati
Čarobnim nebeskim napjevima i zvucima koji prodiru do
samog dna duše budeći je i uzbuđujući? Ako tad i sami ne
zapjevamo istinski tankoćutno i valjano, tada se u nama

3 Radi se o slici pod naslovom “Magdalena” talijanskoga neoklasičnog

slikara Pompea Girolama Battonija (1708-1787) (op. prcv.).
4 Jacob Izaaksoon van Ruisdađ (oko 1628/29-1682), nizozemski slikar
krajolika i marina (op. prev.).

27
 *

Ernst Iheodor Amadeus 1lolTmann * Pje Ščulfak

i ne krije mnogo, a i jasnije ćemo napisano pročitati u

osmijehu koji obigrava oko Clarinih tananih usnica, da­
kako ukoliko se odvažimo i odcvrkućemo joj nešto što
se pričinja pjesmom, dok su ustvari to samo pojedinačni
zvuci koji se neskladno nižu jedan za drugime.”
Tako je to bilo. Clara je imala pravo obilje živahne mašte
vedroga neopterećenog djeteta, snažnu, ženama tako svoj­
stvenu tankoćutnu narav i neobično bistar, domišljat um.
Magloviti sanjari i ljudi neuravnoteženih osjećaja teško su s
njom izlazili nakraj; ne govoreći mnogo, stoje i bila jedna
od značajki Clarine šutljive prirode, njezin vedar pogled i
istančan ironičan osmijeh davali su do znanja: dragi pri­
jatelji! zar uistinu mislite da bih vaše nepostojane utvare
i priviđenja trebala smatrati zbiljskim likovima koji žive i
osjećaju? - Zbog toga su Claru mnogi nazivali hladnom,
bezosjećajnom, prozaičnom, No drugi pak, dopirući po­
gledom do razbistrenih i razumljivih životnih dubina, ne­
obično su voljeli srdačnu, razboritu, djetinju djevojku, ali
nijedan toliko kao Nathanael, koji se nesputanom snagom i
vedrinom lako kretao stazama znanosti i umjetnosti. Clara
je svom dušom bila predana svom voljenome, a prvi oblaci
zasjenili su njezin život kad se razdvojila od njega. S kojim
mu je ushitom poletjela u naručje kada je, kako je i na­
vijestio u posljednjem pismu Lotharu, uistinu osvanuo u
svom rodnom gradu i stupio u majčinu sobu. I dogodilo
se uistinu onako kao što je Nathanael i predmnijevao; u
trenu kad je opet ugledao Claru više nije mislio ni na od­
vjetnika Coppeliusa ni na Clarino razborito pismo - ne­
stalo je svakog neraspoloženja,

28
 NATHANAEL LOTUARU

No Nathanael je ipak bio u pravu kad je svom prija­

telju Lotharu pisao da je odbojan lik prodavača barome-
tara Coppole uistinu, poput zlotvora, ušao u njegov život.
Svi su to osjećali jer se na Nathanaelu prvih dana jasno
zapažala potpuna promjena cijelog njegova bića. Zapadao
je u zloslutna sanjarenja i ponašao se tako neobično kako
se to nikad ne bi očekivalo od njega. Sve oko njega i cijeli
njegov život pretvorili su se u san i slutnju; neprestance je
pripovijedao o tome da svaki čovjek, smatrajući se tobože
slobodnim, služi samo okrutnoj igri mračnih sila, pa je
uzaludno opirati se tome; čovjek se pokorno mora prepu­
stiti onome što mu je sudbina dosudila. Otišao je toliko
daleko da je tvrdio kako je nerazborito vjerovati u samo-
stvaralačku volju u umjetnosti i znanosti jer se zanos, bez
kojeg čovjek ne može ni stvarati, ne rađa u vlastitoj duši,
već je utjecaj nekog višeg principa koji je iiataajias.
Razboritoj Clari ovakva mistična snatrenja bila su
krajnje mrska, no izgledalo je uzaludno upuštati se u po-
ricanja. Međutim, kada je Nathanael posve uvjeren izjavio
daje Coppelius onaj princip zla koji ga se domogao u tre­
nutku kad je prisluškivao iza zastora te da će taj odvratni
demon na jeziv način poremetiti njihovu sreću u ljubavi,
Clara je postala vrlo ozbiljna i rekla: “Da, Nathanaele! Imaš
pravo, Coppelius je demonski princip zla i može uzroko­
vati strahovite stvari poput đavolskih sila koje se zamjet­
ljivo pojavljuju u životu, ali samo ukoliko ga ne istjeraš iz
čula i misli. On postoji i djeluje dokle god vjeruješ u nj, i
njegova se moć hrani tvojim vjerovanjem u njega.”
Ozlojeđen time što je Clara kao prebivalište demonovog
postojanja prihvaćala jedino njegovu dušu, Nathanael se

29
 ?

Ernst Thcodor Amadeus Hoffmann * PfeSčuljak

spremao iznijeti cijelo mistično učenje o đavolima i de­

monskim silama. No Clara je to mrzovoljno prekinula
ubacivši neku potpuno nezainteresiranu primjedbu, što je
Nathanaela samo još više razljutilo. Pomislio je da hladne
i neosjetljive prirode nisu prijemčive za takve tajne, pa im
se one stoga i ne razotkrivaju, ali pri tome, očito nesvje­
stan da i Claru pribraja tim nižim prirodama, nije odu­
stao od pokušaja da je uputi u njih. Rano ujutro, kada je
Clara pomagala pri pripremanju doručka, našao se uz nju i
čitao joj iz svakojakih mističkih knjiga, tako da ga je Clara
naposljetku zamolila: “Ali, dragi Nathanaele, što bi bilo
kada bih ja tebe sad nazvala zlim principom koji zlotvorno
utječe na moju kavu? - Jer ako ja, kao što želiš, dignem
ruke od svega i gledam te u oči dok čitaš, kava će mi pre-
kipjeti i ugasiti vatru i svi ćete ostati bez doručka!”
Nathanael je bijesno zaklopio knjigu i zlovoljno odjurio
u svoju sobu. Inače je u ljupkim i živopisnim pripovije­
stima koje je volio pisati i koje je Clara slušala s iskrenim
užitkom iskazivao osobitu snagu, no sada su njegova
ostvarenja bila sumorna, nerazumljiva i bezoblična, pa
je, iako to Clara nije rekla iz obzira, itekako osjećao ko­
liko su je se malo dojmile. Clari ništa nije bilo toliko ne­
podnošljivo kao dosada; njezin pogled i riječi tada su
pokazivali duhovnu tromost iz koje je ništa nije moglo
prenuti. Nathanaelova ostvarenja bila su zapravo vrlo
dosadna. Njegovo nezadovoljstvo Clarinom hladnom,
prozaičnom ćudi povećavalo se, a Clara nije mogla nad­
vladati svoju zlovolju spram Nathanaelove mračne, su­
morne i dosadne mistike. Tako su se, i ne primijetivši, u
dušama sve više udaljavali jedno od drugoga. Nathanael

30
 NATHANAEL LOTUARU

je morao priznati samome sebi: lik odvratnog Coppeliusa

izblijedio je u njegovoj mašti i često se morao svojski po-
mučiti da ga u svojim djelima u živim bojama oslika kao
jezivu utvaru zle sudbine.
Naposljetku se dosjeti da bi mu kao motiv pjesme
mogla poslužiti mračna slutnja da će Coppelius naru­
šiti sreću njihove ljubavi. Prikazao je sebe i Claru, pove­
zane vjernom ljubavi, no pokatkad je između njih bilo
kao da neka crna pest zadire u njihov život i otima im,
čim se pojavi, poneku od njihovih radosti. Konačno, kad
već stoje pred oltarom, pojavljuje se strašni Coppelius i
dodiruje Clarine mile oči. One najednom proplamte u
Nathanaelovim grudima žežući i paleći poput krvavih
iskri, a Coppelius ga hvata i baca u rasplamsali vatreni
krug koji se okreće brzinom oluje i odnosi ga uz zaglušan
fijuk i hujanje. Sve tutnji i ječi kao kada orkan gnjevno
udara o zapjenjene morske valove, a oni se poput crnih
bjeloglavih divova propinju u silovitoj bitci. Ali kroz po­
divljalu tutnjavu Nathanael čuje Clarine riječi: "Zar me
ne zamjećuješ? Coppelius te obmanuo, to u tvojim gru­
dima nisu plamtjele moje oči, bile su to užarene kapi krvi
tvoga srca - ja imam svoje oči, ta pogledaj me samo!” -
Nathanael misli: to je Clara, a ja sam zauvijek njezin. - I
ta misao kao da najednom svom silinom prodre do samog
središta vatrenog kruga, pa ovaj stane, a tutnjava muklo
zamre u crnom bezdanu. Nathanael pogleda u Clarine oči:
u smrt koja ga prijateljski gleda Clarinim očima.
Dok je pisao Nathanael je bio vrlo miran i pribran, do­
tjerujući i popravljajući svaki stih, a podčinjen metričkoj

V *
 Ernst theodor Amađeus Hoffaiann * Pieščuljak

stezi nije mirovao sve dok se svaka pojedinost nije uklo­

pila skladno i melodiozno. I kada je konačno završio i na-
glas pročitao pjesmu, spopadnu ga užas i divlje zaprepa­
štenje: “Pa čiji je to užasan glas?” - No uskoro mu se cijela
pjesma ponovno učini tek nečime Što mu je s priličnim
uspjehom pošlo za rukom i ponada se da bi s njom, eto,
morao pobuditi Clarinu hladnu ćud, mada mu u mislima
i nije bilo jasno zašto bi je to morao pobuditi i zbog čega
je plašiti jezivim slikama koje nagovješćuju strašnu kob
koja uništava njihovu ljubav. Oni, Nathanael i Clara, sje­
dili su u malom majčinom vrtu; Clara je bila neobično
vedra jer je Nathanael već tri dana, pišući svoju pjesmu,
nije salijetao sa snovima i slutnjama.
I Nathanael je, kao i ranije, živahno i s radošću pripo­
vijedao o šaljivim stvarima, pa je Clara rekla: “Tek sad te
- opet imam cijeloga. Vidiš li kako smo otjerali odvratnog
Coppeliusa?”
Tek tada je Nathanaelu palo na pamet da u džepu nosi
pjesmu koju je kanio pročitati. Smještaje izvadio listove
i stao čitati: Clara, predmnijevajući nešto dosadno kao
i obično i mireći se s time, započela je mirno plesti. Ali
kako su tmurni oblaci sve više i više prekrivali nebo za­
mračujući čitav obzor, spustila je pletivo i ukočeno se za­
gledala u Nathanaelove oči. Njega je nezadrživo za sobom
povukla njegova pjesma, unutarnji žar obojio je njegove
obraze žarkim crvenilom, a iz očiju su mu navrle suze.
Konačno je završio i stenjao je potpuno iscrpljen -
uhvatio je Clarinu ruku i uzdisao potpuno prepušten neu­
tješnom jadu: “Ah! - Clara! - Clara!” - Clara ga je nježno
privinula na svoje grudi i rekla tiho, ali vrlo polagano i

32
 S A T U A S A li LOTHARU

ozbiljno: “Nathanaele - mili moj Nathanaele! - baci ludu

- bezumnu - umobolnu bajku u vatru”
Nathanael je nato razjareno skočio i, odgurnuvši Claru
od sebe, viknuo: “Ti beživotni, prokleti automatu!"
Otrčao je, a duboko povrijeđena Clara gorko je pla­
kala: “Ah, nikada me nije ni volio jer me ne razumije”, je­
cala je glasno.
U sjenicu je ušao Lothar, a Clara nije mogla a da mu ne
ispripovjedi što se dogodilo. Lothar je svom dušom volio
sestru, a svaka riječ optužbe padala je poput iskre u nje­
govo srce i dugo potiskivana zlovolja spram Nathanaela
razbuktala se u divlji gnjev. Otišao je k Nathanaelu, pred­
bacio mu oštrim riječima nerazumno ponašanje prema
voljenoj sestri, na što je razjareni Nathanael odvratio jed­
nakom mjerom. “Pomahnitalu ludu bez osjećaja za stvar­
nost” dočekao je “prost, prosječan čovjek”. Dvoboj je bio
neminovan. Odlučili su boriti se idućeg jutra iza vrta, a
prema tamošnjem akademskom običaju, naoštrenim ra-
pirimas. Šutke i namrgođeni tumarali su ukrug, a Clara
je čula silovitu svađu i vidjela da je učitelj mačevanja po
mrklome mraku donio rapire. Slutila je što će se zbiti.
Stigavši na predviđeno mjesto, Lothar i Nathanael su
upravo u zloslutnom muku skinuli kapute, spremni na-
srnuti jedan na drugoga s krvožednom ratobornošću
u usplamtjelim očima, kad je kroz vrtna vrata dotrčala
Clara. Glasno je viknula grčevito plačući: “Divlji, okrutni
ljudi! - Prije nego što napadnete jedan drugoga, najprije

5 Rapir (franc. rapiere), ravan mač s dugačkim dvosjeklim sječivom,

na vihu zašiljen (op. prev.).

33
Ernst Hieo<ior Amadeus Hoffmann • Pit5f.Ut.iAK

udarcem oborite mene. Kako ću dalje živjeti ako voljeni

ubije brata ili brat voljenoga?”
Lothar je spustio oružje i šutke gledao u tlo, a u
Nathanaelovoj se duši usred razdiruće tuge ponovno ja­
vila sva ona ljubav koju je od najljepših dana blistave mla­
dosti osjećao za milu Claru. Ubojito oružje palo je iz nje­
gove ruke, on je pao pred Clarine noge. “Možeš li mi ikad
oprostiti, jedina moja, voljena moja Claro! - Možeš li mi
oprostiti, dragi moj brate Lothare!”
Lothara je ganula prijateljeva duboka bol. Uz bujice
prolivenih suza zagrlile su se tri osobe opraštajući jedni
drugima i zakleli se na vječnu ljubav i vjernost.
Nathanaelu je bilo kao da je s njega spalo teško breme
koje ga je pritiskalo k tlu, kao da je, odupirući se mračnoj
sili koja ga je obuzela, spasio svoje biće kojemu je prijetilo
uništenje, još tri blažena dana proveo je uz svoje najmi­
lije, potom se vratio u G. gdje je kanio ostati još godinu
dana, a zatim se zauvijek vratiti u svoj rodni grad .
Majci su prešutjeli sve što se ticalo Coppeliusa. Znali
su da bez užasa ne bi mogla ni pomisliti na nj, jer ga je,
kao i Nathanael, krivila za suprugovu smrt.
Nathanael se uistinu začudio kada se htio vratiti u svoj
stan i vidio da je kuća izgorjela; iz gomile ostataka str­
šili su samo goli zidovi. Usprkos tomu što je požar izbio
u laboratoriju ljekarnika koji je stanovao u prizemlju, pa
je vatra zahvatila kuću odozdo, Nathanaelovim spretnim
i od važnim prijateljima uspjelo je na vrijeme provaliti u
njegovu sobu na gornjem katu i spasiti knjige, rukopise
i instrumente. Sve su neoštećeno prenijeli u drugu kuću
i unajmili sobu u koju se Nathanael smjesta uselio. Nije

H
 NATllANAF.L LOTIIARU

osobito obraćao pozornost na to što je sad stanovao preko

puta profesora Spalanzanija, kao što mu se nije učinilo
značajnim kada je primijetio da sa svog prozora gleda
izravno u sobu u kojoj je često samotno sjedila Olimpija,
čiji je lik jasno zapažao, premda su crte njezina lica osta­
jale nejasne i neprepoznatljive. Naposljetku zamijeti da
Olimpija često satima sjedi za malim stolom u istom onom
položaju u kakvom ju je prije vidio kroz staklena vrata
i ništa ne radi, te da očevidno ukočena pogleda netre­
mice gleda prema njemu na drugu stranu. Morao si je,
međutim, priznati da nikada nije vidio ljepšega stasa, ali
zbog Clare, koju je nosio u srcu, bio je potpuno ravno­
dušan spram nepomične, ukočene Olimpije, iako mu je
pogled pokatkad tek površno odlutao s priručnika prema
lijepom kipu, i to je bilo sve.
Upravo je pisao Clari kada se na vratima začulo tiho
kucanje. Na njegov povik vrata su se otvorila, a u sobu
je provirilo Coppolino odvratno lice. Nathanaelu je uz-
drhtala duša, ali prisjetivši se onoga što mu je Spalanzani
rekao o svom zemljaku Coppoli, kao i onoga što je Clari
čvrsto obećao u vezi Coppeliusa, to jest Pješčuljka, i sam
se postidio svog djetinjeg straha od duhova, pa se svom
snagom sabrao te blago i opušteno, koliko je mogao, pro­
govorio: "Ne kupujem barometre, dragi prijatelju, pođite,
pođite samo!”
No Coppola je već bio u sobi i progovorio je promu­
klim glasom, dok su mu se široka usta razvukla u oduran
osmijeh, a sitne oči prodorno zaiskrile ispod dugih sivih
obrva: “Ah, nema barometar, nema barometar! - ima li­
jepi oči - lijepi oči!”
Ernst Ihcodor Amadeus Hotfmann * PjeSCuljak

Nathanael sa zaprepaštenjem uzvikne: “Luđače, kako

možeš imati oči1.- oči - oči1.”
U tom trenutku Coppola je odložio svoje barometre,
posegnuo u duboke džepove svoga kaputa i izvadio ]or-
njone i naočale koje je položio na stol.
“No - no - očal - očal - naočale, na nos metneš, to
moje oči - moje lijepo oči!” - i govoreći tako vadio je sve
više i više naočala, pa se gomila naočala, prekrivši cijeli
stol, počela čudnovato ljeskati i svjetlucati.
Tisuću očiju gledalo je, trzajući se podrhtavalo i zurilo
u Nathanaela, a on nije mogao odvratiti pogled od stola
na koji je Coppola stavljao sve više i više naočala, dok su
plameni pogledi poskakivali u neredu divlje i žestoko, za­
badajući svoje krvavocrvene zrake u njegove grudi.
Shrvan mahnitim užasom, Nathanael je kriknuo: “Stani,
stani, ti strašni čovječe!” - Zgrabio je za ruku Coppolu,
koji je upravo posegnuo u džepove kaneći izvaditi još više
naočala iako su već prekrile gotovo čitav stol.
Uz odvratan promukao smijeh Coppola se mirno oslo­
bodio stiska i rekavši: “Ah! - ništa za vas - ali imam lijepo
staklo” - pokupio sve naočale, pospremio ih, a iz džepa sa
strane izvadio gomilu velikih i malih dalekozora. Čim su
nestale naočale, Nathanael se potpuno umirio pa je, mi­
sleći na Claru, uvidio daje jeziva mora proizišla iz njegove
nutrine i da je Coppola nadasve častan majstor i optičar, a
ni u kom slučaju Coppeliusov paklenski dvojnik i utvara.
Osim toga, svi dalekozori koje je Coppola iznio na stol ni
po čemu nisu izgledali posebno, nije bilo ni najmanjeg
traga ononi sablasnom izgledu kakvog je pripisao naoča­
lama, a da bi sve opet izgladio odlučio je od Coppole ui­
 NATHANAEL LOTUARU

stinu nešto kupiti. Uzeo je mali, vrlo vješto izrađeni džepni

dalekozor i, želeći ga isprobati, pogledao je kroz prozor.
Još nikad u životu u rukama nije držao dalekozor koji bi
predmete približavao oku s tolikom čistoćom, oštrinom
i jasnoćom. Nehotice je pogledao u Spalanzanijevu sobu.
U njoj je, kao i obično, za malim stolom sjedila Olimpija,
ruku položenih na stol i sklopljenih dlanova.
Tad je Nathanael ugledao Olimpijino prekrasno obli­
kovano lice. Jedino mu se oči učinile čudnovato ukočene
i mrtve. No kako je izoštravajući dalekozor vidio sve ja ­
snije, učini mu se kao da se u Olimpijinim očima počela
pojavljivati neka rosna mjesečina. Izgledalo je kao da je
čulo vida tek sada odnekud uskrslo, a pogledi su plamtjeli
sve življe i življe. Nathanael je stajao pokraj prozora kao
oduzet, pogleda prikovanog za nebeski lijepu Olimpiju.
Nakašljavanje i neki neodređeni šumovi probude ga kao
iz dubokog sna.
Iza njega je stajao Coppola: “Tri cekin - tri dukat” -
Nathanael je potpuno zaboravio na optičara i sad je brzo
platio iznos koji je ovaj zahtijevao. “Lijep, lijep - lijep
staklo - lijep staklo?” pitao je Coppola svojim odurnim
promuklim glasom i pakosno se smijuljeći.
“Da, da, da!” odvratio je Nathanael mrzovoljno. “Adieu,
dragi prijatelju!”
Coppola je napustio sohu još nekoliko puta potajice sa
strane pogledavši Nathanaela, Ovaj je čuo kako se spušta
stubama uz glasan smijeh.
“No da”, pomislio jc Nathanael, “smije mi se jer sam
sigurno preskupo platio malen dalekozor - preskupo
platio!”
Ernst Theodor Amađeus Hotfmann * PjeSčuljak

Tiho izgovorivši te riječi, učini mu se kao da je dubok

smrtni hropac sablasno odjeknuo cijelom odajom i
Nathanaelu zastane dah. A to je bilo njegovo uzdisanje -
bio je toga svjestan.
“Clara”, reče samome sebi, “Clara ima pravo što me
smatra budalašem kojemu se priviđaju duhovi. Ali be­
zumno je ipak, zapravo i više nego bezumno, što me još i
sada tako neobično plaši ta glupa pomisao da sam za da­
lekozor Coppoli platio previše. Ne razumijem zašto!”
Ponovno je sjeo htijući završiti započeto pismo Clari,
no jedan pogled kroz prozor uvjerio ga je da Olimpija još
uvijek sjedi na svom mjestu, pa je, kao tjeran nekom ne­
odoljivom silom, u trenu skočio, zgrabio Coppolin da­
lekozor i ne mogavši se odvojiti od njezina zavodničkog
pogleda sve dok ga prijatelj i brat Siegmund nije pozvao
u predavaonicu profesora Spalanzanija. Iduća dva dana
zastor ispred kobne sobe bio je do kraja navučen, a on
nije mogao opaziti Olimpiju ni kroz zavjesu, a ni u nje­
zinoj sobi, mada gotovo i nije napuštao mjesto uz prozor,
neprestance gledajući kroz Coppolin dalekozor. Trećeg
dana zastorom su bili zastrti i prozori. U potpunom očaju
i tjeran čežnjom i žarkom žudnjom pošao je sve do grad-
f skih vrata. Olimpijin lik titrao je pred njim u zraku, uka-
i zivao mu se u granama, promatrao ga velikim blistavim
* očima iz bistrog potoka. Clarina slika povukla se iz njegove
duše, a on nije mislio ni na što drugo osim na Olimpiju,
jadikujući glasno i u suzama: “Ah, visoka sjajna zvijezdo
moje ljubavi, zar si se pojavila na nebu da se smjesta opet
ugasiš i ostaviš me u mrkloj beznadnoj noći?”

3«
 NATHANAEL L0TJ1ARU

Kada se htio vratiti u svoj stan primijetio je neko bučno

komešanje u Spalanzanijevoj kući. Vrata su bila otvorena,
unosile su se svakojake sprave, prozori prvog kata bili su
izvađeni, revne su sluškinje velikim metlama od kostrijeti
mele i brisale prašinu po čitavoj kući, a stolari i tapetari
su unutra kuckali i zabijali. Nathanael je začuđeno zastao
na ulici, a uto mu je smijući se prišao Siegmund i rekao:
“No, što kažeš na našega starog Spalanzanija?"
Nathanael ga je uvjeravao da ništa ne može reći jer o
profesoru ništa ne zna, već štoviše s velikim čuđenjem
opaža da su tihu mračnu kuću zahvatili mahnita usko-
mešanost i preuređivanje. Tada je od Siegmunda doznao
da Spalanzani sutradan kani prirediti veliku svečanost,
s koncertom i plesom, te da je pozvao pola sveučilišta.
Posvuda sc proširio glas da će Spalanzani prvi puta svima
pokazati svoju kćerku Olimpiju, koju je dosad brižljivo
skrivao od ljudskih očiju.
Nathanael je kod kuće zatekao pozivnicu i, dok mu je
srce snažno lupalo, otišao je k profesoru u dogovoren sat,
već kada su ispred kuće kloparale kočije, a svjetla trepe­
rila u okićenim dvoranama. Društvo je bilo mnogobrojno
i probrano. Olimpija se pojavila odjevena vrlo raskošno i
ukusno, zadivivši prisutne stasom i prekrasnim oblikom
svoga lica. Pomalo neobično savijena leđa, poput ose krhka
tankoća njezina tijela postignuta je, očito, pretjeranim ste­
zanjem. U hodu i držanju djelovala je odmjereno i uko­
čeno, što je u mnogih izazivalo nelagodu i što se pripisi­
valo usiljenosti koju joj je nametnulo društvo. Započeo
je koncert. Olimpija je s velikom umješnošću svirala gla­
sovir, a zvonkim, gotovo reskim glasom poput staklena

.19
Krmllhcodur Amadeus llolfmann • Pii Sćui iak

zvona otpjevala je i jednu bravuru. Nathanael je bio us­

hićen; stajao je u posljednjem redu i u zasljepljujućoj svje­
tlosti svijeća nije mogao dobro raspoznati crte Olimpijina
lica. Stoga je sasvim neprimjetno izvukao Coppolin dale­
kozor i pogledao prema lijepoj Olimpiji. Ah! - zapazio je
kako je puna čežnje gledala prema njemu i kako je svaki
ton dobivao jasnoću tek u ljubavnom bljesku čija je vatra
prožimala Nathanaelovu dušu. Majstorske kolorature uči­
nile su se Nathanaelu poput nebeskog kliktaja duše oza­
rene ljubavlju, a kad je nakon kadence dvoranom pro­
dorno odjeknuo dugačak triler, on se, kao da su ga izne­
nada dotaknule užarene ruke, više nije mogao suzdržati,
već je od boli i ushićenja glasno uzviknuo: “Olimpija!”
Svi su se okrenuli prema njemu; mnogi su se sm i­
jali. Katedralski orguljaš još se više smrknuo i rekao tek:
“No, no!”
Koncert je završio, i započeo je ples. “Zaplesati s njom!
s njom!”, to je bio cilj svih Nathanaelovih želja i nasto­
janja; ali odakle smoći hrabrost zamoliti nju, kraljicu sve­
čanosti? Pa ipak - ni sam nije znao kako se dogodilo da
se, već kada je počeo ples, našao tik uz Olimpiju, koju jo š
nitko nije zamolio za ples, i dotaknuvši joj ruku, protisnuo
jedva nekoliko riječi. Olimpijina ruka bila je hladna poput
leda, Nathanael je osjetio da ga obuzima užasna smrtna
studen; nepomično je gledao u Olimpijine oči, a one m u
uzvrate pogledom punim ljubavi i čežnje, pa mu se učini
kao da u hladnoj ruci osjeća udarce bila i uzavrele bujice
žive krvi. U Nathanaelovoj duši sad još većom snagom
uskipi ljubavni zanos, pa on obujmi lijepu Olimpiju i s
njom proleti kroz redove plesača. - Bio je uvjeren da pleše

40
 SAT1LASAFL L0TI1ARU

po taktu, ali po osobitoj ritmičkoj postojanosti kojom je

Olimpija plesala i koja mu je često potpuno remetila dr­
žanje, uskoro je primijetio koliko griješi u taktu. Pa ipak,
više nije htio plesati ni s jednom drugom ženom i sva­
koga tko bi se Olimpiji približio pružajući joj ruku za ples
mogao bi na mjestu ubiti. No to se zbilo tek dvaput, a na
njegovo čuđenje Olimpija je te plesove prosjedila, dok on
nije propuštao stalno je iznova moliti za ples.
Daje Nathanael bio kadar vidjeti išta drugo osim lijepe
Olimpije, teško bi se izbjegle neugodne prepirke i sukob.
Naime, poluglasan, s teškom mukom potiskivan smijeh
mladih ljudi iz ovog ili onog kutka očito se odnosio na
lijepu Olimpiju, praćenu radoznalim pogledima, no iz
kojeg razloga - to ne bismo znali reći. Zagrijan plesom i
vinom koje je obilato ispijao, Nathanael kao da je izgubio
svoju uobičajenu plahost. Sjedio je pokraj Olimpije i dr­
žeći njezinu ruku u svojoj gorljivo je i s ushićenjem go­
vorio o svojoj ljubavi riječima koje nije razumio nitko -
ni on, pa ni Olimpija.
Ona, doduše, možda; gledala gaje nepomično u oči i
više puta uzdahnula: “Ah - ah - ah!” - što je Nathanael
popratio riječima: “Oh, ti prekrasna, nebeska ženo! -
zrako iz obećane zemlje vječne ljubavi - duboka dušo u
kojoj se zrcali cijelo moje biće” i još mnogim sličnim, dok
je Olimpija samo uzđisala: “Ah, ah!”
Profesor Spalanzani prošao je nekoliko puta pored
sretnika i nasmiješio im se s nekim posebnim zadovolj­
stvom. Unatoč tome što se nalazio u sasvim drugom svi­
jetu, Nathanael iznenada opazi da je ovdje, kod profesora
Spalanzanija, postalo zamjetno mračnije. Pogledao je oko

41
Ernst Thcodor Amadeus Hoffmann • PteSčcljak

sebe i s velikim strahom uočio kako dogorijevaju i gase

se dvije posljednje svjetiljke u potpuno praznoj dvorani.
Glazba i ples minuse odavna.
“Rastanak - rastanak”, viknuo je divlje i u očaju, pa
poljubio Olimpijinu ruku, prignuo se njezinim ustima;
ledene usnice dočekale su njegove vrele! - U sebi osjeti,
kao i kad je dotaknuo hladnu Olimpijinu ruku, neku unu­
tarnju stravu i najednom se prisjeti legende o mrtvoj ne­
vjesti. No Olimpija ga je čvrsto privila k sebi, a poljubac
kao da je njezinim usnicama vraćao život. - Profesor
Spalanzani polagano je koračao praznom dvoranom, nje­
govi su koraci muklo odjekivali, a njegov lik, oko kojeg
su treptavo obigravale oštre sjene, poprimio je jezivo sa-
blastan izgled.
“Voliš li me - voliš li me, Olimpijo? - Samo ta riječ! -
Voliš li me?” šaptao je Nathanael, ali Olimpija je, ustavši,
opet samo uzdahnula; “Ah - ah!”
“Mila moja, sjajna zvijezdo ljubavi”, govorio je
Nathanael, “uzašla si, svijetlit ćeš i zauvijek ozariti moju
dušu!”
“Ah, ah!” odgovarala je Olimpija odlazeći; Nathanael
ju je slijedio i sad su oboje stajali pred profesorom.
“Vrlo ste živahno razgovarali s mojom kćeri”, rekao je
uz osmijeh: “Pa sad, eto, dragi gospodine Nathanaele, ako
vam se sviđa razgovarati s budalastom djevojkom, vaši su
mi posjeti dobrodošli.”
Nathanael se oprostio osjećajući kao da mu se duša
pretvorila u vedro osunčano nebo. Idućih dana predmet
razgovora bila je Spalanzanijeva svečanost. Bez obzira
na to što se profesor potrudio ne bi Ii sve izgledalo ui-

42
 NATHANAEL LOTHARU

stinu veličanstveno, vesele glave pripovijedale su o sva­

kojakim neprimjerenim i čudnovatim stvarima koje su
se zbile, pa je tako ponajprije bilo riječi o ukočenoj, šut­
ljivoj Olimpiji, kojoj se, bez obzira na lijep izgled, pripi­
sivala potpuna otupjelost, te se u tome pronalazio razlog
zbog čega ju je Spalanzani toliko dugo skrivao. Nathanael
je sve to slušao s dubokim gnjevom, ali ipak Šutke; uzalud
bi bilo, mislio je, dokazivati tim prostacima da ih njihova
otupjelost priječi da spoznaju Olimpijinu duboku, ple­
menitu dušu.
“Učini mi uslugu, brate”, reče mu jednog dana
Siegmund, “učini mi uslugu i ispričaj kako si, kao raz­
borit čovjek, mogao izgubiti glavu za tim voštanim licem,
za tom drvenom lutkom koja stanuje prijeko.”
Nathanael bi, ispunjen bijesom, najradije nasrnuo na
njega, no brzo se pribrao i odgovorio: “Reci ti meni, pri­
jatelju, kako je tvom pogledu, koji inače nepogrešivo i
jasno zapaža svaku ljepotu, i tvom budnom umu mogla
promaknuti Olimpijina nebeska dražest? Ali upravo te
stoga, sudbini hvala, i ne smatram suparnikom; inače bi
jedan od nas morao pasti okrvavljene glave.”
Siegmund je opazio prijateljevo raspoloženje i spretno
preusmjerio razgovor pa, izrekavši da se o predmetu lju­
bavi nikada ne može suditi, dodao: “Ipak je neobično što
mnogi od nas o Olimpiji sude prilično jednako. Ne za­
mjeri, brate, ali ona nam je na neki neobičan način izgle­
dala ukočena i kao bez duše. Njezin stas je pravilan, lice
također, to je istina! - I mogli bismo je smatrati lijepom
da joj pogled nije toliko beživotan, skoro bih rekao - bez
čula vida. Njezin korak je neobično odmjeren, svaki po-

43
v < A
Ernst Theođor Amadcus HolFmann • Pje J čuuak

kret kao da ovisi o radu nekog navijenog mehanizma.

Njezino pjevanje odvija se u neugodnom, pravilnom i
mrtvom taktu stroja koji pjeva, a jednako je tako i s nje­
zinim plesom. Na nas je ta Olimpija ostavila neugodan
dojam i mi s njome ne bismo htjeli imati nikakva posla;
naime izgledalo nam je kao da se samo ponaša poput
živog bića, a da je ipak nešto sasvim drugo.”
Nathanael se nije prepustio osjećaju gorčine koji ga
je spopao pri Siegmundovim riječima, već je zagospo­
dario svojim neraspoloženjem i s krajnjom ozbiljnošću tek
rekao: “Dakako, na vas hladne, prozaične ljude Olimpija
je djelovala neugodno. No ono isto i jednako, kao i ono
podjednakog ili sličnog ustrojstva, razotkriva se samo po­
etičnim prirodama! - Samo se meni u njezinom pogledu
ukazala ljubav i svojim bljeskom obasjala čula i misli, samo
se u Olimpijinoj ljubavi iznova otkrivam. Nije vam pravo
što poput drugih površnih bića ne prihvaća isprazne raz­
govore. Izriče malo riječi, to je istina, ali tih nekoliko ri­
ječi izgleda poput pravih hijeroglifa unutarnjeg svijeta is­
punjenog ljubavlju i višom spoznajom duhovnog života
pred očima vječnoga onostranog. No vi sve to ne možete
ni osjetiti ni pojmiti i sve riječi su uzaludne.”
“Čuvao te Bog, brate”, reče Siegmund vrlo blago, go­
tovo sjetno, “ali čini mi se da si pošao zlim putem. Možeš
računati na mene kad sve - Ali ne, ništa više neću reći!”
Nathanael najednom osjeti koliko mu je hladni pro­
zaični Siegmund privržen, pa zato srdačno prihvati po­
nuđenu ruku.
S druge strane, gotovo da je zaboravio da na ovome
svijetu postoji i jedna Clara koju je nekoć volio. Majka,

44
 NATHASAF.L LOTU ARU

Lothar, svi su iščezli iz njegova pamćenja; živio je sam o

za Olimpiju, uz koju je svakoga dana satima sjedio mašta­
jući o svojoj ljubavi, o oživotvorenoj privrženosti, o du­
ševnoj srodnosti, a sve je to Olimpija slušala s velikom pre­
danošću. Iz najskrovitijeg pretinca svog stalka za pisanje
Nathanael je izvukao sve što je ikada napisao. Pjesme,
fantazije, vizije, romani, pripovijesti - sve se to svakoga
dana još povećavalo raznim neobuzdanim sonetima, stan-
cama i kanconama, i sve je to Nathanael satima uzastopce
čitao Olimpiji nimalo se ne umorivši. Ali još nikada pred
sobom nije imao tako sjajnu slušateljicu. Nije vezla niti
plela, nije gledala kroz prozor, nije ustajala nahraniti pticu
u krletci, nije se igrala s psićem u krilu, niti s najdražom
mačkom, nije u svojim rukama okretala komadiće pa­
pira niti druge slične stvari, nije potiskivala zijevanje uo­
bičajenim tihim namjernim kašljem - ukratko! - satima
je nepomičnim pogledom netremice gledala u oči volje­
noga, ne trepnuvši i ne pomaknuvši se, a taj pogled po­
stajao je sve sjajniji, sve življi. Samo kad bi Nathanael na­
posljetku ustao i poljubio je u ruku, pa i u usta, rekla bi:
“Ah, ah!” - a zatim: “Laku noć, dragi moj!”
“Oh, ti prekrasna, plemenita dušo”, kliktao je Nathanael <
u svojoj sobi, "ti me jedina, jedino me ti potpuno
shvaćaš.”
Zadrhtao bi od unutarnjeg ushićenja prisjetivši se
kakvo se čudesno suglasje svakim danom sve više očito­
valo u njegovoj i Olimpijinoj duši. Činilo mu se kao d aje " i
Olimpija o njegovim djelima i pjesničkoj darovitosti go- i i
vorila upravo iz samih dubina njegove duše, štoviše kao 5
daje njezin glas stvarno dopirao iz njega sama. I moralo

45
Ernst Iheodor Amadeus Hoifmann • P jtšf i ’i.iak

je biti tako, jer Olimpija nikad nije izrekla nijednu riječ

više od onih nekoliko koje smo ranije spomenuli. Ako se
Nathanael u svijetlim trezvenim trenucima, recimo ujutro
odmah nakon buđenja, i prisjećao Olimpijine posvemašnje
pasivnosti i škrtosti na riječima, ipak je govorio: “Ali što su
riječi - riječi! - Pogled njezina nebeskog oka govori više
od svakog ovdašnjeg jezika. A može li dijete neba uopće
pronaći svoje mjesto u uskome krugu koje nameću ku­
kavne ovozemaljske potrebe?”
Izgleda da se profesor Spalanzani neobično radovao
prisnom prijateljstvu svoje kćeri i Nathanaela. Otkrivao
mu je svakojake nedvojbene znakove svoje naklonosti, a
kada se Nathanael konačno odvažio natuknuti nešto o
bližoj vezi s Olimpijom, ovaj se nasmiješio čitavim licem
i rekao da će svojoj kćeri ostaviti potpunu slobodu izbora.
Ohrabren tim riječima i tjeran žarkom žudnjom u srcu,
Nathanael je odlučio idućeg dana zamoliti Olimpiju neka
otvoreno i jasnim riječima iskaže ono što mu je odavno go­
vorio njezin mili pogled pun ljubavi, naime da zauvijek želi
biti njegova. Potražio je prsten koji mu je majka darovala
na rastanku, htijući ga dati Olimpiji kao simbol svoje pre­
danosti i svoga života koji je niknuo i procvjetao zajedno
s njom. Pritom mu se u rukama nađu Clarina i Lotharova
pisma, no on ih ravnodušno odbaci, a kad pronađe prsten
strpa ga u džep i potrči preko ulice k Olimpiji.
Već na stubištu i u hodniku začuje neobičnu buku; či­
nilo se da dopire iz Spalanzanijeve radne sobe. Udarci no­
gama - zveket - guranje - lupanje o vrata, pomiješano s
psovkama i kletvama.

46
 X A T )IA X A F11.o rilA R U

“Pusti - pusti - nitkove - huljo! - Zar sam za to dao

i tijelo i dušu? - ha, ha, ha, ha! - nismo se tako nagodili
- ja, ja sam izradio oči - i mehanizam - Ti, đavole glupi
sa svojim mehanizmom - pseto prokleto, budalasti uraru
- nestani - Sotono - stani - varalico - đavolja beštijo! -
stoj - makni se - pusti!”
Dva glasa koja su bjesnjela i nadglasavala se pripa­
dala su Spalanzaniju i strašnom Coppeliusu. Nalhanael
je uletio preplavljen neiskazivim strahom.
Profesor je za ramena držao žensku figuru, Talijan
Coppola držao ju je za noge, pa su je potezali i navlačili
amo-tamo, bijesno se svađajući kome pripada. Nalhanael
je odskočio ispunjen užasom kad je prepoznao Olimpiju.
Planuvši divljim gnjevom, pokušao je pobješnjelima oteti
voljenu, ali se u tom trenutku Coppola divovskom snagom
zavrtio oko sebe i istrgnuo profesoru figuru iz ruku, za­
davši mu njome i strahovit udarac tako daje ovaj posrnuo
i leđima pao preko stola na kojem su stajale fiole, retorte,
boce i stakleni cilindri. Sprave zazveče i razbiju se u ti­
suću komadića. Coppola je prebacio figuru preko ramena
i uz smijeh koji je jezivo odjekivao hitro potrčao stubama,
dok su joj noge, koje su nakaradno visjele, kloparale i od­
zvanjale stubama tupim drvenim udarcima.
Nathanael je ukočeno stajao - jasno je opazio samo
to da Olimpijino lice, blijedo poput voska, nije imalo oči;
umjesto njih zjapile su crne duplje, Olimpija je bila beži­
votna lutka. Spalanzani se valjao po podu, krhotine stakla
razrezale su mu glavu, grudi i ruku, krv je šikljala kao iz
vodoskoka. Ali skupio je snagu.

47
Ernsi Iheodor Amađeus Hoffmann • PjeSčuliak

“Za njim - za njim, što čekaš? - Coppelius - Coppelius

je ugrabio moj najbolji automat - dvadeset godina sam
radio na njemu - dao sam za njega i tijelo i dušu - meha­
nizam - govor - hod - moje - oči - ukrao ti oči, - Prokleti
- prokleti - za njim - vrati mi Olimpiju - evo ti oči!”
Nathanael je ugledao par krvavih očiju koji je ležao
na tlu i netremice ga promatrao, a Spalanzani ih je neo­
zlijeđenom rukom pograbio i bacio ih prema njemu tako
da su ga pogodile u grudi. - Ludilo spopađne Nathanaela
usijanim kandžama i zarije mu se u dušu razdirući ćula
i misli.
“Huj - huj - huj! - Vatreno kolo - vatreno kolo! - ve­
selo - veselo naokolo! - lutkice drvena huj lijepa drvena
lutkice vrti se i okreći - i tim se riječima bacio na pro­
fesora i stegnuo mu vrat.
Zadavio bi ga, ali galama je primamila mnoštvo ljudi, i
oni su ušli, zgrabili bijesnog Nathanaela i tako spasili pro­
fesora, kojemu su smjesta previli rane. Siegmund, koliko
god bio jak, nije mogao obuzdati pobješnjeloga; zastrašu­
jućim glasom nastavio je vikati: “drvena lutkice vrti se i
okreći” i stisnutim pesnicama udarati oko sebe. Konačno
je zajedničkim snagama nekolicine ljudi svladan, bačen
na pod i svezan. Njegove riječi pretvorile su se u strašnu
životinjsku riku. U takvom divljačkom bjesnilu prebačen
je u umobolnicu.
Prije nego što, blagonakloni čitatelju, počnem pripo­
vijedati što se zatim dogodilo s nesretnim Nathanaelom,
reći ću još, ukoliko te zanima, što se zbilo s vještim opti-
čarem i izrađivačem automata Spalanzanijem i zajamčiti
da se potpuno oporavio od zadobivenih ozljeda. Morao je

48
 S 'A T llA S A il LO Tl /ARLr

napustiti sveučilište jer je događaj s Nathanaelom pobudio

pozornost i jer se općenito smatralo nedopuštenom prije­
varom obmanjivati posjetitelje pristojnih čajanki dovođe­
njem drvene lutke umjesto žive osobe, bez obzira na to što
je Olimpija pritom požnjela priličan uspjeh. Pravnici su
to čak nazvali profinjenom prijevarom, štoviše opsjenom
za koju je nevjerojatno teško pronaći prikladnu kaznu jer
je uperena protiv publike i tako lukavo izvedena da je ni­
jedan čovjek (osim nekolicine pronicavih studenata) nije
opazio, iako se sada mnogi prave mudri i pozivaju na sva­
kojake činjenice koje su im izgledale sumnjive. Ovi po­
sljednji u zbivanja nisu unijeli nikakvo novo svjetlo. Jer,
zar se ikome moglo učiniti sumnjivim što je, prema iskazu
jednoga otmjenog posjetitelja čajanki, Olimpija protiv
svih običaja češće kihala nego što je zijevala? U tom se
slučaju, prema mišljenju toga otmjenog čovjeka, radilo o
automatskom navijanju skrivenog mehanizma i pri tome
je došlo do glasnog škripanja.
Profesor pjesništva i govorništva uzeo je prstohvat
burmuta, zaklopio burmuticu, iskašljao se i svečanim
tonom rekao: “Veleštovana gospodo i dame, zar ne opa­
žate u kojem grmu leži zec? Protekla zbivanja predstav­
ljaju alegoriju - metaforu koja se nastavlja! - Vi me shva­
ćate! - Sapienti sat!”
Ipak, mnogoj uvaženoj gospodi srca nisu bila na
mjestu. Zgoda s automatom duboko se ukorijenila u nji­
hovim dušama, štoviše uzrokovala je nadasve škodljivo
nepovjerenje spram ljudskih likova. Mnogi zaljubljeni,
kako bi se uvjerili da ne ljube drvenu lutku, zahtijevali su
od svojih voljenih djevojaka neka ne pjevaju i ne plešu to-

49
Ernst Iheodor Amadcus Hoffmann • PieSčuljak

liko u taktu, te su im, kada prisustvuju čitanjima, prepo­

ručivali vezenje i pletenje, igranje s psetancima, no prije
svega ostaloga neka ne slušaju samo, već pokatkad i pro­
govore, ali tako da to što kažu uistinu pokaže razmišljanje
i osjećanje. Ljubavna veza u mnogih se tako samo još više
učvrstila i zaogrnula novim ushitom i zanesenošću, ali
drugi su se pak razišli u tišini. “Ne možemo biti u pot­
punosti sigurni”, rekli su neki. Ne bi li se izbjegla svaka
sumnja, na čajankama se neobuzdano zijevalo, ali ni­
kada kihalo. - Spalanzani je, kao što smo rekli, morao
otići da izbjegne kriminalističku istragu zbog prevarant-
skog uključivanja automata u ljudsko društvo. Coppola
je također nestao.
Kao da se probudio iz teškoga, stravičnog sna, Nathanael
je otvorio oči i osjetio kako mu je tijelom prostrujila neo­
pisiva ugoda ispunjena blagom nebeskom toplinom. Ležao
je na krevetu u svojoj sobi u očevoj kući, nad njime se nad­
vila Clara, a nedaleko su stajali majka i Lothar.
“Konačno, konačno, oh, dragi moj Nathanaele, sada si
izliječen od teške bolesti, sada si opet moj!” Clara je go­
vorila iz dubine svog srca i zagrlila Nathanaela.
Nathanaelu pak od velike žalosti i neizrecivog ushi­
ćenja iz očiju potekoše vrele suze i on duboko uzdahne.
“Moja - moja Clara!”
U sobu je ušao Siegmund, koji je u velikoj nevolji
vjerno bdio uz prijatelja, a Nathanael mu je pružio ruku:
“Ti me, vjerni brate, nisi napustio.”
Nestao je i najmanji trag ludila, a Nathanaelu se brzo
vratila snaga jer su ga majka, voljena i prijatelji brižno nje­
govali. Sad se i sreća ponovno vratila u dom, jer je naime

50
 SATIIASAliL LOTUARU

neki stari škrti ujak, od kojeg se nitko ničemu nije nadao,

preminuo i ostavio majci pored nemalog imetka još i manji
posjed u vrlo pitomom kraju nedaleko od grada, kamo su
se kanili preseliti: majka, Nathanael sa svojom Clarom,
kojom se mislio oženiti, i Lothar. Nathanael je više no ikad
prije bio blag i poput djeteta, i tek sada je istinski spoznao
Clarinu nebeski čistu, prekrasnu dušu. Nitko ga ni naj­
manjim migom nije podsjećao na prošlost.
Kad se Siegmund opraštao, Nathanael je rekao: “Tako
mi nebesa, brate, krenuo sam zlim putem, ali u pravo vri­
jeme jedan me anđeo izveo na stazu obasjanu svjetlošću!
- Ah, to je bila Clara!”
Siegmund mu nije dopustio da izgovori ni riječi više,
strahujući da se opet u svoj svojoj jasnoći ne razbuktaju
vrlo neugodna sjećanja.
Došlo je vrijeme da se četvero sretnih ljudi preseli na
ono malo imanje. Oko podneva su prolazili ulicama grada.
Svašta su nakupovali, a visoki toranj vijećnice bacao je
svoju divovsku sjenu preko trga.
“Hej!” rekla je Clara, “popnimo se još jedanput i ba­
cimo pogled na planine u daljini!”
Rečeno, učinjeno. Nathanael i Clara su se popeli, majka
je sa sluškinjom otišla kući, a Lothar, kojemu se nije mililo
uspinjanje silnim stubama, htio ih je pričekati u podnožju.
Dvoje zaljubljenih stajalo je rukom pod ruku na najvišoj
galeriji tornja i gledalo u magličaste šume iza kojih su se
poput divovskoga grada uzdizale daleke plave planine.
“Pogledaj onaj neobični mali sivi grm” rekla je Clara,
"izgleda kao da korača pravo prema nama”

51
Krnst Theodur Amadeus Hoftmann • PjkSčl'uak

Nathanael je mehanički posegnuo u džep na prsima;

izvukao je Coppolin dalekozor i pogledao postrance -
pred njim je stajala Clara! - Uto grčevito sijevne njegovim
bilom i žilama - blijed poput mrtvaca ukočenim je po­
gledom gledao Claru, no uskoro u njegovim uskolutalim
očima buknu i zabliješte vatrene bujice, a on zaurla jezivo
poput progonjene zvijeri. U idućem trenutku skoči visoko
uvis i poviče prodornim glasom isprekidanim užasnim
smijehom: “Drvena lutko, okreći se i vrti - drvena lutko,
okreći se i vrti” - pa silnom snagom uhvati Claru kaneći
je baciti s tornja, dok se Clara u očajničkom, smrtnom
strahu grčevito držala za ogradu.
Lothar je čuo divljanje pobješnjeloga, čuo je Clarine
prestrašene krikove i spopala gaje jeziva slutnja pa je po­
trčao stubama, ali vrata drugog stubišta bila su zatvorena.
Clarino zapomaganje odjekivalo je sve snažnije i snažnije.
Pomahnitao od bijesa i straha nasrnuo je na vrata koja su
konačno popustila, no tada su Clarini krikovi: “Upomoć!
spasite! - spasite!” postali sve slabiji dok na koncu nisu
potpuno zamrli kao da su preminuli u zraku.
“Gotova je - bjesomučnik ju je umorio”, kriknuo je
Lothar.
I vrata galerije bila su zatvorena, no Lotharu očaj po­
dari divovsku snagu i on razvali vrata. Bože nebeski - po-
bješnjeli Nathanael ščepao je Claru i ona je visjela u zraku
iznad galerije držeći se samo još jednom rukom za že­
ljeznu šipku. Munjevitom brzinom Lothar je zgrabio se­
stru, povukao je natrag i gotovo u istom trenu stisnutom
pesnicom udario bjesomučnika u lice tako daje ovaj po­
letio natraške i pustio svoju žrtvu.

52
 X .\ r ilA \ M ! !( ) 1 1 {ARU

Lothar je trčeći silazio, držeći u naručju spašenu, one-

sviještenu sestru. Nathanael je na galeriji i dalje bjesnio,
skakao uvis i vikao: “ Vatreno kolo, okreći se i vrti - va­
treno kolo, okreći se i vrti.”
Čuvši tu divlju viku, okupili su se ljudi, a među njima se
svojom divovskom veličinom isticao odvjetnik Coppelius,
koji je upravo stigao u grad i uputio se na gradsku trž­
nicu. Neki su se htjeli popeti i svladati pobješnjeloga, ali
Coppelius se nasmijao i rekao: “Ha, ha - pričekajte samo,
on će s&m sići”, pa nastavio s ostalima gledati uvis.
Nathanael je najednom zastao kao ukočen, nagnuo
se nad ogradu, zamijetio Coppeliusa, pa se uz grlen krik
“Ha! Lijep oči - lijep oči!” bacio preko ograde.
Dok je Nathanael smrskane glave ležao na kamenom
pločniku, Coppelius je već nestao u gomili i od njega više
nije bilo ni traga ni glasa.
Nakon više godina, u nekom dalekom kraju, ljudi su vi­
djeli Claru: rukom pod ruku s nekim prijaznim čovjekom
sjedila je pred vratima lijepe seoske kuće, a pred njom su
se igrala dva živahna dječaka. Iz toga bismo mogli za­
ključiti da je Clara ipak pronašla mirnu obiteljsku sreću
koja je odgovarala njezinoj vedroj naravi punoj životne
radosti, koju joj Nathanaelova rastrgana duša nikada ne
bi mogla pružiti.

53
 POGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Poznate su Goetheove izjave o romantici koje je još 1808.

zabilježio Riemer: “Romantika nije ništa prirodno, izvorno,
već ono napravljeno, traženo, intenzivirano, bizarno što
seže sve do grotesknosti i karikature. (...) Antika je, nasu­
prot tome, trezvena, skromna, umjerena, a moderna pot­
puno raskalašena, opojena. Antika se obznanjuje tek kao
idealizirana realnost, realnost koja je tretirana s veličaj -
nošću (stilom) i ukusom; romantika je nešto nestvarno,
nemoguće, ćemu tek fantazija daje privid stvarnosti. (...)
mantiČarska obrada neke teme posvema običnoj podlozi
pridaje čudesno bajan premaz, a upravo taj premaz znači
sve, dok sama podloga ne znači ništa.” Gotovo da bismo
mogli steći dojam da je Goethe te riječi uputio E. T. A.
Hoffmannu, koji je tek započeo svoje književno stvara­
laštvo i koji u tom trenutku još ništa nije objavio. Kao da
to nije bilo dovoljno, Goethe je spominjao i “bolesne za­
blude”, “grčevite izjave vrhunske osobe koja je na mukama”
te kako bismo ponajprije trebali imati na umu “da se ma-
nimo takva ludila, ne želimo li i šim i pomahnitati”
HofTmann bi zacijelo većinu takvih karakterizacija
shvatio kao točne, a ne kao negativne kritike. Naime, ro­
mantika za njega nije bila ono bolesno, jer bi se u tom slu­
čaju bio okrenuo klasici, već nužan izraz nezadovoljstva
stvarnošću koju je doživljavao kao banalnu. Goetheovo
nerazumijevanje je razumljivo, budući da je njemu kao eg-

55
trnst Iheodor Amadcus I lofTm.irm • PjeSčuljak

zemplarnom čovjeku klasicizma nasuprot stajao Hoffmann

kao opreka, kao egzemplaran romantik - onaj harmonično
ostvareni nasuprot onome vječno rastrganom. Goethese
još uspijevao upuštati u zbilju i balansirati njezina protur­
ječja, dok je taj pothvat HofTmannu bio upitan, budući da
je njegov pradoživljaj bila disharmonija. Dok je prvi pisao
klasičan BiMungsroman, drugi je u Mačku Murru (Kater
Murr) mogao ponuditi tek parodiju istoga. Nemogućnost
da se afirmira u onome svakodnevno zbiljskom otvorila
mu je dveri carstva imaginacije koje mu je pružalo uto­
čište, gdje su mu se obznanjivale uzvišenija bit čovjekova i
vladavina transcendentalnih sila. Ta mu je romantičarska
čežnja istodobno utoliko bolnije osvještavala vlastitu ve­
zanost za ono zemaljsko. Odrazi takvog položaja svijesti
su, s jedne strane, HofFmannov poseban oblik romanti­
čarske ironije, kao i često isticana osobitost njegova stila,
ono nestvarno i čudesno što izravno prodire u zbilju.
Dualnost svijeta, “nesporazum između unutarnjeg
osjećaja i pojavnoga života”, upravo je postala konstitui-
rajućim elementom Hoffmannova stvaralaštva. Za njega
je “spoznaja te dualnosti”, poetska preobrazba, bila jedino
što zapravo uvjetuje naše zemaljsko postojanje. Postoji
unutarnji svijet, kao i duhovna snaga pomoću koje se
taj svijet može sagledati u punoj jasnoći i najsavršenijem
sjaju životnosti, s time da onaj dio u nama koji smo na­
slijedili i koji nas uključuje u vanjski svijet djeluje kao po­
luga koja pokreće spomenutu snagu”. S obzirom na taj fa­
talan dualizam između vanjskog i unutarnjeg svijeta, po­
ezije i svakodnevice, bitka i pojava, zahtjeva i zbilje, za
HofFmanna su moguća jedino tri modaliteta postojanja:

56
 POGOVOR HRVATSKOM 1ZPAX/U

postojanje luđaka koji poput pustinjaka Serafijona preko

vanjskih pojava ostvaruje bezuvjetnu autonomiju duha,
praktički više ne znajući za vanjski svijet; postojanje fili-
stra koji ne može spoznati taj dualizam budući da se p o ­
korava jedino zakonima vanjskoga svijeta i, naposljetku,
ono umjetnika koji dualizam shvaća kao sudbu koja je
naložena čovjeku i koju doživljava kao ugrožavanje vla­
stite egzistencije.
Ugroženost pojedinca čini središnju Hoffmannovu
temu. Taj nesklad na kojemu se zasniva svekoliko isku­
stvo svijeta stavlja čovjeka u nesiguran položaj, lišavajući
ga orijentacije, da bi ga naposljetku pretvorio u igračku
nadindividualnih sila. Ono što ostaje su strah i jeza. Na
gubitak tog praiskonskog sklada između čovjeka i prirode
već se osvrnuo i Schelling u svojoj prirodnoj filozofiji, dok
je Hoffmann samo preuzeo tu filozofsku premisu, objaš­
njavajući njome prodor onoga demonskog u ljudsko po­
stojanje. Dok je Goethe tražio svjetlost, budući da svje­
tlost stvarima podaruje granicu, jasnoću i red, romantika
je u mračnim dubinama onoga iracionalnog nastojala do­
kučiti tajne postojanja. Jednoznačnost svjetlosti značila je
krivotvorenje zbilje koja profanira mističnu povezanost
svih stvari. Noć je služila kao glavni vehikl za izljeve osje­
ćaja, pridavajući im mističnu i magijsku posvetu i uzvisu­
jući ih do medija novootkrivene transcendencije.
Čuvene HofFmannove Noćne zgode (Nachtstiicke),
objavljene 1816. i 1817. kod Georga Andreasa Riemera,
ponajprije čine pripovijetke Pješčuljak i Pusta kuća. Taj
rukopis, za kojega sam Hoffmann kaže daje nastao noću,
16. studenog 1815. u 1 sat, odaje stanovitu užurbanost

57
Ernst Theodor Amađcus tloffmann • PjeSčuuak

i fluidnost. HofTmann ga je prije tisknja stilistički pre­

radio, a unio je i neke sadržajne izmjene. Ti ispravci, me­
đutim, pokazuju da je Hoffmannu od samog početka bilo
na srcu da zbivanja prikaže višeznačno, ne bi li tako iz­
brisao granice između realnosti i ludila, čime je već nago­
viješten bitan moment ove pripovijetke, Prednost koju je
njegovo doba pridavalo onome noćnome, nokturalnom,
gotovo je nužno dovelo do bavljenja okultnim i psiho­
patološkim fenomenima. Sve nadnaravno i abnormalno
osvojilo je onodobne salone - hipnoza, magnetizam, so-
mnambulizam, spiritizam i duševne bolesti postali su
pravim pravcatim modnim artiklima. HofTmann je po­
segnuo za tim temama, iako je njegova poruga upućena
svekolikim modnim salonskim naklapanjima.
Najvažnije sredstvo kojime se postiže dezorijentiranost
čitatelja jest višestruka promjena pripovjedačke perspek­
tive. HofTmann, dakle, već u samoj ekspoziciji napušta si­
gurno literarno tlo: već na početku imamo dva stajališta
o jednoj činjenici, a ne samu činjenicu. S druge strane,
stalno se izmjenjuju ironična distanca i sugestivna blizina
zbivanja do koje dolazi kada pripovjedač prolazi najvaž­
nijim postajama radnje, puštajući da na čitateljevu dušu
djeluju jedino zbivanja iz radnje. Nedostatak objektivne
stvarnosti koju jamče neoborive činjenice, obostrano pro­
žimanje zbilje i ludila, a k tome i česta promjena pripovje­
dačke perspektive i tona - sve to onemogućuje čitatelja da
s neke sigurne udaljenosti slijedi zbivanja, već i sam biva
uvučen u radnju, osjećajući se na sličan način izložen sa­
movolji pripovjedača, kao što se i glavni lik, Nathanael,
osjeća igračkom mračnih sila protiv kojih se ne može bo-

58
 POCHHVR HRVATSKOM l/.D ASIL'

riti. Lišen orijentacije i svakodnevne svijesti te otuđen od

obitelji i vlastitog Jastva, predan je na milost i nemilost
demonskim silama, dok njegovo poremećeno shvaćanje
svijeta pronalazi svoj simbolički izraz u perspektivi ludila,
postajući i sam marionetom mračnih sila.
Za HofTmanna Ja ili ego više nisu ono jedinstveno,
nezamjenjivo, čvrsto omeđeno, već više ili manje labilno
stanje svijesti koja je ugrožena na razne načine. Kao su ­
bjekt i neoborivo središte svekolikog iskustva svijeta ono
je dalo svoje, budući da više ne može biti sigurno u samo
sebe, i sve se više otuđuje i izlaže raznim magnetskim i
somnambulnim utjecajima, podvrgavajući se u snu druk­
čijim zakonima nego što su zakoni prostora i vremena.
Na taj način Ja postaje kadro projicirati se u drugo po­
stojanje i iskusiti sama sebe u dvojniku kao nečemu real­
nome što mu se nalazi nasuprot; u stanju ludila više nije
u suglasju s vanjskim svijetom pojava, dok se iza auto­
mata koji oponašaju život krije posljednja konzekvencija
u vidu zahtjeva za reprodukcijom u ljudsko Ja.
Kako se identitet Ja doživljava kao upitan, više nije
moguća ni jasna spoznaja. Razlikovanje između vanj­
skoga svijeta pojava i unutarnjih ideja tek je pomoćna
konstrukcija filistra koja mu omogućuje da nesmetano
prolazi kroz život, dok su se ta dva svijeta u svijesti kre­
ativnog čovjeka romantizma koji promišlja prožimali i
ostavljali traga jedan na drugome. Ipak, Pješčuljak ne ot­
kriva tajnu tog dvojakog lika, već dolazi do spajanja zbilje
i unutarnje predodžbe, dok pitanje je li riječ o subjek­
tivno doživljenoj zbilji ili pak o onoj objektivno doživ­
ljenoj ostaje otvoreno. Hoffmannovu ishodišnu poziciju

59
Ernsi Thcodor AmaJeus Iloffmann • PieSćl'i iak

moglo bi se nazvati radikalno antiklasičnom. Čudesnime,

međutim, valja označiti sve ono “što se drži nemogućim,
neshvatljivim, što nadilazi poznate sile prirode ili (...) što
je prividno suprotno njezinu uobičajenu tijeku”. Nakon
istočnog grijeha i gubitka sklada između čovjeka i pri-
rode spoznaja onoga čudesnoga više nije moguća, već se
tek kao slutnja nazire u onih koji su za to zadržali šesto
čulo. “Mračno i tajanstveno carstvo još uvijek je prado­
movina našega duha koji se sve više otuđuje zbog okre­
tanja u tijesnom krugu svakođnevice”.
Prodiranje u to mračno i tajanstveno carstvo nesvje­
snoga predstavlja opasnost za pojedinca: vanjski i unu­
tarnji svijet više nisu jasno razdvojeni, svakodnevna svi­
jest je uzdrmana, a stvarnost postaje sve višeznačnijom
tako da takva predispozicija dopušta demonskim snagama
da razviju svoje pogibeljno djelovanje. Hoffmann je još
u predgovoru Đavoljim eliksirima (Elixiere des Teujels)
izrekao misao da je “ono što se u snu i uobrazilji obzna­
njuje kao slutnja vjerojatno simbolička spoznaja one niti
koja se kriomice provlači našim životom, zamršavajući ga
u svim njegovim uvjetovanostima, te da onoga tko vje­
ruje da je s tom spoznajom stekao snagu da nasilno pre­
kine tu nit i da se uhvati ukoštac s mračnom silom koja
nam zapovijeda valja smatrati izgubljenim”

Drago Dolinar
 Pisac na kauču:
Sigmund Freud čita Hoffmanna

Iako se o primjerenosti njezinih sredstava i tehnika pri

raščlanjivanju književnih tekstova medu piscima i znan­
stvenicima još uvijek lome koplja, teško je poreći da se
psihoanaliza od moderne naovamo nije hitno odrazila
na literaturu, kao što je bjelodano i da su njezini pobor­
nici u svom radu rado crpili iz literarnih riznica, kat­
kada i bitno starijeg datuma. Nakon uspjeha filma “Oči
širom zatvorene” Stanleyja Kubricka, koji je i svoj lite­
rarni predložak, pripovijetku “Novela sna” bečkog pisca
Alfreda Schnitzlera, uvelike izvukao iz akademskog naf­
talina, pismo, u kojem se Sigmund Freud za izbjegavanje
kontakta s njezinim autorom opravdava “strahom od dvoj­
nika”, prepričava se gotovo kao anegdota. Dok je Schnitzler
potom priznao da su se u “Noveli sna” slili mnogi psiho­
analitički utjecaji, neki drugi suvremenici “oca psihoa­
nalize” ostat će skeptični prema “freudovskim” interpre­
tacijama vlastitih djela. “Neću biti u stanju braniti se od
najčudesnijih interpretacija, ukoliko bi sutra neki freu-
dovac moj cjelokupan rad do posljednjeg slovca spoznao’
kao infantilno-erotsku halucinaciju”, požalio se, primje­
rice, 1908. Hugo von Hofmansthal, iako se u svojim dra­
mama i tragedijama i sam u velikoj mjeri bavio temama
iz domene psihoanalize.

61
Hrnsl 'Iheodor Amadeus I [ofFmann • Pje 5ćui.jak

Kad je riječ o intrigantnoj međuigri psihoanalize i knji­

ževnosti, Freud kao vrelo inspiracije predstavljat će, da­
kako, tek jednu stranu poslovične medalje, dok će druga,
malčice tamnija, u fokus našeg zanimanja uvući Freuda
kao čitatelja. Johann VVolfgang von Goethe imao je, prema
vlastitom priznanju, zapisanom u autobiografskom djelu
“Pjesništvo i istina”, jednu upečatljivu djetinju uspomenu,
naime da je u nježnoj dobi rado bacao posude kroz prozor.
U eseju, posvećenom toj uspomeni, Freud će 1917. ustvr­
diti da za to djetinje sjećanje vrijedi “dojam potpune be-
zazlenosti” zbog čega valja biti na oprezu da se “ne pre­
tjera sa zahtjevima psihoanalize, iznoseći ih na za to ne­
pogodnim mjestima”. No, kad se u Freudovoj ordinaciji
slučajno zatekao pacijent sa “sličnom djetinjom uspo­
menom u prozirnijem kontekstu”, piščeva djetinja rabi-
jatnost smjesta je protumačena kao pokušaj da vlastita
brata - od šestero djece u Goetheovoj obitelji umrlo ih
je četvero - simbolički baci kroz prozor, ne bi li u majke
osigurao mjesto prvog i jedinog djeteta.
Prve tragove Freudova bavljenja književnošću prona­
lazimo paku “Tumačenju snova” (objavljenom 1899,dati­
ranom 1900) gdje se Freud opširno posvećuje oklijevanju
Shakespeareova junaka Hamleta da se osveti očevu tro­
vaču Klaudiju. Razlog što Hamlet nije presudio ubojici
svoga oca Freud pronalazi u Edipovu kompleksu: Posrijedi
nije boležljiv i neodlučan karakter mladoga danskog kra­
ljevića, jer taj je nekolicinu likova ipak odlučno poslao
u smrt, već “Hamlet može sve, samo se ne može osve­
titi onom muškarcu koji je uklonio njegova oca i zauzeo
njegovo mjesto kod njegove majke, muškarcu koji mu

62
 PISAC SA K A l'C l'

pokazuje realizaciju vlastitih potisnutih djetinjih želja”. I

drugi literarni ogledi, poput onog o “ Dostojevskom kao
zločincu” (Doslojevski ipatricid, 1928) pokazuju temeljne
crte Freudova pristupa književnim djelima: na psihijatrij­
skom kauču književni likovi i njihove priče pretvaraju se
u kliničke slučajeve, čije uzroke i motive počesto valja tra­
žiti u biografijama autora.
“Genetski aspekt u psihoanalitičkoj znanosti o knji­
ževnosti”, kako je taj pristup nazvao njemački teoretičar
književnosti Walter Schonau, dolazi do izražaja i u ana­
lizi nelagode u djelima njemačkoga romantičara Ernsta
Theodora Amadeusa HofTmanna, što ga Freud s pravom
naziva “nedostignutim majstorom jeze u književnosti". Esej
“Das Unheimiiche” (1919) trebao bi biti pravi izazov ne
samo za ljubitelje literature što smo je skloni nazivati fan­
tastikom, odnosno stravom i užasom, već i za svakog iole
ambicioznog prevoditelja. Problem, dakako, započinje već
u naslovu: Daleko od toga da za njemački pridjev “unhe-
imlich” u drugim jezicima ne bi bilo pandana - u nas se
u pravilu prevodi s “neprijatno”, “nelagodno", “strašno” a
gdjekad i “jezivo” - kada on u Freudovoj interpretaciji ne
bi stajao u opreci spram općegermanske imenice “Heim”
(dom) i njezinih izvedenica, te se nakon temeljita etimo-
logiziranja - primjerice, “heimlich” kao prisno i skriveno
u isti mah - i posezanja u riznicu već oprobane psihoa­
nalitičke aparature potiskivanja i sublimiranja definirao
kao nešto što nam je nekoć bilo prisno, ne bi Ii se, nakon
što smo ga potisnuli i nesvjesno pohranili, u jezivom do­
življaju vratilo u stranom, zastrašujućem obliku.

63
Ernsl Theodor Amadeus Hollmann • 1’ if Sćuljak

Osjećaj jeze Freud svodi na potisnute infantilne kom­

plekse, poput kastracijskog, ili fantazija o majčinoj utrobi.
Nadalje, jezivi doživljaji sugeriraju vjeru u svemoć misli i
druge prirodno-religiozne pokušaje tumačenja svijeta, što
ih Freud pripisuje djetinjstvu čovjeka, ali i ljudskoga roda,
prikazujući svijet kao nelagodno mjesto okultnih sila i ma­
gijskih tehnika. Taj sklop zrcali se, dakako, u književnosti,
primjerice u E, A. Poea ili E. T. A. Hoffmanna, čija će u
nas dosad manje poznata pripovijetka “Pješčuljak” po­
služiti kao potkrepa iznesenim teorijama. Tako će i strah
glavnoga lika Nathanaela od mogućnosti da mu iskopaju
oči - jer bajkoviti Pješčuljak djeci koja uredno ne zaspu
za kaznu iskopa oči - u Freudovoj analizi biti tek prei­
načen oblik straha od kastracije, jer, reći će Freud, nema
te organske ozljede koje bi se odrasle osobe bojale toliko
koliko se boje gubitka vida.
Ocrtavši središnji motiv pripovijetke, utkan u zlo­
guku simboliku naslova, kao istinsko mjesto nelagode i
jeze, Freud se distancira od ranijih istraživanja istog fe­
nomena, poput onog psihijatra Ernsta Jentscha, koji tu
vrstu naglašene nelagode definira kao intelektualnu ne­
sigurnost spram stranog i nepoznatog. “Jedan od najsi­
gurnijih umjetničkih zahvata usmjeren na izazivanje ne­
lagodna učinka pripovijedanjem” piše Jentsch, uvodeći
u diskusiju opus njemačkog romantičara, “počiva na či­
njenici da se čitatelja ostavi u neizvjesnosti ima Ii u odre­
đenom liku pred sobom osobu ili, primjerice, automat, i to
tako da ta nesigurnost izravno ne ulazi u žarište njegove
pažnje, kako se stvar ne bi smjesta istražila i razjasnila,
jer time, kao što smo rekli, polako nestaje poseban osje-

64
 riS A C S A KAL'CC

čajni učinak. E. T. A. HofTmann u svojim je fantastičnim

pričama vise puta s uspjehom proveo taj manevar.”
U konkretnom slučaju, stravičnost pripovijetke trebala
bi počivati na tajnovitom liku mehaničke lutke Olimpije,
koja bi, promatrana kroz objektiv što ga Nathanael ku­
puje od demonskog optičara Coppole, glatko mogla imati
dušu. Ipak, napominje Freud, takva intelektualna nesi­
gurnost ničime ne objašnjava nelagodan učinak priče,
jer će u njoj prema tragičnom kraju nestati svake dvojbe
i neizvjesnosti, pa će tako postati bjelodano i da je op­
tičar Coppola zaista odvjetnik Coppelius, pa tako i zao
Pješčuljak, što je, uostalom, naznačeno i izvođenjem nji­
hovih imena: Dok Coppelius počiva na imenici coppella
(pokusni tiganj odnosno atanor, što upućuje na kemijske
operacije pri kojima je Nathanaelov otac izgubio život),
Coppola se referira na riječ coppa (očna šupljina).
Vratimo se stoga Nathanaelovu strahu od gubitka očiju
i vida. Prema Freudu, i tu će presudnu ulogu odigrati
pripovjeđačev odnos spram oca: zao sklop Coppelius/
Coppola i dobar sklop otac/Spalanzani predstavljat će
pritom “podsvjesnu sliku oca, rastavljenu ambivatenci-
jama na dvije suprotnosti”. Dok jedan prijeti osljepljiva-
njem (kastracijom), drugi će izmoliti da se dječakove oči
poštede zle sudbine, koja će se u daljnjem tijeku radnje
na nelagodan način vraćati u protagonistovu svijest kao
potisnuto djetinje sjećanje. “Proučavanje snova, fantazija
i mitova naučilo nas je da je strah za oči, strah od slje­
poće, dovoljno često nadomjestak za kastracijski strah. I
samoosljepljivanje mitskog zločinca Edipa samo je ubla­
žavanje kazne kastracijom”, piše Freud. U jednoj biograf-

65
Ernsl Dieodor Amadcus I loffmann • I’jtSčvLjAK

skoj fusnoti ta će pak tema pronaći svoj korelat u odnosu

između mladog HofFmanna i njegova oca, koji je, kao što
je poznato iz biografija, zarana napustio obitelj.
Pitanjem neprijatnosti i jeze bavili su se, dakako, i
drugi autori, poput teologa Rudolfa Otta - nereflektirana
forma straha, koji uz fasđnaciju proizlazi iz svetoga - ili
filozofa Martina Heideggera - konfrontacija s ništavilom
kao razlogom bitka kao egzistencijalno poimanje ne-bi-
vanja-kod-kuće u svijetu - no upravo će se Freudov tekst
u teoriji književnosti etablirati kao neophodna lektira za
razumijevanje, primjerice, britanskoga gotskog romana
ili njegova njemačkog pandana - romana strave. Na po­
dručju popularne kulture ono što Freud definira kao je­
zivo pronaći će se pak u mnogim horor-filmovima, ali i
u redatelja poput Davida Lyncha {The Lost Highway), a
kao svojevrsni soundtrack za daljnja istraživanja literarne
neprijatnosti i jeze svakako valja preporučiti album “The
Voice of Midnight” američkoga avangardnog sastava “The
Resiđents”, inspiriran u cijelosti Hoffmannovom pripovi­
jetkom i Freudovim teorijama.

Boris Perić

66