UNIVERZITET U TUZLI

TEHNOLOŠKI FAKULTET
Studijski program: Inženjerstvo zaštite okoline
Usmjerenje: Zaštita na radu (ZNR)
Semestar: Ljetni
Akademska: 2023/24. godina
Godina studija: IV (četvrta)
Predmet: Upravljanje akcidentnim rizicima
Priredio: dr. sc. Edin Hadžimustafić, vanr. prof.

1. KLIMA I KLIMATSKE PROMJENE

Klima se od pamtivijeka nalazi u središtu interesa ljudske zajednice jer direktno i neprekidno utječe na
sve aspekte čovjekovog života i djelovanja u geografskom prostoru. Raspon vrijednosti klimatskih
elemenata određivao je i određuje preživljavanje živih vrsta, svakodnevni život i privredu različitih
društvenih zajednica, smjerove te tokove naseljavanja i migracija, lokaciju naselja i tome slično.

Atmosfera se definiše kao gasoviti (plinoviti) omotač Zemlje.

Tabela 1. Hemijski sastav atmosfere

Element Zapreminski postoci 10-6

Azot (dušik) 78,084±0,004
Kisik 20,946±0,002
Argon 0,934±0,001
Ugljen dioksid 0,033±0,001
Neon 18,180±0,040
Helij 5,240±0,004
Kripton 1,140±0,010
Ksenon 0,087±0,001
Hidrogen 0,5
Metan 1,5
Azotni suboksid 0,5
Izvor: Šegota i Filipčić, 1996.

U atmosferi postoje permanentni sastavni dijelovi i primjese. Permanentne sastavne dijelove

atmosfere čine azot i kisik čiji je udio u zapremini atmosferskih gasova 99 %. Ostali gasovi su ugljen
dioksid, plemeniti gasovi, hidrogen i drugi. Najčešće primjese u atmosferi su vodena para, prašina,
pepeo, čađ i druge. U atmosferi se nalaze razni plinovi nastali sagorijevanjem goriva u kućnim
ložištima, industriji, saobraćaju, sitne čestice soli, kapljice slane vode, polen, spore, bakterije i slično.

Vertikalna struktura atmosfere uobičajeno se dijeli na sfere, a osnova njihovog izdvajanja je

temperatura (sl. 1). Vertikalnom promjenom temperature kao osnove za diferencijaciju, atmosfera se
dijeli na troposferu, stratosferu, mezosferu i termosferu.

Troposfera je sloj između Zemljine površine i tropopauze, čija visina varira između 7 do 10 kilometara
na polovima i 18 do 20 kilometara iznad ekvatora, dok je u umjerenim geografskim širinama između
11 i 14 kilometara. U troposferi temperatura konstantno opada te iznosi oko -45 °C nad polovima i -
80 °C iznad ekvatora. Stratosfera je sloj između tropopauze i stratopauze, a nalazi se na visini od 12 do

1
45 kilometara. Na istoj se visini nalazi sloj bogat ozonom pa se naziva ozonosfera. Iznad stratosfere i
stratopauze je mezosfera koja se nalazi na visini od 45 do 80 kilometara. Mezopauza predstavlja
granicu između mezosfere i termosfere. Termosfera je sloj koji karakteriše stalni porast temperature
sve do termopauze koja se nalazi na visini od 400 do 500 kilometara. Atmosfera iznad 80 kilometara
zbog visokog stepena ionizacije naziva se ionosfera (Filipčić, 1996; Šegota i Filipčić, 1996).

Slika 1. Vertikalna struktura atmosfere prema temperaturi

Vrijeme je trenutno stanje atmosfere nad određenim mjestom, a određujemo ga prema dominantnom
elementu pa iz toga može proisteći krajnje subjektivna i relativna klasifikacija po kojoj se vrijeme dijeli
na ružno i lijepo.

Klima je prosječno stanje Zemljine atmosfere nad određenim mjestom u određenom vremenskom
razdoblju uzimajući u obzir prosječna i ekstremna odstupanja. Drugim riječima, klima je skup svih
klimatskih elemenata.

2
 1.1. Klimatski elementi

Klimatski elementi su promjenjive, meteorološke prirode, a u njih spadaju radijacija (kratkotalasna i

dugotalasna), temperatura zraka i površine Zemlje, pritisak zraka, smjer i brzina vjetra, vlaga zraka i
evaporacija, oblačnost i trajanje sijanja Sunca, padavine i snježni pokrivač.

Radijacija

Vrijeme kao trenutno i klima kao prosječno stanje atmosfere posljedica je vrlo složenih atmosferskih
procesa za čije je odvijanje potrebna velika količina energije. Izvor te energije je Sunce, a na Zemlju
dospijeva u obliku elektromagnetnih talasa i naziva se Sunčeva radijacija ili zračenje. Najveći dio
Sunčeve radijacije otpada na ultraljubičasti dio, vidljivu radijaciju i infracrvene zrake.

Sunčeve zrake koje ulaze u atmosferu odbiju se od molekula gasova, oblaka i drugih čestica u
atmosferi. Samo manji dio Sunčevih zraka dospije netaknut do površine Zemlje (sl. 2). Dio zraka oblaci
upijaju, a jedan dio propuštaju prema Zemlji difuzno. Difuzna radijacija je, prema tome, ona radijacija
koja do Zemlje ne dolazi direktno. Zbog difuzne radijacije nebo koje je danju potpuno zastrto oblacima
propušta dio svjetlosti pa na površini Zemlje nije potpuni mrak.

Osim direktne i difuzne Sunčeve radijacije, na zagrijavanje utiče dugotalasna radijacija atmosfere i
Zemljina ili terestrička radijacija. Za razliku od Sunčeve kratkotalasne radijacije koja traje samo danju,
Zemljina radijacija je dugotalasna i danonoćna, a dio nje se gubi nepovratno u svemiru i doprinosi
hlađenju Zemlje.

Temperatura zraka

Glavnina toplotne energije u atmosferskim procesima dolazi s površine Zemlje, a manji dio
apsorpcijom kratkotalasne radijacije u atmosferi. Dakle atmosfera se najvećim dijelom zagrijava od
podloge što znači da termički uslovi, brzina hlađenja i zagrijavanja podloge umnogome uslovljavaju
procese u atmosferi. Stepen topline zraka naziva se temperatura zraka. Ona je temeljni klimatski
element u svakodnevnom životu ljudi i privrednim aktivnostima.

Temperatura zraka snižava se s porastom nadmorske visine i to u prosjeku 5 – 6 °C na svakih 1000

metara (0,56 °C na svakih 100 metara). Veličina koja pokazuje koliko iznosi pad temperature na svakih
100 metara naziva se vertikalni gradijent temperature. U atmosferi se može dogoditi i suprotna pojava
gdje se topliji zrak nalazi iznad hladnijeg. Takva se pojava naziva temperaturna inverzija.

Pritisak zraka

Udaranje molekula zraka na Zemljinu površinu sila je koja se zove pritisak zraka ili atmosferski pritisak.
Jedinica površine koja se najčešće koristi je 1 cm2. U uslovima standardne atmosfere (standardna
atmosfera podrazumijeva uslove na nivou mora, na 45° geografske širine, pri temperaturi zraka 15 °C
i silom teže od 9,806 m s-2.) pritisak zraka jednak je težini stuba žive s presjekom od 1 cm2 visokom 760
milimetara, odnosno težini od 1033 grama. Visina živinog stuba sve je rjeđe u upotrebi, već se za
izražavanje pritiska zraka upotrebljavaju milibari (mb) ili hektopaskali (hPa). Granična vrijednost
između niskoga i visokog pritiska zraka je 1013,25 hPa.

3
Vjetar

Na Zemlji postoje velike razlike u pritisku zraka kao posljedica različitog zagrijavanja njezinih pojedinih
dijelova. Slične razlike zračnog pritiska javljaju se i na manjim prostornim nivoima. Promjena pritiska
zraka s horizontalnom udaljenošću naziva se barički gradijent. Barički gradijent je pad zračnog pritiska
na jedinici horizontalne udaljenosti u smjeru najbržeg pada pritiska, a izražava se u hPa/km.
Horizontalno strujanje zraka zbog baričkog gradijenta naziva se vjetar. Vjetar puše iz polja višeg prema
polju nižeg pritiska, a što je barički gradijent veći, vjetar je jači. Uzročnici nastanka vjetra su sila
gradijenta pritiska, Coriolisova sila (devijacijska sila rotacije Zemlje) i trenje (detaljnije o vjetru, u
poglavlju vjetar kao hazard).

Vlaga zraka i evaporacija

Vodena para u atmosferi naziva se vlaga zraka. Faktori koji utiču na maksimalnu količinu vodene pare
u zraku su temperatura zraka i pritisak vodene pare. Zrak koji sadržava maksimalnu količinu vodene
pare naziva se zasićenim. U slučaju da količina vodene pare premaši maksimalnu, tada se dio vodene
pare kondenzira u kapljice vode ili sublimira u kristale leda. Ona se u atmosferi nalazi u sva tri
agregatna stanja: krutom, gasovitom i tekućem, a pri promjeni agregatnih stanja oslobađa se i troši
toplina. Procesi koji se javljaju pri prelasku u različita agregatna stanja su: kopnjenje ili otapanje,
isparavanje, kondenzacija, zaleđivanje i sublimacija. Kondenzacijom i sublimacijom stvaraju se oblaci,
magla i padavine. Način na koji vodena para dospijeva u atmosferu je evaporacija ako se odvija s
vodenih površina na Zemlji i evapotranspiracija ako je riječ o isparavanju iz biljaka (Šegota i Filipčić,
1996; Filipčić, 1996).

Oblačnost i trajanje sijanja Sunca

Kondenzacijom i sublimacijom vodene pare u atmosferi nastaju oblaci, magla i padavine. Oblaci su
vidljive nakupine sitnih kapljica vode i/ili kristala leda. Naime u istoj zapremini zraka mogu se u gornjim
slojevima oblaka naći ledeni kristali zraka, a u donjem kapljice vode. Prema međunarodnoj klasifikaciji
izdvajaju se tri skupine oblaka prema obliku. Prva je ciriformna koju karakteriziraju tanki i krhki oblaci
češće sastavljeni od kristala leda nego od kapljica vode. Stratiformni su oblaci oni kojima su
horizontalne dimenzije veće od vertikalnih, a karakteristično je da zastiru većinu ili cijelo nebo.
Kumuliformne oblake karakterišu veće vertikalne od horizontalnih dimenzija. Obilježava ih masivnost
i zaobljenost.

Magla se najjednostavnije može definisati kao oblak pri površini Zemlje. Oblačnost je ukupna količina
oblaka koja se nalazi na nebeskom svodu. Dio neba koji je zastrt oblacima izražava se u desetinama
neba ili stepenima oblačnosti. Na taj se način nebo bez oblaka označava s 0, nebo koje je napola
pokriveno oblacima s 5, a potpuno prekriveno nebo oblacima označava se s 10.

Važno je za ljudske djelatnosti i trajanje sijanja Sunca koje se naziva insolacija, a najčešće se izražava
u satima. Na osnovi mjerenja izračunavaju se srednje mjesečne i godišnje sume sijanja Sunca.

Padavine i snježni pokrivač

Padavine su kruti ili tekući oblici vode koji iz atmosfere dopiru do površine Zemlje u mjerljivim
količinama. Padavine su kapljice vode, kristali leda, pahuljice snijega, zrna grada, zrnat snijeg, krupa,

4
sleđena kiša i sl. U padavine spadaju, iako nastaju na površini Zemlje i predmetima pri površini, rosa,
mraz i inje. Klimatski su najznačajnije padavine kiša i snijeg. Prema definiciji padavine se dijele na
tekuće ili krute, odnosno na one koje padaju iz oblaka i one koje nastaju pri površini Zemlje. Uz
temperaturu zraka padavine su za ljude najvažniji klimatski element. One određuju i uslovljavaju velik
dio ljudskih aktivnosti i djelatnosti poput energetike (hidroenergija), saobraćaja, građevinarstva,
vodoopskrbe, poljoprivrede, turizma i drugih.
Padavine se mjere kao vodeni ekvivalent u mm ili litrama na m2 koje se koriste u agroklimatologiji (1
litra na m2 jednaka je količini od 1 mm). Najmanja količina koja se mjeri je 0,1 mm. Debljina snježnog
pokrivača mjeri se u centimetrima.

1.2. Klimatski modifikatori

Stanje atmosfere kao skup njezinih fizičkih obilježja je u neprekidnim mijenama iz čega proistječe da
je vrijeme promjenjivo. Klimatski elementi su veličine u neprestanim promjenama, dok s druge strane
postoje veličine koje se vrlo sporo ili nikako ne mijenjaju. Prema tome veličine koje se mijenjaju
nazivaju se klimatski (meteorološki) elementi, a veličine koje pokazuju stalnost ili neznatnu
promjenjivost obilježja klimatski (meteorološki) faktori. Oni su geografske (terestričke) ili kosmičke
prirode. S obzirom na to da klimatski faktori neprekidno mijenjaju ili modificiraju klimu na način da
pojačavaju ili slabe veličinu, intenzitet i učestalost klimatskih elemenata nazivaju se klimatski
modifikatori. Klimatski modifikatori su:

a) Zemljina rotacija

b) Zemljina revolucija

c) geografska širina

d) atmosfera

e) nadmorska visina

f) raspodjela kopna i mora

g) morske struje

h) udaljenost od mora

i) jezera

j) reljef

k) tlo i vegetacija

l) ljudske aktivnosti

Uticaj nadmorske visine manifestuje se u promjeni pritiska zraka, temperature zraka i padavina.

Kopnene površine brže se zagrijavaju i hlade od mora. Tako je ljeti kopno toplije od susjednog mora,
a zimi hladnije. Ljeti i danju prevladavaju vjetrovi s mora, a zimi i noću vjetrovi s kopna. S udaljenošću
od mora rastu obilježja kontinentalnosti pa se smanjuje količina padavina. Jednako tako,

5
približavanjem moru raste maritimnost te se povećava količina padavina. U pravilu primorske regije
primaju više padavina od kopnenih. Sličan je uticaj jezera, srazmjerno njihovoj vodenoj površini.

Uticaj smjera pružanja i nadmorske visine reljefa najbolje se primjećuje na prisojnim i osojnim
stranama uzvišenja, prije svega gora i planina (Prisoj je strana uzvišenja okrenuta prema Suncu, a osoj
okrenuta od Sunca). Prisojne strane su toplije, a osojne hladnije. Strane uzvišenja okrenute prema
moru su vlažnije, dok su one okrenute kopnu suše. U pravilu su planinske regije hladnije, do određene
granice s više padavina i vjetrovitije.

Tlo i vegetacija modificiraju klimatske elemente na više načina. Utiču na zagrijavanje, isparavanje i
druge promjene. Šumski pokrov utiče na smanjenje brzine i promjenu smjera vjetra, smanjuje
temperaturu zraka i povećava vlažnost. Također prostori s kamenom podlogom (kamene pustinje)
brže se hlade i zagrijavaju od šumskih površina.

Ljudske aktivnosti i djelatnosti značajno utiču kao modifikator na brojne klimatske elemente. Već
pojavom čovjeka, od prvog umjetno izazvanog paljenja vatre, započeo je proces uticaja na hemijski
sastav atmosfere. Ti se procesi nastavljaju pojavom i jačanjem industrije (naročito teška industrija),
energetike (elektrane na ugalj i naftu) i savremenih saobraćajnih tehnologija (upotreba parnog stroja
u željeznici i vodenom saobraćaju, benzinski i dizel motori, avionski motori). Čovjek je već gradnjom
prvih gradova u prahistorijsko i antičko doba uticao na upadni ugao Sunčevih zraka i zagrijavanje.
Danas se u gradovima, osim same gustoće i veličine građevina, stvara posebna mikroklima zbog
grijanja zgrada, gradskog saobraćaja i industrije pa su središnji dijelovi gradova topliji zimi od periferije.

2. Klimatske promjene

Rastući broj rizika uslovljenih klimatskim promjenama prisutan je u realnosti. Promjena klime u vidu
globalnog zagrijavanja je vidljiva, opipljiva i mjerljiva i predstavlja jedan od najznačajnijih rizika sa
kojima se svijet suočava.

Takođe, dodatna povećanja prosječnih temperatura na globalnom planu su ne samo moguća već i vrlo
vjerovatna a brojna istraživanja dokumentuju da ljudski faktor ima značajan uticaj na klimatske
promjene. Imajući u vidu evidentnost klimatskih promjena postavljaju se izazovi identifikovanja
potencijalnih kratkoročnih i dugorčnih efekata klimatskih promjena i pronalaženja mjera za njihovo
minimiziranje. Predviđanje vjerovatnoće nastanka i intenziteta štetnih posljedica je od ključnog
značaja. Međutim, priroda sistema klimatskih procesa je kompleksna i haotična. Mehanizmi povratne
sprege između različitih klimatskih procesa čine ovaj sistem nelinearnim.

Danas se ne postavlja više pitanje da li postoji ili ne globalna promjena klime već kako se evidentne
klimatske promjene odražavaju i kako će se odraziti kao i kakve izazove prouzrokuju na život na Zemlji,
i ekonomiju. Analizom trendova klimatskih promjena koji su evidentni kao i njihovih uticaja na ukupnu
ekonomiju, potrebno je ukazati na načine upravljanja rizikom klimatskih promena.

Klimatske promjene se odnose na dugoročne promjene u temperaturama i vremenskim obrascima.

Takvi pomaci mogu biti prirodni, zbog promjena u aktivnosti sunca ili velikih vulkanskih erupcija. Ali
od 1800-ih, ljudske aktivnosti bile su glavni pokretač klimatskih promjena, prvenstveno zbog
sagorijevanja fosilnih goriva poput uglja, nafte i plina. Spaljivanjem fosilnih goriva stvaraju se emisije
stakleničkih plinova koji djeluju kao pokrivač omotan oko Zemlje, zadržavajući sunčevu toplinu i
podižući temperaturu. Najzastupljeniji i najjači staklenički plin je vodena para. Pored nje, plinovi koji
uzrokuju klimatske promjene su ugljen dioksid i metan. To dolazi od na primjer, korištenja benzina za
vožnju automobila ili uglja za grijanje zgrade. Krčenje zemljišta i sječa šuma također mogu osloboditi

6
ugljen dioksid. Poljoprivreda, proizvodnja nafte i plina glavni su izvori emisije metana. Energija,
industrija, transport, građevinarstvo, poljoprivreda i korištenje zemljišta su među glavnim sektorima
koji uzrokuju stakleničke plinove.

Stalne promjene vrijednosti klimatskih elemenata odražavaju se u neprekidnoj promjeni vremena, a

one su pak posljedica izmjene energije u atmosferi, hidrosferi i litosferi. Energija koja dolazi sa Sunca
praktički je jedini i konačni uzrok svih energetskih promjena u atmosferi (hidrosferi i na površini
litosfere), pokretač golemog mehanizma opće cirkulacije atmosfere.

2.1. Prirodni proces efekta staklenika

Sunce zrači kratkotalasnom a Zemlja dugotalasnom radijacijom. Za toplinsko stanje atmosfere bitna je
činjenica da dugotalasnoj radijacija Zemlje - suprotno kratkotalasnoj radijaciji koja dolazi sa Sunca - ne
prolazi kroz atmosferu tako lako. Apsorpcija je selektivna, tj. neki plinovi apsorbiraju infracrvene zrake
samo određene talasne (valne) duljine. Ozon apsorbira zrake valne duljine 9-10 μm, ugljikov dioksid
valne duljine 3,5 i 15 μm. Neusporedivo je najvažniji uticaj vodene pare; zato se veći dio terestričke
radijacije apsorbira u donjim slojevima troposfere. Vodena para apsorbira i infracrvenu radijaciju u
nekoliko spektralnih područja, i to unutar nekoliko širokih pojasa: 6,26 μm, gotovo čitavo područie
9,5-34 μm, 50 μm, 58,5 μm, 66 μm i 79 μm. Atmosfera, uglavnom vodena para, apsorbira praktički
čitavu infracrvenu radijaciju Zemliine površine. Budući da se energija molekula koje čine atmosferu
time povećava, povisit će se i njihova temperatura. Budući da svako tijelo zrači elektromagnetske
valove, Zemljinom će dugovalnom radijacijom (i apsorpcijom kratkovalne radijacije) ugrijani sastavni
dijelovi atmosfere i sami zračiti infracrvene zrake (λ = 4-120 μm). Dio te infracrvene radijacije (30%)
»gubit« će se u Svemiru a dio (70%) vratit će se na Zemlju i dalje je zagrijavati. Taj se proces zove
protuzračenje atmosfere, a postoji neprekidno danju noću, ljeti i zimi.

Utjecaj atmosfere (tj. protuzračenja) na temperaturu analogan je tzv. efektu staklenika. Zahvaljujući
njemu, srednja temperatura Zemlje je za 38 °C viša nego što bi bila da atmosfere nema. Tako se bitno
smanjuje razlika između temperature dana i noći, te ljeta i zime. U biti isto se događa u staklenicima,
pa otuda i naziv. Kratkovalna radijacija sa Sunca prolazi gotovo nesmetano kroz (čisto) staklo
staklenika, jer je staklo većim dijelom dijatermno (propusno) za kratkovalnu radijaciju. Sunčeve zrake
koje prođu kroz staklo padaju na tlo (ili na biljke), koje ih dijelom apsorbira, a dijelom reflektira.
Ugrijano tlo emitira dugovalnu radijaciju, koja, međutim: a) ne prolazi kroz staklo, jer je ono za nju
adijatermno, nepropusno; b) upija je vodena para koje u stakleniku ima mnogo. Novija su istraživanja
pokazala da se viša temperatura u stakleniku postiže i zato što ne postoji miješanje sa hladnijim
zrakom. Isto će tako zimi po sunčanu vremenu biti ugodno toplo u sobi s velikim prozorima iako je vani
temperatura često ispod nule. Zbog istih razloga ljeti je nepodnošljivo vruće (upravo onoliko koliko je
zimi ugodno toplije) u automobilima, autobusima i vagonima, osobito kad su na suncu, tj. ako su
izloženi direktnoj radijaciji (npr. automobil na parkiralištu).

7
 Slika 2. Radijacijski i energetski bilans

Za efekt staklenika vrlo su važni staklenički plinovi. To su svi plinovi koji reflektiraju Zemljino dugo-
valno zračenje natrag prema Zemljinoj površini i doprinose efektu staklenika. Najvažniji staklenički
plinovi su vodena para (H2O), ugljikov dioksid (CO2), metan (CH4), dušikov oksid (N2O), klorofluor-
ougljici (freoni – CFC; Freon 11-CCl3F; Freon 12 – CCl2F2), ozon (O3) u troposferi, sumporni dioksid
(SO2), drugi oksidi dušika, ugljični monoksid itd. Svi staklenički plinovi u atmosferi se pojavljuju u
vrlo malim udjelima. Otprilike 60 do 70% efekta staklenika posljedica je vodene pare, 25%
ugljičnog dioksida, 5% metana, dušikovog oksida 2% i 1% freona. Ostali plinovi imaju pojedinačno
manje od 1% ukupnog efekta staklenika. Premda je vodena para najznačajniji staklenički plin, ona
je u analizama efekta staklenika često zanemarena budući da je prostorno i vremenski vrlo vari-
jabilna, zbog čega je teško procijeniti njezin utjecaj.

Zbog opisanog zračenja, ako se gleda Zemlja u cjelini, površina Zemlje ima „višak“ topline, a
atmosfera „manjak“. Ta se razlika ujednačava konvekcijom te procesom evaporacije i
kondenzacije. Naime, kada isparava, vodena para veže latentnu toplinu, dok se kondenzacijom u
višim dijelovima atmosfere latentna toplina oslobađa. Vrlo važnu ulogu u efektu staklenika imaju
oblaci. Njihovu ulogu treba razlikovati od uloge vodene pare.

Ovo je samo dio procesa koji se događaju u atmosferi. Postoji još niz procesa koji se uključuju u
izmjenu topline u klimatskom sistemu. Efekt staklenika ima veliko značenje za život na Zemlji. Bez
njega bi površina Zemlje bila 38 °C hladnija nego što je sada, što ukazuje na važnost atmosfere za
izmjenu topline na Zemlji. Prema tome efekt staklenika je prirodan proces i od presudne je
važnosti za život na Zemlji.

2.2. Naučna procjena klimatskih promjena

Svakih pet do šest godina, počevši od 1990. godine, grupa eksperata iz područja prirodnih nauka,
formirana od strane Svjetske meteorološke organizacije i Programa Ujedinjenih nacija za zaštitu
sredine prezentuju izvještaj o procjeni klimatskih promjena. U Šestom izvještaj o procjeni (eng. Sixth
Assessment Report - AR6) klimatskih promjena predstavljeni su ključni nalazi doprinosa Radne grupe
I, na Međuvladinom panelu o klimatskim promjenama (eng. Intergovernmental Panel on Climate
Change - IPCC).

8
 2.2.1. Trenutno stanje klime

Nedvosmisleno je da su ljudi uticali na zagrijavanje atmosfere, okeana i kopna. Rasprostranjene i brze

promjene dogodile su se u atmosferi, okeanu, kriosferi i biosferi.

Uočena povećanja koncentracija stakleničkih plinova (eng. Greenhouse gas - GHG) od oko 1750.
godine nedvosmisleno su uzrokovana ljudskim aktivnostima. Od 2011. (prema petom izvještaju o
procjeni klimatskih promjena), koncentracije su nastavile rasti u atmosferi, dostižući godišnji prosjek
od 410 dijelova po milionu (eng. parts per million - ppm) za ugljen - dioksid (CO 2 ), 1866 dijelova po
milijardi (eng. parts per billion - ppb) za metan (CH 4 ) i 332 dijelova po milijardi za azot oksid (N 2 O) u
2019. Najveći porast emisije ugljen-dioksida u atmosferu uzrokovan je snabdijevanjem energijom,
transportom i industrijom. Emisije uzrokovane stambenim i komercijalnim objektima, šumarstvom
(uključujući i krčenje šuma) i poljoprivrednim sektorom su imale manjeg uticaja jer su ove emisije
ugljen-dioksida rasle znatno sporije.

Slika 3. Direktna mjerenja CO 2 od 1958. godine do danas (Izvor:NOAA, mjereno u opservatoriji Mauna
Loa; https://science.nasa.gov/climate-change/)

Iako se ukupni CO 2 povećava svake godine, postoji i kratkoročni ciklus vidljiv unutar većeg trenda.
Ovaj godišnji porast i pad nivoa CO 2 uzrokovan je sezonskim ciklusima fotosinteze u velikom
obimu. U proljeće na sjevernoj hemisferi, biljke oživljavaju i upijaju CO 2 kako bi potaknule svoj
rast. Time počinje proces smanjenja količine CO 2 u atmosferi. U jesen, rast biljaka prestaje ili
usporava, a cijeli se proces obrće. Veliki dio biljne tvari se razgrađuje, oslobađajući CO 2 nazad u
atmosferu. Sličan, ali manje intenzivan obrazac ponavlja se na južnoj hemisferi u suprotnim
godišnjim dobima. Proljetni rast počinje u septembru, a zimsko raspadanje počinje u martu, tako
da podaci o CO 2 na južnoj hemisferi pokazuju suprotan obrazac od onog u Mauna Loi. Međutim,
budući da na sjevernoj hemisferi ima mnogo više zemlje i vegetacije nego na južnoj, globalni
sezonski ciklus bliže je usklađen sa sjevernim obrascem.

9
Slika 4. Raspodjela ugljen-dioksida kroz godišnja doba (https://science.nasa.gov/climate-change/)

Metan (CH 4 ) je moćan staklenički gas i drugi je najveći faktor koji doprinosi globalnom zagrijavanju
nakon ugljen - dioksida (CO 2 ). Molekula metana zadržava više topline od molekula CO 2 , ali metan
ima relativno kratak životni vijek od 7 do 12 godina u atmosferi, dok CO 2 može postojati stotinama
godina ili više. Procjenjuje se da je 60% današnjih emisija metana rezultat ljudskih aktivnosti.
Najveći izvori metana su poljoprivreda, fosilna goriva i razgradnja deponijskog otpada. Prirodni
procesi čine 40% emisija metana, a močvare su najveći prirodni izvor. Koncentracija metana u
atmosferi se više nego udvostručila u posljednjih 200 godina. Naučnici procjenjuju da je ovo
povećanje odgovorno za 20 do 30% globalnog zagrijavanja od industrijske revolucije.

Slika 5. Koncetracije metana u atmosferi (Izvor: Podaci iz NOAA, mjereni sa globalne mreže lokacija za
uzorkovanje zraka; https://science.nasa.gov/climate-change/)

Svaka od posljednje četiri decenije bila je sukcesivno toplija od bilo koje decenije koja joj je prethodila
od 1850. godine. Globalna površinska temperatura (temperatura zraka mjerena na 2 m iznad tla) u
prve dvije decenije 21. vijeka (2001.–2020. godina) bila je za 0,99 [0,84 do 1,10] °C viša u poređenju
sa periodom 1850. - 1900. godina. Globalna površinska temperatura bila je za 1,09 [0,95 do 1,20] °C
viša u periodu 2011.–2020. Godina u poređenju sa periodom 1850.–1900. godina, sa većim
povećanjem iznad kopna (1,59 [1,34 do 1,83] °C) nego iznad okeana (0,88 [0,68 do 1,01] °C).

10
 Slika 6. (a) Promjena globalne površinske Slika 7. (b) Promjena globalne površinske
temperature (dekadni prosjek) kako je temperature (godišnji prosjek) posmatrano i
rekonstruisano (1.–2000. godina) i posmatrano simulirano korištenjem ljudskih i prirodnih i samo
(1850.–2020. godina) prirodnih faktora (oba 1850.–2020. godine)

Vjerovatni raspon ukupnog povećanja globalne površinske temperature uzrokovane ljudskim

djelovanjem povećava se od 1850.-1900. godine do 2010.-2019. godine od 0,8°C do 1,3°C, uz najbolju
procjenu od 1,07°C. Vjerovatno je da su dobro izmiješani staklenički plinovi doprinijeli zagrijavanju od
1,0°C do 2,0°C, djelovanje ljudi (uglavnom aerosoli) doprinijeli su hlađenju od 0,0°C do 0,8°C. Prirodni
pokretači su promijenili globalnu površinsku temperaturu od –0,1°C do +0,1°C, a unutrašnja
varijabilnost ju je promijenila za –0,2°C do +0,2°C. Vrlo je vjerovatno da su dobro izmiješani staklenički
plinovi bili glavni pokretač troposferskog zagrijavanja od 1979. godine i vrlo je vjerovatno da je
stratosfersko zagrijavanje uzrokovano uticajem čovjeka. Oštećenje ozona bilo je glavni pokretač
hlađenja donje stratosfere između 1979. i sredine 1990-ih.

Globalne prosječne količine padavina na kopnu su se povećale od 1950. godine, uz bržu stopu rasta
od 1980-ih. Vjerovatno je ljudski utjecaj doprinio obrascu uočenih promjena padavina od sredine 20.
vijeka i vrlo je verovatno da je ljudski uticaj doprinio obrascu uočenih promjena u salinitetu površine
Svjetskog okeana. Oluje na srednjim geografskim širinama vjerovatno su se pomjerile prema polovima
na obje hemisfere od 1980-ih, sa izraženom sezonskom dinamikom trendova.

Ljudski utjecaj je vrlo vjerovatno glavni pokretač globalnog povlačenja glečera od 1990-ih i smanjenja
područja Arktičkog morskog leda između 1979.–1988. godine i 2010.–2019. godine (smanjenje od oko
40% u septembru i oko 10% u martu). Nije bilo značajnog trenda u području Antarktičkog morskog
leda od 1979. do 2020. godine zbog regionalno suprotnih trendova i velike unutrašnje varijabilnosti.
Ljudski uticaj je vrlo vjerovatno doprinio smanjenju proljećnog snježnog pokrivača na sjevernoj
hemisferi od 1950. godine. Vrlo je vjerovatno da je ljudski utjecaj doprinio uočenom površinskom
topljenju leda na Grenlandu. Ali postoje samo ograničeni dokazi o ljudskom utjecaju na gubitak mase
Antarktičkog ledenog pokrivača.

11
Slika 8. Promjena mase Grenlanda od 2002. (Izvor: Mjerenje mase leda pomoću NASA-inih GRACE satelita.
Praznina predstavlja vrijeme između misija; https://science.nasa.gov/climate-change/)

Gotovo je sigurno da se gornji horizont Svjetskog okeana (0–700 m) zagrijao od 1970-ih i vrlo je
vjerovatno da su ljudi glavni pokretači tog procesa. Gotovo je sigurno da su emisije CO 2 uzrokovane
ljudskim djelovanjem glavni pokretač trenutne globalne situacije zakiseljavanja površine okeana.
Poslednjih 10 godina bila je decenija sa najtoplijim Svjetskim okeanom mjereći temperaturu od
najmanje 1800-ih (a vjerovatno i ranije). Prošla, 2023. godina, bila je najtoplija godina od kada se prati
zagrijavanje okeana.

Slika 9. Godišnje procjene zagrijavanja okeana na 2.000 metara dubine

(Izvor: https://science.nasa.gov/climate-change/)

Globalni srednji nivo mora porastao je za 0,20 [0,15 do 0,25] m između 1901. i 2018. godine. Prosječna
stopa porasta nivoa mora bila je 1,3 [0,6 do 2,1] mm godišnje između 1901. i 1971. godine,
povećavajući se na 1,9 [0,8 do 2,9] mm godišnje od 1971. godine do 2006. godine, i dalje povećanje
na 3,7 [3,2 do 4,2] mm godišnje između 2006. i 2018. godine. Ljudski uticaj je bio vrlo vjerovatno glavni
pokretač ovih povećanja od najmanje 1971. godine.

Slika 10. Praćenje nivoa mora satelitima od 1993. godine do danas. (Izvor: Satelitska opažanja nivoa
mora; https://science.nasa.gov/climate-change/)

12
Promjene u kopnenoj biosferi od 1970. godine u skladu su sa globalnim zagrijavanjem: klimatski
pojasevi su se pomjerili prema polovima na obje Zemljine hemisfere, a sezona rasta (vegetacioni
period) se u prosjeku produžavala do dva dana po deceniji od 1950-ih u izvantropima sjeverne
hemisfere.

Globalna promjena klime, osim direktnog uticanja na povećanje katastrofalnih događaja kao što su
uragani i zimske oluje ima i brojne druge posljedice, kao što su uticaji na raspoloživost hrane,
naseljavanje, ljudsko zdravlje, ekosisteme, vodne resurse. Proljeća se javljaju ranije, što ima uticaja na
Zemaljske biološke sisteme uključujući promjene kao što su listanje drveća, migracije ptica i polaganje
jaja i promjene u vrstama biljaka i životinja. U Alpima je na primer uočeno da su određene vrste biljaka
migrirale naviše za jedan do četiri metra po dekadi, a neke vrste biljaka koje su se ranije mogle naći
samo na planinskim vrhovima su potpuno izumrle. Toplija i suhlja ljeta doprinijeće većoj vjerovatnoći
ostvarenja toplotnih talasa i suša s jedne, ali i poplava sa druge strane.

Na to ukazuje studija Bernarda Lehnera i njegovih saradnika sa Univerziteta Kassel u Njemačkoj koja
je objavljena u naučnom časopisu Climatic Change a koja se bavi pitanjima rizika poplava i suša u
Evropi. Integrisana analiza mogućih uticaja klimatskih promjena na na buduće ostvarenje poplava i
suša na kontinentu ukazuje da će u sjevernim i sjeveroistočnim dijelovima Europe u budućnosti dolaziti
do povećane vjerovatnoće od poplava, dok će u južnim i jugoistočnim dijelovima Europe biti povećana
vjerovatnoća pojave suša, pri čemu će se ekstremni događaji poplava i suša javljati sa većom
vjerovatnoćom (procjene su da će se one dešavati na svakih 10 do 50 godina do 2070. godine a njihova
sadašnja učestalost dešavanja je u prosjeku na svakih 100 godina). Ovakva kretanja rezultiraće štetnim
događajima kao što su šumski požari, ali i štete u sektorima kao što su poljoprivreda, unutrašnja
špedicija i snabdijevanje energijom. Pretpostavljeno eskaliranje problema sa sušama i oskudicama
vode biće uzrok smanjenja obradivih površina i povećanja pustinjskih predjela. Takođe, prognoze su
da će cjelokupni Mediteranski basen biti izložen ozbiljnim sušama.

Buduće trendove klimatskih promjena nije moguće sa egzaktnom preciznošću predvidjeti. Za sada se
primjenjuju različiti računarski podržani modeli kojima se primjenom simulacija različitih scenarija
dolazi do zaključaka o mogućim, odnosno vjerovatnim trendovima koji će karakterisati budućnost
života na Zemlji uslovljenu globalnim zagrijavanjem. Na osnovu takvih analiza predviđanja posljedica
klimatskih promjena u budućnosti se kreću u rasponu od opasnih do katastrofalnih. U svakom slučaju,
gotovo je izvjesno da će u budućem periodu doći do daljeg porasta nivoa mora, smanjenja površine
ledenog pokrivača i povećanja temperatura vazduha iznad kopna i mora ukoliko se trend globalnog
zagrijavanja nastavi. Takve promjene uticaće na pojavu sve češćih i u pogledu štetnih posljedica
intenzivnijih tropskih oluja, pojavu sve izraženijih suša i poplava, novih bolesti i geografskog
rasprostiranja postojećih bolesti kao što je malarija, koja već godišnje uzrokuje, u prosijeku, gubitak
oko milion ljudskih života, problema sa proizvodnjom hrane, problema sa vodom, izumiranja
određenih biljnih i životinjskih vrsta.

13