UNIVERZITET U TUZLI

TEHNOLOŠKI FAKULTET
Studijski program: Inženjerstvo zaštite okoline
Usmjerenje: Zaštita na radu (ZNR)
Semestar: Ljetni
Akademska: 2023/24. godina
Godina studija: IV (četvrta)
Predmet: Upravljanje akcidentnim rizicima
Priredio: dr. sc. Edin Hadžimustafić, vanr. prof.

1. CIKLUS UPRAVLJANJA RIZICIMA SA KATASTROFALNIM POSLJEDICAMA

Ciklus upravljanja akcidentnim (nesretan slučaj, nezgoda, havarija prouzrokovana nepažnjom) rizicima
podrazumijeva skup svih aktivnosti, mjera i programa koji se preduzimaju prije, u toku i nakon
akcidenta u cilju njegovog izbjegavanja, smanjenja njegovog uticaja i oporavljanja od pretrpljene štete.
Tri ključne faze u okviru upravljanja akcidentnim rizicima su:

1. Faza prije akcidenta:

Aktivnosti koje se preduzimaju u ovoj fazi imaju za cilj smanjenje potencijalnih i materijalnih gubitaka
u slučaju akcidenta. Na primjer, sprovođenje kampanja za rano upozorenje, ojačavanje postojećih
slabih struktura, pripremanje planova u okviru upravljanja rizicima na nivou domaćinstva i zajednica
itd. Aktivnosti preduzete u ovoj fazi nazivaju se mjere pripravnosti i ublažavanja.

2. Faza tokom trajanja akcidenta:

Podrazumijeva korake koji se preduzimaju radi što efektnijeg zbrinjavanja žrtava i smanjenja nanijete
štete. Aktivnosti preduzete u ovoj fazi nazivaju se mjere trenutnog reagovanja na akcident.

3. Faza nakon akcidenta:

Podrazumijeva preduzimanje inicijative za reagovanje na akcident u cilju brzog oporavka pogođenog

stanovništva neposredno nakon što se akcident odigrao. Ove aktivnosti se nazivaju mjere brzog
reagovanja i oporavka.

Slika 1: Ciklus upravljanja katastrofama

1
Na dijagramu upravljanja akcidentnim rizicima (Sl. 1) istaknute su aktivnosti koje se obično
preduzimaju u okviru dvije grupe mjera: brzog reagovanja i oporavka. Neke od aktivnosti se protežu
kroz obje mjere, dok su druge jedinstvene za određenu fazu.

Mjere ublažavanja i pripreme se odvijaju uporedo sa poboljšanjem upravljanja akcidentima u toku

iščekivanja samog događaja. Pažljivo razmatranje i razvoj planova imaju glavnu ulogu u doprinošenju
poboljšanja mjera pripremljenosti neke zajednice da se što efektnije suoči sa akcidentom. Kada se
akcident dogodi, učesnici timova za upravljanje akcidentnim rizicima iz različitih humanitarnih
organizacija preuzimaju ulogu u trenutnom reagovanju na akcident i dugoročnim fazama oporavka.
Glavne četiri faze upravljanja akcidentima prikazane u nastavku teksta (Sl. 2), ne moraju se uvijek
odvijati pojedinačno, niti ovim redoslijedom; često se faze preklapaju i dužina svake od njih zavisi od
težine i ozbiljnosti akcidenta.

Slika 2. Glavne četiri faze upravljanja akcidentima

Faze upravljanja akcidentima su:

− UBLAŽAVANJE- podrazumijeva minimiziranje negativnih efekata akcidenta. Primjeri:

građevinski propisi, analize ranjivosti, obrazovanje i priprema javnosti...
− PRIPREMLJENOST- podrazumijeva planiranje odgovora. Primjeri: detaljni planovi
pripremljenosti, obuke i vježbe za slučaj opasnosti, sistemi upozorenja...
− REAGOVANJE ILI ODGOVOR- podrazumijevaiu se napori za smanjenje posljedica od hazarda.
− Primjeri: hitno ukazivanje pomoći, potraga za žrtvama i spašavanje
− OPORAVAK- vraćanje zajednice u normalu. Primjeri: medicinska pomoć, privremena
prihvatilišta, montažne kuće, subvencije...

Prirodne katastrofe i akcidenti postoje od kada postoji ljudska vrsta, ali zbog dramatičnog povećanja
njihovog broja i štete koju oni nanose, u skorijoj prošlosti oni su postali uzrok međunarodne
zabrinutosti. Tokom protekle dvije decenije, broj prirodnih katastrofa i akcidenata uzrokovanih
ljudskom aktivnošću se enormno povećao.

1.1. Ublažavanje katastrofa

Implementacija strategije ublažavanja se može smatrati kao dio procesa oporavka ukoliko se ona
inicira nakon nastanka katastrofe. Mjere ublažavanja mogu biti strukturne i nestrukturne. Strukturne
mjere koriste tehnička rješenja, kao npr. nasipi kod poplava. Nestrukturne mjere obuhvataju
zakonodavstvo, planiranje izgradnje i osiguranje. Ublažavanje jeste troškovno najefikasniji metod za

2
redukciju uticaja hazarda, ali nije uvijek i najpogodniji. Neke strukturne mjere ublažavanja mogu imati
nepovoljan uticaj na ekosistem.

1.2. Priprema za katastrofu

U fazi pripreme, razvijaju se planovi za akciju koja slijedi nakon katastrofe. Mjere pripreme obuhvataju:

− Komunikacione planove sa lako razumljivom terminologijom i metodama;

− Obuka hitnih službi i pripremne vježbe;
− Skladištenje zaliha i opreme neophodne za funkcionisanje nakon katastrofe;
− Organizovanje i obuka dobrovoljaca među civilima i razvijanje oranizacija obučenih volontera
(kao što su npr. Hitna pomoć i Crveni krst).

Drugi aspekt pripreme je predviđanje nezgoda, studija o tome koliko se može očekivati smrtnih
slučajeva ili povrijeđenih za svaki slučaj od mogućih događaja. To omogućava planiranje - koji resursi i
gdje treba da budu da bi se moglo reagovati na određenu vrstu događaja tj. katastrofe.

1.3. Odgovor na katastrofu

Faza odgovora uključuje mobilizaciju neophodnih hitnih službi i prve odgovore na katastrofu koja se
dogodila. To su prije svega vatrogasna služba, policija, hitna pomoć. Ove službe mogu biti podržane i
drugim hitnim službama kao što su specijalni timovi za spašavanje i sl. Dobar probni plan, razvijen kao
dio faze pripreme omogućava efikasnu koordinaciju spasilaca tamo gdje su oni neophodni, pretragu i
spašavanje započete u najranijem stadijumu.

1.4. Oporavak od katastrofe

Cilj faze oporavka je da obnovi pogođene regije i vrati ih u prethodno stanje. Razlikuje se od faze
odgovora u svom fokusu - oporavak se koncentriše na pitanja i odluke koje moraju biti donijete. Napori
oporavka se prvenstveno odnose na aktivnosti koje uključuju obnovu uništene imovine, ponovno
zaposlenje i popravku ostale infrastrukture. Važan aspekt efikasnog oporavka je “prozor mogućnosti”
koji se otvara za implementaciju mjera koje bi inače teško bile sprovedene. Građani pogođenih regija
će lakše prihvatiti mjere ublažavanja nakon katastrofe, kada su sjećanja još uvijek svježa, a koje inače
ne bi prihvatili.

2. Parametri rizika

2.1. Procjena rizika

Po najprihvatljivijoj definiciji rizika određenoj međunarodnim standardom, rizik predstavlja

kombinaciju vjerovatnoće događaja i njegovih posljedica. Rizik zavisi od vjerovatnoće ostvarenja kao i
intenziteta posljedica ostvarenja određenog događaja.

Rizik se definiše na sljedeći način:

𝑅𝑅 = 𝑃𝑃 ∙ 𝐶𝐶

3
Gde je:

R - Rizik,

P - Vjerovatnoća nastanka rizika,

C – Posljedice ispoljavanja rizika

Rizik je jednak proizvodu mogućnosti nastanka rizika i posljedici ispoljavanja rizika.

Mogućnost nastanka rizika može biti:

− učestala,
− česta,
− rijetka i
− nikakva.

Posljedice ispoljavanja rizika mogu biti:

− katastrofalne (preduzeće uništeno i izbačeno sa tržišta)

− kritične (preduzeće doživjelo totalnu štetu)
− male (šteta koja je oko 1/10 vrijednosti preduzeća) i
− minorne.

Učestale štete su štete koje nastaju više od jednog puta godišnje i imaju statističke izvještaje.
Česte štete su one štete koje nastaju u periodu od 2 do 5 godina i takođe imaju statističke izvještaje.
Rijetke štete su one štete koje se dešavaju u periodu od 10 do 20 godina.
Štete gde je mogućnost nastanka gotovo nikakva su one koje se dešavaju jednom u sto godina, i više.
One su teoretski moguće i zasnovane su na iskustvima.

U opštem slučaju rizik se može izraziti kao vremensko- prostorna funkcija čitavog niza kompleksnih
parametara:

𝑅𝑅 = 𝑓𝑓(ℎ, 𝑣𝑣, 𝑐𝑐𝑐𝑐, 𝑒𝑒, 𝑟𝑟, … . )

gdje je:

h = hazard

v = ranjivost (vulnerability)

cc = izdržljivost (coping capacity)

e = izloženost (exposure)

r = otpornost (resistance)

Na vjerovatnoću hazardnih pojava možemo uticati, ali u malom broju slučajeva. Ona se iz godine u
godinu sve više povećava. Najveći doprinos smanjenju rizika se može postići u domenu smanjenja
ranjivosti, u bilo kojem od četiri oblika:

− infrastrukturna (physical vulnerability)

− ranjivost životne sredine (environmental vulnerability)
− ekonomska (economic vulnerability)
− socijalna ranjivost (social vulnerability).

4
Komponenta ranjivosti, zajedno sa analizom izloženosti (exposure) se može dovesti u vezu sa mogućim
štetama izazvanim uticajem hazardnih pojava na pojedine sisteme i njihovo funkcionisanje.

Dakle, da bismo adekvatno procijenili rizik, moramo prije svega da prikupimo podatke o hazardnim
pojavama koje posmatramo. Za svaku hazardnu pojavu potrebno je imati što veći broj mjerenja
(istorijskih praćenja) da bi se vjerovatnoća nastanka mogla što tačnije predvidjeti. Po zakonu velikih
brojeva što nam je uzorak veći manje će nam biti odstupanje, a frekvencija pojave tačnija. Sa druge
strane kao važan parametar za procjenu rizika jeste analiza ranjivosti. Veoma je važno imati i podatke
o štetama u što je moguće većem broju, jer se na osnovu tih podataka može iskazati funkcija štete
(ranjivost) na određene jačine hazarda. Na osnovu toga procjena rizika odvija se prema dijagramu:

Slika 3. Procjena rizika

2.1.1. Hazard ili opasnost

Svaka katastrofa počinje sa opasnošću - poznatom ih nepoznatom. Postoji mnogo načina da se

okarakteriše opasnost, na primjer prirodna, tehnička, stvorena ljudskim faktorom, nuklearna,
ekološka... Kategorije su vjerovatno toliko različite koliko je disciplina i sektora obuhvaćeno. Ali ono
što im je zajedničko je potencijal da prouzrokuju ozbiljne, štetne efekte koji su u korijenu svake
nezgode, nesreće ili katastrofe. Opasnost može biti opšta kao 'poplava' ili 'oluja' i kao takva, se može
uvrstiti u grupu potencijalnih štetnih događaja različite jačine. Drugim riječima, opasnost zvana 'oluja'
se odnosi na svaku potencijalnu brzinu vjetra koja se može očekivati u datom regionu. Opasnost se
takođe može formulisati preciznije kao zemljotres jačine 4,3 ili kao uragan 5. kategorije. U tom slučaju
radi se o specfičnom scenariju opasnosti. Jedna bitna osobina opasnosti je da odaje utisak o
vjerovatnoći ili mogućnosti da se dogodi.

Opasnost je prijetnja a ne sam događaj. Svaka opasnost se može manifestovati kroz stvaran štetni
događaj. Drugim riječima, ako se opasnost može mjeriti jedinicama stvarne štete, tada opasnost više
nije opasnost već postaje događaj, nezgoda ili katastrofa. Magnituda ili jačina svake određene
opasnosti je obično vezana za empirijski dobijen period povratka za određeni region. Period povratka
za uragan 5. kategorije je različit za Miami u odnosu na Tokyo. Ako je opasnost označena kao

5
'epidemija', 'suša' ili 'poplava', onda je okarakterisana svim mogućim magnitudama. Kako bi se
kvantitativno odredila opasnost, svaka magnituda se vezuje za određeni period povratka ili njenu
suprotnost - frekvenciju.

2.1.2. Ranjivost

Postoje različiti načini razumijevanja termina ranjivosti, a jedan opšte prihvaćen je da se ranjivost
može definisati kao stepen do kog određeno društvo, struktura, služba ili geografsko područje može
podnijeti određeni hazard na račun svoje prirode i konstrukcije, kao i udaljenost od područja sklonih
hazardnim događajima.

Ranjivost je dinamična, svojstvena odlika svake zajednice (ili domaćinstva, regije, države,
infrastrukture ili drugog elementa rizika), koja sadrži mnoštvo komponenata. Razmjera do koje je
otkrivena određena je ozbiljnošću događaja. Ranjivost ukazuje na potencijal štete i varijabla je koja je
usmjerena ka naprijed ili kako to Canon (2004.) karakteriše: “Ranjivost (za razliku od siromaštva, koje
je mjerilo sadašnjeg statusa) bi trebala uključiti predikativnu osobinu: to bi trebalo biti način
zamišljanja šta se može desiti određenoj populaciji u uslovima određenog rizika i opasnosti”. Odrediti
ranjivost znači postaviti pitanje šta će se desiti ako određeni događaj (događaji) utiče na određene
elemente koji su pod rizikom (npr. društvo). Ranjivost je svojstvena osobina zajednice koja je uvijek
prisutna čak i u mirnom periodu između događaja. Ona se ne uključuje ili isključuje kako događaj dođe
ili ode, već je stalna i dinamična osobina koja se u toku događaja ispoljava određenom mjerom u
zavisnosti od jačine štetnog događaja. To znači da se ranjivost često može mjeriti samo indirektno i
retrospektivno. Za ovakvo indirektno mjerenje kao mjerilo se uzima nastala šteta ili opšte zlo. Ono što
se obično vidi kod posljedica katastrofe nije ranjivost sama po sebi već pričinjena šteta. Sagledavajući
obrazac štete određenog društva bez prethodnog poznavanja magnitude događaja ne dozvoljava
donošenje zaključka o ranjivosti tog društva.

Ranjivost se konstantno mijenja u vremenu i obično je pod uticajem štetnog događaja. Može se
povećati ako je, na primjer, siromaštvo povećano zbog nesreće, tada će sljedeća nesreća imati još
razorniji uticaj na osiromašenu zajednicu. Ranjivost je funkcija osjetljivosti i pripremljenosti sistema
(zajednice, domaćinstva, zgrade, infrastrukture, nacije itd.). Ona je nezavisna od bilo koje određene
jačine pojedinih prirodnih događaja, ali zavisi od konteksta u kojem se pojavljuje.

Kompleksnost ranjivosti nije određena samo mnoštvom dimenzija već i činjenicom da je ona zavisna
od lokacije i da joj se parametri mijenjaju sa geografskim parametrima. Parametri koji određuju
ranjivost su različiti za nivo domaćinstva, zajednice i države. Po ekonomskoj dimenziji za nivo
domaćinstva, parametri kao što su iznos i raznovrsnost prihoda svakog pojedinca su relevantni, dok su
na nivou države, stopa inflacije i bruto domaćeg proizvoda primjereniji. Ograničenja teorije ranjivosti
u vezi sa kompleksnom i dinamičnom realnošću date su u knjizi Dirjog Niravana: „Razumijevanje
ranjivosti’. On tvrdi da je “Ranjivost suviše komplikovana da bi se mogla generalizovati kao model ili
okvir. Postoji mnogo dimenzija: ekonomska, demografska, politička i psihološka. Postoje mnogi faktori
koji čine ljude ranjivim: ne samo raspon neposrednih uzroka već - ako neko detaljno analizira temu -
takođe je u korijenu uzroka... Istrage o ranjivosti su istrage o radovima ljudskog društva, a ljudsko
društvo je kompleksno - toliko kompleksno i različito da će svaki pokušaj da se ono ograniči ili svrsta
pod ucrtani poredak , kategoriju i definiciju lako propasti. Ono je takođe dinamično, u stanju
konstantnih promjena i zato što je kompleksno i različito, svi elementi u okviru društva se mijenjaju,
tako da se ove promjene pojavljuju u različitim dijelovima društva, na različite načine i u različito
vrijeme”. Sa optimističke tačke gledišta, svaka analiza ranjivosti zahtijeva prilagođavanje specifičnim

6
zadacima i mjerilima. Profesionalci u tom polju moraju biti svjesni da postoje različiti odgovori na
pitanja o ranjivosti.

2.1.2.1. Procjena ranjivosti

Procjena ranjivosti se radi obzirom na domaćinstvo, grupu ljudi, zajednicu, ili državu u odnosu na
različite vrste hazardnih pojava. Nakon što se ranjivost procijeni određuju se norme, regulativa i
programi podizanja svijesti sa krajnjim ciljem da se postojeća ranjivost redukuje i minimizira njeno
buduće generisanje. Tipičan primjer za ovo može biti utvrđivanje i obavezujuća primjena građevinskih
propisa kod izgradnje objekata, čime se čine naselja ili gradovi manje ranjivim obzirom na hazarde kao
što su zemljotres ili klizišta. Ovakvi propisi imaju za cilj promovisanje održivog razvoja.

U kontekstu globalnih promjena Polsky (2003), iz Belfer centra za nauku i međunarodne odnose sa
Harvard univerziteta je predložio procjenu ranjivosti u osam koraka, i to su:

− definisati područje od interesa,

− razumjeti područje istraživanja i njegove sadržaje,
− pretpostaviti ko je ranjiv i u odnosu na šta,
− razviti uzročni model ranjivosti,
− pronaći indikatore koji će predstavljati komponente ranjivosti,
− odrediti težinske faktore i kombinovati indikatore,
− procijeniti buduću ranjivost, i
− objaviti rezultate.

Indeksiranje ranjivosti

BBC model analize procjene ranjivosti nastao je kako bi se odgovorilo na neka najčešće postavljana
pitanja: kako povezati ranjivost, ljudsku bezbjednost i održivi razvoj; potrebe za holističkim pristupom
u procjeni rizika sa katastrofalnim posljedicama kao i šire rasprave o razvoju jedinstvenog modela za
mjerenje degradacije životne sredine u kontekstu održivog razvoja.

Unutar BBC modela definisane su tri glavne dimenzije u okviru kojih bi ranjivost trebalo da bude
identifikovana i definisana: životna sredina, društvo i ekonomija. Životna sredina u ovom smislu je u
vezi sa „izloženošću i fizičkom osjetljivošću“, „socijalnom i ekonomskom krhkošću“ i „nedostatkom
otpornosti ili sposobnosti suočavanja i oporavka“. Takođe, ovaj model pravi razliku između odgovora
prije nego što se rizik i katastrofa manifestuju (t = 0) i odgovora koji je potreban kada se rizik i
katastrofa dogode (t = 1). To znači da, u toku katastrofe krucijalnu ulogu ima upravljanje vanrednim
situacijama i odgovor na katastrofu, dok bi redukcija ranjivosti trebalo da dobije na važnosti u fazi
pripremljenosti, a ne kada već dođe do ostvarenja rizika.

BBC model, kroz povezivanje održivog razvoja i redukcije ranjivosti ističe potrebu pridavanja važnosti
razmatranjima životne sredine (Sl. 4). Organizacijski i institucionalni aspekti su takođe veoma važni,
kao što su i fizičke ranjivosti, i oni bi trebalo da budu analizirani u okviru tri glavne sfere: ekonomske,
društvene i sfere životne sredine. Osim toga, ovaj model pronalazi da se rješenje problema ranjivosti
može dobiti analizom mogućih gubitaka i nedostataka određenih elemenata koji su izloženi riziku (
npr. društvene grupe ) i njihove sposobnosti suočavanja kao i potencijalnih koraka intervencije, a sve
to unutar tri prethodno pomenute ključne oblasti. Na ovaj način se ukazuje na činjenicu da je veoma

7
važno biti proaktivan u cilju smanjenja ranjivosti, prije nego što određeni događaj nanese štetu
društvu, ekonomiji i životnoj sredini.

Ukazujući na različite elemente i veze, sa posebnim naglaskom na ključne elemente ranjivosti, BBC
model predlaže strategije za redukciju rizika, dok sistemi intervencije ističu mjere za redukciju
ranjivosti i mjere za smanjenje učestalosti i dimenzija događaja, kao što su poplave, suše ili klizišta koji
su posljedica hazarda prirodnog porijekla.

Dok neki pristupi gledaju na ranjivost prvenstveno u smislu gubitaka života i ekonomske štete, BBC
model pronalazi različite tipove ranjivosti u socijalnoj, ekonomskoj i sferi životne sredine. Ove tri sfere
definisane su kao osnovni stubovi održivog razvoja.

Konačno, BBC model pokazuje da postoje dvije opcije umanjenja ranjivosti (t = 0) i (t = 1 ). U ovom
kontekstu izuzetno je važno ne čekati da se naredna katastrofa dogodi, već uzeti u obzir prilike za
redukciju ranjivosti prije nego što se rizik pretvori u katastrofu. Iako je način upravljanja katastrofama
veoma važan, ovaj model ističe važnost prepoznavanja opasnosti i preduzimanja odgovarajućih mjera
prije nego što dođe do njihovih ostvarenja (t = 0).

Slika 4. BBC model procjene ranjivosti

Sa posebnim osvrtom ranog upozorenja na političkom nivou, od izuzetnog je značaja naglasiti potrebu,
da se prilikom svakodnevnog donošenja odluka, ranjivost uzima u obzir. Napredovanje katastrofa i
sposobnosti hitnog reagovanja (t = 1), predstavljaju samo jedan dio i obično se, u realnom životu,
nalaze na kraju lanca. Umjesto ovakve situacije, potrebno je shvatiti važnost da se gleda unaprijed i
proaktivno djeluje (spremnost, ublažavanje) kako bi se ranjivost smanjila.

Na primjer, poznato je da investiranje u ublažavanje uticaja i spremnost za određeni događaj ima

mnogo veći efekat nego ulaganje sredstava potrebnih za pomoć i oporavak, nakon katastrofalnog
događaja.

8
 2.1.3. Izloženost

Zajedno sa ranjivošću i opasnošću, izloženost je još jedan preduslov postojanja rizika i katastrofe.
Izloženost podrazumijeva broj ljudi i/ili drugih elemenata pod rizikom koji mogu biti pogođeni
određenim događajem. U nenaseljenim područjima ljudska izloženost je jednaka nuli. Bez obzira koliko
će oluja ili uragana pogoditi nenaseljeno ostrvo, ljudska izloženost, a samim tim i rizik od gubitka
ljudskih života, biće nula. Dok ranjivost određuje ozbiljnost uticaja događaja na elemente pod rizikom,
izloženost je ta koja određuje konačnu visinu štete ili oštećenja. Dakle, u svojoj ekonomskoj dimenziji,
ranjivost je prikazana kroz projekciju da će, u datom događaju, porodica vjerovatno imati gubitak od
50% u svojim primanjima. Koliko porodica će bit pogođeno u gubitku od 50% pokazuje se kroz
izloženost. U najjednostavnijem primjeru, siromaštvo zajednice će odrediti stepen kojim će zajednica
biti pogođena događajem određene magnitude, a broj članova zajednice će predstavljati izloženost. U
tom smislu prenaseljeno područje je podložno većem riziku u odnosu na rijetko naseljeno, ako su svi
ostali uslovi jednaki.

2.1.4. Sigurnost (izdržljivost i otpornost)

U stvarnom životu pričinjena šteta ne zavisi samo od opasnosti, ranjivosti i izloženosti, već i od
sigurnosti određenih elemenata koji su izloženi nekoj opasnosti. U literaturi, većina definicija ukazuje
na veliko preklapanje između izdržljivosti i otpornosti i često se koriste kao sinonimi. Ova dva
parametra sigurnosti veoma je teško razdvojiti. Za sigurnost se iz tog razloga može i reći da je funkcija
izdržljivosti i otpornosti. Izdržljivost se sastoji iz takvih strategija i mjera koje utiču direktno na štetu
tokom događaja ublažavanjem ili suzbijanjem udara ili obezbjeđivanjem olakšanja, kao i prilagodljive
strategije koje mijenjaju ponašanje ili aktivnosti kako bi izbjegli štetne efekte. Znači ako se ostvari neki
hazard, to koliko je neki sistem izdržljiv zavisi od toga šta smo preuzeli da se nosimo sa tom opasnošću.
Tu bi na prvom mjestu bili inženjerski poduhvati za gradnju, zatim kod poplava - da li postoje pumpe
za brzo izbacivanje vode itd.. Otpornost se prije svega odnosi na to da li je sistem otporan na opasnost
koja prijeti. Ako smo na primjer napravili vakumska vrata, poplava je svuda oko nas, ali ne može da
uđe u objekat. Takođe se pod otpornošću smatraju i nasipi koji su izgrađeni na pojedinim dijelovima
koji povećavaju otpornost na poplavu.

Složeno pitanje koje proizilazi iz ove definicije je da li ranjivost obuhvata izloženost i otpornost ili su
oni razdvojeni i suprotni termini? Odgovor zavisi od toga kako definišemo nezgodu i štetu koje su
nastale. Ako je obim nezgode ili štete definisan i trajanjem nepovoljih uticaja i ponavljanjem udara na
ljudski standard, ekonomiju ili svjesnost, tada ranjivost mora da uključi izdržljivost i otpornost. Ovaj
zaključak proizilazi iz postulata da ranjivost opisuje osjetljivost prema nezgodi ili šteti.

2.1.5. Rizik posmatran kroz komponentu ranjivosti

Rizik se kao i ranjivost mjeri očekivanom štetom. Kako je moguće razdvojiti ova dva termina? Rizik
uvijek uključuje predstavu o mogućnosti da se nešto desi. Dakle informacija tipa “kada” ili “koliko
često” ukazuju da se govori o riziku. Ovo može biti obuhvaćeno u konstantnoj vezi između štete i
frekvencije ili samo u definiciji povratnog perioda za određeni scenario događaja. Dok ranjivost govori
o posljedicama mogućeg štetnog događaja, rizik nam daje informacije o tome koliko često ili sa kojom
vjerovatnoćom možemo očekivati ovakav scenario.

Na primjer: informacije o očekivanim gubitcima događaja za vrijeme koga nivo vode prelazi 5 m iznad
normalnog ukazuje na opasnost i ranjivost. Informacija o očekivanim gubicima za događaj dug 200
godina, za vrijeme kojeg nivo vode dostiže 5 m iznad normalnog, ukazuje na rizik. Drugim riječima:

9
projekcija posljedica poplavnog talasa visine 15 m je važna, ali kako bi se donijele odluke o upravljanju
tokom katastrofe, neophodno je znati koliko često se taj događaj može očekivati. Odluke o upravljanju
tokom katastrofe su bazirane na riziku a ne samo na opasnosti. Uprkos svim poznatim bazama
podataka historijskih događaja, one ipak daju neka rješenja za stvaranje veze između magnitude i
frekvencije tokom spektra magnituda događaja. Veza između magnitude i frekvencije može biti važno
sredstvo za proces donošenja odluka uzimajući u obzir nivo prihvatljivog rizika. Menadžeri koji su
odgovorni za upravljanje katastrofama moraju da odluče na koju vrstu događaja zajednica treba da
bude pripremljena. Najbezbjednije je da se pripremi za najgori mogući događaj, ali je to često
ekonomski nemoguće; takvi visoki nivoi zaštite se jednostavno ne mogu priuštiti, a korist od svega
toga ne može da opravda izdatke. Takođe, održavanje i spremnost ne mogu se urediti na tako dug
vremenski period zato što se može očekivati nastanak najvećeg događaja poslije dugog niza godina
trpljenja posljedica.

Da zaključimo, rizik predstavljamo kao funkciju opasnosti i ranjivosti, izloženosti, izdržljivosti i

otpornosti. Za donošenje odluka, najbitnije su informacije o mogućnosti nastanka događaja. Često je
istorijska dokumentacija nedovoljna da obezbijedi pouzdanu vezu između magnitude i frekvencije za
određenu opasnost i region. Na kraju krajeva i klimatske promjene su počele da narušavaju ove veze.
To se može vidjeti na primjeru Njemačke gdje se događaj sa povratnim periodom od 100 godina na
Rajni i Dunavu morao revidirati kao 20 - ogodišnji ili čak kao 10 - ogodišnji događaj (Alt, 2002). Ili u SAD
gde je rijeka Misuri od 1946. godine 6 puta plavila, a gdje je povratni period trebalo da bude 100 godina
(Abright Seed Company, 1998). Greška prirode ili stvarna tendencija? Teško je odlučiti. Mnogo
naučnika se složlio da je tendencija ozbiljno podržana podacima. U situacijama nesigurnosti bilo bi
odgovarajuće da se držmo principa predostrožnosti. Nakon svega, ako nismo pripremljeni da se
nosimo sa trenutnom rizičnom situacijom, kako ćemo dorasti i prilagoditi se pogoršanoj situaciji
nastaloj uslijed klimatskih promjena.

10