Knjige.

Club Books

Naslov izvornika
After I Do

TAYLOR JENKINS REID

DOK NAS BRAK

NE RASTAVI
Prevela s engleskoga
Jelena Pataki

Zagreb, listopad 2021.

prvo izdanje

2
 Knjige.Club Books

Mindy Jenkins i Jakeu Jenkinsu

(Neka ovo bude konačna presuda o tome da ja imam
najbolja stopala u obitelji.)

3
 Knjige.Club Books

besraman, prid.

Stajao bih ti ravno pred nosom, a ti bi izišla iz kupaonice i ostavila otvorenu

pastu za zube.

David Levithan, The Lover’s Dictionary

4
 Knjige.Club Books

prvi dio

KAMO NESTAJE LJUBAV?

5
 Knjige.Club Books

NA PARKIRALIŠTU SMO STADIONA L. A. DODGERSA I RYAN JE OPET ZABORAVIO

gdje smo ostavili automobil. Uporno mu govorim da je u dijelu C, ali ne vjeruje
mi.
“Ne”, kaže po deseti put. “Sjećam se točno da sam skrenuo desno kad smo
stigli, a ne lijevo.”
Nevjerojatno je mračno i put nam obasjavaju tek rasvjetni stupovi sa
svjetiljkama u obliku divovskih bejzbolskih loptica. Pogledala sam znak kad smo
bili parkirali.
“Krivo se sjećaš”, kažem ja, otresito i živčano. Predugo smo ovdje i mrzim
kaotičnost stadiona Dodgersa. Ljeto je i noć je topla, pa sam zahvalna barem na
tome, ali deset je navečer i ostatak navijača slijeva se s tribina, zbog čega se
prepiremo usred rijeke plavo-bijelih dresova. I to traje već dobrih dvadeset
minuta.
“Ne sjećam se krivo”, kaže on dok hoda ispred mene i ni ne trudi se pogledati
me dok govori. “Ti loše pamtiš.”
“A, tako znači”, podrugljivo odvratim. “Samo zato što sam jutros izgubila
ključeve, odjednom sam glupa?”
Okrene se i pogleda me, a ja iskoristim taj trenutak da ga pokušam sustići.
Parkiralište je brdovito i strmo. Spora sam.
“Da, Lauren, upravo sam to rekao. Rekao sam da si glupa.”
“Pa mislim, u principu i jesi. Rekao si da znaš o čemu govoriš, kao da ja
nemam pojma.”
“Samo mi pomozi naći vražji auto pa da možemo kući.”
Ne odgovorim mu. Samo ga slijedim dok se sve više i više udaljava od dijela
C. Nije mi jasno zašto želi kući. Ništa od toga kod kuće neće biti nimalo bolje.
Nije već mjesecima.
Hoda u dugačkom i širokom krugu, penje se i spušta brežuljcima parkirališta
pred stadionom. Ja ga pratim u stopu, čekam s njim na pješačkim prijelazima,
prelazim ih njegovim tempom. Ništa ne govorimo. Ja razmišljam o tome koliko
želim urlati na njega. Razmišljam kako sam i sinoć htjela urlati na njega. Kako ću
vjerojatno i sutra htjeti urlati na njega. Pretpostavljam da on razmišlja otprilike
isto. A opet, oko nas je sasvim mirno, naše misli ne narušavaju tišinu.

6
 Knjige.Club Books

U posljednje vrijeme našim večerima i vikendima često vlada napetost,

napetost koja popušta tek kada se pozdravimo na odlasku iz kuće ili u krevet.
Kad se prvotna gužva na izlasku s parkirališta raščisti, mnogo je lakše vidjeti
gdje smo mi i gdje nam je automobil.
“Eno je”, kaže Ryan i pritom se ne trudi dodatno me uputiti prstom. Okrenem
glavu i pogledam kamo i on. Eno je. Naše male crne Honde.
Točno na dijelu C.
Nasmiješim mu se. Nimalo ljubazno.
On mi uzvrati osmijehom. Ni njegov nije ljubazan.

7
 Knjige.Club Books

PRIJE JEDANAEST I POL GODINA

BILA SAM NA POLOVICI DRUGE GODINE FAKULTETA. BRUCOŠKA GODINA BILA MI JE

samotna. Sveučilište u Kaliforniji nije bilo primamljivo kao što sam mislila kada
sam se prijavljivala. Nije mi bilo lako upoznati nove ljude. Vikendima sam često
išla kući vidjeti svoje. Dobro, zapravo sam išla kući vidjeti Rachel, svoju mlađu
sestru. Mama i mlađi brat Charlie bili su sporedni u toj priči. Rachel je bila osoba
kojoj sam sve govorila. Ona mi je nedostajala dok bih sama jela u menzi, a
jela sam sama u menzi češće nego što sam htjela priznati.
S devetnaest godina bila sam mnogo sramežljivija nego sa sedamnaest, kad
sam maturirala među najboljima u razredu i kada me u ruci hvatao grč od
potpisivanja brojnih godišnjaka. Mama me cijelu prvu godinu fakulteta ispitivala
želim li se prebaciti. Ponavljala je da je u redu potražiti neko drugo mjesto, ali ja
nisam htjela. Sviđala su mi se predavanja. “Samo se još nisam snašla”, rekla bih
joj kada god me pitala. “Ali hoću. Snaći ću se.”
Počela sam se snalaziti kad sam se zaposlila u pisarnici. Navečer bi ondje
uglavnom bila ja s još jednom ili dvije osobe, i ta mi je dinamika savršeno
odgovarala. Male su skupine bile moje područje. Dolazila bih do izražaja kad se
nisam morala boriti za riječ. I nakon nekoliko mjeseci rada u pisarnici polako sam
počela upoznavati mnoštvo ljudi.
Neki su mi se jako svidjeli. A nekima sam se i ja jako svidjela. Kad smo te
godine za Božić otišli kućama, jedva sam čekala povratak u siječnju. Nedostajali
su mi prijatelji.
Kad smo se vratili na nastavu, dobila sam nov raspored i počela posjećivati
nekoliko zgrada u kojima dotad nisam bila. Uzimala sam predmete iz psihologije
jer sam većinu temeljnih predmeta prošla. I zbog toga novog rasporeda počela
sam nalijetati na istog tipa kamo god sam pošla. U teretani, u knjižari, u dizalima
fakultetske zgrade Franz Hali.
Bio je visok i plećat. Imao je snažne ruke i nabrekle bicepse koji su mu jedva
stali u rukave. Kosa mu je bila svijetlosmeđa, a lice često upućivalo na više dana
između brijanja. Uvijek je bio nasmiješen, uvijek je s nekim razgovarao. Čak i
kada bih ga vidjela da hoda sam, odisao je samopouzdanjem kao da obavlja
nekakav važan zadatak.

8
 Knjige.Club Books

Čekala sam u redu pred menzom kada smo konačno progovorili jedno s
drugim. Već sam drugi dan nosila istu sivu majicu, pa mi je, kada sam ga uočila
malo dalje u redu, palo na pamet da bi mogao primijetiti.
Provukao je studentsku iskaznicu za ulazak, ali se zadržao iza prijatelja i
nastavio razgovarati s tipom koji je provlačio iksice. Kad sam stigla na početak
reda, prestao je razgovarati s njim i pogledao me.
“Je l’ ti to mene pratiš?” rekao je i pritom me gledao ravno u oči, nasmiješen.
Odmah sam se posramila i pomislila da on to vidi.
“Oprosti, glupa fora”, rekao je. “Samo te u posljednje vrijeme svuda viđam.”
Opet sam uzela svoju iskaznicu. “Mogu s tobom?”
“Može”, rekla sam. Trebala sam se naći s prijateljima iz pisarnice, ali ih nigdje
nisam vidjela. A on je bio sladak. To me najviše pridobilo. Bio je sladak.
“Kamo ćemo?” upitao me. “Koji red?”
“Idemo do jela s roštilja”, odgovorila sam. “To jest, ako ćeš u isti red kao ja.”
“Savršeno, zapravo. Umirem od želje za pljeskavicom s topljenim sirom i
lukom.”
“Dakle, jela s roštilja.”
Dok smo stajali u redu, uglavnom smo šutjeli, ali on se svim silama trudio
zapričati me.
“Ryan Lawrence Cooper”, rekao je i pružio mi ruku. Nasmijala sam se i
prihvatila je. Imao je čvrst stisak. Stekla sam jasan dojam da, ako ne želi da tome
rukovanju dođe kraj, ja tu ništa ne mogu. Toliko mu je snažno ruka djelovala.
“Lauren Maureen Spencer”, rekla sam. Pustio me.
Zamišljala sam ga kao ugodnog i samouvjerenog, staloženog i šarmantnog, i
donekle je bio sve to. No tijekom razgovora kao da se malo gubio, nesiguran u to
što bi rekao. Taj slatki tip koji mi je djelovao sigurnije u sebe nego što bih ja ikada
mogla biti ispao je... običan čovjek. Bio je samo zgodna i vjerojatno duhovita
osoba koja se osjeća dovoljno ugodno u svojoj koži da se činilo kako
svijet razumije bolje od nas ostalih. A zapravo nije. Bio je baš poput mene. I
odjednom mi se zbog toga svidio mnogo više nego što sam bila svjesna. I tada me
uhvatila trema. Osjetila sam leptiriće u trbuhu. Dlanovi su mi se oznojili.
“Nego, u redu je, smiješ priznati”, rekla sam u pokušaju da ispadnem
duhovita. “Ustvari ti uhodiš mene.”
“Priznajem”, rekao je on, a onda brzo promijenio priču. “Ne! Naravno da ne.
Ali primijetila si, zar ne? Odjednom kao da si na svakom koraku.”
“Ti si na svakom koraku”, odvratila sam i pomaknula se naprijed zajedno s
redom. “Ja sam uvijek na istim mjestima.”
“Hoćeš reći, uvijek si na istim mjestima kao ja.”
“Možda smo samo kozmički povezani”, našalila sam se. “Ili imamo slične
rasporede. Mislim da sam te prvi put vidjela u dvorištu kampusa. Ja sam ondje
9
 Knjige.Club Books

ubijala vrijeme između Uvoda u psihologiju i Statistike. Sigurno si uzeo predmet

u otprilike to vrijeme u južnom dijelu kampusa, zar ne?”
“Upravo si mi nesvjesno otkrila dvije stvari, Lauren”, odvratio je Ryan,
smiješeći se.
“A da?”
“Aha.” Kimnuo je. “Sporedno je to što sada znam da studiraš psihologiju i
koja dva predmeta slušaš. Da te uhodim, ta bi informacija bila zlata vrijedna.”
“Okej.” Kimnula sam. “Iako, da si imalo solidan u uhođenju, već bi to znao.”
“Nema veze, uhođenje je uhođenje.”
Konačno smo dospjeli na početak reda, ali Ryan kao da je bio usredotočeniji
na mene nego na činjenicu da je vrijeme za naručivanje. Skrenula sam pogled s
njega tek toliko da naručim večeru. “Može grilani sendvič sa sirom, molim?”
pitala sam kuhara.
“A ti?” kuhar je upitao Ryana.
“Pržena pljeskavica s lukom i puno sira”, rekao je Ryan pa se nagnuo i
rukavom mi slučajno okrznuo podlakticu, na što sam osjetila kao da me pecnula
struja.
“A drugo?” upitala sam.
“Ha?” odvratio je Ryan i ponovno me pogledao, već zaboravivši o čemu smo
razgovarali.
“Rekao si da sam ti otkrila dvije stvari.”
“Aha!” Nasmiješio se i povukao svoj poslužavnik do mojega na pultu. “Rekla
si da si me primijetila u dvorištu.”
“Istina.”
“Ali ja tebe tada nisam vidio.”
“Dobro...” rekla sam. Nisam shvaćala na što cilja.
“Pa, u principu si ti prva primijetila mene.”
Nasmiješila sam mu se. “Touche”, rekla sam. Kuhar mi je pružio grilani
sendvič sa sirom. Ryanu je pružio njegovu pljeskavicu s lukom i sirom. Uzeli smo
poslužavnike i zaputili se do aparata sa sokovima.
“Pa,” rekao je Ryan, “budući da si ti lovac u ovoj priči, valjda moram čekati
da me pozoveš na spoj.”
“Molim?” upitala sam, negdje na granici šoka i srama.
“Gle,” rekao je, “znam ja biti vrlo strpljiv. Znam da moraš skupiti hrabrost,
moraš pronaći način da mi se obratiš, moraš to izvesti tako da djeluje skroz
ležerno.”
“A-ha”, odvratila sam. Posegnula sam za čašom i gurnula je pod aparat za led.
Aparat je zarikao pa ispljunuo tri mizerne kockice leda. Ryan je stao pokraj mene

10
 Knjige.Club Books

i rukom zveknuo bočnu stranu aparata, nakon čega mi se u čašu stuštila lavina
leda. Zahvalila sam mu.
“Ništa. Nego, što kažeš na ovo?” predložio je Ryan. “Kako bi bilo da
pričekam do sutra navečer, u šest? Nađemo se u predvorju Hendrick Halla. Izvest
ću te na hamburger i možda sladoled. Pričat ćemo. A onda me možeš pozvati na
spoj.”
Nasmiješila sam se.
“Drukčije nema smisla”, rekao je. “Ti si mene prva primijetila.” Bio je vrlo
šarmantan. I svjestan toga.
“Okej. Samo, jedno pitanje. Tamo u redu”, rekla sam upirući prstom u tipa za
studentske iskaznice. “O čemu si razgovarao s njim?” Pitala sam ga jer sam bila
prilično sigurna da znam odgovor, i željela sam da ga on kaže.
“S tipom koji provlači iksice?” nasmiješeno je upitao Ryan, svjestan da sam
ga ulovila na djelu.
“Aha, samo me zanima o čemu ste vas dvojica mogla razgovarati.”
Pogledao me ravno u oči. “Rekao sam: Pravi se da razgovaramo. Moram
dobiti na vremenu dok ona cura u sivoj majici ne stigne ovamo.’”
Ono peckanje od maloprije sada me proparalo poput strujnog udara. Zahvatilo
mi je cijelo tijelo. Osjećala sam ga u jagodicama i sve do nožnih prstiju.
“Hendrick Hall, sutra. U šest”, rekla sam kao potvrdu da ću biti ondje. Iako
mislim da smo dotada već oboje znali da žarko želim biti ondje. Željela sam da
tada i ondje postanu sada i ovdje.
“Nemoj zakasniti”, rekao mi je s osmijehom i već se udaljavao.
Spustila sam svoj sok na poslužavnik i ležerno prošla menzom. Sjela sam
sama za stol jer još nisam bila spremna za susret s prijateljima. Nisam uspijevala
skinuti osmijeh s lica.

U pet do šest već sam bila u predvorju Hendrick Halla.

Čekala sam nekoliko minuta i pritom se trudila pretvarati da jedva ne čekam
nekoga.
Bio je to spoj. Pravi spoj. Nije bilo kao ono kad te dečki pozovu da s njima i
njihovim prijateljima u petak navečer ideš na neku zabavu za koju su čuli. Nije to
bilo kao kad te tip koji ti se sviđao u srednjoj, tip kojeg poznaješ od osmog
razreda, konačno poljubi.
Bio je to pravi spoj.
Što sam mu mislila reći? Jedva sam ga poznavala! Što ako mi smrdi iz usta ili
bubnem nekakvu glupost? Što ako mi se maškara razmazala pa cijelu večer
budem izgledala kao rakun a da pritom nemam pojma?
Uspaničila sam se i htjela se pogledati u prozorskom staklu, ali je Ryan upravo
tada ušao u predvorje.
11
 Knjige.Club Books

“Opa”, rekao je kada me ugledao. U tom trenutku više se nisam brinula da u

nekom smislu možda izgledam nesavršeno. Nisam se brinula zbog svojih
kvrgavih ruku ni tankih usnica. Umjesto toga pomislila sam na sjaj svoje
tamnosmeđe kose i sivkast odsjaj svojih plavih očiju. Pomislila sam na svoje
dugačke noge kada sam vidjela kako Ryanov pogled pada na njih. Bila sam sretna
što sam ih odlučila pokazati u crnoj pripijenoj haljinici te majici s kapuljačom i
patentnim zatvaračem. “Super izgledaš”, nastavio je. “Sigurno ti se jako sviđam.”
Nasmijala sam se njegovom osmijehu. On je nosio traperice i majicu kratkih
rukava pod jaknom od flisa s logom sveučilišta.
“A ti se sigurno jako trudiš sakriti koliko seja tebi sviđam”, odgovorila sam.
Osmijeh koji mi je tada uputio bio je drukčiji nego svi dotadašnji. Nije mi se
smiješio kako bi me šarmirao. Ja sam šarmirala njega.
Godio mi je taj osjećaj. I to jako.

Dok smo jeli hamburgere, ispitivali smo jedno drugo odakle smo i što želimo u
životu. Razgovarali smo o predmetima koje slušamo. Shvatili smo da smo
prethodne godine imali istog nastavnika Govorništva.
“Profesor Hunt!” rekao je Ryan i zazvučao gotovo nostalgično spram starijega
čovjeka.
“Nemoj mi reći da si volio profesora Hunta!” odvratila sam. Nitko nije volio
profesora Hunta. Čovjek je bio zanimljiv otprilike kao kartonska kutija.
“Zašto ga ne bih volio? Drag je. Uljudan je! To je jedan od rijetkih predmeta
iz kojih sam tog semestra imao peticu.”
Ironično, Govorništvo je bilo jedini predmet iz kojeg sam ja tog semestra
imala četvorku, ali sam imala osjećaj da bih ispala umišljena da sam to istaknula.
“To mi je bio najgori predmet”, rekla sam. “Javni nastupi nisu moja jača
strana. Bolje mi idu istraživanja, seminari, testovi s više ponuđenih odgovora. Ne
znam se baš najbolje služiti jezikom.”
Izgovorivši to, pogledala sam ga i osjetila da su mi se obrazi zajapurili. Vrlo
je nezgodno izjaviti takvu rečenicu na spoju s nekim koga jedva poznaješ.
Prestravila sam se da će mi se smijati zbog toga, ali nije. Pretvarao se da ništa nije
primijetio.
“Djeluješ mi kao cura koja ima same petice”, rekao je, na što mi je strašno
laknulo. Nekako je uspio taj pomalo neugodni trenutak okrenuti u moju korist.
Ponovno sam se zarumenjela, samo sada iz drugog razloga. “Pa, nisam loša”,
rekla sam. “Ali svaka ti čast na petici iz Govorništva. Nije lako dobiti peticu iz
tog predmeta.”
Ryan je slegnuo ramenima. “Mislim da sam samo jedan od onih kojima leže
javni nastupi. Ono, ne bojim se velike publike. Mogao bih bez ikakve nelagode

12
 Knjige.Club Books

govoriti pred prostorijom punom ljudi. Trema me uhvati u razgovorima jedan na

jedan.”
Osjetila sam kako naginjem glavu u stranu, vidno znatiželjna. “Ne djeluješ mi
kao tip kojeg hvata trema dok priča u bilo kojoj situaciji”, rekla sam. “Bez obzira
na broj ljudi.”
Nasmiješio mi se jedući zadnji zalogaj svojeg hamburgera. “Ne daj da te moja
nonšalantnost zavara”, rekao je. “Znam da sam strahovito zgodan i vjerojatno
najšarmantniji tip kojeg si u životu upoznala, ali postoji razlog zašto mi je toliko
trebalo da pronađem način da razgovaram s tobom.”
Taj tip, tip koji djeluje kao pravi frajer, kaže da mu se sviđam. Da ima tremu
zbog mene.
Nisam sigurna da postoji osjećaj i približno sličan onome kada doznaš da
osoba zbog koje ti imaš tremu, ima tremu zbog tebe.
To ti ulijeva hrabrost. Ulijeva ti samopouzdanje. Da je ti osjećaj da možeš
ostvariti sve što poželiš.
Nagnula sam se preko stola i poljubila ga. Poljubila sam ga usred zalogajnice,
a rukav moje majice s kapuljačom slučajno je upao u posudicu kečapa. Nije to bio
savršeno isplaniran poljubac, ni u kojem smislu. Nisam ga pogodila točno u usta,
već pomalo sa strane. I bilo je očito da sam ga iznenadila, zato što se prije
prepuštanja načas sledio. Imao je okus po soli.
Kad sam se odmaknula, tek mi je tada sinulo što sam upravo učinila. Dotada
nikada nikog nisam prva poljubila. Uvijek su mene ljubili. Uvijek sam uzvraćala
poljubac.
Pogledao me, zbunjen. “Mislio sam da je to moj zadatak”, rekao je.
Poželjela sam propasti u zemlju od srama. Takve sam stvari kao klinka čitala
u OK!-jevoj rubrici najvećih blamova. “Znam”, rekla sam. “Oprosti. Strašno mi
je... Ne znam zašto sam...”
“Oprosti?” šokirano je upitao. “Ne ispričavaj se. To je bio možda najbolji
trenutak u mom životu.”
Pogledala sam ga i morala sam se nasmiješiti.
“Sve se cure trebaju tako ljubiti”, rekao je. “Sve cure trebaju biti baš kao ti.”
Dok smo se vraćali kući, neprestano me povlačio u dovratke i niše i ljubio me.
Kako smo se približavali mojoj studentskoj sobi, tako su poljupci postajali sve
dulji. Tik pred ulazom u moju zgradu ljubili smo se, kako se činilo, satima. Tada
je vani već zahladnjelo; sunce je odavno zašlo. Gole su mi se noge smrzavale, ali
nisam osjećala ništa osim njegovih ruku na sebi, njegovih usana na svojima.
Nisam bila u stanju razmišljati ni o čemu osim o tome što radimo, o tome kakav
je osjećaj držati ruke na njegovom vratu, o tome kako miriše po svježe opranom
rublju i mošusu. Kada je došao trenutak da odemo korak dalje ili da se
pozdravimo, odmaknula sam se, i dalje ga držeći za ruku. U očima sam mu vidjela

13
 Knjige.Club Books

kako želi da ga pozovem u svoju sobu. Ipak, nisam ga pozvala. Umjesto toga rekla
sam: “Vidimo se sutra?”
“Naravno.”
“Hoćeš li doći i izvesti me na doručak?”
“Naravno.”
“Laku noć”, rekla sam i poljubila ga u obraz.
Izvukla sam ruku iz njegove i spremila se otići. Zamalo sam odmah zastala i
pozvala ga gore sa sobom. Nisam htjela da taj spoj završi. Nisam ga htjela prestati
dodirivati, slušati njegov glas, otkrivati što će sljedeće reći. No nisam se okrenula.
Produžila sam.
Znala sam da sam zaglibila. Da me očarao. Znala sam da ću mu se predati, da
ću pred njime ogoliti dušu, da ću mu, ako do toga dođe, dopustiti da mi slomi srce.
I zato nema žurbe, rekla sam si dok sam sama ulazila u dizalo.
Kad sam stigla u sobu, nazvala sam Rachel. Morala sam joj sve ispričati.
Morala sam joj reći koliko je sladak, koliko je drag. Morala sam joj ispričati što
je govorio, kako me gledao. Morala sam to iznova proživjeti s nekim tko će
razumjeti koliko je sve to uzbudljivo.
A Rachel je shvaćala, u potpunosti.
“I, kad ćeš spavati s njim? To mene zanima”, rekla je. “Zato što zvuči kao da
se situacija prilično zahuktala tamo ispred zgrade. Možda da odrediš neki datum,
znaš? Ono, nemoj spavati s njim dok ne budete zajedno toliko i toliko tjedana,
dana ili mjeseci.” Počela se smijati. “Ili godina, ako si to tako zamislila.”
Rekla sam joj kako ću pustiti da se sve spontano razvija pa vidjeti.
“Grozna ideja”, rekla mi je. “Trebaš plan. Što ako spavaš s njim prerano ili
prekasno?”
Zbilja nisam smatrala da bih se mogla prenagliti ili zakasniti. Bila sam toliko
sigurna u Ryana, u sebe, da mi se nešto u toj situaciji činilo sasvim pouzdanim.
Kao da već znam kako smo zajedno toliko dobri da ne možemo uprskati stvar čak
i da hoćemo.
A to me istovremeno ispunjavalo žestokim uzbuđenjem i dubokim spokojem.

Kad je do toga došlo, Ryan i ja bili smo u njegovoj sobi. Cimer mu za vikend nije
bio u gradu. Tada si još nismo rekli da se volimo, ali bilo je očito.
Oduševilo me koliko je dobro shvaćao moje tijelo. Nisam mu morala reći što
želim. Znao je. Znao je kako me ljubiti. Znao je kamo staviti ruke, gdje me
dodirivati i na koji način.
Nikada prije nisam shvaćala pojam vođenja ljubavi. Djelovalo mi je otrcano
i dramatično. No tada sam shvatila. Nije stvar samo u pokretima. Stvar je u tome
kako ti srce nabuja dok ti je on blizu. Kako te njegov dah grije poput vatre. Stvar
je u činjenici da ti se mozak isključi, a srce preuzme glavnu riječ.
14
 Knjige.Club Books

Nije me bilo briga ni za što osim za osjećaj koji mi on pruža, njegov miris,
njegov okus. Nisam ga se mogla zasititi.
Poslije smo ležali jedno uz drugo, goli i ranjivi, ali se uopće nismo tako
osjećali. On me uzeo za ruku.
Rekao je: “Spreman sam ti nešto reći, ali ne želim da misliš da to govorim
samo zbog toga što smo upravo učinili.”
Znala sam što je u pitanju. Oboje smo znali. “Onda to reci poslije”, odvratila
sam.
Izgledao je razočarano mojim odgovorom, pa sam pojasnila.
“Kad ti to kažeš,” rekla sam mu, “ja ću ti uzvratiti.”
Nasmiješio se, a zatim nakratko utihnuo. Ozbiljno sam pomislila da je možda
zaspao, ali tad je rekao: “Ovo je dobro, zar ne?”
Okrenula sam se prema njemu. “Aha”, rekla sam. “Jest.”
“Ne”, rekao mi je. “To što mi imamo je, ono, savršeno. Jednom bismo se
mogli vjenčati.”
Pomislila sam na svojega djeda i baku, jedini bračni par koji sam poznavala.
Pomislila sam na to kako je baka djedu ponekad sjeckala obrok kad se osjećao
previše slabo.
“Jednom”, rekla sam. “Da.”
Bilo nam je devetnaest godina.

15
 Knjige.Club Books

PRIJE JEDANAEST GODINA

RYAN JE ZA LJETNE PRAZNIKE OTIŠAO KUĆI U KANZAS. ČULI SMO SE SVAKI DAN.
Munjevito smo razmjenjivali e-mailove i nestrpljivo iščekivali da ono drugo
odgovori. Sjedila bih na krevetu i čekala da on stigne kući sa svojega
pripravničkog posla i nazove me. Posjetila sam ga početkom ljeta, upoznala
njegove roditelje i sestru. Svi smo se lijepo slagali. Stekla sam dojam da im se
sviđam. Ostala sam ondje tjedan dana, tijekom kojih smo bili nerazdvojni, a Ryan
je svake noći krišom dolazio k meni u gostinsku sobu. Kada me odvezao u zračnu
luku i ispratio do sigurnosnih provjera, pomislila sam da mi netko čupa srce.
Kako sam ga mogla ostaviti? Kako sam mogla sjesti u zrakoplov i odletjeti toliko
kilometara dalje od druge polovice svoje duše?
Nastojala sam sve to objasniti Rachel, koja je također došla kući preko ljeta
nakon brucoške godine na Sveučilištu Južne Kalifornije. Zalila sam joj se da mi
on užasno nedostaje. Spominjala sam ga mnogo češće nego što su ga se razgovori
zapravo ticali. Bila sam opsjednuta njime. Rachel je na te pretjerano dramatične
izjave o mojoj ljubavi uglavnom odgovarala: “Ah, to je sjajno. Jako sam sretna
zbog tebe”, a onda se pretvarala da povraća.
Moj brat Charlie u međuvremenu je navršio četrnaest godina i spremao se
upisati u srednju školu, stoga ga ni Rachel ni ja nismo zanimale. Nije se čak ni
pravio da sluša išta što sam tog ljeta govorila. Čim bih otvorila usta, stavio bi
slušalice ili upalio televiziju.
Nekoliko tjedana nakon što sam se vratila iz posjeta, Ryan je ustrajao na tome
da on posjeti mene. Nije bilo važno što su karte skupe ni što on ne zarađuje. Rekao
je da se isplati. Morao me vidjeti.
Kad je stigao u zračnu luku LAX, promatrala sam ga dok je s ostalim
putnicima silazio pokretnim stubama. Vidjela sam kako proučava gomilu sve dok
me nije ugledao. Vidjela sam kada me prepoznao. U tom sam trenutku shvatila
koliko sam voljena, koliko mu je laknulo što me vidi. A prepoznala sam sve te
emocije zato što sam ja osjećala isto prema njemu.
Potrčao mi je ususret pa ispustio torbu i podigao me u isti mah. Zavrtio me,
grleći me čvršće nego što me itko ikada grlio. Koliko me prije nekoliko tjedana
shrvao naš rastanak, toliko sam sada bila ushićena što sam opet s njim.

16
 Knjige.Club Books

Spustio me pa mi rukama obujmio lice i poljubio me. Naposljetku sam

otvorila oči i vidjela da nas promatra starija žena s djecom. Slučajno sam srela
njezin pogled, a ona mi se nasmiješila i sramežljivo skrenula pogled. Izraz na
njezinu licu jasno je govorio da je nekoć bila na mojem mjestu.
Tada su me moji sustigli, nakon što su konačno pronašli parking. Svi su
ustrajali na pratnji, djelomično zato - barem mislim - što je bilo jasno kako ne
želim da me prate.
Ryan je obrisao znojan dlan o stražnji dio traperica i pružio ruku mojoj majci.
“Gđo Spencer”, rekao je. “Drago mi je što vas opet vidim.” Sreli su se prije
toga, samo kratko, kad je mama došla po mene u studentski dom.
“Ryane, rekla sam ti da me zoveš Leslie”, odvratila je mama kroz smijeh.
Ryan je kimnuo i pokazao na Rachel i Charlieja. “Rachel, Charlie, drago mi
je. Čuo sam puno toga dobrog o vama.”
“Ustvari,” rekao je Charlie, “više volimo kad nas oslovljavaju s gospođica i
gospodin Spencer.”
Ryan ga je odlučio ozbiljno shvatiti. “Ispričavam se na omašci, g. Spencer.
Gđice Spencer”, rekao je pa nakrivio nevidljivi šešir i naklonio se Rachel. Zatim
je ispružio ruku i čvrsto se rukovao s Charliejem.
Možda zato što ga je netko konačno doživio ozbiljno, Charlie se odlučio
opustiti.
“Dobro, dobro”, rekao je. “Možeš me zvati Charles.”
“Možeš ga zvati Charlie”, ubacila se Rachel.
Svi smo se zaputili do pokretnih traka s prtljagom. I ma koliko je Charlie
naumio gnjaviti, morala sam primijetiti da cijelim putom kući nije zatvarao usta
pred Ryanom.

17
 Knjige.Club Books

PRIJE DEVET I PO GODINA

TIJEKOM PROLJETNIH PRAZNIKA NA ZADNJOJ GODINI FAKULTETA I RYAN I JA

odlučili smo ostati u Los Angelesu, ali mama je u posljednjem trenutku pronašla
povoljnu ponudu letova u Cabo San Lucas i odlučila se istrošiti. I tako se nas
petero - mama, Rachel, Charlie, Ryan i ja - zateklo na letu za Meksiko.
Za živo čudo, Charlie je vjerojatno bio najuzbuđeniji oko cijele te ideje. Dok
smo u avionu zauzimali sjedala - mama, Ryan i ja s jedne strane prolaza, a Rachel,
Charlie i čudan ćelavi čovjek s druge - Charlie je neprestano podsjećao mamu da
je ondje dozvoljeno piti alkohol s osamnaest godina.
“To je lijepo, dušo”, rekla mu je. “No ne mijenja činjenicu da je tebi i dalje
šesnaest.”
“Ali bilo bi manje protuzakonito”, odvratio je on i zakopčao pojas dok su
stjuardese hodale amo-tamo prolazima. “Manje je protuzakonito da se napijem u
Meksiku nego ovdje.”
“Nisam sigurna da postoje stupnjevi protuzakonitosti”, dodala je Rachel
stišćući se na srednjem sjedalu kako ne bi morala dodirivati ćelavca. On je u
međuvremenu već bio zaspao.
“Iako, mislim da je prostitucija u Meksiku zakonita”, rekla sam ja. “Je r da?”
“Pa, ne za maloljetnike”, rekao je Ryan. “Žalim, Charlie.”
Charlie je slegnuo ramenima. “Ne izgledam kao šesnaestogodišnjak.”
“Smije li se u Meksiku pušiti trava?” upitala je Rachel.
“Halo!” rekla je mama, na rubu živaca. “Ovo je obiteljski odmor. Ne vodim
vas u Meksiko da pušite travu i unajmljujete kurve.”
Naravno, svi smo joj se nasmijali. Zato što smo se svi šalili. Odnosno, barem
mislim da jesmo.
“Tako lako nasjedneš, mama!” rekla je Rachel.
“Šalili smo se”, dodala sam ja.
“Govori u svoje ime!” odvratio je Charlie. “Ja sam bio ozbiljan. Tamo bi mi
stvarno mogli poslužiti alkohol.”
Ryan se nasmijao.

18
 Knjige.Club Books

Uto mi je zbilja sinulo koliko je Charlie drukčiji u odnosu na Rachel i mene.

I to ne samo u površnim stvarima, kako se obično razlikuju braća i sestre i
srednjoškolci spram studenata. On se izrazito razlikovao od nas dviju.
Rachel i mene dijelilo je malo više od godine starosti. Zajedno smo prošle ista
iskustva, i to kroz sličnu perspektivu. Kad je tata otišao, meni su bile nepune četiri
i pol godine, a Rachel je upravo navršila tri. Mama je još bila trudna s Charliejem.
Rachel i ja možda se ne sjećamo tate, ali provele smo neko vrijeme s njim. Znale
smo kako mu zvuči glas. Charlie je došao na ovaj svijet gdje ga je dočekala samo
mama.
Ponekad sam se pitala jesmo li Rachel i ja toliko bliske, značimo li jedna
drugoj toliko da nas to zapravo sprječava da se otvorimo prema Charlieju. Kad se
on rodio, mi smo već imale svoj jezik, svoj svijet. No, istini za volju, Charlie
jednostavno nije bio zainteresiran za nas. Još kao mali klinac držao se za sebe,
igrao svoje igre. Nije se htio baviti stvarima kojima smo se Rachel i ja bavile. Nije
htio razgovarati o onome o čemu smo nas dvije razgovarale. Uvijek je krčio
vlastiti put, odbijajući onaj koji smo mu mi utrle.
No usprkos svim našim razlikama, bilo je nevjerojatno koliko smo svi troje
odrasli slični po izgledu. Charlie možda nije bio poput mene i Rachel po naravi ni
po osobnosti, ali što se genetike tiče, nije mogao pobjeći od nas. Svi smo imali
jednake, visoke jagodične kosti. Svi smo troje imali tamnu kosu i plave oči na
našu majku. Charlie je bio viši i mršaviji, Rachel sitna i nježnija, a ja šira s više
oblina. No bili smo iz istog čopora, to se jasno vidjelo.
Avion je poletio, pa smo promijenili temu. Kad se ugasio znak za obvezne
pojaseve, mama je ustala i otišla na zahod. Tada sam vidjela kako se Ryan naginje
preko prolaza i šapuće nešto Charlieju. Charlie se nasmiješio i kimnuo.
“Što si mu to rekao?” upitala sam. Ryan se nasmiješio od uha do uha i odbio
mi reći. “Nećeš mi reći?”
“To je između Charlieja i mene”, odvratio je.
“Aha”, dodao je Charlie. “To je između nas.”
“Ne smiješ mu tamo kupovati alkohol”, rekla sam. “Jeste li o tome pričali?
Zato što ne smiješ.” Zvučala sam kao murjak iz odjela za narkotike.
“Tko je spominjao da će itko ikome kupovati alkohol?” rekao je Ryan, možda
malo previše nedužno.
“A zašto onda ne smijem znati o čemu ste pričali?”
“Neke te se stvari ne tiču, Lauren”, zadirkivao me Charlie.
Razjapila sam usta. Mama se vraćala prema nama iz zahoda. “Hoćeš!” rekla
sam, nekako vičući i šapćući u isti mah. “Napit ćeš mog šesnaestogodišnjeg
brata!”
Konačno smo dojadili Rachel, pa je rekla: “Joj, Lauren, daj prekini. Ryan se
nagnuo i rekao: ‘Haj’mo vidjeti mogu li navesti tvoju sestru da pošizi bez
razloga.’”
19
 Knjige.Club Books

Pogledala sam u njega tražeći potvrdu, na što je prasnuo u smijeh, a s njim i

Charlie.
“Časna riječ”, rekla je Rachel. “Naivna si baš kao mama.”

20
 Knjige.Club Books

PRIJE MALO VIŠE OD DEVET GODINA

DIPLOMIRALA SAM MAGNA CUM LAUDE, S VELIKOM POHVALOM. ZA MRVICU MI JE

izmaknula ona najveća, summa cum laude, ali Ryan mi je uporno govorio da se
ne brinem zbog toga. “Ja ću samo diplomirati”, rekao je. “Bez ijedne riječi na
latinskom, i bit ću dobro, što znači da ćeš ti biti i više nego dobro.”
Nisam se mogla požaliti na svoje izglede. Već sam imala posao. Prihvatila
sam radno mjesto na odjelu bivših studenata Sveučilišta u Kaliforniji. Nisam bila
sigurna kako želim iskoristiti svoju diplomu iz psihologije, ali sam vjerovala da
će mi s vremenom sinuti. Odjel bivših studenata djelovao mi je kao jednostavno,
pouzdano mjesto za početak.
Na dan promocije Ryan i ja sjedili smo na suprotnim krajevima amfiteatra,
stoga smo razgovarali samo tog jutra, a tijekom ceremonije kreveljili smo se jedno
drugom. U publici sam uočila mamu kako drži svoj golemi fotoaparat, a pokraj
nje Rachel i Charlieja. Rachel mi je mahala i pokazivala podignute palčeve.
Nekoliko redova iza njih vidjela sam Ryanove roditelje i sestru.
Dok sam sjedila ondje i čekala da me prozovu, palo mi je na pamet da je ovo
kraj mnogo toga i, štoviše, početak mojega odraslog života.
Ryan i ja bili smo unajmili garsonijeru u Hollywoodu. Useljavali smo se za
tjedan dana, prvoga u mjesecu. Bio je to ružan mali stan, tijesan i mračan. Ali bit
će naš.
Noć prije zakačili smo se oko toga koje pokućstvo kupiti. On je bio mišljenja
da trebamo samo madrac na podu. Ja sam smatrala da, kao odrasli ljudi, trebamo
krevet s okvirom. Ryan je mislio da trebamo samo nekoliko kartonskih kutija za
odjeću; ja sam ustrajala na tome da kupimo ormare. Rasprava je postala usijana.
Ja sam rekla da je škrt, da ne shvaća što znači biti odrasla osoba. On je rekao da
se ja ponašam kao razmaženo derište i da mislim kako novac raste na drveću.
Postalo je toliko gadno da sam se rasplakala, a on se toliko uzrujao da je sav
pocrvenio.
A zatim smo, prije nego što smo se i snašli, došli do toga da oboje priznajemo
kako smo pogriješili i jedno drugo molimo za oprost sa strašću neviđenom od
prethodne svađe. S nama je to uvijek tako izgledalo. Pregršt izjava volim te i žao
mi je, neću nikad više i ne znam što bih bez tebe uvijek bi zasjenila ono oko čega
smo se uopće posvađali.

21
 Knjige.Club Books

Tog smo se jutra probudili s osmijehom na licu, čvrsto zagrljeni. Zajedno smo
doručkovali. Zajedno smo se odjenuli. Pomogli smo jedno drugome navući kapice
i toge.
Naš je život započinjao. Odrastali smo.
Ustala sam s ostatkom svojega reda i pošla stazom prema podiju.
“Lauren Spencer.”
Prišla sam, rukovala se s rektorom i uzela svoju diplomu. Krajičkom oka
vidjela sam Ryana. Držao je natpis toliko sitan da sam ga jedino ja vidjela. Pisalo
je: Volim te. I u tom sam trenutku jednostavno znala me čeka sjajna odrasla dob.

22
 Knjige.Club Books

PRIJE SEDAM I POL GODINA

POVODOM ČETVRTE GODIŠNJICE NAŠEG UPOZNAVANJA, RYAN I JA OTIŠLI SMO

kampirati u Nacionalni park Yosemite.
Prošla je godina i pol od našega završetka studija. Ja sam imala pristojnu plaću
u odjelu bivših studenata. I Ryanu je dobro išlo. Upravo smo počeli zarađivati
dovoljno da podmirujemo račune i počnemo štedjeti, pa smo zaključili da nas izlet
u Yosemite neće previše unazaditi. Od moje smo mame posudili opremu za
kampiranje i pripremili si domaću hranu.
Stigli smo onamo u petak predvečer i postavili šator. Dok smo to obavili,
sunce je već zalazilo i zahladnjelo je, stoga smo otišli na spavanje. Sutradan ujutro
probudili smo se i odlučili planinariti uz Vernal Fall, poznati vodopad. U brošuri
je pisalo da je Vernal Fall zahtjevna ruta, ali da je pogled s vrha takav da ga ne
možete ni zamisliti. Na to je Ryan rekao: “Baš bih volio vidjeti nešto što ne
mogu ni zamisliti.” I tako smo nazuli planinarske čizme i sjeli u automobil.
Znala sam da je tjedan prije našeg putovanja Ryan nazvao moju majku i
zatražio njezin blagoslov. Znala sam da joj je rekao kako je odabrao prsten. U
mojoj obitelj tajne ne prolaze. Trudimo se, ali svi smo uvijek previše uzbuđeni da
bismo išta zadržali za sebe. Izletjelo bi nam, provaljujući kao iz pokvarene
slavine. I tako sam u određenom smislu očekivala stići na vrh Vernal Falla i zateći
ga kako kleči na jednom koljenu.
Međutim, brošura je bila prilično varljiva. Vernal Fall nije bio samo zahtjevna
planinarska ruta, već je djelovao nesavladivo. Neprestano se činilo da smo pri
kraju, blizu vrha. No staza je vijugala uz planinu, pa smo skretali i shvaćali da nas
čeka još nekoliko sati napornog penjanja. Bilo je opasnih staza i strmih uspona,
dijelova na kojima se nismo imali gdje odmoriti. U jednom sam se trenutku
posjekla na stijenu, duboko zasjekavši gležanj. Iako mi je krv natapala
čarapu, ništa nisam mogla poduzeti. Morala sam nastaviti hodati.
I nekako, tijekom cijele rute, ispred i iza nas išle su skupine ljudi kojima kao
da to nije predstavljalo ni najmanji problem. Neki su čak silazili s planine s
osmijehom na licu, ponosni na sebe što su stigli onamo. Poželjela sam ih zgrabiti
za gušu i zahtijevati da mi kažu što nas čeka. No, koji je smisao? Možda, ako ne
znam što me čeka, neću znati odustati.

23
 Knjige.Club Books

Dva sata poslije Ryan i ja stajali smo na stubama ugrađenima u planinu, toliko
klimavima i strmima da niste mogli stati cijelim stopalom na njih. Blizu je bio
vodopad i sjećam se kako sam pomislila: Vodopad je predivan, ali toliko sam
iscrpljena da me baš briga. Osjećala sam kao da nikada neću stići na vrh te
planine, a taj pogled koji navodno nisam mogla ni zamisliti... e, pa, više ga i nisam
željela zamišljati. Kosa mi se lijepila za čelo. Znoj mi je natapao majicu. U licu
sam bila crvena kao rajčica. Nije to bila idealna situacija za zaruke. Usto nisam
bila sigurna ni da Ryan to namjerava. Počelo mi se činiti da možda i nije tako.
Razmišljala sam da, ako Ryana pitam želi li se okrenuti pa kaže da želi,
vjerojatno ionako ništa neću pokvariti. Ako kaže ne, učinit ću to. Uspet ću se do
kraja i vidjeti što će se dogoditi.
“Hoćeš natrag?” upitala sam. “Nisam sigurna da ću izdržati.”
Ryan je bio sav zadihan. Nalazio se nekoliko stuba iza mene. Usprkos boljoj
kondiciji, ustrajao je na tome da ide drugi kako bi me uhvatio ako se poskliznem.
“Može”, rekao je. “Dobro.”
Odjednom su mi sve lađe potonule. Nisam bila ni svjesna koliko sam se
nadala da će me zaprositi dok ga nisam čula kako govori da možemo natrag. Bilo
je kao kada nisi siguran što želiš za večeru, pa netko predloži kinesku hranu, a ti
tek tada shvatiš koliko žudiš za hamburgerom.
“Ah, dobro”, rekla sam i počela se polako okretati na stubama. Taj mi je
trenutak djelovao kao promašaj na dvije razine. Pomislila sam na sve one ljude
koje sam vidjela kako se spuštaju s planine. Djelovali su slavodobitno. Dok sam
se okretala od planine, znala sam da bih i ja djelovala slavodobitno svima s kojima
bih se mimoišla na silasku. To samo pokazuje koliko uspjeh i neuspjeh mogu biti
slični. Ponekad samo ti znaš pravu istinu.
“Ah, čekaj”, rekao je Ryan. Sagnuo se da namjesti ruksak, pa sam se
prestrašila jer je bio opasno blizu ruba stubišta. Izgledao je kao da bi se mogao
poskliznuti i pasti ravno u vodopad.
Ipak, nije pao. Ispružio je ruku i pažljivo kleknuo na klimavu stubu. Pogledao
me i rekao: “Lauren, volim te više od svega što sam ikada volio. Ti si razlog zbog
kojeg sam došao na ovaj svijet. Usrećuješ me više nego itko koga sam ikada
upoznao. Ne mogu živjeti bez tebe.” Smiješio se, ali krajevi usana počeli mu se
uvlačiti i titrati. Glas mu je počeo gubiti na odlučnosti. Postao je drhtav.
Primijetila sam da se skupina iza nas okrenula. Čopor klinaca nekoliko stuba iza
Ryana zastao je i pričekao.
“Lauren,” rekao je, sada jedva skrivajući emocije, “hoćeš li se udati za mene?”
Onaj vodopad odjednom mi se učinio najljepšim vodopadom koji sam u
životu vidjela. Potrčala sam niza stube i šapnula mu “da” na uho. Nisam oklijevala
ni sekunde. Bio je to moj jedini i nepobitni odgovor. Da. Da. Da. Jesi li poludio?
Da.
Ryan me zagrlio, a ja sam zaplakala.

24
 Knjige.Club Books

Odjednom sam dobila snagu desetorice muškaraca. Znala sam da, nastavimo
li se penjati, mogu svladati te stube. Mogla sam stići na vrh te vražje planine.
Ryan se okrenuo i uzviknuo: “Pristala je!” Ljudi su zapljeskali. Čula sam kako
mu glas odjekuje kanjonom. Neka je žena viknula:
“Čestitam!” Kunem se da sam imala osjećaj kako je cijeli Yosemite
sudjelovao u tome.
Ustrajali smo i za sat vremena dospjeli na vrh. Vernal Fall bio je ljepši od
svega što sam mogla zamisliti. Ryan i ja ostali smo gore i namakali noge u
širokom potoku, puštajući da nas brza voda opere, gledajući vjeverice kako jedu
lješnjake i ptice kako se izdižu visoko nad nama. Razgovarali smo o budućnosti
dok smo jeli sendviče koje smo si ponijeli. Razgovarali smo o potencijalnim
datumima vjenčanja, o tome kada ćemo imati djecu, hoćemo li kupiti kuću.
Vjenčanje bi se, zaključili smo, moglo održati za godinu ili dvije.
Klinci mogu pričekati dok napunimo trideset godina. Za kuću ćemo morati
improvizirati. Možda zato što sam bila u oblacima, doslovno ili u
prenesenom značenju, osjećala sam da sunce toga poslijepodneva jače sja, da mi
se svijet pruža na dlanu. Budućnost mi je djelovala jednostavno.
Kada smo konačno otišli, učinili smo to teška srca. Ono za što sam prije
osjećala da je nemoguće, da nije vrijedno, odjednom mi je postalo nešto
najvažnije što sam ikada učinila.

25
 Knjige.Club Books

PRIJE MALO VIŠE OD ŠEST GODINA

DVA MJESECA PRIJE VJENČANJA IŠLI SMO U KUPNJU NOVOGA KREVETA. Namjeravali
smo kupiti francuski ležaj. S obzirom na madrac, podnicu, okvir kreveta i
posteljinu, francuski ležaj bio je jeftinija opcija. Praktičnija. No kada smo stigli u
trgovinu i počeli razgledati krevete, došli smo u napast da bankrotiramo. Gledali
smo dva susjedna kreveta, francuski ležaj i bračni krevet. Ryan je stajao pokraj
mene i grlio me oko ramena kada mi je šapnuo na uho: “Ajmo kupiti bračni. Da
se uvijek možemo seksati kao u hotelu.” Srce mi je zatreperilo i zarumenjela sam
se, pa rekla čovjeku da ćemo uzeti bračni krevet.

26
 Knjige.Club Books

PRIJE ŠEST GODINA

VJENČALI SMO SE U SRPNJU NA PROSTRANOJ TRATINI HOTELA TIK IZVAN LOS

Angelesa. Nosila sam bijelu haljinu. Bacila sam buket. Plesali smo cijelu noć,
Ryan me vrtio i čvrsto držao, hvalio se mnome. Jutro nakon zabave sjeli smo u
automobil i zaputili se na medeni mjesec. Razmatrali smo mjesta poput Kostarike
ili Pariza, možda i krstarenje talijanskom rivijerom. No ustvari nismo imali toliko
novca. Odlučili smo ne pretjerivati. Odvest ćemo se do Big Sura i odsjesti u
šumskoj brvnari, gdje nas tjedan dana nitko neće naći. Kamin i prekrasan vidik
djelovali su nam kao sav potreban luksuz.
Krenuli smo rano u nadi da ćemo brzo stići ako izbjegnemo podnevnu gužvu.
Zastali smo doručkovati i poslije ručati. Igrali smo igru pogađanja, a ja sam
prčkala po radiju i namještala mjesne postaje dok smo prolazili kroz različita
mjesta. Bili smo zaljubljeni, opijeni novošću braka. Riječi muž i žena djelovale su
nam svjetlucavo. Bilo je ih zabavnije izgovarati nego sve ostale poznate nam
riječi.
Imali smo još dva sata vožnje do Big Sura kada nam je pukla guma. Glasan
prasak oboje nas je prestrašio i trgnuo iz novopečenoga bračnog zanosa. Ryan je
brzo stao uz cestu. Ja sam prva iskočila, on za mnom.
“Jebemu!” rekao je.
“Smiri se”, rekla sam mu. “Bit će sve u redu. Samo moramo nazvati pomoć
na cesti. Doći će i riješiti problem.”
“Ne možemo nazvati pomoć na cesti”, odvratio je.
“Naravno da možemo”, rekla sam ja. “Kartica mi je u novčaniku. Idem po
nju.”
“Ne”, rekao je odmahujući glavom i pokunjeno isprepleo prste na stražnjoj
strani vrata. “Zaboravio sam obnoviti članarinu.”
“Ah”, rekla sam. U glasu mi se jasno čulo razočaranje.
“Obrazac je stigao prošli mjesec i pisalo je da moramo platiti do petnaestoga
i... s obzirom na vjenčanje i sve što se događalo na poslu, jednostavno sam...”
Slegnuo je ramenima i počeo zvučati kao da se brani. “Zaboravio sam, dobro?
Žao mi je. Zaboravio sam.”

27
 Knjige.Club Books

Nisam se ljutila na njega. Pogriješio je. No jako sam se zabrinula što ćemo
poduzeti. Frustrirala me ta situacija. Ako ne možeš nazvati pomoć na cesti, kako
pokrpaš gumu? Nismo bili osobe koje takve stvari znaju obaviti same. Bili smo
osobe kojima treba pomoć na cesti. U tom mi se trenutku to nije sviđalo kod nas.
Ustvari, počela sam nas doživljavati kao dvoje beskorisnih idiota uz cestu.
“Ti ne znaš popraviti gumu, je l’ da?” upitala sam ga. Znala sam da ne zna.
Nisam ga trebala pitati.
“Ne”, rekao je. “Ne znam. Hvala što si to istaknula.”
“E, pa, sranje”, rekla sam, a pristojnost koja mi je dotad ovijala glas rasplinula
se i odala iživciranost. “Što da sad radimo?”
“Ne znam!” odvratio je. “Mislim, bio je to nesretan slučaj.”
“Da, dobro, i što ćemo sad? Nalazimo se pokraj ceste bogu iza nogu. Kako
ćemo doći do brvnare?”
“Ne znam, dobro? Ne znam što ćemo. Mislim da u prtljažniku imamo
rezervnu gumu”, rekao je i obišao automobil kako bi provjerio. “Aha”, rekao je
dižući dno prtljažnika. “Ali nema dizalice, pa uopće nemam pojma što bismo
trebali.”
“Pa, nešto ćemo morati smisliti.”
“Mogla bi i ti nešto smisliti, znaš”, rekao mi je. “Ovo ne ovisi samo o meni.”
“Nisam ni rekla da ovisi, dobro? Isuse.”
“No? Da čujem tvoju genijalnu ideju.”
“Znaš što?” rekla sam. “Ja... A zašto se mi uopće svađamo? Na medenom smo
mjesecu!”
“Znam!” odvratio je. “Znam to! Imaš li uopće pojma koliko sam uzrujan što
nam se ovo događa na medenom mjesecu? Imaš li pojma koliko sam shrvan što
sam sjebao nešto čemu smo se mjesecima veselili?”
Nikako se nisam mogla ljutiti na Ryana kad se on ljutio sam na sebe. Rastopila
bih se kao sladoled čim bih pomislila da se za bilo što krivi. Bila je to nepraktična
strana svađanja s njim. Prepirala bih se dok ne prizna da je pogriješio, a zatim bih
ostatak večeri pokušavala sve poništiti, uvjeriti ga da je upravo savršen.
“Ljubavi, ne”, rekla sam. “Ne, ništa nisi uprskao. Bit će u redu. Kunem se.
Skroz u redu.” Zagrlila sam ga, priljubila lice o njegova prsa i uhvatila ga za ruku
dok smo tako stajali uz cestu.
“Oprosti”, rekao je, ozbiljan.
“Ne!” odvratila sam. “Ne ispričavaj se. Nisi samo ti zadužen za plaćanje
pomoći na cesti. Oboma nam se to moglo dogoditi. Imali smo hrpu obveza oko
vjenčanja. Daj“, rekla sam i pridigla mu bradu. “Nećemo dopustiti da nam ovo
pokvari raspoloženje.“
Ryan se počeo smijati. “Nećemo?”

28
 Knjige.Club Books

“Taman posla!” rekla sam, nastojala sam ga razvedriti. “Šališ se? Ja se baš
dobro zabavljam. Što se mene tiče, medeni je mjesec već počeo.”
“Da?”
“Aha”, rekla sam. “Ajmo se igrati. Ja ću pokušati zaustaviti prvi auto koji
bude prolazio, može? Ako stane i posudi nam dizalicu, ja pobjeđujem. Ako ne, ti
zaustavljaš idući. Tko prvi nabavi dizalicu, pobjednik.”
Ryan se opet smijao. Bilo je tako lijepo vidjeti ga nasmijana.
“Ali mi se ne znamo služiti dizalicom”, istaknuo je.
“Ma snaći ćemo se! Koliko teško može biti? Sigurna sam da možemo
guglati.”
“Okej, može, dušo”, rekao je.
Ali nije ni dobio priliku. Zaustavila sam prvi automobil koji se pojavio na
cesti, pa su nam dali da se poslužimo njihovom dizalicom. Čak su nam pokazali
što treba i pomogli nam staviti malu rezervnu gumu.
Za tren oka opet smo krenuli, a ljutnji i frustraciji nije bilo ni traga. Zagnjurila
sam glavu u njegovo rame, nezgrapno iskrivljena preko konzole između sjedala.
Samo sam mu htjela biti blizu, dodirivati ga. Nije bilo važno što mi je neudobno.
Mala rezervna guma poslužila nas je sve do odmorišta u Big Suru, gdje su nas
zdesna okruživala stabla, a slijeva goleme stijene koje su se spuštale sve do Tihog
oceana. Nebo nad nama upravo je prelazilo iz plave u boju breskve.
Prijavili smo se u hotel, još jedan novopečeni bračni par u brvnarama Big
Sura. Žena za recepcijom izgledala je kao da je sve to već vidjela. Njoj ništa na
nama nije bilo novo, a nama je, pak, sve bilo.
Naša hotelska soba bila je malena i udobna, s plinskim kaminom na najdaljem
zidu. Kada smo odložili torbe, Ryan se našalio da nam je krevet kod kuće veći od
toga u brvnari. No sve je djelovalo vrlo intimno. On je bio moj. Ja sam bila
njegova. Prošli smo najteži dio: vjenčanje, detalje, planiranje, obitelji. Sada smo
ostali samo mi na početku zajedničkoga života.
Našli smo se na krevetu i prije nego što smo raspremili torbe. Ryan je kliznuo
na mene. Pritisnuo me svojom težinom, pa sam utonula u madrac. Moj je
odabranik bio muževan, snažan muškarac.
“Ljubavi, strašno mi je žao”, rekao mi je. “Obnovit ću članarinu za pomoć na
cesti čim stignemo kući. Sad! Mogu to čak i sad.”
“Ne”, rekla sam. “Nemoj sad. Ne želim da to sada radiš. Ne želim da ikada
odeš odavde.”
“Ne?”
“Ne”, rekla sam odmahujući glavom.
“A što ćemo sad?” upitao je Ryan. Uvijek bi to pitao kad se htio seksati. Na
taj me način navodio da mu kažem. Uvijek me volio navoditi da izgovorim ono
što je sam htio reći.
29
 Knjige.Club Books

“Ne znam”, zadirkivala sam ga. “Što bismo trebali?”

“Izgledaš kao da imaš nekakvu ideju”, rekao je ljubeći me.
“Nikakvu ja ideju nemam. Ama baš nikakvu”, rekla sam sa širokim
osmijehom. Oboje smo znali sve ono neizrečeno.
“Nije istina”, rekao je. “Razmišljaš kako se želiš seksati sa mnom,
perverznjakinjo jedna.”
Glasno sam se nasmijala, toliko glasno da je moj smijeh ispunio skučenu
sobicu, a Ryan mi je poljubio ključnu kost. Isprva je to činio nježno, a zatim mi
je počeo lizati vrat. Kad je stigao do moje ušne resice, ništa više nije bilo smiješno.

30
 Knjige.Club Books

PRIJE TRI GODINE

UPRAVO SAM DOBILA NOVI POSAO, I DALJE U ODJELU BIVŠIH STUDENATA, ALI SADA
mi je radno mjesto bio Occidental College.
Mila, moja bivša radna kolegica, preporučila me za to radno mjesto.
Surađivale smo u odjelu bivših studenata na Sveučilištu u Kaliforniji i ona je
godinu prije otišla na Occidental. Bila sam uzbuđena što ću opet raditi s njom i
željna širenja poslovnih vidika. Voljela sam svoje sveučilište, ali sam radila ondje
otkako sam postala odrasla osoba. Željela sam upoznati novu zajednicu. Željela
sam doći do novih ljudi. Osim toga, nije škodilo ni to što je kampus na
Occidentalu nevjerojatno lijep. Kada tražite promjenu okoline, odaberite
prekrasnu okolinu.
A budući da sam više zarađivala, Ryan i ja odučili smo pronaći novi smještaj.
Kada smo u vožnji susjedstvom Hancock Park vidjeli da iznajmljuju kuću,
zaustavili smo se. Jasno, izgledala je preveliko za nas. Preskupo za nas. I zapravo
nam nije trebala dodatna spavaća soba ni dvorište. Ali htjeli smo tu kuću. I zato
je Ryan uzeo mobitel i otipkao broj na natpisu.
“Bok, stojim pred vašom kućom u Rimpau Boulevardu. Koliko tražite za
najam?” upitao je Ryan pa pažljivo saslušao odgovor.
“A-ha”, rekao je. Nisam čula što druga osoba govori. Ryan se ushodao.
“Uključujući režije?”
Jedva sam čekala čuti cifru koju mu je osoba dala.
“Pa, to ne možemo”, rekao je Ryan. Ja sam sjela na poklopac motora,
razočarana. “Međutim, primijetio sam da vam natpis stoji već neko vrijeme.”
Blefirao je. Ryan to definitivno nije znao. “Pa me zanima koliko ste voljni
pregovarati.” Poslušao je i pogledao u mene, na što sam se nasmiješila. “Dobro,
je li sad otvoreno? Možemo li moja žena i ja pogledati?”
Ryan je uperio pogled u oluk. “Aha, vidim. Pogledat ćemo pa ću vas nazvati.”
Spustio je slušalicu te smo potrčali do ulaznih vrata. Ryan je iz oluka uzeo ključ i
otvorio nam.
Premda se veći dio Los Angelesa sastoji od prometnih cesta i načičkanih
zgrada, Hancock Park uglavnom je stambena četvrt puna dugačkih, širokih ulica
i kuća daleko od pločnika. Većina susjedstva izgrađena je dvadesetih godina
prošloga stoljeća, a ni ta kuća nije bila iznimka. Bila je stara ali prekrasna.
31
 Knjige.Club Books

Pročelje od grube štukature, naglašeni unutarnji lukovi, parketi, kuhinjske pločice

čiji uzorak podsjeća na karirano platno. Prostorije su bile skučene, ali savršene za
nas. Mogla sam se zamisliti kako živim ondje.
Vidjela sam gdje bi nam stajao kauč. Vidjela sam se kako perem zube nad
secesijskim porculanskim umivaonikom.
“Ne možemo si ovo priuštiti, zar ne?” upitala sam ga.
“Pobrinut ću se za to, ako je želiš”, rekao mi je Ryan stojeći nasred kuće. Bila
je toliko prazna da mu se glas brzo pronio i dospio do najdaljih kutova prostorije.
“Nagovorit ću tu ženu da spusti cijenu na neku nama pristupačnu.”
“Kako?” upitala sam. Nisam bila sigurna koliko glasi početna cifra, a Ryan
mi nije htio reći, što mi je govorilo da je mnogo viša od broja koji smo imali u
glavi.
“Samo... Želiš li je?” upitao me.
“Da, želim. Jako.”
“Onda ćeš je i dobiti.” Ryan je izišao kroz ulazna vrata i opet otišao do
pločnika. Ja sam prošla kroz kuhinju i otvorila klizna vrata u dvorište. Bilo je
maleno i beskorisno, komad trave i nekoliko grmova. No u kutu je stajalo staro
limunovo stablo. Oko debla su ležali popadali limuni, većina njih trula na
mjestima gdje im je kora dodirivala tlo. Izgledalo je kao da se nitko ne brine za to
limunovo stablo. Nitko ga nije zalijevao ni orezivao. Nitko nije mario za
njega. Izišla sam i pružila ruku visoko iznad glave za limunom koji se još držao
na grani. Otkinula sam ga i pomirisala. Mirisao je svježe i čisto.
Ponijela sam ga ispred kuće da ga pokažem Ryanu. Još je razgovarao na
mobitel, hodajući amo-tamo po pločniku. Zurila sam u njega i pokušavala
odgonetnuti u kojem smjeru teče razgovor. On je tada napokon pogledao u nebo,
nasmiješio se i pesnicom slavodobitno zamahnuo iznad glave pa me pogledao kao
da smo upravo dobili na lutriji. “Prvog rujna? Da, odgovara nam.”
Kad je spustio slušalicu, potrčala sam mu u zagrljaj, skočila i ovila noge oko
njegova struka. Nasmijao se.
“Uspio si!” rekla sam. “Isposlovao si mi kuću!” Pružila sam mu limun.
“Imamo limunovo stablo! Možemo praviti svježu limunadu, limun-kocke i...
ostale stvari s limunom! Kako si uspio?” upitala sam ga. “Kako si je nagovorio da
spusti cijenu?”
Ryan je samo odmahnuo glavom. “Mađioničar ne otkriva svoje tajne.”
“Ne, ali daj, ozbiljno, kako?”
Nasmiješio se, izbjegavajući me. Iz nekog mi je razloga bilo draže ne znati.
Postigao je nemoguće. I sviđalo mi se što ne znam njegovu tajnu. Navodila me na
pomisao da su možda i druge nemoguće stvari moguće. Da ih možda samo trebam
dovoljno žarko željeti, pa ću ih i dobiti.

32
 Knjige.Club Books

Te sam noći već proučavala boje za zidove i razmišljala o pakiranju naših

stvari. Bila sam toliko posvećena novoj kući da više nisam mogla gledati naš
sadašnji stan.
Sjedila sam za računalom, u mislima uređujući prostorije i kupujući na
internetu, kada mi je Ryan prišao i zaklopio laptop.
“Hej!” rekla sam. “Gledala sam nešto!”
Nasmiješio se. “Pa, izgleda da više ne možeš biti za računalom”, rekao je. “I,
što ćemo sad da nam vrijeme brže prođe?”
“Ha?” upitala sam. Znala sam na što cilja.
“Samo hoću reći... kasno je i vjerojatno bismo trebali u krevet. Što ćemo kad
odemo tamo?”
Htio se seksati. Htio je da ja to kažem.
“Ali gledala sam nešto!” rekla sam mu. Glas mi je bio živahan, ali ustvari
nisam bila raspoložena.
“Sigurno ni o čemu ne razmišljaš? Ništa ti se ne radi?”
Možda bih mu, samo da je rekao što želi, i udovoljila. No ja to nisam željela.
I nisam se namjeravala pretvarati da želim.
“Da, znam točno što želim raditi”, rekla sam. “Želim nastaviti gledati
zavjese!”
Ryan je uzdahnuo i opet mi otklopio laptop. “Uopće nisi zabavna”, rekao je,
nasmijao se i poljubio me u obraz, a zatim izišao iz sobe.
“Ali svejedno me voliš, je l’ da?” našalila sam se dovikujući mu u drugu
prostoriju.
Promolio je glavu natrag k meni. “Uvijek”, rekao je. “Dok ne umrem.” Zatim
se bacio na pod, opružio se, isplazio jezik i zažmirio, tobože mrtav.
“Jesi li mrtav?” zadirkivala sam ga.
Šutio je. Bio je strahovito uvjerljiv onako miran. Čak mu se ni prsa nisu
podizala ni spuštala.
Legla sam na pod pokraj njega i šaljivo ga bocnula prstom.
“Izgleda da je stvarno mrtav”, rekla sam naglas. “No, dobro.” Uzdahnula sam.
“To samo znači da imam više vremena za razgledavanje zavjesa.”
Tada me zgrabio i povukao prema sebi. Zario je prste pod moja pazuha,
tjerajući me u smijeh i vrisku.
“A sad?” upitao je kad me prestao škakljati. “Što sad želiš raditi?”
“Rekla sam ti”, odvratila sam pa ustala i nasmiješila mu se. “Želim gledati
zavjese.”

33
 Knjige.Club Books

Sutradan nakon useljenja još sam raspremala kutije i razmišljala o ličenju spavaće
sobe kad je Ryan ušao i rekao: “Što bi rekla kada bih ti rekao kako mislim da
trebamo nabaviti psa?”
Odjeću koju sam dotad držala bacila sam natrag u kutiju i pošla u hodnik po
cipele. “Rekla bih da je nedjelja ujutro i da možda upravo sada negdje
udomljavaju pse. Uzmi ključeve.”
Napola sam se šalila, ali nije me zaustavio. Sjeli smo u automobil. Vozili smo
se uokolo u potrazi za natpisima. Vratili smo se kući s Butterom, trogodišnjim
žutim labradorom. Piškio je i kakao posvuda po kući i cijelu nam noć nije dao
spavati jer se stražnjom nogom češao po vratu, ali smo bili oduševljeni njime.
Sutradan ujutro dali smo mu novo ime, Thumper.
Nekoliko tjedana potom Ryan i ja ugradili smo sigurnosna vratašca, ali čim
smo izišli, Thumper je izletio u dvorište. Promatrali smo ga dok je trčao i trčao,
skakao po ogradi i naposljetku se izvalio na suncu.
Sjedila sam na podu i istezala se kada se konačno vratio u kuću. Ušao je i
odmah mi sjeo na krilo. Bilo mu je dosta igranja vani. Htio je biti blizu mene.
Narednih sam pola sata plakala jer nisam mogla vjerovati da mogu toliko
voljeti psa. Kad sam se konačno pribrala, primijetila sam da mi je krilo prekriveno
ljepljivim blatom, kao i njegove šape. Mirisao je čisto i slatko.
Pokazalo se da se Thumper voli igrati limunima.

34
 Knjige.Club Books

PRIJE DVIJE GODINE

JEDNE SAM VEČERI MIJENJALA POSTELJINU I ZAKLJUČILA KAKO JE VJEROJATNO

vrijeme da operem i navlaku za madrac. I tako sam sve svukla s kreveta i ubacila
u perilicu.
Dok sam se spremala navlaku vratiti na madrac, na sredini sam primijetila
golem, izlizan tamniji dio. Bio je ovalan i sivkast u odnosu na ostatak bijeloga
platna.
Prostrla sam navlaku po krevetu i pokazala je Ryanu.
“Čudno, zar ne?” upitala sam. “Odakle je to?”
Dok je Ryan pomno proučavao mrlju, Thumper je ušao u sobu. Skočio je na
krevet i namjestio svoje čupavo tamno tijelo točno na blijedu sivu mrlju, prekrižio
velike prljave šape na crnom nosu i zagledao se u nas krupnim tamnim očima.
Misterij je bio riješen. Pronašli smo krivca.
Pogledali smo se i prasnuli u smijeh. Obožavala sam gledati Ryana dok se
tako jako smije.
“Toliko je prljav”, rekao je Ryan, “da ostavlja tvrdokorne mrlje kroz više
slojeva platna.”
Thumper nas nije htio ni pogledati. Nije ga zanimalo što mu se smijemo. Bio
je u sedmom nebu ondje nasred kreveta.
Nakratko smo ga potjerali da navučemo posteljinu. Skupili smo jastuke i
pokrivače. Legli smo u krevet, a onda Thumperu rekli da se može vratiti.
Odmah je skočio na svoje mjesto.
Ryan je ugasio svjetlo.
“Osjećam da je ovo”, rekla sam pokazujući na Ryana i sebe s Thumperom u
sredini, “dovoljno. Je li to loše? Hoću reći, osjećam da smo nas troje, ti i ja i ovaj
pas, sve što nam treba. Ne žudim za time da u našu priču uključim dijete. To je
loše, zar ne?”
“Pa, uvijek smo govorili s trideset”, odvratio je Ryan, kao da nas od tridesete
dijeli više desetljeća.
“Da, znam”, rekla sam. “Ali tebi je dvadeset osam godina. I ja ću uskoro
toliko. Trideseta je za dvije godine.”
Ryan je razmislio o tome. “Da, dvije godine ne djeluju predugo.”
35
 Knjige.Club Books

“Zbilja misliš da ćemo za dvije godine biti spremni za djecu? Osjećaš li da

smo stigli do toga?”
“Ne”, otvoreno je rekao. “Pretpostavljam da ne.”
Jedno smo vrijeme šutjeli, a kako smo ugasili svjetla, nisam bila sigurna je li
razgovor gotov pa polako tonemo u san.
Prispavalo mi se i počela sam sanjati, kada sam čula Ryana kako govori: “Ali
to je bilo puko nagađanje, kad smo rekli s trideset. Mogli bismo s trideset dvije,
možda. Ili trideset četiri.”
“Aha”, dodala sam. “Ili trideset šest. Hrpa ljudi ima djecu čak nakon
četrdesete.”
“Ili nema uopće”, rekao je Ryan. Ništa time nije poručivao. U glasu mu nije
bilo znakovitosti. Bila je to obična činjenica. Neki parovi uopće nemaju djecu.
Nema u tome ničega lošeg. Nema ničega lošeg u tome ako si nespreman, ako ne
znaš jesi li za to.
“Da”, rekla sam. “Mislim, možemo jednostavno vidjeti. Ne mora to biti s
trideset samo zato što smo tako planirali.”
“Da”, potvrdio je. Riječ je ostala visjeti u zraku.
Imali smo i više nego dovoljno vremena da odlučimo što želimo. Još smo bili
mladi. A opet, nisam se mogla oteti nekakvom razočaranju koje nikada prije
nisam osjetila: osjećaju da budućnost možda neće ispasti točno onakva kakvu smo
zamišljali.
“Volim te”, rekla sam u tami.
“I ja tebe volim”, rekao je on, a zatim smo zaspali, s Thumperom između nas.

36
 Knjige.Club Books

PRIJE GODINU I POL

LEŽALA SAM U KREVETU I ČITALA ČASOPIS. RYAN JE GLEDAO TELEVIZIJU I GLADIO

Thumpera. Bila je gotovo ponoć i bila sam umorna, ali nešto me kopkalo. Spustila
sam časopis.
“Sjećaš li se kad smo se prošli put seksali?” upitala sam Ryana.
On nije skrenuo pogled s programa niti ga je stišao ili zaustavio.
“Ne”, odvratio je bez razmišljanja. “Zašto?”
“Pa, zar ne misliš da je to... znaš... ne baš super?”
“Valjda”, rekao je.
“Možeš li nakratko zaustaviti program?” upitala sam ga te je nevoljko
poslušao. Pogledao me. “Samo hoću reći, možda trebamo poraditi na tome.”
“Poraditi na tome? To zvuči grozno.” Ryan se nasmijao.
I ja sam se nasmijala. “Ne, znam, ali važno je. Prije smo se stalno seksali.”
Opet se nasmijao, ali ovoga puta nisam bila sigurna zašto. “Kada to?” šaljivo
je upitao.
“Molim? Pa stalno! Znaš, nekad smo to radili, ono, četiri puta dnevno.”
“Misliš, kao onda kad smo to radili u praonici?” upitao me.
“Da!” odvratila sam i sjela, uzbuđena što se konačno razumijemo.
“Ili onda kad smo to napravili triput u četrdeset pet minuta?”
“Da!”
“Ili onda kad smo se seksali na stražnjem sjedalu mog auta u sporednoj uličici
u Westwoodu?”
“O tome ti pričam!”
“Dušo, sve je to bilo na faksu.”
Pogledala sam ga i zadržala njegov pogled, nastojeći se prisjetiti je li to točno.
Je li to sve bilo na faksu? Koliko je uopće prošlo od faksa? Sedam godina.
“Sigurna sam da smo i otad radili neke lude stvari, zar ne?”
Ryan je odmahnuo glavom. “Nismo.”
“Ma jesmo”, rekla sam, i dalje prpošna glasa.

37
 Knjige.Club Books

“Nije to ništa strašno”, rekao je on i uzeo daljinski da opet pokrene program.

“Zajedno smo gotovo deset godina. Normalno je da smo se prestali stalno
seksati.”
“E, pa,” rekla sam ja nadglasavajući televiziju, “možda bismo trebali začiniti
svoj seksualni život.”
“Dobro”, rekao je. “Onda ga začini.”
“Da znaš da bih i mogla!” šaljivo sam odvratila i ugasila svjetlo. Samo... znate
već, nikada to nisam učinila.

38
 Knjige.Club Books

PROŠLE GODINE

BIO JE TO PETAK NAVEČER SREDINOM LJETA I VRHUNAC SEZONE DUGIH, SUNČANIH

dana. Znala sam da se Ryan poslije posla nalazi s nekolicinom prijatelja i da ga
neko vrijeme neće biti, stoga sam se, umjesto da odem ravno kući, odvezla u
Burbank i otišla u IKEU. Odavno sam htjela kupiti nov stolić za kavu. Thumper
je starom bio izgrizao jednu nogu.
Dok sam odabrala novi stolić i platila ga, već je bilo kasnije nego što sam
mislila. Uključila sam se na brzu cestu prema našoj kući i otkrila da se kolona
proteže naizgled kilometrima. Prebacivala sam radijske postaje dok na jednoj nisu
izdali obavijest kako je na 5-ici došlo do lančanog sudara triju automobila. Tada
sam shvatila da ću se zadržati.
Prošlo je otprilike četrdeset pet minuta prije nego što se promet pokrenuo i
tada sam osjetila da mi se raspoloženje osjetno popravlja. Jurila sam brzom
cestom, a onda vidjela kako nekoliko automobila ispred mene koči. I tu je bilo
došlo do potpunoga zastoja. Usporila sam u posljednjem trenutku i istog trena
osjetila kako se nešto zabija u mene. Cijeli je auto poletio naprijed. Srce mi se
uzlupalo. Mozak mi je zahvatila panika. Pogledala sam u retrovizor i kroz sumrak
vidjela tamnoplavi automobil kako se odmiče.
Krenula sam stati sa strane, ali dok sam onamo stigla, automobil koji me
udario odjurio je niz zaustavnu traku i nestao s vidika.
Nazvala sam Ryana. Nije se javio.
Izišla sam i stajala na zaustavnoj traci pa polako obišla automobil da
pogledam stražnji kraj. Cijeli desni dio bio je razbijen. Svjetlo mi je bilo
napuknuto, a prtljažnik ulubljen.
Opet sam nazvala Ryana. Ništa. Frustrirana, sjela sam natrag u automobil i
odvezla se kući.
Kad sam stigla, Ryan je sjedio na kauču i gledao televiziju.
“Tu si cijelo vrijeme?” upitala sam.
Ugasio je televizor i pogledao me. “Da, odgodili smo piće”, rekao je.
“Zašto se nisi javio kad sam te zvala? I to dvaput?”
Ryan je neodređeno zamahnuo rukom prema svojem mobitelu na drugom
kraju prostorije. “Oprosti”, rekao je. “Valjda mi je isključen zvuk. Što je bilo?”

39
 Knjige.Club Books

Konačno sam odložila torbicu. “Pa, netko me udario i pobjegao”, rekla sam.
“Ali meni nije ništa.”
“O, Bože!” viknuo je Ryan i potrčao prema prozoru pogledati automobil.
Rekla sam mu da mi nije ništa, ali ipak mi je zasmetalo što nije potrčao k meni.
“Auto je prilično udaren”, rekla sam. “Ali sigurna sam da će nam osiguranje
pokriti trošak.”
Okrenuo se prema meni. “Zapisala si tablice osobe koja te udarila, zar ne?”
“Ne”, rekla sam. “Nisam stigla. Sve se prebrzo odvilo.”
“Osiguranje neće pokriti trošak”, rekao je Ryan, “ako im ne znaš reći tko je
kriv.”
“E, pa, žao mi je, Ryane!” odvratila sam. “Žao mi je što se netko zabio u mene
i nije se potrudio ostaviti mi broj tablica.”
“Pa, mogla si ih zapisati dok je bježao”, rekao je Ryan. “Samo sam to mislio.”
“Ali nisam, dobro?”
Ryan me samo pogledao.
“Usput, dobro sam. Ne brini se za mene. Doživjela sam prometnu nezgodu,
ali koga briga, je l’ da? Važno je samo da poravnamo račune s osiguranjem.”
“Nisam tako mislio, znaš to. Znam da si dobro. Rekla si da si dobro.”
Imao je pravo. Doista sam to rekla, ali sam svejedno željela da me pita. Željela
sam da me zagrli i suosjeća sa mnom. Željela sam da se ponudi brinuti o meni.
Usto sam, duboko u sebi, stvarno pizdila što je sjedio ondje i gledao film dok sam
ja sva izvan sebe stajala na zaustavnoj traci Međunarodne ceste broj 5.
“Dobro”, rekla sam nakon kraće šutnje. “Odoh nazvati osiguranje.”
“Hoćeš da ih ja nazovem?” upitao je.
“Ne treba, hvala.”
Žena kojoj sam prijavila nezgodu pitala me kako sam. Rekla je: “O, siroče.”
Sigurna sam da to kažu svima koji su doživjeli nezgodu. Sigurna sam da su ih
obučili da postupaju obzirno i s razumijevanjem. Ipak, bilo je ugodno. Nakon što
sam prošla sve podatke s njom, rekla mi je da će osiguranje ipak pokriti trošak.
Samo moramo platiti odbitnu franšizu. Kada sam završila poziv, otišla sam u
dnevni boravak i pridružila se Ryanu.
“Platit će”, rekla sam. Nastojala sam zvučati pristojno, ali ustvari sam mu
htjela dati do znanja da je pogriješio.
“Super”, rekao je.
“Samo moramo platiti odbitnu franšizu.”
“Kužim. Zvuči kao da bi bilo bolje da smo ipak imali broj tablica. Sad valjda
znamo za idući put.”
Jedva sam se suzdržala da mu ne kažem da je šupak.

40
 Knjige.Club Books

PRIJE POLA GODINE

“KAMO BI NA VEČERU?” UPITALA SAM RYANA. KASNIO JE S POSLA DVADESET

minuta. Činilo se da uvijek kasni s posla. Ponekad bi nazvao, a ponekad ne. U
svakom slučaju, ja sam uvijek umirala od gladi dok bi stigao kući.
“Svejedno mi je”, rekao je. “Što ti se jede? Ja samo ne bih ništa talijansko.”
Zastenjala sam. Nikada nije htio odabrati restoran. “Vijetnamska?” upitala
sam stojeći pokraj ulaznih vrata i uzimajući kaput. Čim bismo se dogovorili,
željela sam krenuti.
“Uf”, rekao je. Zvučao je mrzovoljno. Nije htio vijetnamsku hranu.
“Grčka? Tajlandska? Indijska?”
“Haj’mo samo naručiti pizzu”, rekao je i pritom svukao jaknu. Odlučio je da
ćemo ostati kod kuće. No ja sam htjela van.
“Upravo si rekao da ne želiš ništa talijansko”, rekla sam.
“To je pizza.” Ton mu je bio malčice oštar. “Pitala si me što želim. Želim
pizzu.”
“Oprosti, jesam li nešto skrivila?” upitala sam ga. “Djeluješ živčano na
mene.”
“Ja sam isto htio reći za tebe.”
“Ne”, rekla sam u pokušaju da popustim, da djelujem ugodno. “Samo želim
večerati.”
“Idem po jelovnik iz pizzerije.”
“Čekaj.” Zaustavila sam ga. “Zar ne možemo van? Imam osjećaj da u
posljednje vrijeme jedem samo gluposti. Rado bih nekamo izišla.”
“Onda nazovi Rachel. Žao mi je. Imao sam naporan dan na poslu. Iscrpljen
sam. Možemo li ovaj put ostati kod kuće?”
“Dobro”, rekla sam. “Dobro. Nazvat ću Rachel.”
Uzela sam mobitel i izišla.
“Jesi li za večeru?” upitala sam je čim se javila.
“Večeras?” iznenađeno me pitala Rachel.

41
 Knjige.Club Books

“Aha”, potvrdila sam. “Zašto ne večeras?” Doduše, jučer smo se vidjele na

ručku i preksinoć bile na piću, ali svejedno. “Ne smijem se vidjeti s vlastitom
sestrom tri puta u četiri dana?”
Rachel se nasmijala. “Ma, mislim, dobro znaš da, bih se ja viđala s tobom
sedam puta u četiri dana. Osam. Devet. Deset puta u četiri dana. Samo hoću reći,
Valentinovo je. Pretpostavljala sam da ti i Ryan imate nešto u planu.”
Valentinovo. Bilo je Valentinovo. Nisam mogla priznati samoj sebi, pa čak ni
vlastitoj sestri, da smo Ryan i ja zaboravili.
“Aha, ne, svakako, ali Ryan mora ostati na poslu”, rekla sam joj. “Pa sam
pomislila da bismo ti i ja mogle na večeru.”
“Pa, očito sam za!” rekla je. “Ja sam, kao uvijek, sama na Valentinovo. Dođi.”

42
 Knjige.Club Books

PRIJE ČETIRI MJESECA

RYAN JE IŠAO NA JEDNOTJEDNI POSLOVNI PUT U SAN FRANCISCO. NIJE GA TREBALO

biti od ponedjeljka navečer do subote ujutro.
Pitao me želim li s njim.
“Ne”, rekla sam bez oklijevanja. “Bolje da čuvam slobodne dane.”
“Kužim”, rekao je. “Onda ću reći agenciji da idem samo ja.”
“Aha, može.”
Tjedni su prolazili, a ja sam očajnički žudjela za vremenom nasamo.
Doživljavala sam to kao odlazak u Disneyland kad sam bila klinka.
A zatim me, tjedan dana prije nego što je trebao otputovati, nazvao s posla i
rekao da je putovanje otkazano.
“Otkazano?” upitala sam.
“Aha”, rekao je. “Dakle, kod kuće sam cijeli sljedeći tjedan.”
“To je sjajno!” rekla sam i nadala se da zvučim uvjerljivo.
“Aha”, rekao je Ryan. On nije tako zvučao.

43
 Knjige.Club Books

PRIJE TRI MJESECA

IZGUBILA SAM NOVČANIK. IMALA SAM GA DOK SMO BILI U TRGOVINI. SJEĆAM SE DA
sam izvadila kreditnu karticu da platim haljinu koju sam kupovala. Ryan je u to
vrijeme bio na muškom odjelu.
Zatim smo se još malo šetali uokolo pa sjeli u automobil i došli kući. I tad
sam shvatila da ga nema.
Pretražili smo dnevni boravak, jastuke na kauču, automobil i kolni prilaz.
Znala sam da moram natrag u trgovački centar. Morala sam proći istim putom
kojim sam iz trgovine došla do automobila.
“A ništa, moramo opet u trgovinu”, rekla sam. Zvučala sam pokajnički.
Osjećala sam se loše. Nije mi to bio prvi put da sam izgubila novčanik. Ustvari,
gubila sam ga vjerojatno svakih pola godine. Samo ga tri puta nikada nisam
pronašla.
“Ti idi”, rekao je Ryan na putu u kuću. Upravo smo bili pregledali automobil.
“Ja ću ostati.”
“Ne želiš ići?” upitala sam. “Mogli bismo usput večerati.”
“Ne, pojest ću nešto ovdje.”
“Bez mene”, upitala sam.
“Ha?”
“Večerat ćeš bez mene?”
“Onda ću pričekati”, rekao je, kao da mi pravi uslugu.
“Ne, nema veze. Samo, djeluješ ljutito. Ljutiš se?”
Slegnuo je ramenima.
Nasmiješila sam mu se, pokušavajući ga pridobiti. “Nekad ti je bilo slatko,
sjećaš se? To kako vječito gubim novčanik? Rekao si da je moj manjak
organiziranosti baš dražestan.”
Nestrpljivo me pogledao. “E, pa”, rekao je, “poslije jedanaest godina pomalo
dojadi.”
I onda je ušao u kuću.
Kad sam sjela u automobil i krenula, novčanik mi je iskliznuo ispod
suvozačkog sjedala. Nije bilo važno. Svejedno sam se rasplakala.

44
 Knjige.Club Books

PRIJE ŠEST TJEDANA

Bio JE RYANOV TRIDESETI ROĐENDAN. PROVELI SMO NOĆ U IZLASKU S NJEGOVIM

prijateljima, obilazeći jedan sportski bar za drugim.
Kada smo stigli kući, Ryan me počeo razodijevati u spavaćoj sobi. Otkopčao
mi je košulju i skinuo gumicu s kose, puštajući je da mi se raspe po ramenima.
Sve mi se već odigralo pred očima. Ljubit će mi vrat i pogurnuti nas na krevet.
Radit će isto što uvijek radi, govoriti isto što uvijek govori. Ja ću zuriti u strop i
brojiti minute. Nije mi bilo do toga. Htjela sam spavati.
Uhvatila sam rubove svoje otkopčane košulje i skupila je. “Nisam
raspoložena”, rekla sam odmičući se od njega i posežući za pidžamom.
Uzdahnuo je. “Rođendan mi je”, rekao je. I dalje me držao za košulju i stajao
mi blizu.
“Ne mogu večeras, žao mi je, jednostavno sam... boli me glava i strašno sam
umorna. Cijelu smo noć bili u zadimljenom baru i osjećam se... ne baš seksi.”
“Mogli bismo pod tuš”, rekao je.
“Možda sutra”, predložila sam navlačeći tajice i tako zaključila raspravu. “Bi
li to bilo u redu? Sutra?”
“Lauren, rođendan mi je.” Nije zvučao ni šaljivo ni molećivo. Davao mi je do
znanja kako očekuje da se predomislim. I to me odjednom razbjesnilo.
Pogledala sam ga u nevjerici. “I, što? Dugujem ti nešto?”

45
 Knjige.Club Books

PROŠLI TJEDAN

RYAN ME PITAO GDJE MU JE OSTATAK SINOĆNJEG HAMBURGERA.

“Dala sam ga Thumperu za večeru”, rekla sam. “Pomiješala sam ga s psećom
hranom.”
“Htio sam ga pojesti”, odvratio je gledajući me kao da sam mu nešto ukrala.
“Oprosti”, rekla sam kroz smijeh zbog toga koliko je ozbiljan. “Ali bio je
prilično grozan”, dodala sam. “Sumnjam da bi ga htio.”
“Da, ti baš znaš što ja hoću”, rekao je pa uzeo bocu vode i otišao.

46
 Knjige.Club Books

UPRAVO SADA

VOŽNJA KUĆI SA STADIONA DODGERSA HLADNA JE I SAMOTNA IAKO JE VANI

dvadeset šest stupnjeva, a u automobilu nas dvoje. Služimo se radioni da neko
vrijeme dostojanstveno ignoriramo jedno drugo, ali naposljetku postaje jasno da
u tome nema ničega dostojanstvenog.
Kada stignemo na kolni prilaz, lakne mi što ću se maknuti od njega. Pred
kućom kroz vrata začujemo Thumpera kako cvili. Samoća mu ne smeta, ali čim
nas čuje - a kunem se da nas čuje nekoliko ulica dalje - odjednom ga spopadne
ovisnost o nama. Zaboravlja živjeti bez nas istog trena kada shvati da smo tu.
Ryan gurne ključ u bravu. Okrene se prema meni i zastane. “Žao mi je”, kaže.
“Ne, i meni je”, odvratim ja. Ali zapravo više i ne znam zašto mi je žao. Imam
osjećaj da mi je već mjesecima žao bez ikakvog povoda. U čemu zapravo
griješim? Što nam se događa? Čitala sam knjige o tome. Čitala sam članke koji se
pojavljuju u ženskim časopisima o bračnim krizama i vraćanju strasti u brak. Oni
vam ne kažu ništa stvarno. Ne daju nikakve odgovore.
Ryan otvori vrata, a Thumper potrči k nama. Njegovo ushićenje samo
naglašava našu nesreću. Zašto ne možemo biti sličniji njemu?
Zašto ja ne znam biti sretna zbog sitnica? Zašto se Ryan ne može veseliti kad
me vidi?
“Idem pod tuš”, kaže Ryan.
Ne odgovorim mu. On se zaputi u kupaonicu, a ja sjednem na pod i gladim
Thumpera. Njegovo me krzno smiruje. On mi liže lice. Njuška mi uho. Nakratko
se osjećam dobro.
“Kvragu!” vikne Ryan iz kupaonice.
Načas sklopim oči. Psihički se pripremam.
“Što je?” doviknem mu.
“Nema jebene tople vode. Jesi li zvala gazdaricu?”
“Mislila sam da ćeš ti zvati gazdaricu!”
“Zašto uvijek ja to moram? Zašto je uvijek na meni?” upita. Otvorio je vrata
kupaonice i stoji na pragu omotan ručnikom.
“Ne znam”, kažem. “Obično to radiš, pa sam pretpostavila da ćeš ti to riješiti.
Oprosti.” Po načinu na koji to izgovaram, jasno je da ne mislim ozbiljno.
47
 Knjige.Club Books

“Zašto nikad ne napraviš ono što kažeš da ćeš napraviti? Zar je toliko teško
uzeti vražji telefon i nazvati gazdaricu?”
“Nikad nisam ni rekla da ću to napraviti. Ako si htio da to obavim, trebao si
nešto reći. Ja ne čitam misli. ”
“A, dobro. Kužim. Ispričavam se. Mislio sam da se podrazumijeva da, ako
nema tople vode, netko treba zvati gazdaricu.”
“Aha”, kažem. “To je očito. I logično je da ja pretpostavim da ćeš je ti zvati
jer to obično radiš. Baš kao što ja perem sve jebeno rublje u ovoj kući.”
“A, tako znači, ti pereš rublje i zbog toga si nekakva svetica?”
“Dobro. Onda si sam peri rublje ako nema veze tko ga pere. Znaš li se uopće
služiti perilicom?”
Ryan mi se nasmije. Ne, frkne na mene.
“Znaš li?” upitam. “Ne šalim se. Kladim se u sto dolara da ne znaš kako
funkcionira.”
“Sigurno bih se snašao”, kaže. “Nisam totalni idiot kakvim me prikazuješ.”
“Nikako ja tebe ne prikazujem.”
“O, da, Lauren. Prikazuješ, prikazuješ. Ponašaš se kao da si najsavršenija
osoba na svijetu, a zaglavila si s glupim mužem koji ne zna ama baš ništa osim
zvati gazdaricu. Znaš što? Ja ću se pobrinuti da opet imamo toplu vodu kad već ti
obavljaš sve komplicirane stvari za pametne ljude, kao što je pranje rublja.” Počne
se ljutito odijevati.
“Kamo ćeš?” upitam ga.
“Idem vidjeti mogu li popraviti tu pizdariju!” kaže dok istodobno bijesno i
žurno nazuva cipele.
“Sad? Gotovo je ponoć. Ostani ovdje da razgovaramo.”
“Pustimo to, Lauren”, Ryan će. Priđe ulaznim vratima. Spusti ruku na kvaku,
spreman otići. Thumper leži na mojim nogama u blaženom neznanju o tome što
se događa oko njega.
“Ne možemo to pustiti, Ryane”, kažem ja. “Neću to pustiti. ‘Puštamo’ to već
mjesecima.”
Upravo je to zabrinjavajuće u cijeloj ovoj situaciji. Ne svađamo se mi oko
tople vode ni oko parkirališta pred stadionom Dodgersa. Ne svađamo se oko
novca ni ljubomore ni komunikacijskih vještina. Svađamo se jer ne znamo biti
sretni. Svađamo se jer nismo sretni. Svađamo se jer više ne usrećujemo jedno
drugo. I mislim da to, barem kada govorim za sebe, najviše živcira.
“Moramo to riješiti, Ryane. Već tri tjedna režimo jedno na drugo. Od cijelog
prošlog mjeseca mislim da smo možda jednu večer bili dobro raspoloženi. Ostatak
je protekao ovako.”

48
 Knjige.Club Books

“Misliš da ja to ne znam?” Ryan će, mahnito mašući rukom. Kad se naljuti,

njegovo obično samouvjereno i suzdržano držanje postane naprasno i silovito.
“Misliš da ne znam koliko sam nesretan?”
“Nesretan?” upitam. “Nesretan?” Ne mogu mu proturječiti, ali stvar je u tome
kako je to izrekao. Izrekao je to kao da ga ja činim nesretnim. Kao da ja izazivam
sve ovo.
“Ne govorim ništa što ti maloprije sama nisi rekla. Molim te, smiri se.”
“Da se smirim?”
“Prestani ponavljati sve što kažem kao pitanje.”
“Onda pokušaj biti jasniji.”
Ryan uzdahne, stavi ruku na čelo i obuhvati ga palcem i prstima kao da su šilt
na kapi. Trlja si sljepoočnice. Ne znam kad je počeo toliko dramatizirati. Negdje
usput od one silno smirene, sabrane osobe postao je taj tip, tip koji glasno uzdiše
i trlja sljepoočnice kao da je Isus na križu. Kao da se svijet događa njemu. Vidim
da nešto želi reći, ali ne govori to. Zausti pa se zaustavi.
Nisam sigurna što je to u meni što ustraje da on izgovori svaku sitnicu o kojoj
razmišlja. Ali kad se tako svađamo, ne mogu podnijeti da se suzdržava. Znate
zašto? Ja znam. Zato što, kad se zbilja suzdržavaš, ni ne zaustiš ono što želiš reći.
Ali on to ne radi. On izvodi tu malu točku u kojoj se pretvara da nešto neće reći,
ali je izvjesno da na kraju ipak hoće.
“Samo reci”, kažem ja.
“Ne”, on će. “Nije vrijedno.”
“E, pa, očito jest. Zato što se jedva sprječavaš. No, gukni više. Nemam cijelu
jebenu noć.”
“Hajde malo smiri doživljaje, dobro?”
Ja na to odmahnem glavom. “Ponekad si baš šupak.”
“E, pa, ti si kuja.”
“Molim?”
“I, eto ga. Njezino Kraljevsko Visočanstvo se uvrijedilo.”
“Nije se teško uvrijediti kad ti kažu da si kuja.”
“Ništa drukčije nije to što si ti meni upravo rekla da sam šupak.”
“Jest, drukčije je. Itekako drukčije.”
“Lauren, daj ohladi. Dobro? Žao mi je što sam te nazvao kujom. Pretvaraj se
da sam te nazvao kako god bi htjela. Stvar je u tome da sam sit ovoga. Sit sam
toga da se svaka sitnica pretvori u katastrofu epskih razmjera. Ne mogu otići ni
na vražju utakmicu Dodgersa a da ti ne cmoljiš tijekom svake izmjene.” Thumper
se odmakne od mojih nogu i krene prema Ryanu. Ja nastojim ne dopustiti da me
obuzme zabrinutost jer možda bira stranu.
“Ako ne želiš da se uzrujavam, prestani raditi stvari koje me uzrujavaju.”

49
 Knjige.Club Books

“Upravo je u tome problem! Ne radim ništa da te uzrujam.”

“Da. Samo kupiš karte za utakmicu Dodgersa iako sam ti rekla da mi se ne
ide. To nije da bi me uzrujao, to je zato što... zašto točno?” Zaputim se prema
stolu u blagovaonici da ga bolje vidim, da ga još izravnije gledam, ali ne obraćam
pretjeranu pozornost na brzinu i silinu svojeg tijela. Kukom udarim o stol toliko
jako da prevrnem vazu nasred njega. Ona se zaljulja, lagano. Umirim je.
“Zato što želim gledati Dodgerse i stvarno me jebeno nije briga hoćeš li ti ići
ili ne. Zapravo sam drugu kartu uzeo iz pristojnosti.”
Prekrižim ruke. Osjećam kako ih križam. Znam da je to grozan govor tijela.
Znam da pogoršava stvar. A opet, nemam kamo drugdje s njima. “Iz pristojnosti?
Znači, htio si petak navečer provesti sam na Dodgersima? Nisi ni htio da idem s
tobom?”
“Iskreno, Lauren,” Ryan će, sada savršeno mirna glasa, “nisam htio da ideš sa
mnom. Već mjesecima ne želim da ikamo ideš sa mnom.”
To je činjenica. Ne govori to da me povrijedi. Vidim mu to u očima, na licu,
po načinu na koji mu se usne opuste nakon što to izgovori. Nije ga briga hoće li
me povrijediti. Govori to samo zato što je istina.
Ponekad ljudi rade neke stvari iz bijesa ili da bi provocirali. I te stvari mogu
zaboljeti. Ali najviše boli kada netko nešto radi iz apatije. Nije mu stalo do tebe
kao što je govorio na fakultetu. Nije mu stalo do tebe kao što je obećavao kad ste
se vjenčali. Uopće mu nije stalo do tebe.
I zato što u meni postoji najsitniji dio kojem je i dalje stalo, i zato što njegova
ravnodušnost razbjesni taj majušni dio mene, ja učinim nešto što nikada prije
nisam učinila. Nešto za što sam mislila da nikada neću učiniti. Učinim nešto što,
čak i dok to radim, ne mogu vjerovati da se zbilja događa. Uzmem vazu. Staklenu
vazu. I zavitlam je u vrata iza njega. S cvijećem i vodom.
Promatram kako se Ryan saginje i podiže ramena do ušiju. Gledam kako
Thumper skače, uzbunjen. Gledam kako voda leti u zrak, a latice se i stapke
razlijeću i padaju na pod i staklo puca u toliko komadića da nisam sigurna da se
više sjećam kako je izgledalo.
A kada sve krhotine padnu, kada Ryan zatečeno pogleda u mene i Thumper
šmugne u drugu sobu, onaj majušni dio mene kojemu je bilo stalo ispari. Sada ni
mene više nije briga. Šugav je to osjećaj. Ali je itekako bolji od toga da ti je stalo,
čak i najsitnijim dijelom.
Ryan načas zuri u mene, a zatim uzme ključeve sa stolića u hodniku. Obriše
vodu i staklo s puta već obuvenim nogama. Iziđe kroz ulazna vrata.
Ne znam što mu je u glavi. Ne znam kamo će. Ne znam koliko ga neće biti.
Znam samo da bi to zapravo mogao biti kraj mojega braka. Mogao bi to biti kraj
nečega za što sam mislila da nema kraj.

Jedno vrijeme nakon što Ryan ode, zurim u vrata.

50
 Knjige.Club Books

Ne mogu vjerovati da sam razbila vazu o zid. Ne mogu vjerovati da sam ja uzrok
smrskane nakupine stakla na podu. Nisam ga htjela ozlijediti. Nisam je bacila na
njega. A opet me nasilje ostavlja bez teksta. Nisam znala da sam sposobna za to.
Naposljetku ustanem i odem u kuhinju po metlu i kantu. Obujem se. Počnem
sve mesti. Dok to činim, Thumper utrči u prostoriju, pa ga moram zaustaviti. On
me posluša i sjedne, promatrajući me. Zveckanje krhotina dok padaju u smeće
gotovo zvuči utješno. Fiju. Fiju. Zvec.
Uzmem nekoliko papirnatih ubrusa i prebrišem taj dio poda da pokupim
moguće zaostale krhotine i vodu, a zatim usišem. Oklijevam isključiti usisivač jer
ne znam što ću kada završim. Ne znam što ću sa sobom.
Sve pospremim i odem leći na krevet. To me podsjeti na vrijeme kada smo ga
kupili, razlog iz kojeg smo ga kupili.
Što nam se dogodilo?
Čujem glas u svojoj glavi, oštar i jasan. Više ga ne volim. To mi govori. Više
ga ne volim. I možda mi srce još i više slama činjenica da, duboko u duši, znam
kako ni on ne voli mene.
Sve sjedne na mjesto. U tome je kvaka, zar ne? Zato se toliko svađamo. Zato
se ne slažem ni s čime što on govori. Zato ne mogu podnijeti sve što sam prije
podnosila. Zato se ne seksamo. Zato se nikada ne trudimo ugoditi jedno drugome.
Zato nikada nismo zadovoljni jedno drugim.
Ryan i ja smo dvoje ljudi koji su se nekoć voljeli.
Kako je to divno bilo biti.
Kako je to tužno postati.

51
 Knjige.Club Books

RYAN SE SIGURNO VRATIO KASNO U NOĆI ILI RANO UJUTRO. NE ZNAM KOJE JE OD
toga. Nisam se probudila kad je stigao kući.
Međutim, kad se probudim, on leži na drugoj strani kreveta, a Thumper
između nas. Gledam u Ryanova leđa. On hrče. Plaši me to što smo u stanju spavati
tijekom ovakvoga kaosa. Pomislim na to kako je nekoć bilo, kako nam svađe nisu
dale da spavamo sve do jutra. Kako nismo mogli prespavati i zaboraviti ljutnju,
nismo je mogli staviti na čekanje. Sada smo pak na rubu sloma, a on... hrče.
Strpljivo čekam da se probudi. Kada se to konačno dogodi, on mi ništa ne
kaže, samo ustane i ode u kupaonicu. Potom ode u kuhinju, skuha si kavu i vrati
se u krevet. Pokraj mene je, ali ne i uz mene. Oboje smo u tom krevetu, ali ne
zajedno.
“Više se ne volimo”, kažem. Još dok izgovaram tu rečenicu, naježim se i
obuzme me adrenalin. Tresem se.
Ryan načas zuri u mene, nepobitno šokiran, a zatim rukama pokrije lice i
gurne prste u kosu.
Zgodan je muškarac. Pitam se kada sam to prestala doživljavati.
Kad smo se vjenčali, na dan svadbe bio je gotovo ljepši od mene. Naše
svadbene fotografije, na kojima se smiješi poput dječaka, očiju nabranih u
kutovima i sjajnih poput zvijezda, prelijepe su djelomično zato što je on bio
prelijep. No više mi se ne čini posebnim.
“Da to barem nisi rekla”, kaže Ryan i pritom ne diže pogled, ne sklanja ruke
s glave. Sleđen je, zuri u deku pred sobom.
“Zašto?” upitam ga. Odjednom žarko želim čuti što misli, grčevito želim
doznati sjeća li se on nečega što je meni ishlapilo, želim saznati misli li da se
varam. Zato što me možda može uvjeriti. Možda se zbilja varam. Želim se varati.
Bit će divno prevariti se. Kupat ću se u osjećaju da sam se prevarila; plivat ću u
njemu. Udisat ću ga i dopustiti mu da mi obuzme pluća i tijelo i isplakat ću ga,
krupnim suzama toliko punima olakšanja da će me pročistiti.
“Zato što sad ne znam kako ćemo dalje”, kaže on. “Ne znam što nam
preostaje.”
Konačno pogleda u mene. Oči su mu krvave. Kad izvuče prste iz kose, ona
ostane neuredna, stršeći na sve strane. Ja zaustim kako bih rekla: Kako to misliš?,
ali umjesto toga pitam: “Otkad to znaš?”
52
 Knjige.Club Books

Ryanovo lice poprimi izraz koji nije toliko odraz tuge koliko beživotnosti.
“Zar je važno?” upita me i, iskreno, nisam sigurna da jest. Ali ne posustajem.
“Ja sam to upravo shvatila”, kažem. “Samo me zanima otkad ti znaš da me ne
voliš.”
“Ne znam. Nekoliko tjedana, valjda”, kaže i opet se zagleda u deku. Prugasta
je i šarena i na tome sam joj zahvalna. Zaokupit će ga. Možda me neće pogledati.
“Otprilike mjesec dana?” upitam.
“Aha.” Slegne ramenima. “Ili nekoliko tjedana, kao što sam rekao.”
“Kad?” pitam. Ne znam zašto ustanem iz kreveta, ali učinim to. Moram ustati.
Tijelo mi osjeća poriv za stajanjem.
“Upravo sam ti rekao kad”, kaže. On se ne miče iz kreveta.
“Ne”, ja ću, sada leđima okrenuta prema zidu naše spavaće sobe. “Mislim, što
se dogodilo da si to shvatio?”
“Što se dogodilo da si ti shvatila?” upita on mene. Pruge na deki zakazale su;
on me pogleda. A ja se lecnem.
“Ne znam”, kažem. “Samo mi je sinulo. U jednom trenutku nisam znala što
se zbiva, a onda odjednom sam samo... skužila.”
“Ista stvar”, kaže on. “Ista stvar i kod mene.”
“Ali koji dan? Što smo radili?” Ne znam zašto imam potrebu izvući tu
informaciju. Jednostavno mi djeluje kao nešto što ne znam - njegova strana te
situacije. “Samo pokušavam dobiti kontekst.”
“Nije bitno, dobro?” Vratio se prugama.
“Daj budi iskren, no! Izvodimo stvari na čistac. Samo to reci. Ionako će sve
izići, sve do posljednjeg ružnog detalja o nama. Samo reci. Samo...”
“Nisam zaljubljen u drugu, ako to pitaš”, on će.
Uopće to nisam pitala.
“Ali jednostavno... ” Nastavi. “Primijetio sam da ih drukčije gledam.”
“Žene?”
“Da. Sada ih gledam. Prije ih nikada nisam gledao. Gledao sam jednu i
jednostavno... Shvatio sam da ne razmišljam o tebi onako kako razmišljam o
njima.”
“O ženama?”
“Da.”
Puštam da mi se to slegne. Thumper siđe s kreveta i priđe mi. Sluti li što se
zbiva? Sjedne pokraj vrata uz moje noge i pogleda Ryana. Meni srce napukne.
Sve bi ovo moglo završiti tako da ostanem bez Thumpera.
“I, što to znači?” upitam, tiho i blago. Kad sam one riječi izgovorila naglas,
promijenila sam našu sudbinu. Pokrenula sam nas. Čupam nas iz ovoga udobnog
zatvora jednom i zauvijek. Riješit ću taj problem. Imam mnogo drugih problema

53
 Knjige.Club Books

i znam da će ovo izazvati gomilu novih, ali suživot s nekim tko mi se ne sviđa
neće biti među njima. Više ne.
Ryan zakorači prema meni i zagrli me. Želim se osjećati bolje zbog toga. Glas
mu je jednako tih i smiren kao moj. “Ovo ne može biti kraj, Lauren. Ovo je samo
kriza ili nešto slično.”
“Ali”, odvratim ja podigavši pogled prema njemu, konačno spremna do kraja
izgovoriti ono što već dugo nosim u srcu, “ja te ne podnosim.” Sladak je to i
nagonski odušak, a opet, čim mi prijeđe preko usana, poželim da ga nisam
izgovorila. Poželim da sam osoba koja nema potrebu iskazati svoju bol pred
drugima. Želim biti tip osobe koja je može zadržati za sebe i poštedjeti tuđe
osjećaje. Ali nisam takva osoba. Moja ljutnja mora dobiti krila. Mora dobiti
slobodu da se odbija od zidova i ulazi u uši osobe koju bi mogla najviše
povrijediti.
Ryan i ja klonemo na pod. Naslonimo leđa o zid, savijemo koljena ispred sebe
i prekrižimo ruke, u identičnom položaju. Dovoljno smo godina zajedno da se
znamo skladno kretati, čak i kad nam to nije namjera. Thumper sjedne na moje
noge i grije ih svojim trbuhom. Želim voljeti Ryana onako kako volim Thumpera.
Želim ga voljeti, i štititi, i vjerovati u njega, i biti spremna baciti se pod autobus
za njega, isto kao što bih učinila za svojega psa. No to su dvije sasvim različite
vrste ljubavi, zar ne? Ne bi se trebale ni jednako zvati. Ona kao što je moja i
Ryanova istroši se.
Naposljetku Ryan progovori. “Nemam pojma što ćemo”, kaže dok i dalje sjedi
sa mnom, sada pogrbljen, istinski poražen i pogleda prikovana za zalutali čavao u
našem parketu.
“Ni ja”, odvratim i pogledam ga pa se prisjetim kako sam se nekoć rastapala
kada bih osjetila njegov miris. Toliko mi je blizu da tiho ponjušim zrak kako bih
provjerila mogu li ga upiti, mogu li opet osjetiti ono blaženstvo.
Razmišljam kako mi možda, udahnem li dovoljno duboko, njegov miris prođe
kroz nos i preplavi mi srce. Možda me opet zarazi. Možda opet mogu biti sretna
ako ga samo dovoljno ponjušim. Ali to ne funkcionira. Ništa ne osjećam.
Ryan prasne u smijeh. Doslovce se uspije smijati. “Ne znam zašto se smijem”,
kaže dok se pribire. “Ovo je najtužniji trenutak u mom životu.”
A onda mu glas pukne, iz očiju mu poteku suze i istinski me pogleda možda
prvi put te godine. Ponovi što je rekao, polako i odlučno. “Ovo je najtužniji
trenutak u mom životu.”
Načas pomislim da bismo mogli zajedno plakati. Da bi to mogao biti početak
našeg oporavka. No kada se spremim osloniti glavu na njegovo rame, Ryan
ustane.
“Idem zvati gazdaricu”, kaže. “Trebamo toplu vodu.”

54
 Knjige.Club Books

“ZAPISALA SAM ‘BRAČNO SAVJETOVANJE’, ‘ODVOJEN ŽIVOT’ I ‘OTVOREN BRAK’,”

kažem dok sjedam za naš blagovaonski stol. Pred sobom držim list papira. Drži
ga i Ryan. Nisam sklona otvorenom braku, samo nabacujem ideje za raspravu.
Iako znam, sa stopostotnom sigurnošću, da otvoreni brak za mene ne dolazi u
obzir.
“Otvoreni brak?” upita Ryan. Zaintrigiran je.
“Ignoriraj to zadnje”, ja ću. “Samo sam... nisam imala nikakvu drugu ideju.”
“Nije loša ideja”, kaže on i čim to izgovori, zamrzim ga. Naravno da će to
reći. Naravno da će se za to zakvačiti. Nego što da će Ryan ignorirati “bračno
savjetovanje” i objeručke prihvatiti šansu da poševi neku drugu.
“Samo...” kažem iživcirano. “Samo reci što si ti zapisao.”
“Okej.” Ryan pogleda u svoj papir. “Zapisao sam ‘hodanje ispočetka’ i
‘probna rastava’.”
“Ne znam što ti to znači”, odvratim.
“Pa, prvo je slično kao ono tvoje o odvojenom življenju. Pokušali bismo pa
vidjeli bi li možda funkcioniralo kada bismo živjeli na različitim mjestima i samo
zajedno izlazili, rjeđe se viđali. Da se možda malo oslobodimo pritiska. Tako da
bude uzbudljivije kad se budemo viđali.”
“Dobro, a drugo?”
“Da prekinemo na neko vrijeme.”
“Misliš, ono, stvarno?”
“Pa, mislim,” počne objašnjavati, “ja se iselim, ili se ti iseliš, pa vidimo kako
se snalazimo sami, jedno bez drugoga.”
“I što onda?”
“Ne znam. Možda nakon što jedno vrijeme provedemo razdvojeni budemo,
znaš... spremni pokušati opet.”
“Koliko bi to trajalo? Nekih par mjeseci?”
“Mislio sam i dulje.”
“A koliko?”
“Ne znam, Lauren. Isuse”, odvrati Ryan, iživciran bujicom mojih pitanja.
Prošlo je nekoliko tjedana otkako smo jedno drugom rekli da se više ne volimo.

55
 Knjige.Club Books

Kad smo zajedno, hodamo kao po jajima. A ja sada počinjem skidati flaster. Vrlo
velik, vrlo ljepljiv flaster.
“Samo tražim da pojasniš svoj prijedlog”, kažem. “Ne moraš se ponašati kao
da te rešetam.”
“A ono, godinu. Razdvojimo se na jednu godinu.”
“I spavamo s drugim ljudima?”
“Da”, kaže Ryan, kao da sam maloumna. “Mislim da je u tome i poanta.”
Ryan je jasno dao do znanja da o meni više ne razmišlja onako kako razmišlja
o drugim ženama. To boli. A opet, kada pokušam dokučiti zašto me boli, ne
dolazim do odgovora. Zapravo ni ja o njemu tako ne razmišljam.
“Poslije ćemo o tome”, kažem i ustanem od stola.
“Ja bih sada razgovarao”, Ryan će. “Nemoj ići.”
“Lijepo te molim”, kažem, polako i znakovito, “da o tome razgovaramo
poslije.”
“Dobro”, kaže Ryan pa ustane i baci svoj list papira u zrak. “Ja odoh.”
Ne pitam ga kamo ide. Ovih dana toliko često odlazi da znam kako će odgovor
biti bezazlen. Užasno ga prezirem jer je toliko predvidljiv. Otići će u bar i popiti
piće. Otići će u kino. Nazvat će prijatelje da igraju košarku. Nije me briga. Vratit
će se kad mu se bude dalo, a kad se i vrati, atmosfera u kući bit će zaoštrena i
napeta, do te mjere da će mi se činiti kako jedva dišem.
Satima ležim na kauču i zamišljam godinu bez svojega muža. Djeluje mi i
oslobađajuće i užasavajuće. Pomislim na njega kako spava s drugom ženom, ali
misao se brzo preobrazi u to kako ja spavam s drugim muškarcem. Ne znam tko
je on, ali vidim njegove ruke na sebi. Osjećam njegove usne na sebi. Mogu
zamisliti kako će me gledati, kako ću se zbog njega osjećati kao jedina žena u
prostoriji, kao najvažnija žena na svijetu. Zamišljam njegovo vitko tijelo i
tamnu kosu. Zamišljam njegov duboki glas. Zamišljam kako imam tremu, onakvu
kakvu godinama nisam imala. Kada Ryan konačno stigne kući, kažem mu kako
mislim da je možda u pravu. Trebamo se razdvojiti na godinu dana.
Ryan glasno uzdahne i ramena mu klonu. Pokuša progovoriti, ali riječi mu
zapnu u grlu. Ja mu priđem i zagrlim ga. Zaplačem. Opet smo, napokon, na istoj
strani. Jedno se vrijeme prepuštamo tom osjećaju. Prepuštamo se olakšanju koje
smo pružili jedno drugome. U konačnici, na to se sve svodi: na golemo olakšanje.
Poput mlaza hladne vode preko opekline.
Kada se razdvojimo, Ryan se ponudi iseliti. Kaže mi neka ja ostanem u kući
tih godinu dana. Ja prihvatim. Ne bunim se. Nudi mi dar i uzet ću ga. Potom
naizgled satima šutke sjedimo jedno pokraj drugoga na kauču i pritom se držimo
za ruke, ali se ne gledamo u oči. Divno je konačno se prestati svađati.
A onda shvatimo da smo i ja i on mislili kako ćemo dobiti Thumpera.
Svađamo se oko psa do pet ujutro.

56
 Knjige.Club Books

RYAN JE SPREMIO VEĆINU SVOJIH STVARI. KUTIJE S NATPISIMA KAO ŠTO SU

“Knjige” i “Stvari za kupaonicu” ispisanima crnim flomasterom zauzimaju cijeli
dnevni boravak i spavaću sobu. Kamion za selidbu je na putu. Ryan je u spavaćoj
sobi i sprema svoje cipele. Čujem svaku kako udara o karton dok ih ubacuje.
Uzmem nekoliko svojih stvari i spremim se izići. Ne mogu biti ovdje dok se
to događa. Ne mogu to gledati. Drago mi je što odlazi. Doista. Neprestano si to
ponavljam. Neprestano razmišljam o svojoj novoj slobodi. No svjesna sam da
zapravo ne znam što ta sloboda znači. Ne znam ništa o praktičnim posljedicama
svojih postupaka.
Prošli smo samo osnove svojega dogovora. Nismo razgovarali o tome
kako ćemo se osjećati ni o tome kako će izgledati naš novi život. Držali smo se
brojeva i cifri. Razgovarali smo o razdvajanju zajedničkoga bankovnog računa. O
tome kako ćemo si priuštiti dvije stanarine. Kako njega zadržati u sklopu mojeg
osiguranja. Moramo li podnijeti kakve pravne zahtjeve. “Riješit ćemo to kad do
toga dođemo”, rekao je Ryan, pa sam pustila tu temu. Slagala sam se s tim
odgovorom. Nipošto ne želim ništa od ovoga u pisanom obliku.
Sinoć sam rekla Ryanu da ne želim biti prisutna dok bude odlazio. Složio se
da bi možda bilo najbolje kada bih za vikend otišla i dala mu prostora da se iseli
kako želi. “Samo mi još fali da kritiziraš način na koji ću spakirati četkicu za
zube”, rekao mi je. Glas mu je bio vedar, ali riječi su bile iskrene. U pozadini sam
osjećala napetost i zamjeranje. Osmijeh na njegovu licu bio je sličan osmijesima
prodavača automobila kad se pretvaraju da se svi ludo zabavljaju, a zapravo
su jedni drugima oštra konkurencija.
Uzmem svoj dezodorans i gel za pranje lica. Odaberem samo najnužnije od
šminke. Uzmem četkicu za zube i stavim je u putnu torbu, stavivši čep preko
čekinja da se ne zaprljaju. Ryan svoju obično samo gurne u plastičnu vrećicu. S
pravom se brani zbog toga kako sprema svoju četkicu. Zato što taj način ne valja.
Stavim sve stvari u torbu i zakopčam je. Bilo to dobro ili loše, spremna sam za
odlazak.
Planiram se odvesti ravno k Rachel. Rachel zna da Ryanu i meni ne cvjetaju
ruže. Primijetila je koliko sam napeta. Primijetila je koliko ga često kritiziram,
koliko rijetko imam reći nešto lijepo o njemu. No ja sam dosad uporno tvrdila da
je sve u redu. Ne znam zašto mi je toliko teško priznati joj. U jednu ruku mislim
da sam to tajila jer sam znala da će postati stvarno kada kažem Rachel. Prema
57
 Knjige.Club Books

nekoj logici u mojoj glavi, Mila je smjela doznati i to mi nije djelovalo

kao zapisivanje u kamen, no s Rachel će biti službeno. Bit će mi svjedok. Neću se
moći okrenuti i pretvarati se da se ništa nije dogodilo. Možda je to razlika između
prijateljice i sestre: prijateljica može saslušati tvoje probleme u određenom
trenutku, ali tvoja se sestra sjeća i podsjeća te na sve ono otprije. A možda to i
nije razlika između prijateljica i sestara. Možda je to samo razlika između Mile i
Rachel.
Ipak, ovo se stvarno događa. Kamion za selidbu stiže. I ako se mislim nositi
s time, trebam Rachel. Rachel će me držati za ruku i reći mi da će sve biti dobro.
Rachel će vjerovati u mene. Moram joj priznati da se moj brak raspada. Da se ja
raspadam. Da više nisam uspješna i staložena starija sestra kakvu sam glumila.
Da više nemam pojma koji klinac radim sa sobom.
Zateknem Ryana u spavaćoj sobi dok uzima kutije s odjećom. Već smo
raspodijelili pokućstvo. Oboje ćemo morati u kupnju, svatko za sebe. Meni sada
treba novi televizor. Ryanu će trebati tave i lonci. Ono što je djelovalo kao cjelina
sada se rascijepilo.
“Dobro”, kažem ja. “Odoh ja, puštam te.” Ryanu će doći pomoći prijatelji. Ja
mu nisam potrebna.
Nisam mu potrebna.
“Dobro”, odvrati on gledajući u ormar. Naš ormar. Moj ormar. Naposljetku
pogleda u mene i vidim da je plakao. Udahne i izdahne, nastoji se obuzdati, nastoji
obuzdati osjećaje. Moje srce odjednom nabuja i svlada me. Ne mogu ga ostaviti
dok je takav. Ne mogu. Ne mogu ga ostaviti dok pati.
Ipak sam mu potrebna.
Potrčim k njemu i zagrlim ga. Puštam ga da zagnjuri lice u mene. Grlim ga
dok se ne isplače, a onda kažem: “Znaš što? Ovo je glupo. Ostat ću.” Cijela je ta
ideja pretjerana i apsurdna. Samo nam je trebalo nešto što će nas natjerati da se
trgnemo. I trgnuli smo se. Ovo nam je trebalo da uvidimo koliko smo glupi bili.
Naravno da se volimo! Oduvijek smo se voljeli. Samo smo to nakratko zaboravili,
ali sada ćemo biti dobro. Gurnuli smo sami sebe do ruba i naučili lekciju.
Ne moramo prolaziti sve to. Gotovo je. Možemo na licu mjesta okončati taj čudni
pokus i vratiti se na staro. Ni u jednom braku ne cvjetaju ruže. Znamo to. Ovo je
smiješno. “Zaboravimo ovo”, kažem. “Ne ideš ti nikamo, dušo. Ne moraš nikamo
otići.”
On još malo šuti, a onda odmahne glavom. “Ne”, kaže brišući suze. “Moram
otići.” Ja zurim u njega, sleđena dok ga i dalje grlim. On ustraje: “Bolje idi”, kaže
dok sam sebi briše suze. Vrati se pakiranju.
I tad se raspadnem. Ne rastopim se poput maslaca niti se ispušem poput gume.
Ospem se poput stakla, u tisuće komadića.
Srce mi je istinski slomljeno. I znam da će, čak i da ga popravim, drukčije
izgledati, drukčije osjećati, drukčije kucati.

58
 Knjige.Club Books

Ustanem i uzmem svoju torbu. Thumper me prati do ulaznih vrata. Pogledam

dolje u njega dok držim ruku na kvaki, spremna okrenuti je. On me gleda odozdo,
naivan i sav u čudu. Koliko je njemu poznato, idemo u šetnju. Nisam sigurna koga
mi je više žao: Ryana, Thumpera ili same sebe. Ne mogu izdržati više ni sekundu.
Ne mogu ga pogladiti na rastanku. Okrenem kvaku i prođem kroz ulazna vrata
pa ih zatvorim za sobom. Ne zastanem kako bih udahnula niti se sabrala. Samo
uđem u automobil, obrišem oči i zaputim se k Rachel. Nemam dovoljno snage da
se pobrinem sama za sebe. Trebam svoju sestru.

59
Knjige.Club Books

drugi dio

STUDENI JE

60
 Knjige.Club Books

“Samo saslušaj što ću reći i ne pokušavaj me odgovoriti od toga. Nemoj me

osuđivati ni govoriti da griješim, čak i ako to misliš. Mislim, da griješim. Zato što
je vjerojatno tako. Ali trebam samo da me saslušaš i kažeš mi da će sve biti u redu.
U principu mi je to potrebno. Da mi kažeš kako će sve biti u redu, iako vjerojatno
neće.”
“Dobro”, Rachel odmah pristane. Zapravo i nema izbora, zar ne? Hoću reći,
banula sam joj na vrata u subotu u devet ujutro urlajući: “Ne osuđuj me!” Mora
mi udovoljiti. “Želiš li ući? Ili...” Zausti kako bi me upitala, ali ja ne pričekam da
dovrši rečenicu.
“Ryan i ja se rastajemo.”
“O, Bože”, zapanjeno će ona. Nakratko tupo zuri u mene, a onda se odledi i
širom otvori vrata da mogu ući, pa to i učinim. Još je u pidžami, što je i logično.
Vjerojatno se upravo probudila. Po svoj je prilici upravo lijepo sanjala kad sam
joj pozvonila.
Kada prođem pokraj nje i ona zatvori vrata, vidi da sam ponijela torbu. Polako
zbraja dva i dva.
Uzme mi torbu s ramena i spusti je na kauč. “Što ste - hoću reći, kako se to -
kako ste vas dvoje - jesi li dobro? To je važno. Kako se osjećaš?”
Slegnem ramenima. Inače, kada sliježem ramenima, želim reći da mi je
svejedno. No iako moje slijeganje ramenima sada predstavlja milijun stvari
odjednom, ravnodušnost nije jedna od njih.
“Želiš li razgovarati o tome zašto se rastajete?” smireno upita Rachel. “Ili da
ti samo spremim... Ne znam. Što ljudi jedu kad se razvode?”
“Ne razvodimo se”, kažem ja pa je obiđem i sjednem na njezin kauč.
“Ah.” Ona sjedne pokraj mene. “Rekla si da se rastajete, pa sam
pretpostavila...” Podvije stopala pod sebe i sjedi mi sučelice, prekriženih nogu.
Donji joj je dio pidžame bijel s prugicama boje lososa i plave. Majica na bretele
joj je iste boje lososa kao prugice na donjem dijelu. Sigurno ih je kupila u
kompletu. Moja je sestra upravo onaj tip osobe koji nosi stvari u kompletu. A ja
sam osoba koja nije u stanju pronaći dvije jednake čarape.
“Prekidamo”, kažem. “U smislu, jedno se vrijeme nećemo viđati, ali onda
ćemo si, znaš, pružiti drugu priliku.”
“Znači, živjet ćete odvojeno? To je probna rastava?”
“Ne.”
“Dakle... Lauren, što sam propustila?”
“Rekla si da nećeš osuđivati.”
“Pa ne osuđujem”, odvrati ona i uzme me za ruku. “Pokušavam shvatiti.”
“Uzimamo stanku. Više ne možemo živjeti zajedno. Ne podnosimo se.” Izraz
njezina lica potvrđuje da to već neko vrijeme zna, ali ja ne reagiram.

61
 Knjige.Club Books

“A nećete se razvesti zato što...?” upita me. Glas joj je blag. Mislim da mi je
to sada najviše potrebno. Zapravo sam prilično slična psima, u smislu da mi same
riječi nisu važne. Samo osluškujem neću li čuti visoke tonove, glatke i utješne
zvukove. “Mislim, ako već neko vrijeme imate problema i situacija je toliko loša
da ne želite živjeti zajedno, što vas sprječava da sasvim prekinete?”
Odvojim trenutak da razmislim kako odgovoriti. Mislim, uopće nismo
spominjali riječ razvod.
Jasno, pala mi je na pamet. Pomišljala sam na to da je izgovorim. Ali nisam
je zapisala na papir s opcijama. I premda mi je teško zamisliti da se Ryan nije toga
sjetio, da to nije uzeo u obzir, da to nije zamalo izgovorio, nešto je i njega
spriječilo.
Mislim da je to važno. Ni jedno od nas nije predložilo razvod. Ni jedno nije
reklo da je to što imamo, to što smo pokvarili i što više ne funkcionira, ni jedno
od nas nije reklo da to trebamo otpisati.
“Ne znam zašto”, odgovorim joj naposljetku. “Zato što sam dala svoju riječ,
pretpostavljam. Ili, ne znam, nadam se da postoji treća opcija osim da budemo
nesretni ili da potpuno odustanemo.”
Rachel razmisli o tome. “Nego, koliko traje ta stanka?” Izgovori riječ “stanka”
kao da sam je upravo izmislila. “I, koliko će trajati ta blabarija?” Tako to
izgovara.
Ja udahnem. Pa izdahnem. “Godinu dana.” Moja odlučnost počne popuštati.
Staloženost me napušta. Istinska bol zbog onoga u što se upuštam polako mi se
sliježe, pomalo slično kao kada sunce zasja dovoljno jarko da razvedri oblačan
dan.
Rachel vidi da ću zaplakati i prije nego što mi se suze stvore u očima, i zbog
toga se dodatno smekša u upravo onakvu Rachel kakva mi je potrebna. Ne mora
znati detalje. Želi me samo zagrliti i reći mi da će sve biti u redu, čak i ako neće.
I čini to; grli me i provlači prste kroz moju kosu. I govori ono na što sam čekala
cijelo jutro.
“Zbilja će biti dobro”, kaže i pritom zvuči kao da mi guguće. “Znam da si mi
rekla da to kažem. Ali stvarno je istina. Sve će to biti dobro.”
“Kako znaš?” Ne bih joj trebala postavljati takva pitanja. Rekla sam joj da
nešto kaže. I rekla je to. Ne smijem navaljivati. Ne smijem je navoditi da kaže
stvari koje nisam unaprijed tražila od nje. Ali trenutačno djeluje toliko uvjereno,
toliko sigurno da ću biti dobro, da želim doznati više o toj verziji mene koju ona
vidi. Kako će Lauren u njezinoj glavi biti dobro? I kako da ja budem sličnija toj
Lauren?
“Znam da će sve biti dobro jer na kraju sve bude dobro. Ako nije dobro, onda
nije kraj.”
Odmaknem se i pogledam je. “Zar to ne piše na nekoj tvojoj šalici?”

62
 Knjige.Club Books

Rachel slegne ramenima. “Samo zato što piše na šalici, ne znači da nije
točno.”
“Ne”, kažem ja pa legnem, spuštajući glavu na njezino krilo. “Valjda imaš
pravo.”
“A znaš što još znam?” upita.
“Što?”
“Znam da je pred tobom stvarno sjajna godina.”
“Ne znam baš. Navršavam trideset i samo što se nisam razvela.”
“Mislila sam da se ne razvodiš...?” odvrati Rachel.
Zakolutam očima. “To je hiperbola, Rachel. Da ti bolje dočaram.” Kad sam
najnesigurnija u sebe, upravo se tada pravim najpametnija.
Pretpostavljam da je pravi problem što ne znam kolika je zapravo hiperbola.
Tvrdit ću svima, uključujući svoju sestru, da se to neće dogoditi. Ali što ako se
dogodi? Mislim, što ako se stvarno dogodi?
“Ne, ozbiljno ti kažem”, ona će. “Ovaj je dio težak, ali poznajem te i ti ne
radiš stvari koje ne bi trebala. Ne doživljavaš stvari olako. Kao ni Ryan. Dobar je
čovjek. A ti si dobra žena. I ako ste vas dvoje zaključili da je to dobra ideja, onda
je to dobra ideja. A dobre ideje nikad nisu loše.”
Nakratko ušutimo, a onda obje prasnemo u smijeh.
“Dobro, ovo zadnje baš i nije imalo smisla, ali znaš na što sam mislila.”
Pogledam gore u nju, a ona dolje u mene. Uvijek znam na što ona misli.
Oduvijek smo razumjele jedna drugu. Štoviše, oduvijek smo vjerovale jedna u
drugu. Potrebno mi je to da netko u ovom trenutku vjeruje u mene.
“Drago mi je da si ovdje”, kaže mi Rachel. “Jasno, ne u ovim okolnostima.
Ali drago mi je da si ovdje.”
“A da?”
“Da, lijepo te vidjeti, samo tebe.”
“Bez Ryana?”
“Aha”, kaže. “Volim ja Ryana, ali tebe volim više. Bit će lijepo cijelu godinu
imati samo tebe.”
Rachel barata riječima spretnije nego što misli jer sada prvi put uvidim nešto
čemu se ove godine mogu veseliti. Bit će lijepo cijelu godinu imati samo mene.

“Nego, jedno škakljivo pitanje, pretpostavljam”, kaže mi Rachel. Sjedimo za

njezinim kuhinjskim stolom. Pripremila je pohani tost s cimetom i svježe tučenim
vrhnjem. Izgleda toliko prekrasno i razmetljivo da ga želim fotografirati. Ona me
posluži dok govori, a ja je istog trenutka prestanem slušati. Znam da će jelo biti
ukusnije nego što izgleda, što mnogo govori. No to je Rachelina vrlina. Ona
peče palačinke s keksima Oreo. Pravi crvene palačinke s punjenjem od kremastog

63
 Knjige.Club Books

sira. Ni za živu glavu ne bi znala ispeći složenac ni bilo što slano, ali za sve što
iziskuje vreću šećera i puno šlaga prava je stručnjakinja.
“Ovo nevjerojatno izgleda”, kažem joj dok uzimam vilicu. Utisnem je u
krajičak kruha i stružem njome o tanjur dok ne otkinem komadić. Okus je upravo
onakav kakav sam zamišljala. Ima okus kao da je sve u redu. “O, Bože”, kažem.
“Je l’ da?” Rachel se ni najmanje ne ustručava priznati da je pripremila sjajno
jelo. Radi to na način koji upućuje kao da ona nije imala ama baš nikakve veze s
time. Možeš joj reći da je njezina slatka pita od bundeve nešto najslasnije što si
ikada okusio, a ona će nato reći otprilike: “Joj, pričaj mi. To je strašno koliko je
dobra”, zbog čega imaš dojam da hvali recept, a ne samu sebe.
“Uglavnom,” kažem nakon što sažvačem zalogaj, “koje si mi škakljivo pitanje
htjela postaviti?”
“Pa”, odvrati ona ližući šlag sa svoje vilice. “Tko će dobiti...” Zastane, a onda
kao da odustane. Ne zna kako bi to izgovorila.
“Thumpera”, kažem ja tako da ona ne mora. “Tko će dobiti Thumper a?”
“Da, tko će dobiti Thumpera?”
Duboko udahnem. “Prva će dva mjeseca biti sa mnom da mu se sve ne
promijeni odjednom.” Osjećam se glupo dok to govorim. Ryan i ja ponašamo se
kao da je Thumper dijete, i to izlazi na vidjelo na najsitnije i najneugodnije načine.
No Rachel i ne trepne.
“A onda će ga Ryan dobiti?”
“Aha, na iduća dva mjeseca. Tad će već biti siječanj, pa ćemo opet
pregovarati.”
“Kužim.”
“Zvuči glupo, zar ne?” kažem. Zapravo sam se žarko htjela složiti s tom
idejom kad ju je Ryan smislio. To je značilo da ćemo se bez obzira na sve viđati
svaka dva mjeseca, što mi je ulijevalo osjećaj sigurnosti. Djelovalo je kao vožnja
bicikla s pomoćnim kotačićima.
“Ne”, odvrati Rachel i ne pogledavši me. Nastavlja doručkovati. “Nimalo.
Svatko postupa onako kako mu najbolje odgovara.”
“A što je onda?” upitam.
Rachel izgleda... ne znam. Nešto joj se događa s licem. Čini se kao da mi nešto
prešućuje. “Kako to misliš?” upita me.
“O čemu razmišljaš a da mi nećeš reći?”
“Mislila sam da ti trebam pružati podršku!” odvrati Rachel, napola u šali i
ozbiljno se braneći. “Ne mogu ti istovremeno govoriti sve što mi padne na pamet
i sve što ti želiš čuti.”
Nasmijem se. “Da, dobro”, kažem.
Načas šutimo. Ja sam slistila svoju porciju, pa nemam što drugo raditi osim
piljiti u bijeli tanjur. Vilicom gurkam mrvice.
64
 Knjige.Club Books

“No, što je?” upitam. Zanima me. Nisam sigurna zašto. Možda mi je istina
potrebnija od onoga što želim čuti. Možda gotovo nikada ne postoji trenutak u
kojem čovjek ne treba istinu. A možda je samo najviše treba upravo onda kad
misli da je ne želi čuti. “Samo mi reci. Mogu to podnijeti.”
Rachel uzdahne. “Samo...” zausti. Pogleda u mene. “Žao mi je Ryana.”
Nisam sigurna što sam mislila da će reći, ali to zasigurno nisam. Očekivala
sam nešto u smislu da previše ozbiljno doživljavam situaciju s Thumperom.
Očekivala sam nešto u smislu da bismo Ryan i ja možda trebali pokušati
ispočetka. Očekivala sam da će možda reći jedino za što se bojim da je doista
točno: da se ponašam kao cendravica jer je svaki brak težak i da trebam
jednostavno začepiti, otići kući i prestati izvoditi gluposti zato što manjak sreće
nije pravi problem.
Ali ne kaže to. Ustvari, oči joj se napune suzama i kaže: “Samo... u istom je
danu ostao bez žene, kuće i psa.”
Ništa joj ne odgovorim. Samo je gledam. I puštam da mi se to slegne.
Ima pravo. Nekoć sam silno voljela tog muškarca. Bila sam osoba koja se
brinula za to da ima sve što bi poželio. Kad sam postala osoba koja mu je sve
oduzela?
Rasplačem se. Spustim glavu na stol, a Rachel pohita k meni.
“Oprosti”, kaže. “Oprosti! Vidiš? Ne ide mi ovo. Koma sam. Nema šugavije
osobe od mene za to. Dobra si osoba i ispravno postupaš.”
“Thumper je kod mene samo na dva mjeseca”, kažem. “I sve će trajati samo
jednu godinu.”
“Znam!” kaže Rachel, grleći me i stišćući mi ramena. “Ryan je dobro. Znam
da je dobro. On je jedan od onih tipova, znaš, koji su uvijek dobro.”
“Misliš da je dobro?” upitam je pridižući glavu sa stola. Nekako je grozno
pomisliti da je on dobro, kao i to da je nesretan. Ne mogu podnijeti pomisao ni da
je dobro, ali i da nije.
“Ne”, kaže Rachel. Slutim njezin očaj da se izvuče iz tog razgovora. Nikako
da kaže pravu stvar i svjesna je toga, i možda je malčice živcira situacija u koju
sam je dovela. “Ryan je dobro u smislu ‘bit će dobro’. Ne u smislu ‘ništa mu
nije’.”
“Aha”, kažem ja dok se pribirem. “Oboje ćemo biti dobro.”
“Tako je”, kaže ona, hvatajući se za smiren ton mojega glasa. “Dobro.”
Na to, dakle, ciljam. Na dobro.
Dobro sam.
Ryan je dobro.
Bit ćemo dobro.
Jednog će dana sve to biti dobro.

65
 Knjige.Club Books

Postoji velika razlika između nečega što je dobro i nečega što će biti dobro,
ali zasad se odlučim pretvarati da su jedno te isto.
“Znaš da ubrzo moraš reći mami, je l’ da?” kaže mi Rachel.
“Znam”, kažem ja.
“I Charlieju”, ona će. “Ali s Charliejem nikad ne znaš kako će reagirati.”
Ja kimnem, već izgubljena u mašti. Razmišljam o tome da im govorim.
Razmišljam o tome kako će Charlie provaliti neku foru. Razmišljam o tome hoće
li se mama razočarati u mene. Hoće li osjećati isto što i ja, da sam zakazala. Potom
shvatim da taj način razmišljanja brzo vodi u propast. “Znaš što?” kažem.
“Što?”
“Bit će oni dobro.”
Rachel mi se nasmiješi. “Da, hoće. Bit će oni dobro.”

66
 Knjige.Club Books

U NEDJELJU U SEDAM NAVEČER ODEM KUĆI, KAKO SMO SE RYAN I JA DOGOVORILI.

Znala sam da ga neće biti. U tome je i smisao. Ipak, kada otvorim vrata svoje
puste kuće, činjenica da je otišao istinski me pogodi. Sama sam.
Kuća mi izgleda kao da je opljačkana. Ryan nije uzeo ništa oko čega se nismo
prethodno dogovorili, a opet imam osjećaj kao da je uzeo sve što posjedujemo.
Jasno, većina je pokućstva ovdje, ali gdje su DVD-i? Gdje je polica za knjige?
Gdje je karta Los Angelesa koju smo dali uokviriti i postavili na zid? Sve je
nestalo.
Thumper se zatrči prema meni, a mlohave tamne uši skaču mu po glavi, pa
padnem kada me šapama zahvati točno po kukovima i sruši me. Tupo udarim o
parket, ali jedva išta osjetim. Osjećam samo kako me taj pas voli, liže mi lice i
skače po meni. Njuška mi uši. Toliko se veseli što me vidi. Kod kuće sam. Kuća
možda ne izgleda kao prije, ali ovo je moj dom.
Prođem u stražnji dio kuće nahraniti Thumpera. On stoji i nakratko me gleda,
a zatim navali na jelo.
Upalim svjetlo u blagovaonici i ugledam poruku koju mi je Ryan ostavio.
Nisam očekivala da će išta ostaviti. No kada ugledam poruku, poželim jurnuti do
nje i poderati omotnicu. Što mi još ima reći? Želim znati što mi još ima reći. Ruke
mi trgaju omotnicu i prije nego što im moj mozak naredi.
Ryan ima strašno djetinjast rukopis. Muški je rukopis rijetko prepoznatljiv po
bilo kakvoj muževnosti. Prepoznatljiv je samo po nedostatku profinjenosti.
Sigurno se u šestom razredu odluče više brinuti o drugim stvarima.

Draga Lauren,
neka te ovo ne zavara: volim te. Samo zato što tu ljubav ne osjećam
u srcu, ne znači da je nema. Znam da je ima. Odlazim jer je namjeravam
pronaći. To ti obećavam.
Molim te da me ne zoveš i ne šalješ mi poruke. Moram biti sam. A
moraš i ti. Ozbiljan sam u vezi s tim razdvajanjem.
Iako je teško, moramo to učiniti. To je jedini način da nam bude bolje.
Ako me nazoveš, neću se javiti. Ne želim odustati od ovoga. Ne vraćam se
na ono što smo imali.

67
 Knjige.Club Books

Kad smo kod toga, htio sam ti odmah čestitati rođendan, iako sam
uranio nekoliko tjedana. Znam da će ti trideseta biti teška, ali bit će dobra
godina i budući da na taj dan nećemo razgovarati, htio sam da znaš da
ću misliti na tebe.
Budi dobra prema mom malom Thumperu. Nazvat ću te za dva
mjeseca da dogovorimo primopredaju. Možda se možemo naći na nekom
parkiralištu kao razvedeni roditelji - iako nismo ni jedno ni drugo.
Voli te
Ryan

P. S. Nahranio sam zvijer prije nego što sam otišao.

Pogledam dolje u Thumpera, a on sada stoji pokraj mojih nogu i gleda gore u
mene.
“Prevarante mali”, kažem mu. “Već si večerao.”
Opetovano iščitavam pismo. Raščlanjujem riječi. U isti mah mi nanose bol i
prožimaju me nadom. Tjeraju me na suze i ljute me. Naposljetku opet presavijem
pismo i bacim ga u koš za smeće. Zurim u njega, ondje na navrh hrpe. Imam
osjećaj da griješim što sam ga bacila. Kao da ga trebam zadržati. Kao da ga trebam
čuvati u spomenaru našeg odnosa.
Odem u spavaću sobu i potražim kutiju za cipele koju držim na najvišoj polici
u ormaru. Ne mogu je dohvatiti. Odem do ormara u hodniku i uzmem hoklicu.
Vratim se do ormara u spavaćoj sobi i istežem prste kako bih dohvatila rub kutije.
Ona padne na dno ormara i sve iz nje poispada van. Papiri se razlete po tepihu.
Karte za kino. Stari samoljepivi papirići. Izblijedjele fotografije. A zatim ugledam
ono što tražim.
Prvo pismo koje mi je Ryan ikada napisao. Bilo je to nekoliko tjedana nakon
što smo se upoznali u studentskoj menzi. Napisao ga je na list iz bilježnice. Papir
je presavijen toliko puta da sada jedva stoji ravno dok čitam.

Što mi se sviđa kod tebe:

1. Kad kažem nešto smiješno, toliko se glasno smiješ da počneš
roktati.
2. Kako si neki dan doslovno upotrijebila izraz “tresu mi se gaće”.
3. Tvoja guza. (Oprosti, ovo su činjenice.)
4. Što si mislila da chili con carne znači čili s karminom.
5. Što si pametnija, i smješnija, i ljepša, i bolja od svih cura koje
poznajem.

68
 Knjige.Club Books

Nekoliko tjedana nakon što sam dobila pismo, primijetio je da sam ga

zadržala. Pronašao ga je u stolu u mojoj studentskoj sobi. I dok nisam gledala,
prekrižio je sviđa mi se i napisao volim. Što volim kod tebe:
Olovkom druge boje nadopisao je šesti razlog.

6. Što vjeruješ u mene. I što mi je tako lijepo s tobom. I što smatraš

da je svijet divan.

Iz tog sam razloga i počela sve spremati u kutiju. Ali... ne mogu pismo koje
mi je večeras ostavio staviti u nju. Jednostavno ne mogu. Mora ostati u smeću.
Vratim sve u kutiju. Spremim je. Operem zube. Obučem pidžamu. Legnem u
krevet.
Zazovem Thumpera. On dotrči i legne ravno pokraj mene. Ja ugasim svjetla i
ležim u tami širom otvorenih očiju. Toliko sam dugo budna da mi se oči priviknu
na noć. Tama kao da izblijedi; dotad neprobojni mrak razvodni se u prozirno
sivilo i vidim da sam, iako pokraj sebe imam toplo tijelo, sama u ovoj kući.
Nisam tužna. Nisam čak ni potištena. Zapravo se bojim. Sama sam prvi put u
životu. Slobodna sam žena sama u kući usred noći. Ako netko pokuša provaliti,
na raspolaganju imam druželjubivog labradora i samu sebe. Ako čujem čudan
zvuk, sama moram otići provjeriti odakle dolazi. Osjećam se isto kao kad sam kao
klinka uz logorske vatre slušala priče o duhovima.
Znam da sam dobro. No nipošto nemam takav osjećaj.

69
 Knjige.Club Books

U PONEDJELJAK UJUTRO VRATIM SE NA POSAO I ZAČUDI ME ČINJENICA DA NIŠTA NE

moram spominjati. Ljudi znaju da sam udana, ali to zapravo rijetko iskrsne u
razgovoru. Na pitanja poput “Kako si provela vikend?” ili “Jesi radila nešto
zabavno?” lako dajem iskren odgovor i pritom važne činjenice zadržavam za
sebe. Čini se da me rečenice kao što su “Dobro. Kako je tebi bilo?” i “Ah, družila
sam se sa sestrom. A ti?” sasvim dobro služe. Do podneva shvatim da gotovo sva
pitanja o svojem privatnom životu možeš preduhitriti tako da ti postavljaš većinu
pitanja.
Ipak, Mila me poznaje. Istinski me poznaje. Već joj mjesecima prepričavam
svoje dvojbe i probleme. Zna cijelu priču. I zato, dok ulazimo u automobil na putu
za ručak, ona stiša glas i uozbilji se. “Nego,” kaže dok ubacuje u brzinu, “kako
si?”
“Ja... dobro sam”, kažem. “Stvarno jesam. Vikend je bio užasan i stalno sam
plakala. Provela sam cijelu subotu navečer u sestrinom krevetu i plakala dok je
ona gledala neku seriju o zombijima. Ali onda sam sinoć došla kući i... dobro
sam.”
“Aha”, kaže Mila. “Jesi li se raširila preko cijelog kreveta? Natočila si vina i
u miru uživala u kupki?”
Mila je sa svojom partnericom Christinom pet godina. Imaju trogodišnje
blizance. Nešto mi govori da mašta o takvim stvarima.
“Ne baš”, kažem. “Samo sam... došla kući i otišla u krevet, otprilike.”
Zaustavi automobil na parkiralištu blizu ulaza, pa se zaputimo unutra.
“Da sam na tvom mjestu,” kaže, “uživala bih u tome. Godina se čini duga, ali
brzo će proći. Sad si slobodna! Trebaš živjeti. Sve ti može lijepo mirisati. Možeš
imati prekrivač za krevet s cvjetićima.”
“Christina ne da da vi imate prekrivač s cvjetićima?”
“Mrzi sve s cvjetićima. Obožava cvijeće. Mrzi cvjetni uzorak.”
Djeluje šašavo, ali odjednom me spopadne osjećaj da moram imati prekrivač
s cvjetićima. Nikada nisam živjela sama kao odrasla osoba. Oduvijek sam s tim
muškarcem dijelila spavaću sobu. No sada mogu kupiti deku koja će na sebi imati
veliko cvijeće. Ili mašne. Ili, ne znam, što je ženskasto a da muškarci to ne vole?
Želim to. Želim uživati u svojoj ženskosti.

70
 Knjige.Club Books

Želim kupiti nešto svjetloružičasto samo zato što mogu. Ne moram taj trošak
nikomu pravdati. Ne moram se zalagati za to da trebam novi poplun. Mogu
jednostavno otići i kupiti ga.
“Kog sam vraga radila?” odvratim Mili dok stojimo u redu za naručivanje.
“Zašto, pobogu, nisam sve preuredila čim je otišao?”
“Znam!” Mila će. “Poslije posla moraš ravno u šoping. Kupi sva ona sranja
koja si oduvijek htjela, a njemu su bila glupa.”
“I hoću!” kažem.
Mila podigne ruku da joj dam pet. Dok jedemo sendviče, uspijemo se
dotaknuti i drugih tema. Više ne spominjemo Ryana sve dok Mila opet ne zaustavi
automobil na parkiralištu kampusa.
“Strašno ti zavidim”, kaže. “Da Christine nema, zapalila bih svijeće s mirisom
vanilije posvuda po kući. Ušla bih u svaku prostoriju i napravila ovo,” duboko
udahne kroz nos pa izdahne, “ahhhh.” A zatim, kao da joj je upravo palo na pamet,
kaže: “Više ne moraš nositi neudobno seksi rublje. Ne moraš izlaziti iz velikog i
udobnog donjeg rublja.”
Nasmijem se. “Ti ne nosiš udobno donje rublje?”
“Svaki dan nosim čipkasti grudnjak i jednake gaćice”, kaže Mila. “Trudim se
da moja žena bude sretna.” Potom se ispravi. “Nisam htjela reći da se ti nisi...
Oprosti, samo sam se šalila.”
Opet se nasmijem. “Nema veze. Još se oporavljam od šoka da svaki dan nosiš
seksi donje rublje.”
Mila slegne ramenima. “Ona to voli. Ja volim to što ona to voli. Ali, čovječe,
tako ti zavidim što sada možeš nositi bapske gaće.”
“Ne znam imam li uopće bapske gaće”, kažem joj. “Hoću reći, svaki dan
nosim obično donje rublje. Joj, čekaj”, kažem prisjetivši se. “Imam jedan par koji
više ne nosim jer im se Ryan uvijek smijao. Zvao ih je mojim padobranom.”
“Ogromne? Sve pokrivaju? Imaš osjećaj kao da na sebi imaš oblak?”
“Obožavala sam ih!”
“E, pa, idi kući i obuci ih, curo! Ovo je tvojih pet minuta.”
Mojih pet minuta. Da, to je mojih pet minuta.
Poslije posla odem i kupim velik, mekan bijeli jastuk, dvije prugaste deke i
ružičasti prekrivač s obrisom golemoga maka. Pogledam krevet i pomislim kako
izgleda kao iz časopisa. Baš je lijep.
Istuširam se i potrošim svu toplu vodu dok pjevam do mile volje jer me nitko
neće čuti. Nakon što iziđem, obrišem se ručnikom i zaputim se u spavaću sobu.
Prekopam sve do kraja najviše ladice, pokraj gaćica kupaćeg kostima i povremeno
potrebnih tangi, a onda ih pronađem. Svoje padobranske gaće.
Navučem ih i stojim nasred spavaće sobe. Nisu baš onako čarobne kako
pamtim. Djeluju mi kao obično donje rublje. A onda se ugledam u zrcalu i shvatim
71
 Knjige.Club Books

na što je Ryan mislio. Vise mi ispod guze i prepona. S obzirom na to i debelu

gumicu tik ispod pupka, izgledam kao da nosim pelenu.
Malo bolje pogledam krevet. Ja uopće ne volim cvjetni uzorak. Što me to
spopalo? Volim plavu boju. Volim žutu. Zelenu. Ne volim ružičastu. Nikada u
životu nisam voljela ružičastu boju. Ta “sloboda” brzo mi počinje djelovati kao
sitnica. Tomu sam se veselila? Kupnji deke s cvjetićima? Nošenju vrećastoga
donjeg rublja?
Mila ne može zapaliti svijeću u kući zato što Christina ne voli svijeće, a
Christinina je sreća važnija od paljenja vražjih svijeća. To je prava istina. Nije ona
vezana za nju, već želi biti s njom. Radije će biti s njom nego paliti svijeće. Bez
nje bi joj se slomilo srce, a svijeće bi bile tek sreća u nesreći. Upravo je o tome
riječ. Ovo je sreća u nesreći.
Mala, pozitivna stvar u skroz sjebanoj situaciji.

72
 Knjige.Club Books

CHARLIE ME NAZOVE KASNO JEDNE VEČERI. DOVOLJNO JE KASNO DA POZIV DJELUJE

čudno. Skočim po mobitel, a srce mi lupa. Uvjerena sam da me zove Ryan. Na
sebi imam kratku majicu i donje rublje. Na majici imam mrlju od kave. Ondje je
već danima. Kada nema nikoga da posvjedoči tvojoj neurednosti, otkriješ dokle
tvoja neurednost stvarno seže.
Kad pogledam na mobitel i shvatim da me zove Charlie, a ne Ryan, začudi
me količina tuge koja me zbog toga obuzme. Silno se rastužim. A zatim se istog
trenutka zabrinem. Zato što me Charlie nikada ne zove. Nismo čak ni u istoj
vremenskoj zoni.
Charlie je otišao iz L. A.-a čim je uhvatio priliku. Otišao je na školovanje na
sjever, u Washington. Poslije toga otišao je na istok u Colorado. Negdje tijekom
prošle godine zatekao se u Chicagu. Sigurna sam da će nam ubrzo javiti kako se
seli na najdalju točku na sjeveroistoku države Maine.
“Charlie?” javim se.
“Hej”, kaže on. Glas mu je grub i promukao. Kao tinejdžer je pred nama cijelo
vrijeme skrivao cigarete. Kad smo Rachel i ja doznale, otprilike s njegovih
sedamnaest godina, nismo mogle vjerovati. Ne samo da je pušio, već i da nam
nije rekao. Kužile smo zašto nije rekao mami, ali nama? Nije htio reći čak ni
nama? Prestao je prije nekoliko godina. “Jesam te probudio?”
“Ne”, kažem. “Budna sam. Što se događa? Kako si?”
“Dobro”, on će. “Dobro sam. A ti?”
“Ah”, odvratim i duboko udišem dok odlučujem što bih rekla i kako bih to
rekla. “Okej sam”, kažem. Valjda to ipak ne želim reći. “Okej?”
“Aha, okej.”
“E, pa, ja nisam tako čuo. Čuo sam da se R-A-Z-V-O-D-I-Š.” Pas mater,
Rachel.
“Rachel ti je rekla?”
“Ne”, kaže Charlie i počne objašnjavati.
“Sigurno ti je Rachel rekla. Nitko drugi ne zna.”
“Opusti se, Lo. Ryan mi je rekao.”
“Čuo si se s Ryanom?”
“Pa šogor mi je. Mislio sam da smijem razgovarati s njim.”

73
 Knjige.Club Books

“Ne, samo sam...”

“Nazvao sam ga, pa mi je rekao da se R-A-Z-V-O-D-I-T-E.”
“Zašto uporno slovkaš tu riječ? I ne razvodimo se. Je li ti Ryan tako rekao?
Rekao je da se razvodimo?” Čujem koliko uspaničeno i mahnito zvučim.
“Rekao je da ste se privremeno razdvojili. A kad sam pitao je li to probna
rastava, rekao je: Aha.’”
“Pa, nije baš tako jednostavno, znaš? Nije to, ono, službeni razvod.”
“Lauren, poznaješ li ijedan par koji se razdvojio pa se opet pomirio? Svi se na
kraju razvedu.”
“Što želiš, Charlie? Ili si nazvao samo da me ubiješ u pojam?”
“Pa, dvije stvari. Htio sam nazvati i čuti jesi li dobro. Mogu li ti kako pomoći.”
“Sve u redu. Hvala ti”, kažem. “A drugo?”
“E, pa, tu stvar postaje malo kompliciranija.”
“Zvuči obećavajuće”, kažem. Vratila sam se u krevet. “Djelomičan razlog iz
kojeg sam uopće zvao Ryana jest taj da ti je mama potajno odlučila prirediti
zabavu.”
Sigurno mi pokušava uvaliti neku čudnu foru. “Urnebesno”, kažem. “Ne,
stara. Ozbiljno.”
“Zašto bi to radila?” Opet ustanem iz kreveta. Kad sam napeta, obično se
ushodam.
“Valjda ima osjećaj da zapostavljamo tradiciju. I htjela je prirediti zabavu.”
“Kod kuće?”
“Kod kuće.”
“A gdje se ti uklapaš u cijelu priču?”
“Pa, kupila mi je kartu za let kući.”
“Doletjet ćeš iz Chicaga samo za proslavu mog tridesetog rođendana?”
“Vjeruj mi, ne bih to radio da sam plaćam kartu.”
“Baš si srce.”
“Ne, hoću reći, ti mrziš rođendane. Znam to. Pokušavao sam reći mami, ali
nije htjela ni čuti. I imaš sreće što sam se čuo s njom prije nego što je sama nazvala
Ryana. Rekla mi je da ga planira zvati sutra, pa sam joj rekao da ću ja nazvati jer
sam ga ionako htio čuti. I, sva sreća da je tako, jer sam prilično siguran da ne želiš
da mama dozna za to kao što sam ja upravo doznao.”
“Zna li Rachel?”
“Za zabavu?”
“Aha.”

74
 Knjige.Club Books

“Sumnjam. Mama mi je rekla tek prije nekoliko sati. Rekla je da sve ovisi o
tome mogu li ja doći i može li Ryan tebe dovesti k njoj a da ti ne doznaš, i zato
sam mu to i rekao.”
“Sigurno je bio čudan razgovor”, kažem, a nešto u meni konačno se smiri. “S
Ryanom, hoću reći.”
“Nije bilo najugodnije, da. Ali pitao je za tebe.”
“A da?”
“Aha, pitao je kako si. Pa sam mu rekao, ono: ‘Buraz, nisam ni znao da ste
prekinuli. Odakle da znam?’”
Malo se nasmijemo tomu, a zatim osjetim potrebu pojasniti. “Nismo
prekinuli”, kažem.
“Da, dobro”, kaže Charlie. “Samo me saslušaj. Moraš reći mami prije zabave.
Zanimat će je gdje je on, pa će biti čudno i, uglavnom, samo sam te htio upozoriti.
Mislim, imaš tri tjedna da to obaviš. Nije neka žurba.”
“Da”, kažem. “Ali, hej, baš je super što dolaziš kući.”
“Aha”, on će. “Bit će lijepo vidjeti vas.” Nakratko šutimo prije nego što on
doda: “Isto tako, Lauren, kužim da imaš Rachel i sve to, ali... imaš i mene. I ja
sam tu za tebe. Volim te, znaš.”
Činjenica da moj brat zna biti pravi kreten djelomičan je razlog zbog kojeg je
u stanju oraspoložiti me. Kad on kaže da te voli, stvarno to misli. Kada kaže da će
ti uvijek čuvati leđa, stvarno to misli.
“Hvala”, kažem mu. “Hvala ti. Bit ću ja već dobro.”
“Zezaš me? Bit ćeš skroz dobro”, odvrati on, a ja se zbog toga osjećam bolje
nego svaki drugi put kada sam to čula.
Spustimo slušalicu i ja se vratim u krevet. Ugasim svjetlo, zagrlim Thumpera
i zadrijemam, ali mobitel mi opet zazvoni. Ne moram ni pogledati na zaslon da
bih znala tko zove.
“Hej, Rach”, kažem.
“Mama ti potajno sprema zabavu”, kaže. U glasu ne da joj se nazire
naslađivanje, već joj je glas prepun naslađivanja. Pretvorila se u jednu veliku
nasladu.
“Znam”, kažem. “Upravo sam se čula s Charliejem.”
“Kupila mu je kartu da može doletjeti kući.”
“Znam”, kažem. “Upravo sam razgovarala s njim.”
“Dovest će i baku Lois. I ujaka Fletchera.”
“E, to nisam znala.”
“Navodno želi da svi upoznaju njenog novog dečka.”
“Ima novog dečka?”
“Zoveš li ti više uopće mamu?”

75
 Knjige.Club Books

Moram priznati, tjednima se nisam čula s njom. Živi pola sata dalje, ali lako
je izbjeći razgovor s nekim ako se nikad ne javljaš na pozive.
“Zove se Bill. Navodno je automehaničar.”
“Njezin automehaničar?”
“Ne znam”, Rachel će. “Zar je važno?”
“Ne znam”, kažem ja. “Samo ne mogu zamisliti mamu da, ono, bari svog
automehaničara.”
“Kaže da je zgodan.”
“Zgodan?”
“Aha, kaže da je zgodan.”
“Ovo je jako čudno.”
“O da, totalno, nevjerojatno, predivno čudno.”
“Odoh spavati”, kažem. “Moram pustiti svojim snovima da pronađu neki
smisao u svemu tome.”
“Okej”, kaže Rachel. “Ali moraš reći mami da ste se razdvojili, dobro?
Mislim, moraš to prije zabave, inače će biti katastrofa.”
“Kad je mama prošli put priredila zabavu?” upitam Rachel. “Pojma nemam.
Ali definitivno početkom devedesetih.”
“Upravo tako. To znači da će zabava biti katastrofa ma što ja učinila.”
“Misliš da će imati zdjelu punča?”
“Molim?”
“To je baš nešto što bi mama napravila, zar ne?”
I iz nekog razloga, to je nešto najsmješnije što sam čula cijeli dan. Moja će
majka sto posto imati zdjelu punča.
“Okej, sad stvarno idem spavati.”
“Zidne dekoracije. Kladim se da će biti zidnih dekoracija.”
“Odoh spavati.”
“Hoćeš se kladiti za zidne dekoracije?”
“Ne kaže se tako. Moraš predložiti cifru da bi oklada funkcionirala”
“Pa, dobro. Okej, kladim se u pet dolara da će biti zidnih dekoracija.”
“Odoh u krevet”, podsjetim je još jednom.
“Da, dobro. Samo kažem... kladim se u pet dolara da će biti zidnih dekoracija.
Jesi za ili ne?”
“Što je tebi?”
“Jesi za ili ne?”
“Jesam”, kažem. “Za sam. Laku noć.”
“Laku noć!” konačno kaže Rachel i spusti slušalicu. Ja spustim glavu na
jastuk i ponjušim Thumpera. On zaudara. Psi baš zaudaraju, a opet obožavam
76
 Knjige.Club Books

Thumperov miris. Miriše mi božanstveno. Zažmirim i tonem u san dok mi mozak

pokušava dokučiti smisao svih tih novosti. Sanjam da stižem na svoju
rođendansku proslavu i svi viču: “Iznenađenje!” Vidim mamu kako se ljubi s
tipom odjevenim kao da je vozač automobilskih utrka. Rachel i Charlie su ondje.
A zatim, upravo dok se buka stišava, pogledam u gužvu i ugledam Ryana. On mi
priđe. Poljubi me. Kaže: “Nikada ne bih propustio tvoj rođendan.”
Kada se probudim, znam da je to bio san. Ipak, ne mogu a da se ne ponadam
da je možda, samo možda, bilo predskazanje.

77
 Knjige.Club Books

“ONDA, DUŠO, ŠTO PLANIRAŠ ZA ROĐENDAN? BLIŽI SE OKRUGLI TRIDESETI!” KAŽE

mi majka kada se konačno prihvatim telefona i nazovem je. Zvuči vedro. Moja je
majka uvijek vedra. Onaj tip žene koja rijetko priznaje da je nesretna i koja smatra
da osmijehom možeš zavarati cijeli svijet.
“Ovaj”, kažem. Imam li šanse spriječiti tu nevolju? Mogla bih joj reći da
imam nešto u planu, pa možda odustane od svega. Ali već je Charlieju kupila
kartu. Dolazi i ujak Fletcher. “Ništa. Slobodna sam”, kažem, pomalo rezignirano.
“Sjajno! Hajde onda ti i Ryan dođite na večeru, može?” Kaže to kao da je
time upravo riješila sve svjetske probleme. Kad smo bili mali, mama nije pravila
večere. Naprosto nije imala vremena. Budući da je radila puno radno vrijeme u
agenciji za nekretnine, neprestano nas troje odvozila u školu i dovozila kući te
pazila da svaku večer napišemo zadaću, često smo naručivali pizzu. Često nas je
netko čuvao. Često smo gledali televiziju. Nije to bilo zato što nas nije voljela,
nego zato što ne možeš biti na dva mjesta odjednom. Da je moja majka mogla
riješiti tu ograničavajuću prepreku, učinila bi to. Ipak, nije mogla. I zato, iako
znam da zapravo neće pripremiti večeru i da je sve to samo paravan, pomisao na
mamino domaće jelo zapravo mi lijepo zvuči. Ne na nostalgičan način, već kao
novost. Kao da vidiš patku u hlačama.
“Ok, zvuči dobro”, kažem. Znam da je to pravi trenutak. Trebala bih
spomenuti da ću doći samo ja. Eto mi prilike da načnem tu temu.
“E, da, htjela sam te pitati”, ubaci se mama. “Bi li ti smetalo da pozovem svog
dečka Billa?”
Zažulja me kada čujem svoju pedesetdevetogodišnju majku kako rabi riječ
dečko. Trebamo novu riječ za dvoje starijih ljudi koji su u vezi. Zar nam vokabular
ne bi trebao rasti u skladu s vremenom? Tko vodi računa o tome?
“Ovaj, ne, ne smeta. Ja sam zapravo htjela reći da nam se Ryan neće
pridružiti.”
“Molim?” Majčin glas od bezbrižnoga odjednom postane oštar.
“Pa, Ryan je...”
“Znaš što? Kako god vama najbolje odgovara, ja se slažem. Znam da sam
ponekad pohlepna što vas neprestano želim viđati oboje.”
“Da”, ja ću. “I znam da Ryan...”

78
 Knjige.Club Books

“Stvarno bih jako voljela da i on upozna Billa”, kaže mama. “Kad uhvati
priliku. Znam da ste zauzeti. Ali jedan Billov sin oženjen je pravom aždajom, pa
mu govorim kako si ti s Ryanom stvarno dobila na lutriji. Pretpostavljam da nije
isto imati zeta i snahu, ali Ryan je baš dobar dodatak našoj obitelji. Iako, brinem
se... Koga će Rachel odabrati? Ili, još gore, Charlie! Tako mi svega, taj dečko
vjerojatno ima desetero djece u šest država, a mi nemamo pojma. Ali ti si,
mala moja, jako dobro izabrala.”
To je jedna od stvari koje mi majka najčešće govori. Na taj način istovremeno
daje kompliment i meni i Ryanu. Kad smo se Ryan i ja tek vjenčali, on me
neprestano zadirkivao zbog toga. “Baš si dobro izabrala!” rekao bi mi na putu
kući od nje. “Baš dobro, Lauren!”
“Aha”, kažem. “Da.”
I tim se dvjema potvrdnim riječima samo još dublje ukopam. Sad joj ne mogu
reći. Nikada joj neću moći reći.
“Nego, kakvog to Ryan važnijeg posla ima od ženina rođendana?” upita
mama kada joj odjednom sine da je ono što sam rekla pomalo čudna situacija.
“Ha?” upitam, čisto da dobijem na vremenu.
“Mislim, kako može propustiti tvoj rođendan?”
“Ma, ovaj, mora raditi. Ima neki veliki projekt. Jako važan.”
“Znači, slavit ćete neku drugu večer?”
“Je. Aha.”
“E, pa, to je sjajna vijest za mene!” oduševi se ona. “Imat ću te samo za sebe.
I upoznat ćeš Billa!”
“Aha, baš se veselim. Nisam znala da izlaziš s nekim.”
“Ah”, mama će. “Vidjet ćeš. Divan je za poludjeti.” Doslovce je čujem kako
se rumeni.
Nasmijem se. “To je sjajno.”
“Znači, ti, Bill i ja?” mama će za potvrdu.
“A Rachel?” upitam ja. Ne znam zašto se upuštam u tu igru. Znam da će svi
živi doći.
“Može”, kaže mama. “Divno zvuči. Moje djevojčice i moj muškarac.”
Uf. Mama nema pojma kako zvuči dok govori takve stvari. Mislim, možda i
zna, ali ne zna kako to meni zvuči. Odvratno.
“Ajmo malo smiriti doživljaje s ‘tvojim muškarcem’”, odvratim ja kroz
smijeh.
I ona se nasmije. “Joj, Lauren!” kaže. “Daj se opusti!”
“Opuštena sam, mama.”
“E, pa, opusti se još više”, kaže mi. “I pusti me da zvučim smiješno.
Zaljubljena sam.”

79
 Knjige.Club Books

“To je super, mama. Drago mi je zbog tebe.”

“Reci Ryanu da uskoro mora upoznati Billa!”
“Hoću, mama. Volim te.”
Spustim slušalicu i pokrijem lice rukama.
U laži su kratke noge. A moje su sve kraće i kraće.

80
 Knjige.Club Books

NAREDNIH NEKOLIKO TJEDANA TEŠKO MI PADA. NE IZLAZIM MEĐU LJUDE I VRIJEME

uglavnom provodim u krevetu. Thumper i ja često odlazimo u šetnje. Rachel me
svake večeri oko šest zove i pita želim li van na večeru. Ponekad pristanem.
Ponekad odbijem. Ništa ne dogovaram s prijateljima.
Često gledam televiziju, naročito noću. Shvatila sam da, kada zaspim s
upaljenim televizorom, lakše zaboravljam da sam sama u kući. Lakše mi je
utonuti u san. A kad se probudim, jutro mi ne djeluje toliko oštro i gluho uz pratnju
zvukova jutarnjeg programa.
Neprestano se pitam što Ryan radi. Razmišlja li o meni? Nedostajem li mu?
Kako provodi vrijeme? Pitam se gdje stanuje. Više puta uzimam mobitel da mu
pošaljem poruku. U sebi razmišljam kako ništa neće škoditi ako mu samo dam do
znanja da mislim na njega. Ali ne pošaljem poruku. Zamolio me da to ne radim.
Nisam sigurna je li to što nikada ne pritisnem opciju za slanje čin pun nade ili
ciničnosti. Ne znam je li razlog iz kojeg ne razgovaram s njim taj što vjerujem u
ovu odvojenost ili što mislim da obična poruka ionako neće ništa značiti. Ne
znam.
Zamišljala sam da ću, nakon što prođe nekoliko tjedana, nakon što se
Thumper i ja uhodamo u ritam novoga života, doći do kojeg, pokojeg, bilo kojeg
opažaja ili spoznaje. Ali nemam osjećaj da znam išta više nego što sam znala prije
nego što je otišao.
Iskreno, mislim da sam se nadala kako će Ryan otići, a ja ću istog trenutka
shvatiti da ne mogu živjeti bez njega, kao ni on bez mene, pa ćemo jedno drugom
dotrčati natrag u zagrljaj sa žarkom željom da opet budemo zajedno. U najluđim
snovima zamišljala sam kako se ljubimo na kiši. Zamišljala sam isti onaj osjećaj
kao kad nam je bilo devetnaest.
Ipak, jasno mi je da neće biti tako lako. Promjena, barem u mojem životu,
najčešće ima spor i miran tijek. Nije kao lavina. Prije je kao snježna gruda, sve
veća pri kotrljanju. Iako, vjerojatno ne bih trebala moralizirati o svojem životu
koristeći se metaforama o zimi. U životu sam pravi snijeg vidjela samo tri puta.
Svim time hoću reći da valjda moram biti strpljiva. I znam biti strpljiva. Mogu
pričekati da ovo prođe. Prošla su četiri i pol tjedna. Još četrdeset sedam i pol.
Možda tada dobijem svojih pet minuta na kiši. Možda tada moj muž dotrči natrag
k meni, pun ljubavi kao kada nam je bilo devetnaest godina.

81
 Knjige.Club Books

***
Navečer na moj rođendan Rachel mi pozvoni na vrata u točno pola sedam.
“No”, kaže dok ulazi u kuću. “Ujak Fletcher spavat će na maminom kauču.
Baka Lois navodno je odbila prespavati kod mame i umjesto toga odlučila odsjesti
u Standardu.”
“U Standardu? Onom u West Hollywoodu?” upitam. Rachel kimne.
Standard je jedan vrlo otmjeni hotel na Sunset Stripu. Umjesto stolaca ima
prozirne plastične kapsule koje vise sa stropa, a bazen im cijele godine vrvi
dvadesetogodišnjacima u skupim kupaćim kostimima i s još skupljim sunčanim
naočalama. Iza recepcije nalazi se veliki stakleni boks ugrađen u zid te plaćaju
mlade manekenke da leže ondje kako bi ljudi zurili u njih. Da, dobro ste pročitali.
“Što će, pobogu, baka u Standardu?” upitam Rachel.
Ona se ne može prestati smijati. “Možemo li uskoro krenuti?”
“Aha”, kažem i odem potražiti obuću. Iz spavaće sobe doviknem joj: “Daj,
ozbiljno, kako je završila ondje?”
“Navodno je baki prijateljica nedavno rekla za neku stranicu za pronalazak
smještaja”, kaže Rachel.
“Aha”, doviknem joj dok pod krevetom tražim drugu sandalu.
“Pa je otišla na nju i kliknula na dio karte koji joj je izgledao na pola puta
između nas i mame.” Rachel živi blizu mene, u četvrti Miracle Mile, a naša je
majka, nakon što smo se svi iselili pa se mogla preseliti u nešto manje, pronašla
kuću u brdima. Baka je lako mogla odsjesti kod nekoga od nas. Ako vozite
sporednim cestama, uvijek nas dijeli dvadesetak minuta vožnje. A mi uvijek
idemo sporednim cestama. Čak bih rekla da se cijela obitelj natječe oko toga tko
će pronaći najskrovitiji način da dođemo jedno do drugoga. U smislu: “Ah, išla si
cijelim putem kroz Laurel Canyon? Brže je presjeći kroz Mount Olympus.”
“Dobro”, kažem. Pronašla sam sandalu! Iziđem u boravak.
“I rekla je da je voljna platiti.”
“Da.”
“I pristala je odsjesti u bilo kojem jeftinom hotelu.”
“Dobro, ali Standard baš i nije jeftin.”
“Pa, očito je bila spremna dosta platiti kad je smještena ondje.”
“Očekivala je nešto slično Hiltonu, je l’ da?”
“Pretpostavljam.”
Prasnem u smijeh. Moja je baka prilično otmjena dama. Upućena je u sve i
svašta, ali ima vrlo šarmantan grintavi stav prema stvarima koje naziva
“lakrdijom”. Prošli put kad smo se vidjele, ispričala sam joj kako Ryan i ja
naručujemo pizzu pomoću aplikacije na mobitelu, na što mi je rekla: “Dušo, to je
lakrdija. Uzmi vražji telefon i zovi.”

82
 Knjige.Club Books

“Neće joj se svidjeti žena u staklenom zidu.”

“Bome neće”, odvrati Rachel kroz smijeh.
“Okej, spremna sam. Idemo, da to već jednom riješimo.” Otvorim Rachel
ulazna vrata i mahnem Thumperu dok prolazim.
“Usput, sretan rođendan”, kaže mi Rachel na putu do njezina automobila.
“Hvala.”
“Jesi li dobila moju glasovnu poruku s čestitkom?” upita me.
“Aha”, kažem. “Glasovnu poruku, SMS, e-mail i objavu na Facebooku.”
“Brižna sam od glave do pete.”
“Hvala ti”, kažem dok sjedamo u automobil.
Godilo mi je njezino cjelodnevno bombardiranje pozitivom. I prijatelji su mi
slali e-mailove. Mila me izvela u tajlandski restoran. Mama me zvala. Charlie me
zvao. Bilo mi je lijepo taj dan. No moj se mozak usredotočio samo na činjenicu
da Ryan nije zvao. To me nije trebalo čuditi. I dalje me ne treba čuditi. Rekao mi
je da neće zvati. Ali ne mogu razmišljati ni o čemu drugom. Kada god mi
mobitel zapišti ili dobijem novi e-mail, ponadam se. Možda neće odoljeti. Možda
bude morao nazvati. Možda mi bude htio čuti glas.
Bez njega nemam osjećaj da mi je rođendan. Trebao me probuditi riječima:
“Sretan rođendan, slavljenice!” kao svake godine. Trebao me izvesti na doručak.
Trebao mi je poslati cvijeće na posao. Trebao je doći po mene u ured i izvesti me
na ručak. Nekada se strašno trudio oko mojeg rođendana. Naročito jer je znao da
mrzim rođendane. Ne volim taj pritisak da se moram zabaviti. Ne volim starjeti. I
zato bi me on cijeli dan zaokupljao posebnim darovima i pažljivim
zamislima. Jedne me godine poslao na posao s osam rođendanskih čestitki
da imam po jednu za svaki sat koji ondje provedem.
Ryan bi mi večeras trebao skuhati večeru. Trebao bi mi skuhati Ryanovu
čarobnu tjesteninu s kozicama koja je, koliko sam shvatila, obična tjestenina s
kozicama. Ali je uvijek slasna. I jedemo je samo na moj rođendan. Kuha je samo
tada kako bih se veselila rođendanu. Zato što ću jesti Ryanovu čarobnu tjesteninu
s kozicama.
Uspijevao mi je skrenuti misli. Uspijevao me razveseliti, učiniti me sretnijom
osobom. A gdje je sada?
Međutim, načas mi sine da je možda ondje. Možda je na zabavi. Možda svi to
znaju osim mene. Možda me čeka.
Rachel upali radio i on zagluši misli koje okrećem u glavi. Zahvalna sam mu
na tome. Kada se isključimo s glavne ceste, Rachel stiša glazbu.
“Neće biti strašno”, kaže dok pristižemo u majčino susjedstvo.
“Ma znam”, odvratim ja. “Bit će nešto slično kao kad gledaš lošu
improvizacijsku komediju. Nepodnošljivo ali krajnje bezazleno.”
“Da. I ako te to imalo tješi, svi su došli zato što te vole.”
83
 Knjige.Club Books

“Da.”
Rachel parkira pred kućom naše majke. Poravna kotače i povuče ručnu
kočnicu. Ulice su strme i pune rupa. Moraš paziti kamo parkiraš i kuda hodaš. Ja
kroz prozor pogledam u maminu kuću. Moja majka ne bi znala prirediti tajnu
zabavu ni da joj život ovisi o tome. Već vidim obris ćelave glave ujaka Fletchera
kroz zastore u dnevnom boravku.
“Dobro”, kažem. “To je to!”
Rachel i ja priđemo maminim ulaznim vratima i pozvonimo. Pretpostavljam
da je to znak. Unutra se svi stišaju. Ne znam koliko je ljudi u njezinoj kući, ali
dovoljno ih je da se osjeti velika razlika kada se umire.
Čujem mamu kako prilazi vratima. Otvori ih i nasmiješi mi se. Ne znam zašto
sam bila onoliko nostalgična u automobilu. Ryan mi ni za prošla dva rođendana
nije skuhao Ryanovu čarobnu tjesteninu s kozicama. Jednom smo se posvađali
oko toga jesu li kozice sasvim kuhane i otada mi je više nije pravio.
Rachel i majka s nestrpljenjem se zagledaju u mene, a zatim uslijedi uzvik,
glasniji i napadniji nego što sam mogla i zamisliti:
“IZNENAĐENJE!”
Očekivala sam ga, a svejedno me šokira. Toliko je ljudi. Ne mogu doći k sebi.
Toliko je pogleda uprto u mene, toliki ljudi zure. A ni jedno, baš ni jedno među
njima, nije Ryan.
Ja zaplačem. I nekako, možda zato što znam da ne smijem plakati, zato što će
sve propasti ako budem plakala, podignem glavu i nasmiješim se, a suze se
povuku. I kažem: “O, Bože! Ne mogu vjerovati! Osjećam se kao najsretnija cura
na cijelom svijetu!”

Kada se strka stiša, postane mi malo lakše. Ljudi me prestanu gledati. Okreću se
jedni drugima i razgovaraju. Ja odem u kuhinju po piće. Očekujem možda vino i
pivo, ali na kuhinjskom ormariću ravno preda mnom stoji zdjela punča.
Charlie mi priđe sleđa. “Začinio sam ga”, kaže. Okrenem se k njemu. Izgleda
isto kao kad sam ga vidjela prije nekoliko mjeseci. Popunio se otkako je bio
tinejdžer, izrastao u širinu umjesto u visinu. Čini se kao da se opustio što se
brijanja tiče, a masna mu kosa daje naslutiti da se opustio i što se tiče pranja kose,
ali ledeno plave oči jarko mu sjaje. Baš je lijepo uživo vidjeti brata. Zagrlim ga.
“Jako mi je drago što te vidim”, kažem. “Ako se ova čudna zabava već morala
dogoditi, drago mi je što si barem ti došao kući.”
“Aha”, kaže Charlie. “Kako si?”
“Dobro sam”, kažem i kimnem glavom kao obično. Još mi je neugodno biti
osoba koja prolazi krizu. Obično Charlie upada u nekakve dramatične nevolje. Ja
bih trebala slušati njegove probleme, a ne on moje.

84
 Knjige.Club Books

“Dobro”, kaže on. Čini se da me ne želi ispitivati. A možda mu je samo

jednako čudno pružati podršku kao što je meni čudno primati je.
“I, kakav ti je bio let?” upitam.
Charlie otvori hladnjak i uzme još jedno pivo. Pomalo izbjegava moj pogled.
“Okej”, odvrati dok skida čep koji potom odleti ravno u smeće. Ponekad se
brinem da mu vitlanje čepova s pivskih boca u željenom smjeru predobro ide. To
je nešto što iziskuje vježbu, pa se brinem da to prečesto radi.
“Nešto skrivaš”, kažem. Uzmem grabilicu iz zdjele s punčem i nalijem malo
tekućine u prozirnu plastičnu čašu. Prilično sam sigurna da ih je mama kupila
posebno za tu zabavu.
“Ne, ništa. Let je bio dobar. Jesi li vidjela zidne dekoracije u blagovaonici?”
“Zezaš me?” poraženo odvratim. “Dužna sam Rachel pet dolara.” Popijem
gutljaj punča. Jak je. I odvratnog okusa. “O, Bože, stvarno si ga začinio.”
“Naravno da jesam. Rekao sam ti.” Charlie se progura kroz kuhinjska vrata i
zaputi se natrag u dnevni boravak. Ja popijem još jedan gutljaj punča, a on me
zapeče pri silasku u želudac. No iz nekog razloga nastavljam piti piće u svojoj
ruci, kao obrambenu liniju spram litanije pitanja koja me čekaju. A zatim i sama
prođem kroz vrata.
Krećemo.

“A gdje je Ryan?” upita Tina, mamina najbolja prijateljica. Ja izmislim nešto o

poslu.
Zatim se Martin, moj bratić iz drugog koljena, ubaci s pitanjem: “Kako ste ti
i Ryan?” Kažem mu da smo dobro.
Čini se da ovdje nema previše mojih prijatelja. Primjerice, nitko nije pozvao
Milu. Tu su samo mamini prijatelji i gotovo cijela naša obitelj. Narednih pola sata
izbjegavam rođendanske čestitke i pitanja o tome gdje je Ryan kao da su meci.
Ali znam da se zapravo trebam bojati bake Lois. Ona će mi postaviti najgora
pitanja. Ako su svi ti čestitari otrovne gljive i kornjače koje moram preskakati i
gaziti, baka je kralj Koopa koji me čeka na kraju. U toj me analogiji tješi činjenica
da su Rachel i Charlie moji Luigiji. I sami će ubuduće morati prolaziti sve to.
Možda će postupiti drukčije nego ja, ali na kraju će se vjerojatno sve svesti na
isto.
Kako bilo, zaključim da je bolje stisnuti zube i odraditi to što prije, stoga
potražim baku. Pronađem je kako sjedi sama na kauču. Popijem još veći gutljaj
punča prije nego što sjednem pokraj nje. On me žari na putu do želuca.
“Bok, bako”, kažem dok je grlim. Ona se jedva ustane s kauča, pa većinu tog
zagrljaja odradim sama. Čini mi se da, kad ostariš, tvoje tijelo pođe u jednom od
dva smjera: ugodno se popuniš ili postaneš mršav i žilav. Baka je ugodno
popunjena. Lice joj je okruglasto i nježno. Oči joj još svjetlucaju. Ako zvuči kao
da opisujem Djeda Božićnjaka, to je zato što postoji određena sličnost. Kosa joj
85
 Knjige.Club Books

je lelujava i blještavo bijela. Međutim, kada se smije, trbuh joj se ne trese

poput posude pune želea. Mislim da je to važna razlika.
Sjednem joj malčice preblizu, pa kauč počne upadati. Obje se naginjemo
prema sredini, ali imam osjećaj da bih ispala nepristojna kada bih se odmaknula.
“Dušo, daj se odmakni”, baka će. “Srušit ćeš me s kauča.”
“O, oprosti, bako”, kažem ja i povučem se na sredinu. “Kako si?”
“Pa, opet imam rak, ali inače sam dobro.” Moja baka uvijek ima rak. Zapravo
ne znam što to znači. Nikad nije jasna u vezi s time. Samo kaže da ima rak, a kad
je ispituješ o tome, neće precizirati koju vrstu raka ni je li doista dobila dijagnozu.
To je počelo prije šest godina nakon što je umro djed. Isprva bismo se uzbunili
kada god bi to rekla, ali sada to samo zanemarimo. Čudna je to obiteljska stvar
koju i ne primjećujemo dok joj netko drugi ne posvjedoči. Prije nekoliko godina
pozvali smo Ryanova prijatelja Shawna da nam se pridruži za Dan zahvalnosti,
pa nas je, kad smo svi sjeli u automobil na putu kući, on upitao: “Baka vam ima
rak? Je li joj dobro?” I tako sam shvatila da mu je vjerojatno bilo apsurdno što
nitko od nas nije ni trepnuo kad je izjavila da opet ima rak. Stekla sam jasan
dojam da se ona nada dobiti rak kako bi opet bila s djedom.
“A situacija kod kuće je u redu? S ujakom Fletcherom?” upitam.
“Situacija je u redu. Ja sam živa dosada, Lauren, prestani se raspitivati o meni.
Mene zanima...” Evo ga. Trenutak kojeg sam se pribojavala. Samo što nije. “Kad
ćete mi ti i onaj tvoj zgodni muž podariti praunuče?”
“A znaš kako to ide, bako”, odvratim i popijem malo punča da dobijem na
vremenu.
“Ne, dušo, ne znam kako to ide. Trideset ti je godina. Nemaš vremena na
bacanje.”
“Znam”, kažem.
“Ne želim biti naporna. Samo razmišljam, znaš, neću živjeti dovijeka, a
voljela bih upoznati maleno čudo prije nego što umrem.”
Imala ona rak ili ne, baki je osamdeset sedam godina. Možda neće još dugo
poživjeti. Odjednom mi sine kako sam joj ja jedina šansa da dobije praunuče. Ujak
Fletcher nema djece. Rachel ih ne misli uskoro imati. Charlie? Glupost. A budući
da je moj brak neviđeni promašaj, budući da sam toliko udaljena od vlastitog
muža da ne znam ni gdje stanuje, ona možda nikada ne dobije tu priliku. Ja. Ja
sam razlog zbog kojeg neće upoznati novi naraštaj. A mogla sam joj to
pružiti, samo da sam znala biti u braku, samo da sam bila uspješna.
“Pa,” kažem ispijajući svoj punč do kraja, “razgovarat ću s Ryanom.”
“Znaš, tvoj je djed rekao da nije spreman za djecu.”
“A da?” odvratim, odahnuvši što više nisam glavna tema razgovora. “I, kako
je to prošlo?”
“Što je mogao?” baka će. “Bilo je vrijeme za djecu.”

86
 Knjige.Club Books

“Tek tako, ha?”

“Je.” Baka me potapša po koljenu. “Sve je mnogo jednostavnije nego što vi
klinci to doživljavate. Čak i tvoja majka. Ponekad, tako mi Boga...”
“Rekla bih da se mama dobro snalazi”, kažem ja. Pogledam na suprotnu
stranu prostorije i vidim je kako razgovara sa starijim gospodinom. Visok je i
zgodan, pomalo kao stari lisac. Gleda je kao da ona skriva neku tajnu, a njega
zanima koju to. “Ono je Bill, zar ne?”
Baka zaškilji. “Nemam naočale”, kaže. “Je li zgodan?”
“Aha”, kažem ja. “Za starijeg čovjeka.”
“Hoćeš reći, za mlađeg čovjeka”, našali se ona.
“Aha”, odvratim. “To sam i mislila.”
“Ako je gleda kao da je hamburger a on je na dijeti, onda da. To je Bill.
Upoznala sam ga jutros. Blejao je u tvoju majku kao da su tinejdžeri.”
“Ah”, kažem ja. “Slatko!”
Baka odmahne rukom. “Majka će ti uskoro napuniti šezdeset godina. Pa nije
tinejdžerica.”
“Bako, vjeruješ li ti u ljubav?” Zašto to radim? Da budem iskrena, piće mi je
malo udarilo u glavu, pa vjerojatno zato.
“Naravno da vjerujem!” ona će. “Što ti misliš, tko sam ja? Nekakvo
hladnokrvno čudovište?”
“Ne, samo hoću reći...” Ponovno pogledam u majku. Izgleda iskreno sretno.
“Zar to nije sjajno? Koliko zaljubljeno djeluju?”
“To je lakrdija”, odvrati baka. “Ona samo što nema pravo na mirovinu.”
“Jesi li ti cijelo vrijeme voljela djeda?” Možda nije. Možda sam baš poput nje.
Možda je ona baš poput mene. Ne bi bilo strašno kada bih na kraju ispala kao
baka.
“Cijelo vrijeme”, kaže ona. “Svaki dan.” Dobro, možda i ne.
“Kako?” upitam je.
“Kako to misliš, kako? Nisam imala izbora, eto kako.”
Pogledam u svoju mamu, ženu koju poštujem i kojoj se divim. Ženu s troje
djece koja nema muža, ali koja s pedeset devet godina ima novog dečka. Moja će
se majka večeras seksati. I bit će to onakav seks zbog kojeg imaš osjećaj kao da
si upravo ti izmislio seks. A moja će baka ležati u svojoj hotelskoj sobi, uvjerena
da ima rak, tako da se ubrzo može pridružiti čovjeku kojeg nije imala izbora nego
voljeti, muškarca koji se brinuo o njoj i bio uz nju sve dok nije umro, muškarca
koji joj je podario djecu, koji je svaki dan dolazio kući i ljubio je u obraz.
Ne znam gdje se ja uklapam u tu priču. Ne znam koja sam od tih žena. Možda
nisam nijedna. Ali bilo bi lijepo imati osjećaj da sam jedna od njih. Tako bih imala

87
 Knjige.Club Books

putokaz. Znala bih što slijedi. Imala bih koga pitati kako da postupim te bih mogla
dobiti pravi odgovor.
Ako nisam nijedna od njih, ako sam osoba za sebe, vlastita verzija žene, u
vlastitom braku, onda sve moram sama dokučiti.
A to zbilja ne želim.

Upravo izlazim iz kupaonice kada konačno opet ugledam Rachel.

“Duguješ mi pet dolara za zidne dekoracije”, kaže ona.
“Toliko imam”, odvratim.
“Kako se držiš?”
“Hoćeš reći, kako se drži moj paravan?”
“Aha”, ona će. “I ostalo.”
Duboko udahnem. “Dobro sam”, kažem. Ne znam pravi odgovor. Iako ne
mislim da glasi kako sam dobro.
“Jesi li već upoznala Billa?”
“Ne.” Odmahnem glavom. “Ali izdaleka djeluje drago.”
“Joj, jako je drag. I ponaša se prema mami kao da je princeza. Pomalo je
čudno. Mislim, super je. Ali dođe ti da kažeš, ono: ‘Mama, fuj.’ A mama uživa
kao prase. Uf, znaš kakva je, zar ne? Ono, obožava pažnju.”
“A znaš mamu”, odvratim ja. “Odoh po još jedno piće.”
Zaputim se s Rachel u kuhinju. Kada pogurnemo salonska vrata, zateknemo
mamu i Billa kako se ljube. Bill se odmakne, a mama porumeni. Zaklela bih se da
mu je ruka bila pod njezinom košuljom. Rachel i ja stojimo u mjestu dok Charlie
ne doluta iz boravka i zabije nam se u leđa. Mama počne popravljati frizuru. Bill
se trudi djelovati normalno. Charlie lako zbroji dva i dva. Situacija je sasvim
pristojna, ali troje odrasle djece upravo je zateklo majku kako se ljubi s
dečkom, pa je svima neugodno.
“Bok, djeco”, kaže mama, kao da je tek prala posuđe.
Bill ispruži ruku da nam se predstavi. “Bill”, kaže pa me uhvati za ruku i
snažno je protrese. Oči su mu zelene. Kosa mu je prosijeda, iako više sijeda nego
ne. Smiješi se onako blještavo.
“Lauren”, kažem ja i pogledam ga u oči s osmijehom, kao pristojna
djevojčica.
“Znam!” Bill će. “Čuo sam mnogo toga o tebi.”
“Također.”
“Rachel, pomogneš mi odnijeti ovu platu sira u boravak?” upita mama.

88
 Knjige.Club Books

“Aha, može”, kaže Rachel, smiješeći se i toliko uživajući u nelagodi da bi

čovjek pomislio kako joj samo nedostaju kokice. Uzme poslužavnik i iziđe za
majkom.
“Ja sam samo došao po pivo”, kaže Charlie pa uzme bocu iz hladnjaka i opet
ode van. Ne zastane ni kako bi frcnuo čep u smeće. Izgubi se za ravno dvije
sekunde. Ostali smo samo Bill i ja.
“Sretan rođendan”, kaže Bill.
“Ah, puno hvala”, odvratim. Zašto je ovo tako neugodno? Valjda zato što
obično ne upoznajem mamine dečke. Mislim, znam da ih povremeno ima, ali
obično ne traju dovoljno dugo da ih pozove na rođendansku proslavu. “Znači, ti
si automehaničar?” upitam. Ne znam što bih drugo pitala.
“Ma ne”, odvrati Bill. “Upoznali smo se kod automehaničara. Vjerojatno je
zato došlo do zabune. Ne, ja sam financijski savjetnik.”
“Ah”, ja ću. “Oprosti, nisam znala. Baš je smiješno što sam to mislila.”
“Nema veze”, kaže Bill. “Volio bih misliti o sebi kao o automehaničaru. Ama
baš ništa ne znam popraviti.”
“Nisi tip za popravljanje slavina koje cure?”
“Mogu ti pomoći s porezom”, kaže. “Takav sam tip.”
Bill spusti ruke iza leđa na ormarić i osloni se na njega. Njegovo opuštanje
opusti i mene, ali tada shvatim da želi neko vrijeme razgovarati sa mnom.
Raskomotio se. To je... mislim da se trudi upoznati me.
“A ti radiš s alumnima, zar ne? Tako mi je rekla tvoja mama.”
“Aha”, kažem. “Volim taj posao.”
“A što točno voliš?”
“Pa, volim interakciju s bivšim studentima. Upoznaš mnogo ljudi koji su
nedavno diplomirali i traže savjete starijih alumna, a također imaš ljude koji su
diplomirali prije oho-ho godina pa traže nekoga komu bi bili mentor. Zabavno je.”
“Inspiriraš me da se javim svom bivšem fakultetu”, kaže on kroz smijeh.
“Zvuči kao da dobro radiš.”
Upustit ću se u pretpostavku da je Bill dugo bio oženjen i da mu je mama prva
ili barem među prvim djevojkama otkako mu je žena umrla. Sve mu je ovo posve
novo. “A imaš li i ti djece?” upitam ga.
On kimne, a lice mu se razvedri. “Četiri dečka”, kaže. “Muškarca, zapravo.
Thatchera, Sterlinga, Campbella i Bakera.”
Isuse. Bože. To su možda najgora imena koja sam u životu čula. “O, sjajna
imena”, kažem.
“Ne”, odvrati on. “Imena su im koma, ali obiteljska su. Iz ženine obitelji.
Odnosno, moje pokojne žene. Uglavnom, dobri su klinci. Najmlađi je upravo
diplomirao na Berkeleyju.”

89
 Knjige.Club Books

“O, super”, kažem. Zatim razgovaramo o Rachel i Charlieju pa, predvidljivo,

prijeđemo na moju majku.
“Stvarno je posebna”, kaže Bill.
“To svakako”, ja ću.
“Ne, ozbiljno. Ja nisam... ne snalazim se baš u svijetu izlazaka, ali tvoja mi
mama stvarno daje nadu. Zbog nje sam opet uzbuđen. Smijem li to reći? Je li
čudno što sam to rekao?”
“Ne”, odvratim odmahujući glavom. “Lijepo je to čuti. Zaslužila je nekoga
tko se tako osjeća prema njoj.”
“Pa,” kaže on, “tebi je to poznato, zar ne? Prema riječima tvoje mame, ti i
Ryan pravi ste par.”
Sve mi je to previše. To što je moja majka zaljubljena. Što taj čovjek preda
mnom bez razloga otvara dušu. Što Ryan nije ovdje. Sve mi je previše. Priđem
zdjeli punča i nalijem si čašu. Gotovo je puna, zdjela s punčem. Mama je sigurno
neprestano dolijeva. Mama, saberi se. Nitko ne voli punč. Popijem gutljaj i
smjesta se prisjetim koliko je jak i užasan. Na silu strusim cijelu čašu i vratim je
na kuhinjski ormarić.
Bill me gleda. “Sve okej?” upita.
“Dobro sam, Bille.” Ljudi mi moraju prestati postavljati to pitanje. Moj se
odgovor neće promijeniti.

Do torte popijem još dvije čaše punča. U tome mi trenutku dah djeluje zapaljivo.
Dok se majka i ostatak moje obitelji okupljaju oko torte, a sjene svjećica palucaju
visoko nad njima, ja se osvrnem i u jednom trenutku jasno vidim u kakvo se sranje
moj život pretvorio.
Navršavam tridesetu. Trideset mi je godina. I slavim, ali ne s muškarcem
kojeg volim od svoje devetnaeste, već s ujakom Fletcherom, koji zuri u mene sa
suprotne strane stola. On samo želi tortu. Trideseta ne bi trebala tako izgledati. Ne
bi trebala izazivati takav osjećaj. Do tridesete bi trebao posložiti neke stvari, zar
ne? Ne bi trebao preispitivati sve na čemu si izgradio život.
Puhnem u svjećice i ugasim ih, a onda se sve malo zamuti. Mama počne
dijeliti kriške torte. Ujak Fletcher uzme najveću. Meni komadić slučajno ispadne
na pod, a budući da nitko ne primjećuje, ostavim ga ondje. Grozna sam, ali imam
osjećaj da će mi se, ako se sagnem, zavrtjeti u glavi.
Naposljetku me Rachel pronađe. “Ne izgledaš najbolje”, kaže.
“To nije ugodno čuti”, odvratim.
“Ne, ozbiljno”, kaže. “Malo si blijeda.”
“Pijana sam, curo”, kažem ja. “Tako izgledaš kad si pijan.”
“Što si pila?”

90
 Knjige.Club Books

“Punč! Onaj slasno odvratni punč.”

“To si pila?”
“Zar ga ne piju svi?”
“Ne”, kaže Rachel. “Nisam mogla popiti ni gutljaj. Ogavan je. Sumnjam da
ga je itko pio.”
Osvrnem se uokolo i prvi put primijetim da svi drže samo čaše vode ili boce
piva.
“Još mi je bilo čudno što je zdjela stalno puna...” kažem.
Rachel pozove Charlieja. On se došeće kao da joj čini uslugu.
“Što si stavio u punč?” upita ga.
“Zašto?”
“Zato što ga Lauren pije cijelu večer.”
“O-o”, šaljivo će on.
“Charlie, što si stavio unutra?” Rachel sada zvuči ozbiljno i u najmanju mi je
ruku jasno da joj to nije smiješno.
“U svoju obranu, samo sam htio unijeti malo živosti u zabavu za koju smo
znali da će biti prilično bezvezna.”
“Charlie”, strogo će Rachel.
“Everclear”, kaže on. Riječi malo visi u zraku, a zatim me Charlie upita:
“Koliko si popila?”
“Otprilike četiri čaše.” Lomila bih jezik dok to izgovorim čak i da posve
vladam sobom. Ovako frfljam puno više nego što sam mislila. Nato će Charlie i
Rachel uglas, iako nehotice: “Sranje.”
Charlie doda: “Stvarno sam mislio da će netko popiti najviše čašu ili dvije.”
“Stari, što je Everclear? Zašto je to tako žavno?” Nisam sasvim sigurna da
sam potonje točno izgovorila, ali također imam osjećaj da je, ako i jesam
pogriješila, smiješno i da trebam nastaviti s time.
“Nije čak ni dozvoljen u svim državama. Toliko je jak”, kaže mi Rachel.
Zatim doda Charlieju: “Možda da je odvedemo kući?” Charlie se za promjenu ne
pobuni. “Aha.” Kimne. “Lauren, kad si posljednji put povraćala kad si pila?”
“Kad sam što?”
“Kad si pila?”
“Nemam pojma.”
“Reći ću mami da ti nije dobro”, kaže Rachel. “Charlie, odvedeš je u auto?”
“Baš ste mupci.” Opa. Ta riječ ne postoji. Ali trebala bi. “Neka to netko
zapiše! M-U-P...”
Rachel ode, a Charlie me uhvati za nadlakticu i povede prema vratima.
“Stvarno mi je žao. Kunem se, mislio sam da će ljudi shvatiti koliko je žestok i

91
 Knjige.Club Books

izbjegavati ga. Mislio sam da će ujak Fletcher možda popiti koju čašu i zaplesati
na stolu ili nešto slično. Nešto zabavno.”
“Stari, ovo je bilo skroz zabavno.”
“Zašto me uporno zoveš stari!” upita Charlie.
Ja ga pogledam i zamislim se. Potom slegnem ramenima. Kada stignemo do
ulaznih vrata, majka i Rachel presjeku nam put. “Mama, vodim je kući”, kaže
Rachel.
Ali majka mi već opipava čelo. “Izgledaš znojno, dušo. Trebaš malo prileći.”
Još me malo gleda. “Jesi li pijana?”
“Aha!” kažem. Urnebesno, zar ne? Mislim, imam trideset godina. Smijem se
napiti!
“Začinio sam punč”, kaže Charlie. U glasu mu se osjeti da mu je žao.
“Cime?” upita ga mama.
Rachel se ubaci. “Bio je jak, to je poanta. A Lauren nije znala.
I sad je popila previše, pa mislim da je trebamo odvesti kući.”
“Charlie, koji kurac?” mama će. Kad moja mama opsuje, znaš da se ne zeza.
To je kao kad znaš da se trebaš bojati ostalih mama kad ti se obrate punim
imenom.
“Mislio sam da će biti smiješno”, kaže on. “Nitko ga nije pio.”
“Netko očito jest.”
“Vidim, mama. Rekoh da mi je žao. Možemo li to zanemariti?”
“Samo je vodite kući”, kaže mama. Moja mama zapravo ne viče. Samo se
jako razočara u tebe. I to ponekad slama srce. Žao mi je Charlieja. Njemu se to
događa češće nego nama ostalima. “Kad će Ryan doći kući da se pobrine za tebe?”
upita mama.
Rachel se ubaci. “Ja ću ostati s njom, mama. Samo je pijana. Ništa strašno.”
“Ali Ryan će doći, zar ne? Da se pobrine da ležiš na boku, znaš? Da se ne
ugušiš ako povratiš.” Mama rijetko pije i zbog toga misli da su svi koji piju kao
Jimi Hendrix.
“Da, mama, doći će”, kaže Rachel. “Neću otići dok ne stigne.”
“E, onda ćeš duuuuuuuuuugo biti ondje”, kažem ja.
“Molim?” upita mama.
Rachel i Charlie pokušaju me spriječiti s: “Hajde, Lauren” i “Idemo, Lauren.”
“Ne, sve pet, ljudi. Mama smije znati.”
“Što mama smije znati?” upita mama. “Lauren, što se zbiva?”
“Ryan je otišao. Zbrisao. Sad živi negdje drugdje. Nisam sigurna gdje. Rekao
je da ga ne zovem. Ali dobila sam Thumpera! Juhu!”
“Molim?” Majčina ramena klonu. Rachel i Charlie zatvore ulazna vrata,
utučeni. A tako je malo nedostajalo da se izvuku.
92
 Knjige.Club Books

“Otišao je. Više ne živimo zajedno.”

“Zašto?”
“Uglavnom zato što je ljubav pukla”, kažem ja kroz smijeh. Osvrnem se
uokolo i očekujem da se svi nasmiju, ali to se ne dogodi.
“Lauren, molim te, reci mi da se šališ.”
“A-a.”
“Kad je to bilo?”
“Prije koji tjedan. Dva-tri tjedna. Ali jesi li čula da sam dobila Thumpera?”
“Mislim da trebamo odvesti Lauren kući”, kaže Rachel, a mama izgleda kao
da će joj proturječiti, ali onda popusti.
Poljubi me u obraz. “Hoće jedno od vas ostati s njom?”
Ponude se i Charlie i Rachel. Jako slatko. Najslađi braco i seka.
“U redu”, kaže mama. “Laku noć.”
Oboje joj zažele laku noć, a dok izlazim, ja doviknem mami: “Slučajno mi je
ispalo malo torte u kutu.”
Ali sumnjam da me čula.
Charlie i Rachel smjeste me na stražnje sjedalo, a ja osjetim da me sustiže
umor koji osjećam sve to vrijeme. Stanemo na semaforu pa čujem Charlieja kako
govori Rachel da ide ulicom Highland do Beverly Boulevarda, a zatim se okrene
prema meni i predloži da malo odspavam. Ja kimnem, nakratko sklopim oči i
onda...

93
 Knjige.Club Books

PROBUDI ME ZVONO NA VRATIMA. SVIJET MI SE ČINI OBLAČNIM I TEŠKIM, KAO DA

oko sebe osjećam zrak i da me pritišće. Počnem ustajati i shvatim da Rachel leži
pokraj mene u krevetu. Thumper je sklupčan u kutu.
Zvono se opet oglasi i čujem kako netko odlazi otvoriti vrata. Imam osjećaj
da mi je glava lopta za kuglanje navrh kuhanog rezanca. Tumaram kućom sve dok
pred ulaznim vratima s unutarnje strane ne ugledam brata, a s vanjske majku.
Charlie je sigurno prespavao na kauču.
“Bok”, kažem im. Osjećam kako mi glas pulsira kroz glavu. Vibrira mi u
očima i čeljusti. Oni me pogledaju. Majka u ruci drži kartonski poslužavnik s
četiri kave. Rachel mi priđe sleđa.
“O, fino”, kaže mama i uđe u kuću. Thumper je čuje, pa i on dotrči. “Svi ste
budni”, kaže ona.
Pruži Charlieju jednu šalicu. “Americano”, kaže.
On je uzme i nasmiješi joj se. “Hvala, mama.”
Mama zatim pruži šalicu Rachel i ona joj priđe. “S obranim mlijekom”, mama
će.
Na poslužavniku su ostale samo još dvije kave, stoga mama izvadi svoju i
stavi je na stolić pokraj vrata, a zatim uzme zadnju i pokaže prema meni.
“Dupli espreso”, kaže. “Pomislila sam da će ti trebati da se razbudiš.”
Polako ga uzmem iz njezinih ruku. “Hvala, mama.”
Ona zatvori vrata za sobom, na što hladnoća u zraku malčice popusti. Znam
da će poslijepodne biti vruće i sparno, ali rujanska su jutra uglavnom oblačna i
prohladna. Ruke su mi hladne i divan je osjećaj držati vruću čašu.
“Thumper neće dobiti kavu, ha?” kažem ja u šali, a moja majka - kakva majka!
- gurne ruku u svoju torbicu i izvadi papirnatu vrećicu od sendviča s malo slanine.
“Ostala mi je od doručka”, kaže. Thumper otrči do nje. Mama čučne i da mu
je, gladeći ga po glavi i puštajući da je liže po licu.
U tome me trenutku smlavi ljubav prema mami. Ona uvijek zna što treba. Kad
se to nauči u životu? Kad naučiš što treba?
Mama opet ustane i pogleda Rachel i Charlieja. “Hoćete se malo prošetati?”
upita.

94
 Knjige.Club Books

Charlie zausti da će odbiti, ali Rachel se ubaci: “Aha”, kaže. “Povest ćemo
Thumpera.” Kada Rachel uzme povodac, Thumper je već toliko uzbuđen da bi
bilo okrutno uskratiti mu šetnju.
Charlie zakoluta očima i preda se. “No, dobro.”
Za nekoliko trenutaka iziđu, a otvaranje i zatvaranje vrata opet rashladi kuću.
Mama me pogleda onako kako biste pogledali zečića na umoru. “Mislim da
moramo razgovarati”, kaže.
“Aha, može”, kažem ja i odem natrag u svoju spavaću sobu i krevet. Ondje je
toplo, pod dekama. Vidim da majka proučava moju kuću i primjećuje sve stvari
koje nedostaju, ali ništa ne komentira.
“Nego”, kaže dok sjeda pokraj mene pa otvori rupicu na poklopcu svoje kave
i puše u paru dok se izdiže. “Ispričaj mi što se dogodilo.”
Isprva se trudim prenijeti joj činjenice. Kad je otišao. Kamo su nestale sve
stvari. Ispričam joj za svađu na stadionu Dodgersa. Ispričam joj kako više nemam
osjećaj da ga volim. Ispričam joj za razgovor o tome što ćemo poduzeti. Ispričam
joj sve čega se sjećam, sve čega sam se u stanju sjetiti a da me previše ne boli.
Ipak, ona želi još. Zanima je ne samo kada i gdje, već kako i zašto. Provela
sam toliko vremena ne razmišljajući o tim stvarima da mi je sada teško vratiti im
se.
“Zašto mi nisi rekla?” upita.
“Ne znam”, kažem ja i zagledam se u noćnu svjetiljku.
“Znaš, znaš”, odvrati ona. “Znaš ti zašto.”
“Zašto?” upitam. Zvuči kao da ona zna odgovor.
“Ne, ne znam ja”, ona će. “Ali znam da ti znaš.”
“Valjda nije iskrsnulo u razgovoru”, kažem.
“To nikada ne bi tek tako iskrsnulo. Jesi li čekala da te pitam jeste li ti i Ryan
još zajedno? Pa bi onda rekla: ‘Znaš što, mama...’?”
“Nisam te htjela razočarati. Nisam htjela da misliš kako sam... usrala stvar,
znaš? Mogu to popraviti. Mogu. Nije gotovo. Još uvijek mogu.”
“Što?”
“Biti u braku. Još uvijek to mogu.”
“Tko kaže da nisi?”
“Pa, trenutačno nisam. Ali mogu ja to.”
“Znam da možeš, dušo”, kaže ona. “Od svih ljudi koje poznajem, znam da ti
možeš sve što naumiš.”
“Ne, ali, ono, ne želim da misliš da sam zakazala. Još.”
“Ako tvoj brak ne uspije...” kaže ona i spriječi me da je prekinem i prije nego
što se na to odlučim. “A hoće, znam da hoće. Ali ako ne uspije, to ne znači da si
zakazala.”

95
 Knjige.Club Books

“Mama”, odvratim, a glas mi napukne. “Upravo to znači.”

“Nema tu zakazivanja, ni pobjeđivanja, ni gubljenja”, kaže. “To je život,
Lauren. To su ljubav i brak. Ako određen broj godina budeš u braku i bude vam
lijepo zajedno, a onda odlučiš da više ne želiš biti u braku i odlučiš biti sretna s
nekim ili nečim drugim, to nije neuspjeh. Tako je to u životu. Tako je to u ljubavi.
Kako to može biti neuspjeh?”
“Zato što je brak posvećenost nečemu drugom. To je posvećenost tomu da
ostanete zajedno. Ako ne možete ostati zajedno, zakazali ste.”
“Pobogu, zvučiš kao baka.”
“Ali, zar nije tako?”
“Ne znam”, kaže mama. “Ja očito ne znam ništa o braku. Bila sam udana
svega nekoliko godina, a gdje je on sad?”
Doista, gdje je moj otac? Iskreno, o tom pitanju rijetko razmišljam. Možda
ima obitelj u Sjevernoj Dakoti ili pak živi na plaži u Srednjoj Americi. Možda
postoji u telefonskom imeniku. Pojma nemam. Nikada nisam provjerila. Nisam
ga ni tražila zato što nikada nisam imala osjećaj da mi nešto nedostaje. Odgovore
tražiš samo kad imaš pitanja. Moja je obitelj uvijek djelovala potpuno. Majka mi
je uvijek bila sve što sam trebala. Ponekad to zaboravim. Uzimam zdravo
za gotovo njezinu sposobnost da me vodi, da vodi našu obitelj kao prava glava
obitelji.
“Ali ja na to gledam ovako,” nastavi ona, “ljubavni ti život treba donositi
ljubav. Ako nije tako, ma koliko se ti trudila, ako si iskrena, poštena i dobra, i ako
zaključiš da je gotovo i da moraš pronaći nekoga drugog koga ćeš voljeti, u tom
slučaju... što još svijet ima tražiti od tebe?”
Razmislim o njezinim riječima. Valjda zapravo ne znam što mislim. “Samo
ne želim da ti Ryan postane mrzak”, kažem.
“Dušo, volim tog dečka kao da mi je rođeni sin. Ozbiljno ti kažem. Volim ga.
Vjerujem u njega. Želim da bude sretan, baš kao što želim da ti budeš sretna. I ne
mogu nikoga kriviti jer radi išta za što u duši osjeća da je njegov pravi put.” Mama
ponekad govori poput gošće kod Opre. Mislim da je to zato što je dvadeset godina
gledala goste kod Opre. “Kad si tek prohodala s Ryanom, svidio mi se zato što
sam vidjela da je dobra osoba. Zavoljela sam ga zato što te uvijek stavljao na prvo
mjesto i bio dobar prema tebi, i vjerovala sam mu da ti neće učiniti ništa nažao.
Još uvijek vjerujem da čini ono za što smatra da je ispravno za vas. To se neće
promijeniti samo zato što kažeš da se više ne volite. On je oduvijek bio takav.”
“Znači, nije da ti, kad se opet pomirimo, Ryan više neće biti drag?”
Mama se u isti mah nasmije i uzdahne. “Ne”, kaže. “Nije tako. Važno mi je
samo da ste vas dvoje sretni. Ako samo jedno od vas može biti sretno, moram se
odlučiti za svoju krv i meso i odabrati tebe. Ali želim da oboje budete sretni. I
vjerujem da radite ono što je potrebno za sreću. Razumjela ja to ili ne i bih li radila
isto da sam na tvom mjestu, ili išta od toga, to nije važno. Ja vjerujem u vas.”

96
 Knjige.Club Books

Neobično je kako ti riječi iz pravih usta u pravom trenutku mogu dati poticaj
i snagu. Mogu te navesti da se predomisliš. Mogu te razveseliti. Drago mi je što
je Charlie začinio punč. Drago mi je što sam rekla mami.
Na ulaznim vratima začujem Charlieja i Rachel kako se vraćaju i pretpostavim
da to znači kraj razgovora, ali mama im vikne: “Pričekajte još malo, dobro?”
Čujem Rachel kako iz dnevnog boravka odvikuje: “Aha”, a zatim počinje
razgovarati s Charliejem. Charliejev glas pronosi se glasnije nego ijedan od naših.
Naši se glasovi možda odbijaju o zidove, ali njegov prolazi kroz njih. Čujem
njegov prigušeni smijeh dok slušam ostatak onoga što mi je mama htjela reći.
“Nego, reći ću ti jednu stvar, Lauren, ne smiješ to skrivati, dobro? Moraš biti
snažna, moraš biti ti i zanemariti što drugi misle i govoriti vražju istinu. Budi
samouvjerena i ponosna na to što ti i Ryan pokušavate.”
“Što pokušavamo?” odvratim. “Ne shvaćam čime se trebam ponositi.”
“Pokušavate ostati u braku”, ona će. “Sretnom braku. Meni to nikada nije
uspjelo. Za mene je to hrabrost. Za mene si ti hrabra.”
Čudno je to čuti jer sam cijelo vrijeme samo čekala da mi netko kaže da sam
kukavica.
“Okej”, dovikne mama. “Sad možete ući.”
Rachel dođe do vrata. Charlie je iza nje, a Thumper pred njezinim nogama.
Dok ih gledam u svojoj kući, shvatim da odavno na okupu nismo bili samo mi,
samo obitelj. Ryan je bio toliki dio mene da je postao dio ovoga. Ali možda je u
redu što trenutačno nije dio ovoga. Lijepo je pogledati sve u sobi i vidjeti... svoju
obitelj.
Mama im mahne da slobodno uđu. Oni dođu i sjednu na krevet, a Thumper
se progura u sredinu, privlačeći pozornost svih nas.
“Sve u redu?” upita Rachel.
“Sve je dobro”, kažem ja i čini se da je to dovoljan prijelaz s mojih bračnih
problema na druge teme, poput one što će Charlie sa svojim životom. (Nema
pojma.) Izlazi li Rachel s kime. (S kime bi izlazila?) Te treba li Thumper možda
još jednu dozu lijeka protiv buha. (Treba.) Charlie navečer leti natrag i mislim da
je majka zbog toga sentimentalna.
“Možemo li večerati kod mene?” upita. “Kao obitelj?”
“Ja polijećem u deset”, kaže Charlie.
“Možemo te odvesti”, kažem mu ja, misleći na Rachel i sebe. “Krenut ćemo
od mame oko osam.”
“Mogla bih poslužiti večeru oko šest?” ponudi se ona.
“Poslužiti večeru?” upita Rachel. “Napravit ćeš nam večeru?”
Mama se namršti na nju. “Zašto se ponašate kao da nikad ništa nisam
skuhala?”

97
 Knjige.Club Books

Nas se troje međusobno pogledamo i prasnemo u smijeh. Makar smo svi

obitelj, također smo brat i sestre s majkom. Ponekad je to troje protiv jednoga.
“Pravila sam ja večeru i prije, znate”, nastavi majka ignorirajući naš smijeh.
“Vidjet ćete. Skuhat ću nešto sjajno.”
Čini se da sam ja najdobrostivija. “Okej, mama. Može. Doći ćemo u šest,
spremni za domaće jelo.”
“Joj, djeco, baš ste me razveselili! Ne mogu vam ni opisati. Svi troje u nedjelju
na večeri u mojoj kući.” Ustane s kreveta. “Baka i Fletcher odlaze za koji sat, pa
moram s njima na ručak. A onda ću u kupnju namirnica. Nisam sigurna što ću
kuhati”, kaže. “Ali bit će sjajno.” Kimne samoj sebi. “Baš sjajno.”
Uzme svoje stvari i sve nas pozdravi. Ja je ispratim do automobila da joj
zahvalim na razgovoru.
“Dušo, ne moraš mi zahvaljivati”, kaže sjedajući za upravljač svojeg terenca.
“Imam troje odrasle djece. Da budem iskrena, olakšanje je osjetiti da me trebate.”
Nasmijem se i zagrlim je kroz prozor automobila. Nisam ni shvaćala da je
trebam dok to upravo nije izgovorila. Baš glupo, zar ne? “Vidimo se večeras”,
kažem.
“U šest!” dovikne ona dok se s prilaza uključuje u promet.
Ja kimnem i mahnem joj. Promatram je dok se odvozi. Promatram sve dok
njezin automobil, tako velik i brz, naposljetku ne odmakne toliko daleko da
izgleda sitno i sporo.

98
 Knjige.Club Books

VEČERA JE ZAGORJELA, ALI SUMNJAM DA MAMA PRIMJEĆUJE. USPRKOS NAGORENOJ

piletini i krumpir-pireu punom grudica, čini se da je sve ostalo na svojem mjestu.
Nitko ne spominje Ryana. Šalimo se na Rachelin račun. Raspitujemo se o Billu.
Charlie djeluje sretno što je ondje. Nitko ne komentira užasnu hranu. Iskreno,
mislim da nikoga od nas i nije briga za to.
Mama je pripremila previše toga. A možda samo nismo mogli mnogo pojesti.
Kako bilo, puno je ostalo. Dok sklonimo posuđe i sve ostatke stavimo u plastične
posudice, moramo krenuti.
“No, tko želi ponijeti piletinu? Charlie? Hoćeš li ju jesti u avionu?”
“Želiš da ponesem pola pečenog ptičjeg leša u avion?”
Mama se namršti i pruži piletinu Rachel. “Ti ćeš je pojesti, je l’ da?”
“Aha”, ona će. “Hvala, mama.” Potom pogleda Charlieja i odmahne glavom.
Mama meni uvali mahune i mrkvu, a zatim Charlieju tutne posudicu slatkoga
krumpira.
“Uzmi barem krumpir”, kaže mama, ali Charlie ne želi ni čuti za to. Ne
popušta. Taj dio njega nikada nisam razumjela ili on nikada nije razumio taj dio
života. Ponekad trebaš samo uzeti krumpir, reći hvala i onda ga baciti u smeće
dok mama ne gleda.
Pozdravimo se i zaputimo se cestom. Rachel je pristala voziti zato što sam ja
još mamurna od sinoć. Imam osjećaj da će proći nekoliko dana dok budem
sposobna upravljati teškim strojevima. Charlie je zauzeo suvozačko sjedalo, stoga
ja sjedim otraga.
Mrzim vožnju do zračne luke. LAX je prava noćna mora, ali nije stvar samo
u tome. Put do zračne luke ne pruža nimalo privlačan pogled na Los Angeles. Ne
vide se ni plaže ni zalasci sunca. Ne vide se palme ni blještava svjetla. Vide se
trgovački centri i strip-klubovi. Vide se garaže i samoposluge. Tijekom vožnje u
zračnu luku vidiš Los Angeles onako kako vide oni koji ga ne vole: kao sumorno
mjesto lišeno kulture, dosadno i umjetno.
I zato se ne trudim gledati kroz prozor, već žmirim i slušam Charlieja i Rachel
dok raspravljaju hoće li ići brzom cestom ili kroz La Cienega Boulevard. Rachel
pobjeđuje zato što vozi i zato što ima pravo. Na brzoj cesti u ovo doba neće biti
nikoga.
Kada stignemo do terminala, Rachel skrene lijevo u garažu.
99
 Knjige.Club Books

“Zašto parkiraš? Samo me ostavite”, kaže Charlie. Ovo nema previše smisla,
ali naša obitelj nikad nikoga ne ostavlja. Mi platimo i parkiramo automobil.
Prelazimo trake pune prometa. Ispraćamo vas do sigurnosnih provjera. Nisam
sigurna zašto.
“Prestani, Charlie”, kaže Rachel. “Otpratit ćemo te unutra.”
Charlie zakoluta očima i počne gunđati, a onda prestane. “Okej”, kaže. “U
redu.” A možda je naučio ponekad i uzeti krumpir.
Parkiramo se i iziđemo. Iskreno rečeno, nemamo previše tema za razgovor.
No kad se Charlie prijavi i ode do ulaza, kada dođe vrijeme za rastanak, odjednom
se rastužim što moj braco odlazi. Svadljiv je i kreten u određenoj mjeri. Ne govori
stvari koje se ljudima govore. Stavlja Everclear u punč. Ali dobar je tip, ima dobro
srce. I moj je braco.
“Nedostajat ćeš mi”, kažem mu dok ga grlim.
“I ti meni”, kaže on. “I ponosan sam na tebe, kako god. Znaš, ako ti to išta
znači.”
Ne navaljujem da pojasni kao što bih htjela. Ne posjednem ga i ne pitam:
Zašto to kažeš? Što zbilja misliš o tome što radim? Misliš li da to mogu popraviti?
Misliš li da će mi se Ryan vratiti? Je li moj život gotov? Kažem samo: “Hvala.”
Zagrli ga i Rachel i on ode, uz pokretne stube i natrag kući u Chicago, gdje
postoje godišnja doba i hladnoća. Nikada to nisam shvaćala. Ljudi diljem zemlje
dolaze iskusiti naše sunčane zime i blaga ljeta. Charlie je otišao čim je mogao, u
potrazi za snijegom i kišom.
Dok se Rachel i ja vraćamo u automobil, izgubimo se i završimo na katu niže,
na dolaznom terminalu. Pritom shvatim da su dolazni terminali mnogo ljepša
mjesta nego odlazni. Odlazni su terminali oproštaji. Dolazni su susreti.
Igrom slučaja pogledam prema rotirajućim vratima. Vidim očeve koji se
vraćaju kući svojim obiteljima. Vidim poslovno odjevene muškarce i žene koje
dočekuju vozači. Vidim mladu ženu, vjerojatno studenticu, kako trči prema
mladiću koji je čeka. Vidim kako ga grli. Vidim kako je on ljubi u usta.
Na njihovim licima vidim onaj osjećaj koji mi je nekada i samoj bio dobro
poznat. Vidim olakšanje. Vidim radost. Vidim onaj izraz koji ljudi poprime kad
se ono o čemu su sanjali konačno nađe pred njima, pa ga mogu dodirnuti
jagodicama prstiju i čitavom dužinom ruku. Mislim da malčice predugo zurim jer
se ona okrene i pogleda me. Sramežljivo se nasmiješim i skrenem pogled.
Pomislim na vrijeme kada sam to bila ja, kada sam na dolaznom terminalu čekala
osobu za kojom sam žudjela. A sad sam žena koja ih promatra.
Na trenutak pomislim da bih, kada bih u ovom trenutku ugledala Ryana, da je
ovdje, imala isti izraz lica kao taj par. Silno ga želim zagrliti. Samo, koliko bi to
potrajalo? Koliko bi prošlo prije nego što bi rekao nešto što bi me razljutilo?
Kad se Rachel i ja konačno zaputimo u pravom smjeru, iziđemo na ulicu i
tumaramo kroz gužvu dok ljudi dozivaju taksije i uskaču u automobile svojih
100
 Knjige.Club Books

prijatelja. Stojimo na pješačkom prijelazu i čekamo svjetlo za pješake, kada

ugledam dvoje ljudi koji čekaju u mini-busu.
Jednako brzo kao što bih u zrcalu prepoznala vlastito lice, shvatim u što
gledam. Ni najmanje ne sumnjam da vidim Ryanov zatiljak.
Isprva mi uopće ne djeluje čudno; moj mozak to jednostavno doživi kao
prirodnu, svakodnevnu pojavu. Ah, evo osobe koja je uvijek tu. Evo ga. Samo
sada za ruku drži vitku, visoku brinetu. I saginje se kako bi je poljubio.
Srce mi potone u pete i razjapim usta. Rachel počne prelaziti cestu, ali ja samo
stojim, ukipljena. Rachel se okrene i pogleda me, i sretne moj pogled. Prati moj
pogled, pa i ona vidi. Ryan. Ryan je na dolaznom terminalu. Ryan. Na dolaznom
terminalu. I ljubi neku ženu. Srce mi počne toliko brzo lupati da mi se čini kako
ga čujem. Je li moguće čuti kako ti krv pulsira tijelom? Zvuči li kao
prigušeni, napadni gong?
Rachel me šutke uhvati za ruku. Naumila je izvući me iz te situacije. Želi da
prijeđem cestu. Želi da uđem u automobil. Ali propustile smo svjetlo za pješake,
a ne možemo protrčati kroz rijeku automobila, makar mi to trenutačno jedino ima
smisla.
Dobra je stvar što me drži. Bojim se da nemam dovoljno samokontrole da ne
odem onamo i ne nokautiram ga. Želim ga oboriti na tlo i upitati zašto to radi.
Upitati ga kako sam sebe pogleda u zrcalo. Tako mi Boga, čini mi se da osjećam
tjelesni bol. To i jest tjelesni bol. I para me. A onda se svjetlo za pješake opet upali
i ja pravim korak po korak, idem naprijed i razmišljam samo o tome koliko
me boli i koja noga kamo ide. Kad stignemo na suprotnu stranu ulice, kad se opet
upali crveni dlan, okrenem se i pogledam ga. Sada nas dijeli more jurećih
automobila.
Kada ga opet ugledam, kada mi pogled padne na njegovo lice, jasno vidim da
sam se prevarila. To nije on. Nije Ryan.
Mogu uočiti Ryana u gomili. Mogu prepoznati njegov miris iz druge
prostorije. Prije samo nekoliko mjeseci razdvojili smo se u supermarketu pa sam
ga pronašla tako što sam čula da je kihnuo nekoliko redova dalje. No u ovoj
zračnoj luci, ovaj put, pogriješila sam. To nije Ryan. Sav onaj strah, i ljubomora,
i povrijeđenost, i bol toliko oštar da sam pomislila da će me presjeći - ništa nije
bilo stvarno.
Bilo je posve umišljeno. Nevjerojatno je, zapravo, što sam samoj sebi
sposobna učiniti pukom zabunom.
“To nije on”, kažem Rachel.
Ona uspori i pogleda. “Čekaj, ozbiljno?” upita pa zaškilji. “O, Bože, imaš
pravo.”
“Nije on”, kažem, zapanjena. Puls mi usporava, srce mi se opušta. No još sam
pod adrenalinom i napeta. Trudim se namjerno sporije disati.

101
 Knjige.Club Books

Rachel stavi ruku na srce. “O, hvala Bogu”, kaže. “Nisam te htjela smirivati
nakon toga.”
Uđemo u automobil. Stavim pojas. Spustim prozor. Dobro je, kažem si. Nije
se dogodilo.
Ali jednom hoće.
Poljubit će neku drugu, ako već nije. Dodirivat će je. Željet će je na način na
koji više ne želi mene. Govorit će joj stvari koje meni nikada nije rekao. Ležat će
pokraj nje, sretan i zadovoljan. Ona će ga podsjetiti na to koliko je lijepo biti sa
ženom. I dok se sve to bude događalo, on neće ni pomisliti na mene. A ja to nikako
ne mogu spriječiti.

102
 Knjige.Club Books

NAREDNIH DANA SAMO MI SE TO MOTA PO GLAVI. U SEBI KLJUČAM OD LJUBOMORE

zbog nečega za što nemam apsolutno nikakav dokaz. Toliko me ždere da iz noći
u noć ne mogu spavati. U petak više ne mogu držati svu tu tjeskobu u sebi.
Zatražim Milin savjet.
“Misliš li da je već s nekim spavao?” upitam je dok uzimamo čaj u uredskoj
kuhinji.
“Otkud znam?”
“Hoću reći, misliš li da jest?”
“Zašto ne bismo o tome razgovarale za ručkom?” odvrati Mila dok se osvrće
po kuhinji u nadi da nas nitko ne prisluškuje.
“Aha, može”, kažem.
Mila i ja iziđemo u kineski restoran pa ona načne tu temu. Potrebne su joj
otprilike četiri minute. A to je četiri minute dulje nego što sam željela čekati, ali
nisam htjela ispasti luđakinja.
“Želiš li istinu?” upita me.
Nisam sigurna kako odgovoriti jer je sasvim moguće da želim čuti laž.
“Da”, kaže ona. “Mislim da vjerojatno jest.”
Riječi me zabole kao nož u prsima. S Ryanom nikada nisam bila ljubomorna.
Uvijek je bilo sasvim jasno da ne želi nikoga osim mene. Tijekom većine naše
veze bilo je očito da me voli i želi. Nikada se nisam osjećala ugroženom od strane
bilo koje žene. Bio je moj. A sada sam ga pustila na slobodu.
“Zašto?” upitam. “Zašto to misliš?”
“Pa, kao prvo, muškarac je. To je najveći dokaz. Kao drugo, sama si rekla da
se i niste previše seksali, pa se vjerojatno sve nakupljalo u njemu. Vjerojatno je
spavao s prvom ženom koja ga je pogledala na pravi način.”
Dugo pijem svoj sok kako bih izbjegla odgovor. Naposljetku spustim čašu.
“Misliš da je u pitanju neka ljepša od mene?”
“A odakle bih ja to znala?” Mila će. “Moraš prestati mučiti samu sebe.
Prihvati da se to vjerojatno dogodilo. Prevelik je stres pitati se je li se dogodilo ili
nije. Jednostavno moraš pretpostaviti da se dogodilo i polako se pomiriti s time.
Spavao je s drugom. Što ćeš sad?”

103
 Knjige.Club Books

“Uglavnom umrijeti”, odvratim. Zašto je to takav grozan osjećaj? Zašto mi

djeluje gore nego kad je otišao? Bilo je teško odlučiti da ćemo se razdvojiti. Bilo
je teško kad smo se zaista razdvajali. Ali ovo? Ovo je sasvim druga priča. Ovo me
ubija. Ovo je... ne znam. Imam dojam da se više nikada neću osjećati dobro.
Mila me uhvati za ruku. “Nećeš umrijeti. Živjet ćeš! U tome je poanta. Daj!
Nisi bila sretna s njim. Nemoj uljepšavati prošlost. Bila si užasno nesretna. Sama
si rekla da ga ne voliš. Pošli ste svatko svojim putem. To bi ti ustvari samo trebalo
pokazati kako je vrijeme da pronađeš vlastiti put.”
“Ali što to znači?” upitam. Zar to ne radim?
Mila odloži vilicu i sklopi ruke, uozbiljivši se. “Što radiš za vikend?”
znakovito me upita. “Imaš li večeras nešto u planu?”
“Pa, uzela sam novu knjigu iz knjižnice”, kažem. Mila napravi grimasu, ali
ne prekida me. “I čula sam da je sutra u Muzeju moderne umjetnosti slobodan
ulaz, pa sam htjela otići razgledati. Dugo nisam bila.” Izmislila sam to potonje.
Nemam nikakvu namjeru ići u Muzej moderne umjetnosti. Od faksa nisam sama
išla u muzej. Vjerojatno neću ni sada početi. Samo nisam htjela priznati da nemam
ništa u planu.
“A-ha.” Mila nije oduševljena.
“Što je?” upitam.
“To zvuči prilično slično onomu što ću ja raditi, samo što ću ja umjesto u
Muzej moderne umjetnosti voditi Brendana i Jacksona na šišanje.”
“Dobro, i...?”
“Ja sam u ozbiljnoj vezi i imam blizance, a ti si slobodna.” Slobodna? Ne.
Nisam slobodna. “Nisam slobodna”, kažem. “Ja sam... u braku, ali...”
“U zahladnjelim odnosima?”
“Uh, to je grozan izraz.” Ne znam zašto mi je toliko grozan. Nešto je u spoju
svih tih silnih samoglasnika i suglasnika baš bezvezno.
“Slobodna si, Lauren. Živiš sama. Nitko od tebe ne očekuje da u bilo kojem
trenutku budeš bilo gdje.”
“Pa, Rachel ponekad...” Ne dovršim tu rečenicu. “Dobro, slobodna sam”,
kažem. “Što želiš reći?”
“Iziđi iz kuće! Idi se napij i poševi se s nekim nepoznatim.”
“O, Bože!” Ne znam zašto me to toliko šokira. Pretpostavljam da je razlog taj
što govori o meni. Meni! Mislim, znam da ljudi to rade. Iziđu u bar, upoznaju
neznance i seksaju se s njima bez obveze nakon nekoliko spojeva, ili odmah, ili
nakon koliko god spojeva da im je potrebno da opravdaju to što žele učiniti.
Kužim. Ali ja to nikada nisam radila. Nisam ni imala priliku. A sada valjda imam
priliku, ali imam dojam kao da sam propustila znak za takve stvari, kao da je utrka
počela bez mene. Priberem se i pogledam Milu, ali ona i dalje ima isti izraz lica.

104
 Knjige.Club Books

“Ozbiljno”, kaže. “Trebaš izići u svijet. Trebaš ljubavnika ili nešto slično.
Trebaš se poševiti. I to s nekim tko nije Ryan. Trebaš vidjeti kako je s nekim
drugim. Jesi li ikad spavala i s kime osim s Ryanom?”
“Aha”, kažem, pomalo obrambeno. “Imala sam dečka u srednjoj.”
“I to je to?”
“Da!” odvratim, i sad se definitivno branim. “Zašto je to toliki problem?”
“To jednostavno nije dovoljan broj ljudi.”
“Jest!” kažem.
Mila odmahne glavom i spusti vilicu. Proba s drugim pristupom. “Sjećaš li se
kako ti je bilo kad si prvi put poljubila Ryana?”
“Aha”, kažem i u sljedećem sam trenutku opet ondje. Naginjem se preko stola
povrh svojeg hamburgera i krumpirića i ljubim ga. A zatim se prisjetim kako sam
se osjećala kad mi je uzvratio poljubac. Kad me poljubio na putu kući. Kad me
poljubio na rastanku. Čak i nakon što nam je ljubljenje postalo prirodno poput
disanja, kada o tome više nismo razmišljali ni marili, čuvala sam uspomenu na
te prve poljupce. Uživala sam tome kako bi mi srce na trenutak zastalo kada god
bi se naše usne spojile.
“Sjećaš se kako si se ugodno osjećala kad si se prvi put poljubila? Onih
trnaca? Kao da bi jagodicama prstiju mogla obasjati cijelu kuću?”
“Vidi se da si pomno razmišljala o tome.”
“Samo volim početke odnosa”, čeznutljivo će Mila. “Prvi put kad me
Christina poljubila... ništa se ne može usporediti s time. Sad je poljubim i bude,
ono: ‘Hej, kako si? Što to smrdi? Smeće?’”
Obje prasnemo u smijeh.
“Uglavnom, ne mogu a da ne osjećam uzbuđenje zbog tebe jer znam da ti se
pruža prilika da sve to opet osjetiš. Možeš upoznati nekoga i opet osjetiti one
leptiriće, ako želiš.”
“Ne, ne mogu”, kažem. “Moram se vratiti svom mužu.”
“Aha, za deset i pol mjeseci. Neki brakovi čak i ne potraju deset i pol mjeseci.
Možeš imati ljubavnika. Onog zbog kojeg ćeš se osjećati kao da ti je opet
devetnaest. Da sam ja na tvome mjestu, odmah bih se dala u akciju.”
Nakratko pustim da mi se to slegne dok razmišljam. Zbilja lijepo zvuči, na
više načina, ali također zvuči zastrašujuće i nezgodno.
Kako da imam ljubavnika kad sam udana? Kako da balansiram ta dva važna
odnosa? Aktivnu romansu i neaktivan brak?
“Misliš da Ryan ima ljubavnicu?” upitam Milu.
Mila izgubi živce. “To si izvukla iz svega ovog?”
“Ne”, kažem. “Shvaćam što govoriš. Zbilja. Samo... ako ima... što bi to
značilo?”

105
 Knjige.Club Books

“Ne bi značilo ama baš ništa.”

“Ništa?”
“Ništa. Jesi li voljela svog dečka u srednjoj?”
Slegnem ramenima. “Aha, jesam.”
“Boli li te sada klinac za njega?”
“Ne”, odvratim odmahujući glavom.
“Pa, eto što znači ljubavnik.”

Usprkos Milinu savjetu i dalje sam opsjednuta time. Razmišljam o tome dok se
vozim kući. Razmišljam o tome dok hranim Thumpera. Razmišljam o tome dok
gledam televiziju, dok čitam knjigu, dok perem zube. Izluđuje me. Mozak mi u
krug vrti jedne te iste zamišljene prizore. Upada u crnu rupu misli što bi bilo, kad
bi bilo. Samo želim znati što se događa u njegovom životu. Samo mu želim čuti
glas. Samo želim znati da je dobro i da je još uvijek moj. Nisam ga mogla
toliko brzo izgubiti. Ne može već pripadati nekoj drugoj. Ne mogu ja to. Ne mogu
tako živjeti. Ne mogu živjeti bez njega. Ne mogu. Moram znati o čemu razmišlja.
Moram znati kako je.
Želim ga nazvati. Moram ga nazvati. Moram. Uzmem mobitel. Pritisnem
ikonu pokraj njegova imena, a zatim odmah prekinem poziv. Nije stigao ni
zazvoniti. Ne mogu ga nazvati. Ne želi da ga nazovem. Rekao je da ga ne zovem.
Ne smijem ga zvati.
Laptop mi je ravno pod nosom. Dohvatim ga bez pol muke. Kada ga otklopim,
nisam sigurna što tražim. Nisam sigurna što radim. A opet, dok otvaram
internetski pretraživač, znam točno što radim. Znam točno što tražim. Ne trudim
se skriti to pred samom sobom. Potonula sam. Izgubila sam kontrolu.
Prijavim se na Ryanovu e-poštu.
Pretinac dolazne pošte mu se učita i prazan je. Zaustavim se. To nije u redu.
Nikako, nipošto, strašno, silno, skroz, uopće i apsolutno nije u redu. Pomaknem
pokazivač miša do izbornika i pustim ga da lebdi nad opcijom za odjavu. Trebam
kliknuti na to. Trebam to učiniti. Mogu se okrenuti. Mogu se pretvarati da to nikad
nisam učinila. Ne moram biti ta osoba. Na trenutak se doima sasvim lako. Doima
se sasvim jasno. Samo se odjavi, Lauren. Samo se odjavi.
No prije nego što kliknem, sine mi da nikada nije promijenio lozinku. Mogao
je, zar ne? Bilo bi logično. Ali nije ju promijenio. Znači li to nešto?
Primijetim znamenku sedam pokraj njegovih skica. Ima sedam neposlanih e-
mailova. Ni ne razmislim o tome, zapravo, vodi me puki instinkt. Povučem
pokazivač miša i otvorim tu mapu. I ondje ugledam sedam skica e-mailova, i sve
su naslovljene na mene. Svima u predmetu piše “Draga Lauren”.
Sve su naslovljene na mene. Upućene su meni. Smijem ih otvoriti. Zar ne?

106
 Knjige.Club Books

31. kolovoza
Draga Lauren,

danas mi je bilo koma otići od kuće. Ne znam zašto ovo radimo. Kad sam
ti napisao ono pismo, jedva sam se suzdržao da ga ne poderem pa
sjednem i ostanem dok ti ne dođeš kući da riješimo cijelu tu stvar.

Ali onda sam pomislio na prošli put kad sam došao kući a da si se ti
razveselila što me vidiš i uopće se nisam mogao sjetiti kad je to bilo. A
razmišljanje o tome toliko me razljutilo da sam pokupio ostatak svojih
stvari i otišao.

Nisam se pozdravio s Thumperom. Nisam mogao. Muka mi je kad

pomislim da ću noćas spavati u ovom glupom stanu. Još nemam krevet.
Nemam skoro ništa osim našeg TV-a. Prijatelji su mi pomogli smjestiti sve
otprilike na svoje mjesto i otišli su prije sat vremena.

Nesretan sam. Jebeno sam nesretan zbog ovoga. Bilo mi je drago kad su
prijatelji otišli zato što se više nisam mogao pretvarati da sam dobro.
Nisam dobro. Muka mi je. Ostao sam bez svoje žene i psa. I bez svog
doma.

Ne znam. Ne znam zašto ovo pišem. Ne znam ni hoću li poslati ovu

poruku. Dio mene misli da smo ti i ja u posljednje vrijeme toliko neiskreni
jedno prema drugome da bi malo iskrenosti, malo razgovora, možda
poboljšalo situaciju. Toliko sam dugo govorio: "Može, idem s tobom u
šoping centar da odabereš novi ruž", kad to nisam htio. Govorio sam:
“Grčka klopa zvuči super", iako ne zvuči, i sad te mrzim zbog toga. Mrzim
grčku hranu, dobro? Mrzim je. Mrzim to što više nikad jednostavno ne
idemo na hamburger. Zašto svaka večera mora biti turneja po svijetu?
Pa čak i tada, zašto se jednostavno ne možeš držati normalnih sranja kao
što su talijanska i kineska? Čemu perzijska hrana? Čemu etiopska hrana?
Mrzim to. I mrzim to što ih ti voliš. To je tako snobovski, Lauren. Daj jedi
normalnu hranu.

Eh. Vidiš? Zbog toga znam da je dobro što sam otišao. Mrzim te jer voliš
falafel. Mislim da to nije zdravo. Ali isto tako, ne znam baš da je toliko
nezdravo da večeras moram spavati na ovom šugavom tepihu.

107
 Knjige.Club Books

Ali onda pomislim na odlazak kući. Pomislim na to da uđem, a ti ni ne

ustaneš s kauča. Pomislim na to kako ćeš me samo pogledati i reći:
“Vijetnamska juha za večeru?", pa ću poželjeti udariti šakom o zid.

I zato, eto. Ovdje sam. Sam sam. Nesretan sam. I znam da sam grozan
zbog ovoga, ali zbilja se nadam da si i ti nesretna. Tako je. Tako se upravo
osjećam. Stvarno se, iskreno, nadam da si i ti nesretna.
Voli te
Ryan

5. rujna
Draga Lauren,

znam da sam ti rekao da me ne zoveš, ali ponekad ne mogu vjerovati da

me nisi nazvala. Ne mogu vjerovati da si u stanju živjeti svoj život kao da
me nikad nije bilo. Kako možeš? Ponekad pobjesnim kad pomislim na to.
Vjerojatno ideš na posao i ponašaš se kao da je sve u redu.

Danas sam rekao roditeljima za nas. Nije bilo lako. Nisu bili sretni. Jako
su se naljutili na tebe, što mi je bilo čudno. Pokušao sam im objasniti da
nije u pitanju jedno od nas. Pokušao sam im reći da je to bila zajednička
odluka, ali nisu me slušali. Mislim, znaš kakvi su, imaju jako uskogrudan
pogled na brak. I razočarali su se u mene. Jasno su to pokazali. Uporno
su govorili: "Tako se ne rješavaju problemi, Ryane." I uporno su govorili
da se ljute na tebe jer si mi uzela kuću i psa. Mislim da nisu objektivni.
Oni misle da se trebamo podijeliti tako da jedno od nas dobije
Thumpera, a drugo kuću. Da nitko ne treba dobiti oboje. Ne znam. Ne
slažem se s njima. Ne gledam to tako. Nije mi u redu uzeti ti kuću, a
nije mi u redu ni tako naglo odvesti Thumpera iz njegova doma.

Znam da sam rekao da želim izlaziti s drugima, ali sada kad sam izišao
među svijet, jako je čudno uopće razmišljati o tome. Vrlo neprirodno.
Kako to uopće treba funkcionirati? Nema smisla. Razmišljati o tome da
bih poljubio nekoga osim tebe? Skoro pa imam osjećaj da se više ne
sjećam kako se to radi. Jedna nova ženska na poslu stalno mi se nabacuje

108
 Knjige.Club Books

i nekad mislim da se trebam baciti u akciju, prepustiti se ili što već. Ne

znam. Uopće ne želim razgovarati o tome.

Još nisam siguran hoću li ti poslati ove poruke. Ponekad mislim da hoću.
Jedan dio mene osjeća kao da sam se prije više godina prestao prepirati
s tobom. Jednostavno je postalo lakše složiti se ili te ignorirati. Imam
osjećaj da sam samo govorio što god si htjela čuti. I prestao sam biti
iskren. Prestao sam ti govoriti što stvarno mislim. Što stvarno želim. I
zato, ako ti sada kažem sve ovo, možda možemo stvari istjerati na čistac,
možda možemo početi ispočetka. Drugi dio mene misli da, ako jedno
drugom stvarno kažemo sve, ako ti ovo pošaljem, možda nećemo
izdržati. I zato ne znam što bih.

Ionako nisam siguran da bi ti bilo stalo. Mislim, ponekad mislim da me

stvarno više ne vidiš. Znam da me vidiš, doslovno. Ali govorim o činjenici
da ponekad sumnjam da slušaš kad ti nešto govorim. Ponekad mislim da
samo pretpostavljaš da znaš što ću sljedeće reći, ili što ću sljedeće učiniti,
ili osjećati, pa poprimiš onaj odsutni pogled kao da sam najdosadnija
osoba koju si u životu upoznala.

Ali prije nisi tako mislila. Sjećam se da mi je na faksu jedan od razloga

zašto mi je kraj tebe bilo tako lijepo bio taj da sam se zbog tebe osjećao
kao najzanimljivija osoba u prostoriji. Zbog tebe sam se osjećao kao da
zbijam najsmješnije šale i pričam najbolje priče. I, ne znam, mislim da se
nisi pretvarala. Mislim da si zbilja tako mislila.

A sad sumnjam da uopće tako misliš. Mislim da me doživljavaš kao

poleđinu kutije žitnih pahuljica. Ja sam samo nešto u što sjediš i zuriš
jedino zato što sam ondje.

Ovo postaje tužno. Nadam se da se snalaziš. Ponekad mislim da ti trebam

poslati ove poruke samo zato da mi možda odgovoriš, pa da čujem kako
si. Neprestano se pitam kako si.
Voli te
Ryan

9. rujna

109
 Knjige.Club Books

Draga Lauren,

sjećaš li se kad smo tek počeli živjeti zajedno? Odmah nakon što smo
diplomirali? Tog je dana bilo užasno vruće, a mi smo se uselili u onu rupu
od stana u Hollywoodu i bio je premalen, a kuhinja je mirisala po nekoj
čudnoj kemikaliji. Pa si se skoro rasplakala jer nisi htjela živjeti u takvom
šugavom stanu. Ali ništa si drugo nismo mogli priuštiti. Ja sam živio od
ostatka dara koji su mi roditelji dali za diplomu, a ti si se upravo zaposlila
u odjelu bivših studenata. I sjećam kako sam pomislio, dok smo se one
prve noći tiskali u onom malenom krevetu, da ću se brinuti o tebi.
Naporno ću raditi i priuštiti ti bolji stan. I bit ću muškarac koji će ti pružiti
život kakav želiš. I, mislim, stvari ne ispadnu baš onako kako misliš. Na
kraju si ti dovoljno zarađivala da se možemo preseliti iz tog stana u
Hancock Park. Ali, mislim, ja sam pregovarao s gazdaricom. Dao sam sve
od sebe da je nagovorim zato što sam htio da ti imaš sve što želiš. Stvarno
sam mislio da sam se dobro brinuo o tebi. Oduvijek sam htio da se sa
mnom osjećaš sigurno, da osjetiš da te volim i da te podržavam.

Naučio sam prestati pokušavati riješiti tvoje probleme i samo te pustiti

da se ispušeš u vezi s njima. Naučio sam da ti ujutro treba nekoliko
minuta prije nego što progovoriš s nekim. Naučio sam da nikad ne
odvojiš dovoljno vremena da nekamo stigneš i onda šiziš jer kasniš. I
obožavao sam to kod tebe.

Zašto to nije bilo dovoljno?

Ne čini li se da je trebalo biti dovoljno?

Tada, kad smo počeli živjeti zajedno, dok sam ležao u onom
minijaturnom krevetu, mislio sam da je moj zadatak jasan. Morao sam
te samo podržavati, i voljeti, i slušati, i brinuti se o tebi. Tada se sve činilo
vrlo jednostavno.

Sada se čini kao nešto najteže na svijetu.

Zašto uopće sjedim ovdje i pišem ti? Tratim vrijeme.

Ryan

110
 Knjige.Club Books

28. rujna
Draga Lauren,

zadnji put smo se seksali u travnju. Čisto ako te zanimalo. A nije. Ali činilo
se da ti ionako nikad nije previše stalo do toga, a meni jest. I zato, ako ti
ikad pošaljem ove poruke, mislim da trebaš znati da smo se zadnji put
seksali gotovo pet mjeseci prije nego što sam se iselio. Četiri mjeseca
prije nego što si mi rekla da me više ne voliš. Četiri smo mjeseca živjeli u
istoj kući, pravili se dobri jedno prema drugom, pravili se da smo sretni i
pritom nismo ni pipnuli jedno drugo. Čekao sam dok ne primijetiš. A ti
nikad nisi primijetila. I zato, znaš, u slučaju da si primijetila i zanima te.
Bilo je u travnju. I bilo je očajno.

29. rujna
Draga Lauren,

sretan rođendan! Znam da si na potajno priređenoj proslavi. Charlie me

zvao prije koji tjedan prije nego što je doznao da smo mi... što god da
jesmo. Uglavnom, znam da si sa svojima. Znam da se vjerojatno ludo
zabavljaš. Upravo je devet navečer pa je zabava sigurno u punom jeku
dok ja ovo tipkam. Ja sam ovdje u svom stanu. Postoji samo ograničen
broj stvari kojima se možeš zaokupiti da ne misliš na činjenicu da je tvojoj
ženi trideseti rođendan, a ti nisi s njom. Znaš?

Odustao sam prije pola sata i sad samo pijuckam pivo i mislim na tebe.

Zamalo sam ustao s kauča i odvezao se k tvojoj mami da budem s tobom.

Ali mislio sam da je to loša ideja.

Zato što, što će se dogoditi? Vidjet ćemo se i priznati koliko je ovo teško
i prekinut ćemo taj ludi eksperiment, i što onda? Za dva mjeseca vratit
ćemo se na staro. Nismo se promijenili. I zato se ništa ne bi promijenilo.
Znaš?

111
 Knjige.Club Books

I zato sjedim ovdje i ništa ne radim.

Samo želim da znaš da sam razmišljao o lome. Razmišljao sam o tome da

se pojavim u kući s dvjema vrećicama punim namirnica, spreman skuhati
ti Ryanovu čarobnu tjesteninu s kozicama.

Nisam to učinio, ali da, valjda samo želim da znaš da sam razmišljao o
tome.

Sretan ti rođendan.
Ryan

1. Listopada

Je Li Thumper dobro? Ubija me to što nisam s njim. Živa glupost, ali neki
dan sam bio u trgovini i kupovao večeru, pa sam se sjetio da trebam
deterdžent za rublje i otišao po njega u red s deterdžentima, a ondje drže
i hranu za pse, pa sam pomislio: “Ah, trebamo li hranu za Thumpera?” i,
znaš, načas mi je to palo na pamet prije nego što sam se sjetio da više ne
živim s njim.
Voli te
Ryan

9. listopada
Draga Lauren,

neću uzeti Thumpera. Previše je bolno živjeti bez vas oboje. Previše je
samotno. Previše tužno. Ne mogu ti to učiniti.
Voli te
Ryan

Više ne vidim od suza. Dok gledam te poruke, osjećam kao da stojim pod
kipućim tušem i provjeravam dokle mogu izdržati. Odavno sam se prestala brinuti
je li u redu što to radim. Znam da nije. Znam da on nije siguran želi li da vidim te

112
 Knjige.Club Books

poruke. Ali također znam da ih moram pročitati. Previše su važne. Previše mi je

stalo. Previše mi je to.
Ta su pisma dokaz koliko je naš brak postao ružan, ali i dokaz da smo vezani
jedno za drugo. Možemo se voljeti i mrziti, nedostajati si i prezirati se, sve
odjednom. Možemo nikada ne željeti vidjeti jedno drugo, a istodobno se ne željeti
pustiti.
On me i mrzi i voli. Ja mrzim ta pisma, ali ih i volim. Bol i radost isprepletene
su, čvrsto povezane. Bezbroj puta iščitavam poruke u nadi da ću odvojiti jednu od
druge, u nadi da ću prepoznati prevladava li ljubav ili mržnja. Ali to je kao da se
koprcam u živom pijesku. Što se više trudim izvući, to samo jače upadam.
Kada se konačno priberem, oči su mi suhe, nos mi curi i ošamućena sam.
Odem u kuhinju i iz hladnjaka izvadim komad slanine. Stavim ga u tavu. Čekam
da počne cvrčati i pucketati. Poslije ga ubacim u Thumperovu zdjelicu. On dotrči
čim čuje kako slanina udara o nehrđajući čelik. Proguta je za pola sekunde. Ja
izvadim drugi komad i stavim ga u tavu dok on čeka. I tada shvatim. Ako mi Ryan
pošalje onaj e-mail u kojem kaže da zadržim Thumpera, neću ga vidjeti za
nekoliko tjedana. Stvarno ću biti sama samcata u doglednoj budućnosti.

113
 Knjige.Club Books

“NA LJESTVICI OD JEDAN DO DESET, KOLIKO JE STRAŠNO KAD OTVORIŠ NEČIJU E-

poštu bez njihova znanja?” upitam Rachel dok telefoniramo. Sjedim za radnim
stolom u uredu. Iščitala sam one poruke na desetke puta. Neke sam dijelove čak
naučila napamet.
“Pretpostavljam da bih morala znati detalje”, ona će.
“Detalji su ti da sam otvorila Ryanovu e-poštu i pročitala neke njegove
poruke.”
“Deset. To je deset od deset. Nisi smjela.”
“U moju obranu, bili su naslovljeni na mene.”
“Je li ti ih poslao?”
“Bili su samo skice.”
“Svejedno, deset. To je jako loše.”
“Ajme, nećeš ni pokušati sagledati moju stranu?”
“Lauren, to je jako loše. Nepošteno je. Nepristojno. Bezobzirno. To se sasvim
kosi sa...”
“Dobro, dobro”, kažem. “Kužim.”
Znam da sam loše postupila. Zapravo se valjda i ne pitam je li to loše. Znam
da jest. Samo tražim da mi Raehel kaže nešto poput: Ah, da, to nije u redu, ali ja
bih jednako postupila, samo nastavi.
“Znači, da ne nastavljam s time?” upitam je. Budem li izravna, možda
dobijem odgovor koji tražim.
“Ne, ni govora.”
“O, jebemu život!” ja ću. Nisam to trebala učiniti. Ali što mogu? Već sam to
napravila. Zar je zbilja važno ako nastavim s time? Mislim, gotovo je. Ako me on
pita: Jesi li otvorila moju e-poštu i pročitala privatne poruke naslovljene na tebe?,
morat ću odgovoriti da jesam, napravila ja to jednom ili stotinu puta.
“Ali recimo da još jednu naslovi na mene”, kažem. “Onda je u redu
pogledati.”
“Nije u redu uopće provjeravati”, Rachel će. “Moram natrag na posao”, doda.
“A ti se bolje okani toga.”
“Uf, dobro.” Nastupi tišina prije nego što joj postavim zadnje pitanje: “Ne
osuđuješ me, je l’ da? I dalje misliš da sam dobra osoba?”
114
 Knjige.Club Books

“Mislim da si najbolja osoba”, odvrati ona. “Ali neću ti reći da to što radiš
nije pogrešno. Jednostavno nisam takva.”
“Da, dobro”, kažem i spustim slušalicu.
Odem za Milin stol.
“Na ljestvici od jedan do deset, koliko je strašno kad otvoriš nečiju e-poštu
bez njihova znanja?”
Ona podigne pogled s računala i namršti mi se. Uzme svoju šalicu kave i
prekriži ruke.
“Ti si to napravila? I taj netko je Ryan?”
“Recimo da jest...” kažem ja.
Ona razmisli. “Jasno mi je zašto misliš da bih ti ja to mogla pomoći opravdati
jer, realno, i ja bih pročitala da sam na tvom mjestu”, kaže dok se njiše na stolcu.
Pobjeda! “Ali to ne znači da je u redu.” Moja je pobjeda kratkog vijeka.
“Piše ih meni, Mila. Za mene su.”
“Je li ti ih poslao?”
“ZAŠTO SU SVI TOLIKO OPTEREĆENI TIME?”
Svi se okrenu i pogledaju u mene. Prebacim se na šaptanje.
“Te su poruke za mene, Mila”, kažem. “Uopće nije promijenio lozinku. To je
kao da priznaje kako želi da ih pročitam.” Unijela sam joj se u lice i kupam ga
svojim dahom. Prilično sam sigurna da osjeti kako sam doručkovala pecivo s
lukom.
Mila se pristojno odmakne. “Ne moraš šaptati. Samo nemoj vikati. Možeš
normalno govoriti”, kaže i pokaže mi svojim primjerom.
“Dobro”, odvratim, malčice preglasno, a zatim opet uhvatim ritam. “Dobro.
Pitam te samo u slučaju da si na mom mjestu i znaš da ti piše, da otvara dušu pred
tobom i govori stvari koje ti nikada nije rekao dok ste bili zajedno, govori stvari
koje ti slamaju srce i istovremeno te tjeraju da plačeš i osjećaš se voljeno - da se
to događa, želiš mi reći da ih ne bi čitala?”
Mila razmisli. Staložen izraz na njezinu licu prijeđe u nevoljko razumijevanje.
“Došla bih u napast”, kaže. Već mi je lakše čim to čujem. “Bilo bi teško ne čitati
ih. I donekle ima smisla to što kažeš za lozinku.”
Slavodobitno podignem pesnice u zrak. “To!” uskliknem.
“Ali samo zato što je nešto razumljivo, ne znači da je ispravno.”
“Nedostaje mi”, kažem Mili. Jednostavno mi izleti.
Mila se pokoleba. “Da ti pišeš te poruke, bi li htjela da ih on čita iako ih nisi
poslala?”
Instinkt mi nalaže da potvrdim, ali tada kratko zastanem i pošteno razmislim.
Stojim i gledam Milu dok promišljam o njezinu pitanju. Stavljam se u Ryanovu
kožu. I dalje mi se nameće odgovor da.

115
 Knjige.Club Books

“Da”, kažem. “Znam da se čini kao da tjeram vodu na svoj mlin, ali stvarno
to mislim. U porukama je rekao da osjeća kako mi često nije rekao kako se iskreno
osjećao. Da je puno toga držao u sebi samo zato što je tako bilo lakše, a onda mi
je počeo zamjerati. I ja sam to radila! Ponekad bih se složila s bilo čime što bi
rekao samo zato što se nisam htjela svađati. I negdje usput stekla sam dojam da
ne mogu biti iskrena. Ima li to smisla? Situacija je postala toliko napeta i počela
sam ga toliko prezirati da me odjednom sve strašno ljutilo i nisam znala odakle
krenuti. Mislim da je njemu isto. Ovo bi mogla biti prilika za nas, upravo ono što
nam je potrebno. Da ja pišem njemu i pokušavam mu reći što mi leži na duši, da
pokušavam pokazati pravu sebe, htjela bih da on to pročita.” Slegnem
ramenima. “Htjela bih da vidi pravu mene.”
Mila me sluša, a kada završim, nasmiješi mi se.
“Eto, onda je to možda prava stvar za vas”, kaže. “Ali puno riskiraš. Moraš to
znati. Možda on upravo to želi. Možda bude sretan kada dozna da ga zbog toga
bolje razumiješ, da poznaješ najdublje dijelove njegove duše i prihvaćaš ga.
Možda se tomu nada.” Po njezinu tonu jasno mi je da nije rekla sve što je htjela,
ali voljela bih kada bi tu stala. “A možda i pobjesni.” I, evo ga. “Možda bude
izvan sebe što si izdala njegovo povjerenje. Možda ti više ne bude vjerovao. To
bi mogao biti grozan način da započnete novo poglavlje zajedničkog života. Kad
ova godina prođe i on se vrati, kako ćeš mu reći sve što znaš? Hoćeš li priznati što
si učinila? I osjećaš li iskreno, istinski, u svom srcu da će on reći: ‘Dobro, može’?”
“Ne”, kažem. “Ali mislim da će nam to donijeti više dobra nego zla.”
Mila nije uvjerena.
“Imam osjećaj da mi se pruža prilika da na sasvim novi način doznam tko je
moj muž. Pruža mi se prilika da ga upoznam bez filtera. Mogu doznati u čemu
sam griješila. Mogu početi shvaćati što mu je potrebno od mene. Što mogu
popraviti za dalje. Naučit ću ga ponovno voljeti. Naučit ću mu biti bolja žena,
davati mu ono što treba, govoriti mu što ja trebam. To je pozitivno. Imam
dobru namjeru. Motivacija mi je pozitivna.”
Isprva sam namjeravala uvjeriti Milu. Htjela sam samo da mi netko kaže kako
je u redu činiti nešto za što sama znam da nije. No usput sam nekako uvjerila samu
sebe.
“Pa, onda perem ruke od toga”, ona će. “Zvuči kao da znaš što radiš.”
Ja kimnem i zaputim se natrag u svoj ured. Nemam blage veze što radim.
Mila mi dovikne dok se još nisam dovoljno udaljila da je ne čujem.
“Meksička?” upita.
Pogledam na sat. Dvanaest je sati i četrdeset sedam minuta. “Za pet minuta.”
Kada uđemo u dizalo i zaputimo se u prizemlje, upitam Milu voli li perzijsku
kuhinju.
“Kakva je to perzijska kuhinja? Mislim da je nikad nisam jela.”
“Puno riže i šafrana. I gulaša.”
116
 Knjige.Club Books

“Gulaša?” odvrati Mila i iskrivi lice. “Ne, nisam neka ljubiteljica gulaša.”
“A grčka?”
Ona slegne ramenima. “Može proći.”
“Vijetnamska?”
“Ne bih rekla da sam je ikad jela. Je li slična tajlandskoj?”
“Pomalo”, kažem. “Uglavnom se sastoji od temeljca rezanaca i različitih vrsta
mesa. Ponekad se služi s ribljim umakom.”
“Ribljim umakom? Umakom od ribe ili umakom uz ribu?”
“Ne, pravi se od fermentirane ribe. Slastan je.”
“A da se držimo meksičke kuhinje?” odvrati ona dok izlazimo iz dizala.
Ja kimnem glavom. To je cijela mudrost. Zašto Ryan nikada nije jednostavno
rekao: A da se držimo meksičke kuhinje? Zašto je trpio svu onu hranu koja mu se
ne sviđa? Umjesto toga otišli bismo na burrito. Uopće mi ne bi smetalo. Zašto to
nije znao?
“Znaš”, kaže Mila. Hoda malo ispred mene i traži ključeve u torbici. “Ako
misliš da će Ryanu biti drago što čitaš njegovu e-poštu i špijuniraš ga dok je
najranjiviji, to ima smisla jedino ako si spremna uzvratiti mu istom mjerom.”
“Kako to misliš?”
“Čega se bojiš? Što želiš?”
“Ne znam. Pretpostavljam da...”
“Nemoj reći meni”, kaže. “Napiši to u poruci.”

117
 Knjige.Club Books

TE NOĆI PRIJE ODLASKA U KREVET OPET PROVJERIM NJEGOVE SKICE.

15. listopada
Draga Lauren,

Stvar je u seksu. Iskreno, u seksu. To je jedino što, barem mislim, ne bih

mogao podnijeti a da ne valja i jedino što više nikako nije valjalo. To mi
je glavno u cijeloj ovoj priči. Mislim da bih imao više strpljenja prema tebi
u drugim stvarima da si bila samo malo zainteresiranija za seks. Mislim
da bih bio pažljiviji prema tebi. Mislim da bih bio sretniji u tvom društvu.
Mislim da bih te bolje slušao. Samo da nisam bio toliko bijesan jer se
nikad, baš nikad, NISI HTJELA SEKSATI.

Koji kurac? Pa nije to atomska fizika, Lauren. Nisam tražio da budeš

nekakva pornodiva. Samo bi bilo lijepo seksati se dvaput tjedno. Dvaput
mjesečno? Bilo bi lijepo da ti predložiš seks možda jednom godišnje.

Uvijek sam imao osjećaj kao da mi radiš uslugu. Kao da tražim da opereš
posuđe.

I ne znam zašto nikad nisam urlao na tebe zbog toga. Zato što u svojoj
glavi jesam. Ponekad bih toliko popizdio kad bi mi dvadesetu noć za
redom rekla "Ne večeras", da bih otišao istuširati se u hladnoj vodi i u
glavi urlao na tebe. Zapravo bih se pošteno posvađao s tobom u mislima,
zamišljajući što bi rekla i urlajući odgovore u sebi. A zatim bih se obrisao
ručnikom, legao pokraj tebe i baš ništa ne bih rekao naglas. A ti bi sjedila
s jebenom knjigom u ruci i ponašala se kao da je sve u redu.

Zašto ti jednostavno nisam rekao da ništa nije u redu?

118
 Knjige.Club Books

Ne mogu ti biti muž ako se ponašaš prema meni kao prema prijatelju.

Moram se SEKSATI, LAUREN. MORAM SE POVREMENO SEKSATI SA

SVOJOM ŽENOM. MORAM OSJEĆATI DA SE ONA VOLI SEKSATI SA
MNOM.

Ne mogu mjesecima tiho masturbirati u kupaonici zato što ti "večeras

nisi raspoložena”.
Ryan

Dođe mi da urlam na njega. Želim mu reći da se, ako je htio da uživam u seksu
s njim, vjerojatno trebao više potruditi da mi bude dobro. Želim mu reći da je to
dvosmjerna ulica. Da nije samo on odlazio u krevet nezadovoljen. Želim mu reći
da je jedina razlika između njega i mene ta da sam ja njemu barem svakih
nekoliko mjeseci pružila orgazam. Ali postoji drugi, veći, ogroman bolni
dio mene koji želi reći: Dođi kući, dođi kući. Možemo sve popraviti sada kad to
znam.
Legnem u krevet i pokušam zaspati, ali samo se prevrćem i ritam. Zurim u
strop, ali u nekom trenutku tijekom noći mozak mi se konačno isključi i zaspim.
Kada se probudim, gorim od želje da kažem toliko toga.

16. Listopada

Dragi Ryane,

evo nekoliko stvari koje mislim trebaš znati:

Kauč se više ne osjeti po znoju zato što nitko ne ode trčati pa se ne

istušira prije nego što legne na njega.

Stvarno uživam u bacanju računa. Više ne moram opravdavati svaki

novčić koji uzimam s bankovnog računa ili uplaćujem na njega. Ponekad
odem u trgovinu, shvatim da sam zaboravila kupon i svejedno kupim ono
što sam trebala. Zašto? Da bi ti imao što pitati, eto zašto.

Svaki put dajem napojnicu od dvadeset posto. Svaki put. Više me nije
briga što ti misliš da je osamnaest standardna napojnica.

119
 Knjige.Club Books

Jako se veselim cijeloj sezoni Dodgersa u kojoj ni jednom neću ići u onu
jebenu gužvu na stadionu.

Znaš li ti zašto služi metla?

Oduvijek sam mrzila jesti u onom glupom kineskom restoranu na Beverly

Boulevardu koji toliko voliš. Nije baš tako dobar. I kad smo već kod toga,
da, stvarno mi se gadila dlaka koju sam pronašla u svom chow meinu i
nisam to mogla tek tako "pustiti".

Onaj vic koji pričaš o časnama koje peru ruke pred rajskim vratima je
odvratan, uopće nije smiješan i jebeno je neugodan.

Muškarci koji nose brade trebaju ih šišati. Ne možeš je samo pustiti da

izraste i misliti da lijepo izgleda. Potrebno ju je održavati, inače izgledaš
kao beskućnik.

A kad smo kod dlaka, moraš naučiti podšišati stidne dlake. Ne znam
koliko jasnija mogu biti. Očito nisam bila kad sam ti kupila šišač za bradu
i rekla: "Ha-ha-ha, mislim da ga možeš koristiti i za stidne dlake."

Ako tražiš razloge zašto nam je seksualni život bio neviđena katastrofa,
možda trebaš razmisliti o činjenici da nisi uložio ni mrvicu truda od, ne
znam, zadnje godine faksa. Shvaćaš li ti uopće kako žene doživljavaju
užitak? Zato što se ne postiže neumornim nabijanjem bez ritma.

Prestanem tipkati i pogledam što sam napisala. Strašno želim obrisati to

zadnje. Sram me i neugodno mi je zbog svega. Što ako on to stvarno pročita? Što
ako on to stvarno vidi?
Obrišem to. Moram to obrisati. Ne mogu reći te stvari.
Ipak, onda se sjetim kako sam Mili rekla da želim biti iskrena. Rekla sam joj
da mislim da trebam čitati Ryanovu e-poštu zato što trebam čuti njegovu
iskrenost. Potreban mi je bez filtera. Kako da opravdam čitanje njegovih iskrenih
misli ako brišem vlastite?
I zato pritisnem tipke Ctrl i Z za poništavanje brisanja. Tekst se opet pojavi
na zaslonu.

120
 Knjige.Club Books

Mora ostati ondje. Moram ispravno postupiti. On to vjerojatno neće ni

pročitati. Zapravo tipkam samoj sebi. Možda je u tome problem; možda mi je te
neke stvari teško priznati čak i samoj sebi.
I zato to moram učiniti.
Spremim skicu i dospijem natrag u dolaznu poštu. I vidim da imam jedan novi
e-mail.
Od Ryana. Stvarno mi je poslao e-mail. Pritisnuo je “Pošalji” za jedan od njih.

16. Listopada
Draga Lauren,

neću uzeti Thumpera. Mislim da je najbolje da ostane ondje.

Čuvaj se
Ryan

Prije nego što udahnem, stisnem opciju za odgovor i natipkam: “Dobro”,

predomislim se. Natipkam: “Okej”. I pošaljem poruku.
Dakle, to je to. Nema više pomoćnih kotačića. Nemam čvrst plan za ponovan
susret sa svojim mužem. Vjerojatno ga neću vidjeti cijelu godinu.
Ustanem. Odem pod tuš. Odjenem se. Nahranim Thumpera. Odem na posao.
Odrađujem što trebam. Kada stignem kući, prije nego što nahranim Thumpera ili
izujem cipele, ponovno se prijavim u njegov e-pretinac.
Vidim novu skicu koju dotad nisam pročitala.

16. listopada
Draga Lauren,

upoznao sam nekoga.

Ryan

Ispustim zvuk, ali nije to ni uzvik ni jecaj.

Nije ni vrisak.
Već cvilež.
Ispišem tu poruku na pisaču. Odem do ormara u hodniku. Uzmem hoklicu.
Odem do ormara u spavaćoj sobi. Izvadim kutiju za cipele. Otvorim je i ubacim
poruku.
Puštam papir da leži u kutiji s uspomenama.

121
 Knjige.Club Books

Iznad iskorištene željezničke karte kada smo otišli u San Diego i cijeli vikend
preležali na plaži. Iznad naše fotografije u ribljem restoranu u Long Beachu, kamo
smo išli s mojima za njegov dvadeset treći rođendan. Iznad Thumperove prve
ogrlice, jarkoružičaste koju smo mu kupili na putu kući jer je Ryan rekao da obija
“udovoljavati rodnim pravilima za pse, a i ta je na popustu”. Iznad osušenih latica
cvijeća iz mojeg vjenčanog buketa.
Leži iznad svega toga. Zato što se više ne mogu pretvarati da se ovo ne
događa. Ne mogu se pretvarati da nije dio naše priče.
Skinem svoj vjenčani prsten i stavim ga u kutiju. Zasad mu je bolje da bude
unutra s ostalim podsjetnicima.

122
 Knjige.Club Books

POSLIJE TOGA RYAN MI PRESTANE PISATI.

Tjedan ili dva svakodnevno provjeravam njegove skice u nadi da ću nešto
vidjeti. Ali ništa ne piše.
Za Noć vještica kupim veliko pakiranje različitih slatkiša za maškare, ali kada
stignem kući, zapitam se hoće li se Ryan i njegova tajanstvena djevojka maskirati,
i to u paru. Zaokupim se gašenjem svjetla na trijemu i jedenjem slatkiša. One u
kojima nema čokolade dam Thumperu.
Nakon nekoliko tjedana durenja odlučim tek s vremena na vrijeme
provjeravati njegovu e-poštu. Prihvatim se hobija da mi odvraćaju misli. Thumper
i ja počnemo planinariti u Runyon Canyon. Uspinjemo se planinom sve dok se
više gotovo ne možemo pomaknuti, dok ne pomislimo da više ne možemo
napraviti ni koraka i svejedno ustrajemo. Nikad ne dopuštamo planini da pobijedi.
Rachel nam se pridruži nakon nekog vremena. Ona me također potiče da
počnem trčati. I zato trčim. Trčim svaki drugi dan. Kako tjedni prolaze
temperatura u Los Angelesu opada, pa si kupim tajice od flisa. Bole me goljenice,
pa kupim prave tenisice. Tjeram se sve dalje i dalje niz ulicu. Trčim dulje. Trčim
brže. Trčim sve dok mi jednoga dana lice ne postane uže, a trbuh zategnutiji. I
nastavljam trčati. To utišava glasove u mojoj glavi. Smiruje mi živce. Prisiljava
me da ne mislim ni na koga i ni na što, već samo na zvuk svojeg disanja, tutnjanje
svojeg srca u prsima i činjenicu da moram ustrajati.
Naposljetku više uopće ne provjeravam Ryanovu e-poštu.

123
 Knjige.Club Books

treći dio

LJUBAV JE SAMO RIJEČ

124
 Knjige.Club Books

NEDJELJNO JE JUTRO KRAJEM STUDENOGA I IAKO JE JUČER BILO SAMO PETNAEST

stupnjeva, danas je dvadeset pet.
“Ovo vrijeme nema smisla”, kaže Mila. “Ne žalim se. Samo kažem da mi
nema smisla.”
Christina čuva djecu. Milina jedina molba jutros bila je: “Nije me briga kamo
ćemo. Samo me vodi što dalje od djece i mama.” I zato sam pomislila da će tržnica
Rose Bowl biti zabavna. Djelovala je prilično mrzovoljno kad sam stigla po nju,
ali živnula je kada smo krenule. Sada kad smo stigle, opet je ona stara. Jedini je
problem to što nijedna od nas zapravo ne traži ništa posebno, pa se samo besciljno
šećemo redovima.
Štand sa snovolovkama privuče Milu, pa ih počne razgledavati. “Čemu
snovolovke uopće služe?” upita.
“Suzdržat ću se od očitog odgovora da ‘love snove’”, kažem ja.
“Da, ali što to zapravo znači? Loviti snove?”
“Pojma nemam”, kažem. Ne želim govoriti glasno da nas vlasnik štanda ne
čuje i održi nam desetominutnu lekciju. Jednom sam tako pogriješila s tipom koji
je prodavao starinske noćne posude. Kada ugledam vlasnika da nam prilazi, želim
promijeniti temu tako da kažem: “Promijenimo temu.”
Mila se udalji od snovolovki i zađe dalje unutra. “Dobro”, ona će. “A što kažeš
na to da ti ja dogovorim spoj na slijepo?” Okrene se prema meni i složi pretjerano
uzbuđenu facu, kao da bi me obilje njezinog uzbuđenja oko te ideje iole moglo
nagovoriti.
“Kažem ne. Odnosno, kažem ni govora”, odvratim.
“Joj, daj”, kaže. “Moraš nekoga upoznati! Zabaviti se!”
Mislim li da bi bilo lijepo nekoga upoznati? Naravno, da. Ponekad to mislim.
Ali spoj na slijepo? Ne. “Jednostavno nisam takav tip.”
“A kakav si tip? Za upoznavanje ljudi u knjižnici?”
Razjapim usta kako bih joj dala do znanja da sam uvrijeđena. “To je bilo u
menzi, čisto da znaš.”
“Gle, dugo nisi u igri, pa mislim da je važno da shvatiš kako ljudi ne upoznaju
druge ljude dok stoje u redu u ljekarni ili dok posežu za istim časopisom u
knjižari.”

125
 Knjige.Club Books

“A kako se onda upoznaju?”

“Na spojevima na slijepo!” kaže. “Dobro, i na internetu, ali nisi spremna za
to. Spojevi na slijepo su glavna fora.”
To je apsurdno. Ljudi se očito upoznaju i na druge načine. Iako, istini za volju,
nisam sigurna kako itko upozna ikoga poslije fakulteta. I nisam sigurna da to još
želim doznati. “Samo nisam sigurna da sam spremna”, kažem. Zaputim se prema
štandu sa srebrnim nakitom i počnem isprobavati prstenje.
“Kako želiš”, ona će. “Ali Christina kaže da je sladak.”
“Već imaš nekoga na umu? Zar vas dvije sjedite kod kuće, ušuškane u
jednakim pidžamama, i razgovarate o mom jadnom životu?”
Mila mi se pridruži kod prstenja. “Kao prvo, nikada ne nosimo jednake
pidžame. Lezbijke smo, a ne blizanke”, kaže. “A kao drugo, ne, ne ušuškamo se i
ne pričamo o tvom jadnom životu. Međutim, ponekad nam je dosadno, pa guramo
nos gdje mu nije mjesto. Ja na to gledam kao na javnu uslugu.”
“Javnu uslugu?”
“Misliš da si prva kojoj namještam spoj na slijepo? Moja sestra i njen muž?
Ja. Christinina šefica i njen dečko? Ja.”
“Zar ti nisi spojila i Samuela iz upisnog ureda i Samanthu iz ureda za
stambeno zbrinjavanje?”
Mila odmahne rukom. “Tu sam se prevarila. Bilo mi je preslatko što im imena
isto počinju, pa mi je pomutilo sposobnost rasuđivanja. No Christina kaže da je
ovaj tip stvarno sladak. Nedavno se razveo. Ima oko trideset pet godina. Predaje
Prirodu i društvo, pa znaš da je vjerojatno duša od čovjeka.”
“Ne znam”, odvratim. “Zvuči komplicirano. Ne tražim ništa ozbiljno. Ne
znam. Jednostavno... nisam za.”
“Dobro”, ona će, tobože rezignirano. “Onda ću reći Christini da mu kaže da
ništa od toga.”
Odložim prsten koji sam gledala. “Već je razgovarala s njim?”
“Aha”, odvrati Mila i pritom slegne ramenima. “Šteta, jer se baš veselio.
Pokazala mu je tvoju fotku i rekao je da si prelijepa.”
Skeptično je pogledam. “Ne izmišljaš?”
Ona podigne dlan kao da polaže zakletvu. “Tako mi Boga.”
Nato joj se moram nasmiješiti.
Mila mi uzvrati osmijehom. Uspješnija je u tome nego što sam mislila.
Prođem pokraj nje do susjednoga štanda. Pripada muškarcu koji prodaje
šešire. Polovica su šilterice Dodgersa. I to je dovoljno da se zapitam gdje je moj
muž upravo u ovom trenutku. Odavno mi je prestao pisati. Nemam pojma kako
izgleda njegov život. Možda je u krevetu s nekom plavušom. Možda joj pravi
doručak. Možda je zaljubljen. Možda se upravo seksa s njom. Onaj muškarac koji

126
 Knjige.Club Books

je stajao na stubama Vernal Falla i rekao mi da ne može živjeti bez mene... pitam
se što radi upravo sada dok živi bez mene.
“Jesi dobro?” upita me Mila kada konačno privuče moju pozornost. “Izgledaš
zamišljeno.”
“Aha”, kažem. “Sve okej.” Nije to prava istina, ali nije ni onolika laž kakva
je bila.

127
 Knjige.Club Books

U PONEDJELJAK POSLIJE POSLA STOJIM NA TRŽNICI U TRGOVAČKOM KOMPLEKSU

Grove kada mi zazvoni mobitel. Odložim gurmanski džem koji sam dotada
gledala i prekopam torbicu u potrazi za mobitelom.
Charlie me zove.
“Hej”, kažem.
“Hej, imaš minutu?”
Udaljim se od štanda i pronađem mjesto na koje bih sjela. “Imam vremena u
izobilju”, kažem. Kažem to iz ljubaznosti, ali zapravo i jest tako. Kad si sam, imaš
pregršt slobodnog vremena. “Što ima?”
“Dolazim kući za Božić”, kaže on.
“To je sjajno! Svi idemo k mami i mislim da se šuška kako će nam se Bill
pridružiti. I baka dolazi. Nisam sigurna za ujaka Fletchera, ali pretpostavljam da
će doći. Pa će biti lijepo slaviti u...”
Charlie me prekine. “Slušaj, trebam tvoju pomoć oko nečega.”
“Dobro...”
“Moram svima reći jednu vijest, a nisam siguran kako to izvesti, pa sam prvo
htio čuti što ti misliš.”
“Dobro”, kažem. To mi je novost, da Charlieja zanima moje mišljenje, ali
istodobno sam oprezna i prestravljena. Ako Charlie traži moj savjet, ako misli da
se ne može sam nositi sa situacijom, onda je posrijedi nešto važno, zar ne? I
sigurno je loše.
“Sjediš? Mislim, možeš pričati?”
“O, Bože, Charlie, što je bilo?”
On udahne i izgovori to: “Postat ću tata.”
“Posjetit ćeš tatu?” Odakle uopće zna gdje je tata? Je li ga tata zvao?
“Ne, Lauren. Dobit ću dijete. Postat ću tata.”
Nekolicina ljudi prolazi pokraj mene, kupci se cjenkaju oko rajčica i avokada,
djeca dozivaju majke. Automobili šišaju u daljini. Mesari prodaju različite
komade mesa ženama na povratku s posla. Ipak, ja ne čujem ništa od toga. Čujem
samo vlastito disanje. Čujem samo vlastitu zaglušujuću tišinu. Što da kažem?
Odlučim se za: “Dobro, a kako se zbog toga osjećaš?”

128
 Knjige.Club Books

Charlie zazvuči vedrije. “Iskreno, mislim da je to super. Mislim da mi je to

najbolja vijest u životu.”
“Stvarno?”
“Aha. Dvadeset pet mi je godina. Imam posao za koji me nije briga. Živim na
drugom kraju zemlje u odnosu na obitelj. Prijatelji su mi... nije važno. Ali što
radim? Što sam značajno postigao? Selim se s mjesta na mjesto i mislim da se
upuštam u te neke pustolovine, a od toga nikad ništa. I onda slučajno upoznam
Natalie i dva mjeseca poslije ona me nazove i kaže da... To je dobro. Stvarno
mislim da je dobro. Mogu biti nečiji otac.”
Ovo mi je nestvarno. “A kako će to funkcionirati s tom Natalie?” Držim se
logističkih pitanja jer sam emocionalno nedorasla situaciji.
“Pa, taj je dio djelomično kompliciran, ali s potencijalno sretnim raspletom.”
“Dobro”, kažem.
“Natalie živi u L. A.-u, tako da... dolazim kući.”
Opa. Mama će dobiti unuče s kojim će se moći igrati. Baka će dobiti praunuče.
Charlie je riješio problem. Rasteretio me pritiska.
Više nije na meni da dobijem dijete. To je dobro, zar ne? “Ajme, puno je to
informacija!” kažem.
“Znam. Ali evo u čemu je stvar. Ona je nevjerojatna žena. I stvarno mislim
da je netko s kime se mogu potruditi da nam uspije. Pametna je i duhovita. Sjajno
nam je zajedno.”
“Odakle se poznajete?”
“Upoznali smo se u avionu”, kaže. “I... zabrijali. Nije to bilo ništa posebno. I
zato je, znaš, taj dio teško opravdati.”
“U avionu?” odvratim, ali povezujem djeliće slagalice brže nego što mi jezik
dopušta. Moj je brat spavao sa ženom koju je upoznao u avionu kad je došao kući
za moj rođendan. O tome je riječ. “Fuj, Charlie!” kažem kroz smijeh. “Jeste li,
ono, u avionu?”
“U nastojanju da sačuvam dostojanstvo majke svog djeteta i vlastito, neću
odgovoriti.” Dakle, jesu.
“Ti bokca”, kažem, začuđena tim naglim i suludim razvojem događaja.
“Dakle, živjet ćeš s nekom Natalie. I dobit ćete dijete.”
“Aha. Čujemo se svaku večer poslije posla, zovemo se, šaljemo si e-mailove.
Stvarno mi se sviđa. Lijepo se slažemo. Zasad dijelimo mišljenje o tome kako se
želimo nositi s tom situacijom.”
“Sjajno”, kažem. “Kad treba roditi?”
“Krajem lipnja.”
“No, Charlie,” kažem, “čestitam!” Priznajem, djelomično se osjećam
prestignuto, preskočeno, bačeno u drugi plan.

129
 Knjige.Club Books

Charlie zvuči kao da mu je laknulo. “Hvala ti. Prilično se bojim reći mami.”
“Ma ne”, kažem. Osjetim kako odmahujem glavom. “Nemoj. Zvučiš sretno.
I Natalie zvuči super. I to je, ono, najbolja vijest kojoj se mama mogla nadati.
Vraćaš se kući i dobit će unuče. Kažem ti, bit će presretna.”
“Misliš? Imam osjećaj da većina mama ne želi čuti kako im sin govori: ‘Eto,
napumpao sam jednu curu.’”
“Dobro, šokirat će se, to svakako. Ali nije tako. Imaš plan. Zadovoljan si zbog
toga. Ako si ti zadovoljan, i ona će biti zadovoljna. Jesi li rekao Rachel?”
“Ne”, kaže. “Htio sam čuti misliš li da je trebam nazvati odmah ili joj ispričati
uživo za Božić. Imam osjećaj da Rachel zna biti malo kritična u takvim stvarima.
Malčice je obrambeno nastrojena jer je sama. Jako dugo ni s kim nije izlazila,
znaš? Želim biti obziran.”
“Pa si odlučio nazvati sestru pred razvodom”, odvratim ja u šali.
On se nasmije. “Joj, daj, ti i Ryan ćete biti dobro. Sama si tako rekla. Ne
brinem se ja za vas”, kaže Charlie. “Ustvari, zvao sam te jer ti uvijek znaš što
treba.”
U razdoblju kada imam dojam da mi se život raspada i da mi ono što treba
nije ni na kraj pameti, srce mi nabuja od ponosa kad pomislim da se moj mlađi
brat ugleda na mene. Ipak, kažem li mu išta od toga, dam li do znanja koliko mi
to znači, rasplakat ću se nasred tržnice. I zato držim jezik za zubima. “Mislim da
imaš pravo što joj želiš reći uživo”, kažem. “Ako dolaziš kući za Božić, možda da
samo upozoriš mamu i kažeš joj da ćeš dovesti prijateljicu? Pretpostavljam da ćeš
spavati kod Natalie?”
“Aha”, Charlie će. “Valjda bih trebao mami javiti da neću boraviti kod nje,
da ću biti kod nekoga. To će probuditi sumnju, ali zadržat ću to za sebe dok je ne
vidim. Imaš pravo, bolje je da joj kažem uživo.”
“Upravo tako”, kažem. “I ne brini se. Bit će jako sretna.”
“Hvala ti”, kaže Charlie, a ja prvi put osjetim da mu u glasu nema napetosti
kao obično.
“Strašno me zanima”, kažem. “Dakle, upoznaš je i vi, znaš, gdje god, znaš
već što, ali kako te pronašla? Kad je shvatila da je trudna i da je tvoje, kako te
pronašla čak u Chicagu?”
“Dao sam joj svoj broj”, odvrati Charlie, kao da je to sasvim očit odgovor.
“Dao si svoj broj ženi koju jedva poznaješ i s kojom si se jednom poseksao u
avionu?”
“Uvijek dajem broj curama s kojima zabrijem”, kaže Charlie. “Kondomi su
učinkoviti samo devedeset osam posto.”
To je moj mlađi brat. Nekako uspijeva biti istovremeno obziran i ciničan. A
sad će postati nečiji tata.
A ja ću postati nečija teta.

130
 Knjige.Club Books

“Hej, Charlie?” kažem.

“Da?”
“Bit ćeš divan tata.”
Charlie se nasmije. “Misliš?”
Zapravo nemam pojma. Nemam nikakav dokaz. Samo odlučujem vjerovati u
njega. I na trenutak razumijem zašto svi misle da će s mojim brakom sve biti u
redu. Nemaju nikakav dokaz. Samo odlučuju vjerovati u mene.

131
 Knjige.Club Books

MILA SUTRADAN UJUTRO DOĐE U URED KRVAVIH OČIJU I DUBOKO NAMRŠTENA.

“Opa, jesi dobro?” upitam je.
“Sve okej”, kaže pa spusti ključeve na stol i skine torbicu s ramena. Ona
potmulo padne.
“Sigurno si dobro?”
Mila me pogleda. “Jesi za kavu?” upita. Naš ured nije tip u kojem ljudi često
idu na kavu čim stignu, ali sumnjam da će itko primijetiti.
“Može”, kažem. “Samo da uzmem novčanik.”
Mila vrati torbicu na rame dok se ja žurim do svojeg stola i uzimam torbu.
Šutimo dok ne stignemo do dizala. Pritisnem gumb za silazak, dizalo odzvoni i,
srećom, prazno je.
“Sinoć nisam spavala”, kaže dok se vrata zatvaraju.
“Uopće?”
“Ne. A preksinoć sam uspjela odspavati četiri sata, ali noć prije toga samo
dva.” Drži se ojađeno. Oslonila je ruku o kuk, kao da se tako pridržava.
“Zašto?”
Iznenada zastanemo na četvrtom katu. Žena u crnom kostimu sa suknjom uđe
i pritisne gumb za drugi kat. Očito je da smo razgovarale.
Također je očito da sada nećemo razgovarati jer je ona ušla. Svima je
neugodno tih petnaest sekundi koliko traje vožnja. Kada se dizalo konačno opet
zaustavi i žena iziđe, a vrata se polako zatvore, naš se razgovor odmah nastavi.
“Zato što se Christina i ja u posljednje vrijeme svađamo cijelu noć”, kaže.
“Oko čega se svađate?”
Ciiin.
Stignemo u prizemlje, prođemo kroz predvorje i zaputimo se prema štandu za
kavu. Mila i ja nikad ne dolazimo ovamo jer ne volimo slabu kavu i ustajala
peciva. Ali ponekad moraš otići na kavu više nego što ti zapravo treba kava. Ovo
je jedan od tih trenutaka.
“Svađamo se oko svega. Što god ti padne na pamet! Oko klinaca, tko će
nahraniti psa, trebamo li potražiti veću kuću, kada točno trebamo kupiti kuću,
hoćemo li se seksati ili ne.”

132
 Knjige.Club Books

“Često se seksate?” upitam. Mislim da na određenoj razini tražim dokaz da

sam normalna. Da svi parovi imaju problema sa seksom. Možda se ni one ne
seksaju često. “Predstavlja li vam to nekakav problem?”
“Ne, dosta se seksamo”, ona će. “To je rijetko problem. Prije je pitanje
trebamo li se seksati dok su klinci budni ili ne.”
Eto, propade mi teorija. Sama sam na svijetu kao Pale.
Ona priđe štandu za kavu. “Kapučino od lješnjaka, molim vas”, kaže Mila
muškarcu za pultom.
“Zao mi je, gospođo, nemamo više mlijeka”, kaže joj. Ispričao se, ali ne
djeluje kao da ga to imalo dira.
“Nemate mlijeka?”
“Da, gospođo.”
“Znači, imate samo crnu kavu?”
“I šećer”, doda on.
Eto što se događa kad ljudi kupuju tvoju kavu bez obzira na kvalitetu. Ako si
na dovoljno dobrom mjestu, ne moraš imati nikakvu ponudu.
“Dobro”, kaže. “Običnu crnu kavu, molim. Hoćeš ti nešto?” upita i pokaže na
mene.
Odmahnem rukom. Muškarac Mili pruži kavu i naplati joj dva dolara.
“Znači, svađate se zbog koječega?” upitam vraćajući nas na temu razgovora.
Mila sjedne na klupu u predvorju, a ja sjednem pokraj nje.
“Aha, i onda, kad se prestanemo svađati, jedan od blizanaca se probudi, pa ne
mogu otići spavati.”
“Isuse”, kažem. “Što misliš, što se događa?”
“To sa svađanjem?”
“Aha.”
Mila djeluje utučeno. “Ne znam. Zbilja ne znam. Nismo se toliko često
svađale. Porječkale bismo se tu i tamo, znaš? Nije bilo ovakvih sranja s urlanjem
dok ne svane.”
“Je li se dogodilo nešto zbog čega ste napete?”
Ona slegne ramenima i oprezno popije malo kave. “Teško je odgajati djecu.
Teško je brinuti se o obitelji. I mislim da to ponekad pogađa jednu i drugu.
Trenutačno nas pogađa u isto vrijeme. A to nije dobro.”
Torbica joj zapišti, pa je preruje u potrazi za mobitelom. Pretpostavljam da
joj je Christina poslala poruku, zato što joj lice poprimi bijesan izraz.
“Časna riječ”, kaže odmahujući glavom. “Ubit ću je. Ubit ću je.”
“Što je napravila?”
Pokaže mi poruku. Piše samo: Ne mogu po Brendana i Jacksona u vrtić.
Možeš ti? Djeluje prilično bezopasno, a opet znam da postoji pozadina priče koja
133
 Knjige.Club Books

tu poruku pretvara u nepodnošljivu izdaju. Nije mi teško zamisliti da je nakon

neprospavanih noći i hladnih riječi, povijesti i zamjeranja obična poruka kap koja
prelijeva čašu.
“Što ćeš sad?” upitam.
Mila duboko udahne, popije gutljaj kave i ustane. “Zanemarit ću to”, kaže.
“Eto što ću. Popit ću otprilike pet ovih”, pokaže na kavu, “da izdržim do pet, a
onda ću otići po svoju djecu, pronaći način da budem dobra prema svojoj
partnerici i onda ću otići spavati. Eto što ću.”
Kimnem. “Dobar plan.”
Zaputimo se natrag prema dizalima, a ja se usput zapitam zašto ja to nisam
mogla. Zašto nisam mogla pronaći rješenje u pet šalica kave i tome da budem
ljubazna kada stignem kući? Ne znam. Ne znam hoću li ikada znati. Možda je
djelomičan razlog to što ja nisam Mila. Možda to što Ryan nije Christina. Možda
to što nemamo djecu. Možda bismo se, da imamo djecu, u svemu tome drukčije
svađali. Ne znam zašto smo Ryan i ja drukčiji. Znam samo da je u redu što jesmo.
Zato što večeras ne želim otići kući i truditi se biti ljubazna prema nekome.
Jednostavno nisam raspoložena za to. Sviđa mi se što mogu doći kući i raditi što
god poželim. Mogu gledati što želim na televiziji. Mogu se jako dugo tuširati.
Mogu naručiti venezuelansku hranu. Thumper i ja leći ćemo oko ponoći i čvrsto
spavati u velikom krevetu, gdje ćemo oboje imati i više nego dovoljno mjesta.
I mislim da, ako ti se sviđaju tvoji planovi za večeras, ne smiješ žaliti zbog
onoga što je do njih dovelo. Mislim da to treba postati pravilo.
Kada Mila i ja uđemo u dizalo, ona mi zahvali što sam je saslušala. “Osjećam
se bolje. Puno bolje. Mislim da sam se samo trebala ispuhati. Kako si ti? Ajmo
sad malo o tebi.”
Nasmijem se. “Nemam što posebno prijaviti”, kaže. “Sve je u redu.”
“To je dobro”, ona će.
Vlada tišina, stoga je nastojim prekinuti. “Može”, kažem. “Možeš mi
dogovoriti onaj spoj.”
Ne znam zašto to kažem. Valjda joj želim popraviti raspoloženje.
Mila pritisne gumb za zaustavljanje dizala i ono stane, zbog čega sam
primorana pridržati se o zid da ne padnem.
“Radiš to samo zato da se ja bolje osjećam?” upita me.
“Ne”, kažem. “Samo sam pomislila... da je vrijeme da se malo zabavim.” To
je valjda točno. Stvarno mislim da bi moglo biti zabavno. Donekle.
Ona se široko osmjehne. “Joj, to će biti super!”
Mila opet pritisne gumb, pa se počnemo uspinjati.
“Ponosna sam na tebe”, kaže.
“A da?” upitam je dok se vrata otvaraju te izlazimo.

134
 Knjige.Club Books

“Aha”, kaže. “To je velik korak za tebe.”

Je li? Ah, pretpostavljam da jest. Mislim da sam trebala bolje razmisliti.
Nekoliko sati poslije ona uđe u moj ured s osmijehom na licu i novom kavom
u ruci. “Možeš u subotu navečer?”
“Ovu subotu?” Mislila sam da je to neka ideja daleko u budućnosti. Nisam
mislila da mislimo na subotu navečer.
“Aha.”
“Ovaj...” kažem. “Može. Da. Valjda mogu u subotu.”
“Dat ću mu tvoj broj”, kaže Mila, a zatim priđe mojem stolu i preuzme mi
računalo. “Želiš vidjeti njegovu fotku?”
“Aha, skroz”, kažem i prisjetim se da bi mi ta osoba trebala biti privlačna.
Ona otvori fotografiju.
Zgodan je. Ima svjetlosmeđu kosu, uglatu čeljust, naočale. Na fotografiji sadi
stablo s nekim klincima. Nosi majicu kratkih rukava, traperice i vrtlarske rukavice
i drži veliku lopatu.
Pogledam fotografiju. Iskreno razmislim o tome. Mogla bih ga poljubiti,
mislim. Ono, možda. Možda bih se mogla poljubiti s tom osobom.

135
 Knjige.Club Books

SUBOTU UJUTRO PROVEDEM MAZEĆI SE U KREVETU S THUMPEROM. GLEDAMO

pregršt reality emisija, a zatim do podneva čitam časopise.
Krenem nazvati Rachel i reći joj da večeras idem na spoj na slijepo, ali upravo
dok je pozivam, mobitel mi zazvoni. Istovremeno pozivanje i zvonjava zbune me,
pa uspijem prekinuti oba poziva i usput Rachel nekako ostavim glasovnu poruku
koja glasi: “Ovaj, što? Ček, aaa!”
Dok provjeravam propuštene pozive da vidim tko me zvao, mobitel mi opet
zazvoni, pa se javim. “Halo?”
“Lauren?”
“Da.”
“Bok, David je.”
Uhvati me trema. Pozitivna. Sjećam se te treme. Nije ista kao leptirići u
trbuhu, već prije kao kolibrići u prsima. Iako, kad se uzmu doslovno, oba su
prizora krajnje zastrašujuća. “O, bok, Davide”, kažem. “Kako si?”
Glas mu je ugodan i smirujuć. Lijep glas. “Dobro sam, a ti?”
“Aha, dobro.”
Zavlada tišina, a meni mozak brza kroz sve što bih mogla reći, ali naposljetku
ne znam što. Neka netko nešto kaže.
“Mislio sam oko sedam? U Larchmontu postoji sjajan grčki restoran ako voliš
grčku kuhinju. Mislim...” Zbuni se. Zvuči malčice nervozno. “Mislim, neki ljudi
ne vole grčku kuhinju. I to je u redu.”
Ovo bi moglo biti lakše nego što sam mislila.
“Grčka super zvuči. Jesi li mislio na Le Petit Greek?” Kad je riječ o grčkoj
kuhinji, znam znanje.
“Da!” on će uzbuđeno. “Bila si tamo?”
Tjerala sam Ryana da me vodi onamo kada god bih se zaželjela musake.
Trebala sam primijetiti da on naručuje isključivo odrezak. A uopće ne voli
odreske.
“Jesam, da”, kažem. “Volim taj restoran. Sjajan izbor.”
“Okej, onda u sedam”, kaže David. “Prepoznat ćeš me po crvenoj ruži na
reveru.”

136
 Knjige.Club Books

“Lijepo”, kažem. Nisam sigurna šali li se, pa ne želim da ispadne kako mu se

smijem.
“Šalio sam se”, odvrati on. U glasu mu se čuje da žarko želi pojasniti. “Iako,
možda bih trebao nešto slično. Odjenut ću crnu košulju. Ili... da, crnu košulju.”
Možda on ima i veću tremu od mene.
“Fora”, kažem. “Bit će to super.” Odmah se posramim što sam se nespretno
izrazila. Neugodno je, zar ne? Predviđati da će spoj biti super?
“Okej”, kaže David. “Veselim se.”
Spustim slušalicu i odložim mobitel na stol. Pogledam Thumpera pred svojim
nogama pod stolom. Moram se sagnuti da ga vidim, da mu zbilja pogledam u oči.
“Nije čudno što se nije ponudio doći po mene, je l’ da?” upitam Thumpera.
On malčice nakrivi glavu. “To se tako radi, je l’ da?”
Kada zijevne, shvatim to kao potvrdan odgovor.
Mobitel mi opet zazvoni i uplaši me. Rachel.
“Koji si mi to vrag ostavila u glasovnoj pošti?” upita me kroz smijeh.
“Spetljala sam se.”
“Očito.”
“Večeras imam spoj”, kažem joj.
“Spoj?” ona će. “Misliš, s muškarcem?”
“Ne, s pandom. Jako sam uzbuđena.”
“Misliš da si spremna za to? Mislim, s muškarcem? Jasno mi je da ne izlaziš
s pandom.”
Uzdahnem. “Ne znam. Mislim, Ryan izlazi s nekim.”
“Da Ryan skoči s litice, bi li i ti?”
Je li loše što sam u određenom trenutku života pomišljala na to da potvrdno
odgovorim? Sklona sam vjerovati kako je predivno što sam nekoć toliko vjerovala
u nekoga, bez ikakvih zadrški.

137
 Knjige.Club Books

DAVID IMA PERŠINA MEĐU ZUBIMA, A NISAM SIGURNA KAKO DA MU KAŽEM.

“I tako sam prihvatio posao nastavnika Prirode i društva u istočnom L. A.-u i
mislio da ću to raditi godinu ili dvije, ali zbilja mi se sviđa”, kažem. Nasmije se
za sebe, i to je simpatično. Stvarno jest. Samo, na prednjem zubu ima komad
peršina. I to poveći. Nije toliki da mi smeta. Mislim, ne prosuđuješ osobu po
peršinu. Samo znam da će u određenom trenutku otići na zahod, pogledati se u
zrcalo i vidjeti ga. I onda će se vratiti i reći: “Zašto mi nisi rekla da među
zubima imam ogroman komad peršina?” Pa ću morati slegnuti ramenima kao
neka tuka.
“Imaš...” zaustim, ali on me slučajno prekine.
“Mislim, na faksu sam bio uvjeren da ću diplomirati politologiju i pravac u
Senat! Ali, znaš, život je imao drukčije planove”, kaže. “A ti?”
“Tako nekako”, kažem. “Radim u odjelu bivših studenata na Occidentalu.”
“Zvuči potencijalno zabavno.”
“Aha”, kažem. “Dobar je posao. Isto kao što si ti rekao. Nisam se planirala
baviti time. Diplomirala sam psihologiju i jednostavno pretpostavila da ću biti
psihologinja, ali pronašla sam to i, ne znam, stvarno mi se sviđa. Bude baš
uzbudljivo kad slažemo biltene, planiramo okupljanja i slično.”
David popije malo svojeg bijelog vina i pritom uspije isprati peršin sa zuba.
“Zar nije lijepo”, kaže, “kad čovjek preraste ideje o tome kako život treba
izgledati i naprosto uživa u njemu kakav jest?”
Od svega što su mi ljudi rekli za moj brak, ništa me se nije dojmilo kao to. A
on uopće nije govorio o mojem braku.
Podignem čašu u znak zdravice.
“U to ime”, kažem. David kucne svojom vinskom čašom o moju i nasmiješi
mi se. I znate što? Bez peršina da mi odvraća pozornost, to je prilično lijep
osmijeh. Blještavo bijel i pravilan. Lice mu je lijepo na uobičajen način, istaknutih
jagodičnih kostiju i uglato. Nije toliko privlačan da bi zaustavio promet da ga
pogledaš, ali nisam ni ja. Pristojno izgleda. Ono, da je novi liječnik u gradiću na
Srednjem zapadu, sve bi mještanke zakazale termin. Privlačan je u tom
smislu. Naočale mu dobro stoje, kao da baš trebaju biti ondje.

138
 Knjige.Club Books

“Nego, što te zanima?” upita me David. “Mislim, kad ne radiš, čime se

baviš?”
“Ovaj...” kažem, nesigurna u odgovor. Čitam knjige. Gledam televiziju.
Igram se sa psom. Misli li na te stvari? To mi ne djeluje previše zanimljivo. “Pa,
baš sam nedavno počela planinariti i trčati. Volim izvoditi svog psa na sunce.
Uvijek se dobro osjećam kad se on umori prije mene. To je rijetkost, ali događa
se. A osim toga, pa, družim se sa svojima i puno čitam.”
“Što čitaš?” Uzme zalogaj lososa dok me sluša.
“Uglavnom beletristiku. U posljednje vrijeme uzimam trilere. Detektivske
priče”, kažem. Zapravo sam prestala čitati sve što sadrži ljubavne priče. Čitanje o
ubojstvu manje deprimira. “A ti?”
“Ah, uglavnom publicistiku”, kaže. “Držim se činjenica.”
Načas utihnemo. Moram priznati, teško je voditi razgovor s neznancem i
pretvarati se da nije neznanac u mjeri u kojoj zapravo jest. Pokušavam smisliti što
bih rekla. Već sam ga pitala za posao. Što još?
“Oprosti”, kaže on. “Ovo mi je prvi spoj nakon dugo vremena. Zao mi je ako
ispada čudno.”
“Ma!” odvratim ja. “I meni je. Prvi put nakon dosta vremena. Nemam pojma
što radim.”
“Ni s kim nisam izlazio poslije Ashley”, kaže pa potvrdi ono što sam već
zaključila. “Svoje bivše žene. Christina mi stalno namješta ljude, ali nikad
nisam... ovo je prvi put da sam pristao.”
Nasmijem se. “Mila je bila jako uporna.”
“Znači, i ti si žrtva institucije?” odvrati kroz smijeh. “Razvedena?”
“Pa,” kažem, “razdvojili smo se. Muž i ja. Živimo zasebno.”
“No, žao mi je što to čujem”, kaže David.
“Da, i meni”, kaže. “Za tvoj brak.”
David se nasmije sebi u bradu. “Dobro, mi nikad nismo živjeli zasebno.
Otkrio sam da spava s kolegom s posla i prvom prilikom podnio zahtjev za
razvod.”
“Grozno”, kažem stavljajući ruku na srce. Poznajem Davida otprilike sat
vremena, ali ne mogu vjerovati da bi mu netko to učinio.
“Ne znaš ni pola priče”, on će. “Ali neću o tome. Rekao sam samom sebi: ‘Ne
pričaj o Ashley za večerom.’”
Znalački se nasmijem. “Joj, vjeruj mi, ista stvar je i kod mene. Otkako je Ryan
otišao, ponovno se učim razgovarati s ljudima. Iskreno, ovo mi je prvi spoj nakon
devetnaeste. Imam cijeli popis stvari koje trebam izbjegavati.”
“Da pogađam. Ne pričaj o bivšem. Ne pričaj o tome koliko se izgubljeno
osjećaš sada kad si opet sama. Ne pričaj kako je čudno i nelagodno sjediti nasuprot
nekom tko nije tvoj bivši.”
139
 Knjige.Club Books

I sama dodam nekoliko stavki. “Ne uzimaj mu hranu s tanjura samo zato što
si to naviknula raditi. Nemoj priznati da si zadnji put bila na spoju prije jedanaest
godina.”
David se nasmije. “Neke nam stvari očito idu bolje, a neke lošije.” Nagne
svoju čašu prema meni, a ja mu uzvratim. Kucnemo se njima i popijemo.
Smijemo se cijelo vrijeme. Naručimo više vina nego što bismo smjeli. Kada
naša raspoloženost prijeđe u pripitost, prestajemo se ustezati oko onoga što
smijemo reći, a što ne. Jedno drugom govorimo stvari o kojima pred drugima
inače šutimo.
On mi kaže da se ponekad probudi s mišlju da joj se jednostavno treba vratiti.
Ja njemu kažem da Ryan izlazi s drugom i da, kad razmišljam o tome, mislim da
bi mi se srce moglo raspasti. Kažem mu da nisam sigurna da sam ikada imala
život nevezan za Ryana. On znalački kimne i kaže mi da u najtežim trenucima
poželi da ju nije ulovio na djelu. Da nikada nije doznao. Da je mogao proživjeti
čitav život kao tip koji ne zna da ga žena vara. Kaže da mu je život prije bio bolji.
Ja njemu kažem da se počinjem pitati tko sam ja uopće bez Ryana. Kažem mu da
nisam sigurna jesam li ikada znala.
To je prvi put da sam nekom ispričala golu istinu o tome koliko me boli. Prvi
put da mi je netko mogao reći kako i njega boli. Utješno je svoju bol podijeliti s
nekim tko će reći: “Ne mogu ni zamisliti koliko ti je sigurno teško”, ali je bolje
kada može reći: “Potpuno te razumijem.” Poslije večere on me otprati do mojeg
automobila. Prolazimo Larchmont Boulevardom pokraj zatvorenih trgovina i
kafića ukrašenih vjenčićima i svjećicama jer će idući tjedan Božić. Bilo bi
romantično da nismo jedno drugom rekli što nam je na duši, otkrili svoje rane
i odagnali svu tajnovitost. Kad stignemo do mojeg automobila, David me poljubi
u obraz i nasmiješi mi se.
“Nešto mi govori da smo jedno drugo osudili isključivo na prijateljstvo”,
kaže.
Nasmijem se. “Čini mi se”, odvratim. “Ali dobro je imati prijatelja.”
“Šteta što očito nismo spremni”, odvrati on kroz smijeh. “Prelijepa si žena.”
Porumenim, no istovremeno mi lakne. Nisam spremna za spoj koji će završiti
strastvenim susretom. Jednostavno nisam. Uzmem Davida za ruku. “Hvala ti”,
kažem pa otvorim vrata i sjednem za upravljač. “Zadrži moj broj, dobro?
Slobodno me nazovi kad budeš imao osjećaj da te nitko drugi ne kuži.”
On mi uputi onaj svoj lijepi osmijeh. “Također”, kaže.

140
 Knjige.Club Books

CHARLIE ME NAZOVE NOĆ PRIJE NEGO ŠTO TREBA STIĆI U GRAD.

“Sve je dogovoreno, mislim. Mama zna da ću odsjesti kod nekoga. Razgovor
je bio baš bajan.”
“Bit će ona dobro, vjeruj mi.”
“Aha. Natalie je malo nervozna.”
“Ah, i ja bih bila. Nije to lako.” Imam ja li tremu što ću je upoznati? Pomalo.
“Ali rekao sam joj da svi vole trudnice. Naročito one koje nose moje dijete.”
Moje dijete. Moj je braco upravo rekao “moje dijete”. To mi se još nije
dokraja slegnulo. Ali događa se. Moram to zapamtiti. Samo zato što je tajna i
nisam ni s kime razgovarala o tome, ne znači da nije stvarno. Stvarno je i bit će
sve stvarnije.
“Dobro, znači, vidimo se kod mame?”
“Aha”, kaže. “Kad je ono večera?”
“Večera je u pet, ali mislim da otvaramo poklone oko jedan ili dva.”
“Dakle, dva.”
“Ha?”
“Mama ti je rekla da dođeš oko jedan ili dva tako da dođeš u jedan pa da može
dulje biti s tobom, ali zapravo planira u dva.”
“Zašto to kažeš kao da je posrijedi neki dijabolični plan?”
“Nije istina.”
“Pa, nema ništa loše u tome da obitelj želi provesti više vremena s tobom.”
“Znam”, kaže Charlie. “Ali mi ćemo doći u dva, a ne u jedan. Samo to
kažem.” On pazi na svoje vrijeme jer ima nekoga s kime ga želi provesti. Želi biti
sam s Natalie. Ne želi cijeli dan biti s obitelji. A ja? Ja ću rado cijeli dan provesti
s obitelji. Što bih drugo radila? “Okej, onda ću reći mami da dolazite u dva.”
“Kul.”
“E, Charlie?”
“Da?”
“Kupio si mami poklon, je l’ da?”
“Još uvijek kupujemo poklone?”
“Da, Charlie, još uvijek kupujemo poklone. Moram ići. Zove me Rachel.”
141
 Knjige.Club Books

“Kul. Hajde, bok. I nemoj joj još reći!”

“Neću. Bez brige.” Pritisnem tipku za prihvaćanje drugog poziva i poklopim
Rachel. Koji klinac? Zar je toliko teško upravljati dvama pozivima na istom
mobitelu u isto vražje vrijeme? Nazovem je.
“Daj se nauči služiti mobitelom”, ona će.
“Aha, hvala.”
“Dakle, imamo problem.”
“A da?”
“No, ja imam problem. I hoću da mi pomogneš, stoga je to i tvoj problem.”
“Dobro”, kažem. “Da čujem.”
“Baka je pročitala članak u kojem piše da se bijeli šećer dovodi u vezi s
rakom.”
“Okej”, kažem. “Pretpostavljam da mama inzistira na tome da ispečeš sve
deserte bez šećera.”
“Jesi li ikad čula za veću budalaštinu?” Rachel se ponaša budalasto u toj priči.
Živimo u Los Angelesu. Trebalo bi mi pet minuta da odem i pronađem veganske
kekse bez glutena, šećera i mliječnih proizvoda.
“Možeš ti to”, kažem. “Maherica si za deserte. Imaš to u malom prstu.”
“Ona uopće nema rak”, odvrati Rachel. “Znaš to, zar ne? Mislim, nikad ne
pričamo o tome, ali mislim da je jasno da žena nema rak.”
Nasmijem se. “Čini mi se da si zaboravila da je to dobra stvar”, kažem.
I Rachel se nasmije. “Ne!” kaže. “Divno je što nema rak, samo nisam sigurna
zašto ja zbog toga moram praviti pitu od bundeve bez šećera.”
“U redu, može ovako?” upitam. “Ti pregledaj recepte i pronađi neki za koji
misliš da bi bio dobar. Pošalji mi popis sastojaka koje nemaš. Ja ću sutra otići u
trgovinu i sve kupiti. A onda ću doći i pomoći ti da sve ispečeš.”
“Stvarno bi to napravila?”
“Šališ se? Naravno. Mama ove godine nije tražila da išta donesem. Moram
nekako pridonijeti.”
“Ajme”, kaže Rachel i sada zvuči vedrije. “Okej, hvala ti.” Zatim doda:
“Vjerojatno ćeš morati u trgovinu prije pet ili šest. Čisto da znaš. Trgovine se na
Badnjak ranije zatvaraju.”
“Hoću. Obećavam.”
“I možeš li uzeti limenku onog umjetnog snijega?”
“Čega?”
“Ponekad ga imaju u redu s božićnim ukrasima. Ono što poprskaš po
prozorima pa izgleda kao snijeg?”
Znam o čemu govori. Mama ga je uvijek prskala po svim prozorima kad smo
bili mali. Zapalila bi svijeću s mirisom logorske vatre i pjevala: “Let It Snow”.
142
 Knjige.Club Books

Majka se uvijek jako trudila dočarati nam pravi Božić. Jedne je godine Charlie
plakao jer nikada nije vidio snijeg, pa je mama stavila led u blender i posipala ga
po njemu. Pitam se sjeća li se Charlie toga. Pitam se hoće li i on svojem djetetu
uskraćenom za doživljaj snijega stavljati led u blender.
“Nema frke. Samo mi pošalji popis i sve ću donijeti”, kažem.
Spustim slušalicu i ostavim mobitel.
Osvrnem se po kući. Nemam što raditi.
Odlučim Davidu poslati poruku. Ne znam zašto. Valjda zato da nešto radim.
Da s nekim razgovaram.
Jesi ikad pomislio da je pravi problem u životu bez bračnog partnera to da ti
je ponekad jako dosadno?
Razmišljam da možda i neće odgovoriti. Ili će možda tek poslije vidjeti
poruku. Ali odmah mi otpiše: Straaaašno dosadno. Podcijenio sam činjenicu da
brak oduzima puno vremena u danu.
Odgovorim mu: Imam osjećaj da sad prezirem što se nemam čime zaokupiti.
A mrzila sam to koliko me on zaokupljao.
On napiše: Najgore je na poslu! Dok su klinci pisali test ili gledali film,
dopisivao sam se s njom. Sad samo čitam CNN.
Ja: Prvoklasno prodavanje zjaka.
On: Ha-ha-ha. Upravo tako.
I to je to. To je sve što si imamo reći. Ali... ne znam. Osjećam se bolje.

143
 Knjige.Club Books

"DODAŠ MI TO?" UPITA ME RACHEL. NOSI PREGAČU NA TOČKICE I SVEZALA JE KOSU

u punđu na tjemenu. Lice joj je umrljano brašnom. Pita od bundeve je u pećnici.
Sad je prešla na šećerne kekse bez šećera. Bila sam se našalila: “Sad su valjda
samo keksi, ha?”, na što se nasmijala, ali vidjela sam da joj nije do toga. Radimo
od pola devet ujutro, kad sam došla i donijela sve na popisu koji mi je poslala.
Očekivala sam da će popis uključivati nekakve čudne kemikalije, ali zapravo je
uključivao samo med i Steviju.
“Što da ti dodam?”
“Ono.” Rachel me i ne gleda. Ne upire prstom. “Onaj...” Isprazno zamahne
rukom. “Onaj...”
I dok tako maše rukom i pred sobom ima golemu kuglu tijesta, shvatim što
joj treba. “Valjak za tijesto?” Uzmem ga i pružim joj. Toliko je težak da joj padne
na ruku uz potmuo udarac.
Ona na trenutak zastane. “Hvala”, kaže. “Oprosti, radim previše stvari
odjednom.”
Pospe brašno po valjku i počne valjati tijesto. “Jesi li čula da Charlie dovodi
curu za Božić?”
“Hm?” odvratim. Bože, nikako ne znam lagati sestri. Mi ništa ne tajimo jedna
drugoj. To se u obitelji ne radi. I zato to zapravo ne znam raditi. Što bih točno
trebala reći? Da budem neodređena? Ono, da ne kažem ni da ni ne? Da
izbjegavam odgovor? Ili da joj lažem u lice i kažem nešto sasvim netočno s
tolikim uvjerenjem da napola i sebe uvjerim? To mi naprosto ne polazi za rukom.
“Charlie dovodi curu za Božić”, ona će. Tijesto je izvaljano i sada Rachel traži
nešto po kuhinji. Nije ovdje, pretpostavljam. Ni ondje. Eno ga. Našla je. “Vidi
ovo!” ponovno kaže. Izvadi kalupe za kekse u obliku raskošnih snježnih
pahuljica.
“Baš su fora!” kažem. “Ali izgledaju komplicirano.”
Rachel slegne ramenima. “Vježbala sam prošli tjedan. Bez brige.”
Priđem njezinom hladnjaku i uzmem bocu gazirane vode. Čep se ne da
odvrnuti, ne mogu otvoriti bocu, pa joj je pružim. Ona je bez riječi otvori i vrati
mi je. “Trebaš dati otkaz”, kažem.
“Molim?” Sluša me tek s pola uha. Počinje stavljati kalupe na tijesto.

144
 Knjige.Club Books

“Ozbiljno. Ovo ti sjajno ide. Praviš najraskošnije deserte i genijalne doručke.

Trebaš otvoriti slastičarnicu.”
Rachel me pogleda. “Ne mogu.”
“Zašto ne?”
“Odakle mi novac?”
“Ne znam.” Slegnem ramenima. “Kako itko pokreće posao? Na kredit, zar
ne?”
Rachel spusti kalup. “To nije realistično.”
“Znači, razmišljala si o tome?”
“Mislim, jesam. Svi razmišljaju o zarađivanju od onoga što vole raditi.”
“Da, ali nemaju svi strast i talent potreban da zbilja zarađuju”, kažem. Rachel
radi u kadrovskoj službi, a to mi je oduvijek bilo neobično. Desna joj je moždana
polutka dominantna i oduvijek sam zamišljala da će se baviti nečim kreativnijim.
“Postoji puno talentiranijih pekara od mene”, odvrati.
“Ne znam”, kažem ja. Sasvim sam ozbiljna. “Jako si dobra. I pogledaj se, u
slobodno vrijeme vježbaš uporabu kalupa za kekse u obliku snježnih pahuljica.
Koliko ljudi to može reći?”
“Ne kažem da ne uživam u tome.”
“Razmisli”, ja ću. “Samo razmisli.”
“To jednostavno nije realistično.”
Podignem dlan. “Rekoh, samo razmisli.”
Nekoliko sati poslije Rachel i ja uzmemo kekse i pitu. Pažljivo odnesemo
kućicu od medenjaka koju je sinoć ispekla u moj prtljažnik. Ja uzmem dvije
limenke umjetnog snijega i ubacim ih u torbu. Kad iziđem iz kuće, Rachel je već
gurnula ključ u motor, ali gleda dolje, kao ošamućena. Čekam da upali automobil,
ali ne čini to.
“E-hej”, kažem i mahnem rukom da joj privučem pozornost.
Ona podigne pogled. “Oprosti”, kaže i okrene ključ. Zatim me pogleda.
“Stvarno misliš da bi mi dobro išlo? Da otvorim slastičarnicu?”
Kimnem glavom. “I više nego dobro. Najozbiljnije.”
Ona ne odgovori, ali vidim da je ganuta. “Usput, sretan Božić!” kaže dok se
uključujemo na brzu cestu. “Ne mogu vjerovati da sam to jutros zaboravila reći.”
“Sretan Božić!” odgovorim joj. “Mislim da će biti lijep.”
“I ja”, ona će. Gleda ravno pred sebe, ali u mislima nije na cesti.
Meni mobitel zavibrira, pa spustim pogled. Načas pomislim da je možda
Ryan. Možda na Božić možemo zaobići pravila.
Ali nije Ryan. Naravno da nije.
David je.

145
 Knjige.Club Books

Sretan Božić, novopečena prijateljice.

Odgovorim mu: I tebi sretan Božić!
Poruka nije od Ryana, ali svejedno mi izmami osmijeh na lice.

146
 Knjige.Club Books

“SRETAN BOŽIĆ!” VIKNE NAM MAMA I PRIJE NEGO ŠTO OTVORI VRATA. U GLASU JOJ
se čuje uzbuđenje. Ovo joj je najsretniji dan u godini. Djeca su joj kod kuće. Daje
nam poklone. Svi se lijepo ponašamo. U principu, može se ponašati prema nama
kao da smo još klinci.
Sirom otvori vrata, a Rachel i ja uglas kažemo: “Sretan Božić!” Kada uđemo,
na kauču ugledamo baku Lois. Ona počne ustajati, ali kažem joj da ne mora.
“Glupost”, ona će. “Nisam invalid.”
Pogleda deserte na stolu. “Ah, Rachel, prekrasni su. Kako su samo raskošni ti
keksi. Nerado ovo govorim, ali ne smijem ih jesti. Nedavno sam pročitala da su
proveli istraživanja o povezanosti bijelog šećera i raka.”
“Ne, mama”, kaže moja mama. “Rachel je sve napravila bez šećera.” Okrene
se prema Rachel da joj potvrdi. “Zar ne?”
“Aha”, odvrati Rachel, odjednom ponosna na sebe. “Čak i šećerne kekse!”
“Pa, onda su samo keksi, je l’ da?” našali se mama, a kako inače nije od šala,
vidi se da joj se oči nabiru u kutovima dok suspreže osmijeh i čeka da se mi ostale
nasmijemo.
“Dobra fora, mama!” kažem ja i podignem ruku da nabaci pet. “I ja sam je
jutros pokušala prodati.”
Počnemo pričati o onome što se priča za Božić. O tome što se kuha, kad će
biti gotovo i o raznim miomirisima. Baka za Božić obično preuzme maminu
kuhinju i sve sama pravi, ali ove godine majka nam daje do znanja da je
pridonijela.
“Ja sam pripremila i mladi krumpir i grašak”, ponosno kaže. Njezin djetinji
ponos blago me podsjeti na limenku umjetnog snijega.
“O!” ja ću. “Gle, mama! Rachel i ja kupile smo snijeg u spreju.” Izvadim
limenke. “Zakon je, zar ne?”
Ona ih uzme iz moje ruke i odmah ih protrese. “Joj, to je super! Hoćete ga vi
prskati ili da ja?”
“Pusti njih, Leslie”, kaže baka mojoj mami. Po načinu na koji to izgovori, kao
prijedlog koji treba poslušati, protkan ljubavlju i podsmijehom, shvatim da je
moja baka pomalo zahtjevna mama. Uvijek baku doživljavam kao svoju baku.
Nikad ne razmišljam o činjenici da je mamina mama. Moja mama više nije na

147
 Knjige.Club Books

vrhu poretka, kako nam se obično čini. Umjesto toga, jedna je u dugoj lozi žena.
Žena koje se najprije doživljavaju kao kćeri, a zatim odrastu u majke i
naposljetku bake i jednoga dana prabake i pretkinje. Ja sam još u prvoj fazi.
Baka krišom uzme komadić šećernoga keksa i pojede ga, ali nije to pretjerano
potajan potez jer je sve vidimo.
“Ajme meni!” kaže. “Fantastični su. Sigurno nisi stavila nimalo šećera?”
Rachel odmahne glavom. “Ni mrvicu.”
“Leslie, kušaj ovo”, kaže baka mojoj majci.
Majka odgrize zalogaj. “Opa, Rachel.”
“Čekajte, toliko su dobri?” upitam ja. S njom sam od jutros; čovjek bi
pomislio da sam kušala koji keks. Odgrižem zalogaj. “Isuse, Rachel”, kažem, a
baka me pljusne po nadlaktici.
“Lauren! Ne bogohuli na Božić!”
“Oprosti, bako.”
“Gdje je ujak Fletcher!” upita Rachel, a mama počne odmahivati glavom i
mahati iza bakinih leđa. Tipični je to znak za “ne pitaj”, pokazan tipično prekasno.
“Ah.” Baka uzdahne. “Ipak je odlučio da neće doći. Mislim da možda, znate,
treba malo vremena za sebe.”
“Ah, to ima smisla”, kažem ja u pokušaju da razgovor teče dalje. To kao da
tišti baku.
“Ne”, ona će, kimajući glavom. “Mislim da shvaćam kako vam je ujak
pomalo...” Spusti glas do šapta. “Čudan.”
Kaže to kao da je biti “čudan” nešto o čemu ljudi ne razgovaraju. Ujak
Fletcher nikada nije bio u vezi. Živi s majkom. Zarađuje za život prodajom stvari
na eBayu i povremenim poslovima. Prilično sam sigurna da će, ako izdaju
dovoljno dobru računalnu igru, umrijeti igrajući u gaćama.
“Tek si sada shvatila, bako?” upita Rachel. Čudi me njezina odvažnost da to
kaže - nitko od nas inače ne spominje ekscentričnost ujaka Fletchera - ali baka se
nasmije.
“Dušo, jednom sam povjerovala tvom djedu kad mi je rekao da prvi put ne
možeš zatrudnjeti. Tako sam i rodila ujaka Fletchera. Nikad nisam bila
najbistrija.”
Ako ne razgovaramo o tome da je ujak Fletcher čudan, definitivno ne
razgovaramo o bakinom i djedovom seksu. I zato, nakon što primjedba kratko visi
u zraku dok ne shvatimo što je zapravo rekla, sve prasnemo u smijeh. Mama,
Rachel i ja valjamo se od smijeha. Baka se nasmije za nama.
“Bako!” kažem ja.
Baka slegne ramenima. “No, istina je! Što hoćete?” Kada dođemo do zraka,
baka nastavi: “Nego, gdje je Ryan? Sigurno ne radi na Božić.”

148
 Knjige.Club Books

Pretpostavljala sam da će mama odraditi prljavi posao umjesto mene i reći

baki što se događa. Ustvari, pretpostavljala sam da joj je rekla još prije nekoliko
mjeseci. Čudila sam se što me baka ne zove zbog toga. A kad sam ja nju zvala za
Dan zahvalnosti, ugodno me iznenadila jer ništa nije spominjala. Ali očito nema
pojma. Ah, puste želje.
Pogledam Rachel, ali nju odjednom strašno zaokupe keksi, pa izbjegava
svačiji pogled, a posebno moj. Instinkt mi nalaže da nešto izmislim, da izbjegnem
taj razgovor i odgodim ga za neki drugi dan, ali majka mi pogledom jasno
poručuje da očekuje hrabriju verziju svoje najstarije kćeri. I zato se trudim biti ta
kći.
“Mi...” zaustim. “Razdvojili smo se. Privremeno. Živimo odvojeno. Valjda se
to tako kaže.”
Baka me pogleda i malčice nakrivi glavu, kao da ne može sasvim povjerovati
u to što čuje. Pogleda moju majku, a na licu joj piše: Što ti kažeš na to? A majka
pokaže na mene, rukama poručujući: Ako ti nešto smeta, sama joj reci. Baka opet
pogleda u mene i udahne. “Dobro, a što to znači?”
“To znači da smo došli do točke u kojoj više nismo bili sretni, pa smo odlučili
da želimo više od... braka nego što smo imali. Pa smo se razdvojili. I zbilja se
nadam da ćemo, nakon što neko vrijeme provedemo odvojeno, pronaći način da...
uspijemo.”
“I misliš da će vam razdvojenost pomoći?”
“Da”, kažem. “Mislim. Mislim da smo jedno drugo gurnuli do ruba i oboma
nam treba malo zraka.”
“Je li te prevario? To se dogodilo?”
“Ne”, kažem. “Nikako. Ne bi to učinio.”
“Je li te udario?”
“Bako! Ne!”
Ona digne ruke u zrak i opet ih spusti na kuhinjski ormarić. “E, pa, ne kužim.”
Ja kimnem. “I mislila sam da nećeš, zato ti to nisam spominjala.” Rachel
toliko očito izbjegava sudjelovati u tom razgovoru da samo što ne zviždi sa strane.
“Znači, samo ste zaključili da niste ‘sretni’?” Baka prstima stavi riječ “sretni”
u navodnike kao da je moja izmišljotina, riječ koja se ne uklapa u taj razgovor.
“Ti ne misliš da je važno biti sretan?”
“U dugoročnom braku?”
“Da.”
“Ne samo da nije najvažnije, već bih rekla da i nije moguće.”
“Biti imalo sretan?”
“Biti sretan cijelo vrijeme.”

149
 Knjige.Club Books

To baš zbunjuje, zar ne? Mislim, čemu nam puniti glavu idejom o vječnoj
ljubavi, a onda nas koriti jer vjerujemo u nju?
“Ali zar ne misliš da tomu treba težiti? Tomu da budeš sretan cijelo vrijeme?
Da se trudiš ne samo podnositi brak već uživati u njemu?”
“Misliš da to radiš?”
“Vjerujem da je ovo najbolji način da naučim voljeti svog muža onako kako
želim. Da.”
“I funkcionira li to?”
Funkcionira li? Funkcionira li doista? Nemam blage veze. U tome i jest
problem. “Da”, kažem joj. Kažem to odlučno i samopouzdano. Kažem to kao da
drugi odgovor ne postoji. Možda kažem da jer želim njezinu potvrdu, jer želim da
sjaši s te teme, jer joj želim dati do znanja što mislim o njezinu mišljenju. Ali
mislim da kažem da jer, na određenoj razini, vjerujem da misli postaju riječi, a
riječi djela. Zato što se, ako počnem govoriti da ovo funkcionira, možda za
nekoliko dana ili nekoliko mjeseci osvrnem i pomislim: Apsolutno. Ovo
apsolutno funkcionira. Možda to uvjerenje mora odnekud početi, od male
bezazlene laži. “Da, vjerujem da funkcionira.”
“Kako?”
“Kako?”
“Da, kako?”
Mama i Rachel više se ne pretvaraju da rade nešto drugo. Pozorno slušaju,
naćuljenih ušiju i očiju uperenih u mene.
“Pa, nedostaje mi više nego što sam mislila. Kad je otišao, mislila sam da ga
više ne volim, ali nisam bila svjesna koliko ga još volim. Čim je otišao, osjetila
sam prazninu u svom životu koju je on zauzimao. Ne bih to mogla da mi nije
nedostajao, da nisam ostala bez njega.”
“Moglo bi se reći da i poslije vikenda provedenog zasebno možeš doći do
istog zaključka. Još nešto?”
Želim joj dokazati da znam što radim. “Mislim, ne znam je li značajno za
razgovor”, kažem.
“Ah, molim te, Lauren. Da čujemo.”
Na rubu sam živaca. “Dobro. Dobro. Sada kad ga nema, progledala sam i
stvarno me brine da je možda s nekom drugom, hoću reći, mislim da je s nekom
drugom. Znam da jest. I ljubomorna sam. Isprva sam kiptjela od ljubomore.
Shvatila sam da sam ga valjda prestala doživljavati kao nekoga, znaš, privlačnog.
Uzimala sam ga zdravo za gotovo. A sada kad znam da izlazi s drugima, jasno mi
je što sam imala kad sam ga imala.”
“Dakle, hoćeš reći da si zaboravila da ti je muž poželjan, pa si se sjetila sada
kad znaš da ga druge žene žele?”
“Aha”, kažem. “Može se tako reći.”

150
 Knjige.Club Books

“Imate li koktel-zabave?”
“Bako, o čemu ti?” upita Rachel, konačno se ubacivši. Znam da me baka voli.
Znam da mi želi sve najbolje. Znam da ima vrlo krute stavove o tome što je što. I
zato, iako se branim, ne osjećam se sasvim napadnuto.
“Ozbiljno je pitam. Lauren, imate li koktel-zabave?”
“Ne.”
“E, pa, da imate, i da pozoveš neke mlade žene i nakratko se udaljiš od muža,
primijetila bi da bi se zapričao s nekolicinom vrlo lijepih mladih dama, koje bi ti
ga rado skinule s grbače. A onda biste otišli kući i seksali se kao nikad u životu.”
Podigne ruke da nas spriječi i prije nego što zaustimo. “Ispričavam se na
vulgarnosti. Ali sve smo žene.”
“Kod tebe je to funkcioniralo, bako”, kažem pa iz glave potjeram prizor
pokojnoga djeda kako očijuka s mladim ženama, a onda se seksa s bakom. “Ne
poštuješ mogućnost da bi kod mene moglo funkcionirati nešto drugo?”
Baka me proučava pogledom. Mama me gleda, zadivljena. Rachel pilji u nas
i jedva čeka vidjeti što će dalje biti. Baka me uzme za ruku. “Ne daj se zavarati,
poštujem tebe. Ali to je glupo. Brak se temelji na posvećenosti. Na vjernosti. A
ne na sreći. Sreća je sporedna. I na kraju krajeva, brak se temelji na djeci.”
Znalački me pogleda. “Da imate dijete i da ste ne znam koliko nesretni, ostali
biste zajedno. Djeca vas vežu. Spajaju vas. Na tome se temelji brak.”
Sve je samo gledamo i ništa ne govorimo. Ona shvati da se nitko neće složiti
s njom pa pojede keks i otre mrvice s prstiju.
“Ali, znaš, vi današnji klinci. Samo vi po svom. Ne mogu živjeti tvoj život
umjesto tebe. Mogu te samo voljeti.”
To je najbolja pobjeda koju itko može ostvariti protiv Lois Spencer.
Prihvaćam je.
“Sigurno me još voliš?” upitam u šali. Uvijek sam, uvijek i zauvijek, znala
odgovor na to pitanje.
Ona se nasmiješi i poljubi me u obraz. “Da, svakako. I divim se tvom duhu.
Oduvijek.”
Porumenim. Strašno volim baku. Pravi je mrgud i voli se praviti pametna, ali
voli me i ta je ljubav možda žestoka i prepuna oštrih stavova, ali ipak je ljubav.
“Još nešto”, kaže. “I to se zapravo odnosi na sve vas.”
“Slušamo te, mama”, kaže moja majka.
“Stara sam. I možda sam konzervativna. Ali to ne znači da ne znam o čemu
govorim.”
“Znamo, bako”, Rachel će.
“Hoću reći, mogu nastojati poštovati kako vi to radite, ali ne zaboravite da i
stari način funkcionira.”
“Kako to misliš?” upitam je.
151
 Knjige.Club Books

“Mislim, da prirediš koktel-zabavu i ostaviš ga da se sam snalazi pa očijukaš

s drugim muškarcima i on to vidi, ili da on očijuka s drugim ženama i ti to vidiš,
da ponekad provedete koji vikend za sebe, povremeno jedno drugom date
prostora, možda vam sada ne bi trebala cijela godina. Samo to kažem.”
Na vratima se začuje zvono i naš razgovor privede kraju. Za koji trenutak
Charlie će ući s tajanstvenom Natalie, ali još dugo nakon što baka i ja prestanemo
razgovarati, njezine mi se riječi vrte po glavi. Možda doista ima pravo.

Natalie je prekrasna. Ne na seksi, senzualan način. Pa čak ni kao mršavi

supermodel. Prekrasna je u smislu da jednostavno izgleda zdravo i sretno, ima
predivan osmijeh i lijepu haljinu. Izgleda kao da vježba, zdravo jede i zna kakva
joj odjeća pristaje. Smije se vedro i glasno. Sluša te; gleda te u oči dok govoriš.
Obzirna je i pristojna, sudeći po božićnoj zvijezdi koju daruje mojoj majci. Znam
da se seksala s mojim mlađim bratom u zahodu aviona, ali teško mi je povezati tu
osobu s onom ispred sebe. Osoba ispred mene donijela je čokoladne kocke s
keksom za Božić.
“Jutros sam ga ispekla”, kaže.
“Je li bez šećera, dušo?” upita baka, a Natalie se zbuni, što je posve
razumljivo.
“Nije, žao mije”, odvrati. “Ja... nisam znala da...”
“Ništa zato”, kaže mama. “Moja majka izvodi bijesne gliste.”
“Ne izvodim samo zato što želim izbjeći još jedan rak”, kaže baka. “Ali baš
ti hvala, mila, što si ga donijela. Možemo ga dati psu.”
Svi se zgledaju; čak je i Charlie ostao bez teksta. Mama uopće nema psa.
“Šalila sam se!” baka će. “Svi ste tako bedasti da je to prava lakrdija. Natalie,
hvala što si donijela čokoladne kocke. Žao mi je što u ovoj obitelji nitko nema
smisla za humor.”
Kad se baka okrene, Charlie nijemo poruči Natalie “oprosti”. Slatko. Mislim
da se trudi ostaviti dobar dojam na nju. Nikada nisam vidjela Charlieja da to radi.
“Baš mi je drago što vas sve upoznajem”, kaže Natalie.
“Dođi”, kaže mama. “Idemo staviti poklone ispod jelke. Hoćete nešto popiti?
Charlie, znam da ćeš ti vjerojatno pivo. Natalie, bi li htjela malo kuhanog vina?”
“Ah.” Natalie ležerno odmahne glavom. “Može voda.”
Naposljetku svi sjednemo pokraj jelke.
“No, Natalie, reci nam nešto o sebi”, kaže Rachel.
A Natalie, draga, slatka, naivna Natalie pokuša odgovoriti, ali Charlie je
prekine.
“Koje naporno pitanje, Rachel. Što to uopće znači?”

152
 Knjige.Club Books

“Oprosti”, Rachel će, obrambeno sliježući ramenima kao da je lažno optužena

za gnusan zločin. “Drugi put ću biti određenija.”
Netko opet pozvoni, a majka ustane otvoriti. Na povratku dovede Billa.
“Sretan Božić!” Bill kaže svima. Donio je poklone, stoga ih stavi pokraj jelke.
Svi ustanu i izgrle ga. Mama mu donese pivo.
Opet čavrljamo. Jedni drugima postavljamo pitanja. Nijedno nije zanimljivo.
Doznam da se Natalie bavi audicijama za televiziju. Iz Idaha je. U slobodno
vrijeme voli praviti zimnicu. Kada me pita jesam li udana, Charlie se ubaci.
“Nezgodna tema”, kaže i brzo popije malo piva. To čuje cijela obitelj i svi se
nasmiju. Govnari, svi se smiju. A zatim se i ja nasmijem. Zato što je smiješno, zar
ne? A kad je nešto smiješno, znači da više nije samo tužno.
I zato, sretan mi Božić.

Prejela sam se. Previše šunke. Previše kruha. Previše zalogaja mladog krumpira.
Kad su se dijelili šećerni keksi bez šećera, nagurala sam ih nekoliko u zakutke
želuca i sada samo što ne zaspim.
Majka je popila dovoljno čaša kuhanog vina da su joj zubi poprimili blag
ljubičasti odsjaj. Postala je malo previše bliska s Billom za stolom. Baka jede
drugu krišku pite i potajno gura žlicu u šlag pun šećera kad misli da ne gledamo.
Međutim, Charlie djeluje staloženo i trijezno. Natalie se smješka. Rachel prihvaća
pohvalu za pohvalom na račun svojih keksa, i to s lažnom skromnošću koja se
može mjeriti jedino s Miss Piggy. Charlie ustane.
I, krećemo. Ajme, ajme, ajme.
“Nego...” zausti on. “Natalie i ja imamo jednu vijest.”
Mami nije potrebno ništa više. To je to. Rasplakala se. Mislim da i ne zna
zašto plače, što misli da će Charlie reći nije li sretna ili tužna.
Rachel gleda Charlieja kao da je duševni bolesnik, pa nije sigurna na koju će
mu stranu raspoloženje danas prevagnuti.
Natalie se i dalje smješka, ali osmijeh joj se trza na krajevima usana.
“Dobit ćemo dijete.”
Slapovi. Majčine su oči kao slapovi. I ne oni maleni što sipe iz potoka, već
oni koji kuljaju, oni zbog kojih bih, da sam na raftingu, pogledala pred sebe i
rekla: “U klinac.”
Rachel razjapi usta. Bill nije siguran u kojem smjeru ovo ide. A zatim baka
zaplješće.
Doslovno zaplješće! Potom ustane, priđe Charlieju i Natalie i napadno ih
izljubi u obraze - što je Natalie sigurno jako čudno - i kaže: “Konačno! Konačno
će mi netko podariti praunuče!”
Charlie joj zahvali na podršci, ali svi čekamo maminu reakciju.

153
 Knjige.Club Books

“Imate li plan?” upita ona.

“Aha.” Charlie kimne. “Vraćam se u L. A. i živjet ću s Natalie. Zajedno ćemo
odgajati dijete. Osjećam se kao najsretniji čovjek na svijetu, mama. Zbilja.”
“A posao?”
“Sljedeći mjesec idem na nekoliko razgovora.”
To je valjda sve što ona treba znati. Zato što joj suze, koje su do maloprije
mogle biti znak i radosti i tuge, sada stižu do brade samo ako uspiju obići njezin
široki osmijeh. Potrči prema Charlieju i zagrli ga. Drži ga i ne pušta. Trapava je,
vodi se instinktom, svladana je emocijama. Zagrli i Natalie.
Natalie ustane, vidno smušena, ali daje sve od sebe i uzvrati mami zagrljajem,
čvrsto je stišćući. “Jako mi je drago da ste sretni”, kaže Natalie.
“Šališ se? Postat ću baka!”
“Lijep je to klub”, kaže baka i namigne mi. Simpatičan je to trenutak.
Zaboravila sam koliko se posebno možeš osjećati kada ti netko namigne.
A kad se strka stiša, svi pogledaju Rachel. “POSTAT ĆU TETA, JEBOTE”,
vikne ona pa potrči prema njima i toliko ih čvrsto zagrli da ih zaljulja amo-tamo.
“Rachel!” baka će.
“Oprosti, bako. Oprosti.” Okrene se k Natalie i stavi ruke na njezina ramena.
“Natalie, dobro došla među Spencerove! Jako smo, jako, jako, uzbuđeni što si s
nama!”
Kad svi pogledaju u mene, shvatim da bih i ja trebala reagirati. “Ah!” kažem,
“AAAAAAA!” pa ih oboje zagrlim. Svi stojimo oko njih i ne damo im disati,
želimo sudjelovati u njihovoj radosti. I tada shvatim da se to zbilja događa. Naši
se životi mijenjaju. Jedno od nas odrasta. Svi su mislili da ću to biti ja. A nisam
ja, već Charlie.
Istini za volju, zbog toga se pomalo osjećam kao promašaj, u nekom
minijaturnom smislu. Osjećam kao da sam skrenula s puta, kao da tek ulazim u
vodu dok Charlie pliva prema cilju. Ali to je vrlo sitan dio mene. Najvećim
dijelom ne mogu vjerovati da moj braco odrasta u snažnog, čvrstog muškarca. Ne
mogu vjerovati da ću imati malu bebu koju ću moći zasipati darovima. Najvećim
dijelom ne mogu vjerovati da će baka konačno dobiti željeno praunuče, da ju je ta
vijest toliko oduševila da je prestala osuđivati kao obično.
Dobar je ovo dan. I predivan Božić. Voljela bih da je Ryan ovdje da to vidi.
Voljela bih da se vraćamo kući na isto mjesto. Voljela bih da večeras legnemo u
krevet i ogovaramo ostale kao nekada. Ovakvi me trenuci podsjećaju na činjenicu
koliki je dio svega bio.
Nas pet - Rachel, mama, baka, Natalie i ja - okružujemo Charlieja i možda on
potraži izlaz. Možda mu treba malo zraka. Pogleda Billa, a Bill ustane i pruži mu
ruku. Charlie se odvoji od nas i rukuje se s njim.

154
 Knjige.Club Books

“Čestitam, mladiću”, kaže Bill. “To je najbolja odluka koju ćeš ikada
donijeti.”
Charlie pogleda u pod, samo načas, a zatim pogleda Billa u oči i kaže:
“Hvala.” Mislim da svaki muškarac priželjkuje pohvalu kada podijeli vijest o
tome da će postati otac. I drago mi je što je Bill ovdje da mu je da.

“I, kad će vjenčanje?” upita baka dok Natalie mami i meni pomaže raščistiti
posuđe. Rachel, Charlie i Bill još su za stolom. Natalie i ja slažemo tanjure. Baka
i mama stavljaju pune perilicu.
“Ah”, kaže mama. “Pusti je, mama. Ne moraju se vjenčati samo zato što će
dobiti dijete.”
“Pa,” Natalie će, “zapravo, vjerojatno u srpnju.”
“U srpnju? Mislila sam da si rekla da trebaš roditi u lipnju”, odvrati mama.
“Mislim na vjenčanje”, kaže Natalie. “Dijete će se dotad roditi. Djeluje mi
lakše nego se gurati u vjenčanicu.”
“Nakon što se dijete rodi?” upita baka.
Istovremeno, moja majka istim tonom kaže: “Čekaj, vjenčat ćete se?”
“Aha.” Natalie zastane. “Čekajte, nismo to rekli?”
“Niste spominjali vjenčanje”, kažem ja dok Rachel ulazi u kuhinju noseći
nekoliko praznih zdjela.
“Čije vjenčanje?” upita Rachel.
“Rekli ste da ćete živjeti zajedno”, kaže mama. Izgovara to polako, kao da je
rečenica tempirana bomba.
“Vjenčat ćemo se”, Natalie će. “Oprostite što to nisam spomenula! Charlie!”
zazove ga. S pravom zove pojačanje.
Charlie uđe, a mi se zagledamo u njega. Svih pet nas. Njegove sestre. Njegova
majka. Njegova baka. Njegova... zaručnica?
“Vjenčat ćete se?” upitam ga.
“Aha”, Charlie će, kao da sam ga pitala voli li piletinu. “Naravno. Čekamo
dijete.”
“Konačno netko s malo soli u glavi u ovoj obitelji!” odvrati baka.
“Mama, idi u boravak i pravi Billu društvo, može?” zamoli je moja mama.
Baka je sigurno dobre volje, zato što odloži komad posuđa koji je držala i
iziđe.
“To što čekate dijete ne znači da se morate vjenčati”, kaže mama.
Natalie se jedva primjetno približi Charlieju. Mislim da joj možda više i ne
pružamo najbolju dobrodošlicu. Mama primijeti promjenu u njezinu držanju.
“Hoću reći, to je sjajna vijest”, kaže. “Samo smo iznenađeni.”

155
 Knjige.Club Books

“Čemu iznenađenje što ću oženiti majku svog djeteta?” upita Charlie. Charlie
zbilja treba naučiti ne dirati lava dok spava.
“Ne, imaš pravo”, popustljivo će mama. Popušta isključivo radi Natalie. Čim
se Natalie nađe dovoljno daleko da je ne čuje, mama će reći što stvarno misli. I
tako znaš da Natalie još nije istinski dio obitelji. “Nema u tome ništa čudno.
Apsolutno imaš pravo.”
“Bit će to zakon vjenčanje”, slabašno doda Rachel.
Ipak, trudi se, pa se potrudim i ja. “Čestitam, novopečena sestro!” kažem. To
zazvuči toliko usiljeno i neprirodno da odlučim začepiti.
“Hvala”, odvrati Natalie i vidi se da joj je jako neugodno. “Idem vidjeti je li
na stolu ostalo još što od posuđa.”
Svi znamo da nema što donijeti u kuhinju, ali nitko ništa ne govori. Kada
Natalie konačno ode, majka počne vrlo tiho govoriti.
“Ne moraš to raditi”, kaže. “Nismo u pedesetima.”
“Želim to”, odvrati Charlie.
“Da, ali zašto malo ne razmisliš?” upita Rachel.
“Zašto pretpostavljaš da već nisam?”
“Koliko se poznajete?” upita mama.
“Tri mjeseca.”
“A ona je trudna tri mjeseca?” ona će.
“Da.”
“Jasno”, kaže mama i počne prati posuđe. Frustrirana je i iskaljuje se na
tavama i loncima.
“Ne osuđuj me, mama.”
“Tko te osuđuje?” odvrati ona dok stavlja suđe u sudoper i pušta vodu. “Samo
ti kažem, ne brzaj. Imaš cijeli život pred sobom da odlučiš koga ćeš oženiti.”
“O čemu ti to? Natalie je trudna. Živjet ćemo zajedno. Bit će mi žena.”
“Ali to što ćete živjeti zajedno ne znači da ti mora biti žena. Možete zajedno
odgajati dijete i vidjeti kako ćete se slagati”, kažem ja.
“Lauren, ti bi trebala biti na mojoj strani”, kaže Charlie i zbog toga se
osjetim... nekako uključeno. Kao da imam nešto posebno što mene i Charlieja čini
istim timom. Charlie nije ni u čijem timu, pa zbog činjenice da misli kako sam na
njegovoj strani, no, stvarno poželim biti na njegovoj strani.
“I jesam”, odgovorim. “Samo kažem da nikad nisi bio u braku, Charlie. Ne
znaš što zapravo iziskuje.”
“Ne znaš ni ti!” odvrati Charlie. Zvuči naprasito i brani se, kao da smo ga
stjerale u kut. “Samo hoću reći da se svi snalaze u hodu, zar ne? Mama, ti si
pokušala na svoj način i nije ti uspjelo. Lauren, ti nisi sigurna kako da to radiš.
Tko kaže da moj način neće uspjeti samo zato što nije sličan vašem?”

156
 Knjige.Club Books

Rachel se ubaci. “Izgleda da sam suvišna u ovom razgovoru.”

“Naravno da nisi suvišna”, kaže Charlie. “Želim da se sve složite s time.
Stvarno mi se sviđa ta žena. Mislim da ćemo uspjeti.”
“Brak ne može uspjeti samo zato što ti želiš da uspije, Charlie”, kaže mama,
ali jednako sam tako i ja to mogla reći.
“A nije ti ni najmanje zasmetalo kad sam rekao da ćemo zajedno odgajati
dijete?” upita on.
“To su dvije potpuno različite stvari”, ona će. “Ako ne uspijete kao par,
možete ravno pravno podijeliti obveze oko djeteta.”
“Ne želim dijeliti obveze!” kaže Charlie. “Želim obitelj.”
“Dijeljenje obveza oko djeteta i jest obitelj. Samohrane obitelji su isto
obitelji.” Mama to počinje shvaćati kao osudu na svoj račun, i jasno mi je zašto.
Mislim da će to i postati.
“Ne, mama. Ne želim takvu obitelj. Ne želim živjeti na drugom kraju grada u
odnosu na svoje dijete. Ne želim se viđati s Natalie na parkiralištu restorana brze
hrane nedjeljom popodne da joj ga predam, dobro?”
Charlie je to doznao s televizije. Nas tata nikada nije odvodio za vikend. Nije
živio na drugom kraju grada. Jednostavno je otišao.
“Dobro”, kaže mama i nastoji ostati smirena. “Moraš postupati onako kako
misliš da je najbolje za tvoje dijete.”
“Hvala”, kaže Charlie.
“Ali ja moram postupati onako kako mislim da je najbolje za moju djecu”,
kaže. “I zato ću ti reći da je brak težak. Ma koliko sam se ja trudila, nisam uspjela.
Bilo je nemoguće. Pada li ti na pamet išta drugo za što sam ikada rekla da je
nemoguće?”
Charlie je posluša pa odmahne glavom. “Ne”, tiho odvrati.
“A tvoja sestra je”, kaže mama i pokaže na mene, “vrlo pametna žena, žena
puna ljubavi i dobronamjerna, i gotovo uvijek ispravno postupa.” Jednom sam
ukrala u trgovini sokić u tetrapaku kada mi je bilo jedanaest godina. Kunem se da
mi to nikad nije oprostila.
“Znam”, kaže Charlie.
“A čak ni ona nije sigurna kako uspjeti u braku.”
“Znam”, Charlie će.
“I zato nas poslušaj kad ti kažemo da brak ne treba olako shvatiti.”
“Ponavljam, nikoga nije briga za moje mišljenje!” ogorčeno će Rachel. Kako
se brzo svi vratimo na osnovne postavke kad smo istoj prostoriji.
“O, za Boga miloga, Rachel”, plane mama. “Nemaš dečka, pa što? Velika
stvar. Nitko se ne ponaša prema tebi kao da si gubava.”

157
 Knjige.Club Books

“Kad se svaki razgovor vrti o nečijem dečku ili mužu, onda pomislim. .Rachel
sama zašuti. “Kako god. Nije riječ o meni. Oprostite.”
Mama je obgrli jednom rukom i priljubi je uza se. Rachel se prepusti zagrljaju.
Mama nastavi gledajući Charlieja u oči: “Ne moraš oženiti Natalie da bi dokazao
kako nisi svoj otac. Shvaćaš li to? Vas ste dvojica kao nebo i zemlja.”
Charlie ništa ne kaže. Gleda u pod. Sigurno je sasvim drukčije biti sin bez
tate, već kćer bez tate. Trebam prestati zamišljati da je isto.
“Imaš više mogućnosti”, kaže mama. “I samo želimo da razmisliš o njima.”
“Dobro”, odvrati Charlie.
“Hoćeš li razmisliti?” upita ga.
“Već jesam”, on će. “Odlučio sam. Želim oženiti Natalie.”
“Voliš li je?” upita Rachel.
“Znam da ću je zavoljeti”, kaže Charlie. “Znam da želim.”
Tonom glasa jasno daje do znanja da je taj razgovor završen. Dio mene želi
reći: Možeš dovesti konja do vode, ali ne možeš ga natjerati da pije, a drugi dio
mene misli da, ako itko može tvrdoglavošću svladati brak, to je Charlie. Ako se
itko može spotaknuti i upasti u sretan brak, to je moj braco. K tome, u najdubljem
kutku svojega srca, mislim da ima pravo. Ja sam možda udana, ali nemam blage
veze o braku. I zato, tko može reći da je Charliejev način išta lošiji od ostalih?
“Dakle, srpanj”, nasmiješeno kaže mama. Rukom pozove Charlieja i mene k
sebi. Charlie me pogleda, a ja nakrivim glavu i kažem: “Daj, nećeš umrijeti ako
nas zagrliš.”
Svi četvero se snažno zagrlimo. “Oni tamo, ništa njima ne fali. Ali ovo...”
Mama čvrsto stisne nas troje. To je sada prije preneseno značenje; previše smo
narasli da bi nas sve obuhvatila. “Ovo je moja obitelj. Vi ste smisao mog života.”
Toliko smo stiješnjeni jedno uz drugo da jedva dišem. Sigurna sam da će se
Charlie prvi odmaknuti, ali ne čini to.
“Volim vas, ljudi”, kaže on.
Iz dubine čopora dopre Rachelin prigušeni glas: “I mi tebe volimo, Charlie.”
Kada postane kasno i baka se počne žaliti da je umorna, svi počnemo skupljati
svoje stvari. Ja pokupim hrpicu novih džempera i čarapa. Rachel uzme svoj novi
aparat za sporo kuhanje. Svi bacimo ukrasni papir. Charlie i Natalie pozdrave se
sa svima.
“Dobro došla u obitelj”, kaže mama Natalie dok oni odlaze prema vratima.
Zagrli je. “Presretni smo što si s nama.” Dugo grli Charlieja i čvrsto ga drži.
“Znači, sutra letiš?” upita ga. “A kad nam se onda vraćaš zauvijek?”
“Sljedećih par tjedana pakirat ću stvari i onda bih se do sredine siječnja trebao
doseliti k Natalie.”
Mama se nasmije.

158
 Knjige.Club Books

“O, Natalie, mislim da ćeš mi postati omiljeno dijete. Podarit ćeš mi unuče i
sina dovesti kući!” Položi ruku na srce i namršti se onako kako to ljudi rade kad
su jako, jako sretni.
Oni pođu prema automobilu. Znam da će nas ogovarati. Znam da će ga Natalie
pitati kako je prošao razgovor. Znam da će joj Charlie reći da nas je sve oduševila.
Neće joj reći što smo rekle, ali ona će svejedno pohvatati konce. Znam da će
Natalie u određenom trenutku pitati Charlieja ima li baka doista rak. A onda će
joj on morati objasniti kako stoje stvari.
Kada Rachel i ja krenemo kući, ponudim se voziti. Kad mi Rachel pruži
ključeve, baka upita može li se povesti s nama. “Ah”, kažem. “Mislila sam da
ostaješ.”
“Ne, mila. Odsjest ću u Standardu.”
Rachel prasne u smijeh.
“Opet?”
“U staklenom boksu iza recepcije imaju ženu koja sjedi. Nečuveno!” baka će.
Rachel, baka i ja poljubimo mamu na rastanku u vrtlogu uzvika “Sretan
Božić!” i “Hvala na čarapama”. Ostavimo nju i Billa same kod kuće. Sudeći po
izrazu Billova lica, steknem jasan dojam da joj sprema nekakav čudni seksi kostim
Djeda Božićnjaka ili nešto slično. Odvratno.
Kad sjednemo automobil, prije nego što okrenem ključ, baka progovori: “Što
mislimo o tom Billu?” upita.
Rachel se okrene i slegne ramenima prema baki na stražnjem sjedalu. “Sviđa
mi se”, kaže. “Tebi ne?”
“Samo pitam što mislite”, diplomatski će baka.
Ja ne skidam pogled s ceste, ali uključim se u razgovor. “Mislim da mu se
mama jako sviđa. Lijepo mi je to.”
“Niste ni slične kao kad ste bile male. Nekad ste mrzile svakog muškarca s
kojim je izlazila.”
“Nismo”, odvrati Rachel.
“Nismo ih puno ni upoznale”, odvratim ja.
“Prestala ih je upoznavati s vama”, kaže baka. “Zato što ste se znale jako
uzrujati.”
Ne sjećam se ničega o čemu govori.
“Sigurna si? Da ne misliš možda na Charlieja?” upita Rachel.
“Dušo, sjećam se kao da je bilo jučer. Mrzile ste svakog muškarca koji je ušao
u onu kuću. Obje. Sjećam se da me zvala i ispitivala: ‘Mama, što da radim? Ne
podnose ni jednoga.’”
“I, što si rekla?” upitam.
“Rekla sam: ‘Onda ih prestani upoznavati s njima’.”

159
 Knjige.Club Books

“Ha”, kaže Rachel i okrene se naprijed.

Ha.
“Dušo, nemoj kroz Sunset”, kaže baka kada preko brda stignem u grad.
“Bako, ti uopće ne živiš ovdje!” odvrati Rachel.
“Da, ali pratim kuda vaša mama vozi. Idi avenijom Fountain pa presijeci kroz
Sweetzer. Bolje je.”

160
 Knjige.Club Books

Božić NAVEČER PROVEDEM S THUMPEROM I ČITAM KRIMIĆ O POBIJENOJ OBITELJI u

jednom irskom gradiću. Odjel je detektiva uzeo na zub i mora riješiti taj slučaj da
se dokaže. Dok Thumper leži pokraj mene i glava mu počiva na mojem trbuhu,
priznajem da je to sjajan ispraćaj blagdana.
Oko jedanaest mi zazvoni mobitel. David me zove.
“Bok”, kaže. Zvuči tiho i sramežljivo.
“Bok”, kažem ja. Osjećam kako se široko osmjehujem. “Kako si proveo
Božić?”
“Bilo je lijepo”, kaže. “Bio sam cijeli dan s bratom, njegovom ženom i
djecom.”
“Zvuči zabavno”, odvratim.
“Bilo je”, kaže. “Klinke mu imaju četiri i dvije godine, pa je slatko vidjeti
kako otvaraju kućicu za lutke i skaču od sreće.”
“A onda si je ostatak dana pokušavao sastaviti?” upitno ću ja.
David se nasmije. “Da znaš, one upute su živa muka. Ali lijepo je to raditi.”
“Da znaš, i ja ću postati teta”, kažem. “Pa se veselim svim tim stvarima.”
“Opa, čestitam!” on će.
Zahvalim mu, a zatim dugo šutimo.
“No”, kaže David. “Ustvari ne znam zašto sam nazvao. Samo sam htio čuti
kako si provela Božić. Mislio sam na tebe. I... znaš... blagdani znaju biti samotni,
pa sam samo... htio vidjeti kakvo je stanje kod tebe.”
Ponekad želiš zaboraviti činjenicu da si sam i umjesto toga želiš uživati u
osjećaju da te netko razumije, da netko vodi istu bitku kao ti. Također, ponekad
se samo želiš osjećati željeno, poželjno. Ponekad želiš onaj osjećaj s novom
osobom. Ponekad zaboraviš na to jesi li spreman za nešto i samo si dopustiš da to
učiniš,.
“Davide”, toplo kažem. “Želiš li doći k meni?”
Nastupi kratko zatišje. “Želim”, kaže. “Da, želim.”

“O, Bože!” vičem. Ili možda ne vičem. Ne znam. “O, Bože!” O, Bože. O, Bože.
To.

161
 Knjige.Club Books

O, Bože.
O, Bože.
O, Bože.
O. Bože. O, Bože. O, Bože. To. To. To. To. To. To. To.
TO.
A zatim se srušim na njega.
On mi zahvali dok hvata zrak. A zatim kaže: “Trebalo mi je ovo.”
A ja kažem: “I meni.”

Ujutro se probudim i začujem Thumpera kako grebe po vratima. Obično mu nije

zabranjen pristup spavaćoj sobi.
Otvorim vrata i pustim ga unutra. On skoči na Davida, njuška ga i proučava.
Oprezan je. David se probudi dok mu Thumper gura njušku pod pazuho.
“Oprosti, Thumperu”, pospano će David. Zatim se okrene i pogleda me.
“Dobro jutro.” Nasmiješi se.
“Dobro jutro.” I ja se nasmiješim njemu.
Protrlja oči. Bez naočala izgleda ranjivo, kao da vidim pravog njega kojeg
drugi nemaju priliku vidjeti. Zaškilji dok me gleda.
“Trebaš li naočale?” upitam ga.
“To bi bilo super. Samo ne mogu... no, nigdje ih ne vidim. Zato što ne vidim
bez njih”, kaže i opipava u potrazi za njima.
Ja ih uzmem s noćnog ormarića s njegove strane. Pritom se nagnem preko
njega i tijelom okrznem njegovo. Osjetim koliko je topao.
“Oprosti”, kažem. “Izvoli.”
On me poljubi pa ih uzme iz moje ruke. Poljubac je dubok i strastven. Na
trenutak zaboravim tko sam, i tko je on.
Uzme mi naočale iz ruke, ali ne stavi ih. Vrati ih na ormarić. Opet me poljubi
i povuče na sebe. Pretpostavljam da je najčudniji dio u svemu tome što se ne
osjećam nimalo čudno.
“Mmm”, kaže. “Sviđa mi se ovo.”
Bokovi mi se spoje s njegovima. Noge mi padnu sa strana. On pomiče
zdjelicu, trljajući se o mene.
“Thumperu”, kaže i gleda me ravno u oči. “Briši odavde, dobro?”
Thumper ga ignorira. Ja se nasmijem.
“Thumperu”, kažem. “Van!”
I Thumper iziđe.
Ja se stopim s njim.

162
 Knjige.Club Books

Isprva radim stvari za koje znam da ih trebam raditi. Izvijam leđa i trljam se
bokovima o njega, ali negdje usput zaboravim na ono što trebam.
Jednostavno se gibam.
Kad se nađem gola pod njim i stenjem jer radi sve kako treba, on mi dahne na
uho: “Reci mi što želiš.”
“Hm?” protisnem. Ne znam na što misli, što želi da kažem.
“Reci mi što da ti radim. Što voliš?”
Ne znam mu odgovoriti. “Nisam sigurna”, kažem. “Daj mi neke opcije.”
On se nasmije i podigne mi bokove s kreveta, pa prođe rukama duž mojeg
tijela.
“Da”, kažem. “To.”

Nakon što David ode, sjednem za računalo i počnem pisati e-mail. Prvi put nakon
mnogo vremena imam što reći.

Dragi Ryane,
kako to da me nikad nisi pitao što želim? Kako to da nikad nisi mario za
ono što meni treba u krevetu? Nekad ti je bilo važno, znaš? Satima si me
dodirivao i pronalazio ono od čega bih treperila. Kad si prestao?

Zašto je postalo lakše da ja jednostavno zadovoljim tebe i da onda odeš

raditi nešto drugo? Zašto me nisi zaustavio i rekao da je red na meni?
Zašto mi nisi ponudio više sebe? Nikad me nisi pitao što volim. Nikad nisi
pitao za moje najluđe snove.

David me sinoć pitao što želim i nisam mu znala odgovoriti. Uopće ne

znam što želim. Ne znam što volim.

Ali da znaš da ću doznati. I naučit ću to tražiti.

Ako dođeš kući, ako ovo bude funkcioniralo, u seksu mora biti naglasak i
na meni. Zato što se sada sjećam kako je to biti dodirivan kao da je tvoj
užitak jedini važan. I nikom neću dopustiti da me navede da to opet
zaboravim.
Voli te
Lauren

163
 Knjige.Club Books

TOG POSLIJEPODNEVA BAKA ME NAZOVE IZ SVOJE HOTELSKE SOBE.

Javim se. “Bok, bako”, kažem. “Što ima?”
“Nečeg sam se dosjetila.”
“A da?”
“Za tvoj problem, tebe i Ryana.”
“Dobro...”
“Jesi li ikad čitala Pitaj Allie?”
“Što je to?” Bože blagi, preporučuje li ona to meni kolumnu sa savjetima?
“Kolumna sa savjetima.” Upravo tako.
“Hm, dobro”, kažem. “Nisam sigurna.”
“Stvarno je dobra! Ta žena daje najbolje savjete. Prošli tjedan pisala joj je
gospođa koja ne zna kako se nositi s činjenicom da joj sin želi postati mormon.”
“A-ha”, odvratim.
“I Allie je rekla da nije stvar u vjeri za koju će se on opredijeliti, već da treba
biti ponosna što ima sina koji misli svojom glavom i aktivno pristupa svojoj
duhovnosti. Ali krasno je to sročila! Baš krasno.”
“Tako zvuči”, kažem. Ne znam. Valjda zvuči.
“E, pa, mislim da joj trebaš pisati!”
“A ne, ne, ne. Žalim, bako. Sumnjam da je to za mene.”
“Šališ se? Sigurna sam da bi Allie imala što reći o toj temi.”
“Da, ali...”
“Nemoj odmah odlučiti. Poslat ću ti neke njene kolumne. Vidjet ćeš.”
“Mogu jednostavno guglati.”
“Ne, poslat ću ih.”
“Dobro, može.”
“Oduševit će te. I možda stvarno bude mogla reći dvije-tri pametne o tome
što prolazite. Možda čak pomogneš ljudima koji prolaze isto. Sigurna sam da se
mnogi tvoji vršnjaci nose sa sličnim izazovima.” Nakratko zastane. “Valjda hoću
reći da ti možda da nekakav uvid.”
“Hvala, bako”, kažem joj. U grlu osjećam malu knedlu, ali progutam je.

164
 Knjige.Club Books

“Dapače, dušo”, ona će. “Dapače.” Zvuči kao da možda i ona guta knedlu.

165
 Knjige.Club Books

“MISLIM DA TREBAMO NATALIE PRIREDITI DARIVANJE ZA DIJETE”, KAŽE RACHEL

dok u subotu ujutro planinarimo kroz Runyon Canyon. Kao uvijek, Thumper nas
predvodi.
“Aha, to bi bilo lijepo”, kažem. “Trebamo se stvarno potruditi da se osjeća
dobrodošlom. Neki dan smo malo uprskale.”
“Da”, kaže Rachel. “Zeznule smo stvar. Ali stvarno mi se sviđa. Djeluje
zakon.”
“Nadam se da će dijete imati njezinu put. Možeš li to zamisliti? Bit će
predivno.”
Thumper je zastao nešto ponjušiti, pa Rachel i ja zastanemo s njim. Stojimo
sa strane i razgovaramo dok čekamo njega da opet krene. “Znala si, je l’ da?” upita
Rachel. “Već ti je bio rekao?”
Ne mogu je pogledati u oči dok ne odlučim što ću reći. Tobože gledam što
Thumper njuška i, dok se tako pretvaram, zapravo primijetim da se sprema ugaziti
u blato. Povučem ga za ogrlicu, ali on svejedno ugazi ravno u blato i zaprlja obje
prednje šape. Trebala bih jednostavno priznati.
“Aha”, kažem. “Jesam. Nedavno mi je rekao.” Stvarno se osjećam šugavo
zbog toga. Naša obitelj uvijek se izlaje o svemu, a ja sam šutjela kao zalivena.
Vidim kako Rachelino lice gubi na odlučnosti. Nakratko izbjegava moj
pogled i zuri u šljunčani put pod našim nogama.
“Jesi dobro?” upitam.
“Aha”, kaže, a glas joj puca i gleda ravno pred sebe. Krene, a ja pođem za
njom i povučem Thumpera za sobom.
“Ne zvučiš dobro”, kažem.
“Zašto nije rekao meni?” upita. “Je li rekao kako ne želi da ja doznam prije
sviju?”
Što da radim? Da joj kažem istinu i možda je povrijedim? Ili da joj i to
zatajim? Odlučim se za neku sredinu. “Mislim da se bojao da nećeš dobro primiti
vijest.”
“Ali zašto? Ja volim Charlieja! Uvijek mi je drago zbog njega. Uvijek mi je
drago zbog svih vas.”

166
 Knjige.Club Books

“Mislim da se ponekad brinemo da se ne možeš nositi s razgovorima o ljubavi.

Svi imamo neke ljubavne živote o kojima pričamo, bilo pozitivno ili negativno,
kao u mom slučaju.” Slegnem ramenima. “Ali, znaš, ti nisi pronašla dečka i
mislim... možda... teško je...”
“Djelujem ogorčeno”, kaže Rachel.
“Da, pomalo.”
“Smiješno je to, znaš. Kunem se da uopće ne razmišljam o tome da sam
sama.”
Pogledam je kao da mi prodaje lošu foru.
“Ne, ozbiljno ti kažem!” ona će. “Stvarno volim svoj život. Imam savršeno
pristojan posao. Mogu si priuštiti samostalan život. Imam najbolju sestru na
svijetu.” Nehajno pokaže na mene, ali jasno je da se ne trudi laskati mi. Govori to
jer zbilja tako misli i to je jedna od stvari u njezinu životu koje je vesele. Ironično,
zbog toga sam samo još polaskanija. “Mama mi je dobro. Provodim večeri i
vikende s ljudima koje volim. Imam mnoštvo prijatelja. A najbolji dio tjedna mi
je nedjeljo jutro kad se probudim oko pola osam, odem u kuhinju i ispečem nešto
sasvim novo dok slušam radio.”
“Nisam znala da to radiš”, kažem. Opet smo stale. Noge su nam jednostavno
odustale od kretanja i ukopale se u mjestu.
“Aha”, kaže. “Iskreno, stvarno nemam osjećaj da išta propuštam.”
“Pa, to je...” zaustim, ali Rachel nije završila.
“Ali vi ostali tako ne živite”, kaže.
“Kako to misliš?”
“Mislim, mama uvijek ima nekoga. Čak i ako ga ne upoznamo i nije ozbiljno
kao ovo s Billom, uvijek spominje kako je upoznala nekog tipa.”
“Da”, kažem.
“A Charlie uvijek izlazi s nekom curom. Ili pravi djecu, kao u dotičnom
slučaju.”
“Da”, nasmijem se.
“I ti”, kaže ona. Ne mora pojasniti. Znam na što misli.
“Da.”
“Djelomično sam se zato toliko veselila što ću te neko vrijeme imati bez
Ryana, znaš?”
“Aha.”
“Činilo mi se kao da bi i ti mogla živjeti kao ja.”
“Živjeti sama?”
“Živjeti sama, biti sama i pronaći hobi nedjeljom ujutro. Veselila sam se jer
sam mislila da ću moći s nekim razgovarati a da dečki ili muževi ili djevojke nisu
jedina tema.”

167
 Knjige.Club Books

“Da.” Iako moj muž i ja živimo odvojeno, i dalje sam opterećena suprotnim
spolom. Možda ne uvijek, ali svejedno. U određenom smislu ljubavni mi je život
glavni faktor u životu. Nikada nisam bila strastvena što se tiče neke karijere. Jedan
od razloga zašto volim svoj posao na Occidentalu jest taj što si izvan njega mogu
priuštiti život u kojem uživam. Zarađujem dovoljno za sve što trebam i
želim. Imam vremena za druženje s obitelji i, u prošlosti, s Ryanom. Ljubav me
uvelike definira kao osobu. Je li to u redu?, zapitam se. Treba li tako biti?
Rachel načas šuti. “Samo... stvarno ne osjećam da išta propuštam u ljubavi.”
“Ne?”
“Ne”, odgovori. “Iskreno, problem je u tome što imam osjećaj da se
jednostavno ne uklapam.”
Nikad to nisam gledala na taj način. Rachel je uvijek djelovala kao da je
ljubomorna ili nesretna što je sama. Nisam bila svjesna da joj zapravo možda
smeta način na koji mi ostali doživljavamo činjenicu da je sama.
“Želim upoznati nekoga”, kaže. “Nemoj me krivo shvatiti.”
“Okej.”
“Ali ako se to ne dogodi dok ne budem imala četrdeset ili pedeset godina,
mislim da mi neće smetati. Zanimaju me druge stvari.”
“A ako ne budeš imala djecu?”
“Ne želim imati djecu”, kaže Rachel. “To je druga stvar.” Nikada to prije nije
rekla. Bit će da nam nije česta tema. I valjda ju ja nikada nisam pitala. Samo sam
pretpostavila da hoće. Baš sam heteronormativna. “Obožavam djecu. Uzbuđena
sam zbog Charliejeva klinca. Bit ću uzbuđena kad ti budeš imala klince. Ali, znaš?
Nikad nisam osjetila onu čežnju za vlastitima. Ponekad gledam novopečene
mame i odmah sam pod stresom. Neki dan sam u trgovačkom centru vidjela jednu
obitelj. Roditelje i dvoje klinaca. Dječak je bio tinejdžer, a djevojčica je imala
desetak godina i jednostavno sam... jasno sam osjetila da to ne želim.”
“Pa, možda poželiš”, kažem. U sebi razmišljam da će to osjetiti nakon što
upozna nekoga, a zatim shvatim: Isuse Kriste, toliko je usađeno u mene da to ne
mogu izbaciti iz mozga, čak i kad se svjesno trudim. Brak i djeca. Brak i djeca.
Brak i djeca.
“Aha”, ona će. “Možda. Ali, čuj, ti i Charlie, vi strašno želite normalan
obiteljski život. Ti si ga toliko htjela da si upoznala nekog s devetnaest i nikada
se nisi predomislila. Charlie ga toliko želi da će oženiti ženu koju jedva poznaje.”
Slegne ramenima. “Meni nije potreban.”
Sestra i ja slične smo na više načina, i ta me sličnost uvijek tješila. A u biti
smo dvije različite žene s različitim željama i potrebama. Ta temeljna razlika
između nas oduvijek je postojala. Samo je ja nikada nisam vidjela, zato što je
nisam ni tražila.
“Baš mi je drago što smo došle na tu temu”, kažem. “Sretna sam što si sve to
rekla.”
168
 Knjige.Club Books

“Hvala”, odvrati ona. “Mislim da već neko vrijeme razmišljam o tome.”

“Ponekad zaboravim da ti nisi ja”, kažem. “Toliko si mi slična da jednostavno
pretpostavim da o svemu razmišljaš kao i ja.”
“I dalje smo prilično slične”, kaže. “Katkad me poznaješ bolje nego ja samu
sebe.”
“A da?”
“Aha”, odvrati kimajući glavom. “U utorak idem u banku.”
“Ideš?”
“Tražit ću mali poslovni kredit.”
“Za slastičarnicu?”
Sramežljivo se nasmiješi. “Aha.”
Podignem ruku da nabaci pet. “Ajme! To je baš sjajna vijest!”
“Ne misliš da će neslavno propasti?”
“Stvarno ne. Časna riječ. Stvarno mislim da će ti sjajno ići.”
“Razmišljala sam i o ponudi bez šećera s obzirom na to da su šećerni keksi
onako dobro prošli.”
Nasmijem se. “Bakin rak konačno nam ide u prilog.”
Rachel kimne i nasmije se. “Znala sam da ima neku svrhu!” Prijeđemo na
druge teme, ali tijekom vožnje kući jedna mi se stvar neprestano vrti po glavi. Vi
strašno želite normalan obiteljski život. Ti si ga toliko htjela da si upoznala nekog
s devetnaest i nikad se nisi predomislila.
Nisam to uvidjela sve dok ona nije rekla, a sada mi se čini toliko očitim da ne
vidim ništa drugo. Nevjerojatno je kako ti neke stvari toliko dugo mogu pisati na
čelu a da ih ne vidiš kad se pogledaš u zrcalo.
Kod kuće me u poštanskom sandučiću dočeka pismo od gđe Lois Spencer iz
San Josea u Kaliforniji.
Evo ih, dušo. Nekoliko kolumni Pitaj Allie. Razmisli o tome. Voli te baka.
Ispisala ih je s interneta i poslala mi poštom. Smijem se sebi u bradu dok ih
pregledavam, a zatim ih ubacim u kutiju s raznoraznim sadržajem. Kažem samoj
sebi da ću uskoro sjesti i pročitati ih. Zatim me David nazove i pita može li doći,
a ja pristanem. Otrčim pod tuš.
Kada se osušim i odjenem, već sam zaboravila kamo sam stavila članke Pitaj
Allie. Jednostavno mi nisu na pameti. Ne razmišljam o savjetu potrebnom da
popravim svoj brak. Ne promišljam o tome što moja baka misli da radim.
Zapravo ni o čemu ne promišljam.
Počinjem jednostavno živjeti.

169
 Knjige.Club Books

U SIJEČNJU POMOGNEM CHARLIEJU DA SE PRESELI K NATALIE. CIJELA OBITELJ IZIĐE

na večeru u talijanski restoran Buca di Beppo, gdje nas plastični karirani stolnjaci
i starinske fotografije podsjećaju na to kako smo dolazili ovamo kao klinci, kada
bi mama naručila dvije velike zdjele tjestenine i rekla da nam je to ručak za cijeli
tjedan.
U veljači pomognem Rachel sastaviti projektni prijedlog. Pomažem joj
istražiti potencijalne lokacije za slastičarnicu. Pomažem joj naučiti detalje prijave
za mali poslovni kredit. Ona me pita bih li joj bila jamac, na što joj kažem da ne
poznajem nikoga drugog kome bih radije bila jamac.
U ožujku Charlie i Natalie odluče da će se vjenčati u kući jedne Nataliene
prijateljice u Malibuu. Navodno je odmah iza kuće plaža. Zaključim da Natalie
sigurno ima bolesno bogate prijatelje. Pozivnice su poslane. Catering unajmljen.
Charlie treba samo odabrati DJ-a. Dakle, ništa od toga do lipnja.
Početkom travnja Natalie je u trećem tromjesečju trudnoće, a moja mama ima
problema u vezi s Billom. On smatra da trebaju početi živjeti zajedno. Ona ne
smatra.
Ja se u međuvremenu potajno dopisujem s Davidom. Kasno noću puštam ga
u kuću. Zovemo se kada osjetimo potrebu da nas netko sasluša ili nam pruži
prijateljsku ruku. Jako mi se sviđa David i znam da se ja sviđam njemu. Ali još je
zaljubljen u ženu koja ga je varala. A ja... trenutačno nisam u stanju ikoga voljeti.
I zato smo dobri jedno prema drugom i dobri jedno za drugo, i u biti smo, kako
sam čula od tinejdžera, prijatelji s povlasticama. Postoji nešto oslobađajuće
u seksu s muškarcem s kojim se ne vidiš u budućnosti. Sve se vrti oko leptirića u
trbuhu i orgazama. Nema taktiziranja ni neizgovorenih riječi. I kada brza,
jednostavno mu kažeš: “Uspori.”
Kad me Mila upita piše li mi Ryan, kažem joj istinu. “Nemam pojma”,
odvratim. “Mjesecima nisam provjeravala.”

170
 Knjige.Club Books

četvrti dio

S VREMENA NA VRIJEME

171
 Knjige.Club Books

RACHEL, MAMA I JA ISPLANIRALE SMO NATALIENU ZABAVU ZA DARIVANJE djeteta.

Kad smo ju pitale smijemo li je prirediti, djelovala je presretno i polaskano.
Pitale smo je kakvu tematiku želi ili što bi htjela, pa je rekla kako je sigurna da će
je oduševiti što god smislimo. Jako se trudi biti prilagodljiva i ljubazna, i to je
stvarno slatko, ali ponekad je poželim zgrabiti za ramena i reći: “Kaži nam istinu!
Voliš li žutu boju?” Da barem znamo.
Rachel, mama i ja sjedimo u pizzeriji i pokušavamo smisliti temu zabave, ali
razgovor se nekako prometne u - ili se, ovisno o tome kako gledate na to, svede
na - raspravu o tome treba li mama dopustiti Billu da se doseli k njoj.
“Samo mislim da nisam spremna za nešto takvo”, kaže mama dok nas konobar
poslužuje. Čim se pizze nađu pred njima, mama i Rachel počnu tapkati ubrusima
po svojim kriškama da upiju mast. Ja svoju samo zagrizem.
“Zajedno ste već neko vrijeme”, kaže Rachel.
“Da, ali ovako mi nedostaje kad ne prenoći kod mene.”
“Dobro”, kažem. “I zato ga želiš pitati da se doseli k tebi...” Govorim punim
ustima, što mami inače diže tlak, ali previše je usredotočena na svoje probleme da
bi primijetila.
“Ne!” mama će. “Volim kad mi netko nedostaje. Znaš ono kad zoveš nekoga
samo da mu čuješ glas? Ili čekaš cijeli dan da se navečer vidite? Ako Bill bude
živio sa mnom, prestat ću jedva čekati da ga vidim i poslat će tip koji ostavlja
prljavo posuđe u sudoperu.”
“Ali to ne može vječno trajati”, odvratim. “Prirodno je da veza s vremenom
postane ozbiljnija.” Naravno, postoje iznimke.
“Da, ili se strast ugasi”, kaže mama. “Ne trebam životnog partnera. Ne zanima
me partnerstvo. Ni netko s kim ću dijeliti račune. Netko s kim ću odgajati djecu.
Sve sam to prošla, i to sama. Sama zarađujem. Sama plaćam račune. Želim ljubav
i romantiku. Ništa drugo.”
“Ali nakon nekog vremena u vezama prevlada partnerstvo, a romantika
opadne. To jednostavno tako funkcionira. To je u prirodi ljubavi. Ako želiš ostati
s Billom, jednom će ti prestati donositi cvijeće”, kažem.
Mama odmahne glavom. “Zato ne želim ozbiljnu vezu s njim.”
“Čekaj, molim?” Rachel će. “Zaljubljena si u Billa, zar ne?”

172
 Knjige.Club Books

“Da. Trenutačno sam zaljubljena u Billa. A na kraju ćemo se zasititi jedno

drugoga.”
“I što onda?” upitam ja.
“Prekinut ćemo”, ležerno će ona. “Želim romantiku u životu. Eto što želim. I
ne trebam ništa drugo od muškarca. Proživjela sam cijeli život, ili valjda otkako
ste vi bili mali, izlazeći radi zabave. Ako romantika zamre, želim moći otići, to je
moja poanta. Želim moći iskusiti taj osjećaj s nekim drugim. Već dugo tako živim.
I to funkcionira.”
“Znači, nikada se više ne bi udala?” upitam.
“Samo ih prožvačeš i ispljuneš?” doda Rachel.
“Baš ste smiješne. Govorim samo da me ne zanima sav onaj trud koji
dugoročna veza uključuje. Najbolji je dio veze zaljubljivanje. I nema ničega lošeg
u tome da to priznaš.”
“Ne misliš da je s Billom drukčije? Ne misliš da postoji način da budeš u
dugoročnoj vezi a da bude vrijedna truda?” odvrati Rachel.
Mama zausti odgovoriti, ali ja se ubacim. “Ako ti je romansa glavni cilj, onda
ga ne možeš pustiti da se doseli. Kužim. Romantika izblijedi. Jednostavno je tako.
Ako ne voliš ostale stvari, onda kužim zašto moraš imati izlaznu strategiju.”
“Ja i dalje mislim da se romantika i posvećenost ne moraju međusobno
isključivati”, kaže Rachel, ali na čeznutljiv način, kao da propovijeda teoriju o
ljubavi umjesto praksu.
Ja se prisjetim kako mi se nekada zbog Ryana kovitlala utroba, kako me
gledao. Kako mi je njegova pozornost bila dovoljna da lebdim. Kako sam imala
osjećaj da je sve moguće.
Što ako to više nikada ne osjetim? Onaj osjećaj kada su ti završeci živaca
toliko ogoljeni da tjelesno osjećaš sve što on kaže? Onaj osjećaj kada ti se vrti u
glavi, želudac ti je prazan, a noge ti gore?
Ryan za tri mjeseca treba doći kući kako bismo odlučili želimo li ostatak
života provesti zajedno. Mislim, cilj svega ovoga jest da ostatak života provedemo
zajedno. Ako iskreno osjećam da romantika ne traje, ako zbilja vjerujem u to,
jesam li spremna zauvijek se odreći onog treperenja? Jesam li ikad bila spremna
na to?
“Ajmo o nečem drugom”, kaže mama. “Lauren izgleda kao da će se
rasplakati.”
“Ne, oprostite”, kažem. “Malo sam se zamislila. Ali mislim da se trebamo
vratiti na Natalienu zabavu, zar ne? Što još trebamo dogovoriti?”
“Pa, ustvari, prije nego što se vratimo na to, upravo sam se sjetila da mi treba
kopija tvoje iskaznice socijalnog osiguranja kao jamca za dokumentaciju za
kredit”, kaže Rachel.
“Ah, može. Kad ti treba?”

173
 Knjige.Club Books

“U četvrtak?”
“Aha, u redu. Pronaći ću je. Negdje je u kući.”
“Jako sam ponosna na tebe”, kaže mama Rachel. “Baš si hrabra što to radiš.”
“To je glupost, zar ne?” odvrati Rachel. Još nije posve sigurna u sebe. Ali
znam da je zacijelo itekako sigurna u sebe dok je sama i smišlja što će učiniti.
Zato što ne ideš u banku i ne razgovaraš o poslovnom kreditu osim ako si ozbiljan.
Ne istražuješ lokacije za slastičarnicu osim ako si barem malčice siguran u sebe.
“Da nitko nikad ne radi gluposti, ja ne bih imala vas i Charlieja”, odvrati
mama.
To bi trebalo biti ohrabrujuće, ali Rachel kaže: “Dakle, misliš da je glupost.”
A zatim i ona i ja prasnemo u smijeh prije nego što se mama stigne obraniti.
“Joj, vas dvije baš davite”, kaže. “Časna riječ.”

174
 Knjige.Club Books

STOL MI JE PRETRPAN. PRIJE SAM SJEDILA I ZAISTA RADILA ZA TIM STOLOM. SJEĆAM
se kad smo se Ryan i ja tek uselili i imali viška prostora, pa bih napadno sjedala
za svoj stol obaviti nešto jer je bio fora osjećaj imati dovoljno prostora za
predmete kao što je radni stol. A zatim sam ga polako zanemarila i počela se njime
služiti kao mjestom za odlaganje svega što nema svoje mjesto.
Prekapam ladice u potrazi za svojom iskaznicom socijalnog osiguranja.
Mogla bi biti bilo gdje. Nisam osoba koja piše što stoji u kojem fasciklu. Jednom
sam na fascikl napisala “Važni dokumenti”. Eto koliko sam lijena kad je
organizacija u pitanju. Najprije prekopam zadnju ladicu, od početka do kraja. Ah,
evo je. Evo mojeg fascikla s “Važnim dokumentima”. Otvorim ga u nadi da ću
pronaći karticu jer, zbilja, ako imaš fascikl nazvan “Važni dokumenti”, zar to
nije prikladno mjesto na koje ćeš spremiti iskaznicu socijalnog osiguranja?
Nađem svoj rodni list. Svoju diplomu. Stare ugovore za studentski kredit.
Vlasničku knjižicu automobila. Čak i sudski nalog za promjenu prezimena što je
mama pokrenula nakon što je tata otišao. Sve nas je vratila na Spencer, svoje
djevojačko prezime. Otprilike do moje šeste godine bili smo Lauren, Rachel, i
Charlie Prewett. Nisam ni svjesna koliko dugo gledam taj dokument. Oči su mi
usredotočene na njega, ali misli su mi negdje drugdje. Načas sam ošamućena,
razmišljam o životu Lauren Prewett. Bi li stvari ispale drukčije da sam
zadržala očevo prezime? Bih li u osnovnoj školi upoznala nekoga dragog dječaka
koji se preziva Proctor ili Phillips, pa bismo sjedili u istoj klupi zahvaljujući
abecedi? Bih li dulje voljela tatu da sam zadržala njegovo prezime? Ne znam.
Zapravo i nemam što znati jer se ništa od toga nije dogodilo. No zahvalna sam
majci što ga je promijenila, što je odvojila vrijeme da ode na sud i promijeni naše
sudbine, što nas je s pravom navela kao svoje.
Dođem do kraja fascikla, ali ne pronađem iskaznicu. Vratim ga u ladicu.
Pregledavam stvari na stolu i tada pronađem bakine kolumne Pitaj Allie. Ovlaš ih
pogledam, a nekoliko riječi zapne mi za oko. Sjednem, podignem noge i počnem
čitati.
Nečijoj supruzi dijagnosticirali su Parkinsonovu bolest, pa se čovjek boji kako
će im se život promijeniti. Sam sebe naziva “Zabrinuti iz Oklahome”.
Jedna majka piše kako ona i njezin suprug znaju da im je sin gej, zato što je
rekao starijoj djeci, ali njima još nije priznao. Zanima je kako da sinu daju do

175
 Knjige.Club Books

znanja da može biti iskren prema njima. Svoje pismo potpisuje s “Gorljiva
Podržavateljica”.
Jedna žena smatra da njezina majka više ne bi trebala voziti i traži savjet kako
načeti tu temu. Samu sebe naziva “Dobronamjerna”.
Allie kaže “Zabrinutom iz Oklahome” da je u redu što se boji i da o svojim
strahovima razgovara i s nekim osim svoje supruge. “Do te mjere pričajte o tome
s drugima”, kaže, “da imate odgovore kada vaša žena bude spremna razgovarati
o onome što je plaši. Nadasve, pronađite nekoga tko će vam moći reći: ‘I ja se
tako osjećam.’”
Allie “Gorljivoj Podržavateljici” kaže kako zvuči kao da je zabrinjava da
njezin sin ne zna da ga bezuvjetno voli. “Ne brinite se. Dvadeset tri godine mu to
nesvjesno govorite, svakim atomom svojega bića. Ta se ljubav pokazala kroz sve
što govorite i radite. Bezuvjetna ljubav sloboda je da slijedite svoje srce, a i dalje
imate dom. Pružili ste to svojem sinu i sada se samo trebate opustiti, biti strpljivi
i čekati da on to iskoristi.”
Allie “Dobronamjernoj” kaže da se može truditi biti dobronamjerna do mile
volje, ali da će poruka između redaka povrijediti njezinu majku. No povrijeđenost
je nužna u ljubavi jer “ako ti obitelj neće reći istinu, tko će? Budite kći koju vaša
majka treba. Budite kći koja iz pravih razloga radi ružne stvari. U tome je čar
duboke, predivne, tajanstvene obiteljske ljubavi.”
Ne govori meni niti o meni, ne razgovara sa mnom niti radi mene, no ipak,
sve što kaže duboko me dira. Allie je dobra. Allie je stvarno dobra.

176
 Knjige.Club Books

MILA UJUTRO DOĐE U URED I DONESE MI BIJELU KAVU.

“Čemu dugujem taj dar?” upitam i veselo je prihvatim. Noćas se baš nisam
naspavala.
“Zabunom su mi dali pogrešnu kavu, pa sam popila gutljaj, shvatila da je
pogrešna i dobila drugu”, kaže.
“Pa, hvala”, kažem ja. “Potrebna mi je.” Kava je još vruća, toliko vruća da
opečem jezik. Sad ću cijelo jutro morati trpjeti onu glupu utrnutost.
“Bila si dugo budna?” upita Mila, a njezin ton aludira na nešto pohotljivo.
“Pitaš me jesam li dugo bila budna i seksala se s Davidom?”
Mila se nasmije. “Ajme, suptilnost ti zbilja nije jača strana.”
“Rekla bih da ni tebi nije jaka onoliko koliko misliš”, odvratim.
Ona me mlatne nadlanicom. “Znači, jesi?” upita.
“Zapravo, nisam”, kažem joj. “Bila sam budna i čitala stare objave sa
savjetima jedne kolumnistice.”
Mila objesi ramena. “To me ne zanima. Zanimalo me kad sam mislila da si se
ševila.”
Nasmijem se. “Znaš, dok sam bila s Ryanom, nije te zanimao moj seksualni
život. A sada kad sam s Davidom, odjednom si fascinirana.”
“Nisam fascinirana”, kaže. “Ne želim znati, ono, što radite i tako to. Samo
volim iz druge ruke proživljavati tvoja iskustva. Nova ljubav. Ona divota kad
spavaš s nekim koga tek upoznaješ. Zabavno je, zar ne?”
“Aha”, kažem i kimnem glavom. “Jest. Zabavno je.”
“Ja to više nemam”, čeznutljivo će ona. “I to je u redu. Ne žalim se. Volim
Christinu najviše na svijetu. Osjećam se kao najsretnija žena na svijetu što je
imam.”
“Ali nakon nekog vremena sve uspori”, kažem. “Kužim.”
“Mislim, nismo mi baš tako dugo zajedno. Pet je godina dugo, pretpostavljam,
ali ne toliko. Stvar je u klincima. Sve uspori zbog klinaca. Kao da više nije ona
prekrasna žena koju mogu istraživati i otkrivati. Ona je mama mojih klinaca. Moja
partnerica s kojom ih odgajam. To je...”
“Dosadno?”

177
 Knjige.Club Books

“Aha. I dosadno je super. Obožavam dosadu. Samo je...”

“Dosadno.”
Mila mi se nasmiješi. “Da.” Popije gutljaj kave. “I zato trebam uzbuđenje tvog
seksualnog života, makar s muškarcem. Mogu progledati kroz prste.”
“Znaš,” kažem joj, a glas mi poprimi ton kao da imam nekakvu ludu zamisao,
“mogla bi pisati Pitaj Allie.”
“Kome?”
“Jednoj kolumnistici čije savjete čitam. Sjajna je. Bože, sinoć sam čitala jedan
savjet ženi koja ne može preboljeti traumu jer su je prije više godina opljačkali i
držali na nišanu i Allie je rekla nešto predivno...”
Mila podigne ruku. “Odmah ću te zaustaviti.”
Pogledam je.
“Zvučiš kao lujka.”
Prasnem u smijeh. Mislim da je to zato što što je rekla “lujka”. “Ne zvučim
kao lujka!” odvratim.
“Bome, zvučiš. Zvučiš kao prava lujka.” Sad se i ona smije. “Možda si ti
lujka”, kažem.
Mila odmahne glavom. “Upravo bi lujka rekla takvo što.”
“Prestani govoriti lujka, molim te. ”
Mila se nasmiješi i krene natrag prema svojem radnom stolu. “Uživaj u kavi”,
kaže. “Lujko.”
Priznajem, nabacila sam tu ideju Mili zato što djelomično i sama razmišljam
o tome. Nisam se nadala da će me prozvati lujkom, ali nije me briga ako zbog
toga ispadam lujka. Možda.

178
 Knjige.Club Books

Dragi Ryane,

razmišljam o tome da pišem jednoj kolumnistici sa savjetima o nama. Eto

koliko sam i dalje zbunjena.

Kad smo počeli s ovim, mislila sam da mi samo treba predah od tebe.
Trebalo mi je samo malo vremena da prodišem. Trebala sam priliku da
živim sama i opet te počnem cijeniti tako što ćeš mi nedostajati.

Prvih nekoliko mjeseci bilo je živa muka. Bila sam strašno usamljena.
Osjećala sam se upravo onako kako sam željela, kao da ne mogu živjeti
bez tebe. Osjećala sam se tako po cijele dane. Osjećala sam to dok sam
spavala u praznom krevetu. Osjećala sam to kad bih se vratila u pustu
kuću. No jednog je dana postalo nekako okej. Ne znam kad se to
dogodilo.

U jednom sam trenutku mislila da te možda, ako doznam tko si zapravo,

opet zavolim. Onda sam mislila da te možda, ako doznam tko sam
zapravo ja, što zapravo želim, opet zavolim. Mjesecima pokušavam doći
do zaključaka, pokušavam naučiti lekciju dovoljno veliku, dovoljno
važnu, dovoljno sveobuhvatnu da nas opet poveže. Ali najvažnije je da
jednostavno učim lekcije o tome kako živjeti svoj život. Učim biti bolja
sestra. Učim koliko je moja majka oduvijek bila snažna. Da trebam češće
prihvaćati bakine savjete. Da seks može biti ljekovit. Da Charlie više nije
klinac.

Valjda želim reći da sam se počela usredotočivati na druge stvari. Više

nas ne nastojim onako grčevito prokljuviti i popraviti ovo. Osjećam se
nekako okej što nije popravljeno.

To nije smjer u kojem trebamo ići, zar ne?

179
 Knjige.Club Books

Voli te
Lauren

Više puta iščitavam poruku. Promijenim gdjekoju riječ. Dodajem zareze i

razmake. Na određenoj razini mislim da možda odgađam trenutak kada ću
spremiti poruku, provjeravam želim li zbilja da te moje riječi zauzimaju prostor
negdje u internetskom eteru. Ali ne želim ih obrisati i zato naposljetku prestanem
cifrati poruku i pritisnem tipku. Spremi.
Ustanem i odlučim otići na trčanje. Navučem hlačice. Sportski grudnjak.
Majicu kratkih rukava. Tenisice za trčanje. Pozdravim Thumpera. Sakrijem
ključeve pod otirač. Krenem.
Dok mi stopala tuku o pločnik, dok mi srce sve brže lupa, dok mi tijelo želi
usporiti a ja ustrajem, razmišljam samo o tome što sam napisala. Je li točno? Zar
se ne osjećam nimalo bliže rješenju za popravak svojega braka? Zar nisam sigurna
želim li ga uopće popraviti?
Vratim se kući i istuširam se. Razmišljam o svojoj poruci. Skuham si večeru
i razmišljam o svojoj poruci.
Ako stojim iza onoga što sam napisala, zar to ne znači da se moram suočiti s
idejom kraja? Bi li ovo mogao biti početak našega kraja?
Što ću sa sobom?
Nisam sigurna što me spopalo. To je prije instinkt nego svjestan čin; latim se
računala i uđem u Ryanovu e-poštu. Ne znam što očekujem pronaći. Valjda
dokaze da me zaboravio. Da je nastavio sa svojim životom. Da ne misli na mene.
Ali pogledam broj pokraj njegovih skica. Tri su nove.
Otvorim pretinac. Sve su naslovljene na mene. Sve su napisane protekla tri
tjedna. Ryan mi je opet počeo pisati.

31. ožujka
Draga Lauren,

morao sam se maknuti od tebe. Morao sam ti prestati pisati. Morao sam
ti prestati govoriti sve što se događa. Primijetio sam da ti se obraćam
tijekom dana, u glavi, čak i kad bih se ljutio na tebe, čak i kad nisam htio
imati ništa s tobom. Morao sam prestati s time. Morao sam te prestati
doživljavati kao nekoga s kime mogu razgovarati.

I zato sam ti prestao pisati.

180
 Knjige.Club Books

A nemati kome pisati, s kime razgovarati, to je samotno. I zato sam se

morao prestati osjećati usamljeno.

Isprva je tu bila Noelle. Noelle je savršeno pristojna žena i bila je jako

draga prema meni, vrlo strpljiva prema mojim zadrškama u vezi sa svime,
ali jednostavno mi se nije toliko sviđala.

Onda je bila Brianna, i to je bilo u redu.

A onda sam upoznao Emily. I Emily je dovoljno drukčija od tebe da me

ne podsjeća na tebe, ali nije toliko drukčija da imam osjećaj kako
namjerno izlazim s nekim tko ti je sasvim suprotan. I zato mislim da sam
uspio prestati toliko razmišljati o tebi. Počeo sam razmišljati o Emily. Ne
želim te povrijediti kad to kažem, ali veselio sam se što češćem druženju
s Emily, i zaboravio sam na tebe. I to valjda onoliko koliko čovjek može
zaboraviti na svoju ženu. Stvarno sam osjećao da s njom mogu biti
prisutan i zainteresiran. Nekoliko smo puta išli nekamo zajedno i svaki
put sam se osjećao kao Emilyn dečko, a ne kao tvoj muž.

I to mi je stvarno trebalo.

A onda joj je jučer bio rođendan. I pomislio sam da joj trebam nešto
prirediti, znaš? I zato sam joj skuhao Ryanovu čarobnu tjesteninu s
kozicama. I uopće nije bilo čudno. Znam da je to nešto naše, ali ne znam,
djelovalo mi je savršeno logično.

I skuhao sam je i ona ju je pojela, zahvalila mi i onda smo izišli u bar s

njenim prijateljima. To je trebalo biti dovoljno. Trebalo je biti u redu.

Ali stalno sam razmišljao o prvom putu kad sam je skuhao tebi i kako si
se oduševila. Kako si pojela puno više nego što si trebala, pa ti je zamalo
pozlilo. Stalno sam razmišljao kako su ti se oči sjajile svake godine kada
bih rekao da ću je skuhati. Shvatio sam da mislim kako nije stvar u tebi s
Ryanovom čarobnom tjesteninom s kozicama. Mislim da je stvar u meni.
Mislim da sam uživao u tvom odobravanju. Bilo mi je kao punjenje
baterija. Veselio sam se tvom rođendanu isto kao ti zato što sam znao da
sam, na tvoj rođendan, ja taj koji će ti uljepšati dan. Osjećao sam se
važno. Osjećao sam kao da je ono što radim vrijedno.

181
 Knjige.Club Books

Ali Emily je samo pojela Ryanovu čarobnu tjesteninu s kozicama, rekla

hvala, obrisala usta i pitala možemo li krenuti. Nije shvatila. I smiješno je
ovo napisati, ali stvarno sam imao osjećaj da, budući da ne shvaća
Ryanovu čarobnu tjesteninu s kozicama, ne shvaća mene.

I zbog toga sam se poželio tebe. Ne tebe, svoje žene. Ni tebe, žene koja
je sa mnom od moje devetnaeste godine. Tebe. Lauren Maureen
Spencer Cooper. Ti si mi nedostajala.

I nije to bio prolazan osjećaj. Bio je stvaran. Iskreno sam osjetio da u

mom životu postoji rupa koju samo ti možeš popuniti.

Mislim da ovo funkcionira, Lauren. Mislim da ćemo biti okej.

Voli te
Ryan

3. travnja
Draga Lauren,

večeras sam se provezao pokraj kuće. Nisam namjeravao. Trebao sam na

večeru u centru, pa sam prolazio Olympicom na drugi kraj grada. Slušao
sam radio. Puštali su prilog o nekom serijskom ubojici u Kolumbiji i toliko
me zaokupio da sam prestao obraćati pozornost kuda vozim. Kad sam
stigao do ugla Olympica i Rimpaua, trebao sam proći ravno, ali ruka mi
je sama upalila žmigavac, pa sam skrenuo desno prema pogrešnoj kući.
Automatski. Godinama iz dana u dan skrećeš desno i... znaš kako to već
ide.

Shvatio sam da sam pogriješio upravo kad sam stao na znaku stop na
raskrižju Rimpaua i Devete ulice, ali bilo je prekasno. Morao sam se
provesti pokraj kuće da se mogu okrenuti.

Kad sam stigao do našeg prilaza, priznajem, usporio sam. Vidio sam da
unutra gori svjetlo. A zatim sam na prilazu primijetio drugi auto. Čuo sam
Thumpera kako laje. Kunem se da sam ga čuo. Zaustavio sam se, sram

182
 Knjige.Club Books

me reći, i nekoliko sekundi gledao kroz prozor. Ne znam što sam htio
vidjeti. Tebe i Thumpera, vjerojatno. Ali vidio sam tebe i nekoga drugog.
Nekoga s kime, pretpostavljam, izlaziš.

Ugasio sam auto. Doslovno sam okrenuo ključ i izvukao ga. Otkopčao
sam pojas i stavio ruku na kvaku. Toliko sam blizu bio da uđem u vlastitu
kuću i odalamim tog tipa ravno u jebenu facu.

Ali spriječile su me dvije stvari. Prva je ta da sam znao kako to nije u redu.
Znao sam, dok sam sjedio ondje s rukom na kvaki, da nije u redu i da ne
bih smio. Zbog toga bih sve ugrozio. Zbog toga bi ti imala osjećaj da te
špijuniram, a nisam htio da se tako osjećaš.

A druga je bila ta da sam za dvadeset minuta trebao biti kod Emily. I kako
bih joj objasnio gdje sam bio? Kako bih tebi objasnio zašto moram otići?

Opet sam zakopčao pojas, vratio ključ u bravicu i zbrisao odande. Prošao
sam pokraj znaka za zaustavljanje. Zamalo sam se zabio u nekoga kad
sam prošao kroz crveno u Wilshireu. Kasnio sam k Emily deset minuta, a
kad me pitala, rekao sam joj da sam zapeo u gužvi.

I zato pretpostavljam da hoću reći da sam licemjer. I kad dođem kući,

trebamo zavjese za prozore do ulice.
Voli te
Ryan

17. travnja
Draga Lauren,

Charlie me upravo zvao i rekao mi da će dobiti dijete? S nekom Natalie?

I sad živi u Los Angelesu? I vjenčat će se?

Postat ću tetak, a nisam ni znao. Shvaćam zašto mi nisi rekla. Shvaćam

zašto nisi zvala. Rekao sam ti da to ne radiš. Sam sam si kriv.

183
 Knjige.Club Books

Ali volio bih da možemo razgovarati o tome. Volio bih da smo mogli
razgovarati o tome. Trebam puno toga reći, a ti si jedina kojoj to mogu
reći. Dio mene misli da bih se, da te danas vidim, opet ispočetka zaljubio
u tebe. A drugi dio misli da bih osjećao nešto sasvim drugo. Čak i bolje.
Zato što ti nisi obična cura u koju sam zaljubljen, nisi cura koju sam tek
upoznao. Ti si ti. Ti si ja.

Ova je godina bila uspjeh što se mene tiče. Znam da nije gotova. Znam
da slijedi najteži dio, zajednički povratak u ugodnu rutinu i traženje
načina da opet funkcioniramo, znam da je sve to tek pred nama. Ali
prštim od energije da učinim što god treba. Ima li to smisla?

Spreman sam uhvatiti se ukoštac s tim brakom. Prije mi je nedostajalo

energije. Sad je imam.
Voli te
Ryan

Složim se na pod poput lutke.

U svim mogućim scenarijima uvijek sam zamišljala da je pitanje hoću li ili
neću završiti sa slomljenim srcem.
Uopće mi nije palo na pamet da bih ja mogla slomiti nečije srce.

184
 Knjige.Club Books

“TI MENE ZEZAŠ.” STOJIM PRED CHARLIEJEVIM VRATIMA U OSAM I PETNAEST ujutro,
i tako započinjem razgovor. Iako su me Ryanove poruke rasplakale, također sam
pobješnjela na Charlieja jer ga je zvao meni iza leđa.
Pustila sam da mi se to slegne preko noći. Dobro, zapravo se kuhalo u meni
preko noći, A kad sam se jutros probudila, bila sam nekako još ljuća, još
uvjerenija da sam žrtva duboke i ružne izdaje. I zato sam se dovezla k Charlieju i
pozvonila. On je otvorio vrata i to sam mu rekla: “Ti mene zezaš.”
On sada samo zuri u mene i odvaguje što reći.
“Rekao bih da si razgovarala s Ryanom”, kaže pa ostavi vrata otvorena i
povede me u dnevni boravak. Zvuči obrambeno i razočarano. Na sebi ima
pamučne hlače i bijelu potkošulju. Prekidam njegovu jutarnju rutinu spremanja za
posao.
“Bravo, detektive”, kažem. Nije vrijeme da mu objašnjavam svoje hakerske
navike.
“Gle, imao sam vrlo dobar razlog”, on će.
“Ne možeš ti odlučivati o mom braku”, kažem. “Ne miješaj Ryana u to.”
“Nije u pitanju tvoj brak, Lauren. Isuse.”
Natalie sjedi na kauču i drži ruke na svom nabreknutom trbuhu. Nosi tanku
trenirku i majicu s kapuljačom. “Odoh ja u spavaću sobu”, kaže.
“Stvarno mi je žao”, kažem joj i nekako uspijem otjerati ljutnju iz glasa
dovoljno dugo da joj se pristojno obratim. “Nisam vam htjela pokvariti jutro.”
Natalie odmahne rukom. “Sve u redu. I mislila sam da će doći do toga. Bit ću
u spavaćoj sobi.”
Charlie joj uputi pogled kojim istovremeno poručuje hvala i oprosti.
Kad ona ode, ja opet navalim na njega. “Gdje ti je osjećaj za odanost?”
Charlie odmahne glavom i nastoji ostati smiren iako ja puštam svoj glas u
visine. “Lauren, samo me saslušaj.”
Prekrižim ruke i namrštim se, gledajući ga. To je moj način da ga slušam i
istovremeno osuđujem.
“Ryan je djetetov tetak.”
“Preko mene!” ja ću. “Djetetov je tetak jer sam ja djetetova teta. Rođena.”

185
 Knjige.Club Books

“Znam, ali svejedno. To je važna razlika, zar ne? Nije samo tvoj muž, već i
djetetov tetak.”
“Pa?”
“Pa... pogledaj oko sebe, Lauren. Vidiš li ikojeg drugog muškarca u mom
životu?”
Ništa ne kažem, samo zurim u njega.
“Nemamo braće”, kaže Charlie. “Samo mene.”
“Dobro”, kažem. Slažem se s njim samo da nastavimo razgovor.
“I očito nemamo tatu”, kaže Charlie.
“Dobro”, ponovim.
“A djed je umro”, kaže on.
“Dobro.”
“Svi moji dobri prijatelji ostali su u Chicagu. Živim sa zaručnicom. Većinu
sam vremena s njom, na poslu ili s mamom i sestrama.”
I dalje se ljutim, ali shvaćam da ne mogu proturječiti smjeru u kojem taj
razgovor ide. “Dobro”, kažem, ali blaže nego dosad. Popustim s napadačkim
govorom tijela.
Charlie me kratko gleda i nešto razmišlja. Vidim da ga svladavaju emocije.
Spusti glas. “Dobit ću sina, Lauren. Dobit ću dječaka.”
Misli mi toliko brzo prolijeću glavom da ne mogu odabrati nijednu koje bih
se držala. To je sjajna vijest! Moji će biti presretni! Nisam znala hoće li prije
rođenja doznati spol djeteta! Strašno sam uzbuđena što ću dobiti nećaka! Nećaka!
“Dobit ću nećaka?” upitam ga. Ljutnja se povukla i više ne ključa na površini.
Djelomično zbog šoka što sam doznala nešto za što sam mislila da ću doznati tek
za koji mjesec. Djelomično zato što moj mlađi brat, koji očito osjeća da se mora
silno dokazati, dobiva priliku da se dokaže.
“Aha”, on će. Vidim da mu se oči počinju cakliti. “Otkud ja znam kako
odgajati sina? Kako biti otac? Pojma nemam. Baš nikakvog pojma. Mislim, znam
da ću skužiti, ali jebote, to će biti definicija improvizacije. Moj sin treba tetka,
okej? Znam da je stanje između vas napeto, kužim, ali Ryan mi čuva leđa od moje
četrnaeste. Bio mi je prvi uzor. I... želim da ga moj sin upozna. Želim da bude
dio njegovog života. Iskreno, trebam nekoga koga ću nazvati i reći da nemam
blage veze što radim.”
“Imaš mene”, kažem. “Imaš Rachel.”
“Ni vi nemate tatu. Ne znamo ništa o tatama. I, žao mi je, to jednostavno... to
nije nešto u čemu mi žena može pomoći. Jednostavno nije.”
“Dobro”, kažem. Mislim, što drugo mogu reći? Ne mislim da sam pogriješila
što sam se uzrujala, ali mislim da bi bilo djetinjasto i sebično ostati ljuta sada kad
sve to znam. “Kužim. Voljela bih da si prvo razgovarao sa mnom. Ali... ne,
kužim.”
186
 Knjige.Club Books

“Pa, zapravo sam htio razgovarati s tobom”, kaže. “Zato što bih nešto volio
učiniti, ali prije toga želim tvoj blagoslov.”
“Ovaj”, ja ću. “Dobro...”
“Volio bih pozvati Ryana na vjenčanje.”
“Nikako.” Riječ mi izleti iz usta poput metka.
“Molim te, razmisli.”
“Ne, Charlie. Zao mi je. Ryan i ja smo nedvosmisleno rekli da se nećemo
vidjeti ni razgovarati dok ne provedemo cijelu godinu odvojeno. Ta godina
završava krajem kolovoza. Ne u srpnju. I nisam se proteklih osam mjeseci opirala
porivu da ga nazovem da bih sada sve ranije pokvarila. Ni on neće htjeti prekršiti
dogovor, Charlie.” Charlie djeluje povrijeđeno zbog mojih riječi, a ja nisam
sigurna koji ga je dio najviše uvrijedio. To što mu vlastita sestra neće
napraviti iznimku za njegovo vjenčanje? Ili što sam rekla da jedini muškarac
na kojega se Charlie ugleda vjerojatno neće htjeti doći? Dovraga. Znate, kad se za
nekoga udate, udajete se i za njegovu obitelj i obratno. To vam kažu. Ali vam ne
kažu da kad ostavljate muškarca, ostavljate i njegovu obitelj. Kad ti se muž odseli
na drugi kraj grada i počne izlaziti s nekom Emily, to i tvom bratu slomi srce.
“Samo me pusti da ga pozovem”, kaže Charlie. “Jedino to tražim.”
“Charlie, stvarno ne želim da bude ondje.”
“Nije riječ o tebi.”
“Charlie...”
“Lauren, je li ti ikada palo na pamet da će se na mom vjenčanju snimati
obiteljske fotografije? Da ćemo ih staviti svuda po kući? Da će mama staviti jednu
na policu nad kaminom? I nakon više godina, pogledat ćeš ih i vidjeti rupu koju
je ova godina ostavila u obitelji. Narušit ćeš moje vjenčanje svojim sranjima zato
što nisi u stanju gledati u budućnost.”
“Nemamo rupu u obitelji”, kažem.
“Da, imamo. Ryan nije samo netko koga ti voliš. On je dio obitelji.”
“Pa, čini se da to ne smeta nikome osim tebe.”
“Opet griješiš. Nedostaje i mami. Prije nekoliko mjeseci rekla mi je da je
morala obrisati njegov broj iz mobitela jer joj je bilo preteško ne nazvati ga, pitati
ga kako je i uvjeriti se da je dobro.”
“E, pa, Rachel ne smeta”, odvratim.
“Zato što Rachel misli samo na tebe, ali da je pitaš, kladim se da bi rekla da
je zanima kako je on.”
Osjetim kako mi srce sve brže kuca i krv navire u obraze. Hvata me bijes.
“Zbog mene je postao dio ove obitelji”, kažem. “I dio je obitelji pod mojim
uvjetima.”

187
 Knjige.Club Books

“Znam da bi voljela da je tako, ali nije. Ti nisi Ryanova vlasnica. Dovela si

ga u ovu obitelj i tražila si od nas da ga zavolimo. I volimo ga. Ne možeš utjecati
na to.”
Pokušavam se zamisliti u sličnoj situaciji, ali zapravo ne mogu. Ne poznajem
Natalie toliko dobro. Jednog će mi dana biti kao sestra, ali za to treba vremena.
Trebaju nam zajednička prošlost i iskustva. To još nemamo. I ona je nešto najbliže
tomu. Nikad nisam bila pretjerano bliska s Ryanovima, pa mi ne nedostaju. Ne
znam kako bih se osjećala da sam na Charliejevu mjestu. Nikada nisam bila
na Charliejevu mjestu. I možda je u tome problem. Možda sam toliko na svom
mjestu da ne doživljavam nikoga i ništa drugo. I možda to trebam shvatiti kao
znak da griješim. To je, dakako, najčešći razlog zašto ljudi griješe kad griješe, zar
ne? Kad ne shvaćaju ništa osim svojega gledišta?
Zaustim kako bih mu rekla da ću razmisliti. Otvorim usta s namjerom da
kažem: Imaš pravo. Trebala bih malo razmisliti. No Charlie se ubaci.
“Ovo je baš glupo. Pomirit ćete se, kad ono, u kolovozu? Kakve razlike ima
nekoliko tjedana prije?”
“Nemam pojma hoćemo li se uopće pomiriti! Ne znam ni...”
“O čemu ti to? Na početku si rekla da je to plan. Živjet ćete odvojeno neko
vrijeme pa ćete se opet pomiriti.”
“Da, a ti si mi tada rekao da se ljudi rijetko pomire. Većinom je, kad se ljudi
razdvoje, to samo usputna stanica na putu do razvoda.”
Charlie odmahne glavom. “Prestani. Dramatiziraš. Žao mi je što sam to rekao.
Bio sam šupak. Slušaj. Želim da dođe. To je moje vjenčanje i stvarno ga
doživljavam kao djetetovog tetka, kao svog brata. Zar to nije dovoljno? Zar nije
dovoljno važno?”
Pogledam ga i razmislim o tome što je upravo rekao. U vražju mater. Život se
ne vrti samo oko mene. Čak se ni moj brak ne vrti samo oko mene.
“Slobodno”, kažem. “Pozovi ga.”
“Hvala”, odvrati Charlie.
“Bez pratnje”, kažem. “Molim te.”
“Bez pratnje”, kaže Charlie podižući dlanove u znak predaje.
“Ako je Ryan najvažniji muškarac u tvom životu, tko ti je kum?” upitam ga.
Odjednom me srce zaboli pri pomisli da moj braco nema kuma.
“Ah”, kaže. “Htio sam pitati Wallyja, iz Chicaga. Ali nisam siguran hoće li
uopće moći doći. Zapravo, Natalie i ja razgovarali smo o tome da uopće nemamo
svadbenu zabavu. Mislim da ćemo na kraju možda tako.”
“A nije Ryan?” upitam ga. Sada već toliko kasnim na posao da je pomalo
smiješno pokušavati ubrzati stvar.
“Znam koliko tražim od tebe time što pozivam Ryana”, on će. “Nije pošteno
tražiti još.”

188
 Knjige.Club Books

Vrlo sam često uvjerena da je moj brat bezobzirni kreten, a on mi vrlo često
dokaže da sam bezobzirni kreten ja.
“U redu je”, kažem. “Pitaj ga.”
Charlie suspreže osmijeh. Uspije ostati ozbiljan. “Ne želim te dovoditi u još
neugodniji položaj nego što već jesam”, kaže.
“Okej je”, kažem mu. “Trebaš ga pitati. Pristat će. Znam da hoće.”
“Misliš?” upita Charlie i malčice otkrije uzbuđenje.
“Aha”, kažem. “Hoće.”
Zagrlimo se, a Charlie pogleda na svoj sat. “Ti bokca, kasnim”, kaže. “Ma
znaš što? Tko ga jebe.” Charlie vikne prema spavaćoj sobi: “Natalie, možeš uzeti
slobodan dan?”
“Molim?” začuje se iz druge prostorije.
“Možeš li uzeti slobodan dan?”
“Ovaj... valjda? Ionako sam htjela krenuti ranije zbog pregleda kod liječnika”,
govori ona, sve glasnije dok nam se približava.
“A ti?” upita me Charlie. “Možeš li ti uzeti slobodan dan? Možemo otići u
kino ili nešto slično?” Natalie sada stoji pokraj njega i grli ga oko struka, naslanja
glavu na njegovu nadlakticu. Ja ih gledam. Gledam svog brata. I trudnu ženu
pokraj njega.
“Ah”, kažem. Počnem smišljati odgovor.
“Čekaj malo”, Charlie će. “Ako ste se ti i Ryan dogovorili da se godinu dana
nećete čuti, odakle znaš da sam mu rekao za dijete?” Charliejev glas nije ni
najmanje sumnjičav. Znatiželjan je i živahan.
No ja imam osjećaj kao da su me uhvatili na djelu, kao da sam kriminalac pod
reflektorima u sobi za ispitivanje.
“Zapravo, moram na posao. Već kasnim sat vremena, a promet će biti
katastrofa. Želim vam lijep, romantičan dan!” odvratim. Već sam krenula prema
vratima.

189
 Knjige.Club Books

Draga Lauren,
Charlie me danas zvao i rekao da je pričao s tobom, i da se slažeš s time
da mu budem kum.

Kamo ide ovaj svijet? Sjećam se kad me molio da igram Grand Theft Auto
s njim kad smo ih tijekom faksa posjećivali vikendom. Nisam volio tu
igricu, ali radio sam to samo da on začepi. I cijelo bi vrijeme pričao o
curama. Cijelo. Vrijeme, i pričao je takve gluposti. Nisam mogao doći k
sebi. Za dečka koji je živio u kući s trima ženama, čovjek bi pomislio da
zna pričati s curama, ali nije imao blage veze. Pa sam mu ispričao kako
sam te pozvao van. Ispričao sam mu sve o tome kako sam se pretvarao
da ti mene zoveš van. I da je prirodno imati tremu, ali da moraš izdržati
jer obično i cure imaju tremu, pa ne primijete da je ti imaš, i slične
gluposti.

A sad se ženi i dobit će dijete. S nekim tko mu se stvarno sviđa.

A ti i ja ne razgovaramo.

Hvala što si rekla da je u redu. Jako mi nedostaju tvoji. Charliejev mi je

poziv uljepšao dan. Čovječe, uljepšao mi je godinu. Ova mi je godina jako
teška i zbunjujuća i, kad sam čuo Charliejev glas na telefonu, to me
stvarno podsjetilo na sve što propuštam.

Veselim se tom vjenčanju. Makar samo zato što znam da ću te opet

vidjeti.
Voli te
Ryan

190
 Knjige.Club Books

NATALIE NOSI HALJINU DO PODA. TOLIKO JE TRUDNA DA BI JOJ U AUTOBUSU

ponudio svoje mjesto. Treba roditi za šest tjedana i doslovce zrači, ali kad joj to
kažeš, ona odvrati: “To je od znoja. Vjeruj mi. Znojim se kao da negdje gori.”
Nikomu nisam rekla da čeka dječaka, pa nam je glavni motiv zabave žuta
boja. Majka je ustrajala na tome da je ona priredi, i malo je pretjerala. Imamo žute
balone i žute zidne dekoracije. Poklone umotane u žuti papir. I žutu tortu,
zahvaljujući Rachel. Mislim da su prešutno i gumene patkice postale glavna tema,
ali me nisu obavijestile. Švedski stol i stolić za kavu prepuni su gumenih
patkica. Rachel je čak izradila gumenu patkicu od fondana i stavila je na tortu.
“To nije gumena, već fondana patkica”, kažem kada nam je pokaže.
Mama se nasmije. “To sam i ja rekla, ali joj nije bilo smiješno.”
“Torta je prekrasna”, kaže Natalie. “Rachel, ne znam kako da ti zahvalim.
Izgleda kao da ju je radio profesionalac.”
Znam da je Rachel pet puta ispekla istu tortu i jednako je ukrasila kako bi se
uvjerila da to može. Znam da je bila budna do sitnih noćnih sati kako bi joj patkica
ispala kako treba. Ipak, ponaša se kao da je to bio mačji kašalj. “Joj, molim te”,
kaže. “Bilo mi je zadovoljstvo.” Rachel na sebi ima simpatičnu kratku crvenu
haljinu uglatog ovratnika. Obula je visoke potpetice za tu priliku, ali odbacila ih
je prije nekih deset minuta, davno prije nego što je itko uopće došao. “Ali slikala
sam je za svoj potfolio.” Svakog trenutka čeka vijesti za kredit.
Mama iziđe iz kuhinje s pladnjem u rukama. “Dobro, vas tri ćete mi reći jesam
li pretjerala”, kaže. “Ali gledajte! Baš je slatko, zar ne?” Majka nam pokaže
pladanj sendviča s kiselim krastavcima.
“Nije ovo tradicionalni britanski čaj u pet, mama”, kaže Rachel. “To je zabava
povodom rođenja djeteta.”
Mama se namršti, ali Natalie spasi situaciju. “Preslatki su, Leslie. Zbilja. Puno
ti hvala. I dolazi moja prijateljica Marie, ona je vegetarijanka i uvijek se brine da
neće imati što jesti, tako da je ovo savršeno.”
“Hvala, Natalie. Uživam dok se još nisi opustila pokraj mene kao moje kćeri,
pa mi još daješ komplimente, a ne govoriš stvari poput: ‘Nije ovo tradicionalni
britanski čaj u pet, mama.’” Dok oponaša Rachel, mama ne zvuči nimalo slično
Rachel, ali je zato pljunuta Minnie Mouse.
Natalie se nasmije. “Ali stvarno mi se sviđaju!” kaže.
191
 Knjige.Club Books

“Dobro, Natalie”, kažem ja. “Dokazala si što si htjela. Ti si joj sada omiljena.”
Mama se nasmije pa odloži pladanj i ode natrag u kuhinju po još hrane.
“Da vam pomognem?” upita Natalie.
Rachel ispruži ruku kako bi spriječila Natalie da kaže išta više. “Opusti se”,
kaže. “Ti si trudnica”, kaže. “Mi bismo joj trebale nuditi pomoć, a ne radimo to.”
“Da, nemoj da ispadnemo loše”, kažem ja.
Natalie se nasmije i sjedne na kauč, podvuče jednu nogu pod sebe i zagladi
haljinu. “Pa, kad ste već tu, zapravo sam vas htjela zamoliti za uslugu”, kaže.
“Kao što znate, Charlie je pitao Ryana da mu bude kum.”
Rachel razjapi čeljust i munjevito okrene glavu prema meni. “Molim?” upita.
Ja slegnem ramenima. “Charlie tako želi. Što sam mu mogla reći?”
“I ne smeta ti to?” upita Rachel. “Kako to da nismo razgovarale o tome?”
“U redu je”, kažem Rachel. Ne želim ulaziti u to i komplicirati pred Natalie.
Natalie me pogleda. “Želim ti zahvaliti”, kaže. “Charlie je jako sretan, a ja
očito nisam upućena u pojedinosti o tebi i Ryanu, ali vjerujem da trebaš biti
velikodušna da... samo... hvala ti.”
Kimnem joj. To je toliko složen problem i uključuje brojne osjećaje, pa se
bojim da ću se rasplakati ako išta kažem, makar samo Nema na čemu, a neću znati
ni zašto točno.
“Uglavnom, Ryan je Charliejev kum, a ispalo je da i njegov prijatelj Wally
može doći na vjenčanje, pa je Charlie htio da i on bude s njim pred oltarom”, kaže
Natalie. “Što znači da ja pokraj sebe imam dva mjesta i jako bih voljela da mi vi
budete djeveruše.”
“Ajme”, istodobno odvratimo Rachel i ja.
Rachel nastavi: “Šališ se? Baš lijepo od tebe.”
“Znam da sam vas trebala pitati puno prije”, kaže Natalie. “Ali nisam bila
sigurna što se događa s Charliejeve strane, a sada kad je sve dogovoreno, stvarno
mislim da je ispalo savršeno. Rado bih da vas dvije budete uz mene.”
“Jesi li sigurna?” upitam je. “Mislim, nećemo se uvrijediti ako bi voljela pitati
neke svoje prijateljice.”
“Ne”, kaže Natalie. “Mislim, imam koga pitati. Imam prijateljice koje
obožavam, ali vi ste mi obitelj. Oduševljena sam idejom da budem dio velike
obitelji. Jedinica sam i zato sam uzbuđena što ću imati sestre.” Natalie oprezno
tapka oko riječi sestre kao da nije sigurna uzima li si previše za pravo, a ja zbog
toga osjetim potrebu da joj napadno dam do znanja kako je apsolutno želim
smatrati svojom sestrom. Kako želim da bude dio naše obitelji.
“I mi smo uzbuđene!” odvratim pa pokušam obuzdati svoj entuzijazam da ne
djeluje pretjerano. “Ozbiljno, baš sam sretna što je Charlie izabrao toliko zakon
curu.”

192
 Knjige.Club Books

“A da?” Natalie će. “Pretpostavljam da biste mi bile i kume. Budući da

nemam službenu.”
“Nama štima”, Rachel će.
Mama se vrati noseći hrenovke u tijestu. “A pogledajte ove mališane!” kaže i
nasmije se sama sebi. Nas tri pogledamo pladanj i vidimo da je na tijesto stavila
jestivu boju. Neke su hrenovke u ružičastim, a neke u plavim kiflicama. “Budući
da još ne znamo djetetov spol. Kužite?”
“Znači, za predjelo ćemo jesti bebe?” upita Rachel. Ja prasnem u smijeh; ne
mogu si pomoći. Natalie se trudi prigušiti smijeh.
Mama pogleda u pladanj i namršti se. “Joj, ne”, kaže. “Mislite li da će svi
imati osjećaj da jedu bebe?”
“Baš ste zločeste!” kaže Natalie. “Leslie, sjajne su. Savršene za ovakvu
zabavu.”
“Mama, skroz sam se šalila”, kaže Rachel i pokuša sve povući. Mami obično
ne smeta kad se smijemo na njezin račun, ali danas sve shvaća malčice
preozbiljno, pa mi bude žao zbog toga.
Nije spustila pladanj. Ozbiljno razmišlja o tome da ih ne posluži. “Ne”, kaže.
“Čudno je. Kvragu. Nisam ih trebala bojiti.”
“Ne”, kažem ja. “Molim te. Stvarno se šalila. Savršeno je. Kao one igre u
kojima ljudi otope različite čokoladice i stave ih u pelene da izgledaju prljavo pa
pogađaju koji je okus u pitanju ili zubima nastoje uhvatiti dudice za bočicu, znaš?
I treba malo pretjerati na trudničkim zabavama. Dobro je!”
“Sigurno?” upita mama sve nas.
“Sto posto”, kaže Rachel.
Natalie kimne. Ja priđem mami i obgrlim je jednom rukom. “Skroz. Sjajno si
to napravila. Izgledaju nevjerojatno.”
“Dobro”, kaže i konačno spusti pladanj na stol. “Ali nemam dudice za bočice
da ih... hvatamo. Je li to loše?”
“Ne”, kažem. “To je bio samo prijedlog. Ima li još što u kuhinji? Doći ću ti
pomoći.”
Zaputimo se u kuhinju i ostavimo Natalie i Rachel u dnevnom boravku.
Kada se udaljimo dovoljno da nas ne čuju, upitam: “Jesi dobro?”
“Aha”, kaže ona. “Ovo je... samo je malo stresno!”
“Kako ti mogu pomoći?” upitam dok stojim za pultom, ali sve izgleda pod
kontrolom.
“Ma ne treba”, kaže mama. “Samo... to mi je prvo unuče.”
“Znam”, ja ću.
“Uvijek sam se zamišljala kako priređujem zabavu za darivanje svojeg prvog
unučeta.”

193
 Knjige.Club Books

“Jasno”, kažem. “Shvaćam to.”

“I samo sam mislila...”
Čekam da dovrši rečenicu, ali ne učini to. “Mislila si da će biti za mene”,
kažem.
Mama jedno vrijeme ne odgovara. “Aha”, naposljetku prizna. “To je u redu.
Tvoj život je tvoj život. Jako sam ponosna na to kako ga živiš.”
“Znam, mama. Ali to ne znači da nije čudno. Ili da to kako su stvari ispale ne
izaziva stres ili zbunjenost”, odvratim.
“Jako sam sretna zbog svega ovoga”, kaže mama. “Stvarno jesam.”
“Ali...?” upitam.
“Ali,” ona zagrize mamac, “ne poznajem je. Dok sam kupovala u trgovini i
slagala jelovnik, neprestano sam zastajala i pitala se: ‘Voli li Natalie masline?
Voli li Natalie korijandar?’ Mislim, neki ljudi mrze korijandar.”
“Aha”, kažem.
“Još je uopće dobro ne poznajem”, kaže mama. “Teško je prirediti zabavu
darivanja nekome koga još dobro ne poznaješ.”
“Važno je samo daje od srca”, odvratim. “Natalie nije zahtjevna.”
“Da, možda”, kaže mama zureći u pladanj fritula s račićima pred sobom. “Bi
li izišla i onako je usput pitala voli li korijandar? Stavila sam ga malo u fritule s
račićima, a neki ljudi stvarno mrze korijandar.”
“Može, mama”, kažem ja i uto netko pozvoni.
Čujemo da Rachel otvara vrata te čavrljanje ženskih glasova. Zabava je
počela. Nataliene prijateljice i radne kolegice polako će pristizati. Stol za poklone
popunit će se. Prije nego što se snađemo, zaigrat ćemo igru u kojoj ćemo gumenim
spermijima gađati jajnike i ponašati se kao da je koš za pelene najfascinantniji
predmet na svijetu. “Znaš, jednog ću dana to biti ja”, kažem dok izlazim iz
kuhinje. “A kad se to dogodi, moći ćeš staviti korijandar u sve što ti srce poželi.”

194
 Knjige.Club Books

DAVID LEŽI PREKO MOJEG KREVETA. BEZ KOŠULJE I SAMO U DONJEM RUBLJU. PILI
smo.
Sve je počelo tako što je David rekao da mi želi skuhati večeru, pa je donio
vrećicu s namirnicama i preuzeo kuhinju. A budući da je on spremio večeru,
pomislila sam da ja trebam otvoriti bocu crnog vina koja zauzima mjesto na
komodi. Popili smo po jednu čašu, potom još jednu. I još jednu. A zatim smo iz
nekog razloga otvorili i drugu bocu. S obzirom na slasnu večeru i sav naš smijeh,
više pića činilo se kao dobra ideja.
I eto nas, prejeli smo se i još smo pijani. Počeli smo se ljubiti na krevetu, no
sat mu je zapeo u mojoj kosi, pa smo prasnuli u smijeh. I otada nismo došli k sebi.
Samo ležimo jedno uz drugo, napola odjeveni, držimo se za ruke i gledamo u
strop.
“Mislim da će Ryan htjeti da se pomirimo”, kažem gledajući uvis.
David se ne pomakne niti me pogleda. Usredotočen je na strop. “A da?” upita.
“Zašto to misliš?”
“Pa, tako je rekao”, odvratim.
Sad se okrene prema meni. “Mislio sam da ne razgovarate”, kaže. David zna
za naš dogovor. Zna kako funkcionira. Sada već zna i za sve svađe i zamjeranja.
Zna za nedostatak seksa, loš seks.
“Ponekad mi piše pisma”, kažem. Ostanem na tome. Ne da mi se objašnjavati.
“Ah”, on će. Još me drži za ruku. Počne masirati moju. “Pa, kako se osjećaš
u vezi s time?”
Nasmijem se, zato što je to pravo pitanje, zar ne? Kako se osjećam u vezi s
time? “Ne znam”, kažem i uzdahnem. “Razmišljam da nisam sigurna kako
osjećam isto. Odnosno, da, upravo tako. Nisam sigurna da osjećam isto. Plaši me
to što više nisam sigurna.”
“Čovječe”, kaže David i vrati pogled na strop. “Gotovo ti zavidim. Da bar...
Bože, da bar ja mogu prestati razmišljati o Ashley. Da sam barem ja nesiguran u
to da je volim ili želim.”
“Još boli?” upitam, ali znam odgovor. Samo mu dajem priliku da govori o
tome.

195
 Knjige.Club Books

“Svaki dan. Boli svaki dan. Ubija me što joj ne govorim sve što se događa u
mom životu. A ponekad je samo želim nazvati i reći: ‘Haj’mo na večeru.
Potražimo nekakvo rješenje.’”
“Zašto to ne napraviš?” upitam. Prevrnem se na trbuh i ispružim lakte pred
sobom. Slušateljska je to poza.
“Zato”, kaže on i zazvuči žustro, strastveno, “što me prevarila. Ne možeš...
mislim, ako te netko prevari, poštuješ samog sebe tako da ostaviš tu osobu. Ne
možeš biti s nekim tko te prevario.”
Obično bih se složila s njim. Ali stvarno zvuči kao da to govori samo zato što
su mu rekli da tako treba razmišljati.
“Ne znam”, kažem. “Bilo je jednom, je l’ da?”
“Kaže da je bilo jednom, ali zar to ne kažu svi koji varaju? Uglavnom, nisam
siguran je li važno je li bilo jednom ili milijun puta.” Sad se i on krene na trbuh.
Ramena nam se dodiruju.
“Ljudi griješe”, kažem ja. Ako sam od svega ovoga išta naučila, to je da smo
svi sposobniji za više toga nego što mislimo, u dobrom i lošem smislu. Svi imaju
potencijal gadno zajebati kad su ulozi veliki. “Ja sam muža vazom gađala u
glavu.”
David se okrene prema meni. “Ti?”
Kimnem.
Da, ja. Da. Sramim se što sam to učinila. Ali isto tako nisam ja. Ono nisam
bila ja. Ona je osoba bila bijesna. Ja sam bila bijesna. Više nisam.
“Poanta je u tome da svi griješe. I ne mogu a da ne pomislim, to kako ti voliš
Ashley, kako govoriš o njoj, kako je ne možeš preboljeti, nisam sigurna da je
toliko često u ljubavi. Možda je to vrsta ljubavi koja može nadići takve stvari.”
Dok gledam Davida i vidim kako žudi za bivšom ženom, vidim kako je očito
ne može preboljeti ni na koji smislen način, i zapravo sam ja ljubomorna. Ne na
njega. Ni na nju. Ja želim tako voljeti. Želim osjećati kao da nisam dobro bez
nekoga, bez Ryana. Ali dobro sam.
Situacija trenutačno nije savršena. Ali dobro sam.
To nije dobar znak.
David i ja nastavimo razgovarati. Pričamo o svemu i svačemu, ali se uvijek
vraćamo na Ashley. Obraćam pozornost. Slušam ga. Ali misli su mi negdje
drugdje.
Nešto moram učiniti.

30. travnja
Draga Allie,

196
 Knjige.Club Books

u braku sam šest godina. Moj muž i ja upoznali smo se prije jedanaest
godina. Većinu odraslog života vjerovala sam da je on moja srodna duša.
Većinu našeg odnosa iskreno sam ga voljela i osjećala da on voli mene.
No prije nekog vremena, iz razloga koji mi tek sada postaju jasni, prestali
smo biti dobri jedno prema drugom.

Kada kažem da mi razlozi tek sada postaju jasni, želim reći da sam
shvatila kako je naš brak patio zbog zamjeranja. Zamjerali smo jedno
drugom na stvarima kao što su učestalost seksa, kvaliteta seksa kad bi se
on dogodio, mjesta na kojima smo željeli večerati, načina na koji smo si
međusobno iskazivali pažnju, sve do osnovnih obveza kao što je zvanje
vodoinstalatera.

Shvatila sam da je zamjeranje pogubno. Da počne sa sitnicama i uzme

maha. Da se gnoji i raste dok se toliko ne proširi da zahvati najdalje,
najdublje kutke u tebi i ne pušta.

Sada to shvaćam.

A razlog zbog kojega sve to sada shvaćam jest da smo muž i ja prije
otprilike devet mjeseci prepoznali da imamo problem, pa smo odlučili
jedno drugom dati malo prostora. Dogovorili smo se razdvojiti na godinu
dana.

Godina još nije prošla, a ja već osjećam da sam stekla velik uvid kakav
prošle godine u ovo doba nisam imala. Bolje razumijem samu sebe.
Razumijem čime sam pridonijela krahu svoga braka. Također razumijem
što sam dopustila da se dogodi mom braku. Kada ovo pokusno razdoblje
prođe, znam da ću biti drukčija.

Problem je u tome što sam, tijekom naše razdvojenosti, naučila da mogu

voditi nevjerojatno ispunjen život bez svog muža. Mogu biti sretna bez
njega. I to me plaši. Zato što mislim da možda ne trebaš provesti život s
nekim koga ne trebaš. Zar brak ne bi trebao biti spoj dviju polovica? Zar
to nužno ne podrazumijeva da one same ne mogu biti cjelovite? Da
moraju imati osjećaj kao da im nedostaje dio kad su razdvojene?

197
 Knjige.Club Books

Kad sam pristala na tu ideju o predahu, u određenom sam smislu mislila

da ću shvatiti kako to nije moguće. Mislila sam da ću shvatiti kako je život
bez mog muža nepodnošljiv, i to toliko da ću ga preklinjati da dođe kući,
a kad bi došao, da ću naučiti lekciju i nikada ga više ne podcjenjivati.
Mislila sam da je to način da samu sebe šokiram i shvatim koliko mi je
potreban.

Ali kad se najgore dogodilo, kad sam ga izgubila pa je počeo izlaziti s

drugima, sunce je sutra opet izišlo. Život se nastavio. Ako je posrijedi
prava ljubav, je li to uopće moguće?

Otkako smo se razdvojili, razgovarala sam o svom braku sa svima koji su

bili voljni slušati. Razgovarala sam sa sestrom, s bratom, majkom,
bakom, najboljom prijateljicom, muškarcem koga povremeno viđam, i
svi imaju različite predodžbe o tome što je brak. Svi imaju različite
savjete o tome kako postupiti.

A ja sam i dalje izgubljena.

No, što ti misliš, Allie?
Da se pomirim s muškarcem kojega sam nekad voljela?
Ili da počnem ispočetka, sada kad znam da mogu?
Srdačno
Izgubljena u Los Angelesu

Ne pročitam pismo ponovno. Znam da ću izgubiti petlju. Samo pritisnem

tipku za slanje. I eto ga, otišlo je u bespuće interneta.

198
 Knjige.Club Books

UĐEM U URED I ZAPUTIM SE RAVNO DO MILINA STOLA.

“Pisala sam onoj kolumnistici sa savjetima.”
Mila me pogleda, nasmiješena. “Onda valjda moram povući sve ono što sam
rekla da ispadaš lujka.”
“Ne misliš da sam zbog toga luda?” upitam.
Mila se nasmije. “Lakše mi je definirati ‘ludost’ prema onome što razumni
ljudi rade nego prema svojim pretpostavkama. Učinila si to. Razumna osoba.
Dakle, nije ludost.”
Nakrivim glavu. “Hvala”, kažem. Zbilja sam mislila da će me smatrati ludom.
Drago mi je što sam se prevarila.
“No, pokaži mi tu ženu, tu Pitaj Allie”, kaže. “Želim pročitati što piše i vidjeti
u što si se uvalila.”
Zauzmem njezinu tipkovnicu i utipkam internetsku adresu. Stranica iskoči.
Prvo sam pitanje sinoć čitala. Postavio ga je muškarac koji godinama vara ženu i
osjeća da joj konačno treba priznati. Pitaj Allie nije pretjerano ljubazna prema
njemu.
“Ne čitaj to”, kažem. “Odnosno, hoću reći, možeš, ali najprije pročitaj ovo.”
Otvorim pismo upućeno ženi koja je prije više godina dala kćer na posvajanje
i sada je želi pronaći, ali ne zna bi li trebala. Jako mi se svidio dio u kojem joj
Allie govori: Budi pristupačna, budi lako dostupna u slučaju da te netko pokuša
pronaći. Budi otvorena, budi velikodušna, ponizna. U jedinstvenom si položaju u
kojem ne možeš tražiti ljubav i prihvaćanje, ali moraš ih dati ako ih tvoja kćer
bude tražila od tebe. Možda se čini teško, gotovo nemoguće, voljeti bez
očekivanja da i druga osoba voli tebe, ali nakon što to shvatiš, shvatit ćeš da
si pravi roditelj.
“Javi mi što misliš”, kažem Mili i zaputim se natrag u svoj ured. Dvadeset
minuta poslije Mila je za mojim stolom. “Kako sam ja dosad živjela bez tih
pisama?” upita. “Jesi li pročitala ono o gej sinu? Rasplakala sam se za stolom.”
Glas joj se promijeni dok sjeda. “I, što ako pročita tvoje pismo? Što ako odgovori
na njega?”
“Neće odgovoriti”, kažem joj. “Vjerojatno ga neće ni pročitati.”
“Ali mogla bi”, kaže Mila. “Možda hoće.”

199
 Knjige.Club Books

“Iskreno sumnjam.”
“Pisala si joj o Ryanu?” upita.
“Aha.”
“Jesi li spomenula razdvajanje na godinu dana? To bi mogao biti dobar
mamac.”
“Zvučiš kao moja baka!” odvratim. “Pitala sam je misli li da ima smisla početi
ispočetka u braku ili...”
“Ili što?”
“Trebam li jednostavno početi ispočetka sama.”
“Opa”, kaže Mila. “To dolazi u obzir? Razmišljaš o tome?”
“Ne znam o čemu razmišljam! Zato sam joj i pisala.”
“Kako si se potpisala?”
“A, daj, to je najneugodniji dio”, kažem.
“Gukni, Cooperova. Kako si se potpisala?”
Uzdahnem i predam se. “Izgubljena u Los Angelesu.”
Mila odobravajuće kimne glavom. “Nije loše!” kaže. “Uopće nije loše!”
“Van iz mog ureda”, kažem s osmijehom. “Jesi li slobodna sutra za ručak?
Trebam drugi par očiju kad budem isprobavala haljinu.”
“Kakvu haljinu?” upitam Mila s rukom na kvaki.
“Za djeverušu.”
Mila podigne obrvu. “Koje boje prevladavaju na vjenčanju?”
“Hm”, kažem i pokušavam se sjetiti što mi je Natalie rekla. “Koraljna i
svjetložuta, mislim.”
“Persimon i mak, tako nešto?”
“Nemam pojma što si upravo rekla.”
“Kao grejp i limun?”
“Aha”, kažem. “Tako nekako.” Kamo su nestale primarne boje? Mila
zadovoljno kimne glavom. “Šurjakinja ti ima stila.”
Iz nekog sam razloga polaskana tim komplimentom. Natalie stvarno ima stila.
I bit će moja šurjakinja. Dobit ću još jednu sestru. Možda jednoga dana budemo
toliko bliske da ću zaboraviti kako je nekad bila nova i nepoznata. Možda ću je
jednoga dana toliko zavoljeti da ću načas zaboraviti da je Charliejeva žena ili
majka mojeg nećaka. Bit će mi samo sestra.

200
 Knjige.Club Books

RACHEL, THUMPER I JA JUTROS SMO TREBALI NA PLANINARENJE, ALI OVO JE PRVI

put da stvarno ne pronalazimo parkirno mjesto. Kružimo uokolo oko pola sata,
nakon čega svi izgubimo živce.
“A da odemo na rani ručak umjesto toga?” upita Rachel.
“Može”, kažem. Rani ručak čista je suprotnost planinarenju, a opet djeluje
kao logičan potez. “Kamo ćemo?”
Rachel na mobitelu otvori popis. “Bi li ti se dalo pogledati jednu
slastičarnicu?” Rachel u slobodno vrijeme obilazi sve slastičarnice u Los
Angelesu koje pronađe i nastoji zaključiti što joj se sviđa, a što ne. Polako ali
sigurno ta zamisao o slastičarnici postala je stvarna u njezinoj glavi. I ostvarit će
se, prije ili poslije. Hoće li to biti prije ili poslije, ovisi o malom poslovnom
kreditu.
“Apsolutno”, kažem. “Idem desno ili lijevo?”
“Lijevo”, kaže. “Želim vidjeti jedan lokal u Hollywoodu za koji sam čula.
Čitala sam blog o njemu prije, ono, godinu dana i nikako nisam otišla provjeriti
kakav je. Navodno poslužuju čuvene vafle.”
“Čuvene vafle? U smislu, luksuzne vafle?”
Rachel se nasmije i pokaže udesno kako bi mi dala do znanja da moram
skrenuti. “U smislu, vafle s krem-sirom, vafle s maslacem od kikirikija i
bananama, vafle sa slaninom. Znaš, vafle kakvi se sad jedu.”
“Zvuči kao glupa ideja za restoran”, ja ću. “Što ako želim vafle s pečenim
jajima?”
“Gle, samo sam čula da je prostor fora i želim ga vidjeti. Ne moramo jesti
ondje. Možemo jesti negdje drugdje u ulici. Samo idi ovuda dok ne dođeš do
Melrosea pa skreni lijevo, a onda ćemo desno.”
“Na zapovijed, kapetane.”
“Ne govori to”, Rachel će. Okrene se Thumperu, koji strpljivo čeka na
stražnjem sjedalu. “Zašto ona tako priča, Thumperu?” On joj ne odgovori.
Kada stignemo do Larchmont Boulevarda, zaustavim automobil uz cestu pa
Rachel, Thumper i ja krenemo prema izlogu, ali ne pronalazimo ga.
“Što si rekla, koji je ono broj?” upitam je.

201
 Knjige.Club Books

“Ne sjećam se”, odvrati dok ga pokušava pronaći na mobitelu. Zuri u zaslon
i mršti se, a zatim pogleda ravno pred sebe. Stojimo pred staklenim izlogom na
kojem velikim crvenim slovima piše IZNAJMLJUJE SE.
“To je to”, razočarano će ona.
“Zatvoreno je?”
“Valjda”, kaže. Na trenutak zuri u izlog, a onda kaže: “Ako Vrijeme za vafle
ne može opstati, kako ću ja opstati?”
“Pa, kao prvo, nećeš nazvati svoj lokal Vrijeme za vafle.”
Rachel spusti ruke i pogleda me. “Ozbiljno, Lauren. Pogledaj što im je sve
išlo u prilog. Pogledaj koliko ljudi prolazi ovuda. Svi zastanu u Larchmontu i
razgledavaju. Parking je prilično dostupan. Eno parkirališta za sedamdeset pet
centi. Gdje ga još ima za sedamdeset pet centi?”
“Pa, sedamdeset pet centi za pola sata”, kažem. “Ali shvaćam što govoriš.”
Rachel se priljubi uz staklo i poviri unutra, savijajući dlanove uz lice kako bi
bolje vidjela. Uzdahne. “Pogledaj ti to!”
Stanem pokraj nje i napravim isto što i ona. S jedne strane stoji zid s vidljivom
ciglom. Dugačak pult u obliku slova L, blagajna na kraćem kraku, stolci na
postolju niz dulji. Uz stražnji zid stoji bijela, izblijedjela vitrina. Izgleda
neodoljivo. Da su mu koji stol i stolci, vjerujem da bi to bilo stvarno lijepo mjesto
za jedenje luksuznih vafla.
“Mogla bih ovdje otvoriti”, kaže. “Je l’ da? Mogla bih pokušati unajmiti taj
lokal.”
“Apsolutno”, kažem. “Djeluje li kao nešto što si možeš priuštiti?”
“Skoro pa i ne znam što si mogu priuštiti”, odvrati. “Ali ne, ne baš.”
Odavno nisam vidjela da je nešto toliko privlači.
Izvadim svoj mobitel i prepišem broj s natpisa. “Možeš nazvati”, kažem s
nadom u glasu. “Nikad ne škodi nazvati.”
“Ne”, ona će. “Imaš pravo. Ne škodi nazvati.”
Na svijetu postoje dva tipa ljudi. Tip koji u ovakvoj situaciji uzme broj, ali
nikad ne nazove jer već pretpostavlja da je odgovor ne. A postoji i tip ljudi koji
uzme broj pa svejedno nazove i nada se čudu. Ponekad ti ljudi jednako prođu. A
ponekad se osoba koja nazove nađe u prednosti.
Rachel će nazvati. Rachel je taj tip osobe. I po tome znam da njezina
slastičarnica ima pravu šansu. Po tome, ali mislim i da će onim patkicama od
fondana zaludjeti trudnice i njihove gošće na zabavama darivanja.

202
 Knjige.Club Books

U PETAK POPODNE DAVID ME NAZOVE DOK SAM NA POSLU I PITA JESAM LI NAVEČER
slobodna. “Nešto mi je lijepo iskrsnulo, pa bih te volio odvesti”, kaže.
“A da?” Zaintrigirana sam.
“Lakersi igraju protiv Clippersa u doigravanju”, uzbuđeno će on. “O,
zanimljivo”, kažem. Kvragu. Želi ići na košarkašku utakmicu? “Nisam znala da
voliš košarku.”
“Zapravo i ne volim. Ali Lakersi protiv Clippersa? Dvije momčadi iz L. A.-a
jedna protiv druge na putu do finala? To djeluje legendarno. I ne onako kako ljudi
koriste tu riječ. Hoću reći, to je prava legendarna borba u srcima ljubitelja
losanđeleskog sporta. Osim toga, mjesta su super.”
“Okej”, kažem. “Može. Naprijed, Lakersi!”
“Ili Clippersi”, kaže David. “Morat ćemo se odlučiti.”
Nasmijem se. “Valjda bismo trebali navijati za isti tim.”
“Možda tako bude lakše”, odvrati on. “Nego, dođem po tebe oko šest?”
“Može.”
Kad on stigne pred moja vrata u deset do šest, sunce je još na nebu i tek
pomišlja na zalazak. Toplina u zraku, koja će nas tek za mjesec ili dva početi gušiti
poput luđačke košulje, sada je blaga i ugodna, poput pulovera.
Uđemo u automobil i David nas provozi ulicama. Samopouzdan je za
volanom. Kada skrene u Pico, dođem u napast da mu predložim neka pođe kroz
Olympic. Spriječim se. To nije pristojno.
A opet, kroz Pico stignemo mnogo, mnogo kasnije nego da smo išli
Olympicom. Promet je kaotičan, automobil do automobila. Ljudi presijecaju put
jedni drugima, prolaze prometnim trakama kojima ne bi smjeli i općenito se
ponašaju kao kreteni. Kada stignemo u centar grada i počnemo kružiti oko
dvorane Staples Center, prisjetim se zašto nikad ne idem onamo. Mrzim gužve.
Mrzim krcata parkirališta. Sport me zapravo ne zanima.
David stane na privatno parkiralište koje se plaća dvadeset pet dolara.
“Ti to ozbiljno?” upitam. Ne mogu vjerovati. “Dvadeset pet dolara?”
“Pa, svakako se ne mislim natezati oko nekog od onih mjesta.” Pokaže niz
ulicu na muškarce s bljeskavim palicama i zastavicama koji nude parkirno mjesto
za petnaest dolara. Redovi automobila zakrčili su cijele ulice dok čekaju ulaz.

203
 Knjige.Club Books

Ja kimnem.
Iziđemo iz automobila. Treba nam deset minuta samo da prijeđemo ulicu na
putu do dvorane. Pokraj nas prolazi more ljudi, što u ljubičasto-žutim dresovima,
što u crveno-plavim.
David me uhvati za ruku, i to je dobra stvar, zato što nemam pojma gdje se
nalazim. Uspijemo ući na stadion kroz, kako mi se čini, glavni ulaz. Pokažemo
svoje karte.
Tip zadužen za karte, neveseo muškarac od nekih četrdeset godina namršti
nam se i kaže da smo na pogrešnom ulazu. Kaže da moramo otići na lijevi, s druge
strane zgrade.
Sada i David gubi živce. “Ne možemo ući ovuda?”
“Lijevo pa oko zgrade”, odvrati muškarac.
I odemo.
Konačno pronađemo pravi ulaz.
Uđemo. Kažu nam da sjedimo u dijelu 119, nimalo blizu vratima kroz koja
smo ušli. Dok pronađemo svoja mjesta, već su ih zauzela dvojica tinejdžera u
dresovima Clippersa. Moramo ih zamoliti da odu, zbog čega se osjećam kao
zadnje smeće na cijelom stadionu, zato što je tim dečkićima stvarno stalo do
utakmice, a mene zapravo boli briga.
Kako bilo, sjednemo.
Gledamo loptu kako ide naprijed-nazad.
David se okrene prema meni, a stres mu konačno napušta lice. “Dobro”, kaže.
“Navijajmo za Clipperse.”
“Može. Zašto Clippersi?”
David slegne ramenima. “Ne djeluju kao favoriti.”
To nije loš razlog. Kada postignu pogodak, David i ja poskočimo. Kada im
sviraju prekršaj, glasno negodujemo. Navijamo za tipa iz publike koji za nagradu
pokušava zabiti koš u poluvremenu. Pretvaramo se da su nas navijačice, Laker
Girls, očarale. Tabanamo stopalima poput rafala kada najavljivač kaže da nas želi
čuti. Ali ne osjećam to u dubini duše. Nije me briga.
Clippersi izgube 102 prema 107.
David i ja odlazimo u rijeci ljudi s ostatka tribina. Guraju nas o ljude ispred
nas. Ja se spotaknem o stubu. Izdvojimo se iz gomile. Napustimo stadion.
Sunce je već davno zašlo. Trebala sam ponijeti pulover.
“Sjećaš se otkuda smo došli?” upita David. “Odavde, zar ne? Nakon što smo
prošli s druge strane zgrade?”
“Ah, mislila sam da ti pamtiš.”
“Ne”, kaže on, a glas mu je napet. “Ja sam mislio da ti pamtiš.”

204
 Knjige.Club Books

I tada shvatim kako, s obzirom na to da smo nasumce parkirali i obišli cijeli

stadion da bismo ušli, ni jedno ni drugo nemamo pojma gdje nam je auto.
I tada pomislim, Isuse Kriste. Prošla sam toliko toga, provela sve to vrijeme,
uložila toliko truda samo da bih na kraju završila na istom mjestu?
Zato što, iako možda ne izgleda isto kao kad tražiš svoj automobil u dijelu C
na stadionu Dodgersa, bogme tako djeluje.
A zatim pogledam Davida i pomislim kako bih, ako sve ceste naposljetku
vode ovamo, radije da to bude s Ryanom.

205
 Knjige.Club Books

Draga Lauren,

prekinuo sam s Emily. Nismo bili u ozbiljnoj vezi, ali smatrao sam da je
bolje biti iskren. Toliko često razmišljam o nama da mi nije u redu spavati
s drugom. I osjećao sam da nije u redu ni prema njoj. I zato sam prekinuo.

Razmišljao sam o našoj budućnosti. Razmišljao sam o tome što nas čeka
u životu. Razmišljao sam kako sve mogu biti bolji muž. Ispisao sam cijeli
popis! Dobre stvari, mislim. Stvari koje se mogu poduzeti. Ne samo stvari
tipa "Budi ljubazniji", već praktične ideje.

Razmišljao sam da bi jedna od njih mogla biti da jednom tjedno

večeramo neku čudnu međunarodnu hranu koju ti voliš. Primjerice, da
svake srijede ¡ziđemo na večeru u vijetnamski, grčki, perzijski, etiopski ili
koji god restoran hoćeš. I nikad se neću žaliti. Zato što će ostatak tjedna
biti kompromis. Ali jedan dan u tjednu zajedno ćemo jesti u nekom
ludom restoranu koji ti voliš. Zao što želim da budeš sretna i zaslužuješ
perzijsku hrskavu rižu, vijetnamsku juhu ili sendvič, ili bilo što od onih
čudnih stvari. Također, samo jednom mjesečno morat ćeš ići sa mnom u
onaj kineski restoran u Beverlyju. Znam da ga mrziš. Nema smisla da
stalno idemo onamo samo zato što ja volim piletinu s narančom.

Vidiš, dušo? Kompromis! Možemo mi to!

Voli te
Ryan

206
 Knjige.Club Books

RACHEL ME NAZOVE DOK SAM NA POSLU I PRILIČNO SAM ZAUZETA, ALI SVEJEDNO
se javim.
“Ne mogu si ga priuštiti”, kaže. “Išla sam pogledati i lokal je savršen. Upravo
savršen. Ali preskup je. Ono, izvan mog je dosega, ali nije ni bolesno skup. Tek
toliko da me izluđuje.”
“Žao mi je”, kažem.
“Hvala. Ne znam zašto sam te nazvala da ti to kažem. Mislim da me samo...
ponijela ta ideja? Pa sam pomislila, možda se cijela zamisao i ostvari?” Izgovara
sve to kao pitanja, ali jasno je da zna da su činjenice. “Da”, doda. “Mislim da sam,
kad sam vidjela taj prostor, sve zamislila u glavi, znaš? Kosi natpis ‘Smjesa’ nad
ulazom. Sebe s pregačom.”
“Nazvala bi je Smjesa?” upitam je.
“Možda”, odmah se počne braniti. “Zašto?”
“Ništa, sviđa mi se.”
“Pa, dobro. Uglavnom, samo mislim da mi je djelovalo stvarno.”
“Naći ćemo već nešto”, kažem. “Za vikend možemo opet otići razgledavati.”
“Aha, okej. Ustvari, jesi slobodna u petak navečer? Želim otići kad se zatvore
i samo viriti unutra. Osjećam se kao špijun dok to radim pred njima.”
Nasmijem se. “Ne mogu u petak. Imam dogovor.”
“S onim Davidom? Imam osjećaj da jedva znam tog tipa. Nikad ne pričaš o
njemu”, ona će.
“Pa, ne znam, valjda nemam što previše pričati.”
Zapravo sam ga pozvala na večeru zato što mu želim reći kako mislim da
trebamo prestati spavati zajedno. Nije da mi nije drag ili mi se ne sviđa. Drag mi
je i sviđa mi se. I iživcirala sam se one večeri u Staples Centeru, ali ni to nije
posrijedi.
Posrijedi je to da moram shvatiti što osjećam prema Ryanu. Moram odlučiti
što želim. A ne mogu to ako ću si odvraćati misli s Davidom. David i ja nemamo
budućnost. I iako mi to nikada nije smetalo kod nas, vrijeme je da počnem
donositi neke životne odluke. Vrijeme je da se prestanem glupirati.
“Ali mogu u subotu navečer”, kažem. “Slobodna sam u subotu navečer.”

207
 Knjige.Club Books

“Ustvari, zaboravi”, odvrati ona. “Zaboravi. Nazvat ću banku. Tamo moja

slastičarnica treba biti. Vidjet ću mogu li dobiti veći kredit. Želim iznajmiti
Vrijeme za vafle.”
“Sigurna si?” upitam je.
“Ne”, ona će.
“Ali svejedno ćeš to učiniti?” upitam.
“Aha”, odvrati ona s nevjerojatnim samopouzdanjem. I spusti slušalicu.

208
 Knjige.Club Books

ZAMOLILA SAM DAVIDA DA SE NAĐEMO U JEDNOM BARU U HOLLYWOODU. Ugodno

čavrljamo, ali smatram kako je važno da ne okolišam.
“Mislim da se trebamo prestati viđati”, kažem mu.
On djeluje prilično iznenađeno, ali smireno prihvaća situaciju. “Je li to zato
što sam se ponašao kao šupak na stadionu? Samo sam bio frustriran jer nismo
mogli pronaći auto”, kaže i smiješi se.
Nasmijem se. “Ja jednostavno... Ryan i ja ubrzo se trebamo ‘pomiriti’.”
Prstima pokažem navodnike dok to govorim.
“Sve jasno”, kaže on. Podigne ruke kao da se predaje. “Više te neću
zavodljivo gledati.”
Nasmijem se. “Pravi si kavalir.”
Konobar nam priđe i pita nas što ćemo popiti. Sjećam ga se otprije više
godina. Ryan i ja jednom smo bili ovdje na prijateljevu rođendanu. Ryan je te noći
na kraju popio previše dok smo se s društvom tiskali oko šanka. Oko ponoći sam
uzela ključeve i rekla mu kako je vrijeme da pođemo kući. Nakon što smo se
pozdravili sa svima i krenuli prema vratima, on je zastao na kraju šanka. Napadno
je privukao konobarevu pozornost i upitao ga: “Oprostite, oprostite, jeste li ikada
vidjeli ovako lijepu ženu?” upirući prstom u mene. Ja sam se zarumenjela.
Konobar je odmahnuo glavom. “Ne, gospodine, nisam.” Sjećam se kako sam tada
pomislila da sam najsretnija žena na svijetu. Sjećam se kako sam pomislila, čak i
nakon toliko zajedničkih godina, on me i dalje smatra najljepšom ženom na
svijetu. Osjećala sam se kao jedna od sretnika kojima je sve u životu posloženo.
A sada isti konobar na istom mjestu i dalje poslužuje pića, a ja prekidam s drugim
muškarcem.
“A ti?” upitam Davida nakon što naručimo. “Što ćeš ti?”
“Ja?” Slegne ramenima. Konobar donese Davidovo pivo i moju čašu vina.
“Ne snalazim se ništa bolje nego dosad.”
“Ako ti to išta znači,” kažem, “mislim da je trebaš nazvati.”
“Stvarno?”
“Aha”, odvratim. “Mislim. Sudeći po svemu što si mi ispričao, bila je shrvana
kad te izgubila. Rekao si kako te na koljenima molila da joj oprostiš, zar ne?”
“Da”, kaže David. “Da, jest.”

209
 Knjige.Club Books

“I ti si shrvan. Nakon toliko vremena. Mislim da to nešto znači.”

David se nasmije. “Ne misliš da znači kako sam samo neprilagođen?”
I ja se nasmijem. “Možda. Ali čak i da jesi neprilagođen, trebaš biti sretan.”
On razmotri. “Sjećaš se da mi je nabila rogove, je l’ da? Mislim, ja sam
rogonja.”
Nasmijem se toj riječi, a zatim slegnem ramenima. “Pa što, rogonja si. Mislim,
to je činjenica. Neće se promijeniti zato što si je ostavio. Možda nije ono što si
htio, ali si to dobio. I možeš biti usamljen rogonja ili rogonja sa ženom koju voliš.”
Nasmiješim mu se. “Sam si mi rekao da je lijepo kad čovjek preraste ideje o tome
kakav život treba biti i jednostavno uživa u njemu takvom kakav jest.”
David me pogleda. Istinski me pogleda. I šuti. A zatim kaže: “Dobro. Možda
je nazovem.”
Konobar prođe pokraj nas i ostavi račun na stolu. “Kad budete spremni”, kaže.
Čaše su nam polupune, ali mislim da smo spremni.
“Nego, trebam li iz sve ove novostečene mudrosti zaključiti da znaš što ćeš s
Ryanom?”
Nasmiješim mu se i popijem zadnji gutljaj vina. “Ne”, kažem. “Još uvijek
nemam blage veze.”

210
 Knjige.Club Books

STIGNEM KUĆI I PRIČEKAM THUMPERA DA DOĐE K MENI, A ZATIM SJEDIM S NJIM NA

podu. Nisam sigurna koliko to traje. U određenom trenutku ustanem i otvorim
svoju e-poštu. Želim pisati Ryanu, ali ništa mi ne pada na pamet. Ne znam kako
se osjećam. Ne znam što bih mu poručila. Sjedim ondje i zurim u prazan zaslon
dok mi mobitel ne zazvoni i trgne me iz katatoničnog bunila. Rachel me zove.
Uzmem mobitel i preusmjerim poziv na glasovnu poštu. Nije mi do razgovora.
Nekoliko sekundi poslije ona opet nazove. Inače to ne radi, stoga se javim.
“Hej”, kažem.
“Jesi li se čula s mamom?” Zvuči posve ozbiljno i užurbano.
“Ne, zašto?” Istog trena se uspravim na stolcu, a srce mi počne lupati.
“Baka je završila u bolnici. Mama je upravo razgovarala s ujakom
Fletcherom.”
“Je li dobro?”
“Ne.” Rachelin glas počne pucati. “Ne bih rekla.”
“Što je bilo?”
Rachel šuti. Kada konačno progovori, zvuči skrušeno, pokunjeno. Zvuči kao
da pati, ali se i srami. “Komplikacije zbog akutne limfoblastične leukemije.”
“Leukemije?”
Rachel oklijeva priznati da sam je dobro čula. “Da.”
“Rak? Baka ima rak?”
“Aha.”
“Molim te, reci mi da se šališ”, kažem. Ja zvučim odrješito i gotovo ljutito.
Ne ljutim se na Rachel, ne ljutim se na baku ni na mamu, ni na ujaka Fletchera.
Ne ljutim se čak ni na akutnu leukemiju, kako god se zvala. Ljutim se na samu
sebe. Ljutim se na svaki put kad sam joj se smijala. Svaki put kad sam kolutala
očima.
“Ne šalim se”, kaže Rachel. “Mama nam je rezervirala let za sutra ujutro.
Možeš li ići?”
“Da”, kažem. “Da, pobrinut ću se da mogu. Ide li Charlie?”
“Nismo sigurni. Natalie ne može letjeti. Možda dođe autom.”

211
 Knjige.Club Books

“Dobro”, kažem. Ne znam što bih drugo dodala. Imam toliko pitanja da ne
znam koje prvo postaviti. I zato se odlučim za ono koje me najviše prestravljuje.
“Koliko joj preostaje?”
“Ujak Fletcher misli svega nekoliko dana.”
“Nekoliko dana?“ Mislila sam da govorimo o mjesecima. Nadala sam se
godinama.
“Aha”, kaže Rachel. “Ne znam što da radim.”
“Kad je let?” upitam je.
“U sedam.”
“Mama će nas dočekati?”
“Mama je u već zračnoj luci i pokušava naći neki let.”
“Dobro”, kažem. “Moram pronaći nekoga tko će čuvati Thumpera. Idem
obaviti nekoliko poziva pa dolazim k tebi kad sve riješim.”
“Dobro”, kaže ona. “Ja ću provjeriti s Charliejem. Čujemo se uskoro.”
“Dobro”, kažem. “Volim te.”
“I ja tebe volim.”
Jednim dijelom mislim kako trebam nazvati Ryana. On bi trebao čuvati
Thumpera. No isto tako znam da mi se upravo u ovom životnom trenutku događa
toliko toga da bi povrh svega još i ta komplikacija bila previše. Neću moći Ryanu
pružiti pozornost kakvu zaslužuje. To nikomu neće koristiti. I zato nazovem Milu.
“Oprosti što zovem ovako kasno”, kažem kad se javi.
“Sve u redu?” upita ona, prigušena i umorna glasa. Ispričam joj za baku.
Ispričam joj za Thumpera.
“Može, svakako. Pričuvat ćemo ga. Hoćeš li ga odmah dovesti?”
“Aha”, kažem. “Vidimo se ubrzo.”
Spremim mu hranu i povodac. Obujem cipele na donji dio pidžame. Povedem
ga u automobil. I ne snađem se, a već sam pred njezinim ulaznim vratima. I ne
sjećam se kako smo stigli onamo.
Mila nas pozove unutra. Ona i Christina su u trenirkama. Šapćemo zato što
klinci spavaju. Rijetko viđam Christinu, ali sada se podsjetim koliko drago lice
ima. Svijetle oči, velike obraze. Ona me zagrli.
“Što god da se dogodi, uz tebe smo”, kaže. “Ne samo Mila, već i ja.” Mila je
pogleda i nasmiješi se.
“Trebala bih se vratiti za koji dan”, kažem. “Prilično je pristojan. Ako bude
bilo kakvih problema, slobodno me nazovite.”
“Ne brini se za nas”, kaže Mila. “Samo se pobrini za sebe. Ja ću sve srediti na
poslu. Pobrinut ću se da svi znaju kako ti treba malo vremena.”
Ja kimnem i sagnem se protrljati nos o Thumperovu njušku. “Brzo se vraćam
kući, maleni.”

212
 Knjige.Club Books

Kada iziđem iz kuće, zaboli me srce jer napuštam svojeg psa. Sjednem u
automobil i briznem u plač. Suze mi klize licem i mute vidno polje. Jedva vidim.
Stanem uz cestu i isplačem se.
Plačem zbog bake. Plačem zbog mame. Plačem zbog Thumpera. Zbog
Rachel, Charlieja i sebe. I u svemu tome, plačem zbog Ryana.
Znam da ću to prebroditi iako će biti teško. Djelovat će nemoguće, ali
svejedno ću uspjeti. No glas koji mi viče na uho, osjećaj koji mi steže srce i
pritišće pluća, kaže kako bi bilo lakše da je Ryan ovdje. Bilo bi mrvicu lakše da
je pokraj mene. Možda nije važno trebaš li nekoga u svakodnevnim životnim
trenucima ili ne. Možda je važno da, kada trebaš nekoga, trebaš upravo tu osobu.
Možda trebati nekoga ne znači da ne možeš živjeti bez te osobe. Možda trebati
nekoga znači da je lakše kad je pokraj tebe.
Izvadim mobitel i počnem pisati novi e-mail.
Dragi Ryane,

baku su zadržali u bolnici zbog leukemije. Ne preostaje joj

puno vremena. Neprekidno razmišljam o svim onim situacijama kad smo
joj se smijali iza leđa jer je govorila da ima rak. Kako nam je svima to bila
nekakva velika obiteljska šala.

I neprestano razmišljam kako bi dobro bilo da si sa mnom. Bilo bi tako

lijepo čuti tvoj glas. Rekao bi mi da će sve biti dobro. Grlio bi me. Brisao
bi mi suze. Rekao bi mi da razumiješ. Baš kao kada smo izgubili djeda.

Za nekoliko sati krećem u San Jose. Provest ćemo njezine posljednje dane
s njom. Zbog takvih sam se stvari udala za tebe. Udala sam se za tebe
zato što se brineš o meni. Zato što zbog tebe stvari djeluju dobro čak i
kada nisu. Zato što vjeruješ u mene. Znaš da se mogu nositi s nečim čak
i kad ja osjećam da neću izdržati.

Znam da ovo mogu bez tebe. Protekle sam godine to naučila. Ali
jednostavno mi nedostaješ u ovom trenutku. Samo te želim blizu sebe.
Ti izvlačiš ono najbolje iz mene. A to bi mi sada dobro došlo.
Volim te
Lauren

Zamalo pošaljem poruku. Djeluje dovoljno važno da mu je doista pošaljem.

Ali ne učinim to. Odlučim je spremiti. Ubacim mjenjač u brzinu i krenem.

213
 Knjige.Club Books

Peti dio

NITKO KAO TI

214
 Knjige.Club Books

LET JE BIO U REDU. U REDU U SMISLU DA NIJE BILO TURBULENCIJA NI KAŠNJENJA.

Traje četrdeset pet minuta, stoga nije pretjerano mučan. No bio je užasan u smislu
da smo Rachel i ja neprestano ponavljale: “Stvarno nisam mislila da ima rak.”
Kad stignemo u bolnicu, mama čeka pokraj bakina kreveta. Ujak Fletcher
razgovara s liječnikom. Mama nas ugleda prije nego što uđemo u sobu, pa iziđe
kako bi nas pripremila.
“Snaga je ne služi baš najbolje”, kaže mama, stoičkoga lica i glasa. “Ali
doktori su sigurni da ne trpi jake bolove.”
“Dobro”, kažem ja. “Kako si ti?”
“Grozno”, odvrati ona. “Ali neću se baviti time dok ne budem morala. Mislim
da je najbolje za sve nas da budemo čvrsti. Da stisnemo zube i iskoristimo ovo
vrijeme kako bismo joj rekli koliko nam znači.” Zato što nemamo još mnogo
vremena.
“Smijemo li razgovarati s njom?” upita Rachel.
“Naravno.” Mama ispruži ruku i uvede nas u sobu. Rachel i ja sjednemo sa
suprotnih strana bakina kreveta. Ona izgleda umorno. Ne onako kako izgledaš kad
istrčiš utrku ili kad se nisi naspavao.
Izgleda umorno kako bi čovjek mogao izgledati nakon što dugo provede na
ovome svijetu.
“Kako si, bako?” upita Rachel.
Baka joj se nasmiješi i potapša je po ruci. Nema odgovora na to pitanje.
“Volimo te, bako”, kažem ja. “Jako te volimo.”
Ona ovoga puta potapša moju ruku i zažmiri.
Svi satima stojimo uokolo i čekamo da se ona probudi, hvatajući trenutke u
kojima je prisebna i nasmiješena. Nitko ne plače. Ne znam kako svi izdržavamo.
Oko tri sata stignu Charlie i Natalie. Natalie izgleda kao da bi se mogla
raspuknuti svaki čas. Charlie izgleda izmučeno i pod stresom. Pogleda u usnulu
baku. Upita samo: “Je li loše?”, a mama kimne.
“Aha”, kaže. “Loše je.”
Povede Charlieja i Natalie u hodnik kako bi razgovarala s njima. Rachel iziđe
za njom. Ostanemo samo ja, baka koja spava i ujak Fletcher. Nikada nemam
bogzna kakvih tema s Fletcherom, a sada, kad se čini da postoji milijun stvari koje

215
 Knjige.Club Books

bih mogla reći, i dalje sam bez teksta. I on je. Nakon nekog vremena ispriča se i
kaže da ide potražiti bolničarku. Iako mu nemam što reći, ne želim da ode.
Ne želim biti sama u toj sobi. Ne želim se sama suočiti s time.
Priđem stolcu pokraj bakina kreveta koji je ujak Fletcher upravo oslobodio i
sjednem. Uzmem je za ruku. Znam da spava, ali svejedno joj pričam. Još nisam
sama u toj sobi, shvatim. Ona je još ovdje.
“Znaš, pisala sam Pitaj Allie”, kažem joj. “Pisala sam joj o Ryanu i sebi. Imala
si pravo u mnogočemu što si rekla. U tome da sam mogla posve izbjeći ovu godinu
da sam neke stvari možda drukčije cijenila. A opet, mislim da mi je ova godina
trebala. Mislim da sam je nosila u sebi, pa je morala van, ako to ima smisla.
Mislim da sam trebala više vremena s Rachel. Trebala sam se moći usredotočiti
na Charlieja. Trebala sam istražiti druge stvari. A možda, znaš, i nisam
trebala. Možda postoji više načina na koje sam mogla postupiti u svojem braku, a
ovo je jednostavno bio... način na koji jesam postupila.
Uglavnom, pisala sam Pitaj Allie o tome. Pitala sam je što misli da trebam
učiniti. Imala si pravo za nju”, kažem i potiho se nasmijem. “Dobra je.” U sobi je
jezivo tiho, stoga nastavim govoriti. “Ryan je bio ovdje kad je djed umro. I sjećam
se kako me samo grlio i sve je bilo nekako bolje zbog toga. Može li to svatko
postići? Može li te bilo tko grliti? Ili mora biti netko određen?”
“Netko određen”, odgovori ona. Glas joj je hrapav i promukao. I dalje žmiri.
Lice joj se jedva pomiče dok govori.
“Bako? Jesi li dobro? Treba li ti što? Da zovem mamu?”
Ona me ignorira. “Imaš tog nekoga. Samo sam ti to pokušavala reći. Nemoj
odustati od njega samo zato što ti je dosadan. Ili ne posprema čarape za sobom.”
“Aha”, kažem. Djeluje previše slabo da bi nastavila govoriti, stoga je ne želim
ništa ispitivati. A opet toliko toga želim naučiti od nje. Njezine ekscentričnosti,
stvari koje su mi prije djelovale toliko blesavo i smiješno, sada se čine
dubokoumnima i pronicljivima. Zašto to radimo? Zašto podcjenjujemo stvari dok
su nam na raspolaganju? Zašto tek kada nešto gubimo, shvatimo koliko nam je
potrebno?
“Zapravo nisam bila sigurna da imam rak”, kaže. “Odavno nisam bila kod
liječnika. Stalno sam govorila tvojoj majci i ujaku da idem.” Nasmije se. “A nikad
nisam otišla. Razmišljala sam da, ako ga i imam, ne želim da ga itko pokušava
izliječiti. Nekoliko sam puta izišla iz kuće rekavši Fletcheru da idem onkologu.
Nisam ni imala onkologa. Bila sam na bridžu s Betty Lewis i Friedmanovima.”
Opet se nasmije, a zatim nakratko klone prije nego što ponovno živne. “Liječnici
kažu da je ta vrsta galopirajuća. Najvjerojatnije sam ga tek dobila. Niste se varali
što ste me svih ovih godina sprdali jer sam govorila da ga imam”, kaže i smiješi
mi se, dajući mi do znanja da je cijelo vrijeme znala što govorimo. “Bila sam
spremna umrijeti i mislim da je to bio jedini način da to priznam.”
“Kako možeš biti spremna umrijeti?”

216
 Knjige.Club Books

“Zato što mog muža više nema, Lauren”, ona će. “Sve vas silno volim. Ali
više me ne trebate. Pogledajte se samo. Mama ti je sjajno. Fletcher je dobro. Vas
ste troje super.”
“Pa...”
“Jeste, jeste”, kaže ona i potapša me po ruci. “Ali nedostaje mi mama”, kaže.
“Nedostaje mi tata. Nedostaje mi starija sestra. Nedostaje mi najbolja prijateljica.
I nedostaje mi muž. Već predugo živim bez njega.”
“Ali bila si dobro”, kažem. “Ustajala si iz kreveta. Živjela si i bez njega.”
Baka blago odmahne glavom. “Samo zato što možeš živjeti bez nekoga, ne
znači da želiš”, kaže.
Riječi mi odjekuju glavom, sudaraju se jedna s drugom i odbijaju se o granice
mojeg uma, ali neprestano se slažu u istom redoslijedu.
Ništa ne odgovorim. Gledam je i stišćem joj ruku. Često razmišljam o baki
tek kao o starici koja s nama sjedi za večerom. Ali ona je vidjela naraštaje. Nekoć
je bila dijete. Bila je tinejdžerica. Nevjesta. Majka. Udovica.
“Žao mi je što ti je bilo toliko teško”, kažem. “Nikada nisam razmišljala kako
ti je bilo bez djeda. Težak je to život.”
“Ne, dušo, nije to težak život. Samo je meni dosta života.”
Nakon što to kaže, također joj je dosta govorenja. Opet zaspi, držeći me za
ruku. Ja oslonim bradu na njezinu nadlanicu i promatram je. Naposljetku se
Natalie vrati unutra jer mora sjesti.
“Ne mogu toliko dugo stajati”, kaže. “A teško mi je i dugo sjediti. Ili ležati.
Ili jesti. Ili ne jesti. Ili disati.”
Nasmijem se. “Je li ovo dobra ideja?” upitam je. “Mislim, trebaš roditi za,
ono, dva dana. Zar ne?”
“Termin mi je u četvrtak”, kaže. Za pet dana. “Ali ovo nije dolazilo u pitanje.
Morali smo doći. Moramo biti ovdje. Bilo bi mi neugodno da sjedim kod kuće,
znaš? Ovako... ovo je bolje.”
“Da ti nešto donesem?” upitam je. “Kockice leda?”
“Svjesna si da se zapravo ne porađam, je l’ da?”
“Pošteno!” kažem. Nije mi postala sestra kad je rekla da je morali doći ovamo
radi bake. Postala je to kad se nasmijala na moj račun jer sam je ponudila
kockicama leda. Lako je za velike geste. Smijati se nekom tko ti samo pokušava
pomoći, e, to su obiteljska posla.
Charlie nam se pridruži. Ujak Fletcher dođe i donese vrećicu Doritosa. Ne
znam je li uopće tražio bolničarku. Uđu mama i Rachel. Na Rachel se vidi da je
plakala. Pogledam je i vidim da su joj oči crvene. Zagrlim je.
Stojimo uokolo. Sjedimo. Čekamo. Nisam sasvim sigurna kako možemo
poboljšati situaciju. Ponekad razgovaramo. Ponekad šutimo. Previše nas je u toj
maloj sobi, stoga se smjenjujemo i izlazimo u hodnik, odlazimo do aparata s
217
 Knjige.Club Books

hranom i pićem, uzimamo čašu vode. Bolničarke dolaze i odlaze. Mijenjaju

infuzije. Liječnik dođe i odgovara nam na pitanja. No zapravo ga nemamo što
posebno pitati. Pitanja su tu kad smatraš da još ima načina da nekoga spasiš.
Osjetim kako mi se u grlu stvara knedla. Skuplja snagu dok se izdiže na
površinu. Ispričam se. Iziđem u hodnik.
Naslonim se o zid. Kliznem na pod. Zamišljam Ryana da sjedi pokraj mene.
Zamišljam da mi trlja leđa, onako kao kad je djed umro. Zamišljam da govori: Ide
na bolje mjesto. Dobro je. Zamišljam kako je djed činio isto za baku kada je ona
izgubila svoju mamu ili baku. Zamišljam baku kako sjedi na istome mjestu kao
sada ja, i djeda kako kleči pokraj nje i govori joj sve što želim da meni kažu.
Kako je grli onako kako te samo netko određen može grliti. Kada budem njezinih
godina, kada budem ležala u bolničkom krevetu, spremna umrijeti, na koga ću
misliti?
Na Ryana. Oduvijek je to bio Ryan. Samo zato što mogu živjeti bez njega, ne
znači da želim.
I ne želim. Ne želim.
Želim mu čuti glas. Onako grub, ali ponekad mek i gotovo dirljiv. Želim mu
vidjeti lice i čekinje brade jer se nikada sasvim ne obrije. Želim opet osjetiti
njegov miris. Želim ga držati za one grube ruke. Želim osjetiti kako ovijaju moje,
zbog kojih djeluju sićušno, zbog kojih se ja osjećam maleno.
Trebam svog muža.
Nazvat ću ga. Nije me briga za naš dogovor. Nije me briga za sav kaos. Samo
mu moram čuti glas. Moram znati da je dobro. Ustanem i izvadim mobitel iz
džepa. Nemam signala, stoga hodam uokolo i pokušavam uhvatiti crticu ili dvije.
Ništa.
“Oprostite”, obratim se bolničarkama za pultom. “Gdje ima signala?”
“Morat ćete izići”, kaže. “Trebalo bi ga biti ispred ulaznih vrata.”
“Hvala”, kažem i odem do dizala. Pritisnem gumb. On zasvijetli, ali dizalo ne
dolazi. Opetovano ga stišćem. Toliko dugo nisam zvala Ryana, a sada odjednom
moram razgovarati s njim iste sekunde. Poriv me svladao. Moram ga zamoliti da
se vrati kući. Moram mu reći da ga volim. Mora znati istog trena.
Dizalo se konačno oglasi. Uđem i pritisnem tipku za prizemlje. Brzo se
spuštam. Toliko brzo da mi želudac ne prati noge. Odahnem kada stignem do dna.
Vrata se otvore. Prolazim kroz predvorje. Prođem kroz staklena ulazna vrata i
iziđem. Dan je vruć, sparan. U bolnici se činio toliko tmuran da sam zaboravila
kako je vani zapravo sunčano i vedro. Pogledam na mobitel. Sve su crtice tu.
Pred bolnicom je bučno. Auti fijuču u prolazu. Vozila hitne pomoći dolaze i
odlaze. Sine mi da nisam jedina koja upravo nekoga gubi. Ni Natalie nije jedina
koja se sprema roditi. Charlie nije jedini muškarac koji će ubrzo postati otac. Moja
majka nije jedina koja će ostati bez oba roditelja. Obitelj smo koja prolazi sve što
ljudi prolaze svaki dan. Nismo posebni. Ta bolnica ne postoji radi nas. Ja nisam
218
 Knjige.Club Books

jedina žena koja se spremna nazvati svog muža i zamoliti ga da dođe kući. Ne
znam zašto mi toliko godi ta spoznaja. Ali godi mi. Nisam sama. Postoji na tisuće
takvih kao što sam ja.
Uz pločnik se zaustavi taksi i iz njega iziđe muškarac. Nosi ruksak. Zatvori
vrata taksija i okrene se prema meni.
To je Ryan.
Ryan.
Moj Ryan.
Izgleda isto kao kada sam ga ostavila u našoj kući prije deset mjeseci. Kosa
mu je iste dužine. Tijelo mu izgleda isto. Silno poznato. Sve mi je na njemu
poznato. Njegov hod. Način na koji prebacuje ruksak na ramena.
Ja mirno stojim i zurim ravno u njega. Ne mogu se pomaknuti. Nisam sigurna
kad se to dogodilo, ali mobitel mi je ispao iz ruke.
On krene prema kliznim vratima, a zatim zastane kad me ugleda. Raširi oči.
Toliko ga dobro poznajem da znam o čemu razmišlja. Znam što će sljedeće
učiniti.
Potrči prema meni i podigne me, zgrabi, stisne.
“Volim te”, kaže. Počeo je plakati. “Volim te, Lauren. Strašno te volim.
Nedostajala si mi. Bože, kako si mi nedostajala.”
Moje lice ostane isto. Još sam uvijek obamrla. Ovijam ga rukama. Ovijam ga
rukama. On me spusti i poljubi. Kada usnama dotakne moje, srce me zapeče. Kao
da mi je netko zapalio šibicu u prsima.
Kako je znao da ga trebam? Kako je znao gdje će me pronaći?
Obriše mi suze. Suze za koje nisam ni znala da teku. Učini to toliko nježno,
toliko puno ljubavi, da se zapitam kako sam svih ovih proteklih mjeseci uspijevala
sama brisati svoje suze. Sada kad je ovdje, istog trena zaboravljam živjeti bez
njega.
“Kako si znao?” kažem. “Kako si znao?”
On me pogleda u oči, pripremajući me. “Nemoj se ljutiti”, kaže. Zvuči šaljivo,
ali poruka u pozadini ozbiljna je.
“Dobro”, kažem. “Neću.” Ozbiljna sam. Što god da ga je dovelo ovamo,
blagoslov je. Što god da ga je dovelo ovamo, ispravno je.
“Čitao sam tvoje spremljene e-mailove.”
Padnem na pod.
Toliko se jako smijem da se posve raspametim. Smijem se sve dok me trbuh
i leđa ne zabole. A zato što se ja smijem, i Ryan prasne u smijeh. I sada smo oboje
na pločniku i smijemo se. Zbog njega moj smijeh djeluje još smješnije. I sada se
smijem samo zato što se smijem. Ne mogu prestati. I ne želim prestati. A onda
ugledam svoj mobitel, razbijen i slomljen nakon što mi je ispao. I to mi je

219
 Knjige.Club Books

urnebesno. Sve je tako savršeno, predivno, nevjerojatno, prekrasno urnebesno,

zar ne? Kad je život postao toliko jebeno smiješan?
“Zašto se smijemo?” upita Ryan između udaha.
I tako mu priznam. Tako mu kažem što sam učinila. “Zato što sam i ja čitala
tvoje”, kažem.
On se mahnito cereka. Smije se meni, sa mnom i radi mene. Ljudi prolaze i
gledaju nas, a mene prvi put u životu zbilja nije briga za njihovo mišljenje.
Trenutak mi je previše opojan. Toliko sam opčinjena da me ništa neće vratiti u
stvarnost dok ne budem spremna.
Kad se konačno saberemo, oči su nam suzne i u glavi nam se vrti. Pokušam
glasno uzdahnuti, onako kako ljudi čine kad se oporavljaju od salve smijeha.
Pokušavam se dovesti u red, kao kada pilot spušta avion, polako i smireno,
spreman udariti o čvrsto tlo. Samo, umjesto da osjetim tlo pod nogama, ja u
posljednjem trenutku opet poletim. Uzdasi se pretvore u suze. Smijeh i plač toliko
su međusobno isprepleteni, satkani od istog materijala, da ih je ponekad teško
raspoznati. I lako je, lakše je nego što misliš, od tolike sreće da bi zaplakao doći do
tolike shrvanosti da bi se smijao.
Plač preraste u jecaje, a Ryan me zagrli. Čvrsto me drži, upravo ondje na
pločniku. Trlja mi leđa, a kada počnem naricati, govori: “U redu je. U redu je.”
Pogledam njegovu lijevu ruku dok drži moju. Nosi svoj vjenčani prsten.

220
 Knjige.Club Books

RYAN I JA POLAKO USTANEMO S PLOČNIKA. ON UZME SVOJ RUKSAK. SKUPI dijelove

mojeg mobitela s poda i opet ga sastavi.
“Možda ti budemo morali nabaviti novi mobitel”, kaže. “Čini se da je ovaj
nastradao.”
Drži me za ruku dok ulazimo u bolnicu. Pridružimo se skupini ljudi koja čeka
pred dizalima. Kada jedno dizalo konačno stigne, svi se natiskamo u njega,
međusobno se gurajući i šireći po trima zidovima. Ryan ne pušta moju ruku.
Čvrsto je stišće. Drži je kao da mu život ovisi o tome. Ruke nam se znoje, ali on
ne pušta.
Kada stignemo na osmi kat, povedem nas iz dizala, a pred nama stoji Rachel,
i očito čeka dizalo za dolje.
“Gdje si bila?” upita me. “Posvuda te tražim. Zvala sam te četiri puta.”
Zaustim, ali Ryan odgovori mjesto mene. “Mobitel joj se razbio”, kaže i
pokaže dijelove Rachel.
Rachel netremice zuri u njega i pokušava odgonetnuti zašto joj to što ga vidi
pred sobom djeluje savršeno prirodno, a istovremeno nema nikakvog smisla.
“Ovaj...” kaže. “Bok, Ryane.”
On joj priđe i zagrli je. “Hej, Rach. Nedostajala si mi. Došao sam čim sam
čuo.”
Ryan mi je okrenut leđima, a ja gledam Rachel ravno u lice. Ona mi nijemo
poruči: Je li ovo okej? i lagano pokazuje na Ryanova leđa. Podignem palčeve.
Ništa joj drugo ne treba. Samo podignuti palčevi. Ako se ja slažem, i ona se slaže.
“Jako mi je drago što te vidim!” kaže mu. Upali šarm kao s pomoću prekidača, ali
stvarno to misli. Sasvim je iskrena.
“I meni tebe”, odvrati on. “I meni tebe.”
“Nedostajao si nam”, kaže Rachel i sestrinski ga mune u nadlakticu.
“Nemaš ti pojma”, on će. “Kako mogu pomoći? Što mogu poduzeti sada kad
sam ovdje?”
“Pa,” kaže Rachel i sada gleda mene. “imali smo malu poteškoću.”
“Poteškoću?” upitam.
“Natalie i Charlie morali su na porodiljni odjel.”
“Ah”, kažem.

221
 Knjige.Club Books

“Kad joj je termin?” upita Ryan. “Ubrzo, je l’ da?”

“U četvrtak”, kažem ja.
“Da”, Rachel će. “Pa, misli da ima nešto što se zovu Braxton-Hicksovi
trudovi.”
“Kakvi su to Braxton-Hicksov trudovi?” istovremeno odvratimo Ryan i ja. To
je instinkt, način na koji glatko funkcioniramo kao jedno. Toliko nam je prirodno,
iako mjesecima nismo razgovarali; mi smo dvije polovice koje funkcioniraju kao
cjelina.
“Ne znam. Mama je objasnila. To je kad ti se čini da ćeš se poroditi, ali
vjerojatno nećeš.”
“Vjerojatno nećeš?” upitam.
“Ne”, Rachel će. “Hoću reći, neće. Ali smatrali su kako je najbolje da
provjere. Navodno trudovi djeluju kao pravi trudovi.”
“Znači, boli je?” upita Ryan.
Rachel kimne i suspregne smijeh.
“Što je?” upitam.
“Nije smiješno”, Rachel će. “Nimalo.”
“Ali?”
“Ali kad je osjetila prvi, Natalie se uhvatila za trbuh i rekla: ‘Isuse, jebeš mi
sve.’ Čak se i mama smijala.”
Počnem se smijati zajedno s Rachel. Dizala su već nekoliko puta došla i otišla,
a mi i dalje stojimo pokraj njih.
“Baš ste zlobne”, kaže Ryan.
Počnem se braniti, ali Rachel se ubaci: “Ne, smiješno je samo zato što je
Natalie najpristojnija osoba koju sam u životu upoznala. Stvarno. Kad je to rekla,
mama se toliko smijala da joj je izletio golemi šmrkalj u obliku balona.”
Ja opet prasnem u smijeh, ali i Ryan. Mama se stvorila tik iza Rachel.
“Rachel Evelyn Spencer!”
Rachel me pogleda i zakoluta očima. “Mama me čula, je l’ da?”
Kimnem glavom.
“Oprosti, mama”, kaže ona i okrene se.
“Ništa zato”, odvrati mama, a lice joj se uozbilji, “imamo malu poteškoću.”
“Da, Rachel nam je rekla”, kažem.
Mama se usredotoči na Ryana, a zatim na moju ruku, koja još uvijek drži
njegovu. “Bože blagi, ovo je jednostavno previše”, kaže. Sjedne na jedan stolac
niz hodnik i pokrije lice rukama. “Nisu lažni trudovi”, kaže. “Natalie se porađa.”
“Molim te, reci da se šališ”, kaže Rachel.

222
 Knjige.Club Books

“Ne, Rachel, ne šalim se. I to je pozitivno, sjećaš se? Želimo da se to dijete

rodi.”
“Ma znam”, ona će, pokunjeno. “Samo hoću reći da se događa previše toga
odjednom.”
“Mogu li kako pomoći?” upita Ryan.
Mama ga pogleda i ustane. Čvrsto ga zagrli. Zagrli ga onako kako samo majka
može grliti. Nije to uzajaman zagrljaj, kao Rachelin i Ryanov. Majka grli njega.
Ryan prima zagrljaj. “Tako mi je drago što te vidim, dušo”, kaže. “Tako mi je
drago.”
Ryan je načas gleda, a ja pomislim da će se rasplakati. Doslovno. Ali suzdrži
se pa kaže: “Nedostajala si mi, Leslie.”
“O, dušo, ti si svima nama nedostajao.”
“Kako je baka Lois?” upita. “Mogu li k njoj?”
“Trenutačno spava”, kaže mama. “Mislim da se trebamo podijeliti. Netko
treba biti s Natalie i Charliejem, a ostali s bakom.”
Nemoguć je to izbor, zar ne? Želiš li biti s nekim u posljednjim trenucima
života ili u prvim trenucima drugoga života? Hoćeš li odati počast prošlosti ili
slaviti budućnost?
“Ja ne mogu”, kaže mama. “Ne mogu birati. Moje unuče ili majka?”
“Ne moraš birati”, kažem ja. “Ja, Ryan, Rachel i Fletcher pokrivamo sve. Ti
možeš biti malo tu, malo tamo.”
“Pretpostavljam da ću ostati sama s ujakom Fletcherom?” odvrati Rachel.
Pogledam je. Izraz na mojem licu istodobno je isprika i molba.
“Dobro”, kaže ona. “Svi su na životnoj prekretnici osim mene. Odoh onda
paziti na baku s ujakom Fletcherom.”
“Hvala ti”, kažem.
“Kad se dijete rodi, molim vas, dođite po mene. Molim vas? Ryane Hoćeš ti
doći po mene? Zamijeniti se sa mnom ili nešto?”
“Apsolutno”, kaže on.
“Idem s tobom”, mama kaže Rachel. “Javljate nam novosti, mokri vas”, kaže
Ryanu i meni.
“Dobro”, kažem. “Budi bez brige.”
“Ako se probudi,” ubaci se Ryan, “hoćete joj reći da sam došao “Šališ se?”
mama će. “Nisam sigurna da bismo to mogle zata čak i da hoćemo!”
Ryan se nasmiješi dok ja pritišćem gumb za pozivanje dizala dc . a zatim
pritisnem tipku za gore. Ne znam kamo idemo.
“Mama?” doviknem.
Ona se okrene.
“Koji kat?”
223
 Knjige.Club Books

“Peti.”
Dizalo za dolje odzvoni. Stiglo je. Idemo. Odabrani smo slaviti budućnost.

224
 Knjige.Club Books

ISPOSTAVI SE DA SLAVLJENJE BUDUĆNOSTI NIJE ISTO KAO KADA NA SILVESTROVO

odbrojavaš od deset do vatrometa. Slavljenje budućnosti uključuje puno čekanja.
Mnogo sjedenja na neudobnim stolcima i šetanja do aparata s hranom i pićem i
natrag. Mnogo redovitog raspitivanja kod Charlieja, ali ne i ostajanje u samoj
sobi.
“Otvorena je tri centimetra”, kaže Charlie kada pronađemo njihovu sobu. Dok
se obraća nama, gleda u Natalie i očito je da pretpostavlja kako je mama došla.
“Natalie, jesi dobro?” upitam. Izgleda užasno. Mislim, izgleda prelijepo zato
što su prelijepi ljudi prelijepi čak i kad užasno izgledaju, ali tu su svi znakovi
užasnog izgleda. Kosa joj je raščupana, a lice zajapureno. Vidi se da je plakala. A
opet, nekako je presretna.
“Aha”, kaže. “Dobro sam. Samo me to ne pitaj tijekom truda." Pogleda u
mene i ugleda nepoznatog muškarca koji stoji pokraj mene. Priznajem, trebala
sam uzeti u obzir da je Ryan stranac, a Natalie u bolničkoj halji na krevetu s
držačima za noge.
“Ovaj...” ona će, gledajući u njega.
Charlie slijedi njezin pogled i okrene se. Lice mu se ozari dok m_ se iznad
glave pali lampica. “Ryane!” Uspravi se, pusti Natalier. ruku i bratski zagrli
Ryana. Dugo se tapšaju po leđima.
“Bok, Charlie!” kaže Ryan. Kad se prestanu grliti, Charlie stane pokraj njega,
a Ryan drži ruku na Charliejevu ramenu sekundu dulje nego što bi to činio
prijatelj. Bliži su od prijatelja. Charlie se spremi predstaviti Ryana Natalie, ali ona
se počne grčiti i dahtati. Charlie potrči k njoj. Toliko je brz da pokret izgleda
instinktivno. To je tip kojeg je mama preklinjala da joj pomogne prati posuđe, ali
čim Natalie zaboli, eto ga. Pruža joj podršku. Pomaže. Uz nju je.
“Mogu li kako pomoći?” upitam ja. Oklijevam joj opet ponuditi kockice leda,
ali rekla je da su prikladne za porođaj. “Kockice leda?”
Natalie se načas nasmije kroz bol. To je možda najbolji smijeh koji sam u
životu zavrijedila.
“Aha”, kaže Charlie dok mu ona stišće ruku. “Kockice leda.”
Ryan i ja odemo po njih. Bolničarka nam kaže da se na kraju vrlo dugačkog
hodnika nalazi aparat za led. Zaputimo se onamo.

225
 Knjige.Club Books

“Nego, pročitao sam za tog nekog Davida”, kaže Ryan. “Je li David još... u
igri?”
“Ne.” Odmahnem glavom. “Ne, nije u igri.”
“Želim ga ubiti”, kaže Ryan i smiješi se. Opasan je to osmijeh. “Znaš to, je P
da? Mjesecima ga želim ubiti. Ponekad noću sanjam da to radim. Doživi da nisam
rekao kako me to muči u snovima.” Cipele nam škripe na bolničkome podu.
“Ni ja nisam velika ljubiteljica Emily”, odvratim. Prvi put nakon više mjeseci
dopustim si osjetiti bijes koji sam doživjela kad sam doznala da viđa druge žene.
Ponovno ga osjetim, izdiže se na površinu poput plutače. I opet izranja, ma koliko
ga ja potiskivala.
“Emily ti nije ni do koljena”, kaže on kada konačno stignemo do aparata za
led.
Uzmem čašu i stavim je na predviđeno mjesto. Mogla bih reći još nešto.
Mogla bih pitati još nešto. Ipak, odlučim stati na tome. Aparat bruji, ali ništa ne
izbaci. Ryan ga udari sa strane, nasrnuvši cijelim tijelom o njega. Kockice počnu
puniti čašu.
Vratimo se u Charliejevu i Natalienu sobu i pružimo Charlieju kockice leda.
On nam zahvali i, iako se čini da Natalie više ne trpi bolove, pomislim kako je
najbolje da Ryan i ja odemo u čekaonicu.
“Doći ćete po nas ako nešto zatrebate, može?” upitam Charlieja i on kimne.
Ryan stisne šaku i kucne njome o Charliejevu. “Sretno”, kaže. Čekaonica je
prazna izuzev gdjekojega novopečenog djeda i bake. I zato zauzmemo mjesta uz
sredinu zida. Povremeno razgovaramo, o mnogočemu. Povremeno ništa ne
govorimo. Povremeno dugo šutimo, a zatim se opet upustimo u razgovor kada
jedno od nas kaže nešto poput: “Ne mogu vjerovati da ne voliš perzijsku hranu”
ili “Ne mogu vjerovati da si mi kupila onaj šišač za bradu da obrijem stidne
dlake. To je definitivno najsramotnija stvar koju sam ikada pročitao. Pročitao sam
to i iz istih stopa otišao u kupaonicu i podšišao ih.” Ryan se smiješi, smije. Tobože
se strese. “Propao sam u zemlju od srama.”
“Žao mi je”, kažem. “Stvarno nisam mislila da ćeš to ikada pročitati.”
“Ne, ali dobro je da jesam, zar ne? Isprva me bilo sram, ali sada znam. I odsad
pa nadalje bit ću besprijekorno uredan tamo dolje.” Ja se zagledam u pod.
Bolnički sag tvori dijamantni uzorak. Dijamant do dijamanta. Zamislim se pa
shvatim da, ovisno kako gledaš na njega, tvori velik niz slova X ili W.
“Mislim da ti, ako sam išta naučila o tome kako ovo... popraviti,” kažem,
“stvarno moram početi govoriti što želim.”
“Aha”, kaže on. “Ista stvar kod mene. To mi je važno. Uvijek sam popuštao
u korist onoga što sam mislio da ti želiš i mislim da sam poslije nekog vremena
počeo pizditi zbog toga.”
“Aha”, kažem ja kimajući glavom. “Pretpostavljala sam da biti dobar partner
znači udovoljavati onom drugom.”
226
 Knjige.Club Books

“Da!” on će, gorljivo potvrđujući.

“I zato nikad nisam tražila ono što trebam.”
“Očekivala si da ću znati.”
“Aha”, kažem. “A kad nisi znao ili naslutio, jednostavno sam zaključila da te
nije briga. Da nisam važna. Da biraš sebe nauštrb mene.”
“Znam točno na što misliš”, kaže. “Zamisli da sam ti jednostavno rekao da
mrzim međunarodnu kuhinju.”
“Da!” ja ću. “Uopće mi nije toliko važno hoću li jesti perzijsku, grčku ili
vijetnamsku hranu. Stvarno nije. Uvijek sam htjela samo večerati s tobom.”
“Znači, to je jedna od stvari u kojima se moramo popraviti, Lauren. Moramo.
Moramo biti iskreni.”
“Aha”, kažem.
“Ne”, kaže Ryan pa se okrene prema meni, uzme me za ruku i gleda me u oči.
“Brutalno iskreni. Smiješ me povrijediti. Smiješ povrijediti moje osjećaje. Smiješ
me posramiti. Sve dok to radiš iz ljubavi. Ništa što ćeš ikada reći iz ljubavi ne bi
me moglo povrijediti kao to kad sam te gledao u oči i vidio da me više ne
podnosiš. Radije bih tisuću puta da mi kažeš da obrijem stidne dlake nego da me
gledaš onako kako si me gledala.”
Poželim se valjati po podu s njim. Poželim mu mirisati kosu. Poželim mu
ljubiti vrat. Poželim se ušuljati u jednu od onih soba za dežurstva kakve imaju u
sapunicama i voditi ljubav s njim na krevetu na kat. Želim mu pokazati što mi je
nedostajalo. Pokazati mu što je njemu nedostajalo. Pokazati mu što sam naučila.
Želim izgubiti pojam o tome gdje ja završavam, a on počinje.
Tako će i biti. Znam. No moram imati na umu i da je to samo početak rješenja.
Popravak našega braka tek slijedi.
“Volim te”, kažem, a glas mi drhti. Mišići mi se opuštaju. Oči mi se pune
suzama.
“I ja tebe volim”, kaže on i glas mu zazvuči plačno. Suzdržan je to plač. Suze
mu jedva prijeđu preko rubova kapaka.
Poljubi me.
I sada shvatim pravu vrijednost proteklih deset mjeseci.
Istina, naučila sam ponešto o sebi. Naučila sam što želim u krevetu. Naučila
sam tražiti što trebam. Naučila sam da ljubav i romantika nisu nužno jedno te isto.
Naučila sam da ne žele svi jedno ili drugo. Naučila sam da su i ono što trebaš i
ono što želiš jednako važne stvari u ljubavi. Mnogo sam toga naučila. Ali sve sam
to mogla naučiti uz Ryana. Mogla sam potražiti te lekcije s njim, umjesto daleko
od njega. Ne, prava vrijednost ove godine ne leži u tome što sam naučila kako ću
popraviti svoj brak. Prava je vrijednost ove godine leži u činjenici da konačno
želim popraviti svoj brak.
Imam snage za to. Imam strasti za to. Imam želju. I vjerujem.

227
 Knjige.Club Books

Želim da moj brak uspije. Žarko želim da uspije, osjećam tu želju u kostima.
Znam da će sunce opet izići i ako ne uspijem. Znam da mogu živjeti sama ako mi
ne preživimo. Ali želim to. Strašno to želim.
“Onda, ostat ćeš udana za mene?” upita Ryan. Pitanje ima istu težinu i
ranjivost kao kada me zaprosio prije toliko godina.
Nasmiješim se. “Da”, kažem. “Da!”
On me zgrabi i poljubi. Grli me. “Pristala je!” kaže čekaonici. Ona nekolicina
ljudi samo nas pogleda i pristojno se nasmiješi.
“Trenutačno se baš dobro osjećam. Osjećam se živo prvi put nakon više
godina”, kaže. “Osjećam kao da mogu osvojiti cijeli svijet.”
Poljubim ga. I još jednom. Baš je sladak. I jako zgodan. I jake pametan. I
duhovit. I šarmantan. Ne znam kad sam prestala primjećivati sve to.
“Nikad nisam izgubio vjeru”, kaže. “Mislim, u podsvijesti sam neprestano
nadao. Znaš ono kad vidiš zvijezdu padalicu pa treba zaželjeti želju, ali...”
“Ne smiješ nikome reći”, ja ću.
On kimne. “Uvijek bih poželio jedno te isto. Svaki put.”
“Mene?”
“Nas.”
“Čak i ove godine?”
“Redovito.”
Trebamo jedno drugo. Što god to značilo. Nadopunjujemo jedno drugo.
Imamo sjajan potencijal da jedno iz drugoga izvučemo ono najbolje. Ja sam imala
snage iskreno progovoriti o tome što si međusobno radimo. Bila sam dovoljno
odvažna da nas slomim u nadi da ćemo se ponovno sastaviti. Ali kada sam ja
izgubila vjeru, on ju je imao dovoljno za oboje.
Ryan izvuče ruku iz moje prvi put nakon više sati. Nasloni se i ovije me
rukom. Privuče me k sebi. Pomalo mi je neudobno zbog naslona za ruke, a opet
je posve ugodno. Spustim glavu u udubinu njegova pazuha. Udahnem i
uzdahnem. Zaudara. Zaudara na Ryana. Miris je to ugodan zbog prepoznatljivosti,
a opet odbojan.
“Uf”, kažem, ali ne odmaknem se. “Moraš koristiti dezodorans. Jesi li
zaboravio?”
“Samo njuši, mala”, kaže napadno muževnim glasom. “Tako miriše pravi
muškarac.”
“Muškarac miriše po Old Spiceu”, kažem. “Uložimo u njega.”
I tada moja baka umre. Mislim, ne mogu znati sa sigurnošću. Ne čujem za to
još otprilike deset minuta. Ali kada čujem, kažu da se dogodilo prije deset minuta.
I zato sam prilično sigurna da se dogodilo dok sam sjedila i njušila Ryanovo
pazuho i govorila mu da se mora koristiti dezodoransom.

228
 Knjige.Club Books

To se trebalo dogoditi nakon što se dijete rodi. Ili dok sam ja uz nju. Ili dok
me ona drži za ruku i govori o smislu života. Nije se trebalo dogoditi dok se
smijem s Ryanom zbog Old Spicea.
Neki ljudi vole tu stranu života, njegovu nepredvidljivost i hirovitost. Ja je
mrzim. Mrzim to što nema obraza pričekati ozbiljan trenutak da ti nešto oduzme.
Nije ga briga što želiš samo jednu fotografiju na kojoj tvoja baka drži svoje
praunuče. Baš ga briga za to.

Mama plače kada uđem u bakinu sobu. Fletcher je grli. Rachel sama sjedi u
naslonjaču i skriva lice rukama. Mama je zamolila bolničarke da odvezu bakino
tijelo. Kada stignem, više je nema. Zahvalna sam zbog toga. Ne bih to mogla
podnijeti. Jednostavno to nemam u sebi.
No prazan je krevet dovoljan. Kako je moguće da ti netko već toliko
nedostaje? Um mi je prepun stvari koje nisam rekla. Nije važno što sve jesam
rekla. Preostalo je još toliko toga što sam trebala reći. Želim joj reći da je volim.
Da ću je se uvijek sjećati. Da sam sretna zbog nje. Da vjerujem kako će pronaći
djeda.
Mama mi kaže kako je rekla baki da je Ryan ovdje. “Rekla sam joj da je s
tobom, da se brine o tebi. Iskreno, ne znam je li me čula. Ali mislim da jest.”
Svi razgovaramo o planovima i plačemo jedni drugima u naručju. Nakon
nekog vremena, nakon što isplačemo previše suza, majka nam kaže da se moramo
“sabrati”.
“Glavu gore, ljudi! Živnite! Ovo je važan dan za Charlieja, dobro? Važan dan
za sve nas. Baka ne bi htjela da ovo bude tužan dan. Dijete se rađa.”
Rachel i ja kimnemo i rupčićima obrišemo suze. Ryan nam objema drži ruku
na ramenu.
“Fletch, ti možeš ostati ovdje i pobrinuti se za detalje, zar ne?”
Fletcher kimne. Ne plače pred nama, pa steknem jasan dojam da jedva čeka
ostati sam kako bi mogao zaplakati.
“I dođi po mene dolje na peti kat kad budeš spremna.”
Mama pljesne rukama poput nogometnog trenera, kao da je riječ o državnom
prvenstvu, a mi gubimo sa šest bodova razlike.
“Možemo mi to!” kaže. “Imamo vremena napretek za razmišljanje o baki, ali
u ovom trenutku moramo biti uz Charlieja. Moramo zatomiti tugu i razmišljati o
prekrasnoj bebici koja nam stiže.”
Rachel i ja opet kimnemo.
“Da, treneru!” kaže Ryan i mami nabaci pet.
Ona ga pogleda, nakratko zatečena, a zatim se nasmije. “Za Charlieja!”
usklikne.

229
 Knjige.Club Books

“Za Charlieja!” odvratimo nas troje, a Fletcher nam se pridruži u posljednjem

trenutku.
“Ubrzo ću te doći obići”, kaže mama Fletcheru, a zatim svi potrčimo prema
dizalu. Kada stigne pa uđemo, kada Rachel pritisne tipku za peti kat i osjetim kako
se dizalo spušta, razmišljam samo kako je moja mama danas ostala bez svoje
majke, a ne plače. Bori se da ovaj dan lijepo završi radi svojeg sina. Radi svojeg
unučeta. Nevjerojatno je što smo sve sposobni učiniti za ljude koje volimo.

230
 Knjige.Club Books

JONATHAN LOUIS SPENCER RODI SE DRUGOG LIPNJA U 1:04. TEŽAK JE TRI kilograma
i osamsto grama. Ima gustu crnu kosu. Lice mu je zgužvano. Pomalo sliči Natalie,
kada bi joj netko zgužvao lice.
Do otprilike devet ujutro već smo ga svi držali. Bolničarke su ga odnijele i
vratile, i Jonathan sada spava u naručju moje majke. Ona ga ljuljuška amo-tamo.
Natalie samo što ne zaspi na bolničkome krevetu.
Charlie me pogleda, a na čelu mu piše da je ponosni tata. “Znam ga tek osam
sati”, kaže mi dok sjedi u naslonjaču i zuri pred sebe u sinčića. “Ali nikad ga ne
bih ostavio.”
Uhvatim ga za ruku.
“To nema nikakvog smisla”, kaže Charlie odmahujući glavom. “Kako nas je
tata mogao napustiti. To nema nikakvog smisla, Lauren.”
“Znam”, kažem.
Charlie me pogleda. “Ne, ne znaš”, odvrati. Ne optužuje me. Ništa mi time ne
poručuje. Samo mi govori da postoji jedno iskustvo na ovome svijetu koje sada
razumije podrobnije od mene. Daje mi do znanja da, ma koliko ja mislila da
kužim, postoji svijet ljubavi, svijet duboke, beskrajne, bezuvjetne posvećenosti
koji meni nije poznat.
“Imaš pravo”, kažem. “Još ne znam.”
“Nikada nikoga nisam ovako volio”, kaže i opet odmahuje glavom. Pogleda
Natalie i zaplače. “I Natalie”, kaže. “Ona mi ga je podarila.” Moj brat možda nije
volio Natalie kada ju je zaprosio ni kad se odlučio doseliti natrag kući. Možda je
nije volio kad je donio stvari u njezinu kuću i počeo živjeti s njom. Ali negdje
usput zavolio ju je. Možda se to dogodilo jutros u jedan sat i tri, četiri, pet minuta,
ali nepobitno je. Vidi mu se u očima. Voli tu ženu.
“Ponosan sam na tebe, Charlie”, kaže Ryan i potapša ga po leđima. “Jako mi
je drago zbog tebe.”
Charlie zažmiri i zadrži suze koje mu žele pasti na obraze. “Uspjet ću”, kaže
Charlie. Otvori oči. Ne obraća se meni. Ne obraća se Ryanu. Ne obraća se Rachel,
ni Natalie, ni mojoj mami. Obraća se Jonathanu.
“Znamo da hoćeš”, kaže moja mama. Ne odgovara u svoje ime. Odgovara u
ime svih nas. Odgovara u Jonathanovo ime.

231
 Knjige.Club Books

Ja pogledam u njegovo lišće. Kako nešto toliko zgužvano može biti toliko
prekrasno?
Pogledam Ryana i znam o čemu razmišlja. Možemo i mi to, jednoga dana. Ne
danas. Vjerojatno ne ni nagodinu. Ali jednoga dana možemo. Ryan mi stisne ruku.
Rachel primijeti, pa mi se nasmiješi.
Dobar je ovo dan. Moja mama, Charlie, Natalie, Jonathan, Rachel, Ryan, pa
čak i ja - mi smo ga učinili dobrim.
“Čekajte”, kažem. “Je li Louis po Lois?”
Natalie se nasmije. “Nije bilo, ali sada jest!”
Charlie prasne u smijeh, a s njim i mama. Ako se Charlie i mama smiju, onda
sam dobro. Dobar je ovo dan.

232
 Knjige.Club Books

ODRŽI SE POGREB. I VJENČANJE. A IZMEĐU NJIH, POMIRBA.

Ryan me na pogrebu drži za ruku. Bill grli moju majku. Charlie grli Natalie.
Rachel drži Jonathana. Fletcher čita posmrtni govor.
Neću lagati, govor mu je malo čudan, ali savršeno dočarava baku. Mnogo
govori o tome koliko je volio baku. Govori kako mu se posrećilo što je odrastao
u domu u kojem su se roditelji voljeli. Govori kako su mu roditelji opet zajedno i
da mu to pruža silnu utjehu. Govori o svim pravim stvarima koje je baka uvijek
govorila u pogrešno vrijeme. Govori kako smo se svi smijali kad je rekla da ima
rak i ispriča to na pravi način. Ispadne smiješno i osebujno, a ne tužno i turobno.
Mama šuti. Suspreže suze i uglavnom joj uspijeva. Ja se čudim što se više ne
oslanja na Rachel, Charlieja i mene. Kada i zaplače, okrene se prema Billu.
Nakon pogreba svi pođemo k ujaku Fletcheru na karmine. Razgovaramo o
baki. Gugućemo Jonathanu. Pratimo Natalie po sobi i ispitujemo je treba li štogod.
Sada je glavna zvijezda u obitelji. Podarila nam je najveće obiteljsko blago.
Kada se umorim i poželim otići, kada mi je dosta razgovora, dosta plakanja,
dosta promišljanja, pogledam u Charlieja i Ryana dok razgovaraju u kutu, s pivom
u rukama.
Kako sam zaboravila da su oni braća sami po sebi? Tako su dobri u tome.

233
 Knjige.Club Books

KADA SE RYAN I JA KONAČNO VRATIMO U LOS ANGELES, NE ODEMO KUĆI NI U

njegov stan. Odemo k Mili.
A ondje nas dočeka Thumper Cooper.
Ryan ništa ne kaže kada se Thumper zatrči prema njemu. Ne kaže Mir, dečko
ni Bok, kompa niti išta od onoga što se govori uzbuđenom psu. Samo ga privije
uza se. A Thumper, obično ushićen i razularen, zadovoljno i strpljivo sjedi u
njegovu naručju.
I Mila zagrli Ryana. “Znači, vratio si se, ha?” upita. Ubrzo će doznati sve
detalje. Samo je sretna što je ovdje. “Drago mi je što te vidim”, kaže i nasmiješi
se meni.
Ryan se nasmije. “Drago mi je što sam viđen.”
Zahvalimo Mili i Christini pa nas troje sjednemo u automobil. Odvezemo se
kući. Iziđemo iz automobila. Otvorimo ulazna vrata. Uđemo.
Eto nas. Naša malena obitelj. Ništa više ne nedostaje.
Kod kuće smo.
Te noći Ryan legne u krevet pokraj mene. Grli me. Ljubi me. Klizi rukom niz
moje tijelo i kaže: “Pokaži mi. Pokaži mi kako da ti radim ono što želiš.”
I pokažem mu. I bolje je nego što je bilo s Davidom. Zato što sam opet s
muškarcem kojeg volim.
Na jedno smo vrijeme zaboravili slušati jedno drugo, dodirivati jedno drugo.
No sada se sjećamo.
Ujutro se probudim i otvorim kutiju za cipele u ormaru. Pronađem svoj
vjenčani prsten i vratim ga na ruku.

234
 Knjige.Club Books

VJENČANJE SE ODRŽI SLJEDEĆI MJESEC, NA VRUĆ SRPANJSKI DAN. NALAZIMO SE U

kući na plaži Nataliene prijateljice u Malibuu. Čime ta prijateljica zarađuje za
život, pojma nemam. Sudeći po činjenici da se kuća nalazi doslovno na plaži i da
sa svih katova pruža polukružni pogled na ocean, pretpostavljam da ima nekakve
veze sa šoubiznisom. Za navečer je zakazan vatromet, a poslije obreda pečeni
jastog s kukuruzom. Pijemo i plešemo na krovnoj terasi. Moram se početi družiti s
holivudskim producentima. Voljela bih da ovo postane redovita pojava.
Obred počinje za nekoliko minuta. Natalie, Rachel i ja odrađujemo zadnje
pripreme. Natalie nosi haljinu koja podsjeća na grčku togu. Lice joj je rumeno.
Cice su joj ogromne. Kosa joj je dugačka i nakovrčana. Nosi dugačke naušnice
napola skrivene u raspuštenoj tamnoj kosi. U očima joj se nazire silna živost.
“Je li ovako dobro?” upita Rachel dok iza vrata zakopčava ovratnik svoje
haljine u nijansi “persimona”. Uvjerim je da jest. Znam, zato što ja imam
identičnu.
Nataliena mama pomaže Natalie da se obuje. Mislila sam da će Natalieni
roditelji biti vitki i živahni poput nje, ali izgledaju sasvim prosječno. Mama joj je
obla u struku. Tata joj je nizak i punašan.
Nisam sigurna što je to na njima što jasno govori da su iz Idaha, ali svakako
ne djeluju kao da su iz ovih predjela. Možda zato što su jedni od najpristojnijih,
najpoštenijih ljudi koje sam upoznala.
Natalien tata pokuca na vrata.
“Samo malo, Harry!” vikne njezina mama. “Eto je za čas!”
“Hoću je slikati, Eileen!”
“Rekoh, samo malo!”
Natalie nasmijano pogleda Rachel i mene. “Joj!” kaže kada joj nešto sine.
“Buketi! Ostavila sam ih u hladnjaku.”
“Nema frke”, kažem. “Ja ću.” Iziđem iz sobe kroz zajedničku kupaonicu i
zaputim se niz stube u kuhinju, gdje vidim brata kako stoji s Ryanom i svojim
prijateljem Wallyjem tik pred kliznim staklenim vratima.
Charlie je sav skockan u oker odijelu krojenom po mjeri. Izgleda dotjerano i
zgodno. Ne izgleda napeto. Ne izgleda sramežljivo. Izgleda spremno. Ryan i
Wally nose crna odijela i crne kravate. Vani na plaži sa svake strane oltara
postavljeni su bijeli stolci, okrenuti prema modrom moru. Ljudi polako pristižu.
235
 Knjige.Club Books

Zauzimaju svoja mjesta. Svećenik stoji i čeka. Moja mama sjedi u prvom redu s
desne strane. Na sebi ima tamnoplavu haljinu. U naručju drži Jonathana. Bill sjedi
pokraj nje u sivom odijelu. Mila i Christina sjede nekoliko redova iza njih. Ovo im
je jedan od rijetkih trenutaka bez djece. Vidim kako se Christina osvrće i ljubi
Milu u sljepoočnicu. Nasmiješi joj se.
Ja uzmem tri buketa iz hladnjaka i protresem ih nad sudoperom.
“Neki zadnji uvid?” začujem Charlieja kako pita. “Bilo kakav savjet?”
Trebala bih natrag gore, ali želim čuti što će mu Ryan odgovoriti.
“Samo nikad ne trebaš odustati”, kaže on.
“Jednostavno”, odvrati Charlie.
Ryan se nasmije. “Zapravo i jest.”
Čujem da se tapšaju po leđima, nisam sigurna tko koga, a zatim i treći glas,
za koji pretpostavljam da pripada Wallyju. “Stari, ja ti nemam nikakav savjet.
Zato što se nikad nisam ženio. Ali ako ti to išta znači, mislim da je sjajna.”
“Hvala”, Charlie će.
“Spreman?” upita Ryan.
Čujem kada krenu, pa povirim van i vidim im leđa dok odlaze zajedno i
pripremaju se zauzeti svoja mjesta.
Otrčim natrag u spavaću sobu k Natalie. Svi četvero - Natalie, njezini roditelji
i Rachel - spremni su za polazak. Pružim Natalie njezin buket, a jedan manji
Rachel. Zadržim treći.
“Dobro”, kaže Rachel. “Idemo.”
Natalie udahne. Pogleda tatu. “Spreman?”
On kimne glavom. “Ako si ti.”
Mama ih fotografira.
“Dobro, ja ću prva sići”, kaže joj mama. “Vidimo se za koji trenutak.” Poljubi
Natalie u obraz i ode dok se nije rasplakala.
“Uh. Dobro. Idemo”, kaže Natalie. “Neki zadnji savjet?” Nasmije se.
Pomislim da se obraća tati, ali obraća se meni. Sada sam ja osoba od koje ljudi
traže bračne savjete.
Kažem joj jedino što joj mogu reći. “Samo nikad ne trebaš odustati.”
Natalien se tata nasmije. “Slušaj je”, kaže. “Ima potpuno pravo.”

236
 Knjige.Club Books

DESET JE NAVEČER, A ZABAVA JE JOŠ U PUNOM JEKU. KAD JE NATALIE PLESALA S

tatom, oči su mi zasuzile. Kada je Charlie plesao s mamom, raspekmezila sam se.
Sunce je zašlo oko osam, ali večer je topla. Vjetar koji puše s plaže jak je i
rashlađuje nas. Charlie i Natalie odnijeli su malenoga na spavanje prije nekoliko
sati.
Rachel je ispekla tortu i pravi je hit među gostima. Ljudi se neprestano
raspituju o njoj. Svi misle da je naručena iz neke skupe slastičarnice negdje na
Beverly Hillsu. Ja ispravim jednu osobu koja upita Rachel za nju. Kažem:
“Naručili su je iz jednog sjajnog novog lokala koji se otvara, a zove se Smjesa”,
kažem. “Lokacija još nije poznata.”
“Lokacija je Larchmont Boulevard”, Rachel ispravi mene. Kada je upitno
pogledam, kaže mi da joj je banka odobrila kredit.
“Kad si mi mislila reći?”
“Pa, upravo sam saznala, a nisam htjela krasti pozornost na Charliejevu
vjenčanju”, kaže.
Sapnem joj: “Čestitam.”
“Hvala”, odgovori mi šaptom. “Možeš se pretvarati da nisi znala kada svima
budem rekla sljedeći tjedan. To ti dobro ide.” Nasmiješi mi se kako bi mi dala do
znanja da se šali.
Mama i Bill plešu cijelu noć. Poslije, za šankom na krovu, ja uprem prstom u
njega na drugom kraju krova dok se ona časti koktelom s kozicama. “Znači,
romansa još traje, ha?” upitam mamu.
Ona slegne ramenima. “Ne znam”, kaže. “Možda je u redu ostati i malo
poslije faze medenog mjeseca.”
“Opa”, kažem. “Ne mogu vjerovati. Razmišljaš o tome da se doseli k tebi?”
Ona mi se nasmije. “Razmišljam o tome. Samo razmišljam. Usput, jesi vidjela
ono?”
“Što?” kažem i okrenem glavu u smjeru u kojem pokazuje. U kutu na drugom
kraju plesnog podija Rachel pleše s Wallyjem.
“Zanimljivo, ne?”
Razmislim kako bi Rachel htjela da odgovorim. “Aha”, ležerno kažem.
“Vidjet ćemo što će biti.”

237
 Knjige.Club Books

“Hoćemo, da.”
Glazba se promijeni. Znaš da zabava doseže vrhunac kada DJ pusti pjesmu
“Shout”.
Ryan dotrči k meni. “Dušo! Moramo plesati!”
Ja ostavim piće i okrenem se majci. “Ispričaj me”, kažem.
“Naravno”, ona će.
Zaletimo se u gomilu. Okružimo Charlieja i Natalie. Pridružimo se Rachel i
Wallyju. Pjevamo iz svega glasa. I zato što je “Shout” pjesma koja sve mami na
plesni podij, mama i Bill uskoče upravo dok se i Natalieni roditelji priključuju
krugu. Ubrzo nam se pridruže i Mila i Christina, a čak ni ujak Fletcher ne može
odoljeti. Plešemo zajedno, okrećući se amo-tamo, spuštamo se sve niže i skačemo
sve više kako pjesma odmiče, ne mareći što možda smiješno izgledamo, ne
mareći ni za što.
Pogledam ljude u tome krugu sa mnom - svoju obitelj, prijatelje, svojeg muža
- i preplavi me nada u budućnost.
Ne znam jesu li svi zahvalni na tom trenutku kao što sam ja. Ne znam shvaćaju
li ostali koliko život i ljubav znaju biti krhki. Ne znam razmišljaju li o tome u
ovom trenutku.
Samo znam da sam ja to naučila. I nikada neću zaboraviti.

238
 Knjige.Club Books

SRIJEDA JE NAVEČER NEKOLIKO MJESECI POSLIJE. MOJ DAN DA BIRAM VEČERU

kakvu želim. Odlučim naručiti nešto iz vijetnamskog restorana u našoj ulici, a
zatim se predomislim. Ryan je imao naporan dan na poslu. Naručit ću nam pizzu.
Ali prije nego što to stignem učiniti, Ryan mi mahne da dođem za njegovo
računalo.
“Ovaj... Lauren?” kaže.
“Da?” kažem dok mu prilazim.
“Sjećaš se da si rekla kako si pisala onoj ženi?”
“Kojoj ženi?”
“Pitaj Allie?”
Sjednem pokraj njega. Thumper mu je već pred nogama. “Aha”, kažem.
“Pa, izgleda da ti je odgovorila. Jesi li ti ‘Izgubljena u Los Angelesu’?”

Draga Izgubljena u Los Angelesu,

odat ću ti malu tajnu. To je lekcija koju su naučili svi oni koji su se
suočili s najtužnijim tragedijama i tajna za koju slutim da je već i sama
znaš: sunce će ponovno izići. Uvijek.
Sunce izlazi i nakon što majke izgube djecu, nakon što muževi izgube
žene, nakon što zemlje izgube ratove. Sunce će izići, ma s kakvom se boli
mi susreli. Ma koliko vjerovali da je svijetu došao kraj, sunce će izići. I
zato ne možeš mjeriti ljubav po tome hoće li sunce izići ili neće. Sunce ne
mari za ljubav. Mari samo za to da iziđe.
A druga mala informacija za koju mislim da je trebaš znati jest da u
braku nema pravila. Znam da bi bilo lakše da ih ima. Znam da im se
ponekad svi nadamo: spremnim odgovorima koji bi nam olakšali odluke.
Crno-bijele probleme bilo bi lakše riješiti. No jednostavno ne postoji
pravilo koje funkcionira u svakom braku, u svakoj ljubavi, u svakoj
obitelji, u svakom odnosu.
Nekim ljudima treba više granica, nekima manje. Neki u braku
trebaju više prostora, neki više intimnosti. Nekim obiteljima treba više
iskrenosti, nekima više ljubaznosti. Nema univerzalnog odgovora.

239
 Knjige.Club Books

I zato ti ne mogu reći što da radiš. Ne mogu ti reći trebaš li biti sa

svojim mužem ili ne. Ne mogu ti reći trebaš li ga ili želiš. Potreba i želja
riječi su kojima sami pridajemo značenje.
Evo što ti mogu reći. U životu je važno samo da se trudiš. Važno je
samo da otvoriš srce, daš sve što imaš i ne prestaješ se truditi.
Ti i tvoj muž stigli ste do točke u svojem braku u kojoj bi većina
odustala. A vi niste. Neka ti to nešto govori. Neka ti to bude misao vodilja.
Možeš li dati više svojem braku? Ako imaš, daj sve od sebe.
Srdačno
Allie

Ispišem pismo i stavim ga u kutiju za cipele u ormaru. Ono je prvo što se sada
vidi kad se kutija otvori; leži povrh svih uspomena i podsjetnika. Razmišljam o
posljednjem savjetu koji mi je baka dala.
Koji nam je svima dala.
I namjeravam poslušati taj savjet.
Ne znam hoće li Rachelina slastičarnica uspjeti.
Ne znam hoće li Charlie i Natalie ostati zajedno.
Ne znam hoće li moja mama početi živjeti s Billom.
Ne znam hoćemo li Ryan i ja proslaviti pedesetu godišnjicu braka. Ali mogu
vam reći da ćemo se svi potruditi.
Svi ćemo dati sve od sebe.

240
 Knjige.Club Books

ZAHVALE

POSVEĆUJEM OVU KNJIGU SVOJOJ MAJCI MINDY I BRATU JAKEU, ZATO ŠTO BEZ NJIH
ne bih mogla pisati o obitelji. Hvala vam oboma na velikoj podršci i ohrabrenju.
Isto vrijedi za Lindu Morris, izvanrednu i posebnu baku. I najljepša hvala ostatku
obitelji Jenkins i Morris.
Hvala obiteljima Reid i Hanes, uključujući ali ne isključivo Encino klanu:
Rose, Warren, Sally, Bernie, Niko i Zach. Ne mogu opisati svoju zahvalnost na
neumornoj i iskrenoj podršci. Nisam se mogla udati u bolju obitelj.
Sretna sam što imam previše poticajnih prijatelja da bih ih pobrojila i zahvalna
sam na tome svaki dan. Osim divnih prijatelja kojima sam zahvalila u svojoj prvoj
knjizi, posebnu pozornost moram pridati prvim čitateljima ove: Erin Fricker,
Colinu Rodgeru, Andyju Bauchu, Juliji Furlan i Tamari Hunter. Također sam
silno zahvalna Zachu Frickeru jer je sa zajedljivim zanosom odgovarao na sva
moja medicinska pitanja.
Carly Waters, moja navijačice i prva crto obrane, bez tebe bih bila umjetnica
bez kinte. Također, redovito dokazuješ da su Kanađani najljubazniji ljudi na
svijetu.
Greer Hendricks, ti svaku knjigu činiš beskrajno boljom u svakom smislu.
Tvoja stručnost i intuicija neprocjenjive su. Saro Cantin, zbog tebe profesionalno
pisanje djeluje lako. Hvala urednicima, dizajnerima naslovnice i marketinškom
timu u izdavačkoj kući Atria. Atria mi djeluje poput obitelji koju viđam samo na
internetu.
Blagoslovljena sam kolegicama spisateljicama koje su sa mnom podijelile
svoju publiku i vrijeme. To su: Sarah Pekkanen, Amy Hatvany, Sarah Jio, Emma
McLaughlin i Nicola Kraus i mnoge druge. Svima vam najljepša hvala. Silno me
vesele vaša dobrota i podrška.
Ženi koja mi je otvorila svoje srce i povjerila priču o vlastitom predivnom i
krhkom braku; ne znam kako da ti zahvalim na vremenu i povjerenju.
Posebno zahvaljujem svojem pitbullu Rabbitu Reidu, jer je zjenica mojeg oka.
Rabbite, ti ne znaš čitati i ne govoriš engleski, ali mislim da znaš koliko si mi
važan svaki dan. Dugujem i veliku zahvalu Owl Reid, psu toliko plemenitom i
dobrom da iskreno vjerujem da sam bolja osoba jer sam je upoznala. Ako itko
razmišlja o tome da udomi psa, dajte pitbullima priliku. Nitko ne voli kao oni.

241
 Knjige.Club Books

I na kraju, mojem mužu Alexu Reidu: ova je knjiga tvoja koliko i moja. Svaka
rečenica koju napišem tvoja je koliko i moja.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

242