Radni zadatci, 23.11.

, 2c

Zvonimirova smrt. Legenda koja se prenosi već stotinama godinama kaže da se smrću kralja Dmitra
Zvonimira, koji je vladao od 1075. do 1089. godine nad Hrvatskom nadvilo prokletstvo. Prema
legendi čije je izvorište u Ljetopisu popa Dukljanina, Zvonimir je opisan kao kralj koji je dobre
pomagao, a zle progonio. I za dobrog kralja Zvonimira bijaše sva zemlja vesela jer bijaše puna
svakoga dobra, a gradovi bijahu puni srebra i zlata. I veliko bogatstvo bijaše za kralja Zvonimira, kako
u Primorju, tako i u Zagorju. Ali u to se vrijeme dogodi da car bizantski, s voljom Svetoga Oca pošalje
pisma i poslanike moleći pomoć kralja Zvonimira kao draga brata i među kraljevima kršćanskim kralja
poštovanoga. U prvom ga pismu prosiše neka sabere svu gospodu zemlje svoje i sve ljude od
vrijednosti. Kada dobri i sveti kralj Zvonimir primi pisma od pape i cara, zapovjedi po cijelom
kraljevstvu svome neka se vitezovi i baruni sakupe kod pet crkava na Kosovu polju. I kada dođe
rečeni dan, Zvonimir im pročita molbu neka odluče da li će, zajedno s drugom gospodom
kršćanskom, iz drugih zemalja u koje su poslana takva pisma, a s pomoću Božjom, poći osloboditi
mjesta na kojima je sin Božji za ljubav našu i otkupljenje svijeta na križu muku trpio i krv prolio, gdje
je predao duh Ocu i gdje je u grob bilo položeno preslavno tijelo njegovo. Ali čuvši to, “Bogom
prokleti i nevjerni Hrvati” počeše vikati na svetoga kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih,
od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni
Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo svoga kralja i krv njegovu
prolijevati. I kralj, ležeći u krvi, izranjen, u velikim bolovima, prokleo je hrvatski narod rekavši: “Da
Bog da više nikad ne imali kralja svoje krvi!!!”

Izvor: povijest.hr

Tko je obranio Rab od Normana? Grad Rab, smješten na istoimenom jadranskom otoku, napali su
Normani 9. svibnja 1075. godine. Predaja kaže da su opkoljeni građani Raba na gradske zidine izložili
relikvije svetog Kristofora (točnije glavu) nakon čega su Normani odustali od opsade. Upravo kao
izraz štovanja relikvija sv. Kristofora, koje su prema rapskoj predaji čak nekoliko puta spasile taj grad
od ratnih nedaća, rapsko komunalno vijeće je još daleke 1364. godine proglasilo općinske praznike:
'Dies Victoriae' (tj. Dan pobjede - 9. svibnja) i 'Dies Natalis' (tj. dan mučeništva sv. Kristofora - 27.
srpnja). Ta je srednjovjekovna proslava (sedam dana oko blagdana sv. Jakova, sv. Ane i sv. Kristofora)
2002. godine obnovljena u suvremenom obliku, a danas je poznata kao 'Rapska fjera'.
Izvor: dalmatinskiportal.hr

Istra protiv hrvatskog bana.

Uz brojne župane, u Krešimirovoj pratnji su zabilježena i čak dva bana: Gojčo i Zvonimir. Zvonimir je
bio rodbinski povezan s mađarskom dinastijom Arpadovića - supruga mu je bila Jelena, sestra
ugarskih kraljeva Gejze I. (1074.-1077.) i Ladislava I. (1077.-1095.). Kao gospodar sjeverozapadnih
dijelova kraljevstva bio je ujedno i najmoćniji Krešimirov velikaš. Kako se ugarski kralj Gejza sukobio s
carem Henrikom IV., koji je podržavao svrgnutog ugarskog kralja Salomona Arpadovića, Zvonimir je
stao na Gejzinu stranu i time izazvao cara Henrika. Zato je Henrikov vazal, istarsko-kranjski markgrof
Ulrich I. Weimar-Orlamünde između 1064. i 1067. napao bana Zvonimira i zauzeo dijelove
Krešimirove države: kvarnerske otoke, dio sjevernog primorja i istočnu obalu Istre te sve te krajeve
ujedinio u posebnu administrativnu jedinicu - Marku dalmatinsku. Ban Zvonimir se potom, kako bi
protjerao Ulrichove čete, za pomoć obratio svojoj rodbini, ugarskim Arpadovićima, koji su se u
međuvremenu pomirili i zajedno pritekli u pomoć hrvatskom banu. Tako je veći dio zauzetog
područja ipak bio vraćen u okvir Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije, a hrvatski je ban ojačao svoj
položaj.
Izvor: dalmatinskiportal.hr
Petar Crni – robovlasnik ili mecena?

Osnovati samostan u srednjem vijeku bilo je otpri like kao danas pokrenuti uspješnu korporaciju -
bilo je potrebno uložiti silna sredstva, provući se kroz pravne labirinte i suočiti se s neprijateljstvom
konkurenata. Nije iznenađenje što su samostane osnivali uglavnom vladari. Međutim, to je u 11.
stoljeću pošlo za rukom i jednom Splićaninu, Petru Crnom, tadašnjem 'tajkunu' i jednoj od
najzanimljivijih osoba hrvatskoga ranog srednjeg vijeka. Na području današnjih Jesenica, nakon
pregovora s čak pedesetak vlasnika dao je sagraditi crkvu sv. Petra i benediktinski samostan. Crkvu je
opremio skupocjenim liturgijskim knjigama, a nabavio je i desetke sluga koji su za njega imali raditi,
za njih osnovavši selo pokraj samostana. Moguće je da je tijekom svojeg života učinio nešto zbog
čega se imao razloga kajati jer se osnivanje benediktinskih samostana tada smatralo posebnom
pobožnošću, a i on je naveo da je odlučio učiniti tako za spas svoje duše. Znamo da se bavio
posuđivanjem novca, otkupljivanjem djece od roditelja da mu budu robovi. To tada nije bilo
neobično: mnogi su siromasi u vrijeme gladi prodavali svoju djecu kako ne bi svi zajedno skapali, a
služenje je bilo uobičajeno kada dužnik ne bi mogao vratiti novac. Tako je i Petar nekomu čovjeku
uzeo sina kao slugu kada mu nije mogao vratiti dug.
Izvor: Matić, T., Nepoznati Hrvati