Čovjek je bogat onoliko koliko voli i koliko je voljen i siguran onoliko koliko je ta

ljubav velika.
Šta je to što čovjeka čini bogatim, spokojnim i što ga to održava u životu, gura
naprijed i kad je najteže? Da li je naš životni oslonac onaj utabani snijeg preko
brijega kojim su naši stari, gotovo bosonogi, prolazili na putu do škole? Da li su
njihove riječi i način života oblikovali to što smo mi danas? Ko se to najiskrenije
smije nama kad smo srećni i ko to najtoplije tješi kad nam je teško? Ko nas
prihvata onakvima kakvi smo, sa svim našim manama i vrlinama?
Odgovor na sva ova pitanja je jednostavan - porodica.
Moja porodica iz dana u dan dokazuje da je njihova uloga u mom životu od
neprocjenjljive važnosti. Oni su moja sigurna luka, utočište za sve moje male i
velike radosti i nedaće. Kutija tajni, ćup sa blagom, moj prvi zub, pramen kose i
ona zakrpljena lutka koju i dan danas čuvaju, vrate nas tako u neka srećna i
bezbrižna vremena. Za mene bezbrižna, a za njih baš i ne. Ipak, njihove nekadašnje
velike brige danas izgledaju beznačajno. Zabrinutost zbog nepojedenih obroka,
previše slatkiša, te uporne prehlade, sve je to postalo manje važno u odnosu na
opasanosti novijeg doba kojima smo izloženi. Zahvaljujući njima, mogu slobodno
reći da dobro plovim i tim vodama koje oni nijesu iskusili i kojih se toliko plaše.
Oni su luka koji svoju malu barku oprezno puštaju na pučinu pokazujući joj
kako se to plovi plavim dubinama, strpljivo čekajući da se moja jedra napune
vjetrom, da naučim da manevrišem. Moje sidro će se na kraju svakog putovanja
spustiti baš u ovu luku da osjeti toplinu porodičnih, roditeljskih i sestrinskih talasa.
Moja luka nije velika, a ni raskošna, ali je i topla, gostoljubiva. Nijesu uvijek
svi brodovi na istom vezu, roditelji su odlučili da je bolje da plove za mene i moju
sestru različitim morima. Ipak, sve ove jedrilice i brodovi plove istim morem, dišu
istim plućima i usidre se uvijek na istom mjestu - u mom srcu. Znam da će, iako su
odabrali različite životne putanje, na kraju dana biti tu za mene.
Najtopliji vjetrovi, najljepše zapljuskivanje talasa i najdivnija pjesma mora, čuje
se kada smo zajedno. Sve moje velike brige, sva tjeskoba nečim “važnim”
izazvana, sve teške odluke, postaju male i lagane kao zrno prašine i rasprše se
poput maslačka na vjetru kada ih oduvaju jaka pluća mojih zaštitnika.
Slagalica mog života potpuna je samo ako su svi djelovi tu. Zato ću ih vječno
čuvati u srcu.