ZAŠTITA OKOLIŠA VS.

EKOLOGIJA

Devastacija okoliša kao opće prisutan proces počela je bitno utjecati na zdravlje stanovništva u
mnogim dijelovima svijeta. Čovjek nekritičkim vrednovanjem industrijske i tehnološke revolucije sve
više prijeti razaranjem prirodne ravnoteže i uništenjem pojedinih ekoloških sustava. Antropocentrizam
modernog društva sve više želi ovladati prirodom i teži ostvarivanju napretka ne pitajući za cijenu.
Takav je čovjekov odnos prema napretku i prirodi koja ga okružuje proizveo ekološku krizu i toliko
promijenio stanje u prirodnom okruženju da to nadilazi obnovljive mogućnosti planeta Zemlje.
Ekološka kriza se definira kao planetarna posljedica jednog povijesnog razdoblja, odnosno
industrijalizacije u okrilju ideje napretka. Ona obilježava stanje koje pokazuje da društvo mora
promijeniti ponašanje glede odnosa napretka i zaštite okoliša, a samim time i zdravlja ljudi. Do ekološke
krize doveli su, uz ostale, slijedeći čimbenici: rast stanovništva (demografska eksplozija, problemi
hrane, urbanizacija itd.), nestašice sirovina i energenata, onečišćenja okoliša, ugrožavanje biološke
raznolikosti te nerazumna eksploatacija prirodnih resursa. Zadnjih nekoliko desetljeća javnost je postala
osobito senzibilizirana na pitanja ekologije i zaštite okoliša, pri čemu je bitno ojačala svijest i svjesnost
ljudi o tome kako degradacija okoliša bitno utječe na ljudsko zdravlje. Svima je postalo posve jasno
kako je, dugoročno gledano, za očuvanje i unapređenje zdravlja populacije nužno potreban zdrav
globalni ekosustav. Danas se smatra kako i do 25% zdravstvenih tegoba populacije uzrokovano nekim
od okolišnih čimbenika. Realno ne postoji način niti tehnologija koja može nadomjestiti ili zamijeniti
narušene postavke globalnog ekosustava (kao što su npr. samopročišćavanje voda, razgradnja otpadne
tvari, klimatski uvjeti, obnavljanje tla i slično), a koji su esencijalni u očuvanju i unapređenju zdravlja
čitavog živog svijeta.
Ekologija, Zaštita prirode, Zaštita okoliša usko su povezana i isprepletena strukovna područja. Zaštita
prirode više pripada biološkoj disciplini, a zaštita okoliša više je tehnička disciplina. Prva je više
usmjerena na ekologiju kao dio biologije a druga na antropogeni utjecaj na prirodu i okoliš. Ekologija i
zaštita okoliša su pojmovi koji se najčešće koriste i poistovjećuju ali su sasvim različite discipline.
Ekologija je znanost koja proučava međusobne odnose između žive i nežive prirode. Zaštita prirode
(engl. nature conservation) spada u područje biologije čiji je cilj zaštita i očuvanje rijetkih i ugroženih
vrsta, očuvanje prirode u što izvornijem obliku, biljnih i životinjskih zajednica, njihovih staništa i
ekosustava. Zaštita okoliša (engl. environmental protection) spada u područje tehničke i pravne struke
sa zadaćom zaštite i očuvanja što čistijeg i prirodnijeg životnog prostora. Zaštita okoliša uključuje
stručnjake iz različitih strukovnih područja i u suradnji s politikom predlaže zakonske akte, propise i
mjere za održavanje neškodljive razine kakvoće zraka, vode, tla i prehrambenih proizvoda. Prema
zakonskim propisima uređuju se načela zaštite okoliša u okviru koncepta održivog razvitka, subjekti,
dokumentacija i instrumenti zaštite, monitoring, informacijski sustav zaštite okoliša, osiguranje pristupa
informacijama, davanje prijedloga za prostorno uređenje, nadzor nad zbrinjavanju otpada, poticajne
mjere za korištenjem obnovljivih izvora energije i tehnologija manje štetnih za okoliš itd. Europska unija
(EU) je postavila ambiciozan cilj zaustavljanja gubitka biološke raznolikosti te intenzivirala okolišni
monitoring, ali isto tako i utvrdila daljnju ekološku politiku. Direktiva o pticama i Direktiva o staništima
temelj su EU politike, kao odgovor na tu obvezu. Ta dva propisa zajedno postavljaju visoki standard
očuvanja prirode za sve države članice Europske unije. Jačanjem otpornosti ekosustava, koji nam
osiguravaju hranu, svježu i pitku vodu, sirovine i mnoge druge pogodnosti, pridonosi se produktivnosti
i kvaliteti života te istovremeno smanjuju troškovi javnog zdravstva. U osnovi dviju spomenutih
direktiva je stvaranje europske ekološke mreže, područja namijenjenih očuvanju vrsta i stanišnih tipova.
Ta mreža nazvana je NATURA 2000 kao simbol novog tisućljeća i novih pristupa u području zaštite
prirode. To je najveća mreža očuvanih područja na svijetu. Živimo u vremenu brzih promjena na
globalnoj razini, od kojih su mnoge pozitivne, poput poboljšane i ubrzane komunikacije, stalno rastuće
trgovine i novih tehnologija koje olakšavaju čovjeku život, unaprijeđuju proizvodnju i ekonomski rast,
te štede energiju i prirodne resurse. Međutim, postoje i promjene koje nisu tako pozitivne, poput
pretjeranog iskorištavanja prirodnih resursa, uporabe onečišćujućih industrijskih tehnologija, pretjerane
proizvodnje opasnog otpada, itd. a koje su dovele do globalnih ekoloških promjena, uključujući
depleciju ozona u stratosferi, pojačanje učinka staklenika i klimatske promjene, krčenja šuma i širenje
pustinjskog područja, gubitka biološke raznolikosti, fragmentaciju staništa, prekograničnog širenja
zagađenja itd. Implikacije navedenih procesa na ljudsko zdravlje nisu uvijek tako očite, odmah vidljive
i uglavnom su neizravne, no donose nam nove opasnosti i rizike za zdravlje, a time i nove izazove u
pronalaženju načina kako zaštititi zdravlje živućih ljudi i budućih generacija. Zdravstvena ekologija je
onaj dio ekološke i medicinske znanosti koji proučava međuodnose tvari, sila i uvjeta u okolišu s jedne
i zdravlja čovjeka s druge strane. Razmatrajući ukupnu međuovisnost čovjeka i okoliša bitno je istaknuti
kako ona podrazumijeva biološke, kemijske, fizikalne te psihosocijalne čimbenike okoliša pri čemu je
o ovim potonjima još uvijek vrlo malo spoznaja. Glavni je zadatak zdravstvene ekologije pružiti
brojčane podatke za zaštitu čovjekova zdravlja od nepovoljnih utjecaja okoliša te po mogućnosti također
i za unaprjeđenje zdravlja potenciranjem pozitivnih utjecaja okoliša. Svjetska zdravstvena organizacija
(WHO) definira zdravlje kao stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo
kao odsutnost bolesti ili iznemoglosti. Razine zdravlja i bolesti međusobno se upotpunjuju u ovisnosti
o razini relativnog prilagođavanja danoj situaciji u okolišu. Okoliš se definira kao skup ekoloških
čimbenika koji djeluju na organizam. Kvaliteta života ovisi i ovisit će u prvom redu o kvaliteti okoliša.
Otpad i zdravlje ljudi. Otpad je definitivno medij koji smanjuje kvalitetu življenja ljudi, posebice na
mjestima, u dijelovima naselja ili u naseljima gdje se prikuplja, kuda se prevozi te gdje se privremeno
ili trajno deponira. Prije svega, otpad je estetski problem svojim „odbojnim“ izgledom i raznolikim,
najčešće neugodnim mirisima, a razvijaju se i plinovi pa je prisutna opasnost od samozapaljenja i
općenito od požara. Kontakt s otpadom (namjeran ili slučajan) može dovesti do ozljeđivanja zbog
eventualno prisutnog stakla i/ili drugih oštrih predmeta, a prilikom manipuliranja razvija se određena
razina buke. Ipak, s „epidemiološke točke gledišta“ otpad pripada u rizične i nesigurne putove prijenosa
bolesti. S druge strane, čak i za inertan otpad, nemožemo tvrditi da u određenim okolnostima ne može
postati realna opasnost po zdravlje ljudi. Otpad može kontaminirati podzemnu vodu ukoliko se odlaže
u blizini vodonosnih slojeva, a ne vodi se briga o sastavu tla i procjeđivanju atmosferskih padalina i
ostalih prisutnih tekućina u otpadu te njihovom odvođenju, prikupljanju i eventualnom pročišćavanju.
Jednako tako, otpad služi kao hrana i sklonište za glodavce i razne vrste insekata, od kojih su neki
poznati izvori i/ili prenositelji zaraznih bolesti (štakori, miševi, muhe, krpelji, komarci...). Otpadom se
hrane ili barem dijelom vremena u/na njemu borave i druge životinje u rasponu od ptica, divljih svinja,
pasa lutalica, mačaka pa do životinja koje čovjeku neposredno služe za ishranu poput „domaćih“ svinja,
peradi i sl. ili kućnih ljubimaca. Osim što je „lokalni“ problem svake zajednice, ukupni otpad na planeti
predstavlja i „globalan“ (ekološki) problem. Uz ostale plinove, u otpadu se razvijaju staklenički plinovi
poput ugljičnog dioksida i metana, važni zbog klimatskih efekata i kvalitete zraka a godinama su bili
odlagani sprejevi i raznoliki rashladni uređaji i njihovi dijelovi iz kojih su nekontrolirano bili otpuštani
freoni koji izazivaju „stanjenje“ ozonskog sloja važnog zbog zaštite od UV zračenja iz svemira. Osim
toga, u većoj ili manjoj mjeri prisutno je širom svijeta nekontrolirano i neprimjereno odlaganje raznih
vrsta otpada, uključujući i opasnog. Ne postoji područje ljudskog djelovanja koje ne koristi kemijske
proizvode, a mnogi od njih su zaista donijeli korist ljudskom društvu. Suvremena ratarska prozivodnja
nezamisliva je bez primjene pesticida, stočarska na uporabu stimulatora rasta te antibiotika čime se
nastoji povećati proizvodnja mesa te mlijeka. Snažan razvoj industrije plastičnih masa te njezine uporabe
u svakodnevnom životu rezultirao je u potencijalnoj izloženosti mnoštvu različitih kemijskih spojeva
koji na ovaj ili onaj način mogu završiti u hrani ili vodi te na taj način ugroziti zdravlje ljudi. Broj
lijekova i preh.aditiva strašno se povećao i postoji mogućnost njihove interakcije što može dovesti do
degradacije okoliša itd. Ogroman je broj čimbenika okoliša koji mogu prouzročiti promjene u funkciji
organizma čovjeka. Svi se oni mogu grubo grupirati u nekoliko većih skupina, a one su: onečišćenje
atmosfere naselja, onečišćenje vode i hrane, onečišćenje tla, energije zračenja, komunalna buka te
čimbenici stanovanja. Onečišćenje vode, zraka i hrane još uvijek uzrokuju najveći broj „bolesti
izloženosti“.Danas je sve prisutnija tendencija da se već u kućanstvima smeće razvrstava na komponente
koje se mogu ponovno upotrijebiti: staklo, papir, metal, plastiku itd., pa taj dio komunalne higijene
predstavlja značajnu kariku u zaštiti okoliša. Smeće smije ostati u kući najdulje 5 dana što je u skladu
s biološkim ciklusom muhe. Industrijski otpad prikuplja se odvojeno (reciklažna dvorišta) i traži poseban
tretman i sigurnost zbrinjavanja.

Pripremio: Dean Jurić, mag.ing.maricult.

doktorand primjenjene ekologije