UVOD U PREDMET

Higijena i zdravstvena ekologija

 NAČIN BODOVANJA

Broj bodova
PREDISPITNE OBAVEZE
Parcijalni ispit 20
Seminarski rad 20
Prisustvo nastavi (predavanja, vježbe)+aktivnost 13 (5+5+3)
UKUPNO (predispitne obaveze) 53
ZAVRŠNI ISPIT
Završni ispit: 47
UKUPNO (predispitne obaveze+završni ispit) 100
 Literatura
Obavezna literatura
1) Mačkić S, Ahmetović N. Osnovi
regulatorne toksikologije hrane, 2012.
2) Ahmetović N, Keran H. Analiza i
upravljanje rizicima u hrani, 2018.
3) Ahmetović N, Keran H. Okoliš i zdravlje
ljudi, 2018.
4) Veselinović D, Gržetić I, Đarmati Š,
Marković D. Stanja i procesi u životnoj
sredini. Fakultet za fizičku hemiju,
Univerzitet Beograd, 2008.
5) Marković D, Đarmati Š, Gržetić I,
Veselinović D. Fizičkohemijski osnovi
zaštite životne sredine: izvori
zagađivanja, posljedice i zaštita.
Fakultet za fizičku hemiju, Univerzitet
Beograd, 2008.
6) Predavanja
Dodatna literatura
1) Publikacije WHO, EFSA, IARC, ATSDR, ECDC,
Codex Alimentarius, US EPA.
2) Legislativa EU i BiH iz oblasti okoliša i
sigurnosti hrane.
3) WHO human health risk assessment toolkit:
chemical hazards. WHO, 2010.
4) Exposure assessment tools and models.
Washington, DC, USEPA.
5) Codex Alimentarius. Principles and guidelines
for the conduct of Microbiological Risk
Assessment. CAC/GL 63-2007.
6) A Compendium of Prior and Current Microbial
Risk Assessment Methods For Use as a Basis for
the Selection, Development, and Testing of a
Preliminary Microbial Risk Assessment
Framework. US EPA, 2007.
Okoliš i zdravlje
Prema WHO...

Procjenjuje se da postoji 2,5 miliona potencijalno

kontaminiranih lokacija u 27 zemalja članica EU, od
kojih najmanje 340000 zahtijeva remedijaciju.

Proizvodnja hemikalija se udvostručila u periodu 2005-

2015, trend koji se očekuje da će se nastaviti, posebno u
nisko razvijenim zemljama i ekonomijom u tranziciji.
Danas se koristi više od 140000 hemikalija (UNEP,
2013), a samo mali dio testira se na toksičnost.
 OKOLIŠNO ZDRAVLJE - determinante
- ekonomski razvoj
- održivi razvoj
- povećanje gustine populacije
- strukturne promjene populacije
- utjecaj demografskih varijabli - ljudi kao pokretači promjena
- trendovi - prelazak 4 planetarne granice

- EHP - proizvodnja i korištenje energije

- globalne, regionalne i nacionalne politike - energetska tranzicija
- industrijski razvoj
 Opći okviri politike
u oblasti zaštite okoliša
Međunarodne konvencije, sporazumi i protokoli
Pravni i institucionalni okvir EU i BiH
• Međunarodne konvencije i protokoli
• Legislativa EU
• Legislativa BiH
• Standardi
 Multilateralni ugovori u oblasti okoliša
• Većina ekoloških problema ima prekograničnu prirodu i globalni obim, i
mogu se efikasno riješiti jedino međunarodnom saradnjom. Zbog toga je
Lisabonskim ugovorom utvrđeno da je jedan od ključnih ciljeva politike EU o
okolišu promicanje mjera na međunarodnom nivou za rješavanje
regionalnih ili svjetskih problema zaštite okoliša, a posebno borba protiv
klimatskih promjena. EU aktivno učestvuje u izradi, ratifikaciji i provedbi
multilateralnih sporazuma o okolišu.
• EU je već ratificirala mnoge međunarodne sporazume o okolišu, bilo na
globalnom, regionalnom ili subregionalnom nivou.
• Pitanja kojima se ti sporazumi bave su vrlo široki: biološka raznolikost i
zaštita prirode, klimatske promjene, zaštita ozonskog omotača,
dezertifikacija, upravljanje hemikalijama i otpadom, prekogranično
zagađenje vode i zraka, upravljanje okolišem (uključujući procjenu utjecaja,
pristup informacijama i učešće javnosti), industrijske nesreće, pomorska i
riječna zaštita, ekološka odgovornost.
 Konvencija je otvorena za potpisivanje 5. juna 1992.
godine na Konferenciji UN o okolišu i razvoju. Bila je
otvorena za potpisivanje do 4. juna 1993. godine, do
kada je dobila 168 potpisa. Stupila je na snagu 29.
decembra 1993. godine, a danas su 193 zemlje
Strane Konvencije.

KONVENCIJA O BIOLOŠKOJ RAZNOLIKOSTI (CBD) definira biološku raznolikost kao

"sveukupnost svih živih organizama koji su sastavni dijelovi, između ostalog, kopnenih,
morskih i drugih vodenih ekosistema i ekoloških kompleksa; te uključuje raznolikost unutar
vrsta, između vrsta i raznolikost ekosistema."

CBD osigurava globalni zakonski okvir za djelovanje u oblasti zaštite biološke raznolikosti
i uspostavlja tri glavna cilja:
• Očuvanje biološke raznolikosti,
• Održivo korištenje komponenti biološke raznolikosti,
• Pravedna i ravnomjerna raspodjela dobrobiti koje proističu iz korištenja genetskih
izvora.
Ona zemljama članicama osigurava „sveobuhvatan i cjelovit pristup u
očuvanju biološke raznolikosti, te održivo korištenje prirodnih dobara i
pravednu i ravnomjernu podjelu dobrobiti proizašlih iz iskorištavanja
genetskog bogatstva“.
 Konvencija definira djelokrug nadležnosti i saradnju, kao i opće mjere za
očuvanje i održivo korištenje kroz posebne uslove i mogućnosti ugovornih
strana koje se odnose na razvijanje i usvajanje nacionalnih strategija,
planova i programa za očuvanje i održivo korištenje biološke
raznovrsnosti, kao i uvrštavanje očuvanja i održivog korištenja biološke
raznovrsnosti u odgovarajuće sektorske i međusektorske planove,
programe i politiku.

Svaka ugovorna strana dužna je:

- identificirati komponente biološke raznolikosti važne za njeno očuvanje i održivo
korištenje,
- pratiti komponente biološke raznolikosti, posebno one kojima su potrebne hitne
mjere očuvanja, kao i one koje nude najveći potencijal za održivo korištenje,
- utvrditi procese i kategorije aktivnosti za koje se pretpostavlja da imaju, ili mogu
imati, loš utjecaj na očuvanje i održivo korištenje biološke raznolikosti, te pratiti
njihov utjecaj,
- održavati i organizirati podatke dobivene aktivnostima utvrđivanja i praćenja,
kroz određene mehanizme.
BIOSIGURNOST
sistem koji se, u kontekstu moderne biotehnologije i genetski modificiranih
organizama, odnosi na sigurnost okoliša i biodiverziteta, uključujući i sigurnost
i zdravlje ljudi. Sigurnost hrane predstavlja poseban aspekt biosigurnosti.

Međunarodne obaveze (Konvencija o biološkoj raznolikosti, Protokol iz

Kartagene) kao i globalna politika nalažu razmatranje biosigurnosnih
problema. Biosigurnost je jedan od glavnih ciljeva Konvencije, a ostvaruje se
smanjenjem svih mogućih prijetnji za biološku raznolikost, uzimajući pri tome
u obzir i rizik za ljudsko zdravlje.

U okviru „Agende 21“ istaknuto je da

„biotehnologija obećava značajan doprinos savremenoj poljoprivredi, zdravlju
ljudi i zaštiti okoliša, ali samo ako postoje definirani adekvatni biosigurnosni
mehanizmi“.
Protokol iz Kartagene o biološkoj sigurnosti (CPB)
međunarodni sporazum koji pravno obavezuje svoje potpisnike i regulira
međudržavno ili prekogranično kretanje živih modificiranih organizama.

Nacrt protokola o biološkoj sigurnosti (Protokol iz Kartagene), koji je

usvojen 2000. godine, a stupio je na snagu 8. septembra 2003. za sve
zemlje potpisnice.

Cilj ovog protokola je da doprinese uspostavi odgovarajućih nivoa zaštite

u sferi sigurnog prekograničnog prijenosa, provoza, rukovanja i upotrebe
živih modificiranih organizama (Live Modified Organisms - LMO) koji su
proizvod moderne biotehnologije, a mogu imati štetne efekte na
konzervaciju i održivu upotrebu biološkog diverziteta, uzimajući u obzir i
zdravlje ljudi.
PROTOKOL:
 nastoji zaštititi biološku raznolikost od potencijalnih rizika koje
predstavljaju živi modificirani organizmi kao rezultat moderne
biotehnologije,
 uspostavlja proceduru sporazumnog informisanja unaprijed kako bi se
osiguralo da zemlje imaju sve potrebne informacije za donošenje odluka
prije saglasnosti o uvozu takvih organizama na svoj teritorij,
 upućuje na pristup predstrožnosti,
 uspostavlja distribuciju podataka o biološkoj sigurnosti kako bi se olakšala
razmjena informacija o živim modificiranim organizmima i pomoglo
zemljama u provođenju Protokola.
Izvoznici moraju od uvoznika zatražiti
pristanak prije prve pošiljke LMO-a
namijenjenog puštanju u okoliš.

Promovira biološku sigurnost određujući

pravila i procedure za siguran prenos,
provoz, rukovanje i korištenje živih
modificiranih organizama.

Postoje posebne procedure za LMO-e koji će

se namjerno uvoditi u okoliš, posebne za one
LMO-e koji se planiraju koristiti direktno za
hranu, stočnu hranu ili u proizvodnji.

Zemlje potpisnice dužne su obezbijediti

sigurno rukovanje, pakovanje i transport
LMO-a, te da pošiljka LMO-a preko granice
mora biti propraćena odgovarajućom
dokumentacijom.
 STOCKHOLMSKA KONVENCIJA o perzistentnim
organskim polutantima prihvaćena je 2001. godine, a
stupila je na snagu u maju 2004. godine.

STOKHOLMSKA KONVENCIJA O PERZISTENTNIM ORGANSKIM POLUTANTIMA

(Stockholm Convention on Persistent Organic Pollutants)

Stockholmska konvencija propisuje obaveze koje bi svaka strana trebala ispuniti kako bi
se na međunarodnom nivou u potpunosti uklonila, ograničila ili postepeno ukinula
proizvodnja, upotreba, uvoz i izvoz POPs-ova (Persistent Organic Pollutants, POPs).
Perzistentni organski polutanti su hemijske tvari koje posjeduju toksična svojstva,
otporna su na razgradnju, bioakumuliraju se, te se prenose putem zraka, vode i
migracijskih vrsta preko međunarodnih granica i talože daleko od svog mjesta ispuštanja,
te se akumuliraju u kopnenim i vodenim ekosistemima. Zagađenje koje uzrokuju POPs
predstavlja prekogranični problem koji zahtijeva međunarodnu akciju.
Stockholmska konvencija prvobitno se odnosila na sljedeće 12 POPs-e: aldrin, hlordan,
DDT, dieldrin, endrin, heptahlor, heksahlorobenzen, mireks, toksafen, polihlorirani bifenili
(PCB), poliklorirani dibenzo-p-dioksini (PCDD) i polihlorirani dibenzofurani (PCDF).

Konvencija obuhvata 23 prioritetna POP-a koji nastaju namjerno i nenamjerno (npr. iz

izvora poput uređaja za spaljivanje otpada), a to su: aldrin, hlordan, hlordekon,
dihlorodifeniltrihloretan (DDT), dieldrin, endrin, heptahlor, heksabromobifenil,
heksabromociklodehan, heksabromodifenil i heptabromodifenil eter, heksahlorobenzen
(HCB), alfa heksahlorocikloheksan, beta heksahlorocikloheksan, lindan, mireks,
perfluorooktan sulfonska kiselina, njezine soli i perfluorooktan sulfonil fluorid, polihlorirani
dibenzo-p-dioksini (PCDD), polihlorirani dibenzofurani (PCDF), polihlorobifenili (PCB-ovi),
tehnički endosulfan i povezani izomeri, tetrabromodifenil eter i pentabromodifenil eter i
toksafen.
 Baselska konvencija o kontroli prekograničnog prometa
opasnog otpada i njegovoj dispoziciji donesena je 22.
marta 1989. godine na Konferenciji u Baselu, Švicarska.
Stupila je na snagu 5. maja 1992. godine.

BAZELSKA KONVENCIJA O PROMETU I DISPOZICIJI OPASNOG OTPADA (Basel

Convention on the Control of Transboundary Movements of Hazardous Wastes and
their Disposal)

Prekogranični promet opasnog otpada trebao bi biti dozvoljen samo onda kada je njegov
transport i konačno odlaganje ekološki prihvatljivo. Zbog ograničenih sposobnosti
zemalja u razvoju u upravljanju opasnim otpadom neophodna je zabrana prekograničnog
prometa opasnog otpada i njegovo deponovanje u drugim zemljama, posebno u zemljama
u razvoju.

Ključni ciljevi Bazelske konvencije su:

- Opasni otpad treba biti obrađen i deponovan što je moguće bliže mjestu
proizvodnje/nastanka;
- Prekogranični promet opasnog otpada treba svesti na minimum u skladu sa
ekološki prihvatljivim upravljanjem;
- Proizvodnja opasnog otpada trebala biti smanjena i minimizirana na izvoru
nastanka.
Opći zahtjevi:
- Zabrana izvoza ili uvoza opasnog otpada ili drugih otpada u ili iz država koje nisu
strane potpisnice;
- Nijedan otpad se ne može izvesti ako država uvoza nije dala svoj pristanak za uvoz
u pisanom obliku;
- O informaciji o predloženim prekograničnom prometu moraju se obavijestiti
zainteresirane države, pomoću obrasca prijave, tako da oni mogu procijeniti efekte
predloženog prometa na ljudsko zdravlje i okoliš;
- Međunarodni promet otpada može biti autoriziran samo ako ne postoji opasnost
od njegovog prometa i dispozicije;
- Otpad koji je predmet međunarodnog prometa mora biti zapakovan, označen i
trasnportovan u skladu s međunarodnim pravilima, i mora biti propraćen
dokumentacijom o prometu;
- Svaka strana može uvesti dodatne zahtjeve koji su u skladu s odredbama
Konvencije.
Bazelska Konvencija se oslanja na dva stuba: sistem obavještavanja i kontrole, i
upravljanje opasnim otpadom.

Dva stuba zavise jedan od drugog radi pune provedbe ciljeva Konvencije:
- Sistem obavještavanja i kontrole: Bazelska Konvencija uspostavlja veoma strog
sistem kontrole, na osnovu prethodne pismene saglasnosti o proceduri koja se
treba poštovati prije nego se desi promet opasnog otpada između Strana
Konvencije. Procedura o obavještenju o prekograničnom prometu opasnog ili
drugih oblika otpada predstavlja osnovu sistema kontrole Bazelske konvencije.
Promet prekograničnog opasnog ili drugog otpada može se desiti samo po
prethodnom pismenom obavještenju nadležnih organa država izvoza, uvoza ili
tranzita (ako je moguće), i po saglasnosti tih organa da dozvole prekogranični
pokret otpada. Svaka pošiljka opasnog ili drugog otpada mora biti praćena
odgovarajućim dokumentom od tačke gdje prekogranični promet počinje do
mjesta odlaganja-deponovanja. Pošiljke opasnog otpada upućene bez takve
dokumentacije su nezakonite. Dodatno, postoje potpune zabrane izvoza ovog
otpada u određene zemlje.

- Upravljanje opasnim otpadom: upravljanje prihvatljivo za okoliš je definirano

kao ''preduzimanje svih u praksi mogućih koraka kako bi se osiguralo da se opasnim
i drugim otpadom upravlja na način koji će zaštititi ljudsko zdravlje i okoliš od
negativnih efekata koji mogu nastati od takvog otpada''.
 Roterdamska konvencija donesena je 10. septembra 1998.
godine u Roterdamu, a stupila je na snagu 24. februara 2004.
godine. Tekst Konvencije naknadno je mijenjan 2004., 2008.,
2011. i 2013. godine.

ROTERDAMSKA KONVENCIJA o proceduri prethodno najavljene saglasnosti (PIC)

za određene opasne hemikalije i pesticide u međunarodnoj trgovini (Rotterdam
Convention on the Prior Informed Consent Procedure for Certain Hazardous
Chemicals and Pesticides in International Trade)

Ciljevi Konvencije su:

- promovirati zajedničku odgovornost i saradnju među ugovornim strankama u
međunarodnoj trgovini određenim opasnim hemikalijama radi zaštite ljudskog
zdravlja i okoliša od potencijalnih oštećenja;
- doprinijeti njihovoj ekološki prihvatljivoj upotrebi, olakšavanjem razmjene
podataka o njihovim karakteristikama, utvrđivanjem nacionalnog procesa
odlučivanja o njihovom uvozu i izvozu i prenošenjem tih odluka ugovornim
strankama.
Konvencija uspostavlja princip da izvoz hemikalija koji je pokriven Konvencijom može
jedino da se desi uz prethodno najavljenu saglasnost strane koja ih uvozi. Konvencija
uspostavlja ''Proceduru prethodno najavljene saglasnosti'' kao način za formalno dobijanje
i distribuciju odluka zemalja uvoznica o tome da li one žele da prime buduće pošiljke
određenih hemikalija i za osiguranje poštivanja ovih odluka od strane zemalja izvoznica.

Konvencija također sadrži odredbe za razmjenu informacija između Strana o potencijalno

opasnim hemikalijama koje mogu biti uvezene ili izvezene.
Postoje i druge Konvencije koje sadrže slične odredbe:
- Većina od dvanest hemikalija sadržanih u Stokholmskoj Konvenciji o
perzistentnim organskim zagađivačima (POPs) je također uključena i u
Roterdamsku konvenciju.
- Bazelska Konvencija o kontroli prekograničnog prometa opasnog otpada i
njegovog deponovanja. Ova Konvencija također omogućava upravljanje izvozom
i režim kontrole visoko toksičnih hemikalija, iako je njen obim malo drugačiji, jer
se Roterdamska Konvencija fokusira na trgovinu i promet hemikalija, a Bazelska
Konvencija na otpad.
- ILO Konvencija o sigurnosti upotrebe hemikalija na radu. Ova konvencija sadrži
odredbu o najavi izvoza zahtjevajući od zemalja članica da, kada izvoze hemikalije
zabranjene iz razloga sigurnosti i zdravlja na radu, podijele ovu informaciju i
razloge zabrane sa zemljom uvoznicom
- Konvencija o biološkoj raznovrsnosti. U januaru 2000. godine usvojen je
Kartagena protokol o biosigurnosti koji podrazumijeva odredbe sporazuma o
prethodnoj najavi uvoza živih modificiranih organizama.
 MONTREALSKI PROTOKOL o materijama koje
oštećuju ozonski omotač je sporazum koji je
donesen 1987. godine u Montrealu. Montrealski
protokol pooštren je dvjema revizijama, 1990. u
Londonu i 1992. u Kopenhagenu.

MONTREALSKI PROTOKOL o supstancama koje oštećuju ozonski omotač

(Montreal Protocol on Substances that Deplete the Ozone Layer)

Montrealski protokol o supstancama koje oštećuju ozonski omotač je sporazum koji je

donesen 1987. godine u Montrealu, u kojem zemlje potpisnice obavezuju na smanjenje
upotrebe freona za 50%.

Montrealski protokol pooštren je dvjema revizijama, 1990. u Londonu i 1992. u

Kopenhagenu, kojima je zatraženo da se do 2000. godine iz upotrebe potpuno izbace
freoni, haloni i drugi halogenirani ugljikovodici.

Stranke potpisnice ovog protokola istovremeno su potpisnice Bečke

konvencije o zaštiti ozonskog omotača.
 AARHUSKA KONVENCIJA usvojena je 25. juna 1998.
godine u danskom gradu Aarhusu. Stupila na snagu
30. oktobra 2001. godine nakon ratifikacijskog
postupka 16 zemalja potpisnica Konvencije.

Konvencija o pristupu informacijama, učešću javnosti u odlučivanju i pristupu

pravosuđu u pitanjima okoliša (Convention on Access to Information, Public
Participation in Decision-Making and Access to Justice in Environmental Matters)

To je međunarodni ugovor o okolišu i ljudskim pravima gdje su prvi put spojena

ljudska prava i zaštita okoliša, a ekološka prava potvrđena su kao osnova za
uključivanje građana u politike o okolišu.

Aarhuska konvencija zahtijeva od svojih stranaka da garantuju pravo javnosti na

pristup informacijama, učešće javnosti u odlučivanju o pitanjima zaštite okoliša i
javni pristup pravosuđu u pitanjima zaštite okoliša.
Pristup informacijama o okolišu: pravo svakoga na informaciju o okolišu koje se odnose
na informacije o izvještajima o stanju okoliša, mjerama i politikama koje se preduzimaju
vezane za okoliš u svrhu poboljšanja sigurnosti i zdravlja građana. Tijela vlasti trebaju
posjedovati i ažurirati informacije o okolišu, te razvijati sistem za odgovarajući protok
informacija. Javni organi vlasti, kao odgovor na zahtjev za informiranjem vezanim za
okoliš, trebaju te informacije učiniti raspoloživim za javnost u okviru nacionalne
legislative.

Učešće javnosti u odlučivanju u pitanjima okoliša: tijela vlasti trebaju stvoriti uslove
kako bi se omogućilo zainteresiranoj javnosti i nevladinim organizacijama da komentiraju
prijedloge mjera, propisa, politika, planova, programa i projekata koji utječu na okoliš.
Zainteresirana javnost se mora obavijestiti, bilo putem javne obavijesti ili pojedinačno, u
ranoj fazi postupka odlučivanja po pitanjima okoliša, tokom priprema planova i programa
koji se odnose na okoliš, i tokom pripreme od strane javnih organa vlasti izvršnih uredbi
i drugih pravno obavezujućih pravila koja mogu imati značajnog utjecaja na okoliš.

Pristup pravosuđu u pitanjima okoliša: pravo na pravosudni postupak i osporavanja

odluke javne vlasti radi dokazivanja povrede prava vezanih za propise iz okoliša i drugih
propisa.
Zaštita okoliša u EU
 Zaštita okoliša u EU

Osnovni ciljevi i načela provedbe

POLITIKE ZAŠTITE OKOLIŠA utvrđeni su
u Ugovoru o funkcioniranju EU. Prema
Ugovoru politika EU u području okoliša će
doprinijeti ostvarivanju sljedećih ciljeva:
• očuvanju, zaštiti i poboljšanju kvalitete
okoliša,
• zaštiti ljudskog zdravlja, racionalnom
korištenju prirodnih bogatstava, te
• promicanju mjera na međunarodnom nivou
kojima se rješavaju regionalni ili svjetski
problemi okoliša, a posebno u borbi protiv
klimatskih promjena.
 U pripremi svoje POLITIKE ZA OKOLIŠ, EU mora voditi računa o:
• dostupnim naučnim i tehničkim podacima,
• uslovima okoliša u različitim regijama Unije,
• potencijalnim koristima i troškovima akcije ili nedostatku
akcije,
• ekonomskom i socijalnom razvoju Unije kao cjeline i
uravnoteženog razvoja svoje regije.

EVROPSKA POLITIKA ZAŠTITE OKOLIŠA IMA:

• zajednički cilj
• zajednička načela
• zajednički postupak odlučivanja
• pravni okvir zaštite okoliša.

NAČELA ZAŠTITE OKOLIŠA:

1. načelo predostrožnosti;
2. načelo preventivne akcije;
3. načelo da šteta u okolišu treba da bude ispravljena
na izvoru zagađivanja, i
4. načelo zagađivač - plaća.
 Razvoj politike EU u oblasti zaštite okoliša

Od trenutka stvaranja EU pa do danas mijenjao se njen odnos prema

pitanjima okoliša, što je vidljivo i u njenim službenim dokumentima.

Razvoj politike i prava okoliša u EU može se pratiti i kroz razvoj mjesta i uloge
koju pitanja okoliša imaju U OSNIVAČKIM AKTIMA EU.

Rimski ugovor iz 1957. godine

nije imao nijednu odredbu o politici zaštite okoliša.
Jedinstveni evropski akt uvodi posebno poglavlje „okoliš“
osiguravajući izričitu pravnu osnovu za politiku Zajednice u oblasti
okoliša.

Izmijenjene uloge Evropskog parlamenta i Vijeća u

donošenju odluka, tj. jačanja uloge Evropskog parlamenta u
razvoju politike okoliša.

Donošenje odluka koje se tiču okoliša učinjeno je

jednostavnijim, procedura zajedničkog odlučivanja postala
uobičajena čime je ojačana uloga Evropskog parlamenta.

Promjene u sistemu glasanja koje se odnose na

sistem kvalifikovane većine.

Novi pravni temelj za energetsku politiku,

naglašena je borba protiv klimatskih promjena.
Odsustvo jasnog pravnog osnova za politiku Zajednice u oblasti okoliša
bilo je izloženo kritici naročito jednog dijela članica EU.

Ranih SEDAMDESETIH GODINA prepoznata je prijetnja koju bi problemi

okoliša mogli predstavljati za privredu EU:
 1971. godine izrađen prvi detaljni plan o potrebi utvrđivanja politike
zaštite okoliša na nivou EU,
 1972. godine države članice sporazumjele su se o usvajanju politike
okoliša prema kojoj se ekonomski rast mora ostvariti zajedno s
poboljšanom kvalitetom i standardom življenja.

Prvi PROPISI koje je EU donijela u oblasti okoliša bile su direktive koje

su se odnosile na upravljanje otpadom (1975.), kvalitet vode za kupanje
(1976.), zaštitu ptica (1979.), itd.

SERIJA AKCIONIH PROGRAMA EU u oblasti okoliša započela je 1972.

godine, čime je učinjen ključni preokret u politici EU.
AKCIONI PROGRAMI EU U OBLASTI OKOLIŠA
su dokumenti koji na najširi način utvrđuju politiku EU u ovoj oblasti. Početak
njihovog donošenja se podudara sa prvim pokušajima EU da se problemima
okoliša pozabavi na sistematski način.

Njima su definirani osnovni polazni stavovi u pogledu procjene stanja u

pojedinim sektorima relevantnim za okoliš, i utvrđeni ciljevi, principi, prioriteti i
instrumenti neophodni za ostvarivanje ciljeva.

Sadržaj akcionih programa odslikava razvoj politike EU u ovoj oblasti, uključujući

i razvoj pitanja nadležnosti ove organizacije u domenu okoliša, kao i druge
elemente politike EU od značaja za okoliš.
Do sada je donijeto sedam akcionih programa koji su se
odnosili na određene vremenske periode:
• prvi akcioni program (za period 1973.-1976. godine);
• drugi akcioni program (za period 1978.-1981. godine);
• treći akcioni program (za period 1982.-1986. godine);
• četvrti akcioni program (za period 1987.-1992. godine);
• peti akcioni program (za period 1993.-2000. godine);
• šesti akcioni program (za period 2002-.2012. godine);
• sedmi akcioni program (za period 2012.-2020. godine).
 Sedmi akcioni program (2012-2020)

Ključni CILJEVI:
- zaštita, očuvanje i poboljšanje prirodnih bogatstava
- EU pretvoriti u efikasnu i održivu ekonomiju
- zaštititi građane od pritisaka iz okoliša i opasnosti za
zdravlje

DOSTIZANJE ovih ciljeva moguće je:

 Boljom implementacijom zakona
 Boljim informacijama (poboljšanjem baza podataka)
 Većim i mudrijim investicijama za okoliš i klimatske
promjene
 Punom integracijom uslova zaštite okoliša i razmatranja
u drugim politikama.
Okolišna legislativa
Acquis communautaire

Države koje žele postati članice EU u cijelosti moraju uskladiti svoje zakonodavstvo, pravila i
procedure sa zakonodavstvom sadržanim u tzv. acquis communautaire (pravna stečevina).
Uvođenje (transpozicija) pravnih stečevina EU u području zaštite okoliša u nacionalno
zakonodavstvo jedan je od preduslova za članstvo u EU.

ACQUIS uključuje:
- Primarno pravo, Sekundarni izvori prava:
- Međunarodne ugovore, - Uredbe (Regulation)
- Sekundarno pravo, - Direktive (Directive)
- Praksu suda EZ, - Odluke (Decision)
- Druge obaveze. - Preporuke i mišljenja
 Sekundarni izvori prava obuhvataju akte koje instituc ije Zajednice
donose u okviru nadležnosti koje su im dodijeljene Ugovorom. Dijele se na:
uredbe (Regulation), direktive (Directive), odluke (Decision), preporuke
(Recommendation) i mišljenja (Opinion):
•
Uredbe imaju opću primjenu, obavezujuće su u cijelosti i direktno se
primjenjuju u svim državama članicam a, ne pre uz imaju se u na­
cionalno pravo. Neposredno obavezuju države članice, njihove organe
i sudove, kao i fiz ička i pravna lica, koja se moraju ponašati u skladu s
uredbom. Postaju dio pravnog sistema odmah nakon njihovog
stupanja na snagu.
•
Direktive obavezuju u pogledu ciljeva koji treba da budu postignuti, ali
ostavljaju slobodu prilikom izbora metoda i oblika za njihovo provođenje.
Za razliku od uredbi, direktivama se ne stavljaju van snage nacionalni
propisi, nego se nacionalni usklađuju s propisima EZ.
•
Odluke se upućuju državi članici, pravnom ili fizič kom licu i obavezuju
ih u cijelosti.
•
Preporuke i mišljenja sadrže stavove instit ucija Zajednice upućene
državi članici ili pojedincima i pravno su neobavezuj ući akti.
Prenošenje zakonodavstva znači:
• JASNO ODREĐIVANJE ULOGA I ODGOVORNOSTI SVIH PARTNERA (država,
lokalna uprava, privreda, institucije, pojedinci, grupa...)
• USPOSTAVLJANJE NOVIH ORGANIZACIJSKIH OBLIKA, i
• JAČANJE RESURSA (kadrovskih, institucionalnih, finansijskih)

TREĆINA PRAVNE STEČEVINE EU ODNOSI SE NA OKOLIŠ

OKOLIŠ je poslije poljoprivrede najzahtjevnije područje u

procesu pristupa.
 Okoliš i klimatske promjene

EU ima neke od najviših ekoloških standarda na svijetu, koje je razvio tijekom nekoliko desetljeća. Zahvaljujući politici u
području okoliša, gospodarstvo EU-a postaje okolišno prihvatljivije, štiti !l'irodne resurse Europe te čuva zdravlje i dob robit
ljudi koji žive u EU-u.

Kvaliteta okoliša ključna je za naše zdravlje, gospodarstvo i dobrobit. No pr ed njom su teški iza zovi, ne samo klimatske
promjene, neodrživa potrošnja i proizvodnja nego i ra zli čiti oblici zagađenja.

Zahval jujući politici i zakonodavstvu EU-a u području okoliša, štite se prirodna staništa, zrak i voda su čisti, osigurava se
ispr avno zbrinjavanje otpada, poboljšava se znanje o toksičnim kemikalijama i poduzećima se pomaže krenuti u smjeru
održivog gospodarstva.

što se tiče klimatskih promjena, EU formulira i provodi klimatske politike i strategije te je preuzeo vodeću ul ogu u međunarodnim pregovorima o
klimi. EU se obvezuje osigurati uspješnu provedbu Pariškog sporazuma i provesti Sustav Unije za trgovanje emisijama . U tom pogledu zemlje
EU-a sl ožile su se da će ostvariti različite ciljeve u godinama koje dolaze . EU nastoji osigurati da se klimatski problemi uvažavaju u drugim
područjima (npr. prijevozu i energetici), a t akođer promiče tehnologije s malim emisijama ugljik a te mjere prilagodbe.

Politika EU-a u području okoliša temelji se na članku 11. te člancima 191.-193. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Prema članku 191.,
borba protiv klimatskih promjena izričit je cilj politike EU-a u području okoliša. Održivi razvoj krovni je cilj za EU. EU se obvezuje na .visoku razinu
zaštite i poboljšanja kvalitete okoliša' (članak 3. Ugovora o Eu ropskoj uniji).

• Borba protiv klimatskih promjena

•Opće odredbe

• Gospodarenje otpadom

•Onečišćenje zraka

• Zaštita voda i gospodarenje vodama

• Zaštita prirode i biološke raznolikosti

• Zaštita tla

• Civilna zaštita

• Zagađenje bukom

• Okoliš: suradnja s trećim zemljama

• Europska statistika
Nadležnost EU u oblasti okoliša

Nadležnost EU u oblasti okoliša je podijeljena nadležnost između EU i država članica. EU

ima pravni osnov djelovanja u različitim oblastima od značaja za politiku okoliša, ali se ne
radi o ekskluzivnoj nadležnosti, jer se ona dijeli sa državama članicama.

Nadležnost EU u oblasti politike okoliša ograničena je sa dva ključna faktora:

- principom subsidijarnosti (u područjima koja ne spadaju u njenu isključivu
nadležnost EU će djelovati samo onda i ukoliko ciljevi predloženog djelovanja ne
mogu biti na zadovoljavajući način ostvareni od strane država članica, a mogu biti
bolje ostvareni na nivou Unije), i
- zahtjevom da se za određena, naročito osetljiva pitanja, i dalje traži jednoglasnost
umesto većinske podrške država članica u Vijeću Evrope.

Također, EU i države članice sarađuju sa trećim zemljama i nadležnim međunarodnim

organizacijama u okviru svojih nadležnosti.
Institucije EU nadležne za kreiranje i sprovođenje
politike i prava okoliša

Uloge: zakonodavna, demokratski nadzor, odlučuje o budžetu

Komitet za okoliš, javno zdravlje i sigurnost hrane (jedan od 20
komiteta)

Uloge: zakonodavna, međunarodni ugovori, usvajanje budžeta,

okoliš

Uloge: iniciranje i predlaganje propisa, provođenje odluka EP i EV,

upravljanje i provođenje budžeta, implementacija i poštivanje
propisa
Direktorat za okoliš
Delegacije u trećim zemljama
 Agencije i druga tijela EU

AGENCIJE Evropske unije, za razliku od

INSTITUCIJA kao što su Vijeće, Parlament,
Komisija, i druge, su tijela koja su
formirana aktima sekundarnog
zakonodavstva radi sprovođenja
određenih tehničkih, naučnih i drugih
zadataka.
Evropska agencija za okoliš (European Environment Agency, EEA) je agencija
Evropske unije, sa sjedištem u Kopenhagenu, Danska. Osnovana je Uredbom Vijeća (EEZ)
br. 1210/90 od 7. maja 1990. o osnivanju Evropske agencije za okoliš i Evropske
informacijske i promatračke mreže za okoliš , a započela je sa radom 1994. godine.

Obavlja sljedeće zadatke:

- Osniva i koordinira sa Eionet.
- Pruža EZ i zemljama članicama objetkivne informacije potrebne za okvir i
implementaciju efikasne okolišne politike.
- Pomoć u monitoringu okolišnih mjera.
- Bilježenje, usporedba, procjena i širenje podataka o stanju okoliša.
- Pomoć u osiguranju podataka komparabilnih na evropskom nivou.
- Podsticanje razvoja i integracije okolišnih tehnika prognoziranja.
- Osiguranje široke diseminacije pouzdanih okolišnih informacija.

Informacije koje pruža EEA obuhvataju:

- Kvalitet zraka;
- Kvalitet voda;
- Stanje tla, flore i faune;
- Upotreba zemljišta i prirodnih resursa;
- Upravljanje otpadom;
- Buka;
- Hemijske supstance;
- Zaštita obala i mora.
 EEA je odgovorna za razvijanje mreže i
koordiniranje njenih aktivnosti, usko
sarađuje s nacionalnim jedinicama, nacionalnim
agencijama ili ministarstvima za okoliš u
državama članicama.
Trenutno postoji sedam Evropskih tematskih centara:
1. ETC o polutantima u zraku i ublažavanju klimatskih promjena (Air pollution
and Climate Change mitigation, ETC/ACM)
2. Portal o kvalitetu zraka (Air Quality Portal)
3. ETC o biodiverzitetu (Biological Diversity, ETC/BD)
4. ETC o klimatskim promjenama, vulnerabilnosti i adaptaciji (Climate Change
impacts, vulnerability and Adaptation, ETC/CCA)
5. ETC o otpadu i materijalu u zelenoj ekonomiji (Waste and Material in Green
Economy, ETC/WMGE)
6. ETC o kopnenim, obalnim i morskim vodama (Inland, Coastal and Marine
waters, ETC/ICM)
7. ETC o urbanim sistemima, sistemima zemljišta i tla (Urban, Land and Soil
systems, ETC/ULS)
Europska mreža za informiranje i promatranje okoliša
(The European Environment Information and
Observation Network, Eionet) partnerska je mreža
EEA i njenih 38 zemalja članica i saradnica. EEA je
odgovorna za razvoj Eioneta i koordiniranje njegovih
aktivnosti zajedno s NFP u zemljama.
EVROPSKA AGENCIJA ZA HEMIKALIJE (European Chemicals Agency, ECHA)

Evropska agencija za hemikalije (ECHA) pokretačka je snaga među regulatornim tijelima

u primjeni novog zakonodavstva EU-a u području hemikalija. ECHA pomaže u
usklađivanju sa zakonodavstvom, zalaže se za sigurnu upotrebu hemikalija, pruža
podatke o hemikalijama i upozorava na one zabrinjavajuće.

Osnovana je 2007. godine na osnovu Uredbe REACH za potrebe upravljanja, a u pojedinim

slučajevima i provođenja, tehničkih, naučnih i upravnih aspekata ove Uredbe, te radi
osiguravanja usklađenosti u pogledu tih aspekata na nivou EZ. Sjedište je u Helsinkiju,
Finska.

Bavi se:
- osiguranjem sigurnog korištenja hemikalija;
- koordinacija aktivnosti u vezi s primjenom propisa.
- državama članicama i evropskim institucijama osigurava
odgovarajuće naučne informacije o pitanjima koja se tiču
sigurnosti i različitih društveno-ekonomskih aspekata
korištenja pojedinih hemikalija.
 Uredba REACH
(registration, evaluation, authorisation and restriction of chemical)

Cilj je Uredbe REACH osigurati bolju zaštitu ljudi i okoliša od mogućih rizika povezanih
s hemikalijama. Iako su prethodnim zakonodavstvom EU-a već zabranjene neke štetne
hemikalije, nije bilo dovoljno informacija o efektima mnogih tvari koje su stavljene na
tržište prije 1981. godine kada je uvedena obaveza testiranja novih tvari i objavljivanja
informacija o njima. Uredbom REACH uveden je jedinstven sistem za sve hemikalije i
ukinuta razlika između „novih” hemikalija (uvedenih na tržište od 1981. godine) i
„postojećih” hemikalija (popisanih prije 1981. godine).

REACH zahtjeva od proizvođača ili uvoznika da registrira hemijske tvari u Evropskoj

agenciji za hemikalije, te propisuje obaveze proizvođača, uvoznika i daljih korisnika
tvari pojedinačno, u pripravcima i proizvodima, koje se proizvode ili uvoze u EU u količini
iznad jedne tone, kao i osiguravanje određenih podataka o tim tvarima, kao i sadržaj
potrebne dokumentacije za registraciju zavisi od količine tvari koja se stavlja na tržište
Evropske unije. Proizvođači i uvoznici dužni su osigurati podatke o svojstvima tvari koje
proizvode, odnosno uvoze, te podatke koristiti kod ocjenjivanja rizika te utvrditi i
preporučiti odgovarajuće mjere upravljanja rizikom. Bez podataka o tvarima koje se
proizvode ili uvoze, proizvođači i uvoznici ne mogu ih stavljati na tržište.
 Uredba CLP
(classification, labelling and packaging of substances and mixtures)

Uredba CLP (Uredba 1272/2008) stupila je na snagu u januaru 2009. godine, a

zamijenila je dva prethodna zakonska akta u EU, Direktivu o opasnim tvarima i Direktivu
o opasnim pripravcima. Razvrstavanje i označavanje hemikalija koje je uvedeno ovom
Uredbom temelji se na Globalno usklađenom sistemu (Globally Harmonized System of
Classification and Labeling of Chemicals, GHS). Ova Uredba osigurava da se opasnosti koje
predstavljaju hemikalije na jasan način definiraju u Evropskoj uniji putem razvrstavanja
i označavanja hemikalija.

Svrha ove Uredbe je osigurati visok nivo zaštite zdravlja ljudi i okoliša te slobodu
kretanja tvari, smjesa i proizvoda usklađivanjem kriterija za razvrstavanje tvari i smjesa,
te propisa o označavanju i pakiranju opasnih tvari i smjesa, kao i propisivanjem obaveze:
razvrstavanja tvari i smjesa koje se stavljaju na tržište za proizvođače, uvoznike i daljnje
korisnike; označavanja i pakiranja tvari i smjesa koji se stavljaju na tržište za dobavljače;
razvrstavanja tvari koje se ne stavljaju na tržište i koje podliježu registraciji ili prijavi na
temelju Uredbe (EZ) br. 1907/2006 za proizvođače, proizvođače proizvoda i uvoznike.
 Uredba BPR
(Biocidal Product Regulation)

Uredbom o biocidnim pripravcima (BPR, Uredba (EU) 528/2012) uređuje se stavljanje

na tržište i upotreba biocidnih pripravaka koji se koriste za zaštitu ljudi, životinja,
materijala ili predmeta od štetnih organizama kao što su nametnici ili bakterije
djelovanjem aktivnih tvari sadržanih u biocidnom pripravku. Ova Uredba usmjerena je na
poboljšanje djelovanja tržišta biocidnih pripravaka u EU-u te istovremeno omogućava
visok nivo zaštite ljudi i okoliša.

Svi biocidni pripravci zahtijevaju autorizaciju prije stavljanja na tržište, a aktivne tvari
sadržane u određenom biocidnom pripravku moraju biti prethodno odobrene.
 Uredba PIC
(Prior Informed Consent Regulation)

Uredba o prethodnom informiranom pristanku (PIC, Uredba (EU) 649/2012) uređuje

područje uvoza i izvoza određenih opasnih hemikalija i propisuje obaveze firmi koje
izvoze te hemikalije u zemlje izvan Evropske unije.

Cilj Uredbe je promocija zajedničke odgovornosti i saradnje u međunarodnoj trgovini

opasnim hemikalijama te zaštita ljudskog zdravlja i okoliša dostavom zemljama u razvoju
informacija o sigurnom načinu skladištenja, prijevoza, korištenja i odlaganja opasnih
hemikalija. Ovom Uredbom se, unutar Evropske unije, provodi Roterdamska konvencija o
postupku prethodnog informiranog pristanka za određene opasne hemikalije i pesticide
u međunarodnom prometu.
EUROSTAT (Statistical Office of the European Communities)

Eurostat je statistički ured EU čiji je zadatak: obrada i objavljivanje uporedivih

statističkih podataka na nivou Evropske unije.

Države članice EU skupljaju statističke podatke, koje analizira ovlašteno statističko

tijelo na nivou države, nakon čega se podaci šalju Eurostatu. Eurostat ih
sistematizira, sjedinjava uz osiguranje njihove uporedivosti, te objavljuje. Statističke
pokazatelje Eurostat objavljuje u formi štampanih ili elektronskih publikacija
(„Evropa u brojkama – Europe in Figures“).
• Redovno se analiziraju i prate podaci vezani za opću statistiku, ekonomiju i finansije,
demografiju i socijalne uslove, industriju, trgovinu i usluge, poljoprivredu i ribarstvo,
vanjsku trgovinu, transport, okoliš i energiju, nauku i tehnologiju, itd., a njegove analize i
predviđanja koriste institucije EU za kreiranje i provođenje zajedničkih politika.

Eurostat je osnovan 1953. godine.

Sjedište je u Luksemburgu.
Sve publikacije Eurostata objavljuju se u devet
tematskih oblasti:
1) Opća statistika
2) Ekonomija i finansije
3) Populacija i socijalni uslovi
4) Industrija, trgovina i usluge
5) Poljoprivreda i ribarstvo
6) Vanjska trgovina
7) Transport
8) Okoliš i energija
9) Nauka i tehnologija
OKOLIŠNI INDIKATORI:
- emisija stakleničkih plinova,
- otpad,
- hemikalije,
- biodiverzitet,
- vode,
- okolišne takse, itd.
 Okolišno zakonodavstvo u BiH

Ustav BiH ne navodi eksplicitno prava na okoliš i pristup informacijama o okolišu,

kao što je to bio slučaj sa ustavom bivše SFR Jugoslavije.
U skladu sa Ustavom BiH, okoliš je u nadležnosti entiteta. U oba entiteta postoji po
jedno ministarstvo nadležno za okoliš: u FBiH to je Federalno ministarstvo okoliša i
turizma, a u RS Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, a u
Brčko distriktu je u nadležnosti Odjeljenja za prostorno planiranje i imovinsko-
pravne poslove.
U FBiH također postoji po jedno ministarstvo za okoliš u svakom od deset kantona, a
Federacija i kantoni su zajednički odgovorni za okoliš.

U BiH postoji fragmentirani niz

okolinskih institucija koje se nalaze na
četiri upravna nivoa:
• državnom,
• entitetskom,
• kantonalnom, i
• općinskom.
 Odgovornosti institucija u oblasti zaštite
okoliša na državnom nivou
Institucija/sektor/odjel
Ministarstvo vanjske trgovine i
ekonomskih odnosa BiH
(Sektor za prirodne resurse,
energetiku i zaštitu okoline/životne
sredine)
Agencija za statistiku BiH
(Federalni zavod za statistiku i
Republički zavod za statistiku RS)
Agencija za sigurnost hrane BiH
Međuentitetski odbor za okoliš
Odgovornosti
Studijsko-analitički, upravni, normativno-pravni, stručno-
operativni, informaciono-dokumentacioni, administrativno-
tehnički poslovi
Razvoj statističkog istraživanja, održavanje statističkog IT sistema,
razmjena informacija s drugim zemljama i međunarodnim
organizacijama u vezi s bilateralnim sporazumima i drugim
međunarodnim dogovorima
Pružanje naučnih savjeta, te naučna i tehnička podrška
zakonodavstvu i politici BiH u području sigurnosti hrane i hrane za
životinje, prikupljanje i analiza podataka, kontakt tačka za
aktivnosti u komisiji Codex Alimentarius, i sistemima za brzo
uzbunjivanje za hranu i hranu za životinje (RASFF, INFOSAN),
traženje, poređenje, analiza i sumiranje naučnih i tehničkih
podataka u područjima sigurnosti hrane
Koordinacija i harmonizacija Zakona o okolišu i politika odnosa
između dva entiteta, promocija ratifikacije međunarodnih
konvencija, provođenje projekata EU
 Odgovornosti institucija u oblasti zaštite
okoliša na nivou FBiH

Institucija/sektor/odjel
Ministarstvo okoliša i turizma
Ministarstvo prostornog planiranja
Ministarstvo poljoprivrede,
vodoprivrede i šumarstva
Odgovornosti
Administrativni i stručni zadaci u vezi sa zaštitom
zraka, vode i tla, praćenje i standardi okoliša, izrada
strategije i politika okoliša, razvoj turizma
Prostorno planiranje i korištenje zemljišta
Upravni, stručni i drugi poslovi iz oblasti poljoprivrede,
vodoprivrede, šumarstva i veterinarstva, upravljanje
vodnim područjima

Savjetodavni odbor za okoliš Naučna i profesionalna podrška Ministarstvu i Vladi

FBiH, revizija i davanje komentara o strateškim i
planskim dokumentima, uspostavljanje bolje
koordinacije između federalnog i kantonalnog nivoa
Uprava za inspekcijske poslove Provođenje propisa i kontrola na polju zaštite okoliša
 Odgovornosti institucija u oblasti zaštite
okoliša na nivou RS

Institucija/sektor/odjel Odgovornosti

Zaštita okoliša (tlo, zrak i voda), upravljanje

Ministarstvo za prostorno planiranje,
otpadom (čvrsti i opasni), pravni poslovi i
građevinarstvo i ekologiju
biodiverzitet

Upravni, stručni i drugi poslovi iz oblasti

Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva
poljoprivrede, vodoprivrede, šumarstva i
i vodoprivrede
veterinarstva, upravljanje riječnim slivovima

Upravni i drugi poslovi u oblasti trgovine, turizma i

Ministarstvo trgovine i turizma
ugostiteljstva
Republička uprava za inspekcijske
Nadzor nad provođenjem upravnih akata
poslove
 Odgovornosti institucija u oblasti zaštite
okoliša na nivou Brčko Distrikta

Institucija/sektor/odjel Odgovornosti

Odjel za urbanizam i
Zaštita okoliša
imovinsko-pravna pitanja

Odjel za poljoprivredu, Pitanja u vezi s vodom (izdavanje dozvola za korištenje vode,

šumarstvo i vodoprivredu ispuštanje vode i infrastruktura za zaštitu od poplava)

Inspekcija Provođenje propisa i kontrola na polju zaštite okoliša

 Zakonski propisi o zaštiti okoliša u BiH

Zakon o zaštiti okoliša na DRŽAVNOM nivou

nije finaliziran i usvojen. Taj proces, koji utječe na
finansijsku podršku stranih organizacija za zaštitu
okoliša, traje još od 2006. godine.

Na ENTITETSKOM nivou
postoji set od šest ključnih zakona koji se odnose na okoliš
(u RS usvojeni 2002, a u FBiH 2003) - Zakon o zaštiti
okoliša, Zakon o zaštiti zraka, Zakon o zaštiti voda (u
entitetima je ovaj zakon 2006. godine zamijenjen novim
Zakonom o vodama), Zakon o upravljanju otpadom, Zakon
o zaštiti prirode i Zakon o fondu za zaštitu okoliša. Pored
toga, u Distriktu Brčko (2004) je usvojen sličan set zakona.
 SIGURNOST HRANE

Pravni i institucionalni okvir

 Standardi u hrani

Međunarodni standardi

EU standardi

Nacionalni standardi
ZNAČAJ REGULIRANJA STANDARDA U HRANI

Kontinuiran o praćenje i proučavanje raznih bioloških, hemijskih i fizičkih

agenasa u hrani koji mogu imati štetne efekte po zdravlje ljudi, obavezujuće
je za sve one koji reguliraju i definira·u standarde u hrani, a s ciljem:
- osiguranja visokog stepen zaštite živo.ta i zdravlja ljudi;
- definiranja obaveza subjekata u poslovanju s hranom;
- osiguranja zaštite interesa proizvođača na domaćem i stranom tržištu;
- otklanjanja razlika u propisima koji su na snazi u zemljama okruženja
i zemljama EU;
- osiguranja nesmetanog funkcioniranja tržišta.
Bijela knjiga o sigurnosti hrane
Uredba 178/2002
 Osnivanje EFSA
• Nastala ako rezultat velikih kriza u
EU vezano za zdravstvenu nesigurnost
hrane 90-ih godina,
• Postojeća naučna tijela pri EC nisu
znala ili nisu htjela osigurati
blagovremena i utemeljena
upozorenja,
• Postojale su indicije da su ova tijela
bila izložena političkim pritiscima i
pritiscima od strane proizvođača,
• Potreba osiguranja naučno
utemeljenih stavova i savjeta kod
predlaganja i usvajanja propisa o hrani,
te kod pojave incidentnih i kriznih
situacija uzrokovanih problemima sa
zdravstvenom sigurnošću hrane.
Uloge EFSA
• Daje naučna mišljenja i o drugim
proizvodima osim hrane i hrane za
životinje, a koja su na bilo koji način
povezana za GMO;
• Zajednici i državama članicama, na
naučnom nivou, doprinosi u razvoju i
uspostavi standarda o sigurnosti hrane;
• Blisko sarađuje sa drugim
kompetentnim tijelima u državama
članicama;
• Uspostavlja sistem za prikupljanje i
analiziranje podataka iz oblasti koje su
u njenoj nadležnosti, u cilju
karakterizacije i monitoringa rizika;
• Uspostavlja sistem identifikacije rizika
u nastajanju, kao preventivnog
instrumenta.
Panel za ishranu, novu hranu i
alergene u hrani (Panel on
Nutrition, Novel Foods and
Food Allergens, NDA)

Ishrana, ishrana djece

Procjena ekspozicije
Konzumacija hrane, dijetarna istraživanja
Nutricijski zahtjevi
Nutricijska epidemiologija
Alergije na hranu i intolerancija
Toksikologija
Klinička imunologija
Nutricijska biohemija
 Panel za prehrambene aditive i arome (Panel on Food Additives and
Flavourings, FAF)
ocjenjuje sigurnost hemijskih tvari dodanih u hranu i izloženost potrošača tim sastojcima. Rad
komisije uglavnom se odnosi na tvari koje je EFSA procijenila prije nego što se njihova uporaba
može odobriti u EU.

Procjena rizika i procjena sigurnosti aditiva u hrani i aromatičnih tvari

Toksikologija (sisari): subhronična i kronična toksičnost (studije s ponovljenim
dozama), genotoksičnost i mutagenost, razvojna i reproduktivna toksičnost,
kancerogenost, alergenost i imunotoksičnost
Ispitivanje toksičnosti na pokusnim životinjama i alternativno ispitivanje toksičnosti
Toksikokinetika i toksikodinamika (ADME - apsorpcija, distribucija, metabolizam,
izlučivanje) tvari
Hemija (organska, anorganska, analitička i sintetička hemija), posebno za kemijsku
identifikaciju i specifikaciju hemijskih tvari
Procjena izloženosti i anketa o potrošnji
Prehrambena tehnologija (proizvodni procesi i uporaba aditiva u hrani)
 Panel za biološke hazarde
(Panel on Biological Hazards,
BIOHAZ)

Epidemiologija zoonoza
Antimikrobna rezistencija
Prerada animalnih nusprodukata
Food-borne virusi
Inspekcija mesa kod svih vrsta
Higijena hrane i mikrobiologija
Mikrobiološki kriteriji
Biološki rizici (složeni proizvodi, svježi proizvodi)
Dekontaminacija trupova mesa (antimikrobni tretmani)
Kvantitativna procjena mikrobioloških rizika
TSEs- Transmissible spongiform encephalopathies (epidemiologija,
pathologija, diagnostika, procjena ekspozicije)
 Panel za genetički
modificirane organizme
(Panel on Genetically
Modified Organisms, GMO)

Procjena sigurnosti hrane i hrane za životinje

Procjena okolišnih rizika
Molekularna karakterizacija i nauka o biljkama
 Panel za kontaminante u lancu
ishrane (Panel on Contaminants
in the Food Chain, CONTAM)

Hemija – organska, neorganska, analitička hemija, prerada

hrane-hemijska kontaminacija
Procjena ekspozicije – procjena dijetarne ekspozicije od
hemijskih kontaminanata
Humana i veterinarska toksikologija (procjena rizika od
hemikalija) – ADME supstanci (toksikokinetika i
toksikodinamika), subhronična i hronična toksičnost,
genotoksičnost i mjutagenost, kancerogenost, alergogenost i
imunotoksičnost
Toksikološka testiranja na eksperimentalnim životinjama
Epidemiologija – biomarkeri ekspozicije i interpretacija
humanih podataka
Statistika – procjena efekta doza-odgovor
Animalna ishrana – procjena animalne ekspozicije
Panel za materijale u kontaktu s
hranom, enzime i sredstva za
preradu (Panel on Food Contact
Materials, Enzymes and
Processing Aids, CEF)

Procjena rizika fokusirana na enzime, arome, hemikalije za proizvodnju

pakovanja za hranu
Toksikologija; Toksikokinetika i toksikodinamika supstanci (ADME)
Toksikološka ispitivanja na eksperimentalnim životinjama i alternativni
testovi toksičnosti
Epidemiologija (humana)
Hemija, posebno za identifikaciju i specifikaciju hemijskih supstanci i za
testove migracije materijala za kontakt s hranom
Procjena ekspozicije i istraživanja potrošnje
Tehnologija hrane
Mikrobiologija hrane uključujući biotehnologiju enzima upotrebom GMO
Panel za zdravlje bilja (Panel
on Plant Health, PLH)

Procjena rizika od štetočina, sa posebnim osvrtom na kvantitativni metod

Prostorno-vremensko modeliranje dinamike štetočina, uključujući aerobiologiju
Eksperimentalni dizajn i statistička obrada podataka
Sistematski pregled literature
Patologija biljaka
Epidemiologija biljnih bolesti
Intervertebralne štetočine (kukci, grinje i nematode)
Integrirano upravljanje štetočinama i biološka kontrola
Nauka o korovima, uključujući parazitske biljke
Ekološki pejzaž u odnosu na zdravlje bilja
 Panel za proizvode za zaštitu
bilja i njihove rezidue (Panel on
Plant Protection Products and
their Residues, PPR)

Aktivne supstance – hemija i mikrobiologija

Fizičko-hemijske karakteristike (proizvodi za zaštitu bilja i njihove aktivne
supstance)
Analitičke metode
Toksikologija i regulatorna toksikologija
Nedijetarna ekspozicija i procjena ekspozicije (proizvoda za zaštitu bilja)
Dijetarna ekspozicija i procjena rizika (reziduama proizvoda za zaštitu bilja u hrani i
hrani za životinje)
Sudbina i ponašanje u okolišu (proizvoda za zaštitu bilja)
Ekotoksikologija; Ekologija i populaciona dinamika
Ekološka ekspozicija i procjena rizika
Panel za zdravlje i dobrobit
životinja (Panel on Animal
Health and Welfare, AHAW)

Procjena rizika, kvantitativna procjena rizika, modeliranje

Mikrobiologija i patologija (infektivna oboljenja životinja koja proizvode hranu,
uključujući akvatične životinje)
Epidemiologija
Dobrobit životinja
Animalna proizvodnja
Panel za aditive i proizvode ili
supstance koje se koriste u
hrani za životinje (Panel on
Additives and Products or
Substances used in Animal
Feed, FEEDAP)

Ishrana životinja/fiziologija životinja/proizvodnja (ishrana, probavni procesi,

tehnike ishrane, formulacije, nutricijski zahtjevi i tolerancija)
Toksikologija – subhronična i hronična toksičnost, genotoksičnosti mutagenost,
razvojna i reproduktivna toksičnost, kancerogenost i profesionalna toksikologija
Farmakokinetika/farmakodinamika/metaboličke studije – ADME supstanci,
procjena ekspozicije
Mikrobiologija, antimikrobna rezistencija
 Prikupljanje, standardizacija i analiza
podataka
Prikupljanje tačnih, ažuriranih i usporedivih podataka preduvjet je za
informiranu procjenu rizika i za odluke o upravljanju rizikom:
– Prikupljanjem podataka iz evropskih zemalja i drugih izvora možemo utvrditi, npr.
koja je hrana kontaminirana bakterijama ili hemikalijama i na kojoj razini. Ti podaci,
u kombinaciji s pouzdanim informacijama o potrošnji hrane, omogućuju
procjeniteljima rizika izračunavanje izloženosti potrošača određenoj opasnosti.
– Prikupljanje podataka za cijelu EU također omogućava praćenje efikasnosti
programa sigurnosti hrane.

Glavna područja su:

Potrošnja hrane
Biološke opasnosti
Hemijska onečišćenja
Hemijski ostaci/rezidue
 Standardizacija – klasifikacija i opis hrane

• EFSA je razvila standardizirani sistem klasifikacije i opisa hrane pod

nazivom FoodEx2 (verzija 2 EFSA sistema klasifikacije i opisa hrane za
procjenu izloženosti).
 Alati i resursi za procjenu
Znanstvene procjene često zahtijevaju analizu velikih količina podataka. EFSA-ini naučnici,
statističari i tehničko osoblje razvili su i naručili niz alata koji omogućuju brzu obradu informacija,
podržavaju dosljednu analizu i izvještavanje o nalazima i za prediktivno modeliranje.

Sljedeći su resursi dostupni onima koji sudjeluju u procjeni sigurnosti hrane i hrane za životinje:
Podaci Ekspertiza Metode

Procjena rizika

Naučno mišljenje
NAČIN RADA – protok naučnih mišljenja

Od Menadžera rizika
do Procjenitelja rizika

ZAHTJEV
Od Procjenitelja rizika
do Menadžera rizika

MIŠLJENJE
 Od Menadžera rizika
do analize rizika

INFORMACIJA

PRAĆENJE

LEGISLATIVA
 Komunikacija rizika

PROCJENA RIZIKA

MIŠLJENJE KOMUNIKACIJA

MJERE KOMUNIKACIJA

KOMUNIKACIJA RIZIKOM

UPRAVLJANJE RIZIKOM
 Codex Alimentarius
Codex Alimentarius u doslovnom prevodu s latinskog znači “zakon o hrani”.
Obuhvata niz općih standarda i posebnih standarda za sigurnost hrane (Codex
Standards) čiji je cilj zaštita zdravlja potrošača i osiguravanje poštenih
postupaka u trgovini hranom.
Komisija Codex Alimentarius sa sjedištem u Rimu, Italija, međunarodna je
organizacija koju su 1961. godine zajednički osnovale FAO i WHO.
Zadatak je da provodi i podupire razradu i uspostavu definicija i zahtjeva za
hranu, da pomaže u njihovom usklađivanju i na taj način olakšava
međunarodnu trgovinu.
Sporazum o primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mijera (SPS sporazum)
Svjetske trgovinske organizacije priznaje Codex standarde i srodne dokumente
kao referentne dokumente u međunarodnoj trgovini hranom. Mnogi
bilateralni i multilateralni sporazumi o trgovini pozivaju se na Codex
dokumente.
TRENUTNO Codex Alimentarius čini:
189 članova - 188 članova (zemlje) i 1 član organizacija (EU)
236 posmatrača - 57 IGOs, 163 NGOs, 16 UN.
Bosna i Hercegovina od oktobra 2007. godine ravnopravan član CA.
Codex kontakt tačka
Komisija Codex Alimentarius uspostavlja kontinuiranu saradnju sa zemljom
članicom preko nacionalne institucije ili organizacije tzv. „Codex tačke
kontakta” (Codex Contact Point, CCP).

Codex tačka kontakta je obično smještena u nacionalnoj agenciji za

sigurnost hrane, ministarstvu zdravstva, poljoprivrede, nacionalnoj
organizaciji za standardizaciju ili drugim ustanovama, o čemu odlučuje
vlada zemlje članice.

Nacionalni Codex odbor

Da bi se olakšala komunikacija svih zainteresiranih strana u zemlji i osiguralo
aktivnije i sadržajnije učešće u radu Codexa preporučuje se osnivanje
Nacionalnog Codex komiteta (National Codex Committee, NCC).

Nacionalni Codex komitet je obično smješten u nacionalnoj agenciji za hranu,

ministarstvu zdravlja, poljoprivrede, nacionalnoj organizaciji za
standardizaciju ili drugim ustanovama, o čemu odlučuje vlada zemlje članice.
Opći standardi

Specifični standardi
JECFA

JEMRA

JMPR
Indikatori okolišnog zdravlja
OKOLIŠNO ZDRAVLJE – oblast koja svoje aktivnosti fokusira na proučavanju
međusobne povezanosti između zdravstvenog stanja populacije i njihovog
okruženja, promoviše zdravlje i blagostanje, kao i aktivnosti za očuvanje okoliša.

INDIKATOR (POKAZATELJ) – identifikuje i objašnjava status nekog sistema.

ZDRAVSTVENI INDIKATOR OKOLIŠA – informiše o zdravstvenom stanju

populacije sa aspekta djelovanja faktora iz okoliša. Može se koristiti za
procjenu zdravlja ili faktora u vezi sa zdravljem (tj. riziko-faktori, aktivnosti
štetne po zdravlje).
POKAZATELJI STANJA OKOLIŠA jasno se razlikuju od pokazatelja
zdravstvenog stanja, bez obzira na veze uspostavljene među njima. Jedna od
takvih analogija je emisija polutanata u atmosferu (pokazatelj okoliša)
naspram mortaliteta od respiratornih oboljenja (zdravstveni indikator).
Indikatori stanja okoliša opisuju činjenično stanje u okolišu, bez ikakvog
pozivanja na zdravlje ljudi, dok zdravstveni indikatori opisuju zdravstveni
status definisane populacije, bez obaziranja na okoliš.
Sa ciljem preciznijeg definisanja veze između ove dve vrste podataka, mnoge razvijene
zemlje su u sistem javnog zdravlja inkorporirale proces utvrđivanja onih indikatora
zdravstvenog statusa, čijom je analizom moguće napraviti jasnu vezu sa dejstvom štetnih
činilaca porijeklom iz okoliša.
 Indikatori okolišnog zdravlja

• Praćenje stanja okoliša i njegovi efekti na zdravlje vrlo su važni u

zdravstvenim sistemima. Odnos između okoliša i zdravlja može se
postići pojednostavljivanjem podataka razumljivim
pokazateljima/indikatorima.

Indikatori okolišnog zdravlja prate utjecaj okoliša na ljudsko zdravlje i

mogu se definirati kao "izraz veze između okoliša i zdravlja, usmjereni
na pitanje posebne zabrinutosti politike ili upravljanja i predstavljeni u
obliku koji olakšava tumačenje za efikasne odluke”
• Ako su dobro osmišljeni i izgrađeni, ovi pokazatelji mogu donositi
korisne informacije donositeljima politika i donosiocima odluka za
određivanje prioriteta i evaluaciju aktivnosti, kao i podizanje svijesti o
problemima.
 Razvoj indikatora

• Pokazatelji moraju odražavati poznate uzročne veze između okoliša i

zdravstvenih rezultata i ispunjavati niz kriterija odabira da bi bili
korisni, pouzdani i tačni.
• Glavne smjernice za razvoj indikatora dolaze iz dokumenata WHO
1990-ih i ranih 2000-ih.
• Međutim, pitanja zdravstvene zaštite okoliša mogu se značajno
razlikovati od zemlje do zemlje i ovisiti o lokalnom kontekstu. Uz to,
postali su dostupni novi naučni dokazi o vezama između okoliša i
zdravlja.
• U idealnom slučaju, indikatori pokrivaju aspekte i izloženosti okolišu i
povezanih zdravstvenih učinaka kako bi se stvorio uravnoteženi skup
pokazatelja.
Razvijanje konceptualnog okvira važno je za razumijevanje puteva kojim
okoliš utječe na zdravlje ljudi i identificiranje onoga šta se mora pratiti.

Postoje brojni konceptualni okviri, uključujući:

DPSEEA (pokretačke snage, pritisci, stanje, ekspozicija, efekti i
aktivnosti), i
MEME (višestruka izloženost, višestruki efekti) model, zasnovan na
DPSEEA modelu, ali kombinira sve vrste izloženosti (proksimalno i
distalno), a ujedno priznaje i višestruki odnos između izloženosti i
utjecaja na zdravlje.

Bez obzira na korišteni konceptualni model, zdravstveni

pokazatelji moraju se temeljiti na poznatim (ili uvjerljivim)
uzročno-posljedičnim odnosima, odnosno, impliciranim
odnosima izloženosti i reakciji. Tada se identificiraju potencijalni
pokazatelji za različite dijelove konceptualnog okvira.
DPSEEA model
Model je nazvan po početnim slovima njegovih strukturnih elemenata (DPSEEA-model):
D-driving force (pokretačka snaga); P-pressure (pritisak); S-status (stanje okoliša); E-
exposure (ekspozicija štetnostima u okolišu); E-effect (učinak prethodne ekspozicije na
zdravlje) i A-action (aktivnosti koje se moraju sprovesti u sistemu javnog zdravstva).

Pokretačka snaga (D) je komponenta koja se odnosi na faktore koji motivišu i

pokreću procese u okolišu. Oni rezultiraju u generisanju pritiska (P) na okoliš.
U odgovorima na pritiske, stanje okoliša (S) često je izmijenjeno. Pogoršanje
stanja okoliša, međutim, može imati utjecaj na humanu populaciju samo kada
postoji veza između ljudi i promjena u okolišu. Izloženost (Ex) je, prema tome,
rijetko automatska posljedica postojanja opasnosti. Ona zahtijeva da su ljudi
prisutni na mjestu i u vrijeme kada opasnost postoji. Izloženost opasnostima
prisutnim u okolišu, zauzvrat, dovodi do širokog spektra negativnih
zdravstvenih efekata (E), koji mogu biti akutni ili hronični. U suočavanju sa
problemima u okolišu i posljedičnim efektima na zdravlje, društvo pokušava da
usvoji i primjeni različite akcije (A).
 Kriteriji odabira indikatora

Indikatori okolišnog zdravlja (odabir kriterija):

•Relevantni
•Raspoloživost i praćenje podataka
•Jednostavnost/jasnost
•Senzitivnost
•Validnost Oblasti:
•Objektivnost • Polutanti u zraku (17 odabranih indikatora)
•Specifičnost • Kvalitet zraka unutrašnjih prostora (5)
• Buka (4)
• Polutanti u tlu (1)
• Polutanti otpada (2)
• Kvalitet vode (9)
• Sigurnost hrane (1)
• Okolišna radijacija (2)
ULOGA INDIKATORA
Uloge okolišnih indikatora koji bi bili utvrđeni od lokalnog do međunarodnog
nivoa bile bi da:
• olakšaju monitoring trendova pokazatelja stanja okoliša sa ciljem
identifikovanja potencijalnih rizika po zdravlje
• omoguće praćenje pokazatelja zdravlja populacije, kao posljedica
izloženosti riziko-faktorima iz okoliša, radi izrade preporuka za dalju
prezentaciju istih u sklopu zdravstvene politike
• olakšaju proces komparacije istih pokazatelja između regiona, država, a sa
ciljem lakše izrade ciljanih aktivnosti gde je to od najveće važnosti, kao i
lakšeg lociranja resursa
• se podigne nivo svijesti vezano za tu problematiku kod svih
zainteresovanih strana (političke strukture, ljekari, industrijska
djelatnost, javnost, mediji)
• se prate i procjenjuju efekti strateških aktivnosti, kao i onih koje su
uslovljene postojećom regulativom, na poremećaje zdravlja nastale
dejstvom uslova koji vladaju u okolišu
• pruže pomoć u istraživanju povezanosti između stanja u okolišu i
zdravstvenog statusa ispitivane populacije.
Ukoliko bismo ovaj model prikazali na primjeru zagađenja
ambijentalnog zraka, njegovi elementi bi imali sljedeće značenje:
D = broj pređenih kilometara po putniku u saobraćaju; potrošnja fosilnih goriva u
saobraćaju,
P = emisije polutanata u ambijentalnom zraku,
S = koncentracija zagađujućih materija u ambijentalnom zraku(imisija);
E = ekspozicija populacije datom polutantu; broj stanovnika izložen prekomernom
zagađenju zraka; broj dana koliko traje prekomjerno zagađenje;
E = kvantifikovani zdravstveni efekti zagađenja zraka; broj oboljelih od respiratornih i
kardiovaskularnih oboljenja;
A = mjere koje će biti preduzete od strane javno-zdravstvenih činilaca za smanjenje
zagađenja zraka, kao i ublažavanje štetnog uticaja na zdravlje populacije.
KRITERIJI ZA SELEKCIJU I UTVRĐIVANJE INDIKATORA
Prvi korak u ovom procesu je definisanje željenih osobina bilo koje podgrupe
indikatora, kao što su dostupnost, validnost, pouzdanost, kao i to da su podložni
analizi i raščlanjivanju na specifične varijable od interesa.

Prema WHO potencijalni indikator bi trebalo da je:

1) Zasnovan na prepoznatoj vezi između okoliša i zdravlja
2) Podložan promjenama u zavisnosti od potreba za tim
3) Direktno u vezi sa specifičnim problemom koji se tiče opasnosti po zdravlje,
poreklom iz okoliša
4) Povezan sa okolišem i/ili zdravstvenim statusom i kao takav podložan obradi
5) Konzistentan i komparabilan u vremenu i prostoru
6) Stabilan, nepodložan promjenama u metodološkoj proceduri
7) Nepodložan pristrasnostima, reprezentativan
8) Utemeljen na naučnim dokazima
9) Lako razumljiv i primjenljiv za potencijalne korisnike
10) Dostupan za obradu ubrzo nakon isteka perioda za koji je prikupljan
11) Zasnovan na lako dostupnim podacima (materijalni dokazi)
12) Zasnovan na podacima prepoznatog kvaliteta
13) Selektivan
14) Prihvatljivi za obje ugovorene strane.
 Opterećenje od bolesti zbog okoliša
• Za daljnje određivanje prioriteta potencijalnih pokazatelja korisna su dva
komplementarna pristupa. Alati za procjenu utjecaja na zdravlje koriste se za
procjenu potencijalnih utjecaja novih politika, programa i projekata na
zdravlje, a oni smatraju ukupne utjecaje na javno zdravlje, kao i jednakost
zdravlja, kao dio procjene.
• Uz to, studije opterećenja od bolesti (ili „atributivni teret bolesti“) koriste
čvrste dokaze o uzročnim vezama između izloženosti okoliša i zdravstvenih
učinaka i pružaju informacije o smrti, hospitalizaciji i / ili izgubljenim zdravim
godinama života (mjereno u životne godine prilagođene invaliditetu (DALYs)
koje su se mogle spriječiti da ljudi nisu bili izloženi posebnom faktoru rizika.

• Teret/opterećenje od bolesti zbog okoliša kvantificira broj bolesti

uzrokovanih okolišnim rizicima.
• Bolest koja se može pripisati okolišu može se izraziti u smrti i u godinama
prilagođenima nesposobnosti/invalidnosti (DALYs). Posljednja mjera
kombinira teret zbog smrti i nesposobnosti/invaliditeta u jednom indeksu. Upotreba
takvog indeksa omogućava poređenje opterećenja zbog različitih faktora okoliša s
drugim faktorima rizika ili bolestima.
 Kvantifikacija opterećenja bolesti od
mortaliteta i morbiditeta
• Jedan DALY možemo smatrati jednom izgubljenom godinom „zdravog“
života. Zbroj tih DALY-a u čitavoj populaciji ili teret bolesti može se
smatrati mjerenjem jaza između trenutnog zdravstvenog stanja i
idealne zdravstvene situacije u kojoj cijela populacija živi do starije
dobi, bez bolesti i invaliditeta.
• DALY za bolest ili zdravstveno stanje izračunavaju se kao zbir
izgubljenih godina života (YLL) zbog preuranjene smrtnosti
stanovništva i godina izgubljenih zbog invaliditeta (YLD) za ljude koji
žive sa nekim zdravstvenim stanjem ili posljedicama:
YLL u osnovi odgovara broju umrlih
pomnoženim sa standardnim očekivanim
životnim vijekom u dobi u kojoj smrt
nastupi. Osnovna formula za YLL (za
određeni uzrok, dob i spol):
N = broj smrtnih slučajeva
L = standardni životni vijek u dobi smrti
u godinama
Za procjenu YLD za određeni uzrok u
određenom vremenskom razdoblju, broj
slučajeva incidenta u tom razdoblju množi se
s prosječnim trajanjem bolesti i faktorom
težine koji odražava ozbiljnost bolesti na
skali od 0 (savršeno zdravlje) do 1 (smrt).
Osnovna formula za YLD:
I = broj incidentnih slučajeva
DW = težina nesposobnosti
L = prosječno trajanje slučaja do remisije ili smrti
(godine)
Nedavna studija GBD-a 2010 koristila je
ažurirani standard očekivane životne dobi za
izračunavanje YLL-a i izračunala YLD na
prevalenciji, a ne incidenciji:
P = broj prevalentnih
slučajeva
DW = težina nesposobnosti
 DALYs i okoliš

Postotak od ukupnog broja DALYs koji se mogu pripisati okolišu. Predstavlja

teret bolesti koja se može izbjeći izmjenom okoliša.

Modificirajući okoliš uključuje:

•Zagađenje zraka, tla i vode hemikalijama ili biološkim agensima
•Ultraljubičasto i ionizirajuće zračenje
•Izgrađeno okruženje
•Buka, elektromagnetska polja
•Radni rizici
•Poljoprivredne metode, sheme navodnjavanja
•Antropogene klimatske promjene, propadanje ekosustava
•Pojedinačno ponašanje povezano sa okoliš; poput pranja ruku, onečišćenja hrane
nesigurnom vodom ili prljavim rukama.
Zašto se teret bolesti može pripisati faktorima
rizika?
• To zahtijeva integraciju znanja o „opasnosti“ faktora rizika (koji se
obično procjenjuje kao relativni rizik za kombinaciju specifičnih bolesti
i rizika) i „učestalosti i nivou izloženosti“ (koliko je ljudi u populaciji
izloženi kojim količinama faktora rizika).
 Što se podrazumijeva pod atributivnim
opterećenja bolesti?
Atributivni teret je udio opterećenja bolesti za koje se može procijeniti da je
nastao zbog izloženosti određenom rizičnom faktoru. Opterećenje bolesti (npr.
smrt, godine izgubljenog života ili godine života s invaliditetom) koje se mogu
pripisati faktoru rizika je teret bolesti koji se ne bi dogodio da ljudi nisu bili
izloženi faktoru rizika u prošlosti. Koncept atributivnog opterećenja bolesti ili
atribucijskog udjela rizika shematski je prikazan na donjoj slici.
Šta je frakcija atributivnog rizika populacije
(PAF)
• U tu je svrhu potrebno kvantificirati teret uzrokovan bolestima i
ozljedama koji se mogu pripisati poznatim faktorima rizika na
sveobuhvatan i uporediv način. To zahtijeva integraciju znanja o
„opasnosti“ faktora rizika (koji se obično procjenjuje kao relativni rizik
za kombinaciju specifičnih bolesti i rizika) i „učestalosti i nivou
izloženosti“ (koliko je ljudi u populaciji izloženo kojim količinama
faktora rizika). Slijedom dolje utvrđene metode, opterećenje bolesti iz
različitih faktora rizika, kao što su nedostatak fizičke aktivnosti,
pušenje ili zagađenje zraka, može se izračunati i usporediti i vremenom
mijenjati (npr. nakon intervencije koja smanjuje zagađenje zraka).
Proračun frakcije atributivnog rizika populacije
(PAF)
Dvije vrste informacija su potrebne:
Proporcija populacije eksponirane riziko faktoru (p_i) za svaki nivo ekspozicije,
i
Relativni rizik (RR) vezan za ekspoziciju, obično baziran na sistematskim
izvještajima ili meta-analizama uključujući rezultate svih relevantnih
epidemioloških studija. RR daje omjer vjerojatnosti da se dobije bolest ili umre
zbog bolesti kada se upoređuju dvije različito izložene skupine.

Uobičajeni oblik formule za procjenu PAF je:

Pojednostavljena formula
primjenjiva na samo dva nivoa
gdje je pi udio populacije izložene na nivou
izloženosti i, p'i je distribucija nasuprotnih izloženosti (izloženo i neizloženo):
izloženosti, a RRi je relativni rizik na nivou
izloženosti i. Nasuprotna izloženost je nivo
izloženosti bez ili vrlo niskog rizika od bolesti
(tj., RR od 1).
Kako se izračunava atributivni teret bolesti
zbog faktora rizika?
• Uporedne metode procjene rizika su poželjne metode koje se koriste za
procjenu opterećenja bolesti u populaciji koja se može pripisati faktoru
rizika.
Koriste se:
• statistika bolesti za mjerenje od interesa (broj smrtnih slučajeva, godine izgubljenog
života [YLL], godine proživljenih s invaliditetom [YLD] ili životne godine prilagođene
invaliditetu [DALYs, zbroj YLL i YLD]),
• nasuprotni nivo izloženosti faktoru rizika koja obično odgovara izloženosti u kojoj
postoji najmanji rizik,
• frakcija atributivnog rizika populacije (PAF), a temelji se na raspodjeli populacije u
različitim razinama izloženosti rizičnom faktoru, uključujući nasuprotni nivo i na
relativnom riziku koji povezuje izloženost i bolest ili druge zdravstvene ishode.

Zatim se procjenjuje atributivni teret bolesti množenjem ukupnog

opterećenja s PAF-om za svaku dob, spol i relevantnu skupinu bolesti.
ANALIZA RIZIKA
 Hazardi, agensi

‘Hazardi’ se odnose na sposobnost specifičnih agenasa da proizvode

određene negativne efekte na ljude ili okoliš.

HAZARDI, AGENSI uključuju fizičke, hemijske, biološke ili socijalne

faktore:
 Fizički faktori uključuju toplotu, hladnoću, buku, mehaničke opasnosti,
solarno zračenje, jonizirajuće i nejonizirajuće zračenje, vibraciju.
 Hemijski faktori uključuju sintetske i prirodno prisutne supstance.
 Biološki faktori uključuju viruse, prione, bakterije, parazite.
 Socijalni faktori uključuju siromaštvo, nezaposlenost, itd.
 Hazardi, okolišni agensi

Hazardni agensi mogu biti identificirani:

- Okolišnim monitoringom (npr. hrane, vode, zraka i tla)
- Registrima polutanata (npr. nacionalni registar polutanata)
- Biološkim monitoringom (npr. nivo olova u krvi kod djece)
- Istraživanjem oboljenja (npr. vrste salmonela iz slučajeva trovanja hranom,
stopa karcinoma kože)
- Zdravstveni monitoring (npr. testiranje plućne funkcije za detekciju okolišno
uzrokovane astme)
- Epidemiološke studije (npr. stope određenih bolesti kod posebnih grupa
populacije, kao što su radnici) za identifikaciju prethodno nepoznatih hazarda
- Informacije o sličnim hazardima
RIZIK – dimenzije rizika
RIZIK je vjerovatnoća nastanka negativnih efekata po zdravlje
ljudi ili ekološki sistem kao rezultat ekspozicije okolišnom
stresoru.

Kombinacija vjerovatnoće ili frekvencije

nekog lošeg događaja i veličine posljedica
tog događaja.
• Statistička vjerovatnoća slučajno izložene
individue nekom lošem događaju.
• Mjera pojave i ozbiljnosti nekog lošeg
događaja, na zdravlje, imovinu i sl.
STRESOR (HAZARD) je fizički, hemijski RIZIK je vjerovatnoća negativnih efekata po zdravlje ljudi
ili biološki agens koji može inducirati ili ekološki sistem kao rezultat ekspozicije okolišnom
negativan odgovor. Hazard je izvor rizika. stresoru. Rizik je šansa da će doći do nekog oštećenja.
 O riziku...tradicionalni pristup
Uraditi ono što se u ranijim Mjere se preduzimaju sve dok se
slučajevima radilo i pokazalo rizik ne reducira.
korisnim.

Odluke i greške pri odlukama, Kompromis - pronalazak

ukoliko su adekvatne dobre su, mogućnosti između dvije ili više
ukoliko ne, tada se primjenjuje raznolikih opcija.
nešto drugo.
Nulta toleranca – bez rizika.
Profesionalna odluka – oslanja
se na odluku svog profesionalnog
osoblja.

Ovi tradicionalni pristupi vremenom su bili onemogućeni da:

• Detektuju i razriješe mnoge probleme
• Efektno i brzo se nose sa promjenama
• Povećavaju efikasne naučne i društvene vrijednosti pri donošenju odluka
• Ulazak npr. u lanac ishrane
 Analiza rizika je...

• Mnogi problemi (npr. okoliš, sigurnost

hrane) perzistiraju i u porastu su
• Predstavlja novi način razmišljanja o
problemima
• Analiza rizika kao paradigma bazirana
je na nauci

• Analiza rizika orjentisana je prema

problemu
• Analiza rizika provodi se dobro sa
svježim podacima
• Analiza rizika potražuje informacije iz
različitih izvora
• Analiza rizika donosi najbolju odluku
u najbolje odgovarajućem vremenu
• Odluke su fleksibilne i ažurirane
 Procjena rizika - hemikalije

Procjena rizika od hemikalija oslanja se na naučno razumijevanje

ponašanja polutanata, ekspozicije, doze i toksičnosti.

Definira se kao evaluacija prošlih, sadašnjih i budućih ekspozicija

hemikalijama prisutnim u zraku, tlu, vodi, hrani, potrošačkim proizvodima
ili drugim materijalima. Može biti kvantitativne ili kvalitativne prirode.

RIZIK zavisi od sljedećih faktora:

• Količine hemikalija prisutne u okolišnom mediju (npr. tlo, voda, zrak), hrani
i/ili proizvodima,
• Veličine kontakta (ekspozicije) osoba polutantima u određenom mediju,
• Toksičnosti hemikalije.
 Procjena rizika – bazični koraci

Planiranje: proces procjene rizika počinje planiranjem i istraživanjem.

Korak 1 – Identifikacija hazarda

Procjena da li stresori imaju potencijal da uzrokuju štete kod ljudi i/ili
ekoloških sistema, i u kojim okolnostima.

Korak 2 – Procjena doza-odgovor

Numerička procjena povezanosti između ekspozicije i efekata.

Korak 3 – Procjena ekspozicije

Procjena učestalosti, vremena i nivoa kontakta sa stresorom.

Korak 4 – Karakterizacija rizika

Procjena koliko podaci podržavaju zaključke o prirodi i obimu rizika uslijed
ekspozicije okolišnim stresorima.
 Sprovođenje procjene rizika po ljude - planiranje
Svaka procjena rizika treba da ima dobar plan, da se
definiraju ciljevi, svrha i tehnički pristup koji će se
koristiti.

Na početku, procjenitelji rizika treba da odgovore na

sljedeća pitanja:
• Ko/Šta/Gdje je rizik?
• Koji okolišni hazardi predstavljaju zabrinutost?
• Odakle dolaze okolišni hazardi?
• Kako nastaje ekspozicija?
• Kako organizam reaguje i kako agensi utječu na
organizam?
• Koji su zdravstveni efekti?
• Koliko dugo agensi uzrokuju toksične efekte?
Sprovođenje procjene rizika po ljude - planiranje

Ko/Šta/Gdje je rizik?
‐ Individualni
‐ Opća populacija
‐ Poseban stil života (djeca, omladina, trudnice, dojilje)
‐ Populacione podgrupe – visoko osjetljive (npr. oboljeli od hroničnih bolesti)
i/ili visoko eksponirani (npr. geografsko područje, spol, etnička grupa ili
ekonomski status)

Koji hazardi predstavljaju zabrinutost?

- Hemikalije (jednokratan ili multipli/kumulativni rizik)
- Radijacija
- ​Fizički agensi (prašina, toplota)
- Mikrobiološki ili biološki
- Nutricijski (npr. ishrana, fizička aktvnost, metabolizam)
- Socio-ekonomski (npr. pristup zdravstvenoj njezi)
Sprovođenje procjene rizika po ljude - planiranje

Odakle dolaze okolišni hazardi?

- Tačkasti izvori (npr. ispuštanje dima ili vode iz tvornice; kontaminacija iz
površinskih lokacija) ​
- Netačkasti izvori (npr. automobilski gasovi, poljoprivredna otjecanja)
- Prirodni izvori

Kako nastaje ekspozicija?

- Putevima (poznatim, uključeno jedan ili više): zrak, površinska vode,
podzemne vode, tlo, čvrsti otpad, hrana, potrošački proizvodi, lijekovi)
- Načinima (i povezane ljudske aktivnosti koje dovode do ekspozicije): ingestija
(hrana i voda), kontakt sa kožom, inhalacija, nedijetarna ingestija (npr.
ponašanje)
Sprovođenje procjene rizika po ljude - planiranje

Kako organizam reaguje i kako agensi utječu na

organizam?
- Apsorpcija – organizam preuzima hazarde
- Distribucija – kako agensi prolaze kroz organizam ili se zadržavaju na
određenim mjestima
- Metabolizam – da li organizam razgrađuje agense
- Ekskrecija – na koji način se organizam oslobađa agenasa

Koji su zdravstveni efekti?

- Primjeri nekih zdravstvenih efekata uključuju karcinome, oboljenja srca, jetre i
nervne bolesti
Sprovođenje procjene rizika po ljude - planiranje

Koliko dugo i kada agensi uzrokuju toksične efekte?

- Koliko dugo: akutno (odmah ili unutar nekoliko sati do jednog dana),
subhronični (sedmicama ili mjesecima), hronično (značajan dio života ili tokom
cijelog života, kod ljudi najmanje sedam godina), povremeno.
- Vrijeme: postoji kritično vrijeme tokom života kada je hemikalija najtoksičnija
(npr. fetalni razvoj, djetinjstvo, starost).
PROCJENA RIZIKA I DJECA

Djeca se često nalaze pod većim rizikom od okolišnih hazarda u odnosu

na odrasle zbog:
a) Jedinstvenih obrazaca aktivnosti i ponašanja
b) Fizioloških razlika
c) Period osjetljivosti tokom ranih životnih perioda, uključujući fetalni razvoj i pubertet
d) Djeca su takođe ovisna od odraslih u osiguranju sigurnosti njihovog okoliša
FIZIOLOGIJA
• Prirodni mehanizmi odbrane manje razvijeni
(metabolizam, detoksifikacija, eliminacija)
• Više permeabilna krvno-moždana barijera,
visoko permeabilna koža
• Placentalni transfer kontaminanata i
akumulacija u majčinom mlijeku mogu
rezultirati ekspozicijom u prenatalnom i
postnatalnom periodu
• Biohemijski i fiziološki odgovori, npr. djeca
imaju brži metabolizam, ograničenje
mogućnosti kontrole tjelesne temperature, veću
brzinu rasta i veći procenat vode u organizmu
• Nizak nivo plazma proteina u plazmi
• Funkcija jetre povezana s detoksifikacijom
sazrijeva nakon rođenja, kao i renalna ekskrecija
• Razlike u crijevnoj mikroflori
• Razlike u klirensu hemikalija
• Dispozicija agensa u organizmu, npr. vrijeme
transporta, pH i enzimska aktivnost u crijevima
različite su za djecu
• Rast, razvoj, stopa zrelosti
• Duže očekivano trajanje života što je
potencijal za akumulaciju ili
prekoračenje latentnog perioda
• Djeca jedu, udišu i piju relativno više
u odnosu na njihovu tjelesnu masu u
odnosu na odrasle
• Raspoloživi parametri procjene
toksičnosti, npr. za procjenu
vrtoglavice, inteligencije i oštećenja
sluha različiti su kod djece i odraslih
• Digestivni sistem, metabolički putevi,
renalni klirens i vitalni organi su u
razvoju
• Nezrelost dječijeg imuno sistema
• Ekspozicioni faktori izlaganja
JEDINSTVENI OBRASCI AKTIVNOSTI I
PONAŠANJA
• Djeca puze i igraju se blizu tla što povećava
mogućnost kontakta sa prljavštinom i
prašinom koja može ukljućivati i toksične
tvari,
• Djeca često stavljaju ruke, igračke i druge
predmete u usta,
• Dijetarne razlike (djeca jedu veće količine
određenih vrsta hrane (posebno mliječne
proizvode, bezaalkoholna pića i neke vrste
voća i povrća)
• Faktori ponašanja, npr. dječije aktivnosti
često dovode do kontakta sa zemljištem i
također je veća vjerovatnoća da će čak i jesti
zemljište
PERIODI OSJETLJIVOSTI
• Vrijeme izlaganja hemikalijama ili
drugim hazardima je presudno u
određivanju posljedica na zdravlje djece.
• Zbog različitih perioda povećanje
osjetljivosti, iste doze hemikalije tokom
različitih razdoblja razvoja mogu imati
vrlo različite posljedice. Npr., najčešće se
javljaju gubici fetusa ili oštećenja rađanja
uslijed izloženosti hemikalijama tokom
embrionalnog razdoblja.
• Čak i nakon uspostave osnovne strukture
organa, poremećaj procesa poput rasta i
migracije stanica može imati trajne
posljedice na funkciju ključnih organskih
sistema.
• Zbog složenosti i brzine razvoja tokom
prenatalnog razdoblja, razvoj organskih
sistema posebno je osjetljiv na štetne
učinke koji proizlaze iz okolišnih
ekspozicije.
 PROCJENA RIZIKA I STARE OSOBE

• Tokom starenja, smanjuju se funkcionalne rezerve u fiziološkim i

psihološkim sistemima.
• Na distribucija hemijskih agenasa utječu promjene u sastavu organizma:
povećanje tjelesne masti i smanjenje sadržaja vode tokom godina.
• Klirens komponenti koje se renalno eliminiraju je smanjen zbog promjena u
renalnoj funkciji.
• Funkcija jetre može biti smanjena kod starijih što utječe na biotransformaciju
hemijskih agenasa.
• Uočena je povećana osjetljivost CNS-a na mnoge supstance.
• Promjene imunološkog sistema četso rezultiraju smanjenjem imuniteta.
• Veći su potrošači lijekova, pa postoji mogućnost interakcije sa raznim
supstancama/agensima.
Procjena rizika - koraci
 IDENTIFIKACIJA HAZARDA
Prikupljanje podataka i evaluacija
• Prikupljanje i analiza relevantnih podataka
• Identifikacija potencijalnih štetnih hemikalija

KARAKTERIZACIJA HAZARDA PROCJENA EKSPOZICIJE

Procjena toksičnosti
• Prikupljanje kvalitativnih i
kvantitativnih informacija o toksičnosti
• Determinacija odgovarajućih
toksikoloških vrijednosti
• Analiza otpuštanja kontaminanata
• Identifikacija eksponirane populacije
• Identifikacija potencijalnih puteva ekspozicije
• Procjena ekspozicije koncentracijama određenih
puteva
• Procjena kontaminanata koji se unose u organizam

KARAKTERIZACIJA RIZIKA
• Karakterizacija potencijalnih
negativnih efekata: procjena
kancerogenog rizika; procjena
nekancerogenog hazardnog indeksa
• Sumiranje informacija o riziku
KORACI procjene rizika po ljude – Identifikacija hazarda

Cilj ove faze je identifikacija tipova negativnih zdravstvenih efekata uzrokovanih

ekspozicijom agensima.

IDENTIFIKACIJA HAZARDA je proces utvrđivanja:

• da li ekspozicija stresorima može uzrokovati povećanje incidence specifičnih
negativnih efekata
• da li su negativni efekti mogući kod ljudi
• procjenjuje se kapacitet agensa da uzrokuje negativne efekte kod ljudi i
životinja
KORACI procjene rizika po ljude – Identifikacija hazarda

IZVORI PODATAKA

Kontrolirane kliničke studije na ljudima pružaju najbolje podatke o povezanosti

stresora, najčašće hemikalija, i rezultirajućih efekata. Međutim, ove studije nisu česte
zbog etičke zabrinutosti vezano za humana testiranja okolišnim hazardima.

Epidemiološke studije uključuju statističku evaluaciju kako bi se ispitala postoji li

povezanost između izloženosti stresoru i učinka na ljudsko zdravlje. Prednost tih
studija je da oni uključuju ljude, dok njihova slabost su nedovoljno tačne informacije o
izloženosti i poteškoće procjene učinaka višestrukih stresora.

Kada podaci iz humanih studija nisu raspoloživi, podaci animalnih studija (razne
eksperimentalne životinje) se koriste za zaključivanje o mogućim opasnostima na ljude.
Animalne studije se mogu dizajnirati, kontrolirati i sprovoditi kako bi se riješili
specifični nedostaci u znanju, ali postoje nesigurnosti vezane za ekstrapolaciju rezultata
sa životinja na ljude. Ispituju se: akutna, subhronična i hronična toksičnost,
reproduktivna i razvojna, genotoksičnost, kancerogenost, druge vrste testova.
KORACI procjene rizika po ljude – Identifikacija hazarda

KLJUČNE KOMPONENTE IDENTIFIKACIJE HAZARDA

Toksikokinetika - razmatra kako organizam apsorbuje, distribuira, metabolizira i

izlučuje specifične hemikalije.

Toksikodinamika – fokusira se na efekte koje hemikalije imaju na ljudski

organizam. Modeli koji se temelje na ovim istraživanjima mogu opisati mehanizme
kojima hemikalija može utjecati na zdravlje ljudi, pružajući uvid u moguće efekte
hemikalija.
KORACI procjene rizika po ljude – Karakterizacija hazarda

Cilj koraka 2 je dokumentirati odnos između doze i toksičnog učinka.

Odnos doza-odgovor opisuje odnos količine agensa (doza koja se daje) i

vjerojatnoće i težine štetnih učinaka na zdravlje (odgovor).

Kako se doza povećava, izmjereni odgovor također se povećava. Kod niskih doza,
nema odgovora. Na nekoj razini doze odgovor se počinje pojavljivati u malom
dijelu ispitivane populacije ili na niskoj stopi vjerojatnosti. I doza pri kojoj se
počinje pojavljivati odgovor i brzina kojom se povećava s obzirom na povećanu
dozu može biti varijabilna između različitih zagađivača, pojedinaca, ruta
izloženosti itd.
KORACI procjene rizika po ljude – Karakterizacija hazarda

Oblik povezanosti doza-odgovor ovisi o agensu, vrsti odgovora (tumor,

incidenca bolesti, smrt, itd.) i eksperimentalnom subjektu (čovjeku, životinji). Npr.,
može postojati jedna povezanost za odgovor poput "gubitka težine" i drugačija
povezanost za drugi odgovor kao što je "smrt". Budući da je nepraktično proučiti
sve moguće povezanosti za sve moguće odgovore, istraživanje toksičnosti obično
se fokusira na testiranje za ograničeni broj štetnih učinaka.

Nakon razmatranja svih raspoloživih studija odabire se odgovor (štetni efekat)

koji se javlja pri najnižoj dozi, kao kritički efekat za procjenu rizika. Temeljna
pretpostavka je da, ako se spriječi kritički efekat, onda se neće pojaviti nikakvi
drugi negativni efekti.
KORACI procjene rizika po ljude – Karakterizacija hazarda

Kao i kod identifikacije hazarda, često postoji nedostatak podataka o odgovoru na

dozu za ljude. Kada su podaci dostupni, oni često pokrivaju samo dio mogućeg raspona
povezanosti doze i odgovora, u kojem slučaju treba izvesti ekstrapolaciju kako bi se
ekstrapolirali na nivoe doze koje su niže od raspona podataka dobivenih iz znanstvenih
istraživanja.

Kao i kod identifikacije hazarda, češće se rade animalne studije. Studije koje koriste
životinje dopuštaju upootrebu dizajna studije za kontrolu broja i sastava (dob, spol,
vrsta) ispitanika, nivoa testirane doze i mjerenje specifičnih odgovora. Korištenje
dizajnirane studije obično dovodi do značajnijih statističkih zaključaka nego
nekontrolirana opservacijska studija.

Međutim, povezanost doza-odgovor koji se opserviraju u animalnim studijama često su

kod mnogo većih doza koje bi se očekivale za ljude, pa se moraju ekstrapolirati na niže
doze, a animalne studije moraju se ekstrapolirati od te životinjske vrste na ljude kako bi
se predvidio odnos za ljude. Ove ekstrapolacije, među ostalima, uvode nesigurnost u
analizu odnosa doza-odgovor.
KORACI procjene rizika po ljude – Procjena ekspozicije

Cilj koraka 3 je kalkulacija numeričke procjene ekspozicije ili doze.

PROCJENA EKSPOZICIJE je proces mjerenja ili procjene veličine, učestalosti i

trajanja humane ekspozicije agensima iz okoliša ili procjena buduće ekspozicije.
Procjena izloženosti uključuje razmatranje veličine, prirode i tipova ljudskih
populacija izloženih agensu, kao i rasprave o neizvjesnostima navedenih
informacija.

Ekspozicija se može direktno mjeriti, ali se češće procjenjuje indirektno kroz

razmatranje izmjerenih koncentracija u okolišu, razmatranje modela hemijskog
transporta i sudbine u okolišu, i procjene unosa od strane ljudi tokom vremena.
KORACI procjene rizika po ljude – Procjena ekspozicije

Različite vrste doza

Procjena ekspozicije uzima u obzir i put ekspozicije (tok koji agens preuzima od
svog izvora do osobe koja je u kontaktu), kao i način izloženosti. Način/oblik
izloženosti općenito se opisuje kao unos (direktno unesen hranom, pićem,
inhalacijom) ili apsoprcija (apsorpcija kroz tkiva, npr. kroz kožu ili oko).
KORACI procjene rizika po ljude – Procjena ekspozicije

Primijenjena doza je količina sredstva koja se nalazi na apsorpcijskoj barijeri

koja je raspoloživa za apsorpciju. Potencijalna doza je količina sredstva koja se
ingestiraju, udahnu ili primjenjuju na kožu. Primjenjena doza može biti manja od
potencijalne doze ako je sredstvo djelomično biološki raspoloživo.

Interna doza ili apsorbirana doza je količina agensa koji je apsorbiran i

dostupan je za interakciju s biološki značajnim receptorima unutar ljudskog tijela.
Konačno, isporučena doza je količina sredstva dostupna za interakciju s bilo kojim
specifičnim organom ili stanicom.
KORACI procjene rizika po ljude – Procjena ekspozicije

Raspon ekspozicije
Za bilo koje specifično sredstvo ili mjesto, postoji niz ekspozicija koje doista
doživljavaju pojedinci. Neki pojedinci mogu imati visok nivo kontakta kroz
produženi period (npr. fabrički radnici izloženi agensu na poslu).
Drugi pojedinci mogu imati niži stepen kontakta za kraće razdoblje (npr. osobe
koje koriste rekreativno mjesto u blizini fabrike).
KORACI procjene rizika po ljude – Procjena ekspozicije

KALKULACIJA – kvantifikacija ekspozicije

I = unos hemikalije (mg/kg TT/dan)

C = prosječna koncentracija hemikalije u mediju tokom perioda ekspozicije (npr. mg/l, mg/kg
ili mg/m3)
CR = udio kontakta, količina kontaminiranog medija koja je u kontaktu u jedinici vremena ili
događaja (npr. l/dan)
EFD = učestalost ekspozicije i trajanje (koliko dugo i koliko često)
EF je učestalost ekspozicije (npr. dana/godina) i ED je trajanje ekspozicije (npr. godine)
BW = tjelesna težina, obično tokom perioda ekspozicije (npr. kg)
AT = prosječno vrijeme ekspozicije (npr. sati, dani, mjeseci, godine)
CF = konverzioni faktor
KORACI procjene rizika po ljude – Karakterizacija rizika

Cilj ovog koraka je sumiranje i integriranje informacija iz prethodnih koraka

procjene rizika za donošenje sveukupnog zaključka o riziku.

Kvantitativna procjena ekspozicije u odnosu na odgovarajuću zdarvstveno-

baziranu vrijednost ili SF faktor. Procjena nivoa rizika izvodi se usporedbom
procijenjene izloženosti sa vrijednošću ili proračunom nivoa kancerogenog rizika.

Za nekancerogene hemikalije rizik se izražava kao omjer ekspozicije (npr.

prosječna dnevna, sedmična, mjesečna) sa zdravstveno-baziranim vrijednostima:
ADI, TDI, PTWI, PTMI ili ARfD. Ako je omjer <1, ekspozicija hemikalijama
vjerovatno neće rezultirati negativnim efektima.
KORACI procjene rizika po ljude – Karakterizacija rizika

NEKANCEROGENI HAZARDNI INDEKS

Mjera koja se koristi za opis potencijala za nekancerogenu toksičnost koja se može
pojaviti kod individua se ne izražava kao vjerovatnoća pojave negativnih efekata
na individualnom nivou.

Potencijal za nekancerogene efekte se evaluira komparacijom nivoa ekspozicije

tokom specifičnog vremenskog perioda (npr. prosječna dnevna, sedmična,
mjesečna) sa referentnim vrijednostima (ADI, TWI, PTMI, RfD, itd.) koje su
izvedene sa određeni ekspozicioni period. Odnos ekspozicije i toksičnosti naziva se
hazardni indeks (NHI). Ako je omjer <1, ekspozicija hemikalijama vjerovatno
neće rezultirati negativnim efektima.

NEKANCEROGENI HAZARDNI INDEKS (NHI)

NHI = E/RfD

E – nivo ekspozicije (ili unos)

RFD – referentna doza (ili ADI, TWI, itd.)
KORACI procjene rizika po ljude – Karakterizacija rizika

KANCEROGENI RIZIK
Za kancerogene, rizici se procjenjuju kao povećanje vjerovatnoće individualnog
razvoja karcinoma tokom vremena kao rezultat ekspozicije potencijalnim
kancerogenima.

Slope faktor (SF) konvertuje procijenjen prosječni dnevni unos tokom dužeg
vremena ekspozicije koji povećava rizik za individualni razvoj karcinoma.

RIZIK = CDI x SF

RIZIK: vjerovatnoća (npr. 2x10-6) individualnog razvoja

karcinoma

CDI – hronični dnevni unos prosječno tokom 70 godina

(mg/kgTT/dan)

SF – slope faktor (mg/kg TT/dan-1)

EFSA procjene rizika - primjeri
Procjena rizika je strog naučni
Procjena rizika EFSA-e kofeina
proces koju EFSA koristi za
2015. godine, praktičan je
zaštitu javnog zdravlja, životinja,
primjer ova četiri koraka.
biljaka i okoliša. Ima 4 koraka.
KORAK 1
IDENTIFIKACIJA HAZARDA: Šta je KOFEIN?

TEORIJA
Naučna identifikacija bioloških hazarda (kao što
su bakterije, virusi, paraziti, plijesni) ili hemijskih
hazarda (kao što su rezidue pesticida ili
veterinarskih lijekova) prisutnih u hrani.
KORAK 1
IDENTIFIKACIJA HAZARDA: Šta je KOFEIN?

ŠTA JE KOFEIN?
Kofein je prirodno prisutna hemijska komponenta
nađena u biljkama kao što su kafa i kakao, lišće čaja,
guarana i kola, i ima dugu historiju humane
konzumacije. Dodaje se raznim vrstama hrane, kao što
su kolači, sladoledi, slatkiši i kola napici, i takođe se
nalazi u energetskim pićima. Prisutan je u kombinaciji
sa synephrinom u brojnim dodacima prehrani
namijenjenih za smanjenje tjelesne težine i poboljšanje
sportskih performansi. Neki lijekovi i kozmetički
preparati sadrže kofein. Kada se konzumira, kofein
stimulira CNS, u umjerenim dozama povećava pažnju i
smanjuje pospanost.

Uzet oralno, kofein se brzo i kompletno apsorbuje u

ljudskom organizmu. Stimulatorni efekti počinju 15-
30 minuta nakon ingestije i traju nekoliko sati. Kod
odraslih poluživot kofeina zavisi od faktora kao što su
starost, tjelesna težina, trudnoća, unos lijekova i
status jetre. Kod zdravih odraslih, prosječan poluživot
je prosječno 4 sata, sa rasponom od 2 do 8 sati.
 KORAK 2
Karakterizacija hazarda: Koje efekte uzrokuju, šta je rizik?

TEORIJA
Hazardi u hrani uzrokuju različite
zdravstvene efekte, od bola u stomaku
do tumora. U rijetkim slučajevima su
fatalni. Naučnici proučavaju prirodu
ovih zdravstvenih efekata i gdje je
moguće procjenitelj rizika izračunava
sigurni nivo izloženosti potrošača.

PRAKSA
Kratkotrajni negativni efekti kofeina
na ljude i djecu uključuju poremećaj
spavanja, anksioznost i promjene
ponašanja.
Kod dugotrajne ekspozicije, ekscesna
konzumacija kofeina povezana je sa
KV problemima, a kod trudnica
zastojem fetalnog razvoja.
KORAK 3
Procjena ekspozicije: Ko može biti ugrožen?

PRAKSA
Budući da se kofein nalazi u brojnim
uobičajeno konzumiranih proizvoda, sve
populacijske skupine izložene su mogućim
TEORIJA
negativnim učincima. Razmatraju se mogući
Naučnici trebaju otkriti količinu
štetni efekti konzumacije kofeina iz svih
hazarda koja je prisutna u hrani i
prehrambenih izvora, uključujući dodatke
koliko tih namirnica jedu ljudi
prehrani:
različitih dobnih skupina. Da bi
- u općoj populaciji i podgrupama (djeca,
to učinili, koriste podatke o
adolescenti, stariji, trudnice, dojilje,
hemikalijama u hrani i potrošnji
sportisti),
hrane iz cijele Europe.
- u kombinaciji sa drugim supstancama
prisustnim u energetskim pićima ili sa p-
synephrine.
Prosječni dnevni unos varira između država
članica, s maksimalno oko 320 mg dnevno za
odrasle i 360 mg dnevno za starije osobe.
KORAK 4
Karakterizacija rizika: Da li hazard iz hrane može predstavljati rizik?

TEORIJA
Na kraju, procjenitelji rizika donose
zaključak o nivou rizika. Ako je
ekspozicija iznad preporučenih sigurnih
nivoa, može postojati zabrinutost za
opću populaciju ili specifične grupe.
 KORAK 4
Karakterizacija rizika: Da li hazard iz hrane može predstavljati rizik?

PRAKSA
Većina ljudi nije u opasnosti, ali visoki
potrošači - poput odraslih koji konzumiraju
više od 400 mg kofeina dnevno - trebaju
kontrolirati njihov unos.

Odrasli: jedna doza do 200 mg – oko 3 Djeca i adolescenti: jedna doza

mg/kg TT iz svih izvora ne prelazi granicu
sigurnosti kod opće odrasle zdrave
populacije. Jedna doza od 100 mg (oko1,4
mg/kg TT) kofeina može utjecati na san kod
nekih odraslih, posebno ako se konzumira
prije spavanja. Unos do 400 mg dnevno (oko
5,7mg/kg TT dnevno) konzumirano tokom
dana sigurno je za zdrave odrasle potrošače u
općoj populaciji, osim za trudnice.
kofeina od 3 mg/kg TT dnevno koja
je predložena za odrasle, može se
primijeniti i na djecu i adolescente.
Trudnice/dojilje: unos kofeina iz
svih izvora do 200 mg dnevno
konzumirano tokom dana ne
povećava brigu za sigurnost
fetusa/dojenčeta.
UPRAVLJANJE RIZIKOM-MENADŽMENT RIZIKA
Donosioci odluka koriste savjete procjene rizika kako
bi razmotrili kako smanjiti izloženost potrošača
potencijalnim opasnostima u prehrambenom lancu,
poput kofeina u hrani. To može uključivati, npr.
savjete o prehrambenim navikama i načinu života, ili
kontroli komercijalne proizvodnje hrane.
 Procjena rizika - mikrobiološka
IDENTIFIKACIJA HAZARDA
- Pregled raspoloživih naučnih
podataka za identifikaciju
potencijalnih mikrobioloških
agenasa i njihovom okolišu
- Opis negativnih efekata po zdravlje i
mehanizmi kojim uzrokuju oboljenja
- Incidenca oboljenja uzrokovanih
mikroorganizmima i tipične vrste
hrane koje agensi mogu
kontaminirati

OBUHVATA:
- Opis agensa
- Patologija oboljenja
- Način transmisije
- Epidemiološki podaci
- Pojava u hrani
KARAKTERIZACIJA HAZARDA
Kvalitativan i kvantitativan opis
prirode, ozbiljnosti i toka negativnih
efekata po zdravlje koje mogu nastati
kao rezultat ingestije
mikroorganizama ili njihovih toksina
u hrani. U ovoj fazi determiniše se
povezanost između patogena i
negativnih efekata. Ozbiljnost
zdravstvenih efekata mora biti uzeta
u obzir.
PROCJENA EKSPOZICIJE
Kvalitativna i kvantitativna procjena
vjerovatnoće da pojedinac (ili
populacija) budu eksponirani
mikrobiološkim hazardima i
numerička vjerovatnoća ingestije
(učestalost konzumacije i količina
konzumacije).

OVDJE JE VAŽNO:
- Učestalost i nivo kontaminacije hrane
- Količina i obrasci konzumacije hrane
- Putevi ekspozicije
- Veličina, demografija i ponašanje
eksponirane populacije
- Karakteristike patogena i utjecaj
prerade i rukovanja hranom, i
mogućnost rekontaminacije ili
mikrobnog rasta
KARAKTERIZACIJA RIZIKA
Kvantitativna i/ili kvalitativna evaluacija procjene vjerovatnoće i
ozbiljnosti negativnih efekata u ciljnoj populaciji.