Ekskluzivni feljton: Povijest festivala zabavne glazbe Split

(1)

Doček Nove godine u hotelu Marjan: Tereza Kesovija uz ansambl Đekija

Srbljenovića početkom šezdesetih
Photo: Lična arhiva/Goran Pelaić

Splitska glazbena bajka: Za sve je kriv

dišpet
Piše: Goran Pelaić

Zagreb kao najstariji domaći festival imao je Fedora Kopsu, Opatija Josipa Stojanovića, a
Split Anđelka Đekija Srbljenovića koji je utemeljio festival Melodije Jadrana. Idealna
prilika za početak bila je manifestacija More-Revija-Split koja je okupila brojne ljubitelje
mode i pjesme. Najpoznatiji kreatori modnoga Splita Ivica Raunig i Marica Krivić
predstavili su vrhunske kreacije za jesen-zimu 1960, a splitski glazbenici prvu reviju
pjesme nakon koje će već za nekoliko godina splitska scena postati najjačom u državi

Kako započeti jednu glazbenu priču a ne ući u bajku i ostati vjerodostojan? U splitskom
primjeru sve je moguće! To je grad kontrasta, apsurda, nevjerojatne ljepote, povijesti
pred kojom danas zadivljeni zastaju Japanci, Amerikanci i svi mogući narodi, tražeći u toj
kamenoj ljepotici okovanoj morem dah prošlosti i ljepotu sadašnjosti. Ponegdje uspiju 
 to pronaći i van zidina
Dioklecijanove palače.

Splićani će vam reći da je to

najlipši grad na svijetu. Jer oni
su takvi i tako vole tepati sebi,
hvalisati se, a u tom hvalisanju
ima i pomalo istine. Nakon
Olimpijski igara u Ateni 2004.
netko je izračunao da je Split
po u svjetskome vrhu po broju
osvojenih olimpijskih medalja
obzirom na broj stanovnika.

Sve to Split zna, sve to Split

može i zaslužuje.

I tako je bilo oduvijek. Možda je

stvar u podneblju, u položaju
između mora i planina. Ili
Stalno prisutan u muzičkom životu Splita: Plakati
zvijezda? Možda je stvar u
za Đekija Srbljenovića i koncerte Gaby Novak, Ive
zraku okupanom solju, a
Robića i 4M
možda je i slučajnost. Premda
Photo: Lična arhiva/Goran Pelaić
je teško vjerovati u slučajnost
da je jedan rimski imperator
baš bez veze i na tom mjestu sebi sagradio palaču, od svih pustih mjesta velike imperije
koja su mu bila na raspolaganju. Tu na osami pored mora ni ne sluteći da bi tu mogao
nastati čitavi jedan grad. I to ne bilo kakav, grad težaka okrenutih prema škrtoj zemlji ali
i grad ribara, vlastelina, obrtnika, radnika i gospode, umjetnika, sportaša, pjevačica i
pjevača. Danas s pravom kažu najraspjevaniji grad. Tako je bilo u dalekoj povijesti –
tako je i danas.


Retro panorama: Split by night, 1960. godine
Photo: Lična

A ovo je priča o ne tako dalekoj prošlosti s početka šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Split je još nekako u okvirima koji se danas zovu strogi centar. Ne postoji vertikalni grad
uz more koji će kasnije niknuti, ima nešto industrije, sitnog obrta, proizvodnje tu i tamo,
tvornicu Jugoplastika, ima razvijenu brodogradnju i u okolici cementare i željezare. Ima
život koji je posve drugačiji od današnjeg. Ne može se pohvaliti fakultetima jer za to
treba ići u Zagreb, Beograd ili Ljubljanu. Ali ima kazalište, ima glumce, ima operu, balet,
dirigente, muzičare… Ima bogati kulturni život koji ostatak Hrvatske i bivše države ne
vidi, ne akceptira, koristeći se upravo splitskom krilaticom: „Ne'š ti njega, neš ti grada!“

E, ali Split ima i ono po čemu ga i danas svi znaju: splitski dišpet! Ne'š ti Splita? E, vidit
ćeš ti šta ti je Split!

NE'Š TI ZAGREBA, NE'Š TI OPATIJE, NE'Š TI SANREMA: U subotu 6. kolovoza 1960.

godine, brod Mosor doplovio je iz Trogira u Vranjic, gdje je trebao ukrcati 1500 tona
cementa, a u hotelu Mosor okupili su se maturanti splitske Realke iz 1920. godine na
proslavili 40. godišnjice ispita zrelosti. Ekonomija na području Mejaši namjerava se
uskoro proširiti na tri hektara, a nakon što je Poljoprivredna zadruga iz Splita nabavila
traktor, privela je kulturi mnoge površine koje su preorane dvoobraznim dubinskim
oranjem. To je samo jedna slika jednog davnog dana u Splitu, koji će za nekoliko godina
postati vertikalni grad uz more, promijeniti svoju romantičnu vizuru i u velikoj mjeri
izgubiti onu tako prepoznatljivu idiličnu dušu. Ali, Split je u to vrijeme kao radnički, i još 
uvijek težački grad, imao
raskošan društveni život u
sveopćem siromaštvu.

Orkestri, plesnjaci, glazbenici,

animatori kulture, s neviđenim
entuzijazmom trudili su se
učinit život ljepšim,
sadržajnijim. Mali ekrani još
uvijek su dostupni tek samo
nekolicini građana, koji doduše
ne mogu pratiti domaći
eksperimentalni program, ali tu
je svemoćni RAI, koji ne samo
radio valovima već i slikom
šalje glazbene poruke velikih
zvijezda talijanske estradne
scene. Popularni domaći šlageri
imaju bezbroj poklonika, a na
splitskoj Rivi, nedjeljom, a i
Hitmejker: Ivo Robić pedesetih godina
radnim danom, u
Photo: Privatna arhiva
popodnevnim satima bez
problema mogu se slušati prvi
zagrebački i opatijski hitovi, posredstvom zvučnika, ostalih vjerojatno kao ratni plijen.


Splitska avangrada: Ansambl Đekija Srbljenovića za vreme koncertnog nastupa
Photo: Lična

Opatija je počela 1958.godine i u orbitu je izbacila popularne šlagere i pjevače. Pjesme

izvedene 1958. godine popularne su i 1960: Mala djevojčica (Tata, kupi mi auto)
Milutina Vandekara i Alke Ruben, koju su u duetu pjevali Ivo Robić i Zdenka
Vučković, ili Sretna luka istih autora:

Daj mi svoju lijepu malu ruku,

daj da s tobom dijelim život svoj,

gradit ćemo malu sretnu luku,

da nam čuva čamac tvoj i moj…

Sretna luka bila je odskočna daska za Solinjanina Tonija Kljakovića. Taj lijepi šlager čak i
danas svježe djeluje. Naravno, ako ju netko od urednika u bunilu stavi na glazbenu
radijsku plahticu. Tu su i pjesme Mirno teku rijeke Miroslava Biroa i Drage Britvića,
Autobus Calypso Ljube Kuntarića i Blanke Chudobe s Opatije'59, a valja se prisjetiti i
zagrebačkih festivalskih hitova od samoga početka, od 1954: Ta tvoja ruka mala, 
 Mambo, mambo, Ljubav ili
šala… O sanremovskim
hitovima i zvijezdama koje su
sjale u Dalmaciji da i ne
govorimo. Sve je to imalo
odjeka kod domaće publike
željne pjesme, pa i festivala u
domaćem dvorištu.

Ako je Zagreb kao najstariji

festival (1953/54.) imao Fedora
Kopsu, Opatija Josipa
Stojanovića, Split je imao
Anđelka Đekija Srbljenovića,
svestranog mladog čovjeka koji
je svojim entuzijazmom
pokrenuo splitske glazbenike i
utemeljio ono što danas
doživljavamo kao Festival
zabavne glazbe Split. Idealna
prilika za prvi pokaz, za
premijeru, bila je manifestacija
pod nazivom More-Revija-Split,
Mladost u Splitu: Anđelko Đeki Srbljenović 1947.
godine održana na bazenu POŠK-a koja

Photo: Stjepan Šimić je okupila brojne ljubitelje

mode, a takvih je u Splitu
oduvijek bilo, baš kao i ljubitelja dobre pjesme.

FESTIVAL IZMEĐU DVE MODNE REVIJE: Revija je ljeta 1960. godine bila u prvom planu.
Najpoznatiji kreator tadašnjeg modnoga Splita, Ivica Raunig sa svojim manekenkama i
manekenima predstavio je vrhunske kreacije za jesen-zimu 1960. Ne bi trebalo
zaboraviti da je Split uz Zagreb bio modni centar tadašnje države! I dok su se
manekenke pripremale za novi nastup, održano je natjecanje: Festival s tek nekoliko
pjesama. Anđelko Đeki Srbljenović, splitski glazbenik, sportaš i pravnik, na brzinu je
raspisao natječaj za prvi pokusni festival u Splitu. Pristiglo je tek (ili čak!) 67 skladbi, a
kako je prvi stručni žiri radio u sastavu: prof. Olga Račić, prof. Josip Mirošević i maestro
Alojz Putarek, nije se moglo očekivati da će se propustiti baš sve što stigne. U startu su
kriteriji bili strogi.

 U svečanoj atmosferi: Split u ljeto 1960. godine

Tako su ljeta 1960. godine na bazenu POŠK-a izvedene skladbe koje su pjevali Vikica
Brešer, Ljubica Sanja Zore i Vice Vukov. Autori su bili Mario Kinel (Slušaj more), Đeki
Srbljenović (Čežnja) i Ivo Vojković (Moj Split). Svirao je Plesni orkestar Đekija
Srbljenovića.

Zanimljiva i poučna je bila odluka stručnog žirija: prva nagrada se ne dodjeljuje, drugu
nagradu ravnopravno dijele skladatelji Mario Kinel i Đeki Srbljenović, dok je treća
dodijeljena skladbi Ive Vojkovića.

Nekoliko godina kasnije, u prigodi jubilarnih 5. melodija Jadrana, manekenka i još bolja
pjevačica Maruška Šinković, snimila je pjesmu Marija Kinela Slušaj more, koju je 1960.
pjevala Vikica Brešer. Pjesme Čežnja i Moj Splite izgubljene su.

O glazbenoj priredbi nije se

puno pisalo. Ipak dnevni list
„Slobodna Dalmacija“ od 8.
kolovoza 1960. godine donosi
tekst pod naslovom „Uspjela
POŠK-ova modna revija“ gdje
piše: „U subotu, 6. kolovoza na
plivalištu POŠK-a u uvali Zenta
prve večeri trodnevne modne
revije na moru posjetiocima je
prikazano sedamdesetak raznih
modela odjevnih predmeta za
žene, muškarce i djecu, a
sutradan otprilike isto toliko.
Revija se već drugu godinu
održava u našem gradu i
postaje sve značajnija
manifestacija te vrsti.

Za vrijeme trosatnog programa

u adekvatnom dekoru pred oko Na POŠK bazenima: Maja Srbljenović 1960. godine
hiljadu posjetilaca prodefilirali Photo: Lična arhiva/Goran Pelaić
su modeli splitskih poduzeća
Jugoplastike, Odjeće, Labuda, Radinosti te Krojačke i Postolarske zadruge i dubrovačkog
poduzeća Jadranka, naročitu pažnju svratile su manekenke, koje su demonstrirale veći

broj modela splitskih modnih kreatora Marice Krivić i Ivice Rauniga. Za vrijeme cijele
priredbe reviju je pratio orkestar Modne revije pod ravnateljstvom Đekija Srbljenovića. U
zabavnom dijelu programa nastupili su zagrebački interpretatori lake muzike Vikica
Brešer i Vice Vukov, kao i splitski amateri-pjevači finalisti Prvog pljeska Fedorka
Orebić, Sanja Zore i Milka Andrić te član Splitske opere Pero Matulić. Spektakl su
upotpunjavali ansambl havajskih gitara Vlade Rickijevića, solistica Sarajevskog baleta
Katica Vuković i folklorna grupa RKPD Jedinstvo, koja je izvela završno kolo iz
Gotovčeve opere 'Ero s onoga svijeta'. Kao inozemni gost u izvođenju zabavnog dijela
modne revije nastupila je mlada talijanska pjevačica iz Taranta Maria Cantare, a
izostala je, nažalost, najavljena atrakcija Peppino Principe, virtuoz na harmonici.
Konferansu je duhovito vodio Zagrepčanin Viki Glovacky.

Kao novitet na ovogodišnjoj

POŠK-ovoj modnoj reviji bio je
nagradni natječaj za najbolje
melodije na temu More-Split-
Revija. Od 67 prispjelih radova
žiri je dodijelio dvije druge i
jednu treću, dok prva nagrada
nije dodijeljena. Nagrađene
melodije su kompozicije naših
sugrađana Đekija Srbljenovića i
Ive Vojkovića te Riječanina
Marija Kinela, a otpjevali su ih
Vikica Brešer, Sanja Zore i Vice
Vukov u okviru zabavnog
programa revije. Kako smo
obaviješteni, natječaj ubuduće
postaje tradicionalan. U
svakom slučaju modna revija
može se smatrati kao potpuno
uspjela priredba i, ne
Modna revija 1960: Gorjana Raunig, balerina i
manekenka računajući neke sitnije

Photo: Lična arhiva/Goran Pelaić manjkavosti, organizatoru

POŠK-u treba uputiti čestitke i
pružiti punu podršku“, veli u svom izvješću novinar R.V. (op. aut. Ranko Vilić), koji je prvi
objavio novinski tekst o festivalu u Splitu, iako je sva pozornost u tekstu ipak bila na
modnu reviju. 
Dakle, tu nalazimo prve tragove Festivala Melodije Jadrana – Split. A kako je došlo do
toga?

KAD MARIO KINEL PIŠE PISMO: Tko je bio prvi, tko je koga pretekao, tko je kome
maznija ideju o festivalu, pojasnio mi je u pismu Mario Kinel, novinar, prevoditelj, tekst
autor i skladatelj, kojega sam kao dugogodišnjeg izvjestitelja sa splitskih festivala u listu
La voce del popolo imao čast naslijediti. A to nije bila baš mala čast! Bar ne meni, jer su
mi njegovo znanje i stil imponirali.

Mario Kinel veliko je ime hrvatske glazbe i glazbenog novinarstva. Rođen je 1921.
godine u Sušaku, gdje je i maturirao, a književnost je studirao na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu i Milanu. Profesionalno se bavio novinarstvom i zabavnom glazbom kao
skladatelj i kao tekst autor, te stručnim i književnim prevodilaštvom (poglavito
prijevodima lirike) s talijanskog i na talijanski, kao i enigmatikom. Kao urednik radio je
na Radio postaji Rijeka , te u zagrebačkom Jugotonu, tvornici gramofonskih ploča
(današnji Croatia Records), u reviji 7 nota i u muzičkim nakladama Zabavne melodije i
JEM Jugoton. Vodio je i vlastitu nakladu nota Kinel-Music.

U hotelu Kvarner, u Opatiji, zimi 1954: Mario Kinel, Vera Kinel, Ivo Robić sa suprugo
Pleterski
Photo: Ličn

Kao urednik radio je u časopisu Prevoditelj i u Biltenu Društva skladatelja Hrvatske. Bio
je dugogodišnji dopisnik dnevnika La Voce del Popolo iz Rijeke te mjesečnika Musica e
Disci iz Milana, a surađivao je u nizu drugih dnevnika i periodika na hrvatskom i
talijanskom, te na radiju, TV i filmu. Objavio je oko 8.500 radova, od čega oko 4000
novinarsko publicističkih, 600 skladbi i 3000 tekstova i prepjeva, a ostatak se odnosi na
književno prevodilački rad. Njegova prva skladba Nikad, u nakladi Albini, objavljena je
1940. godine, a zabilježen je i kao jedan od prvih pobjednika na Festivalu zabavne glazbe
Split'60 (Slušaj more). Umro je u Zagrebu 1995. godine, a dana 8. travnja iste godine
poslao mi je pismo i svoju verziju rođenja Festivala zabavne glazbe Split, odnosno
Melodija Jadrana.

„Poštovani kolega Pelaić, pomislio sam da će Vam biti interesantno saznati da sam pravi
začetnik Splitskog festivala zapravo - ja. Godine 1958. radio sam u zagrebačkom
Jugotonu kao muzički urednik. Nakon održanog festivala Opatija 58, došli su iz Rijeke u
moj ured kolege Đuro Tomašević, najprije radio režiser, a potom poznati turistički
novinar, i Aco Petrović (muzičar i skladatelj). Oni su mi u ime više riječkih autora koji su
ostali kratkih rukava, jer njihove pjesme nisu ušle na Festival, predložili da organiziramo
antifestival po uzoru na grad Como koji je 1958. napravio Antifestival na kojemu su se
izvele pjesme koje se nisu našle u programu Sanrema. Ja sam im rekao kako to nema
smisla. Radio to sigurno ne bi prenosio budući je Opatiju organizirala Jugoslavenska
radiodifuzija. Ali, rekao sam, napravimo nešto drugo, organizirajmo festival pjesama o
moru! Kad su se vratili u Rijeku, Tomašević je na nekom važnom sastanku Kulturno-
prosvjetne zajednice iznio taj prijedlog. Svi su se nasmijali uz izjavu kako ih zabavna
glazba ne zanima.


Splitski posleratni muzički heroji: U prvom redu (dole) prof. Josip Mirošević, Anđelk
i prof. Josip Biskupović
Photo: Lična

Po svršetku te sjednice Tomaševiću je došao Anđelko-Đeki Srbljenović koji je tom

sastanku prisustvovao kao delegat iz Splita. Zamolio je Tomaševića da mu podrobnije
objasni ideju festivala o moru. On ga je uputio k meni, rekavši da je to moja ideja. I
stvarno, Đeki je došao u Zagreb i ja sam mu objasnio kako zamišljam taj festival. Nakon
nekog vremena dobio sam raspis natječaja. Međutim kako ni Đeki u Splitu nije naišao na
pravo razumijevanje, priredba se održala 1960. na POŠK-u kao dopunski dio modne
revije. Godine 1970. kad se slavila deseta obljetnica Splitskog festivala (Melodija
Jadrana), mnogi su organizatori dobili razna priznanja, a Đeki nagradu za ideju tog
festivala. Nakon priredbe organiziran je prijam u Dioklecijanovim podrumima i tad je
Đeki pred okupljenim uzvanicima, rekao: - Tu je nagradu trebao zapravo dobiti Mario
Kinel, jer je on pravi začetnik ovoga festivala! Nažalost, par mjeseci kasnije Đeki je
poginuo pa ne može potvrditi to što je rekao, ali tako je zaista bilo…“.

Moguće da je bilo tako kako mi je napisao Mario Kinel. Ali pravi otac Splitskoga festivala
bez ikakve sumnje je Đeki Srbljenović, bez kojega splitska glazbena scena ne bi bila ono 
što je bila; jedna od najkvalitetnijih na području bivše države.

IDILIČNA VREMENA: - Festival

se uistinu rađao iz entuzijazma
onih koji su se angažirali da bi
pokazali kako naša,
dalmatinska pjesma može
postati jugoslavenska. Onda je
trebalo putovati i svakog autora
i pjevača uvjeravati da će to biti
dobar festival i svakom
pojedinačno objasniti naše
ideje. Danas je to institucija i
njegovo zaglavlje je autoru
dovoljna garancija. A trebalo je
stvarati i izboriti se za takav
status. Nije to bilo lako postići,
ali je već na prvom festivalu
nastupila tada najbolja
jugoslavenska pjevačka
garnitura, a isto tako i
najcjenjeniji kompozitori,
aranžeri i dirigenti. Svi su se Prijatelji: Đeki Srbljenović i Edi Radosavljević
čudili, ali visoka razina Photo: Stjepan Šimić
organizacije obećavala je
vrhunski festival, a ne samo slučajnu manifestaciju, rekla je u prigodi dvadesete
obljetnice FZG Split Perina Aljinović, tajnica Festivalskog odbora, prisjećajući se prvih
festivalskih dana.

- Već za prvi natječaj mi smo se konzultirali s glazbenim stručnjacima izvan Splita kako
ga formulirati. Znali smo, naime, da natječaj kao i festival mora biti specifičan, inače ga
uopće ne treba raditi. Organizacijska shema koju smo stvorili prve festivalske godine
zadržala se gotovo u cijelosti i danas. Festivalski odbor je donosio sve odluke na
prijedlog pojedinih komisija, a već onda su postojale komisije za žirije, tehniku, financije
i propagandu. Veliko je bilo povjerenje Skupštine općine Split u znanje i entuzijazam
ljudi oko festivala i to nam je davalo još više snage. Materijalnu i drugu pomoć pružao je
i Turistički savez, splitska radio-stanica i Radio-televizija Zagreb. Nisu od festivala ništa
tražili, već su stvarno željeli pomoći nama koji smo ga stvarali. Festival se tako rađao od

golemih želja i malih financijskih mogućnosti. Godine 1960. odobreno nam je 3,000.000
starih dinara, ali smo samo polovicu dobili u toku organizacije, a ostatak nam je trebao
poslužiti za sve poslove do idućeg natječaja. Tako je bilo teže dobiti ostatak novaca nego
organizirati cijeli festival. A svi su dolazili bez honorara. Nagrada je bila nekoliko dana
boravka na moru. Svi su ti ljudi, da ih ne nabrajam, rado dolazili i zajedno s nama
strepili, čak i od kiše, jer su i garderobe bile pod vedrim nebom. I stvarno se čini čudno
da su svi, ne samo najpoznatiji, već i najbolji u tom poslu dolazili. Lako je vidjeti koliko je
kompozicija s tog festivala ušlo u anale jugoslavenske glazbe. To pokazuje kakav je
kvaliteta bio odmah na početku i kako smo se svi ozbiljno odnosili prema njemu. Bili su
to zaista nezaboravni dani – rekla je nezaobilazna Perina Aljinović.

Na sceni, u Splitu: Maruška Šinković, Đeki Srbljenović i Josip Biskupović

Photo: Lična

Da, uistinu nezaboravni dani koji se danas od organizatora prizivaju tobože na slavnu
tradiciju, a u stvarnosti nude kojekakve glazbene umotvorine koje nisu na tragu onoga
što je Splitski festival trebao postati, festival jadranske pjesme, dalmatinskog i
mediteranskog melosa. Uzor je bio Sanremo. Ne ni Zagreb, ne ni Opatija (koji su bili
posebni po svom glazbenom izričaju) već nešto što će biti blisko svima i što bi po
melodiji i tekstu bilo autentično ovom podneblju. 
NIŠTA BEZ ĐEKIJA SRBLJENOVIĆA: Ambicije su dakle bile uistinu velike. A i sama
činjenica da su nakon prvog (probnog) festivala na bazenu POŠK-a organizatori odlučili
uzeti stanku od godine dana kako bi se što bolje pripremili za veliki uzlet.

Naravno, pored Anđelka Đekija Srbljenovića bilo je još njegovih kolega koji su mu pružali
pomoć. Danas se (na veliku žalost) mnogi pitaju tko je uopće taj Anđelko Đeki
Srbljenović (1931-1971)?

Od mladosti pa do prerane tragične smrti, ime Đekija Srbljenovića stalno je prisutno u

glazbenom i sportskom životu Splita. Bio je zaslužan za brojne dobro organizirane
glazbene manifestacije u Splitu. Skladatelj, dirigent, aranžer, pisac tekstova, trubač i
istaknuti sportaš, Anđelko Đeki Srbljenović rođen je u Splitu 24. rujna 1931. godine.
Diplomirao je na Pravnome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je sudac Općinskog suda
u Splitu. Glasovir je učio kod profesorice Larise Vesnovske, a trubu kao gimnazijalac u
Muzičkoj školi u Splitu. Pohađao je studij glazbe na Pedagoškoj akademiji u Splitu,
usavršavajući dirigiranje kod maestra Silvija Bombardellija. U Big-Bandu Miće
Brajevića svirao je trubu već 1947. godine, a od 1948. do 1952. godine vodio je Plesni
sekstet Metro u kojemu je sudjelovao kao trubač i pjevač, pa se njegovo ime s pravom
može svrstati među prve vokalne soliste Splita.

Uspješno je vodio i Big-Band Mozaik, organizirao brojne koncerte najpoznatijih izvođača

zabavne i jazz glazbe. Osnivač je Splitskog jazz ansambla. Pisao je i izvodio scensku
glazbu, a uspješan je bio u sportskom životu grada. Njegova sportska karijera datira još
iz 1946. godine gdje se spominje kao junior Hajduka, a kasnije vrlo uspješan rukometaš
u Splitskom rukometnom klubu i zagrebačkoj Lokomotivi. U zagrebačkoj Mladosti počeo
je igrati ragbi, a povratkom u Split, jedan je od osnivača Ragbi kluba Nada. Đekije
najpoznatije pjesme su: O divni Splite moj, Čežnja, Zipka na valu, Vraćam se Splite,
Marice, vrati se, Dok traje ljeto, Stara serenada, Vražja Mare, Nevera, Splićanin pravi,
Monfrina, Ajme majko, Rodni kraj, Moj grad, Ne mogu zaboravit, Ovo nije svijet za biće
kao što si ti, Ne dolazi u život moj, Decembarska pisma, Balature, Tko će to biti, Susret
jeseni, Mornareva pisma… musical Svemirske skitnice…

Poginuo je u teškoj saobraćajnoj nesreći 5. prosinca 1971. godine. Nedugo nakon smrti
utemeljena je na FZG Split nagrada „Đeki Srbljenović“, a Udruženje muzičara zabavne
glazbe Split nosilo je njegovo ime sve do početka rata devedesetih.

Uz profesora Josipa Biskupovića, javno sam postavio pitanje i tražio odgovor, tko je i
zašto ukinuo festivalsku nagradu „Đeki Srbljenović“ i zašto se njegovim imenom
više ne zove Udruženje muzičara Split? Odgovora nije bilo. Đekijevo ime je nestalo iz
javnog života. Uostalom, Split se u dalekoj i bližoj povijesti odricao svoje djece, pa Đeki
nije ni iznimka ni pravilo.

Kao ragbista splitske Nade: Đeki Srbljenović
Photo: Stjepan Šimić


Za današnje zabavno glazbene (ne)prilike i poimanje festivala, neshvatljiva je odluka da
se uspješan start na bazenu POŠK-a 1960. realizira tek 1962, a ne 1961. godine.
Srbljenović je imao viziju velikog festivala koji se ne može improvizirati i skrpati za
nekoliko dana. Stoga je odlučeno da 1961. bude godina ozbiljnih priprema. Pomoć stiže
iz Kulturno prosvjetne zajednice Splita na čelu s Perinom Aljinović, Radio stanice Split te
Turističkog društva Split.

Glazbenik Vinko Lesić inicirao je osnivanje posebnog tima koji će definirati odnose i
profil festivala pod nazivom Melodije Jadrana. Svi su bili jednoglasni da se idući Festival

mora dobro pripremiti, a održat će se 1962. godine, a ne 1961. Tu je i desna ruka Đekija,
prof. Josip Biskupović čija je uloga u stvaranju Melodija Jadrana velika, a po dobrom
splitskom običaju premalo vrednovana i zaboravljena.

Festivalska pozornica: Melodije Jadrana 1962. na prostoru Plivačkog kluba Jadran

Photo: Lična a

MARUŠKA - PRVA SPLITSKA PJEVAČICA: Tražilo se prikladno mjesto za održavanje

Melodija Jadrana pa je prihvaćena ideja o prostoru PK Jadran kao festivalske scene. Bio
je to stari bazen bez posebnih popratnih sadržaja, nimalo nalik današnjemu. Nije bilo ni
prikladnih hotela za smještaj sudionika velike glazbene priredbe. Hotel „Marjan“ je bio u
izgradnji. Ubrzo se pokazalo da bazen Jadrana nije bio organizacijski pogodak. Bila je to
ishitrena odluka, jer ni najveći optimisti nisu se nadali kako će Melodije Jadrana već u
svom drugom izdanju izazvati tako veliku pozornost struke i publike, te da će se po
kvaliteti približiti Zagrebu i Opatiji.

Kulturno prosvjetna zajednica Split, Radio stanica Split i Turističko društvo Split, raspisali
su natječaj za Melodije Jadrana, II. splitski festival zabavne pjesme s rokom dostave 
 Najpopularnija pevačica Splita: Maruška Šinković
Photo: Lična arhiva/Goran Pelaić

radova do 1. travnja 1962. godine. Selekcijskoj komisiji u sastavu: Vinko Lesić i Joško
Biskupović (Split), Ferdo Pomykalo, Krešimir Oblak i Danica Markulin (Zagreb),
pristiglo je 148 radova, listom najpoznatijih skladatelja zabavne glazbe tog doba.
Priredba je najavljena i održana 28, 29. i 30. kolovoza 1962.godine.

Prirodno je da se Festival na početku oslonio na zagrebačke skladatelje i pjevače, ali i

one iz Beograda. Jer danas najraspjevaniji grad u Hrvatskoj nije imao poznato pjevačko
ime osim Maruške Šinković, koja je bila na početku karijere. Popularan je bio Solinjanin
Toni Kljaković, ali on je u to vrijeme živio i radio u Zagrebu. Split je imao orkestre,
vrhunske glazbenike ali pjevača nije bilo i nisu mogli isplivati na površinu upravo stoga
što Split nije imao festival kao lansirnu rampu za brojne talente.

Đorđi Peruzović imao je nešto pjevačkog iskustva, ali iza njegova imena nije stajala ni
jedna diskografska kuća, a bio je i nepoznat izvan Splita. Još manje šanse je imao izvrsni
Dalibor Ivanišević, u ono vrijeme pjevač modernijeg izričaja. Nešto su pokušavali Jerko
Rošin i Jadranka Hrestak. Rošin je svirao klavir, Jadranka sjajno izgledala i poprilično
dobro pjevala. Uz sve atribute, ipak nedostatno za festivalski nastup, premda se
Jadranka ozbiljno pripremala za pjevačku karijeru.

Kad se odlučivalo o tome tko bi iz splitskog pjevačkoga kruga mogao nastupiti na
Melodijama Jadrana '62, Maruška Šinković je bila jedina opravdana opcija. Ta odluka
organizatora dočekana je sa simpatijama kod Splićana jer je Maruška već nekoliko
godina pjevala na svim važnim splitskim scenama. A imala je u svom glasu puno topline,
jednu posebnu boju.

Stručni žiri odabrao je za

izvođenje 20 skladbi, a autorski
i izvođački tim bio je
impresivan! Skladatelji: Ivica
Bašić, Mario Bogliuni, Jo Bemir
(pseudonim Josipa Bepa
Miroševića), Nikica Kalogjera,
Milivoj Koerbler, Rudolf
Mahalup, Mario Nardelli,
Zdenko Runjić, Andor Szabo,
Đeki Srbljenović, Milutin
Vandekar i Alfons Vučer;
tekstopisci Drago Britvić,
Blanka Chudoba, Igor Krimov
(pseudonim Arsena Dedića),
Mario Nardelli, Marija Renota,
Alka Ruben, Zdenko Runjić i
Mira Savić; aranžeri Zlatko
Černjul, Bojan Hohnjec, Nikica
Kalogjera, Stipica Kalogjera,
Milivoj Koerbler, Stjepan
Mihaljinec, Mario Nardelli,
Krešimir Oblak, Ferdo
Pomykalo, Miljenko Prohaska,
Đeki Srbljenović i Milutin

Vrhunska jazz pjevačica: Nada Knežević Vandekar.

Photo: PGP Uz Splitski zabavni orkestar

kojim je ravnao Ferdo
Pomykalo i Splitski plesni orkestar pod dirigentskom palicom Đekija Srbljenovića, na
Melodijama Jadrana '62 nastupili su: Tereza Kesovija, koja je godinu prije na Opatiji
osvojila nagradu s Nardellijevom skladbom Plavi nokturno, Nada Knežević, vrhunska

jazz pjevačica iz Beograda, popularna Gaby Novak, Maruška Šinković, Anica Zubović,
Toni Kljaković, Marko Novosel, Vice Vukov , Ivo Robić i Ansambl Dalmacija.

Na festival Melodije Jadrana'62 Đorđe Marjanović došao je s titulom najpopularnijeg

pjevača Jugoslavije. Ne i najkvalitetnijeg! Premda je učinio uslugu organizatorima
dolaskom na anonimni festival, nije mu bilo lako u društvu najboljih, poput Nade
Knežević, Gabi Novak, Vice Vukova, Ive Robića, Tereze Kesovije. Možda bi fenomenu
popularnosti Marjanovića u nekim drugim okolnostima i u nekoj drugoj publikaciji
valjalo posvetiti više pozornosti, ali obzirom na udio u splitskim glazbenim feštama -
posve dostatno.

Na Melodijama Jadrana'62, Marjanović je korektno otpjevao Runjićeve Ćakule o

siromajima, ali interpretacija nije bila ni blizu onoj Tereze Kesovije koja je tu pjesmu
pjevala u alternaciji…Onako kako već treba pjevati! Beograđanka Nada Knežević bila je
posve druga priča. Imala je glas za svjetske scene, velika jazz pjevačica za koju su pjesme
s natjecateljske liste Melodija Jadrana Split'62 bile igrarija.

Zdenka Runjića, koji je bio veliko festivalsko otkriće, upoznao sam u vrijeme kad je kao
nepoznati srednjoškolac dolazio u moju kuću na Rivi, bio je prijatelj mog starijeg brata.
Zajedno su svirali u Devića, razmjenjivali note i glazbena iskustva. Kad sam iz novina
saznao da je dobio šansu na Melodijama Jadrana'62, bilo mi je neshvatljivo da je to taj
isti mladić. Još više u to vrijeme značila mi je njegova pobjeda.

Marko Novosel, s pjesmom Pivam serenadu Marija Bogliunija, imao je u rukama pravi
hit. Gabi Novak i Vice Vukov pjevali su Dobro jutro Šibeniku Nikice Kalogjere, pokazavši
još jednom svoje pjevačko umijeće. Ali pravi i prvi veliki festivalski hit imao je Nikica
Kalogjera sa skladbom Maškare, koju su u jednoj verziji pjevali Ansambl Dalmacija, a u
drugoj duet Anica Zubović i Marko Novosel. Naknadno su neke uspjelije pjesme
snimljene za Radio Zagreb, a Jugoton je, opet naknadno, izdao nekoliko singlica s
najpopularnijim pjesmama i izvođačima.

Melodije Jadrana'62 bile su festival kvalitetnih pjesmama. Bitka se vodila između Zdenka
Runjića i Nikice Kalogjere. Pobjednik je na koncu ipak bioNikica Kalogjera jer su njegove
Maškare postale i veliki festivalski hit.

I još jedan mali, usputni podatak. Istoga dana kad su započele II. melodije Jadrana, u
Split je, prema novinskoj vijesti, doputovao stručnjak iz Zagreba koji će u suradnji s
predstavnicima Narodnog odbora općine i Sekretarijata za unutrašnje poslove, donijeti
konačnu odluku o mjestu i vrsti prvih semafora koji će biti postavljeni u Splitu. Nakon
izvještaja komisije, odmah će se pristupiti radovima u vezi s postavljanjem semafora.
Do kraja godine na splitskim raskršćima bit će postavljena dva, piše „Slobodna

Dalmacija“, Ljeta Gospodnjeg
1962.

Dakle, na početku festivalske

ere nije bilo semafora u Splitu!

I baš sad to pokušavam

usporediti, taj Festival iz 1962,
početak semaforizacije Splita i
vrijeme pedeset godina kasnije.
Semafora je bezbroj. Pjevača i
pjesama isto toliko, ali ni jedan
ispravni semafor ne bi mogao u
ovom trenutku dati zeleno
svjetlo dobroj glazbi. Nešto tu
nije kako treba… Bez obzira na
sve, glazbu ne bi trebalo
ukinuti, bila bi to tragedija. Što
bi valjalo uraditi? Možda je
najbolje ukinuti semafore. Jer
stalno davanje prednosti,
zelenog svjetla svemu i
svačemu, dovodi do kolapsa. A
Photo: Screenshot
kako netko mora biti krivac za
stanje u zabavnoj glazbi u
splitskim okvirima, možda je najelegantnije ipak optužiti semafore. Tako ćemo izbjeći
sukob sa stvarnim krivcima, a komunalci i gradske vlasti su već oguglali na bilo kakvu
poremećenu signalizaciju, pa im primjedba u tom smjeru neće odveć teško pasti.

Ovaj mali preskok i usporedbe s početka šezdesetih i onoga što je danas, bit će
plemenitiji u godinama koje slijede, kad se na sceni Bačvica pojave imena poput Arsena,
pa Maruške, Britvića, Vandekara, Peruzovića, Bašića i niza drugih autora i pjevača koji su
ovu glazbenu manifestaciju uzdigli do nebeskih visina.

(NASTAVIĆE SE)

Beleška o autoru

Goran Pelaić, glazbeni je novinar iz Splita. Tijekom svoje bogate i duge novinarske
karijere napisao je tisuće tekstova a iz tog uistinu iznimno bogatog opusa dominiraju

Iz mlađih dana: Goran Pelaić
Photo: Privatna arhiva

uglavnom tekstovi iz područja glazbene umjetnosti.

Napisao je knjigu o povijesti Festivala zabavne glazbe Split od POŠK-a do Prokurativa,

a u povodu 40. obljetnice Festivala, za koju gradske vlasti ni organizator nisu iskazali
interes.

Ipak, njegov rad nije ostao nezapažen. U Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, godine
2000. uz Arsena Dedića, Terezu Kesoviju, Josipa Miroševića primio je Nagradu „Đeki
Srbljenović“ za dugogodišnju vjernost i dragocjen umjetnički doprinos Festivalu.

Bio je član Umjetničkog savjeta Festivala, član Selekcijske komisije, urednik Festivala, a
godine 2010 dobio je dvije nagrade: za izuzetan doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi, a
na čuvenoj priredbi Ne damo te pismo naša održanoj na stadionu Hajduka kao urednik


Retrospektive u povodu jubileja 50 godina FZG Split - priznanje za izniman doprinos u
očuvanju i njegovanju hrvatske glazbene baštine.
Pišući o povijesti Festivala, kako je sam kazao u predgovoru, želio se odužiti svojim
učiteljima, prvenstveno Đekiju Srbljenoviću koji se trudio da Split ima svog Toma Jonesa,
i Ediju Radosavljeviću da bude dostojan mladić s trubom.

No, novinarstvo je u to mladenačko doba već duboko zakoračilo u njegov život i došlo je
kao potreba da se iz svijeta književnosti za djecu prebaci u svijet pisaca za veliku i malu
djecu koja vole glazbu. S tom malom i velikom djecom ostao je do danas.

- Pokušavali su me ga odrediti kao glazbenog kritičara, neki su došli do pojma glazbenog

teoretičara, jer nešto je i od toga bilo, ali ništa nije točno, a najmanje odrednica glazbeni
kroničar. Sebe doživljavam kao čovjeka koji je živući uz glazbu bio suvremenikom i
sudionikom nekih važnih trenutaka iz povijesti glazbe i festivala na ovim prostorima.
Posebice Festivala zabavne glazbe Split. Knjiga koju sam napisao sjećanje je na tu
prošlost i odražava osobna stajališta prema glazbi, ljudima koji su je stvarali i izvodili,
sve viđeno okom i doživljeno ostalim čulima, kojima, dakako, posve prirodno
pridodajem i srce. I upravo radi toga, mnoge tvrdnje koje ćete pronaći u ovoj knjizi, stvar
su posve osobnog suda, koji naravno ne mora biti pravedan, kao što nije pravedan ni
život.