www.sajt.com.

hr

Ideje i razumijevanje ideja (idea, eidos) je bit i osnova Platonove filzofije Andreas Graeser je jedan od najboljih poznavatelja Platona ...svaki od pokuaja definicije dotine ideje primjerice ideje hrabrosti u Lahetu, pobonosti u Eutifronu, razboritosti u Harmidu, ili pak pravednosti u prvoj knjizi Politeie ostaje bezuspjean.) Parmenid prouava ideje ...postati svjestan neminovnosti njihova postojanja. ... tek u Platonovoj filozofiji imamo onaj korjeniti misaoni zaokret od promatranja i izuavanja izvanjskog svijeta koji su tzv. Predsokratovci oznaavali pojmom physis i iznalaenja njegovih uzroka, prema nutarnjem svijetu misli i ideja. Gadamer ovo usporeuje sa 'eidetskom redukcijom' kod Husserla Sokrat spretno pojanjava kako izvanjski prikaz stvari i navoenje njihovih razloga ne objanjava sr problema odnosno ne nalazi urok odreenih zbivanja. Sokrat je razoaran Anaksagorom Umjesto izravnog istraivanja uzroka osjetilne stvarnosti Sokrat usmjeruje svoja razmatranja prema hudovno-inteligibilnoj sferi(logoi) drugotna plovidba = deuteros plous / D.Galop-nije ironija Logoi je duhovno-noetska danost pomou koje bi se trebalo omoguiti iskustv, tj. rezumijevanje pojavnosti u svijetu, te objanjenje strukture svijeta u cjelini. Takova danost moe biti jedino sadrana u pojmovnoj strukturi odnosno u jeziku kao govorno-misaonoj cjelini. Gadamer kae da je to Sprache. Pri tom Gadamer upozorava da se jezik ne smije jednostrano shvatiti kao obina slika postojeega, tj. u znaenju kako je prikazan u dijalogu Kratil, nego kao preduvijet naeg miljenja, o emu se iscrpnije govori u kasnim dijalozima, Sofistu i Teetetu. ... Sokrat je, naime, prvi uoio da se openito pojavljuje u jeziku budui da uvijek iznova brojne stvari imenujemo jednom rijeju... Postoji lijepo samo po sebi, takoer dobro, i veliko, i sve drugo. Fedon Pomou lijepoga po sebi sve lijepe stvari su lijepe. W. Wieland Sam odnos ideja i osjetilnoga koji se u Fedonu izrie imenicama 'prisutnost'(parousia) i 'zajednitvo'(koinonia), odnosno glagolom 'imati udjela' (metechein), nije poblie tematiziran. Obino se pri razmatranju platonovih ideja uzima za polazite Aristotelov navod (Met. XIII, 4; I 6) kako je Sokrat prvi u filozofiju uveo metodu indukcije i openite pojmove koje, za razliku od Platona, nije smatrao zasebnim entitetima, odvojenim od osjetilnog svijeta. -generali Lahet i Nikija hrabrost (andreia) sveenik Eutifron pobonost i svetost Protagora, Gorgija i Hipija vrlina(arete) i znanje(episteme) ideje su ono bivstvo po sebi, kojega postojanje potvrujemo u naim pitanjima i odgovorima. Platon je bio sklon shvaanju da za sve to na bilo koji nain jest, postoje takoer i ideje.

www.sajt.com.hr

Sve, naime, to na bilo koji nain postoji biva razumljeno i shvaeno jedino pomou ideja. Ne posjedujemo nijedan Platonov dijalog u kojem bi ovaj spoznajni proces identificiranja i deferenciranja sjetilnih stvari(aristheta) pomou ideja bio cjelovito i poblie ocrtan. noetski? Pod izrazom 'noema' podrazumijeva se ideja kao obina misao, bez povezanosti s osjetilnom danou. S pravom se namee pitanje kako je uope mogua laan iskaz Po Wittgensteinu svaka rije zadobiva svoje znaenje tek njezinom uporabom u kontekstu cjeline jednog jezika, a sama za sebe ostaje bez ikakvog znaenja i smisla. trias ideja: dobro, lijepo i pravedno vrline: hrabrost, razboritost, pravednost, pobonost Zajednika osobina svake od ideja jest da nema sastavnih djelova (asyntheton) iz ega nuno slijedi da je ideja po sebi nedjeljiva i nerastavljena (adiareton) ideje imaju postojanu i nepromjenjivu istost nae miljenje u osnovi predstavlja neprestanu tenju za spoznajom savrenog bivstva to ujedno predstavlja proces njegova upotpunjenja Sokratovska ironija je briljantna metoda iznalaenja istinskog znanja Sokratovo priznanje da je on sam ljubitelj diferencirajuih podjela i komprehendirajuih saimanja predstavlja stanovit pokuaj objedinjavanja dvaju komplementarnih pristupa idejama. Tezu o nunoj povezanosti anamneze i diereze, u svim Platonovim dijalozima, odnosno shvaanje da se razumijevanje osjetilnih danosti pomou ideja kao i njihovo diferencirajue odreenje odvija u sklopu cjeline jezika, najodlunije je od svih platonika zastupa Gadamer. anamnesis i dihairesis 'Nutarnje jedinstvo koje ine anamnesis i diharesis dakle pronalaenje i izvoenje ideje iz jo neobjanjenog principa i na drugoj strani diferencirana provedba ovog misleeg shvaanja, ne prezentira se samo u obliku pitanja i odgovoa, argumenata i aporija, nego istodobno kao zajednitvo ljudi, ije su rijei izreene njima samima sa svrhom da u njima nau zadnju potvrdu'. U ovoj su Gadamerovoj reenici in nuce sadrane osnovne odrednice Platonove filozofije. splet=symploke, zajednitvo=koinonia ...evidentno je kako je svra Platonova nauka o idejama zapravo razumijevanje cjeloupne stvarnost. pet najznaajnijih pojmova (megista gene): bitak(on), mirovanje (stasis), kretanje(kinesis), isto(auto) i razliito(heteron). Dijalektika, kao to je reeno u Sofistu, i nije nita drugo nego pokuaj da se provedbom sadrajne ralambe pojmova tono pojasni 'koji se od pojmova meusobno slau, a koji iskljuuju'. Rije je, naime, o refleksivnoj analizi jezika kao medija u kojemu se odvija sve nae rezumijevanje promjenjive stvarnosti svijeta fenomena. Platon e u poznatoj definiciji dijalektike metode rei kako je osnovna svrha dieretike ralambe pojmova 'ne smatrati isto razliitim, niti pak razliito istim. odnos jednog i mnonog je stoerno pitanje Platonove ontologije

www.sajt.com.hr

reenicu(logos) Platon shvaa kao jezino-misaono 'oitovanje o bitku' (deloma tes ousias), bitka koji je u Sofistu koncipiran kao zajednitvo (kanonia) ideja. U Sofistu je reeno kako spomenuti, istiniti iskaz (logos) odrava stanje stvar(nost)i kako zaista jest, dok laan logos iskazuje'ono to nije kao da jest' U Kratilu: Istinit logos jest onaj koji kazuje stvari kao to jesu, a laan ka ono to nisu. Stoga je i najvee otkrie Platonove filozofije u fascinantnom uvidu da je miljenje nemogue bez ideja, a sva tajna njegove uspjenosti jest u metodi sluenja idejama koju je Platon nazvao dijalektikom.

www.sajt.com.hr

Eutiforon

Platonovi rani, aporetsko-elenhistiki dijalozi danas se uzimaju kao osnova za rekonstrukciju Sokratova filozofijskoga nauka u prvoj knjizi Aristotelove Metafizike stoji da se Sokrat nije bavio prouavanjem prirode u cjelini, nego se posvetio etikim pitanjima i prvi uveo u filozofiju postupak misaonog odreenja, tj. definicije openitih pojmova. Gregory Vlastos Sokrat je na smrt osuen zbog asebie, naruavanje morala atenske mladei. Suprotnost tome je eusebes sveto i uzvieno. Sokrat oekuje od sveenika Eutifrona da mu definira to. Priaju na Kraljevom trijemu. Najua rodbina = oikeois Iz izloenog je nedvojbeno jasno dabogovi Homerovih i Hesiodovih epova imaju za sveenika Eutifrona znaenje paradigme prema kojoj on odreuje svoje ponaanje i usmjeruje svoj ivot. Sokrat trai pobono i sveto po sebi. U Hipiji veem trai lijepo po sebi. Slino veli i za kreposti, da unato vim razliitostima, imaju jedan te isti eidos po kojemu je svaka od njih krepost. Sam termin eidos oznaavao je, naime, u obinom govoru ono to zamjeujemo, odnosno vidimo na odreenim pojavnostima, naime njihov lik, oblik i izvanjsku konstituciju. U ranim Platonovim dijalozima ideje imaju uglavnom dvostruko obiljeje i znaenje: normativno i semantiko. sokratovski etiki intelektualizam Dakle, identitet svake pojedine stvari prepoznajemo, odnosno utvrujemo pomou njezine ideje. Eutifron kae: 'Pobono je ono to je drago bogovima, dok je bezbono ono to im je omraeno' Sokratovo uveno pitanje: 'Je li pobono bogovima drago zato to je pobono ili je pobono zato to im je drago?'. Ovo mjesto se obino navodi kao locus classicus u kojemu je prvi put u povijesti europske filzofije povuena osnovna distinkcija izmeu biti(ousia) odreene stvari i njezinih akcidentalnih svojstava(pathos). Sokrat svojim pitanjem eli naglasiti kako se bit predikata hosion ne poklapa sa sadrajem pojma theophiles, jer ono to je sveto i pobono ne zadobiva svoje esencijalno obiljeje na osnovi onoga to proizlazi iz njega: da je naime bogovima drago. injenica da je sveto i pobono(hosion) istodobno bogovima drago ni na koji nain ne uvjetuje, niti objanjava njegovu nutarnju strukturu, odnosno samu bit(ousia). Pobono je specis pravednosti. Prva prihvatljiva odredba svetoga i pobonoga (eusebes et kai hosion) je da je to dio pravedosti koji se odnosi na sluenje (therapeia) bogovima. Therapeia, hyperetike Eutifron smatra da je pobonost sposobnost znati bogovima prinositi molitve i rtve koje su im mile, dok bi suprotnost od toga bila asebia. Platon zapravo eli pokazati kako je za dijalektiko promiljanje potrebno znati zauzeti vrst stav, orjentirati se i ne izgubiti glavni cilj iz vida. injenica da u dijalogu nismo doli do prave odredbe pobonoga Odbacivanjem svakoga neprihvatljivog poimanja pobonosti itatelj nazire ispravno poimanje, za koje nije bezuvjetno potrebno poznavati definiciju pobonosti.

www.sajt.com.hr

Pitanja o razliitim krepostima, vlinama i dobrima (aretai) to se reflektiraju u Platonovim ranim, etikim, dijalozima imaju jednu osnovnu znaajku, da su, naime, proeta univerzalnou dobra koje mi smrtnici u svojoj konanosti ne moemo adekvatno spoznati, nego mu se moemo samo aproksimativno pribliiti u dijalogu. sveto, boansko i pobono je tematika to podrazumijeva najvii stupanj vrijednosnog nauka, koji je zapravo na granici tzv. docta ignorantia.

www.sajt.com.hr

Fedon dostojanstvo ljudske due ovdje se izlau etiri dokaza o besmrtnosti due Kao to dosta uvjerljivo tvrdi G. Vlastos, povijesni je Sokrat bio prvenstveno ironiar i filozof morala Platon kao sjajan stilist Fedon u stanovitom smislu predstavlja Platonov kritiki razgovor s postojeom misaonom tradicijom. Sokratov istinski prijatelj Kriton Sokrat tvrdi da je smrt odvajanje due od tijela, tj. njezino oslobaanje od vlastitih okova. Shodno tome, filozofija bi zapravo trebala biti briga za vlastitu smrt Prvi dokaz Platon zapoinje podrobnom analizom trajne procesualnosti u prirodi. - slinost s Heraklitom Umiranje je za duu zapravo njezino odvajanje od tijela, a raanje njezino ponovno utjelovljenje. izvorna intencija Platonova dijaloga je da se u 'ivom' razgovoru to vie pribliimo istinskom promiljanju odreene zahtjevne problematike. Ideju jednakoga po sebi (auto to ison) moemo spoznati jedino pomou vlastitog intelekta. lijepo, dobro, pravedno i pobono dua tei za spoznajom istinski savrenih danosti, naime samih ideja koje su u svojoj biti iste i jasne, postojane i nepromjenjive. dua je zbog svoje povezanosti s vjenim idejama postojala prije naeg roenja. Simija i Kebet prigovaraju da je time dokazana samo preegzistencija ljudske due Sokrat odgovara da se raspasti u svoje sastavne djelove moe zapravo samo ono to je iz njih sastavljeno. postoje dvije vrste bivstava: vidljive i nevidljive. Tijelo je slinije vidljivom, promjenjivom i propadljivom, a dua nepromjenjivim i vjenim idejama. U treem argumentu platon koristi Empedoklovo naelo da se slino sloznaje pomou slinoga Simijin uitelj Filolaj izrijekom tvrdi da je dua harmonija koja zbog grijeha boravi u tijelu kao u grobu. mizologija je nepovjerenje u uspjeh dijalektikog promiljanja Sokrat kae da se: ne treba ravnati prema vjetini njegova argumentiranja, nego prema samoj istini. dua je samostalno i zasebno bivstvo, dok je harmonija jedno od njegovih svojstava. Ovom promjenom paradigme od mehanikog uzroka stvari prema njihovu teleolokom ustroju Sokrat je prema miljenju D.Gallopa dao temeljno obiljeje razvoju europske filozofije u naredna dva tisuljea. Sokratovo uvjerenje da jednome filozofu vie dolikuje pokoravati se zakonima polisa i pridravati se u djelovanju ideala vlastitog razuma (noi pratton) nego li eventualnim bjeanjem dovesti u pitanje vjerodostojnost vlastitog nauka i ethosa. Svoj 'bijeg' u sferu inteligibilnoga Sokrat ironino nazivlje 'drugotnom plovidbom' (deuteros plous) temeljna promjena filozofskog svjetonazora Bijegom u miljenje poinje se stvarati naa europska kultura Gadamer

www.sajt.com.hr

'sve to je lijepo, lijepo je pomou lijepoga po sebi.' Rezultat sokratove 'drugotne plovidbe' oituje se zapravo u jednostavnom prihvaanju ideja kao neizostavnog fundamenta naeg razumijevanja stvarnosti. ali je neosporno da je bez ideja nemogue razumijevanje osjetilne danosti. Ista stvar moe kao supstrat participirati na razliitim, ak i suprotnim idejama. Meutim same ideje ne mogu se povezivati sa svojim suprotnostima. Dua je dakle besmrtna(athanatos) Osnovna intencija Platonovih promiljanja u Fedonu jest pokuati uvjeriti itatelja da je ljudska dua, odnosno ljudski razum zapravo 'vjenost u vremenu'. Filozofija je briga za vlastitu smrt, a smrt pak razdvajanje due od tijela. Na kraju Fedona stoji mitski prikaz o putu due u Had. daleko fascinantniji ostaje ipak sokratovki logos u svom nastojanju da promisli i izrekne neizrecivo. Teetet: nae filozofiranje poinje s uenjem (thaumasein) A u Fedonu je na poetski nain reeno da dua nije nita drugo nego ovremenjena vjenost u nama.

www.sajt.com.hr

Drava kako ostvariti istinsku pravednost

Drava ponajbolje oslikava cjelovitost njegova filozofiranja Platon odluno zagovara ostvarenje punine misli u ivotnoj praksi. Razoaran katastrofalnim stanjem zakonodavstva i rapidnom erozijom tradicionalnih moralnih vrijednosti u tadanjim grkim polisima... pravednost = dikaiosyne sudjeluju: Platonova braa Gaukon i Adimant, Polemarh i njegov otac Kefal, sofist Trazimah, Klitofon i Hermantid. Prvu knjigu Politeie odlikuje ustar i polemian razgovor o naravi i funkciji pravednosti. dolazimo do prvog okuaja definicije pravednosti: pravedno je rei, naime, istinu i dolino vratiti ono to se kome duguje. Meutim, u Platonovim dijalozima odreena definicija obino gubi vanost im se pronae iznimka koja osporava njezino opevaee obiljeje. Polemarh kae: pravednost je udjeljivanje onoga to kome dolikuje, dobra prijateljima, a zla neprijateljima. Svojim djelovanjem na druge, pravednost ih ini boljima i pravednijima, slino kao to lijeniko umijee pomae ljudima da postanu i ostanu zdravi, a glazbeno ih umijee ini muzikalnim i razvija u njima osjeaj za sklad i ljepotu. Trazimah: Pravednost nije nita drugo nego pravo ikorist jaega. Za podanike pravednost u biti i nije nita drugo nego poslunost vladaru. Primarna svrha medicine nije u ljenikovu bogaenju ili u ostvarenju neke od drugih koristi nego prvenstveno u lijeenju bolesti. Sokrat ovdje ponavlja svoju argumentaciju kako se svrha svakog umijea sastoji u tome da bude od koristi onome kome je namjenjena. Sokrat tvrdi da nijedno umijee(tehne) po svojoj strukturi i namjeni ne moe biti od koristi jaemu nego upravo slabijemu pravednost je korist slabijeg Znakovito je da se u opovrgavnju Trazimahovih stavova Sokrat takoer slui sofistikim smicalicama, to je est sluaj i u drugim aporetskoelenhistikim dijalozima. Nepravednost stoga ne moe biti profitabilnija od pravednosti jer se nalazi u sferi neznanja (amathia, amathes) i nepoznavanja (kakos),dok je pravednost upravo suprotnost od toga, dakle na strani znanja i razumijevanja. Preduvijet za sretan ivot esu naa dobra djela. Tu ponovno dolazi do izraaja dvoznanost grkog izraza eu pratein: dobro initi i biti sretan. U Lahetu nismo dokuili definiciju hrabrosti, niti u Eutifronu saznali to su svetost i pobonost, a u Harmidu smo ostali baz konanog odgovora na pitanje to je sophrosyne. Sokrat je oito svjestan tekoa definiranja moralnih predikata pa se zato i koristi ironijom 'neznanja' da bi opovrgnuo nepotpune i neprihvatljive definicije etikih pojmova i sprijeio da se njima manipulira. Glakon prigovara: Po svojojiskonskoj naravi nitko sam od sebe nee doi na pomisao ivjeti i postupati pravedno. To inimo iskljuivo zbog konvencionalnih razloga jer nas na to prisiljavaju i obvezuju zakoni i sporazumi koje su ljudi donijeli kako bi prikrili svoje slabosti te se ne bi meusobno ugrozili u svom opstanku.

www.sajt.com.hr

Istina, pravednost je lijepa, rei e Adimant, ali jeteko ostvariva. Nepravda je runa, no meutim lake se do nje dolazi i u ivotu je isplativija i korisnija. nepravda = adikia poevi od druge knjige Politeie, Sokrat nastupa kao nauavatelj i odgajatelj koji poistovjeuje filozofiju i obrazovanje (paideia) i preuzima ulogu glasnogovornika Platonove filozofije. Stoga e i pokuati koliko je u njegovoj moi, stati u obranu pravednosti za koju e najprije rei da se tie svakoga pojedinca cijeloga polisa, a potom e vanost i bit pravednosti nastojati pojasniti razmatranjem genealogije razliitih modela polisa. Zdravi polis nastaje kao rezultat potree zajednikog suivota. U njemu je izvrena prirodna podjela rada, svatko dobiva najosnovnije i a limine je iskljuena mogunost nasilja, pohlepe za imovinom, te astohleplja. Nema ni potrebe za vladavinom jer svatko uredno obavlja svoj posao bez obzira bio on ratar, pastir, zanatlija ili pomorac. Meu stanovnicima polisa vlada zapravo pravednost, a da oni u svojoj priprostosti toga ni nisu svjesni. uvare polisa je potrebno sustavno odgajati i obrazovati odgoj i obrazovanje = paideia Cjelokupna grka mitologija biva podvrgnuta otroj kritici pri emu ni njezini tvorci, pjesnici Hesoid i Homer ne ostaju ni najmanje poteeni. uroena razboritost, odnosno suzdranost (sophrosyne) koja nam pomae u nadvladavanju vlastitih nagona, te usmjeravanju naeg ivota prema uzvienim ciljevima. ljepota izriaja i stila (lexis) blisko je povezana s ljepotom ljudskog dranja (euschemosyne) i ljepotom ljudskog bia (euetheia). jer su novac i privatno vlasnitvo glavni izvor zavisti, nesloge i sukoba meu lanovima polisa. Tri stalea u polisu(radnici, uvari i upravitelji) u biti su samo slika strukture ljudske due, njezinih triju konstitutivnih dijelova. bolesni polis postaje zdrav paideiaom, obrazovanjem Platon e rei da je samo onaj polis savreno dobar koji je istodobno mudar(sophe), hrabar(andreia), promiljen(sophron) i pravedan (dikaia). etiri kardinalne vrline Sophia kao prva stoerna krepost, primarno oznaava dobru upuenost (euboulia) ali ne onu koja je svojstvena tehniko-strunom znanju, nego koja se u pravom redu odnosi na polis kao cjelinu i na upravljanje njime. Rije je naime o znanju kojim raspolau regenti i administracija. Hrabrost je definirana kao postojana ustrajnost u ispravnom mnijenju, osnosno stavu, o onome pred ime strahujemo i ega se bojimo. Znakovito je da nam hrabrost nije usaena uroenim instinktom niti se postie bezumnom smionou, nego je rezultat planskog i sustavnog odgajanja uvara polisa. Suzdranost (sophrosyne) predstavlja istinski sklad (symphonia) i harmoniju due, do kojih se dolazi vlastitim samonadvladavanjem, odnosno obuzdavanjem i kontrolim osobnih naslada i pouda. kao krunska krepost prikazana je pravednost Osnovno naelo Platonove pravednosti jest podjela rada meu staleima polisa tako da svatko obavlja njemu povjereni posao. pravednost odreenoga pojedincaa ni u emu se ne razlikuje od pravednosti polisa jer im je zajednika jedna te ista ideja pravednosti. pravednost pojedinca preduvjet je za ozbiljenje pravednosti u polisu.

www.sajt.com.hr

Razumski dio due (to logistikon) jest onaj kojim mislimo, spoznajemo, promiljamo, i kontroliramo svoje afekte, dok je poudni dio due u nama onaj kojim se zaljubljujemo i izraavamo sve svoje osjeajnosti i elje za nasladama. izmeu njih je volja. Meu trima navedenim sposobnostima, odnosno funkcijama due, treba vladati sklad i harmonija koji se postiu tako to razumski dio upravlja i vlada nad druga dva dijela, jer jedino on raspolae sa znanjem to je dobro i korisno za duu kao cjelinu i za svaki njezin dio. A da je za to nuno potrebno kvalitetno obrazovanje (paideia), osnovna je teza Platonova izlaganja. Svrha obrazovanja i odgoja po Platonu, sastoji se u nastojanju da se dui vrati prirodni red u kojemu je propisan i po naravi stvari predodreen odnos meu razliitim aktivnostima due kako bi se ouvala pravednost kod pojedinca, te se uspostavila takoer u polisu jer je red u dui preduvjet za ostvarenje reda u polisu. dua je nedjeljiva, jednostavna i nesastavna (asyntheton) tripartitna dua T.A. Szlezak tvrdi kako je besmrtan samo razumski dio due (logistikon) jer je usmjeren na vjene i nepromjenjive ideje, dok druga dva dijela due tee za prolaznim stvarima. Za razumijevanje Platonova nauka o spoznaji bitno je imati u vidu kako je nae znanje i spoznaja uvjetovano prije svega strukturom izvanjske stvarnosti na koju je usmjerena naa dua. Savreno spoznati moemo jedino savreni bitak jer nam je kristano jasan, dok nebitak ne moemo nikako spoznati. Izmeu spoznatljivoga i nespoznatljivoga smjeteno je mnijenje, doxa One koji tee za spoznajom i stjecanjem istinskoga znanja, Platon nazivlja philosophoi, dok svi oni koji ostaju samo u sferi mnijenja, ne zasluuju vee priznanje od naziva philodoxoi. Naime, dobro za Platona predstavlja sredinji teleoloki pristup na koji je usmjereno ljudsko htijenje i djelovanje. Ideja dobra ispostavlja se kao najvii princip koji uspostavlja jedinstvo meu etikim normama, ali istodobno omoguuje da njihovom provedbom nama budu koristne. Mi po svojoj naravi teimo za dobrim jer predstavlja ispunjenje i konani cilj (telos, skopos) svega naeg htijenja, jer je jedini istinski jamac nae eudaimonie. Prema dobru 'tei svaka dua i poradi njega sve ini'. mi u svojoj konanosti i ogranienosti ne moemo ni iz bliza spoznati pravu puninu ideje dobra, nego je samo donekle naslutiti apomanteumene) Platon se koristi trima usporedbama: o suncu, crti i poini. P.Stemmer smatra: srea, dobro i ideja dobra jesu, kao to se pokazuje, tri izraza za jednu te istu stvar. Wieland: Ako uope u ijednom dijelu teksta onda se ovdje spajaju sve niti koje povezuju razliite djelove i polazita ovoga filozofiranja. Da ovaj niz usporedbi zauzima kljuno mjesto u Platonovom pisanom djelu nije jo nijedan strunjak mogao s uspjehom osporiti. Prispodobom o suncu Platon zapravo objanjava kako ne moe izravno govoriti o samome dobru, nego samo o njegovu izdanku (enkonos). Platonovim rjenikom reeno, ideja dobra daje svemu to jest istinu, tj. 'neskrivenost' da bi uope moglo biti spoznato, a spoznajnom subjektu, odnosno ljudskom razumu (nous), sposobnost spoznaje(gnosis).

www.sajt.com.hr

'Pitanje to je dobro po sebi, ostavit emo za sada sa strane.' Ideja dobra kao uzrok svega bivstva, odnosno svih drugih ideja, ne pripada samome bivstvu, nego ga transcendira. H.-G. Gadamer i W. Wieland su zagovornici hermeneutike interpretacije i zastupaju tezu o neizrecivosti (arrheton) ideje dobra. Friedrich Schlegel smatra da cjelokupna Platonova filozofija poiva na 'principu neizrecivosti najuzvienijega'. Tezu o neizrecivosti ideje dobra prvi je zapravo zastupao novoplatonik Plotin. Zanimljiv je prijedlog Gnthera Patziga da se ideju dobra shvati kao 'formu perfekcije' savrenosti, to svakako odgovara duhu Platonove filozofije Wieland pak shvaa ideju dobra u duhu Kantove filozofije kao princip prosudbene moi koji zbog svoje 'bespredmetnosti' ne moe biti predmetom nae spoznaje, slino kao to ideja dobra kao epekeina ostaje nespoznatljiva, meutim uvid u ideju dobra udjeljuje onome tko ga posjeduje 'sposobnost da bude pravedan on i svijet u kojemu ivi'. usporedba o crti: Cjelokupna stvarnost nalik je crti razdjeljenoj u etiri ontike sfere kojima korespondiraju etiri spoznajne aktivnosti nae due. slike = eikones, empirijska izvjesnost, vjerovanje = pistis, matematike danosti i svi objekti diskurzivnoga promiljanja = hypotheseis, nepromjenjive ideje, izvjesno znanje = u Dravi pojam dialegesthai oznaava proces spoznaje ideja dijalektika metoda diereze, tj. precizne razdiobe pojmova u njihove podvrste. Prispodobom o crti eli se pokazati jedinstvo, ali i gradualni karakter nae spoznaje do koje dolazimo dijalektikim tematiziranjem odnosa jednoga i mnonog. opasnost prihvaanja ustaljene sheme Platonove filozofije o dva svijeta: mundus sensibilis i mundus intelligibis. Usporedbom o peini se prikazuje odgojno-obrazovna uloga flozofije, paideia. suprotnost je apaideusia. ivot u peini simbolizira osjetilni, iskustveni svijet u kojemu ivimo. Vatra je sunce koje nam omoguuje osjetilnu zamjedbu u svijetu fenomena. Izlazak iz peine predstavlje kognitivni uspon od osjetilnih zapaaja do spoznaje istinskog bivstva, kristalno jasnih ideja, koje spoznajemo potpuno i savreno. Ideja dobra je naime 'uzrok svega istinitoga i lijepoga, jer u podruju vidljivoga stvara svjetlo i sunce, a u podruju misaonoga sama je gospodarica koja nam udjeljuje istinu i misaoni uvid. Na nju mora usmjeriti svoj pogled svatko tko eli razborito djelovati, bilo u privatnom ili javnom ivotu. Spoznajom ideje dobra ostvaruje se krajnji cilj dijalektike metode. dijalektika je umijee diskurzivnoga obrazlaganja, navoenja argumentiranja i protuargumenata dijalektiar je onaj tko 'baz ikakvih zamjedaba pomou logosa tei za samim bivstvom kao to jest i ne posustaje dok ne spozna to je dobro u svojoj biti' neoborivi logos = aptos logos

www.sajt.com.hr

Rije je, naime, o dijalektici, praktinom znanju koje se stjee upornim i uestalim vjebanjem u kojem je potrebno znati braniti svoje stavove uvjerljivim argumentima, a protivnike umjeti opovrgavati imajui prije svega u vidu istinitost samo stvari o kojoj je rije. dijalektiar mora biti sinoptiar (synoptikos) Poto je na slikovit nain pokazao kako ideja dobra kao najvii princip utemeljuje cjelokupnu zbilju, omoguuje nau spoznaju i regulira na cjelokupan praktini ivot i nau djelatnost. Platon pri kraju sedme knjige ne proputa naglasiti kako je ideja dobra izvor strenog i blaenog ivota za sve koji 'usmjeravaju svoj pogled na nju' i ravnaju se prema njoj kao najvioj etikoj normi. Prikazani polis, u kojemu je ideja dobra predstavljena kao najvia regulativna instanca, ima ulogu paradigme koja e nam posluiti kao orjentacioni pokazatelj za ostvarenje pravednoga ivota. u timokraciji kod vladara prevladava voljni dio. Tymoeidos u oligarhiji kod vladara vlada poudni dio due, epithymetikon Odnosi li se Popperova tvrdnja i na temeljne etike tvrdnje tipa: 'Gore je initi nepravdu, nego initi nepravdu', 'Nije pravedno nikome nanositi tetu', 'Za dobrim tei svaka dua i poradi njega sve ini' kao i na cjelovit sustav etikih normi?! itatelja Platonove Drave najvie e smetati njegovo shvaanje pjesnitva i umjetnosti kao oponaanja neega to je ve slika stvarnosti u kojoj ivimo, predmeta i objekata. pjesnitvo i umjetnost za Platona imaju treerazredno ontoloko znaenje.

Fedar umijee dijalektike u kritikim dijalozima(Parmenid, Sofist, Politiar) je razraen novi oblik dijalektike metode, diereze. Fedar sadrava briljantne pasae koji po filozofskoj teini i pjesnikoj snazi tema dijaloga je ljubav, retofika, dobrota ili najvie Lijepo. Fedar je bogati i obrazovani Atenjanin Sokrat kae da u njegovu nastojanju oko ispunjenja zahtjeva boanstva iz Delfa, da spozna samoga sebe, ne mogu puno pomoi stabla nego jedino razgovori s ljudima. Osnovna tema razgovora je eros Za polazite uzima tvrdnju da je eros jedna vrst udnje (epythymia) uroena pouda za nasladom je hybris, a steenatenja za dobrim sophrosyne Ukratko reeno, u ljubavi korist je iskljuivo na strani zaljubljenoga. mania je posebna vrst inspirativnog oduevljenja, zanesenosti. Osnovno obiljeje due jest da ona pokree samu sebe (autokineton) i da se neprestano nalazi u stanju kretanja (aeikineton) besmrtnost=athanatos Dua je dakle shvaena kao inteligibilno bivstvo koje pokree sve drugo, a princip svega pokretanja nema ni u emu drugome osim u sebi samoj.

www.sajt.com.hr

Ljudska je dua prikazana metaforiki kao dvopreg s dva konja i upravljaem. Kod boanskih dua oba su konja plemenita, dok je kod ljudskih jedan konj dobroudan, a drugi zloudan. Svaka se ljudska dua neprestano suoava s tekoom da joj zloudni konj tei osjetilnoga, dok je plemeniti nastoji uzdii prema svijetu istinsih bivstava. ljudi su svrstani u devet skupina u prvu skupinu su smeteni filozofi, a u posljednju tirani. U ovozemaljskom ivotu ljudska se dua prisjea svega to je prije roenja gledala tijekom vonje po nebeskom svodu. prisjeanje=anamnesis Sokrat se moli bogu Erosu Platon pokuava pokazati kako se govornitvo ee prikazuje kao umijee uvjeravanja koje je u bliskoj vezi s prijevarom. Na primjeru odredbe erosa Platon pojanjava kako je nae razumijevanje zapravo jedan proces dijalektikoga hoda tragom povezivih ideja. tako je i na primjeru erosa precizirano to on zapravo jest (ho estin), odreena je njegova narav. Sokrat e rei za sebe da je strastveni ljubitelj dijalektikih 'razdioba' (dihaireseis) i saimanja (synagogai) pojmova, jer to je zapravo osnovni preduvijet da bi uope moga govoriti(legein) i misliti (phronein). A uzor mu je onaj tko je sposoban 'sagledati jedno i mnono u njihovu prirodnom odnosu' Sokrat kae da svaki govor treba imati uvod, zatim izlaganje, dokaz, opovrgavanje i saetak na kraju govora. Da bi se ovladalo odreenim umijeem, pa tako i retorikim, potrebno je posjedovati prirodnu nadarenost, solidno znanje (episteme) i trajno uvjebavanje (melete), to najbolje pokazuje primjer dravnika Perikla. Svako ozbiljno istraivanje(dianoeisthai) o biti odreene stvari poinje tematiziranjem njegove nutarnje strukture: je li ona jednostavna (haploun) ili je sastavljena od viedjelova i vrsta (polyeides) Platon tvrdi da je logos koji su odnosi na vjerojatnost, suvisao i prihvatljiv, samo ako je utemeljen u istini, tj. ako govornik raspolae jasnim znanjem o odnosu meu pojmovima Platon tvrdi da e sposobnost zapisivanja ljude uiniti mudrijima i da e ojaati njihovu sposobnost pamenja jer je 'izumljena kao lijek za sjeanje i mudrost' Meutim, koliko god odreeni autor bio kompetentan i struan, on uvijek mora ostati svjestan temeljne slabosti pisanog slova (logos gegrammenos), da pisanje naime nije nita ozbilno, nego najobinija igrarija. Platon e rei da naziv 'ljubitelja mudrosti' (philosophos) zavrjeuje samo onaj znalac koji istinski poznaje ono o emu pie i koji se odlikuje sposobnou da pomogne svome pisanom slovu tako to e preispitati svoje stavove u postavljenim pitanjima i danim odgovorima i pri tome asm dati objenjenje da pisano slovo nema posebnu vrijednost. Friedrich Schlegel i Schleiermacher su utjecali na heremneutiku interpretaciju Platona koja kae da Platon pie u obilku dijaloga jer je ta forma najslinija ivom govoru. Friedlander tvrdi da je 'dijalog ejdini oblik knjige koji ostavlja dojam da dokida knjigu kao takovu'. Krmer iz tbingenke kole tvrdi da ono to je posebice vano u filozofiji ne moe biti pismeno formulirano, pa ak ni u dijalogu.

www.sajt.com.hr

Nepisani nauk = agrapha dogmata Sokrat, koji je bio poznat po tome da nije bio ba obdaren izvanjskom ljepotom, uspio je na poseban nain ostvariti ideal nutarnje ljepote koji su Grci nazivali kalokagathia.

Parmenid zagonetka za interprete Parmenid spada u kategoriju najvie prouavanih i najee komentiranih filozofijskih spisa. R.E.Allen je vrsni poznavatelj Platonove filozofije Opravdano se naime namee pitanje je li u drugom dijelu dijaloga, posveenom iskljuivo dijalektikome odnosu jednoga i mnonoga (hen kai polla) sadran odgovor na promiljanja iz prvog dijela dijaloga, a koja se odnose iskljuivo na probleme u svezi s prihvaanjem ideja. H.-J. Krmer : Osnove Platonove metafizike, Zagreb, 1997. U prvom dijelu dijaloga Platon se kritiki osvre na svoje poimanje ideja, koje susreemo iscrpno prikazano u njegovim dijalozima srednjeg razdoblja (Fedon, Drava, Gozba) problem tzv. postvarenja ideja Kao drugi vaan problem obino se istie odvojenost (chorismos) ideja i njima korespondirajue osjetilne stvarnosti problem tzv. samopriricanja. Rije je zapravo o tematici koja je u antikoj filozofijskoj tradiciji poznata pod nazivom 'trei ovjek' (tritos anthropos) prvi dio Parmenida je kritiki, drugi je dijalektiki Pritom Zenon argumentira: kad bi bivstvo bilo mnono, moralo bi istodobno biti slino i neslino. A to je oito nemogue, jer bi sve ono to je istovjetno sa samim sobom ovdje slino prestalo biti ono to jest i postalo bi suprotnost samome sebi. Ova istovjetnost miljenja i bitka za predstavnike eleatske kole, dovoljan je razlog za engiranje opstojnosti mnonosti bia. Mnotvo moe sadravati razliita, pa i suprotna svojstva zbog udjela u razliitim idejama, dok ideje u kojima pojedini predmeti imaju udjela, ostaju jedinstveni entiteti, uvijek istovjetni sa samim sobom, bez ikakve primjese drugosti; jer ono to je slino samo po sebi, tvrdi Sokrat, nikada ne moe postati sebi suprotnost, naime, neslino

www.sajt.com.hr

Platon razbija eleatsku dogmu o unitarnoj strukturi bitka Razmatranjem mogunosti lanoga logosa, Platon pobija sofistiko shvaanje o nunosti istinitosti svakog logosa Platon uvruje istinu kao preduvijet ljudskog umovanja, ograuje se od sofistikog relativiranja istine i usmjeruje pozornost misaonog razmatranja na dijalektiko povezivanje i razdvajanje ideja. Tako na Parmenidov upit, zastupa li on svojim opovrgavanjem Zenona tezu o odvojenosti (choris) zasebnih ideja i stvari koje imaju u njima udjela, kao to su primjerice slinost po sebi i brojni sluajevi slinoga, Sokrat odgovara potvrdno i time utire put za neprihvatljiv dualizam svjetova, osjetilnog i inteligibilnoga ideje: dobro, lijepo, pravedno postoje; dlaka, izmet, prljavtina ne. Tek u kasnijim dijalozima Platon prihvaa ideje za sve atribute Pitanjem, za koje danosti postoje ideje, Parmenid vodi razgovor u sr problematike Da bi to vie zaotrio problem, Parmenid eli precizno definirati odnos participacije, odnosno udionitva stvari u idejama Sloeni odnos jedne ideje i brojnih sluajeva koji imaju u njoj udjela, Sokrat pokuava objasniti metaforiki: ideja je poput dana, jedna i zasebna, a istodobno svugdje i na svakom mjestu. Ova usporedba je slina usporedbi dobra sa svjetlom Parmenidova metafora atorskog krila Paradoks partikularizacije ideje posebice dolazi do izraaja pri pojanjenju udionitva stvari u veliini Stvari trebaju biti velike pomou neega to je maleno u odnosu na ideju velikoga ...ideja malenoga je velika u odnosu na ono to ima udjela u njoj primjedba W. Wielanda: 'kod Platona ideje ne bivaju postvarene nego su stvari idealizirane, jer bez odnosa naspram ideja stvari ne mogu biti ni identificirane ni diferencirane' Naime, da bi pokazao kako ideje i stvari koje imaju u njima udjela zasluuju isti naziv, potrebno je objediniti ih pomou nove zajednike ideje. Takav postupak neminovno vodi neprestanom postuliranju viih instanci, odnosno ideja, pa e nezaustavno nizanje na koncu predstaviti isti regressus ad infinitum Pretpostavka o neidentinosti idealnoga i empirijskoga, odnosno o ontolokoj razlici izmeu ideja i njihovih stvari, nedvojbeno je stoerna misao Platonova nauka o idejama Vlastos tvrdi kako se problemi Platonove ontologije gradualne savrenosti zbilje rjeavaju Aristotelovom kategorijalnom ontologijom, pri emu ne nauk o idejama zamjenjen ontolokom dihotomijom supstancije (ousia) i akcidenata, a istodobno je upotpunjen shvaanjem o viestrukom znaenju rijei (pollachos legomenon) Wieland: samopriricanje indicira odsutnost drugih predikata Intenzivna znanstvena rasprava o problemu tzv. platonikoga samopriricanja urodila je nedvojbeno nekim prihvatljivim rjeenjima. Jedno od takovih jest i shvaanje samopriricanja kao iskaza kojima se konstituira identitet stvari. Sokrat dlazi u drugu krajnost predlaui da se ideje shvati kao zbiljske paradigme (paradeigmata) koje postoje u prirodi

www.sajt.com.hr

Parmenid s pravom zakljuuje da slinost koja postoji izmeu ideje kao paradigme i njezinih empirijskih stvari otvara put za beskonani regres paradigmatinih ideja. Potpuno iskljuenje bilo kakve relacije ideja naspram njihove empirijske danosti imalo bi za posljedicu posvemanju nemogunost njihove spoznaje. Nijekanje bilo kakve gnoseoloke korelacije dvaju svjetova predstavlja neprihvatljivu apsurdnost koju je Platon okarakterizirao kao chorismos. Ni u jednom drugom Platonovom tekstu nisu tako koncizno fokusirani svi prigovori i aporije vezane uz ideje. upravo su pomou ideja sve stvari ono to zapravo jesu, i svaka se od ideja manifestira u svojoj prisutnosti (parousia) u mnonom kao hen epi pollon, kao naelo Zastupnici ontolokog tumaenja dijaloga, koji se uglavnom smatraju nastavljaima novo platonskog interpretiranja, vide u ostavkama stupnjevit prikaz cjelokupne zbilje, poev od nadbivstvenog poela iz kojeg proizlazi inteligibilni svijet ideja, pa do vidljivo oblikovanog svijeta i neoblikovane materije. Nasuprot tome, za zastupnike formalno-logike interpretacije postavke u drugom dijelu dijaloga, predstavljaju niz spretno isprepletenih proturjenosti kojima se Platon iscrpno razraunava s eleatskim monizmom, ili pak podvrgava metakritici Parmenidovu kritiku Sokratovih shvaanja ideja. Wyller daje ontoloku interpretaciju Parmenida u Fedru je pisana rije okarakterizirana kao neozbiljna igra jer zaostaje za ozbiljnou govornog logosa Osnovno obiljeje novoplatonskog izlaganja Parmenida sastoji se u tome da odnos jednoga i mnonoga na razmatra u dijalektikom odnosu povezivanja i zajednitva s inim idejama, nego njihov odnos objanjavaju genetiki, uzrono-posljedinom ovisnou. Budui da je gradualni prikaz svekolike stvarnosti, to ga je iznio Plutarh Atneski i najcjelovitiji i koji je sluio kao podloga svim kasnijim komentarima Parmenida, a susreemo ga sa neznatnim preinakama i kod modernih komentatora, navest emo ga ovdje kao paradigmu novoplatonskog tumaenja postavki u drugom dijelu Parmenida Prva postavka Platonova Parmenida postala je, kako je uvjerljivo prikazao E.R.Doods, izvorite za novoplatonsko miljenje apsolutnoga jednoga, koje po svojoj naravi nadilazi granice nae spoznaje i zbilje, a istodobno kao prvotni princip svega omoguuje nastanak i spoznaje i zbilje. Platonov iskaz da jedno ni na koji nain nema udjela u bitku Plotin promatra kao najprikladniji nain da se prikae apsolutnost jednoga, odnosno njegovo transcendentno obiljeje. Budui da ni na koji nain nema udjela u bitku, Proklo dosljedno tvrdi za jedno da je nita, ali ne u privativnom znaenju aristotelikog principa lienosti, nego kao preobilje i punina. M.Wundt: 'Platon, a ne tek Plotin, jest utemeljitelj negativne teologije, onoga mistinoga nauka koje tei iskonu tako to mu odrie sve odredbe konanoga i shodno tome usuuje se o Bogu govoriti samo u nijekanjima. Druga postavka Parmenida razmatra jedno u odnosu spram mnonoga Novoplatonici su odreda suglasni da u ovoj postavci Platon tematizira drugu hipostazu stvarnosti, umstveni svijet...

www.sajt.com.hr

Najcjelovitiji prikaz nastanka umstvenog svijeta ideja nalazimo u Plotinovoj filozofiji. Plotin, naime, objanjava da je sav inteligibilni svijet, po njemu istovjetan s umom, odnosno s djelatnou duha, nastao tako da je nadbivstveno jedno prekinulo svoje stanje mirovanja, i 'u obraaju samome sebi, sebe vidjelo' Proklo kae da je mnono proisteklo iz jednoga, ime zapravo upuuje na ontoloku utemeljenost mnonoga u jednome. Ovakvim nedvojbeno simplificiranim pojanjenjem stvarna sr problema razmatranje mogunosti povezivanja ideja biva potisnuta u drugi plan te nedvojbeno daleko zaostaje za suptilnim dieretikim pojanjenjima u Platonovim kasnim dijalozima. Ono to novoplatoniari smatraju treom postavkom Parmenida, Zovko smatra dijelom druge postavke. Trea hipostaza stvarnosti u novoplatonskom miljenju koja kao to dua u Platonovoj filozofiji ima ulogu posrednika izmeu umstvenog i osjetilnog svijeta, ovdje posreduje izmeu idealnog i realnog. Friednder smatra da se u treoj postavci nalazi stvarno rjeenje problema iznesenih u Parmenidu. Njome se rjeava problem odvojenosti idealnog i realnog svijeta, te pitanje participacije osjetilnih bia u idejama. stavljanjem naglaska na djelovanje drugoga i isticanjem njegove vanosti kao principa pri konstituiranju stvarnosti, naeta je problematika Platonova nepisanog nauka Kramr i Gaiser su iz tbingenke kole svakako je najzanimljivije miljenje da uenje o idejama nije sredinja misao Platonove filozofije Prema brojnim navodima iz Aristotelove metafizike prilino je sigurno da je Platon poistovjeivao jedno(hen) i dobro(agathon) kao najvii princip svoje filozofije. Krmer tvrdi da se u Parmenidu paradigmatino oituje prvotni dualizam Platonove ontologije, svojstven svim njegovim kasnim dijalozima. Meutim, za modernog istraavatelja Platonove filozofije ostat e prijeporno kako je upravo ovaj dijalog s pojednostavljenom dijalektikom, za koji mnogi tvrde da i nije Platonova nego Zenonova, te krajnje suhoparnim, algebarskim, jezikom do te mjere impresionirao antike komentatore i filozofe da u njemu vide iskljuivo prikaz najuzvienijeg naeg miljenja.

www.sajt.com.hr

Aktualnost Platonove pravednosti Jedno od glavnih obiljeja Platonovih etikih dijaloga ranoga i srednjeg razdoblja jest pitanje o mogunosti ostvarenja dobrog i sretnog ivota. Dobro je za Platona najuzvieniji cilj za kojim tei svako bie i sve poduzima kako bi ga ostvarilo u svome ivotu. sposobnost koja neminovno vodi do uspjeha = arete Pravednost bi za Platona trebala biti ona krepost (arete) koja bi na poseban nain trebala jamiti ostvarenje sretnoga ivota kako pojedinca tako i zajednice graana. prvu knjigu Politeie danas skoro beziznimno uvrtavaju u rane, sokratovske dijaloge. Poznato je da se Sokratovo shvaanje pravednosti zasniva na tri temeljna etika naela: Krepost je znanje, Nitko ne ini namjerno nepravdu i Gore je initi nepravdu nego trpjeti nepravdu Sokratov etiki intelektualizam Umijee = techne, Krepost = arete Osnovno obiljeje strunoga i kreposnoga znanja sasoji se u tome da nije proeto egoizmom nego ima prvenstvo u vidu opu korist. S generalima Nikijom i Lahetom Sokrat razgovara o hrabrosti, sa sveenikom Eutifronom o pobonosti i svetosti,s retorom i sofistom Gorgijom o retorici. Sokratov paradoks: nitko svjesno ne ini nepravdu Ako netko ini nepravdu ili bilo koja zlodjela, onda to ini, kako tvrdi Sokrat u Gorgiji, iskljuivo iz neznanja (agnoia) i neupuenosti. Eudaimonia, izraz kojim su Grci izraavali sreu, zadovoljstvo, blagostanje i duevni mir, bio je komplementaran s izrazom eupragia, koji oznaava dobroinstvo. eu prattein = initi dobro & biti sretan Najznaajniji je trei princip Sokratove pravednosti Tim treim principom se dokida postojee zlatno pravilo grke tradicionalne etike po kojemu je pravedno pomagati prijateljima i pristojnim osobama, a odmagati svojim neprijateljima Patnja po Sokratu nije neto to se po svaku cijenu treba odstraniti sokrata se ne moe interpretirati utilitaristiki ili hedonistiki Jedino mjesto u corpusu platonicumu koje ostavlja mogunost hedonistiko-utilitaristikoga tumaenja Sokratova morala nalazi se u dijalogu Protagora, gdje je dobro poistovjeeno s uitkom (hedone) Briga za vlastitu duu ostaje trajna istinska zadaa svakoga pojedinca jer e njome prije svega izgrauje vlastita osobnost. definicija pravednosti od bogataa Kefala Nanoenjem tete drugome neemo nita pridonijeti do no postane boljim. Trazimah tvrdi da je pravednost iskljuivo korist i interes jaega. Svaka vlast donosi zakone koji joj najbolje odgovaraju kako bi ostvarila svoje interese, pravednost je samo sredstvo kojim vladajui sloj ostvaruje svoj cilj. Sokratovo argumentiranje zasniva se prvenstveno na analogiji koja postoji izmeu kreposti(arete) i umijea(techne) u pogledu njihove namjenjenosti i koristi drugima.

www.sajt.com.hr

Pravednost po svojoj naravi ne doputa da ju se tumai kao sredstvo za ostvarenje svojih osobnih interesa. Za Trazimaha je tiranin prototip sretne osobe Po Kaliklu postoji samo jedan etiki imperativ: pomoi izvornoj prirodi u nama (physis) da se oslobodi od jarma nomosa Osobe koje nepravdu uzimaju kao ivotnu maksimu ne mogu ostvariti nita osmiljenoga primjer razbojnikih bandi Svoje postojanje nepravda zahvaljuje odreenom minimumu pravednosti u pitanju o pravednosti nije rije o neemu baznaajnom i proizvoljnom, nego o temeljnom pitanju nae egzistencije: 'na koji nain treba ivjeti' Sokrat eli rei da je pravednost krepost i kao takova fungira kao jamac i preduvjet nae sree. Znakovito je takoer da Platonov polubrat Glaukon izgovara u lice Sokratu tvrdnju koja je u dijametralnoj suprotnosti s poznatim sokratovskim etikim naelom. 'Nitko nije dragovoljno pravedan, neg1o jedino pod prisilom' s pravom se namee pitanje nije li u svakodnevnom ivotu bolje 'prividno izgledati pravednim nego to stvarno biti'? Platon ovdje kao predmet rasprave uvodi uvenu razliku izmeu zbiljskog bitka (ontos onta) i varljivog priina (doxa), to e biti osnova njegove etike i spoznajne teorije. Istinska spoznaja odnosi se na istinski bitak, dok se mnijenje, doxa, odnosi na svijet osjetilnoga i promjenjivoga. izraz doxa u grkome jeziku oznaava istodobno privid, priin, ugled, a i steeno javno mnijenje. Platon smatra da je za razumijevanje i objanjenje same naravi pravednosti najprije potrebno provesti makroanalizu ivota u polisu, a potom se posvetiti mikroanalizi due pojedinca. Da bi polis odnosno drutvo mogao opstati i biti funkcionalan, u njemu mora vladati stanovit red i odgovornost, odnosno uspostava raspodjele poslova, zadaa i dunosti meu njegovim graanima. Polis bi se trebao sastojati po Platonu od tri stalea: proizvoaa, uvara i dunosnika. tripartitna konstitucija ljudske due: racionalna(logistikon), voljna(thymoeidos), poudna(epithymetikon). Da bi dua djelovala kao cjelina, meu njezinim aktivnostima mora postojati red i sklad. Stanovnik polisa koji je odgojen u duhu pravednosti nee initi nedolina djela kao to su potkradanje dravne blagajne, prijevara svojih sugraana, izdaja drave, zapostavljanje svojih roditelja, ignoriranje bogova, i tome slino Vlastos je u svome lanku s pravom ukazao na Platonovo dvoznano shvaanje pravednosti: s jedne strane kao kreposti kojom se prikazuju i reguliraju meuljudski odnosi, s druge strane kao stanja kojim se oznauje sklad meu dijelovima due i staleima polisa. Pitanje o pravednosti postupno se kristalizira kao razmatranje mogunosti ostvarenja individualnoga i drutvenoga blagostanja odnosno sree (eudaimonia). Jaz (chorismos) izmeu injeninoga stanja stvari i postavljenih ideala jednak je onome izmeu osjetilnoga (aistheta) i noetskoga svijeta iz Platonovih dijaloga o idejama. Jedino u svijetu etikoga i moralnoga mogue je pridonijeti smanjenju njihove razlike, njihova chorismosa.

www.sajt.com.hr

Platonova paradigma idealnoga polisa, pravedne i uravnoteene osobe, istinske pravednosti, nije statian model, ni zavren rezultat svojstven utopijskoj svijesti, nego poziv na kritiku refleksiju i vrednovanje postojeega stanja kako bi se stvari najprije imenovale pravim nazivom i svijet u kojemu ivimo uz sva edukativna pomagala uinio boljim. Platon izriito naglaava kako bi najidealnije bilo drutvo u kojemu bi svaki pojedinac disciplinirao i odgajao sam sebe Neosporna je injenica da e utjecajnije osobe pokuati uvijek iznova stvoreni priin, uspostavljeno javno mnijenje, proglasiti, sukladno svojim interesima, istinskom zbiljom. Jedna od najveih opasnosti na koju Planton upozorava jest tzv. lana dijalektika, koja opovrgavanja i promiljanja zasniva na onome to je priin dobroga, lijepog i pravednoga, tj. njihova doxa. Pitanje pravednosti podjednako je individualni i drutveni problem koji nikako ne moemo iskljuiti iz svoga ivota Platonovo shvaanje pravednosti krije u sebi niz slabosti. Karl Popper, koga je W.Wieland nazvao 'najmilitantnijim suvremenim protivnikom Platona' dijalektiko-hermenautikom naelo izneseno u Fedru Briga za vlastitu duu za Platona u biti nita drugo ne nai nego postupno izgraivanje vlastite osobnosti i karakternosti, a to je jamano glavna zadaa filozofije.