Enid Blyton - 5 Prijatelja - 1. Na Otoku s Blagom - Lat

e-book tim-balkandownload.
org
W
e-book tim-balkandownload.org
5 PRIJATELJA NA OTOKU
S BLAGOM
W
THE FAMOUS FIVE 1.

Five on a treasure island
Olupina broda na otoku Kirrinu znači da tamo mora

postojati blago! Pet slavnih prijatelja ne mogu dočekati da
to istraţe – ali oni nisu sami! Još je netko u potrazi za
blagom! Tko će slijediti tragove i prvi stići do blaga?
Biblioteka PET PRIJATELJA – Kroz seriju od 21 knjige
upoznat ćemo se s dogodovštinama pet prijatelja; Julian,
Dick, Anne, George i pas Timmy.
W
Veliko iznenađenje
– Majko, da li već znaš gdje ćemo ljetovati? – upitao je

Paul za doručkom. – Hoćemo li ići u Polseath kao obično?
– Bojim se da nećemo – odgovori majka. – Ove godine
kod njih nema mjesta.
Troje je djece doručkovalo i pogledalo se krajnje
razočarano. Veoma su voljeli kuću u Polseathu; plaţa je
bila lijepa, a kupanje ugodno.
– Glave gore! – otac će. – Vjerujem da ćemo za vas
naći nešto drugo, jednako pogodno. Osim toga, ove godine
majka i ja nećemo poći s vama. Je li vam o tome govorila?
– Ne! – reče Anne. – Majko, je li to istina? Zar zaista
ne moţete provesti praznike s nama? Uvijek smo ih
zajedno provodili.
– Pa, ovaj put tata ţeli da pođemo zajedno u Škotsku
– majka će. – Samo nas dvoje! A kako ste doista dovoljno
odrasli da brinete o sebi, mislili smo kako bi bilo zabavno
da i vi provedete praznike sami. Ali, s obzirom na to da ne
moţete ići u Polseath, zaista ne znam kamo bismo vas
poslali.
– Što je s Quentinovima? – iznenada će otac. Quentin
je bio njegov brat, a djeci stric. Samo su ga jednom vidjela
i poprilično ga se ustrašila. Bijaše on vrlo visok, smrknut
čovjek, umni znanstvenik koji je svo vrijeme provodio
baveći se svojim radom. Ţivio je na moru – i to je bilo sve
što su djeca znala o njemu!
– Quentin? – majka će skupivši usne. – Kako to da si
na njega pomislio? Ne vjerujem da bi ţelio da mu se djeca
muvaju po njegovoj maloj kući.
– Pa – nastavi otac – neki sam se dan sastao u gradu
s Quentinovom suprugom u vezi s nekim poslom, i nisam
imao osjećaj da im ide naročito dobro. Fanny je kazala da
bi rado našla jedno ili dvoje ljudi koji bi kod njih ţivjeli
W
neko vrijeme kako bi im priteklo nešto novca. Kuća im je
uz more, znaš. Moţda bi to bila prava prilika za djecu.
Fanny je vrlo draga... dobro bi brinula o njima.
– Da, a i oni imaju dijete, zar na? – na to će majka. –
Da vidimo, kako joj je ono bilo ime, pomalo neobično, da,
Georgina! Koliko bi joj moglo biti godina? Oko jedanaest,
pretpo stavljam.
– Stara je koliko i ja – reče Dick. – Zgodno je imati
sestričnu koju još nismo vidjeli! Mora da je dobrano
osamljena kao jedinica. Ja se mogu igrati s Julianom i
Anne, ali Georgina je posve sama. Mislim da će se radovati
našem posjetu.
– Da, vaša teta Fanny kaţe da bi Georgini dobro došlo
malo društva – otac će. – Znate, doista mislim da smo
riješili problem ako nazovemo Fanny i dogovorimo se da
djeca odu tamo. Uvjeren sam da bi to dobrodošlo Fanny, a
Georgina bi voljela da ima nekoga s kime bi se igrala
tijekom praznika. Mi bismo pak znali da je naše troje djece
na sigurnu.
Djeca su se prilično uzbudila. Zabavno je poći na
mjesto gdje još nismo bili i odsjesti kod sestrične koju ne
poznajemo.
– Ima li tamo klisura, stijena i pijeska? – upita Anne.
– Je li mjesto lijepo?
– Ne sjećam se baš dobro – otac će. – Ali uvjeren sam
da je uzbudljivo. U svakom slučaju, zavoljet ćete ga. Ime
mu je Zaljev Kirrin. Vaša teta Fanny provela je tamo cijeli
ţivot i ne bi ga nizašto napustila.
– O, tata, nazovi tetu Fanny i pitaj moţemo li doći! –
uzvikne Dick. – Osjećam da je to pravo mjesto. Nekako
odiše na pustolovinu!
– Uvijek to kaţeš, kamo god odlaziš! – otac će uza
smijeh.
– U redu, nazvat ću ih odmah i vidjeti postoji li
mogućnost.
Svi su završili s doručkom. Ustali su i čekali da otac
W
telefonira. On je izišao u predvorje i čuli su kako okreće
brojeve.
– Nadam se da je to prava stvar za nas – reče Julian. –
Zanima me kako izgleda Georgina. Neobično ime, zar ne?
Doima se prije kao ime dječaka negoli djevojčice. Njoj je,
znači, jedanaest... godinu je mlađa od mene, a jednako
stara kao i ti, Dick, i godinu starija od tebe, Anne.
Otprilike smo istih godina. Nas ćemo se četvoro zacijelo
dobro zabavljati.
Tata se vratio za desetak minuta i djeca su odmah
znala da je sve utanačio. Smiješio im se.
– Dobro, to je sređeno – reče. – Teta Fanny je odušev-
ljena. Kaţe da će Georgini izvanredno doći društvo, jer je
vrlo osamljena djevojčica i uvijek se igra sama. Ona će se
pak rado brinuti o vama svima. Jedino morate pripaziti da
ne smetate stricu Quentinu. On vrlo naporno radi i ne pod
nosi da ga se ometa.
– Dok smo u kući, bit ćemo tihi poput miševa! – reče
Dick. – Poštenja mi. O, divno, krasno, kada krećemo, tata?
– Narednog tjedna, ako majka stigne obaviti pripreme
– uzvrati otac.
Majka potvrdno kimne:
– U redu – reče. – Nema mnogo toga da se priprema...
samo kupaći kostimi, majice i kratke hlače. Svo troje nose
istu odjeću.
– Kako će biti ugodno ponovno nositi kratke hlače! –
Anne će vrteći se ukrug. – Dosadile su mi školske kute.
Ţelim nositi kratke hlače ili kupaći kostim, kupati se i
verati s dječacima.
– Doskora ćeš i to moći – majka će uza smijeh. – Ne
zaboravi pripremiti sve igračke ili knjige koje ćeš ponijeti.
Ne uzimaj previše, molim te, jer neće biti mnogo mjesta.
– Prošle godine Anne je htjela ponijeti svih svojih
petnaest lutaka – reče Dick. – Sjećaš li se, Anne? Nije li to
bilo smiješno?
– Ne, nije – odvrati Anne pocrvenjevši. – Volim svoje
W
lutke i naprosto se nisam mogla odlučiti koje da ponesem.
Zato sam mislila da ponesem sve. To nije nimalo smiješno.
– A sjećate li se da je Anne godinu dana prije toga
htjela ponijeti svoga konjića za ljuljanje? – Dick će
hihoćući se.
Majka se umiješala:
– Znaš, sjećam se malog dječaka Dicka koji je izdvojio
dva rugobna lutka, medvjedića, tri punjena psa, dvije
mačke i svoga starog majmuna, i naumio ih ponijeti jedne
godine u Polseath – kazala je.
Sada se pak Dick zacrvenio. Odmah je promijenio
predmet razgovora.
– Tata, hoćemo li putovati vlakom ili kolima? – upitao
je.
– Kolima – odgovori otac. – Sve moţemo natrpati u
prtljaţnik. Pa, da krenemo u utorak?
– Meni odgovara – reče majka. – Moţemo odvesti
djecu, vratiti se, u miru sebe spakirati i krenuti za
Škotsku u petak. Da, bit ćemo spremni u utorak.
Znači, u utorak! Djeca su nestrpljivo brojila dane, a
Anne bi svake večeri prekriţila jedan dan u kalendaru.
Ĉinilo se da tjedan vrlo sporo odmiče. Najposlije, došao je i
utorak. Dick i Julian dijelili su spavaonicu; probudili su se
u istom trenutku i ţudno virnuli kroz obliţnji prozor.
– Hura, lijep je dan! – Julian će skačući iz kreveta. –
Ne znam zašto, ali uvijek mi se čini veoma vaţnim da bude
sunčano na prvi dan praznika. Hajdemo probuditi Anne.
Anne se probudila u hipu i veselo piljila u Juliana.
– Konačno je stigao! – rekla je. – Mislila sam da nikad
neće doći. O, nije li uzbudljiv osjećaj odlaziti na ljetovanje!
Krenuli su ubrzo nakon doručka. Automobil je bio
velik i svi su se udobno smjestili. Majka je sjedjela
sprijeda, pokraj oca, a troje djece na straţnjem sjedištu
drţeći noge na dva kovčega. U prtljaţniku, u straţnjem
dijelu automobila, smještena je sva ostala prtljaga i jedna
mala putna škrinja. Majka je bila uvjerena da ništa nisu
W
zaboravili.
Isprve su sporo napredovali kroz prometom zakrčeni
London, a potom krenuli brţe, ostavljajući grad za sobom.
Uskoro su se našli na otvorenoj cesti i automobil je brzo
promicao. Djeca su se zabavljala pjevajući kao i uvijek kad
su bila sretna.
– Hoćemo li uskoro piknikovati? – upita Anne koja je
iznenadno ogladnjela.
– Hoćemo – uzvrati majka. – Ali ne još. Tek je
jedanaest sati. Ručat ćemo najranije u pola jedan, Anne.
– Milostivi boţe! – Anne će. – Dotad neću izdrţati!
Majka joj je zato ponudila malo čokolade, pa su ona i
dječaci zadovoljno mljackali promatrajući breţuljke, šume i
polja pokraj kojih je prolazio automobil.
Piknik je bio ugodan. Smjestili su se na zaravni strma
breţuljka s kojeg se pogled sterao prema sunčanoj dolini.
Anne se nije odviše svidjela velika smeđa krava koja im se
primaknula i zurila u nju, no otišla je kad joj je otac rekao
da se udalji. Djeca su se svojski prihvatila hrane i majka je
kazala da će umjesto piknika u vrijeme pijenja čaja morati
otići u neku čajanu, jer su djeca uza sendviče namijenjene
ručku pojela i one koje je trebalo posluţiti uz čaj!
– Kada ćemo stići kod tete Fanny? – upita Julian
dovršavajući i posljednji sendvič i ţeleći da ih je više.
– Ako nas sreća posluţi, oko šest – reče otac. – A
sada, ţeli li netko protegnuti noge? Ĉeka nas još dobar
komad puta u autu, znate.
Ĉinilo se da automobil proţdire milje odmičući putem.
Došlo je vrijeme čaja i troje se djece iznova uzbudilo.
– Moramo paziti da odmah ugledamo more – reče
Dick. – Već mu naslućujem miris!
Bio je u pravu. Automobil je uskoro stigao na vrh
breţuljka – i tamo je bilo sjajno plavo more, mirno i glatko
pod zalazećim suncem. Troje djece usklikne.
– Eno ga!
– Nije li prekrasno!
W
– O, ţeljela bih se istog trenutka okupati!
– Treba nam još dvadeset minuta da stignemo do
Zaljeva Kirrin – reče otac. – Stigli smo na vrijeme. Doskora
ćete vidjeti zaljev, prilično je velik, s neobičnim otokom na
ulazu u uvalu.
Djeca su gledala kroz prozore dok su se vozili duţ
obale. Tad Julian krikne:
– Eno ga, to mora da je Zaljev Kirrin. Gledaj, Dick,
nije li lijep i plav?
– I pogledaj mali stjenoviti otok koji štiti ulaz u zaljev
– Dick će. – Rado bih ga posjetio.
– Pa, zacijelo i hoćeš – reče majka. – A sad, potraţimo
kuću tete Fanny. Ime joj je Vila Kirrin.
Ubrzo su stigli. Kuća je bila smještena na niskoj
stijeni što je nadvisivala zaljev i bila uistinu stara. Ruţe
penjačice pokrivale su pročelje, a vrt je uveseljavalo
cvijeće.
– Ovo je Vila Kirrin – otac će zaustavivši automobil is-
pred nje. – Pretpostavlja se da je stara gotovo tristo godina.
A gdje je Quentin? Zdravo, eno Fanny!
W
Neobična sestrična
Teta je iščekivala automobil. Ĉim je ugledala kola koja

su se vani zaustavila, istrčala je na velika drvena vrata.
Djeci se odmah svidio njezin izgled.
– Dobrodošli u Kirrin! – uzviknula je. – Zdravo svima!
Drago mi je da vas vidim. O, kako velika djeca!
Uslijedili su poljupci, a zatim su djeca ušla u kuću.
Svidjela im se. Djelovala je vremešno i nekako tajanstveno,
a namještaj je bio star i vrlo lijep.
– Gdje je Georgina? Kazala sam joj da vas čeka u vrtu
– rekla je teta. – A sada je nekamo otišla. Moram vam reći,
djeco, u početku ćete moţda teško izlaziti nakraj s George.
Znate, uvijek je bila na svoju ruku. I moţda joj spočetka
neće biti drago da ste ovdje. Ali na to uopće ne smijete
obraćati paţnju. Za kratko vrijeme sve će biti u redu.
Veoma mi je drago zbog George da ste došli. Strašno joj
nedostaju djeca s kojim bi se mogla igrati.
– Zar je vi zovete "George"? – Anne će začuđeno. –
Mislila sam da joj je ime Georgina.
– I jest – reče teta. – Ali George mrzi biti djevojčica, pa
je moramo zvati George, kao da je dječak. Zločesta se
djevojčica ne odaziva ako je zovnemo Georgina.
Djeca pomisliše kako se ime Georgina doima prilično
uzbudljivo. Ţeljela su da ona dođe. Ali nije. Umjesto nje,
iznenada se pojavio stric Quentin. Bijaše on čovjek
nadasve neobična izgleda, veoma visok, taman, prilično
mrgodnih vijeđa na široku čelu.
– Zdravo, Quentine! – reče otac. – Dugo se nismo
vidjeli. Nadam se da te djeca neće odveć omesti u tvome
poslu.
– Quentin radi na veoma teškoj knjizi – teta će Fanny.
– Ali, namijenila sam mu vlastitu sobu na sasvim drugom
kraju kuće. Stoga ne vjerujem da će ga ometati.
W
Stric je pogledao troje djece i kimnuo im. Mrgodnost
mu nije nestala s lica. Djeca su ga se pomalo ustrašila i
bilo im je drago da on radi u drugom dijelu kuće.
– Gdje je George? – on će dubokim glasom.
– Opet je nekamo otišla – ljutito će teta Fanny. –
Rekla sam joj da ostane ovdje i dočeka svoje rođake.
– Zasluţila je batine – stric će Ouentin. Djeci nije bilo
sasvim jasno da li se šali ili ne. – Pa dobro, djeco, nadam
se da ćete se ovdje lijepo provesti i moţda ćete uliti malo
zdrava razuma u Georgeinu glavu!
U Vili Kirrin nije bilo dovoljno mjesta za oca i majku
da prenoće, pa su krenuli nakon kratke večere da bi
odsjeli u hotelu u obliţnjem gradu. Put u London nastavit
će odmah poslije doručka narednoga dana. Tako su se s
djecom oprostili iste večeri.
Georgina se još nije bila pojavila.
– Ţao mi je da nismo vidjeli Georginu – rekla je majka.
– Prenesite joj naše pozdrave i recite da se nadamo
kako će se rado igrati s Dickom, Julianom i Anne.
Otac i majka su otišli. Djeca su se oćutjela malko
osamljeno, dok su gledala veliki automobil kako zamiče za
ugao ulice, ali teta Fanny ih je povela na kat da im pokaţe
njihove spavaonice i uskoro su zaboravila na ţalost.
Dva dječaka trebala su spavati zajedno u sobi s kosim
stropovima na vrhu kuće. Odatle je pucao prekrasni
pogled na zaljev. Dječake je to iskreno oduševilo. Anne je
trebala spavati s Georginom u manjoj sobi čiji su prozori
gledali na vrištine sa straţnje strane kuće. Ali jedan
postrani prozor gledao je na more, što se Anne jako
svidjelo. Bila je to lijepa soba, a crvene su ruţe naginjale
svoje glave kroz prozore.
– Zaista bih ţeljela da dođe Georgina – rekla je Anne
svojoj teti. – Rado bih vidjela kako izgleda.
– Pa, ona je neobična mala djevojčica – reče teta. –
Ponekad je vrlo osorna i nabusita, ali je dobra srca, vrlo
odana i posve iskrena. Jednom kad se s nekim sprijatelji,
W
zauvijek će biti prijatelj, ali vrlo teško sklapa prijateljstva i
to mi je jako ţao.
Anne iznenadno zijevne. Dječaci joj uputiše mrgodni
pogled jer su znali što slijedi. I uslijedilo je!
– Sirota Anne! Kako si umorna! Svi morate odmah
poći u postelju i dobrano se ispavati. Sutra ujutro probudit
ćete se sasvim svjeţi – teta će Fanny.
– Anne, doista si blesava! – Dick će prijekorno kad je
teta izišla iz sobe. – Dobro znaš što odrasli pomisle čim mi
zijevnemo. Ţelio sam još nočas poći do obale.
– Jako mi je ţao – uzvrati Anne. – Naprosto se nisam
mogla svladati. A, osim toga, sada ti zijevaš, Dick, a i
Julian!
Tako je i bilo. Nakon duge voţnje, bili su strahovito
pospani. Potajno su svi ţeljeli da se šćućure u postelji i
sklope oči.
– Pitam se gdje je Georgina – mislila je Anne nakon
što se oprostila s dječacima i otišla u svoju sobu. – Nije li
neobično to što nas nije dočekala i poţeljela nam
dobrodošlicu; što nije došla na večeru i još nije stigla kući!
Napokon, ona spava u mojoj sobi i sam bog zna kad će se
vratiti!
Svo troje djece duboko je spavalo prije no što je
Georgina došla u svoj krevet! Nisu je čuli kad je otvorila
Anneina vrata. Nisu čuli kad se razodijevala i prala zube.
Nisu čuli škripu kreveta kad je legla. Bijahu toliko umorni
te nisu čuli ništa sve dok ih ujutro nije probudilo sunce.
Kad se Anne probudila, isprva nije znala gdje je.
Leţala je u malom krevetu i gledala kosi strop i crvene ruţe
što se klanjahu kroz otvoreni prozor. U hipu se dosjetila
gdje je: "Ja sam u Zaljevu Kirrin i praznici su!", pomislila je
radosno privukavši koljena.
Potom je pogledala prijeko, na drugi krevet. U njemu
je počivalo drugo dijete, sklupčano ispod pokrivača. Anne
je vidjela tek vrh kovrčave kose i to je bilo sve. Kad se tijelo
malo pomaknulo, Anne progovori.
W
– Hej! Ti si vjerojatno Georgina?
Dijete u krevetu, na suprotnoj strani sobe, sjedne i
pogleda u Anne. Imala je vrlo kratku kovrčavu kosu, skoro
jednako kao u dječaka. Lice joj je bilo preplanulo, gotovo
tamnosmeđe od sunca, a veoma plave oči gledahu poput
potočnica. Usta joj, međutim, odavahu zlovolju i imala je
mrgodan pogled svog oca.
– Ne – reče. – Ja nisam Georgina.
– O! – Anne će iznenađeno. – Pa tko si onda?
– Ja sam George – reče djevojčica. – Odazvat ću se
jedi no ako me osloviš sa George. Mrzim biti djevojčica. Ne
ţelim to biti. Ne volim raditi ono što čine djevojčice. Volim
se baviti onime čime se bave dječaci. Mogu se penjati bolje
i plivati brţe od ikojeg dječaka. Umijem upravljati čamcem
bolje od bilo kojeg ribarskog dječaka na obali. Moraš me
oslovljavati sa George. Tada ću govoriti s tobom. U
protivnome, neću.
– O! – protisne Anne misleći kako je njezina sestrična
krajnje neobična. – U redu! Svejedno mi je kako te
oslovljavam. George je lijepo ime. Georgina mi se baš i ne
sviđa. Uostalom, ti i izgledaš kao dječak.
– Doista? – George će dok joj je s lica načas iščezao
izraţaj mrzovolje. – Majka se strašno ljutila na mene kad
sam toliko skratila kosu. Visila mi je po cijelom vratu.
Strašno!
Dvije se djevojčice na trenutak zagledahu.
– Nije li tebi naprosto odvratno biti djevojčicom? –
upita George.
– Ne, naravno da nije. Vidiš, ja volim lijepe haljine i
volim lutke, a to ne moţeš ako si dječak.
– Pih! Glupo je mariti za lijepe haljine – George će
prezrivo. – I za lutke! Znaš, ti si prava beba, i to je sve što
mogu reći.
Anne se oćutje uvrijeđenom.
– Nisi baš uljudna – reče. – Nećeš pobuditi veliku
paţnju u moje braće budeš li se ponašala kao da sve znaš.
W
Oni su pravi dječaci a ne toboţnji, poput tebe.
– Pa, budu li neugodni prema meni, ja na njih neću
obraćati paţnju – George će skočivši iz kreveta. –
Uostalom, ja nisam ţeljela da itko od vas dođe ovamo. Da
se miješa u moj ţivot! Sretna sam i sama. Sada moram
trpjeti glupavu djevojčicu koja voli haljine i lutke i dvojicu
blesavih bratića!
Anne je osjećala da su krenule veoma loše. Odjenula
je sive traperice i crvenu majicu. George je također
navukla traperice i mušku majicu. U trenutku kad su bile
spremne, dječaci su pokucali na vrata.
– Jeste li spremne? Je li Georgina tamo? Sestrično
Georgino, dođi da se upoznamo.
George širom rastvori vrata i iziđe uzdignute glave.
Nije uopće obratila paţnju na dva iznenađena dječaka.
Šepureći se, uputila se niza stube. Ostalo troje djece se
zgledalo.
– Ne odaziva se ako je oslovljavate sa Georgina –
objasnila je Anne, – Mislim da je strašno čudna. Rekla je
da nije ţeljela da dođemo i druţimo se s njom. Ismijala me
i bila prilično gruba.
Julian zagrli Anne koja je djelovala prilično utučeno.
– Glavu gore! – reče. – Imaš nas kao zaštitu. Pođimo
dolje na doručak.
Svi su bili gladni. Miris slanine i pečenih jaja bio je
zamaman. Potrčali su niza stube i poţeljeli dobro jutro
svojoj teti. Ona je upravo posluţivala doručak. Stric je
sjedio na čelu stola i čitao novine. Kimnuo je djeci. Zauzeli
su mjesta bez riječi, pitajući se smiju li govoriti za vrijeme
obroka. Kod kuće im je to bilo dopušteno, ali stric Ouentin
doimao se prlično goropadno.
George je bila tamo i mazala prepečenac maslacem.
Mrzovoljno je pogledala troje djece.
– Ne gledaj tako, George – rekla je njezina majka. –
Nadam se da ste se već sprijateljili. Bit će vam zabavno da
se zajedno igrate. Moraš jutros povesti rođake da vide
W
zaljev i pokazati im najbolja mjesta za kupanje.
– Ja idem loviti ribu – reče George.
Otac je namah pogleda.
– Ne ideš – reče. – Za promjenu, lijepo ćeš se ponašati
i povesti rođake do uvale. Ĉuješ li?
– Da – reče George uz mrgođenje posve istovjetno
onome njezina oca.
– Moţemo mi i sami otići do zaljeva, ako George odlazi
u ribolov – Anne će spremno, misleći kako će biti bolje da
George ne bude s njima bude li loše raspoloţena.
– George će uraditi upravo ono što joj je rečeno –
njezin će otac. – U protivnome, imat će sa mnom posla.
I tako, nakon doručka, četvoro se djece spremilo da
siđe do obale. Puteljak se blago spuštao do uvale i veselo
su ga pretrčali. Ĉak je i George zaboravila na zlovolju kad
je osjetila toplinu sunca i ugledala ples bljeskova na plavu
moru.
– Pođi u ribolov ako ţeliš – reče joj Anne kada su stigli
na plaţu. – Nećemo te odati. Ne ţelimo ti smetati, znaš. Mi
ćemo se sami druţiti, i ako ne ţeliš biti s nama, ne moraš.
– Ali rado bismo bili s tobom, ako ti ţeliš biti s nama –
Julian će velikodušno. Mislio je kako je George osorna i
neodgojena, ali mu se i protiv volje prilično sviđala mala
djevojčica uspravna drţanja i kratke kose, blistavih plavih
očiju i mrzovoljnih usana.
George se zapilji u njega.
– Vidjet ću – reče. – Ne sprijateljujem se s ljudima na
prosto zato što su mi rođaci, ili iz nekog drugog glupavog
razloga. Sprijateljujem se s ljudima jedino ako mi se
sviđaju.
– Tako je i s nama – Julian će. – Naravno, moţe se
dogoditi da se ti nama ne svidiš.
– O! – začuđeno će George kao da joj to dosad nije ni
palo na pamet. – Pa, naravno, i to se moţe dogoditi.
Upravo sam pomislila kako me mnogi ljudi ne vole.
W
W
Anne je širom otvorenih očiju gledala plavu uvalu. Na

ulazu se nalazio neobičan sjenoviti otok na čijem je vrhu,
činilo se, bio stari ruševni dvorac.
– Nije li to čudno mjesto? – kazala je. – Pitam se kako
mu je ime.
– To je otok Kirrin – reče George očiju modrih poput
pučine u koju se zagledala. – Lijepo je tamo otići. Ako mi
se svidite, povest ću vas tamo... jednoga dana! Ali to ne
obećajem. Do njega se moţe stići jedino čamcem.
– Ĉiji je taj neobični otok? – upita Julian.
George im pruţi krajnje iznenađujući odgovor.
– Pripada meni – kazala je. – Točnije, pripast će
meni... jednoga dana. Bit će to moj vlastiti otok... i moj
vlastiti zamak!
W
Neobična pripovijest i novi prijatelj
Troje je djece pogledalo George krajnje iznenađeno.

George je izdrţala njihov pogled.
– Što hoćeš time reći? – Dick će najposlije. – Otok
Kirrin ne moţe pripadati tebi. Naprosto se hvališeš.
– Ne, ne hvališem se – reče George. – Pitajte majku.
Ako ne vjerujete u to što vam govorim neću vam reći više
ni riječi. Ali ja ne govorim neistinu. Mislim da samo
kukavice ne govore istinu... a ja nisam kukavica.
Julian se sjetio da je teta Fanny kazala kako je
George posve iskrena. Počeškao se po glavi i ponovno
pogledao George. Ali kako bi to što govori mogla biti istina?
– Pa, naravno, vjerovat ćemo ti ako govoriš istinu –
reče.
– Ali doista zvuči malo nevjerojatno, znaš. Zaista.
Djeca obično ne posjeduju otoke, pa čak ni ovako smiješno
male.
– To nije smiješno malen otok – bijesno će George. –
On je krasan. Na njemu ima zečeva pitomih koliko se samo
moţe biti i velikih morskih kormorana koji sjede s druge
strane, a tamo dolaze i najrazličitije vrste galebova. I
dvorac je prekrasan također, iako jest posve ruševan.
– Zvuči lijepo – Dick će. – Kako to da on pripada tebi,
Georgina?
George ga je gledala i nije odgovorila.
– Izvini – Dick će ţurno. – Nisam te htio osloviti sa
Georgina. Htio sam reći George.
– Nastavi, George, reci kako to da otok pripada tebi –
Julian će uhvativši za ruku svoju malu mrgodnu
sestričnu.
Ona se odmah povukla.
– Ne čini to – kazala je. – Nisam još sigurna da li ţelim
da postanemo prijatelji.
W
– U redu, u redu – Julian će gubeći strpljenje. –
Budimo neprijatelji ili štogod hoćeš. Nije nam stalo. Ali
tvoja nam je majka jako draga i ne ţelimo da misli kako se
nismo htjeli sprijateljiti s tobom.
– Sviđa vam se moja majka? – upita George, a pogled
sjajnih plavih očiju malko se ublaţio. – Da, draga je, zar
ne? Pa, dobro, reći ću vam kako to da posjedujem otok
Kirrin. Dođite i sjednite tamo u kut, gdje nas nitko ne
moţe čuti.
Svi su sjeli u pjeskoviti zakutak plaţe. George je
gledala mali otok u zaljevu.
– Bilo je to ovako – reče. – Prije mnogo godina, obitelj
moje majke posjedovala je gotovo svu zemlju u okolici.
Potom su osiromašili i većinu morali prodati. Ali nisu
uspjeli prodati otočić, jer nitko nije smatrao da nešto
vrijedi, posebno zato što je dvorac već godinama bio u
ruševnu stanju.
– Zamisli da nitko nije htio kupiti ovako lijep i malen
otok! – usklikne Dick. – Kad bih imao novaca, odmah bih
ga kupio.
– Sve što je preostalo od imetka majčine obitelj i jest
naša Vila Kirrin, zemlja koja se nalazi u blizini i otok Kirrin
– reče George. – Majka kaţe da će kad odrastem otok biti
moj. Kaţe da ga sada više ne ţeli, pa je tako na neki način
poklonjen meni. Pripada mi. To je moj privatni otok i ne
dopuštam nikome da na nj dolazi izuzev s mojim
dopuštenjem.
Troje je djece piljilo u nju. Vjerovali su svakoj
Georgininoj riječi, jer je bilo očevidno da djevojčica govori
istinu. Neobično je posjedovati vlastiti dvorac! Mislili su
kako je uistinu imala sreće.
– O, Georgina, hoću reći George! – Dick će. – Stvarno
si sretna. Ĉini se da je otok tako lijep! Nadam se da ćeš se
s nama sprijateljiti i uskoro nas tamo povesti. Naprosto ne
moţeš zamisliti koliko bismo to ţeljeli.
– Pa, moţda i hoću – George uzvrati zadovoljna
W
zanimanjem koje je pobudila. – Vidjet ću. Još nikoga
nisam tamo odvela, iako su me neki dječaci i djevojčice iz
okolice to molili. Ali nisu mi dragi, pa ih nisam povela.
Nastupila je kratka tišina, dok je četvoro djece gledalo
prema zaljevu gdje je u daljini leţao otok. Plima se
povukla. Gotovo se činilo da bi se moglo pregaziti do otoka.
Dick upita je li to moguće.
– Ne – rekla je George. – Kazala sam ti, do tamo se
moţe stići jedino čamcem. Dalje je no što izgleda, a voda je
vrlo, vrlo duboka. Svuda uokolo ima stijena... valja dobro
znati kuda treba veslati, jer se u protivnome moţeš zabiti u
njih. Ovo je opasan dio obale. Mnogo je brodskih olupina
uokolo.
– Olupina! – Julian će sjajnih očiju. – Znajte da nikad
nisam vidio staru olupinu. Mogu li se ovdje vidjeti?
– Sada više ne – George će. – Sve su povađene. Izuzev
jedne, a ta je na drugoj strani otoka. Leţi duboko u vodi.
Vidi se tek slomljeni jarbol ako veslaš iznad nje za mirnoga
dana i paţljivo gledaš u vodu. Zapravo i olupina pripada
meni.
Taj su put djeca doista jedva povjerovala George. Ali
ona je odlučno potvrđivala glavom.
– Da – kazala je – taj je brod pripadao jednome od
mojih pra-pra-pradjedova, ili nekom takvome. On je
brodom donosio zlato, velike zlatne šipke, i potonuo kod
otoka Kirrin.
– O! Što se dogodilo sa zlatom? – upita Anne očiju
okruglih i golemih.
– Nitko ne zna – reče George. – Pretpostavljam da je
bilo pokradeno s broda. Naravno, dolje su se spuštali
ronioci i traţili, ali zlato nisu pronašli.
– Isuse, to zvuči uzbudljivo – Julian će. – Ţelio bih da
vidim olupinu.
– Pa, moţda bismo mogli otići danas poslijepodne kad
se plima povuče – reče George. – Vrijeme je tako mirno i
bistro. Mogli bismo je malko pogledati.
W
– O, kako bi to bilo krasno! – uzvikne Anne. – Toliko
ţelim vidjeti pravu ţivu olupinu!
Ostali su se nasmijali.
– Pa neće baš biti odviše ţiva – reče Dick. – Ĉuj,
George, što misliš o kupanju?
– Najprije moram otići po Timothya – odgovori George.
Ustala je.
– Tko je Timothy? – upita Dick.
– Znate li čuvati tajnu? – upita George. – Nitko kod
kuće to ne smije znati.
– Dobro, nastavi, u čemu je tajna? – upita Julian. –
Slobodno nam reci. Nismo tuţibabe.
– Timothy je moj najveći prijatelj – George će. – Ne bih
mogla ţivjeti bez njega. Ali otac i majka ga ne vole, i zato
ga drţim u tajnosti. Poći ću i dovesti ga.
Otrčala je uspinjući se stazom po klisuri. Ostali su
gledali za njom. Razmišljali su kako je ona najneobičnija
djevojčica koju su ikad upoznali.
– Tko bi uopće Timothy mogao biti? – pitao se Julian.
– Moţda neki mlad ribar koji se ne sviđa Georgeinim
roditeljima.
Djeca su se ispruţila na mekom pijesku i čekala.
Uskoro su čuli jasan Georgin glas kako se pribliţava niz
klisuru iza njih.
– Dođi, Timothy, dođi!
Sjela su i očekivala da vide Timothya. Nisu vidjeli
mlada ribara, već umjesto njega velikoga smeđeg mješanca
sa smiješno dugim repom i velikom širokom gubicom koja
je doista izgledala kao da se ceri! Skakao je oko George,
lud od radosti. Ona im se trčeći pribliţavala.
– To je Timothy – kazala je. – Nije li naprosto savršen?
Za psa, Timothy je bio daleko od savršenstva. Bio je
nepravilna oblika, prevelike glave, odveć šiljatih ušiju,
preduga repa te je bilo gotovo nemoguće kazati kojoj bi
psećoj vrsti mogao pripadati. Ali bilo je to tako ludo,
prijateljsko, nezgrapno, smiješno stvorenje da su ga sva
W
djeca smjesta zavoljela.
– O, ti, dragi! – reče Anne i pasjoj lizne nos.
– Ĉujte, nije li silan! – Dick će prijateljski pljesnuvši
Timothya, na što je pas stao oduševljeno poskakivati oko
njega.
– Ja bih ţelio imati takva psa – Julian će, koji je

doista volio pse i uvijek je ţelio imati jednoga. – O, George,
lijep je. Nisi li ponosna na njega?
Mala se djevojčica nasmiješila i njezino se lice namah
izmijenilo. Postalo je ozareno i lijepo. Sjela je na pijesak i
njezin se pas odmah skutrio uz nju liţući je svugdje gdje je
mogao naći komadić gole koţe.
– Strašno ga volim – rekla je. – Našla sam ga na
vrištinama dok je još bio štene, prije godinu dana, i povela
ga kući. Spočetka ga je majka voljela, ali kad je narastao,
postao je strašno zločest.
– Što je uradio? – upita Anne.
– Pa, on je pas koji oboţava gristi stvari – reče George.
– Izgrizao je sve do čega je stigao: novi tepih koji je majka
kupila, njezin najljepši šešir, očeve papuče, neke njegove
W
papire i tome slično. Uz to i laje. Ja volim njegovo lajanje,
ali otac ne voli. Rekao je da je zbog njega gotovo poludio.
Udario je Timothya, a to me razljutilo i bila sam strašno
nepristojna prema njemu.
– Jesi li dobila batine? – upita Anne. – Ja se ne bih
usudila biti nepristojna prema tvom ocu. Izgleda opasno.
George se zagleda prema zaljevu. Lice joj je iznova bilo
mrgodno.
– Zapravo, nije vaţno kako me je kaznio – reče – ali
najgore od svega je bilo to što je otac rekao da više ne
mogu drţati Timothya, a majka se sloţila s ocem i kazala
da Timothy mora otići. Plakala sam danima, a ja nikad ne
plačem, jer dječaci ne plaču, a ja ţelim biti poput dječaka.
– I dječaci ponekad plaču – poče Anne gledajući u
Dicka koji je prije tri ili četiri godine bio veliki plačljivac.
Dick je na to snaţno gurne i ona zašutje.
George pogleda Anne.
– Dječaci ne plaču – rekla je tvrdoglavo. – Ili barem ja
nisam nijednoga vidjela, pa zato uvijek nastojim da ne
plačem. To pristoji bebama. Ali, kad je Timothy morao otići
nisam si mogla pomoći. I on je plakao.
Djeca su gledala Timothya s velikim poštovanjem.
Nisu znala da i pas moţe plakati.
– Hoćeš reći da je plakao pravim suzama? – upita
Anne.
– Ne, ne zapravo – George će. – Za to je odviše hrabar.
Plakao je glasom. Zavijao je i zavijao i izgledao tako jadno
da mi je gotovo puklo srce. Tada sam shvatila da se ne
mogu rastati od nj ega.
– Što je bilo dalje? – upita Julian.
– Pošla sam do Alfa, malog ribara, svog znanca – reče
George – i pitala ga da li bi mi htio čuvati Tima ako bih mu
dala sav svoj dţeparac. Rekao je da hoće, a tako je i bilo.
Zato nikad nemam novaca za trošenje, jer sve dajem za
Tima. Ĉini se da strahovito mnogo jede, zar ne, Time?
– Vau! – oglasi se Tim i okrene se na leđa dok su mu
W
kudrave noge lebdjele u zraku. Julian ga je pomilovao.
– Kako se snalaziš kad poţeliš neki slatkiš ili
sladoled? – upita Anne koja je većinu svog dţeparca trošila
na takve stvari.
– Ne snalazim se – reče George. – Ne jedem ih,
razumije se.
To je ostaloj djeci zazvučalo strašno, jer su voljela
sladoled, čokoladu i slatkiše i često ih jela. Zurili su u
George.
– Pa, nadam se da djeca koja se igraju na plaţi
ponekad s tobom podijele slatkiše i sladoled, zar ne? –
upita Julian.
– Ne dopuštam im – reče George. – Ako ja njima nikad
ne mogu dati, nije u redu da od njih uzimam. Zato sam ih
odbila.
U daljini se začula zvonjava sladoledareva zvonca.
Julian ispita sadrţaj svog dţepa. Skočio je i potrčao
zveckajući novčićima. Za nekoliko se trenutaka vratio
noseći četiri velika štapića sladoleda od čokolade. Jednog
je dao Dicku, jednog Anne i potom jednog pruţio George.
Pogledala ga je čeţnjivo, ali je okrenula glavu.
– Ne, hvala – kazala je. – Znaš što sam upravo rekla.
Nemam novaca da ga kupujem i ne mogu ga s tobom
podije liti, ali onda ga ne mogu od tebe ni uzimati. Ruţno
je uzimati od ljudi ako im barem malo ne moţeš vratiti.
– Od nas moţeš uzeti – rekao je Julian tutnuvši
sladoled u Georgeinu smeđu šaku. – Mi smo tvoji rođaci.
– Ne, hvala – ponovi George. – Iako je to lijepo od tebe.
– Pogledala je Juliana svojim plavim očima, a dječak
je na brao vjeđe u nastojanju da smisli kako bi nagovorio
tvrdoglavu djevojčicu da uzme sladoled. Tada se
nasmiješio.
– Slušaj – reče – ti posjeduješ nešto što bismo mi
strašno ţeljeli s tobom podijeliti, kada bi nam samo
dopustila. Dopusti nam da to podijelimo s tobom, a ti s
nama podijeli sladoled. Jasno?
W
– Što ja to posjedujem što biste vi ţeljeli sa mnom
podijeliti? – začuđeno će George.
– Imaš psa – Julian će, milujući velikog smeđeg
mješanca.
– Mi bismo ga ţeljeli s tobom podijeliti, tako je drag. A
imaš i krasni otok. Bili bismo oduševljeni kad bi ga koji
put htjela s nama podijeliti. A imaš i olupinu. Sladoled i
slatkiši nisu tako dobre stvari, ali bilo bi dobro da
sklopimo pogodbu i zajedno ih podijelimo.
George je gledala u smeđe oči koje su uporno motrile
njezine. Nije mogla odoljeti činjenici da joj se Julian sviđa.
Uvijek je bila jedinica, osamljeno dijete, djevojčica koja nije
nailazila na previše razumijevanja, ţestoka i vatrena. Nika
nije imala prijatelja. Timothy je pogledao Juliana i vidio da
nudi nešto lijepo i čokoladno George. Skočio je i liznuo
dječaka svojim prijateljskim jezikom.
– Eto, vidiš! Tim ţeli da ga dijelimo – Julian će uza
smijeh. – Bilo bi lijepo da ima tri nova prijatelja.
– Da, bilo bi – George će iznenadno, predavajući se, te
uzme čokoladni štapić. – Hvala, Juliane. Dijelit ću s vama.
Ali obećajte da nikome kod kuće nećete reći da još imam
Timothya.
– Naravno, obećajemo – reče Julian. – Ali ne vjerujem
da bi ti otac i majka zamjerili, s obzirom na to da Timothy
ne ţivi u kući. Kakav je sladoled? Je li dobar?
– O! Najbolji koji sam ikad okusila! – George će
oprezno zagrizajući. – Tako je hladan. Još ga nisam jela
ove godine. Naprosto je IZVANREDAN!
Timothy je također pokušao gricnuti. George mu je
dala nekoliko posljednjih komadića. Tada se okrenula i
nasmiješila djeci.
– Zgodni ste – reče. – Sve u svemu, drago mi je da ste
došli. Poslijepodne bismo mogli uzeti čamac i provozati se
oko otoka da pogledamo olupinu, hoćete li?
– Itekako! – troje će djece uglas, a čak je i Timothy
mahnuo repom kao da je razumio!
W
Uzbudljivo poslijepodne
Tog su se prijepodneva kupali i dječaci su otkrili da je

George mnogo bolji plivač od njih. Bila je veoma snaţna i
brza, i ronila je u beskraj zadrţavajući dah.
– Vrlo si dobra – Julian će zadivljeno. – Šteta da Anne
nije malo bolja. Anne, morat ćeš dobrano vjeţbati zamahe,
jer inače nikad nećeš moći plivati tako daleko kao mi.
U vrijeme ručka, svi su bili gladni. Vratili su se
stazom preko klisure nadajući se da će biti mnogo toga za
jelo – i bilo je! Hladno pečenje i salata, pita od šljiva i
krema od zaslađenih jaja i mlijeka te na kraju sir. Kako su
djeca samo prionula!
– Što ćete raditi danas poslijepodne? – upitala je
Georgeina majka.
– George će nas povesti čamcem da vidimo olupinu s
druge strane otoka – Anne će. Teta je izgledala veoma
iznenađeno.
– George će vas povesti? – pitala je. – Pa, George, što
se to s tobom događa? Još nikad nisi nikoga povezla, iako
sam te stoput molila!
George ne reče ništa, već nastavi jesti pitu. Tijekom
cijelog obroka nije rekla ni riječi. Na veliko olakšanje djece,
otac se nije pojavio za stolom.
– Pa, George, moram reći da mi je drago da nastojiš
učiniti ono što ti je otac kazao – iznova će njezina majka.
Ali George zaniječe glavom.
– Ne radim to stoga što moram – reče. – Radim to zato
što to ţelim. Nikoga ne bih povela da vidi moju olupinu,
čak ni englesku kraljicu, kada mi ne bi bio drag.
Majka se nasmijala.
– Dobra je vijest da ti se sviđaju rođaci – reče. –
Nadam se da se i ti njima dopadaš.
– O, da! – Anne će revno u ţelji da podrţi svoju
W
sestričnu. – Zavoljeli smo George i zavoljeli Ti...
Zaustila je da kaţe kako vole i Timothya, kad je dobila
takav udarac u lakat te je kriknula od bola, a suze su joj
navrle na oči. George ju je motrila.
– George? Zašto si udarila Anne dok je o tebi lijepo
govorila? – viknula je majka. – Smjesta napusti stol. Neću
trpjeti takvo ponašanje.
George bez riječi napusti stol. Izišla je u vrt. Bila je
upravo uzela krišku kruha i odrezala komad sira. Anne je
bila zbunjena. Kako je mogla biti tako glupa i zaboraviti da
ne smije spomenuti Tima?
– O, molim vas, zovnite George natrag! – rekla je. –
Nije me htjela udariti. Bilo je to slučajno.
Ali teta je bila veoma ljuta na George.
– Završite svoj obrok – kazala je ostalima. –
Pretpostavljam da će George sada biti mrzovoljna. Boţe,
boţe, ona je tako teško dijete!
Ostali nisu zamjerali George njezinu mrzovolju. No
misli li su da će George moţda sada odbiti da ih povede do
olupine.
Završili su obrok u tišini. Teta je pošla pitati ţeli li
stric Quentin još pite. On je ručao sam u radnoj sobi. Ĉim
je izišla iz prostorije, Anne je uzela kruh i sir iz Georgeina
tanjura i otišla u vrt.
Dječaci je nisu ukorili. Znali su da se Anne često
zarekne, ali da poslije uvijek to pokuša ispraviti. Drţali su
vrlo hrabrim to što je otišla pronaći George.
George je leţala na leđima ispod velikog stabla u vrtu.
Anne joj je prišla.
– Ţao mi je. Umalo da nisam pogriješila – rekla je. –
Evo tvog kruha i sira. Donijela sam ti. Obećajem da više
neću zaboraviti da ne smijem spomenuti Tima.
George je ustala.
– Pomišljam da te ne povedem do olupine.
Anneino je srce zastalo. Upravo se toga bojala.
– Dobro – rekla je – ne moraš me povesti, naravno. Ali
W
povedi dječake, George. Uostalom, oni nisu uradili nikakvu
glupost. A osim toga, grdno si me udarila. Pogledaj
modricu.
George je pogledala. Potom je pogledala Anne.
– A nećeš li biti nesretna ako povedem Juliana i
Dicka, a tebe ne? – upitala je.
W
– Naravno da hoću – Anne će. – Ali ne ţelim da oni
propuste uţitak ako ja već moram.
Uto George uradi nešto za nju neočekivano. Zagrlila je
Anne. Odmah se zatim uvelike postidjela, jer je bila
uvjerena da nijedan dječak ne bi tako postupio. Uvijek se
nastojala ponašati poput dječaka.
– U redu je – kazala je oporim glasom uzimajući kruh
i sir. – Gotovo si bila uradila veliku glupost i ja sam te
udarila; sada je sve sređeno. Naravno da moţeš poći s
nama poslijepodne.
Anne pohita natrag da kaţe dječacima kako je sve u
redu, i nakon petnaest minuta četvoro djece trčalo je
prema plaţi. Pokraj čamca stajao je četrnaestogodišnji
ribar preplanula lica. S njim je bio Timothy.
– Ĉamac je spreman, gazda George – rekao je
smiješeći se. – Tim je također spreman.
– Hvala – odvrati George, te uputi ostale da uđu. I
Timothy je uskočio mašući repom. George je gurnula
čamac u zapjenušanu pličinu i potom sama uskočila. Ona
je preuzela vesla.
Veslala je odlično i čamac je brzo presijecao plavu
uvalu. Bilo je prekrasno poslijepodne i djeca su uţivala u
klizanju čamca. Timothy je stajao na pramcu i lajao
svakiput kad bi se val propeo do njegove glave.
– Smiješan je za nemirna vremena – pričala je George
snaţno grabeći veslima. – Bijesno laje na velike valove i
jako se naljuti ako ga zapljusnu. Izvrstan je plivač.
– Nije li zgodno da je pas s nama? – Anne će nastojeći
se iskupiti za svoju grešku. – Jako mi je drag.
– Vau! – uzvrati Timothy dubokim glasom te se okrene
da lizne Anneino uho.
– Uvjerena sam da je znao što sam rekla – Anne će
oduševljeno.
– Naravno da jest – reče George. – On razumije svaku
riječ.
– Mislim da smo blizu tvog otoka – Julian će
W
uzbuđeno. – Veći je nego što sam mislio. Nije li zamak
uzbudljiv?
Stigli su u blizinu otoka i djeca su vidjela da su svuda
oko njega šiljate stijene. Nijedan čamac ili brod ne bi
mogao pristati na stjenoviti otočić ukoliko vozač ne zna
točno kojim mu se putem valja uputiti. U samu središtu,
na niskom breţuljku dizao se ruševni dvorac. Bio je
sagrađen od velikih bijelih kamenih blokova. Slomljeni
lukovi, krnji tornjevi, urušeni zidovi – bijaše to sve što je
ostalo od nekoć prekrasna zamka, uznosita i moćna. Sada
su se u njemu gnijezdile čavke, a galebovi sjedjeli na
najvišem kamenju.
– Izgleda strašno tajanstveno – reče Julian. – Kako bih
volio ovdje pristati i razgledati dvorac! Ne bi li bilo
zanimljivo ovdje provesti noć-dvije?
George je prestala veslati.
– Znaš, nikad nisam pomislila kako bi to moglo biti
krasno! Provesti noć na mom otoku! Da ovdje budemo
sami, samo nas četvoro. Da ovdje ručamo i zamišljamo da
tu doista ţivimo. Ne bi li to bilo silno?
– Da, itekako – Dick će čeţnjivo motreći otok. – Misliš
li, pretpostavljaš li da bi nam tvoja majka to dopustila?
– Ne znam – uzvrati George. – Moţda i bi. Moţeš je
upitati.
– Ne moţemo li ovdje pristati danas poslijepodne? –
upita Julian.
– Ne, ne moţemo ako ţelimo vidjeti olupinu – odgovori
George. – Moramo se vratiti do uţine, a trebat će nam svo
vrijeme da se odvezemo do druge strane otoka Kirrin i da
se vratimo.
– Pa, ja bih rado vidio olupinu – reče Julian dvoumeći
se između otoka i broda. – Daj da ja malo veslam, George.
Ne moţeš ti veslati cijelim putem.
– Mogu – reče George. – Ali, za promjenu, uţivala bih
da se malo ispruţim u čamcu! Ovako, veslat ću kroz ovaj
stjenoviti dio, a potom ti preuzmi vesla do narednog
W
opasnog mjesta. Vjere mi, stijene oko zaljeva su naprosto
strašne!
George i Julian su zamijenili mjesta u čamcu. Julian
je dobro veslao, ali ne tako snaţno kao George. Ĉamac je
klizio uz blago ljuljanje. Obišli su cijeli otok i ugledali
dvorac s druge strane. Ĉinio se ruševnijim sa strane
okrenute prema moru.
– Snaţni vjetrovi pušu s otvorene pučine – objasnila je
George. – S ove strane nije mnogo toga sačuvano, izuzev
gomile kamenja. Ali za one koji ga znaju naći, tu, u draţici,
je lijepo malo pristanište.
Nakon nekog vremena, George je ponovno preuzela
vesla i veslala jednomjerno na maloj udaljenosti od otoka.
Tada je stala i zagledala se unatrag, u pravcu obale.
– Kako znaš kad si iznad olupine? – upita Julian zapa
njeno. – Ja nikad ne bih znao!
– Pa, vidiš li toranj one crkve na kopnu? – upita
George.
– I vidiš li vrh onog breţuljka? Kad se oni nađu točno
u istoj crti između dvaju tornjeva dvorca, onda si gotovo
sigurno iznad potonula broda! Otkrila sam to prije
nekoliko godina.
Djeca su vidjela da se vrh udaljena breţuljka i crkveni
toranj gotovo pokrivaju, ako se gleda između dvaju starih
tornjeva dvorca na otoku. Pomno su se zagledala u more
ne bi li ugledala olupinu.
Vrijeme je bilo savršeno jasno i mirno. More se gotovo
nije ni mreškalo. Timothy se također zagledao u dubine,
glave nagnute na jednu stranu, naćuljenih ušiju, kao da
zna što traţi! Djeca mu se nasmijaše.
– Nismo točno iznad njega – reče George i sama se
zagledavši u dubinu. – Voda je danas tako bistra i vidjet će
se duboko. Ĉekajte, odveslat ću malo ulijevo.
– Vau! – javi se Timothy iznenadno i mahne repom. U
istom trenutku djeca ugledaše nešto duboko dolje u vodi.
– To je brod! – Julian će gotovo ispavši iz čamca od
W
uzbuđenja. – Vidim dio slomljenog jarbola. Gledaj, Dick,
gledaj!
Ĉetvoro djece i pas briţnim su pogledom ispitivali
prozirnu vodu. Nakon nekog vremena, razabrali su obrise
tamnog trupa iz kojeg se dizao slomljeni jarbol.
– Malo je polegnut na jednu stranu – Julian će. –
Siroti stari brod. Mora da mu je odvratno leţati ovdje i
postupno se raspadati. George, rado bih zaronio i pogledao
ga izbliza.
– Pa, zašto ne kreneš? – George će, – Imaš kupaće
gaćice na sebi. Ĉesto sam ronila dolje. Poći ću s tobom ako
hoćeš, ako Dick moţe zadrţati čamac u blizini. Struja ga
nastoji odvući na otvoreno more. Dick, morat ćeš malko
raditi s ovim veslom kako bi čamac ostao na istome
mjestu.
Djevojčica razodjene traperice i majicu i Julian učini
isto. Oboje su ispod imali kupaće kostime. George je izvela
prekrasan skok na glavu sa straţnjeg dijela čamca i
zaronila duboko u vodu. Ostali su je promatrali kako
snaţnim zamasima pliva u dubinu, zadrţavajući dah.
Nakon kratkog vremena izronila je bez zraka, gotovo
se gušeći.
– Bila sam dolje, do broda – kazala je. – Sasvim je isti
kao i uvijek... obrastao morskom travom i pokriven
priljepcima i sličnime. Ţeljela bih da mogu ući u sam brod.
Ali za to nikad nemam dovoljno zraka. Sada ti siđi,
Juliane.
Julian zaroni, ali nije bio tako dobar plivač kao
George i nije mogao dospjeti tako duboko. Umio je gledati
pod vodom, i paţljivo je razgledao palubu olupine.
Djelovala je napušteno i čudno. Julianu se zapravo nije
previše svidjela. Ispunila ga je prilično turobnim osjećajem.
Bio je veseo što se iznova našao na površini vode, kad je
duboko udahnuo i osjetio toplo sunce na ramenima. Uspeo
se u čamac.
– Jako uzbudljivo – rekao je. – Boţe, kako bih rado iz
W
bliza vidio olupinu, znaš, da mogu sići ispod palube, u
kabine, i razgledati. Oh, zamislite da doista nađemo
sanduke sa zla tom!
– To nije moguće – reče George. – Rekla sam vam da
su pravi ronioci već silazili i ništa nisu našli. Koliko je sati?
Zakasnit ćemo ako odmah ne poţurimo natrag!
Poţurili su i ipak zakasnili na čaj svega pet minuta.
Poslije su pošli u šetnju vrištinama, s Timothyem za
petama. U vrijeme odlaska u postelje bili su toliko pospani
te su jedva drţali oči otvorene.
– Pa, laku noć, George – Anne će udobno se
smještajući u krevetu. – Proveli smo krasan dan...
zahvaljujući tebi!
– I meni je dan bio krasan – uzvrati George malko
oporo. – Zahvaljujući vama. Drago mi je da ste došli.
Dobro ćemo se provesti. Ţeljela bih da zavolite moj dvorac i
moj otok.
– O, da – Anne će usnuvši i sanjajući o tisućama
olupina, dvoraca i otoka. O, kad će ih George povesti na
svoj mali otok?
W
Posjet otoku
Teta je pripremila hranu za piknik narednog dana i

djeca su otišla do obliţnje draţice, gdje su se mogla kupati
i vozikati u čamcu do mile volje. Dan je bio prekrasan, ali
Julian, Dick i Anne su potajno ţeljeli posjetiti Georgein
otok. To bi im bilo milije od ičega drugog!
George nije ţeljela ići na piknik, ne stoga što to ne bi
voljela nego zato što nije mogla povesti svoga psa. Njezina
je majka krenula s djecom i George je morala provesti cijeli
dan bez voljenoga Timothya.
– Loša sreća! – rekao je Julian prozrevši što se njoj
rojilo u glavi. – Ne razumijem zašto ne kaţeš majci za
staroga Tima. Uvjeren sam da ne bi imala ništa protiv da
se netko drugi o njemu brine za tebe. Znam da se moja
majka ne bi ljutila.
– Ovo ću reći samo vama – kazala je George. – Kod
kuće uvijek zapadam u goleme neprilike. Vjerujem da do
toga dolazi i mojom greškom, ali već mi je pomalo dojadilo.
Vidiš, tata ne zarađuje mnogo s učenim knjigama koje
piše, a uvijek ţeli pruţiti majci i meni ono što si ne moţe
priuštiti. Zbog toga je mrzovoljan. Ţelio bi me poslati u
neku dobru školu, a nedostaje mu novaca. Meni je to
drago. Ne ţelim otići odavde u neku školu. Rado ostajem
ovdje. Ne bih mogla podnijeti da se razdvojim od Timothya.
– Zavoljela bi internat – reče Anne. – Mi smo svi tamo.
Zabavno je.
– Ne, nije – George će tvrdoglavo. – Mora da je strašno
biti jedan u mnoštvu i biti okruţen djevojčicama koje ti se
sve smiju i rugaju. Mrzila bih to.
– Ne. Ne bi – reče Anne. – Sve je to vrlo zabavno.
Mislim, George, da bi to bilo dobro za tebe.
– Ako počneš govoriti što je dobro za mene, zamrzit ću
te – George će iznenadno bijesna izraţaja. – Majka i otac
W
stalno govore o nečemu što je dobro za mene... a to su
uvijek stvari koje ne volim.
– U redu. U redu – Julian će nasmijavši se. –
Gospode, kako se ti lako zapališ! Poštenja mi, vjerujem da
bi svatko mogao zapaliti cigaretu na iskrama koje ti vrcaju
iz očiju!
To je i protiv njezine volje nasmijalo George. Doista
nije bilo moguće mrzovoljiti se na dobroćudnog Juliana.
Pošli su se okupati po peti put toga dana. Ubrzo su se
svi veselo štrcali, a George je iskoristila trenutak da Anne
uči plivanju. Djevojčica nije imala pravilni zamah i George
je bila vrlo ponosna da je poduči.
– O, hvala – rekla je Anne trudeći se. – Nikad neću biti
dobra poput tebe, ali bih htjela dostići dječake.
Kad su se vraćali kući, George se obratila Julianu:
– Bi li htio zamoliti majku da odeš kupiti marku ili
nešto slično? – kazala je. – Onda bih mogla poći s tobom i
samo na trenutak pogledati Tima. Ĉudit će se zašto ga
danas nisam izvela.
– U redu! – odvrati Julian. – Ne trebam marke, ali bih
mogao pojesti sladoled. Dick i Anne mogu poći kući s
tvojom majkom i ponijeti stvari. Idem obavijestiti tetu
Fanny. Otrčao je do tete.
– Mogu li otići kupiti sladoled? – upitao je. – Danas ga
još nismo jeli. Moţe li George poći sa mnom?
– Ne vjerujem da će htjeti – reče teta. – Ali, pitaj je.
– George, pođi sa mnom! – viknuo je Julian uputivši
se prema seocetu krupnim korakom. George se iznenadno
nasmije i potrči za njim. Doskora ga je sustigla i zahvalno
mu se smiješila.
– Hvala – kazala je. – Ti pođi i kupi sladoled, a ja ću
obići Tima.
Razdvojili su se. Julian je kupio sladoled i uputio se
prema kući. Zastao je i pričekao George koja je dotrčala
kroz nekoliko minuta. Lice joj je bilo ozareno.
– U redu je – kazala je. – Ne moţeš zamisliti kako se
W
veselio kad me ugledao! Gotovo mi je skočio preko glave!
Hej, još jedan sladoled za mene! Stvarno si pravi, Juliane.
Morat ću ti brzo ponuditi nešto u zamjenu. Da odemo
sutra na moj otok?
– Hura! – Julian će blistavih očiju. – To bi bilo divno.
Stvarno ćeš nas sutra povesti? Dođi, javimo ostalima!
Ĉetvoro djece sjedjelo je u vrtu jedući sladoled. Julian
im je prenio Georgine riječi. Svi su bili uzbuđeni. George je
bilo drago. Ranije se uvijek ćutjela prilično vaţnom kad bi
s visoka odbijala da povede drugu djecu na otok Kirrin.
Sad se, međutim, osjećala nekako mnogo voljnije, kad je
pristala da tamo poveze svoje rođake.
"Obično sam vjerovala da je mnogo ljepše uvijek raditi
po svome", razmišljala je dok je lizala posljednje komadiće
sladoleda. "Ali bit će zabavno druţiti se s Julianom i
ostalima."
Majka je poslala djecu da se operu i pripreme za
večeru. Ţivahno su razgovarali o posjetu otoku narednoga
dana. Teta ih je čula i nasmiješila se.
– Pa, moram reći da mi je doista drago da će George
nešto s vama podijeliti – kazala je. – Biste li htjeli tamo
objedovati i provesti dan? Ne isplati se veslati cijelim
putem do tamo i pristajati ako ne moţete provesti nekoliko
sati.
– O, teta Fanny! Bit će divno tamo ručati! – uzviknula
je Anne.
George je pogledala majku:
– Ideš li i ti, mama? – pitala je.
– Zvuči kao da ne ţeliš da pođem – majka će
uvrijeđeno.
– I jučer si izgledala zlovoljna kad si čula da idem i ja.
Ne, neću ići sutra, ali sigurna sam da tvoji rođaci misle
kako je neobično da nikad ne poţeliš da majka pođe s
tobom.
George ne reče ništa. Jedva da je ikad govorila kad bi
je korili. I ostala su djeca šutjela. Dobro su znala kako se
W
ne radi o tome da George ne bi ţeljela da njezina majka
pođe s njima, već je naprosto ţeljela da bude s Timothyem!
– Uostalom, i tako ne bih mogla poći – nastavila je
teta Fanny. – Ĉekaju me neki poslovi u vrtu. Sasvim ste
sigurni s George. Ona upravlja čamcem poput muškarca.
Narednoga dana kad su ustala djeca su zabrinuto

gledala kakvo je vrijeme. Sunce je sjalo i sve je izgledalo
savršeno.
– Nije li divan dan? – rekla je Anne Georgei dok su se
odijevale. – Tako se veselim da ćemo ići na otok.
– Pa, istini za volju, mislim da doista ne bismo trebali
ići.
– George će neočekivano.
– O, ali zašto? – uzvikne Anne očajno.
– Mislim da će biti oluje ili tako nešto – George će
gleda jući prema sjeverozapadu.
– Ali, George, zašto to kaţeš? – Anne će nestrpljivo. –
Pogledaj sunce. Jedva da je pokoji oblačak na nebu!
– Vjetar puše u krivome smjeru – reče George. – Zar
ne vidiš male bijele krijeste na valovima na otvorenom
moru u blizini mog otoka? To je uvijek loš znak.
– O, George, ako danas tamo ne odemo, bit će to
najveće razočaranje u mom ţivotu – reče Anne koja nije
podnosila razočaranja, ni velika ni mala. – A osim toga –
dodala je prepredeno – ako zbog straha od oluje ostanemo
kod kuće, nećemo se druţiti s dragim starim Timom.
– Istina je – reče George. – U redu. Ići ćemo. Ali pazi,
ako nastupi oluja, nemoj se ponašati poput bebice. Moraš
nastojati uţivati u njoj a ne da se plašiš.
– Hmm, ne volim baš oluje – zausti Anne, ali zastane
kad je vidjela Georgein prezrivi izraţaj. Sišle su na doručak
i George je pitala majku hoće li moći ponijeti hranu kao što
su utanačili.
– Da – kazala je majka. – A ti i Anne ćete mi pomoći
napraviti sendviče. Dječaci, pođite u vrt i uberite nešto
W
zrelih šljiva koje ćete ponijeti sa sobom. Juliane, kad to
obavite, pođi u selo i kupi nekoliko boca limunade ili
pjenušava napitka od đumbira, po vašoj ţelji.
– Ja bih sok od đumbira, hvala! – reče Julian, a ostali
se s njime sloţiše. Svi su bili vrlo sretni. Bit će divno
posjetiti neobičan mali otok. George je bila sretna što će
cijeli dan provesti s Timom.
Najposlije su krenuli, noseći hranu u dvije
naprtnjače.
Najprije su otišli po Timothya. Bio je svezan u
ribarevu dvorištu. I ribar je bio tamo i nasmiješio se
Georgei.
– D'brojutro, gazda George – rekao je. Ostaloj se djeci
pričinilo veoma neobičnim da čuju gdje se Georginu
oslovljava sa "gazda George"! – Tim se već umorio lajući za
vama.
Siguran sam da je znao da danas dolazite po njega.
– Naravno da je znao – George će odvezujući ga. Pas
se odmah izbezumio i jurio ukrug oko djece spuštena repa
i poleglih ušiju.
– Da je hrt, pobijedio bi na svakoj trci – Julian će
zadivljeno. – Jedva se vidi od prašine. Time! Hej! Time!
Dođi i kaţi "dobro jutro".
Tim je skočio i vrtoglavo pojurivši liznuo Julianovo
lijevo uho. Tada se smirio i zaljubljeno koračao uz George
cijelim putem do obale. Svako malo liznuo bi Georgeine
gole noge, a ona bi njeţno češkala njegove uši.
Ušli su u čamac i George ih je odgurnula. Dječak-
ribar im je mahao.
– Nećete ostati predugo, zar ne? – viknuo je. –
Priprema se oluja. Bit će gadno.
– Znam – viknula je George. – Ali moţda se uspijemo
vratiti prije no što počne. Još je prilično daleko.
George je veslala cijelim putem do otoka. Tim je stajao
naizmjenice na oba kraja čamca, lajući kad bi se valovi
ustremili na nj. Djeca su promatrala otok koji je bio sve
W
bliţi. Ĉinio se čak uzbudljivijim negoli prethodnoga dana.
– George, gdje ćeš pristati? – pitao je Julian. –
Naprosto ne mogu zamisliti kako uspijevaš pronaći put
između ovih strašnih stijena. Svakog se trenutka strašim
da se ne zabijemo u njih!
– Pristat ću u draţici o kojoj sam vam jučer govorila –
reče George. – Ima samo jedan put do nje, ali ga dobro
poznajem. Sakriven je na istočnoj strani otoka.
Djevojčica je spretno upravljala čamcem promičući
između grebenova, i, iznenadno, dok je čamac obilazio zid
oštrih stijena, djeca ugledaše draţicu o kojoj je ona
govorila. Bila je nalik maloj prirodnoj luci, a glatki rukavac
vode sterao se do plohe pješčane zaravni skrivene među
visokim stijenama. Ĉamac je kliznuo u rukavac i odmah se
prestao ljuljati, jer je ovdje voda bila poput stakla i jedva
se mreškala.
– Hej, ovo je divno! – Julian će očiju zaţarenih od
zadovoljstva. George ga pogleda, a oči su joj blistale, sjajne
poput samoga mora. Bilo je to prvi put da je nekoga povela
na svoj dragocjeni otok i uţivala je u tome.
Pristali su na glatkome ţutom pijesku.
– Doista smo na otoku! – usklikne Anne skačući
uokolo, dok joj se Tim pridruţio jednako izbezumljen kao i
ona.
Ostali su se smijali. George je izvukla čamac visoko
na pješčanu obalu.
– Zašto tako daleko? – pitao je Julian pomaţući joj. –
Plima je gotovo nastupila, zar ne? Voda sigurno neće
doprijeti tako visoko.
– Rekla sam da se bojim nadolaska oluje – kazala je
George. – Ako dođe, valovi naprosto raskidaju rukavac, a
mi ne ţelimo izgubiti čamac, zar ne?
– Krenimo u istraţivanje otoka, krenimo u istraţivanje
otoka! – vikala je Anne koja je sada bila na vrhu male pri
rodne luke i penjala se na stijene ponad nje. – O, dođite!
Svi su je slijedili. Bilo je to zaista uzbudljivo mjesto.
W
Posvuda je bilo zečeva. Rastrčali su se kad su se djeca

pojavila, ali nisu se sklonili u duplje.
– Nisu li strašno pitomi? – Julian će začuđeno.
– Pa, ovdje nitko ne dolazi izuzev mene – reče George –
a ja ih ne strašim. Time! Time! Budeš li trčao za zečevima,
dobit ćeš batina.
Tim uputi George tugaljiv pogled. On i George su se
slagali u svemu izuzev u vezi sa zečevima. Za Tima zečevi
su postojali samo zbog jednoga – da se love! Nikako nije
mogao razumjeti zašto mu George to zabranjuje. Ali,
svladao se i svečano kročio uz djecu očima čeţnjivo prateći
zečeve koji su trčkarali uokolo.
W
– Gotovo bih povjerovao da bi jeli iz ruke – reče
Julian.
Ali George zaniječe glavom.
– Ne bi, jednom sam pokušala – kazala je. – Nisu
htjeli. Pogledaj one male. Nisu li krasni?
– Vau! – dometne Tim odobravajući te se uputi
nekoliko koraka prema njima. George ga šapatom upozori i
Tim se vrati spuštena repa.
– Eno dvorca! – Julian će. – Hoćemo li ga sada
istraţiti? Ţelio bih.
– Da, hoćemo – reče George. – Gledaj, ovdje je nekoć,
kod tog visokog urušenog luka, bio ulaz.
Djeca su gledala golemi luk koji je sada bio napola
slomljen. Ispod njega nalazilo se urušeno kameno stubište
koje je vodilo do središta dvorca.
– Bio je opasan debelim kamenim zidom i sa dva
tornja – tumačila je George. – Jedan se toranj, kao što
vidite, gotovo srušio, ali drugi nije u tako lošem stanju.
Ĉavke se svake godine gnijezde u njemu. Gotovo su ga
ispunile svojim štapićima.
Kada su se pribliţili očuvanijem tornju, jato čavki
kruţilo je oko njih glasajući se: "Ĉav, čav, čav!" Tim se
vinuo u zrak misleći da ih moţe uhvatiti, no one mu se
samo podrugljivo oglasiše.
– Ovo je središte dvorca – reče George kada su ušli
kroz ruševnu kapiju u prostor koji je nalikovao velikom
dvorištu, a popločano tlo bilo je zaraslo u travu i različiti
korov. – Ovdje su ljudi stanovali. Vidi se gdje su bile sobe,
pogledajte, tamo je jedna gotovo sačuvana. Prođite kroz
ona mala vrata i vidjet ćete.
Prošavši kroz vratnice, našli su se u mračnoj
prostoriji kamenih zidova i stropova, a na jednom je kraju
vjerojatno bio prostor za ognjište. Dva duguljasta prozora
rasvjetljavala su sobu. Doimala se vrlo neobično i
tajanstveno.
– Kakva šteta daje sve urušeno – Julian će izlazeći. –
W
Izgleda da je ova prostorija jedina sačuvana. Još ih je neko
liko, ali ili su bez krova, ili s po jednim srušenim zidom.
Jedino se u toj sobi moţe boraviti. Je li dvorac imao i kat,
George?
– Naravno – odgovori George. – Ali stube koje onamo
vode su srušene. Pogledaj! Moţe se vidjeti dio sobe na
gornjem katu, tamo pokraj čavkina tornja. Gore se ne
moţe uspeti, iako sam ja pokušala. Gotovo sam slomila
vrat kad sam to pokušala. Kamenje se jako odronjava.
– Je li bilo podzemnih ćelija? – pitao je Dick.
– Ne znam – reče George. – Nadam se. Ali nitko ih
dosad nije našao: sve je tako zaraslo.
Doista, sve je bilo dobrano obraslo. Veliko grmlje
kupina raslo je posvuda, a nekoliko grmova borovica
natiskivalo se u pukotinama i uglovima. Gusta zelena
trava bujala je posvuda, a jastuci ruţičasta poljskog
karanfila rasli su iz šupljina i napuklina.
– Pa, mislim da je to savršeno lijepo mjesto – reče
Anne.
– Savršeno i prekrasno!
– Doista? – George će zadovoljno. – Tako mi je drago.
Gledaj! Sada smo na sasvim drugoj strani otoka, onoj
okrenutoj prema moru. Vidite li one stijene, s neobičnim
pticama koje na njima sjede?
Djeca su pogledala. Vidjela su nekoliko isturenih
stijena na kojima su u čudnim poloţajima sjedjele velike
crne sjajne ptice.
– To su kormorani – reče George. – Uhvatili su mnogo
riba za večeru i sada sjede tamo probavljajući je. Hej, sve
su odletjele. Pitam se zašto.
Uskoro je to saznala, jer se sa sjeverozapada
iznenadno prolomila prijeteća tutnjava.
– Grmljavina! – reče George. – Počinje oluja. Stigla je
prije no što sam mislila!
W
Što je učinila oluja
Ĉetvoro je djece zabrinuto gledalo more. Bili su toliko

uzbuđeni istraţivanjem dvorca da nisu ni primijetili
iznenadnu promjenu vremena.
Začula se još jedna tutnjava. Zvučilo je kao da golem
pas reţi na nebu. Tim ga je čuo i zareţao zauzvrat i sam
zavučeći poput malog valjanja groma.
– Pobogu, zateklo nas je! – George će pomalo
uspaničeno.
– Sada se ne moţemo vratiti na vrijeme, to je sigurno.
Puca kao iz topova. Je li itko od vas vidio takvu promjenu
na nebu?
Kad su kretali, nebo je bilo plavo. Sada je bilo mračno
i činilo se da oblaci leţe veoma nisko. Tumarali su uokolo
kao da ih netko goni, a vjetar je zavijao tako prijeteće da se
Anne prilično uplašila.
– Počinje kišiti – reče Julian osjetivši golemu kap vode
koja se rasprsnula na njegovoj ispruţenoj ruci. – Bolje da
se sklonimo, zar ne, George? Posve ćemo se smočiti.
– Da, hoćemo, odmah – reče George. – Hej, pogledajte
kako se pribliţavaju ovi veliki valovi! Ĉasna riječ, to će
zaista biti oluja. Boţe, kako je bljesnula munja!
Valovi su doista postali visoki. Bilo je neobično gledati
kako su se promijenili. Nadimali su se, povlačili čim bi
dospjeli do stijena i potom uz strašni prasak obrušavali na
ţalo otoka.
– Mislim da bismo čamac morali povući još više –
iznenadno će George. – Bit će to doista snaţna oluja.
Ponekad su te neočekivane ljetne oluje gore od zimskih.
Ona i Julian potrčali su do druge strane otoka na
kojoj su ostavili čamac. Dobro je bilo da su došli, jer su
golemi valovi već gotovo dosezali do čamca. Dvoje je djece
odvuklo čamac skoro do vrha niske klisure i George ga je
W
svezala za veliki grm borovica što je tamo rastao.
Kiša je sada pljuštala, a George i Julian bili su mokri.
– Nadam se da su ostali bili dovoljno pametni da se
sklone u prostoriju koja ima krov i zidove – reče George.
Djeca su već bila tamo, i činilo se da im je hladno i da
su ustrašena. U prostoriji je bilo vrlo mračno, jer je jedina
svjetlost dopirala kroz dva uska prozora i male vratnice.
– Da zapalimo vatru kako bi bilo malo veselije? –
Julian će zagledajući uokolo. – Pitam se gdje da nađemo
suho drvo?
Kao da odgovara na pitanje, malo jato čavki divlje
zakrešti vrtloţeći se u oluji: "Ĉav, čav, čav!"
– Naravno! Mnoštvo je granja na tlu ispod tornja! –
vikne Julian. – Ti znaš gdje se gnijezde čavke. Tamo su
sigurno nabacale mnoštvo granja.
Jurnuo je u kišu i potrčao do tornja. Pokupio je
naramak drva i vratio se u trku.
– Dobro – reče George. – S ovime ćemo moći zapaliti
lijepu vatru. Ima li tko malo papira za potpalu ili šibice?
– Ja imam šibice – reče Julian. – Ali nitko nema
papira.
– Ima – Anne će iznenadno. – Sendviči su umotani u
papir. Ako ih odmotamo, papir moţemo upotrijebiti za
potpalu.
– Dobro si se sjetila – reče George. Odmotali su
sendviče i sloţili ih na raspukli kamen koji su prije
počistili. Potom su priredili vatru; papir stavili ispod, a
ukriţ sloţena drvca na vrh.
Bilo je lijepo kad su zapalili papir. Planuo je i drvca su
sa namah zapalila, jer su bila stara i suha. Uskoro je
gorjela pucketava vatra, a mala urušena prostorija bila
osvijetljena plešućim plamenom. Vani je sada bilo vrlo
mračno, jer su oblaci nalegli tako nisko da su gotovo
dodirivali vrh tornja! I kako su brzo promicali! Vjetar ih je
nagonio prema sjeveroistoku, grmeći za njima poput
samoga mora.
W
– Nikad, nikad nisam čula da more pravi tako strašnu
buku – reče Anne. – Nikad! Zaista zvuči kao da huči iz
petnih ţila.
Uz hukanje vjetra i prasak golemih valova uokolo
malena otoka, djeca su se jedva čula dok su govorila!
Morala su se dovikivati.
– Mogli bismo ručati – vikne Dick koji je bio strašno
gladan, kao i obično. – Ništa drugo ne moţemo uraditi dok
traje oluja.
– Da, hajdemo – Anne će čeţnjivo gledajući sendviče
sa šunkom. – Bit će zabavno jesti oko vatre u ovoj mračnoj
staroj odaji. Pitam se kad su posljednji put ljudi ovdje
objedovali. Ţeljela bih da sam ih mogla vidjeti.
– Pa, ja ne bih – Dick će ogledajući se poluustrašeno
kao da bi mogli naići ljudi odnekad i s njima podijeliti
obrok. – Dan je dovoljno neobičan, pa ne bi trebalo ţeljeti
da nam se i takvo što dogodi.
Svi su se bolje osjećali kad su pojeli sendviče i popili
sok od đumbira. Vatra je plamtjela, jer se još drveta
zapalilo, i širila je sasvim ugodnu toplinu s obzirom na to
da je tako jak vjetar prilično ohladio zrak.
– Na smjenu ćemo odlaziti po drva – reče George. Ali
Anne nije htjela poći sama. Trudila se iz sve snage da ne
pokaţe koliko se boji oluje, ali bilo je iznad njezinih
mogućnosti da napusti ugodnu prostoriju i sama iziđe na
kišu i grmljavinu.
Ĉinilo se da ni Tim ne voli oluju. Sjedio je blizu
George, načuljenih ušiju i reţeći pri svakom udaru groma.
Djeca su ga nahranila ostacima i on je jeo u slast, jer je bio
gladan.
Svako dijete imalo je četiri keksa.
– Mislim da ću svoje dati Timu – reče George. – Nisam
ponijela njegove kekse, a izgleda da je gladan.
– Ne, ne čini to – reče Julian. – Svatko će mu dati
jedan: to će biti četiri, a nama će svakome ostati tri. To će
biti do voljno.
W
– Vrlo si paţljiv – reče George. – Time, ne misliš li da
su dragi?
Tim je potvrdio. Svakog je liznuo i nasmijao ih. Potom
se svalio na leđa, a Julian mu je češkao trbuh.
Djeca su podloţila vatru i dovršila obrok. Kada je na
Juliana došao red da donese drva, uputio se iz prostorije i
nestao u oluji. Zastao je i ogledao se, dok mu je kiša vlaţila
nezaštićenu glavu.
Ĉinilo se da je u tom trenutku oluja dosegnula
vrhunac. Istodobno su sijevale munje i pucali gromovi.
Julian se nije nimalo bojao oluje, ali ovaj put nije mogao
suspregnuti strah. Bilo je veličanstveno. Blijesak je parao
nebo gotovo svake minute, a grom praskao tako glasno te
se činilo kao da se svuda uokolo ruše planine!
Huk mora čuo bi se čim bi grom zatihnuo, a i ono se
veličanstveno glasalo. Morska se pjena dizala tako visoko
te je dosezala do Juliana koji je stajao u sredini urušena
zamka.
"Stvarno moram vidjeti kako izgledaju valovi", mislio
je dječak. "Ako pjena dopire čak dovdje, mora da su
naprosto golemi!"
Uputio se iz dvorca i uspeo na dio srušena zida koji je
nekoć opasivao zamak. Stajao je tamo gledajući otvoreno
more. Kakav mu se vidik sterao pred očima!
Valovi bijahu poput velikih sivozelenih zidova. Rušili
su se na stijene koje su okruţivale otok, a pjena je prštila
u bijelu sjaju naspram olujnog neba. Kotrljali su se prema
otoku i obrušavali na nj s takvom strahovitom snagom da
je Julian osjetio kako se od udaraca trese zid ispod
njegovih nogu.
Dječak je gledao more diveći se zaista uzvišenu
prizoru. Na tren je pomislio da bi more moglo prekriti i
sam otok! No, znao je da se to ne moţe dogoditi, jer bi se
već bilo dogodilo. Paţljivo je gledao nadolazeće valove – i
tada ugledao nešto prilično čudno. Izuzev valova, na moru
je uza stijene bilo još nešto neobično, nešto tamno, nešto
W
veliko, nešto što se činilo da se propinje među valovima i
iznova nestaje. Što bi to moglo biti?
"To ne moţe biti brod", govorio je Julian u sebi, dok
mu je srce sve brţe udaralo kako je naprezao oči da bi
vidio kroz kišu i pjenu. "Pa ipak, prije izgleda kao brod
nego nešto drugo. Nadam se da nije brod. Po tako
strašnom vremenu nitko se na njemu ne bi spasio!"
Još je neko vrijeme stajao i promatrao. Tamni obris
iznova se pomolio i ponovno iščilio. Julian odluči da ode i
obavijesti ostale. Trčao je do prostorije u kojoj je gorjela
vatra.
– George! Dick! Na stijenama ispod otoka nalazi se
nešto čudnovato! – vikao je iz sveg glasa. – Izgleda poput
broda, ali to nije moguće. Dođite i pogledajte!
Ostali su se iznenađeno pogledali i skočili na noge.
George brzo baci još nekoliko drvaca na vatru kako bi
potrajala, i potom zajedno s djecom krene za Julianom na
kišu.
Ĉinilo se da oluja jenjava. Kiša više nije pljuštala tako
jako. Grom se valjao nešto dalje, a munja sijevala rjeđe.
Julian ih je poveo do zida na koji se uspeo da bi vidio
more.
Svi su se popeli i zagledali u pučinu. Ugledali su
veliku pometnju, valjajuću masu sivozelene vode s
valovima što su ključali na sve strane. Vrhovi su im se
razbijali o stijene i sručivali se na otok, kao da će ga cijelog
progutati. Anne tutne svoju ruku u Julianovu. Osjećala se
veoma malenom i uplašenom.
– Ne boj se, Anne – Julian će glasno. – Samo gledaj
paţljivo. Začas ćeš vidjeti nešto neobično.
Svi su paţljivo motrili. Spočetka nisu vidjeli ništa, jer
su se valovi vrtloţili tako visoko da su oku zakrivali sve što
je bilo manje od njih. Tada iznenadno George ugleda ono o
čemu je Julian govorio.
– Zaboga! – kriknula je – pa to jest brod! Da, doista!
Je li doţivio brodolom? To je veliki brod, a ne jedrilica ili
W
ribarski čamac!
– O, ima li koga na njemu? – kriknula je Anne.
Ĉetvoro je djece pomno motrilo, a Tim je počeo lajati
kad je ugledao čudni obris koji se pomaljao tu i tamo
među valovima. More je nosilo brod prema obali.
– Smrskat će se na onim stijenama – Julian će
iznenadno.
– Gledajte, evo ga!
Dok je govorio, do njih je dopro strahovit praskav,
slamajući zvuk i tamni je obris broda nalegao na oštre
zublje opasnih stijena na jugozapadnoj strani otoka.
Zaustavio se tamo, pomičući se tek malo kad bi se veliki
val podvio ispod njega i malko ga zadignuo.
– Ukliještio se tamo – reče Julian. – Dalje se neće
kretati. More će uskoro malo opasti i brod će ostati na tim
stijenama.
Dok je govorio, traka blijeda sunca kolebljivo se
pomoli u raspuklini među sve tanjim slojem oblaka.
Gotovo odmah zatim je i nestala.
– Dobro! – reče Dick gledajući u nebo. – Sunce će se
uskoro opet pojaviti. Tad ćemo se ugrijati i osušiti... a
moţda i otkriti kakav je to ubogi brod. O, Juliane, usrdno
se nadam da na njemu nema nikoga. Nadam se da su svi
uzeli čamce i sretno stigli na obalu.
Oblaci su se još malo stanjili. Vjetar je prestao hučati
i prometnuo se u stalni povjetarac. Sunce se sada nadulje
pokazalo i djeca su ćutjela njegovu dobrodošlu toplinu.
Sva su gledala u brod na stijenama. Sunce je zasjalo i
osvijetlilo ga.
– Nešto je tu ipak neobično – Julian će polako. – Nešto
strašno čudno. Nikad nisam vidio takav brod.
George je zurila u njega s čudnim izraţajem u očima.
Okrenula se licem prema djeci i oni su s iznenađenjem
ugledali sjajni bljesak u njezinim plavim očima. Djevojčica
se činila gotovo odveć uzbuđenom da bi govorila.
– Što je? – pitao je Julian uhvativši je za ruku.
W
– Juliane, o, Juliane, to je moja olupina! – viknula je
visokim uzbuđenim glasom. – Zar ne shvaćaš što se
dogodilo? Oluja je podigla brod sa dna mora i poloţila ga
na ove stijene. To je moja olupina!
Ostali su odmah uvidjeli da je bila u pravu. Bio je to
stari potonuli brod! Nije ni čudo da je izgledao neobično.
Nije čudo da se činio tako star i mračan i tako neobična
oblika. Bila je to olupina, podignuta visoko sa svog leţišta i
nasukana na obliţnje stijene.
– George? Sada ćemo moći odveslati i stići do olupine!
– vikao je Julian. – Moći ćemo je cijelu istraţiti. Moţda
nađemo sanduke sa zlatom. O, George!
W
Povratak u Vilu Kirrin
Ĉetvoro djece bilo je toliko nevjerojatno iznenađeno i

uzbuđeno da minutu ili dvije nije pozborilo ni riječi. Širom
otvorenih očiju gledali su u tamni trup stare olupine
zamišljajući što bi u njemu mogli naći. Tada Julian uhvati
George za ruku i čvrsto je stegne.
– Nije li to predivno? – reče. – O, George, nije li se
dogodilo nešto izuzetno?
George i dalje nije govorila već je gledala olupinu, dok
su joj se raznovrsne misli rojile glavom. Tada se okrenula
Julianu.
– Kada bi samo olupina i dalje pripadala meni, sada
kad je ovako izbačena van! – kazala je. – Ne znam da li
olupine pripadaju kraljici ili nekom drugome, kao što je
slučaj s većinom izgubljenog blaga. Ali, najposlije, brod je
pripadao našoj obitelji. Nitko nije mnogo brinuo o njemu
dok je bio ispod mora, ali vjeruješ li da će mi ga odrasli i
dalje ostaviti, sada kad je izvučen?
– Pa, nemoj nikome reći! – rekao je Dick.
– Ne budi glup – reče George. – Neki će ga od ribara
zacijelo vidjeti dok bude sa svojim čamcem prolazio zalje-
vom. Novost će se uskoro razglasiti.
– Onda je najbolje da je sami cijelu pregledamo prije
nekog drugoga! – Dick će uzbuđeno. – Sada još nitko ne
zna za nju. Samo mi. Moţemo li je istraţiti kad se valovi
malo smire?
– Ne moţemo hodati do stijena, ako to misliš – reče
George. – Moţemo tamo stići čamcem, ali sada je
preopasno, dok su valovi tako veliki. Danas se sigurno
neće ublaţiti. Vjetar je još suviše jak.
– A kako bi bilo sutra rano ujutro? – upita Julian. –
Prije nego itko sazna? Kad bismo samo mi prvi stigli na
brod! Sigurno bismo našli sve što se tamo moţe naći!
W
– Da, mislim da bismo mogli – reče George. – Rekla
sam vam, mnogi su bili dolje i istraţivali brod koliko su
podrobno mogli, ali, naravno, teško je to dobro uraditi
ispod vode. Moţda ćemo mi naći nešto što su oni
propustili. O, to je poput sna! Ne mogu vjerovati da je moja
stara olupina doista ovako isplovila sa dna mora!
Sunce je već posve izašlo i mokra se odjeća djece
sušila pod njegovim toplim zrakama. Pušila se na suncu a
para je čak izlazila i iz Timova mokra kaputa. Izgledalo je
da mu olupina nije nimalo draga i ţestoko je na nju reţao.
– Smiješan si, Time – George će gladeći ga. – Neće ti
učiniti ništa naţao! Što misliš, što je to?
– Moţda misli da je to kit – Anne će smijući se. – O,
George, ovo je najuzbudljiviji dan u mom ţivotu! O,
moţemo li uzeti čamac i pokušati stići do olupine?
– Ne, ne moţemo – reče George. Kad bismo samo
mogli! Ali to je posve nemoguće, Anne. Ponajprije, ne
vjerujem da je olupina već dokraja nalegla na stijene i
moţda i neće sve dok se plima ne povuče. Vidim da se još
malo podiţe kad se pojavi poneki naročito veliki val. Zasad
bi još bilo opasno ulaziti u nju. A osim toga, ne ţelim da se
moj čamac smrska o stijene i mi završimo u dubokoj vodi!
A to bi se moglo dogoditi. Moramo pričekati do sutra.
Dobra je zamisao da dođemo sutra rano ujutro. Mislim da
će mnogi odrasli misliti da je istraţivanje njihov posao.
Djeca su još kratko promatrala staru olupinu, a
potom se iznova uputila oko otoka. On doduše nije bio
velik, ali je zaista bio uzbudljiv sa svojom malom
stjenovitom obalom, mirnom draţicom u kojoj je bio njihov
čamac, urušenim zamkom, kruţećim čavkama i zečevima
koji su skakutali posvuda.
– Volim ga – Anne će. – Zaista ga volim. Upravo je
dovoljno malen da čovjek na njemu osjeća da boravi na
otoku. Mnogi su otoci preveliki da bi se to osjećalo.
Naprimjer, Engleska je otok, ali većina ljudi to ne moţe
znati ako im se ne kaţe. Na ovom se otoku stvarno to
W
osjeća, jer na kojem se god mjestu nalazimo vidimo
njegovu drugu stranu. Volim ga.
George je bila vrlo sretna. Ĉesto je prije dolazila na
svoj otok, ali uvijek sama, izuzevši Tima. Uvijek se
zaklinjala da nikada, nikada nikoga neće tamo povesti, jer
bi to uprljalo njezin otok. Ali, nije ga uprljalo. Učinilo ga je
mnogo ljepšim. Po prvi je put George shvatila da dijeljenje
uţitka podvostručuje radost.
– Pričekat ćemo dok se valovi malo ne smire, prije
nego pođemo kući – kazala je. – Prilično sam sigurna da će
još kišiti i da ćemo samo pokisnuti. Kako stvari stoje,
nećemo stići kući do uţine, jer će biti teško veslati dok se
struja povlači.
Sva su se djeca osjećala malko umorna nakon
dnevnih uzbuđenja. Malo su govorila dok su veslala kući.
Svatko je veslao jedan dio, izuzev Anne koja nije bila
dovoljno snaţna da vesla protiv struje. Osvrtali su se
prema otoku dok su ga napuštali. Nisu mogli vidjeti
olupinu, jer je bila sa suprotne strane, okrenuta prema
otvorenome moru.
– Baš je dobro da je tamo – rekao je Julian. – Zasad je
još nitko ne moţe vidjeti. Vidjet će je tek sa čamca, kada
ljudi pođu u ribolov. Glasam za ustajanje u zoru.
– No, to je ipak malo prerano – reče George. – Hoćete
li se moći probuditi? Ja često izlazim u zoru, ali vi niste
naučeni.
– Naravno da ćemo se probuditi – reče Julian. –
Konačno, evo nas opet na obali i to mi je jako drago. Ruke
me strašno bole i tako sam gladan da bih mogao pojesti
vagon hrane.
– Vau! – Tim će usrdno odobravajući.
– Morat ću odvesti Tima do Alfa – reče George
iskačući iz čamca. – Ti spremi čamac, Juliane. Pridruţit ću
vam se kroz nekoliko minuta.
Doskora su svo četvoro sjedjeli pijući krepki čaj. Teta
Fanny im je ispekla ječmenih kolača i kolač od đumbira sa
W
crnim sirupom. Bio je tamnosmeđ i privlačan za jelo. Djeca
su ga cijelog pojela i rekla da je bio najbolji koji su jeli.
– Je li dan bio uzbudljiv? – upitala je teta.
– O, da! – Anne će spremno. – Bila je golema oluja.
Izbacila je...
Julian i Dick je gurnuše ispod stola. George nije bila
nadohvat, jer bi je inače sigurno i ona udarila. Anne se
ljuti – to zagledala u dječake, očiju punih suza.
– Što se događa? – pitala je teta Fanny. – Je li te netko
udario, Anne? Da znate, to guranje ispod stola mora
prestati Sirota Anne, bit će puna masnica. Što je more
izbacilo, mila?
– Izbacilo je ogromne valove – Anne će izazovno
gledajući ostale. Znala je da su mislili kako će reći da je
more izbacilo olupinu, ali bili su u krivu! Udarili su je
nizašto!
– Oprosti što smo te udarili, Anne – Julian će. –
Okliznula mi se noga.
– I meni – reče Dick. – Da, teta Fanny, bio je to
veličanstven prizor na otoku. Valovi su preplavili malu
uvalu i morali smo izvući čamac gotovo do vrha niske
stijene koja se tamo nalazi.
– Nisam se bojala oluje – reče Anne. – Zapravo, nisam
se toliko bojala koliko Ti...
– Svi su dobro znali da će Anne spomenuti Timothya,
pa su je uglas prekinuli govoreći vrlo glasno. Julian ju je
ponovno uspio udariti ispod stola.
– Oooh! – jaukne Anne.
– Zečevi su bili tako pitomi – Julian će glasno.
– Promatrali smo kormorane – Dick će, a George mu
se pridruţi govoreći naporedno.
– Ĉavke su dizale takvu graju; cijelo su se vrijeme
glasale "čav, čav, čav"!
– Pa, i vi ste poput čavki, svi govorite istodobno! – reče
teta Fanny smijući se. – Dobro, jeste li završili? U redu,
pođite oprati ljepljive ruke. Da, George, znam da su
W
ljepljive, jer sam ja pekla kolač od đumbira a ti si pojela tri
kriške! Tada pođite u drugu sobu i tiho se igrajte, jer pada
kiša i ne moţe te ići van. Ali ne smetajte ocu, George.
Veoma je zauzet.
Djeca su se otišla oprati.
– Glupačo! – Julian će Anne. – Umalo si nas dvaput
odala!
– Nisam imala na umu ono što ste mislili prvi put! –
Anne će uvrijeđeno.
George ju je prekinula.
– Draţe bi mi bilo da si odala tajnu u vezi s olupinom
nego s Timom – kazala je. – Jezik ti se lako omakne.
– Da, lako – Anne će sa ţaljenjem. – Mislim da je
najbolje da više ne govorim za vrijeme obroka. Toliko volim
Tima, pa ne mogu odoljeti da ne govorim o njemu.
Svi su se pošli igrati u drugu sobu. Julian je uz tresak
okrenuo stol.
– Igrat ćemo se olupine – rekao je. – Ovo je brod. Sada
ćemo krenuti u istraţivanje.
Vrata se naglo otvore i ukaza se ljutito smrknuto lice.
Bio je to Georgein otac!
– Kakva je to galama? – pitao je. – George, jesi li ti
okrenula stol?
– Ja sam – reče Julian. – Ţao mi je, gospodine. Posve
sam zaboravio da radite.
– Još jedna takva buka i sutra ćete provesti dan u
krevetu – reče stric Ojuentin. – Georgina, pazi da tvoji
rođaci budu tihi.
Vrata su se zalupila i stric Ouentin je izišao. Djeca su
se zgledala.
– Tvoj je otac jako strog, zar ne? – upita Julian. – Ţao
mi je da sam napravio takvu galamu. Nisam mislio.
– Bolje je da sada doista budemo vrlo tihi – reče
George.
– U protivnome, odrţat će riječ i umjesto da
istraţujemo olupinu, provest ćemo dan u krevetu.
W
W
Bila je to strašna misao. Anne je otišla po jednu od
svojih lutaka da bi se igrala. Najposlije ih je ipak uspjela
ponijeti priličan broj. Julian je uzeo neku knjigu. George
se prihvatila prekrasnog malog broda što ga je rezbarila iz
komada drveta. Dick se zavalio u naslonjač i razmišljao o
uzbudljivoj olupini. Kiša je ustrajno padala i svi su se
nadali da će do jutra prestati.
– Moramo ustati jako rano – reče Dick zijevajući. – Što
mislite o tome da večeras pođemo ranije u krevet? Umoran
sam od svog tog veslanja.
U uobičajenim prilikama djeca nisu voljela ići rano u
krevet, ali s tako uzbudljivim događajem na pomolu, rano
lijeganje doimalo se drukčje toga dana.
– Tako će nam brţe proći vrijeme – Anne će odlaţući
lutku. – Idemo li?
– Što će majka pomisliti ako krenemo odmah poslije
čaja? – reče George. – Mislit će da smo svi bolesni. Ne,
krenut ćemo nakon večere. Reći ćemo naprosto da smo
umorni od veslanja, što je posve točno, i da se ţelimo
dobro ispavati kako bismo bili spremni za pustolovinu
sutradan ujutro. A to jest pustolovina, znate. Ne pruţa se
mnogima prilika da istraţuju tako staru olupinu poput ove
koja je dugo bila ispod mora!
Oko osam sati sva su djeca bila u krevetu, na prilično
iznenađenje tete Fanny. Anne je odmah zaspala. Julian i
Dick su joj se uskoro pridruţili, dok je George leţala još
neko vrijeme budna, misleći o svom otoku, olupini i,
dakako, o svome ljubljenom psu!
– Moram povesti i Tima – mislila je tonući u san. – Ne
moţemo Tima ostaviti izvan ovoga. I on mora sudjelovati u
pustolovini!
W
Istraživanje olupine
Narednog se jutra Julian prvi probudio. Prenuo se

upravo u trenutku kad se sunce pomolilo na obzoru na
istoku i ispunilo nebo zlatom. Julian je na trenutak zurio
u strop, i tada se u hipu sjetio svega što im se zbilo dan
ranije. Sjeo je uspravno u krevetu i šapnuo što je jasnije
mogao:
– Dick! Probudi se! Poći ćemo vidjeti olupinu! Daj, pro
budi se!
Dick se probudio i nasmiješio Julianu. Preplavio ga je
osjećaj sreće. Spremaju se u pustolovinu. Spuznuo je s
kreveta i tiho otrčao u sobu djevojčica. Otvorio je vrata.
Obje su djevojčice tvrdo spavale, Anne umotana u
pokrivače poput puha.
Dick prodrma George i potom potapša Anne po
leđima. Probudile su se i sjele.
– Poţurite! – šaptao je Dick. – Sunce upravo izlazi.
Morat ćemo poţuriti.
Georgeine su plave oči sjajile dok se oblačila. Anne je
brzo skakutala uokolo traţeći ono malo svoje odjeće –
samo kupaći kostim, traperice i majicu – i patike da zaštiti
noge. Za nekoliko minuta svi su bili spremni.
– A sada, ni škripe na stepenicama, ni kašlja ili
hihota! – upozoravao je Julian dok su stajali na odmorištu.
Anne je bila strašno hihotalo i često bi odala tajne planove
svojim iznenadnim praskavim hihotom. Ali ovaj se put
djevojčica ponašala svečano poput ostalih, i jednako
oprezno. Išunjali su se niza stube i otvorili mala prednja
vrata. Nisu proizveli ni zvuka. Tiho su zatvorili vrata i
uputili se stazom do vrtnih vrata. Ona su uvijek škripila,
pa su se uspeli preko njih radije nego da ih otvaraju.
Sunce je već jasno sjalo, iako je još bilo nisko na
istočnome nebu. Već je bilo toplo. Nebo je bilo tako
W
prekrasno plavo te se Anne nije mogla oteti dojmu da je
svjeţe isprano:
– Izgleda kao da se upravo vratilo iz praonice – kazala
je ostalima.
Zacičali su od smijeha. Anne se ponekad neobično
izraţavala. Ali, djeca su znala što je htjela reći. Dan je
ispunjavao čovjeka ugodnim novim osjećajem – oblaci
bijahu tako ruţičasti na blistavome plavom nebu. Bilo je
nemoguće zamisliti da je dan ranije bilo tako silovito.
George je uzela čamac. Potom je otišla po Tima, dok
su dječaci vukli čamac do mora. Alf, ribarski dječak,
iznenadio se da je George došla tako rano. Upravo se
spremao sa svojim ocem u ribolov. Nasmijao se George.
– Ideš li i ti u ribolov? – rekao joj je. – Hej, kakva je
ono jučer bila oluja! Mislio sam da će vas zadesiti.
– I jest – reče George. – Dođi, Time! Dođi!
Tim je bio jako zadovoljan da je tako rano ugledao
George. Pleo joj se oko nogu, dok je trčala za ostalima,
gotovo se spotaknuvši o njega. Skočio je u čamac čim ga je
ugledao i stajao na krmi isplazivši crveni jezik i ţestoko
mašući repom.
– Ĉudim se kako mu se rep još drţi – Anne će
gledajući ga. – Timothy, ti ćeš ga jednoga dana naprosto
odmahati.
Krenuli su prema otoku. Sada je bilo lako veslati, jer
je more bilo tako mirno. Stigli su do otoka i veslali oko
njega do druge strane.
A tamo je bila olupina, visoko nasađena na oštrim
stijenama! Sada je već dobro nalegla i nije se micala kad bi
je podlili valovi. Leţala je malo ukoso, a slomljeni jarbol,
sada kraći nego ranije, stršio je s jedne strane.
– Evo je! – Julian će uzbuđeno. – Jadna stara olupina!
Pretpostavljam da je sada još oštećenija. Kakvu je buku
nadigla kad je jučer uz prasak nalegla na stijene!
– Kako ćemo dospjeti do nje? – pitala je Anne
gledajući gomilu ruţnih šiljatih stijena uokolo. Ali George
W
nije bila obeshrabrena. Poznavala je gotovo svaki
centimetar obale oko malog otoka. Uporno je grabila
veslima i doskora su stigli u blizinu stijena na kojima je
počivala velika olupina.
Djeca su iz čamca gledala olupinu. Bila je velika,
mnogo veća no što su zamišljali kad su je nazirali izdaleka.
Bila je obloţena školjkama; na sve je strane visjelo
pramenje smeđeg i zelenog morskog raslinja. Neobično je
odisala. Sa strane trupa bile su velike rupe na mjestima na
kojima je udarala o stijene. Bilo je rupa i na palubi.
Sveukupno, djelovala je kao tuţan i napušteni brod, ali
djeci je to bio najuzbudljiviji prizor na svijetu.
Veslali su do stijena na kojima je leţala olupina.
Plima ih je zapljuskivala. George je gledala uokolo.
– Svezat ćemo čamac o samu olupinu – kazala je. – I
uspeti se bez muke na palubu penjući se postrance.
Gledaj,
Juliane, baci ušicu konopca preko onog slomljenog
komada drveta koji strši sa strane.
Julian učini kao što mu je rečeno. Uţe se napelo i
čamac je bio ukotvljen. Potom se George uspela uza stranu
olupine, spretno poput majmuna. Ĉudesno se penjala.
Slijedili su je Julian i Dick, ali Anne je trebala pomoć.
Uskoro je svo četvoro stajalo na iskošenoj palubi. Bila je
skliska od morske trave i miris je bio doista veoma snaţan.
Anne se nije svidio.
– Dobro, ovo je bila paluba – reče George – a ovdje su
se ljudi spuštali i penjali. – Pokazala je na veliki otvor.
Došli su do njega i pogledali dolje. Tamo su još bili ostaci
ţeljeznih ljestava. George ih je ispitivala.
– Mislim da su još dovoljno čvrste da nas podnesu –
kazala je. – Ja ću poći prva. Ima li tko dţepnu svjetiljku?
Unutra izgleda prilično mračno.
Julian je imao svjetiljku. Pruţio ju je George. Djeca su
se posve stišala. Ĉinilo se nekako tajanstveno gledati dolje,
u mračnu unutrašnjost velikoga broda. Što će dolje naći?
W
George je upalila svjetiljku i potom stala brzo silaziti niz
ljestve. Ostali su je slijedili.
Svjetlost baterije otkrivala je vrlo čudan prizor.
Potpalublje je bilo niskoga stropa, načinjeno od debele
hrastovine. Djeca su morala pognuti glave da bi se mogla
kretati. Neki su dijelovi izgledali kao kabine, ali se to teško
moglo razaznati, jer je sve bilo tako oštećeno, izjedeno
morem i zaraslo u morsku travu. Zadah je bio doista
strašan, iako je to uglavnom bio miris morske trave koja se
sušila.
Djeca su se sklizala na travurini dok su obilazila
unutrašnjost broda. Najposlije, unutrašnji prostor i nije
bio tako velik. Ispod kabina nalazio se velik tovarni prostor
broda i djeca su ga gledala pri svjetlosti dţepne svjetiljke.
– Ovdje su sigurno drţali sanduke sa zlatom – reče
Julian. Ali u tovarnom prostoru nije bilo ničega doli vode i
riba! Djeca nisu mogla sići, jer je voda bila previše duboka.
Površinom su plutale jedna ili dvije bačve, ali su bile
raspukle i posve prazne.
– Pretpostavljam da je to bila burad za vodu, ili pak
bačve sa svinjetinom ili keksima – reče George. – Vratimo
se na drugu stranu broda, tamo gdje su bile kabine.
Neobično je vidjeti postelje na kojima su spavali mornari...
pogledajte onu staru drvenu stolicu. Ĉudno je da je sve još
tu, nakon toliko godina! Pogledajte i predmete koji vise na
ovim kukama... sada su posve rđavi i pokriveni morskim
raslinjem, ali mora da su to bile kuharove tave i zdjele!
Bijaše to čudnovato putovanje starom olupinom.
Djeca su usredotočila svu paţnju ne bi li ugledala kutije
koje bi mogle sadrţavati šipke zlata, ali činilo se da nigdje
nema nikakve kutije!
Stigli su do jedne kabine koja je bila veća od ostalih.
U kutu je stajala postelja na kojoj je počivao veliki rak.
Naslonjen o postelju, stajao je neki komad namještaja
prilično nalik na stol sa dvije noge, sav obrastao u sivkaste
školjke. Na zidovima kabine visjele su nakrivljene drvene
W
police okićene vijencem morske trave.
– Mora daje to bila kabina kapetana – reče Julian. –
Najveća je. Pogledaj, što je ono u kutu?
– Neka stara šalica – Anne će podiţući je, – A ovdje je
polovica tanjurića. Vjerojatno je kapetan ovdje sjedio i pio
čaj u trenutku kad je brod doţivio nesreću.
Djeca su se osjećala prilično čudno. U maloj kabini
bilo je mračno i vonjavo, a tlo ispod nogu bilo je vlaţno i
sklisko. George je pomislila kako je njezina olupina doista
bila zabavnija dok je bila potopljena ispod vode negoli
izvučena na površinu!
– Hajdemo – kazala je stresavši se. – Ne sviđa mi se
previše. Jest uzbudljivo, znam, ali i malo zastrašujuće.
Djeca su se okrenula da pođu. Julian je posljednji put
dţepnom svjetiljkom osvijetlio malu kabinu. Već ju je htio
ugasiti i poći za ostalima na palubu, kad je ugledao nešto
što gaje zaustavilo. Usmjerio je svjetiljku u tom pravcu i
potom pozvao ostale.
– Hej! Pričekajte malo. Ovdje u zidu postoji ormarić.
Pogledajmo ima li nešto unutra!
Ostali se okrenuše i pogledaše. Ugledali su nešto što
se činilo poput malena ormara u visini zida kabine.
Julianov se pogled zaustavio na ključanici. Ključa,
međutim, nije bilo.
– Moţda bi baš tu unutra moglo nešto biti – reče
Julian. Pokušao je prstima otvoriti drvena vratašca ali se
ona nisu micala. – Zaključano je – reče. – Naravno da je
zaključano!
– Mislim daje brava zarđala – reče George i sama
pokušavajući otvoriti vrata. Potom je izvadila svoj veliki
dţepni noţ i ugurala ga između vrata ormarića i zida
kabine. Pritiskala je oštricu prema natrag – i brava
ormarića iznenadno je popustila. Kao što je kazala, bila je
posve zarđala. Vrata se širom otvoriše i djeca ugledaše
policu s nekoliko neobičnih predmeta na njoj.
Stajala je tamo drvena kutija nabrekla od vlage
W
morske vode u kojoj je leţala godinama. Dva ili tri
predmeta izgledala su poput starih, raskvašenih knjiga.
Bila je tamo i neka vrsta staklenog suda za piće, po sredini
napukla, i dva-tri neobična predmeta, tako izjedena
morskom vodom te se nije znalo što su.
– Ništa posebno zanimljivo, izuzev kutije – reče Julian
i podigne je. – Pa ipak, štogod bilo unutra zacijelo je
uništeno. Ali, bez obzira na to, pokušat ćemo je otvoriti.
George i on dali su sve od sebe da otvore bravu male
drvene kutije. Na poklopcu bijahu utisnuti inicijali: H.J.K.
– Mislim da su to inicijali kapetana – reče Dick.
– Ne, to su bili inicijali moga pra-pra-pradjeda! – reče
George kojoj su oči iznenadno zablistale. – Znam sve o
njemu. Ime mu je bilo Henry John Kirrin. Znate, ovo je bio
njegov brod. Mora da je to bila njegova osobna kutija u
kojoj je drţao svoje stare dokumente ili dnevnike. O,
naprosto je moramo otvoriti!
Ali bilo je sasvim nemoguće otvoriti poklopac s alatom
koji su imali uza se. Uskoro su odustali, a Julian je uzeo
kutiju da je ponese u čamac.
– Otvorit ćemo je kod kuće – reče glasom koji je
odavao prilično uzbuđenje. – Naći ćemo čekić ili nešto
slično i nekako je otvoriti. O, George, ovo je pravi nalaz!
Svi su ćutjeli da posjeduju nešto tajanstveno. Je li
bilo ičega u kutiji i, ako jest, čega? Ţudjeli su da stignu
kući i otvore je!
Stigli su na palubu uspevši se ţeljeznim ljestvama.
Ĉim su tamo dospjeli, vidjeli su da su i drugi, izuzev njih,
otkrili olupinu izbačenu iz dubine mora!
– Boţe! Polovina ribarskih čamaca iz zaljeva otkrila ju
je – uzviknuo je Julian gledajući ribarske čamce koji su se
pri bliţili olupini onoliko koliko su mogli. Ribari su u čudu
gledali brod. Kad su ugledali djecu na palubi, glasno su
doviknuli:
– Hej, vi tamo! Kakav je to brod?
– To je stara olupina – doviknuo je Julian. – Naplavila
W
ju je jučerašnja oluja!
– Ne reci ništa više – George će mršteći se. – To je
moja olupina. Ne ţelim posjetioce na njoj!
I tako ništa više nije bilo rečeno, a četvoro je djece
ušlo u čamac i odveslalo kući što su brţe mogla. Bilo je
prošlo vrijeme doručka. Moţda će ih izgrditi. Ĉak bi ih
Georgein strogi otac mogao poslati u krevet, ali što onda,
oni nisu marili. Istraţili su olupinu i vratili se s kutijom
koja bi mogla sadrţavati ako već ne zlatne šipke, a ono
moţda barem jednu malu šipku!
Izgrdili ih jesu. Morali su se zadovoljiti samo s
polovicom doručka, jer je stric Ojuentin rekao da djeca
koja tako kasne ne zasluţuju jaja i slaninu, već samo
kriške kruha s dţemom. Bilo je vrlo ţalosno.
Sakrili su kutiju ispod kreveta u sobi dječaka. Tim je
ostavljen dječaku-ribaru, ili, radije, bio je svezan u
straţnjem dvorištu, jer je Alf otišao u ribolov i upravo je u
tom trenutku piljio iz očeva čamca u čudesnu olupinu.
– Mogli bismo nešto zaraditi dovodeći posjetioce do
olupine – dosjetio se Alf. I prije no što je dan bio na
izmaku, dvadesetine znatiţeljnika razgledale su staru
olupinu s paluba motornih ili ribarskih čamaca.
George je bila bijesna zbog toga. Ali tu nije mogla
ništa. Uostalom, kao što je Julian rekao, svatko ima pravo
na gledanje!
W
Kutija s olupine
Prva stvar koju su djeca uradila nakon doručka bila je

da uzmu dragocjenu kutiju i odnesu je do spremnice za
alat u vrtu. Naprosto su ţudjela za tim da je silom otvore.
Svi su potajice osjećali da se u njoj krije neko blago.
Julian je traţio odgovarajući alat. Našao je dlijeto i
odlučio je da je to prava stvar za otvaranje kutije. Pokušao
je, ali mu je dlijeto skliznulo i povrijedilo prst. Potom je
pokušao s drugim oruđem, ali je kutija tvrdoglavo odbijala
da se otvori. Djeca su ljutilo zurila u nju.
– Znam što ćemo – Anne će najposlije, – Ponesimo je
na vrh kuće i bacimo je na zemlju. Nadam se da će se
rasprsnuti i otvoriti.
Ostali su se zamislili nad tim prijedlogom.
– Moţda vrijedi pokušati – reče Julian. – Problem je
jedino u tome što bi se na taj način moglo slomiti ili
uništiti nešto što je u kutiji.
No nije se ukazivao drugi način da se kutija otvori, pa
ju je tako Julian ponio na vrh kuće. Otišao je na potkrovlje
i tamo otvorio prozor. Ostali su stajali dolje, čekajući.
Julian je zavitlao kutiju kroz prozor koliko je snaţnije
mogao. Poletjela je kroz zrak i prizemljila se uz strahovit
tresak na puteljku popločanu pločama.
Istog trenutka otvorio se francuski prozor i na njemu
se poput metka iz puške pomolio stric Ouentin.
– Što to radite? – viknuo je. – Nadam se da ne bacate
stvari jedni na druge kroz prozor? Što je to na zemlji?
Djeca su gledala u kutiju. Rastvorila se i leţala na
zemlji razotkrivajući limenu zaštitnu kutiju. Štogod bilo u
kutiji, nije se uništilo! Bit će posve suho!
Dick je potrčao daje pokupi.
– Pitao sam što je to na zemlji? – viknuo je stric i
pošao prema njemu.
W
– To je, to je nešto što nama pripada – Dick će
zacrvenjevši se.
– E, pa ja ću vam to oduzeti – na to će stric. – Ovako
me smetati! Daj mi to. Gdje ste to uzeli? – zareţao je zureći
u ubogu Anne koja je bila najbliţa.
– U olupini – promrsi mala ustrašena djevojčica.
– U olupini! – stric će začuđeno. – U staroj olupini koja
je jučer naplavljena? Ĉuo sam o tome. Hoćeš li reći da ste
tamo bili?
– Da – nadoveţe se Dick. U tom im se času pridruţio
Julian zabrinuta izraţaja. Bit će odviše strašno ako stric
uzme kutiju u trenutku kad su je uspjeli otvoriti. Ali
upravo to se zbilo!
– Pa, ta kutija moţe sadrţavati nešto vaţno – rekao je
i uzeo je iz Dickovih ruku. – Nemate pravo ovako pljačkati
po staroj olupini. Mogli biste odnijeti i nešto vaţno.
– Pa, to je moja olupina – George će ljutito. – Molim te,
oče, daj nam kutiju. Mislili smo da bi mogla sadrţavati
šipku zlata ili nešto slično!
– Šipku zlata! – otac će posprdno. – Kakvo si ti dijete!
U ovako malu kutiju nikad ne bi stalo takvo što! Mnogo je
vjerojatnije da sadrţi upute gdje bi se mogle nalaziti šipke
zlata! Uvijek sam vjerovao da je zlato pohranjeno negdje na
sigurnu... i da je brod, ispraţnjen od svog dragocjenog
tereta, potonuo kad je napuštao zaljev!
– O, oče, molim te, molim te daj nam našu kutiju –
preklinjala je George gotovo u suzama. Iznenadno je bila
sigurna da ona sadrţi upute koje bi im mogle otkriti što se
dogodilo sa zlatom. Ali njezin se otac bez riječi okrenuo i
uputio prema kući noseći kutiju, otvorenu i rasprslu, dok
se ispod njegove ruke nazirala limena zaštitna kutija.
Anne briţne u plač.
– Ne osuđujte me što sam mu kazala da smo je našli
u olupini – jecala je. – Molim vas nemojte. Tako me je
gledao. Naprosto sam mu morala reći.
– U redu, bebice – Julian će stavljajući ruku na
W
Anneino rame. Izgledao je bijesan. Mislio je da nije u redu

što je stric naprosto oduzeo kutiju. – Slušajte, ovo neću
otrpjeti. Nekako ćemo se domoći kutije i pogledati unutra.
Siguran sam da se tvoj otac neće time baviti, George. Sjest
će i nastaviti pisati svoju knjigu, a na kutiju će posve
W
zaboraviti. Vrebat ću priliku, ušuljati se u njegovu radnu
sobu i uzeti je, pa makar i izvukao batine ako me otkrije!
– Dobro! – reče George. – Straţarit ćemo i vidjeti kad
otac bude izišao.
Tako su na smjenu straţarili, ali, na nesreću, stric je
cijelo prijepodne boravio u radnoj sobi. Teta Fanny se
čudila da je toga dana jedno ili dvoje djece stalno bilo u
vrtu umjesto da budu na plaţi.
– Zašto niste svi zajedno i kupate se ili se nečim
bavite – pitala je. – Jeste li se posvađali?
– Ne – odgovorio je Dick. – Naravno da nismo. – Ali
nije rekao zašto su u vrtu!
– Zar tvoj otac nikad ne izlazi? – pitao je Dick kad je
na njega došao red da preuzme straţu. – Mislim da ne ţivi
naročito zdravo.
– Tako ti je to sa znanstvenicima – reče George, kao
da zna sve o njima. – Ali, reći ću ti nešto. Poslijepodne će
moţda spavati! Koji put legne!
Julian je poslijepodne straţario u straţnjem dijelu
vrta. Sjeo je ispod stabla i počeo čitati. Iznenadno je začuo
neobični šum zbog kojeg je podigao glavu. Odmah je
shvatio o čemu je riječ!
"To stric Quentin hrče!", pomislio je uzbuđeno. "Tako
je! O, kad bih se mogao ušuljati kroz francuski prozor i
uzeti našu kutiju!"
Prikrao se do prozora i pogledao unutra. Jedan je
prozor bio malko otvoren i Julian ga je otvorio malo više.
Ugledao je strica naslonjena u udobnu naslonjaču, usana
malko razmaknutih, očiju zatvorenih, u duboku snu! Svaki
put kad bi udahnuo zahrkao bi.
"Doista izgleda kao da čvrsto spava", razmišljao je
dječak. "A tamo je kutija, točno iza njega, na onome stolu.
Upustit ću se. Kladim se da bih zaradio poštene batine kad
bi me uhvatili, ali tu ništa ne mogu!"
Ušunjao se u sobu. Stric je i dalje hrkao. Dječak se na
prstima šunjao mimo njega do stola koji je stajao iza
W
stričeva naslonjača. Uzeo je kutiju.
I tada komadić slomljena drveta s kutije padne na
pod uz mukli tresak. Stric se pomakne na stolici i otvori
oči! Brz poput munje, dječak čučne iza stričeva naslonjača
zatomijujući dah.
– Što je bilo? – čuo je kako govori stric. Julian se nije
pomaknuo. Potom se stric iznova nasloni i zatvori oči.
Uskoro se opet čulo njegovo jednomjerno hrkanje!
"Hura!" mislio je dječak. "Opet je zaspao!"
Tiho se uspravio drţeći kutiju. Na prstima se
došunjao do francuskog prozora. Skliznuo je van i brzo
potrčao vrtnom stazom. Nije mislio na to da sakrije kutiju.
Sve što je ţelio bilo je da dođe do ostale djece i pokaţe im
što je učinio!
Trčao je do plaţe gdje su ona leţala na suncu.
– Hej! – viknuo je. – Hej! Imam je! Imam je!
W
Svi su uzbuđeno kriknuli i posjedali, grozničavi od
ţelje da ispitaju "kutiju u Julianovim rukama. Posve su
zaboravili na ostale ljude na plaţi. Julian se stuštio na tlo i
nasmijao se.
– Tvoj je otac zaspao – rekao je George. – Time, ne liţi
me toliko! Ja sam, George, ušao unutra, a komadić je
kutije pao na pod... i probudio ga.
– Boţe! – usklikne George. – Što je bilo dalje?
– Ĉučnuo sam iza njegove stolice dok nije ponovno
zaspao – reče Julian. – Potom sam pobjegao. A sada, da
vidimo što je unutra. Ne vjerujem daje tvoj otac uopće
pogledao!
I nije. Limena je kutija bila nedirnuta. Zarđala je
uslijed višegodišnjeg leţanja u vlazi, a poklopac je bio
toliko čvrsto pritegnut te ga je bilo gotovo nemoguće
pomaknuti.
Ali kad ga je George stala obrađivati sa svojim
dţepnim noţićem i odstranjivati rđu, počela je popuštati i
za pribliţno četvrt sata – otvorila se!
Djeca su se znatiţeljno zgrnula oko nje. Unutra su bili
neki stari papiri i knjiga crnih korica. I ništa drugo!
Nikakva šipka zlata. Nikakva blaga. Svi su bili pomalo
razočarani.
– Sve je posve suho – Julian će iznenađeno. – Nimalo
vlaţno. Limena kutija je sve sačuvala u savršenu stanju.
On podiţe knjigu i otvori je.
– To je dnevnik što gaje vodio tvoj pra-pra-pradjed na
svojim putovanjima brodom – rekao je. – Jedva uspijevam
nešto pročitati. Tako je malen i neobičan.
George podigne jedan od papira. Bio je to debeo
pergament, posve poţutjeo od starosti. Rasprostrla ga je na
pijesku i razgledala. I drugi su se zagledali, ali nisu
razabirali o čemu se radi. Ĉinilo se da je neka karta.
– Moţda karta pokazuje mjesto na koje moramo poći –
reče Julian. Ali iznenadno ruka kojom je George drţala
kartu stane podrhtavati i oči joj zasjaše bljeskom dok je
W
pogledala ostale. Otvorila je usta ali nije govorila.
– O čemu se radi? – Julian će znatiţeljno. – Što je?
Jesi li izgubila moć govora?
George odmahne glavom i uze govoriti u hipu:
– Juliane! Znaš li što je to? To je karta moga starog
dvorca. Dvorca Kirrin, kada još nije bio ruševina. I ona pri
kazuje podzemne tamnice. I, gledaj, pogledaj samo što piše
u ovom kutu ćelije!
Ona drhtavim prstom pokaţe jednu stranu karte.
Ostali su se nagnuli da bolje vide – a tamo je starinskim
slovima bila otisnuta neobična riječ.
INGOTI
Što to znači?
– Ingoti! – Anne će zabezeknuto, nikad još niša čula
tu riječ.
Ali dva dječaka jesu.
– Ingoti! – uzviknuo je Dick. – Pa to moraju biti šipke
zlata. One se nazivaju ingotima.
– Većina metalnih sipki zove se ingoti – Julian će
zarumenjevši se od uzbuđenja. – Ali, kako što znamo, s
broda je nestalo zlato i stoga je vrlo vjerojatno da ingoti
ovdje označuju šipke zlata. O, Boţe! Zamislite da su moţda
još skrivene negdje ispod dvorca Kirrin. George! George!
Nije li to strašno, uţasno uzbudljivo?
George potvrdno kimne. Od uzbuđenja je drhtala
cijelim tijelom.
– Kad bismo ga samo mogli naći! Kad bismo samo
mogli!
W
– Krenut ćemo u pravi lov na blago – reče Julian. – Bit

će strahovito teško, jer je dvorac sada u ruševinama i sav
zarastao. Ali ovako ili onako, mi ćemo pronaći te ingote.
Kakva lijepa riječ! Ingoti! Ingoti! Ingoti!
Zvučila je nekako uzbudljivije od riječi zlato. O zlatu
više nitko nije govorio. Govorili su o INGOTIMA. Tim nije
mogao shvatiti razlog tolikom uzbuđenju. Mahao je repom
i usrdno nastojao liznuti jedno pa drugo dijete, ali ovaj put
nekako nitko nije na nj obraćao paţnju! To naprosto nije
mogao razumjeti te se nakon nekog vremena povukao i
poleglih ušiju sjeo okrenuvši djeci leđa.
– O, pogledajte sirotog Timothya! – reče George. – Ne
razumije naše uzbuđenje. Time! Time, dragi, sve je u redu,
nisi pao u nemilost ili nešto slično. O, Time, otkrili smo naj
divniju tajnu na cijelome svijetu.
Tim je skočio, mahnuo repom, zadovoljan da mu se
iznova obraća paţnja. Stavio je svoju veliku šapu na
dragocjenu kartu i četvoro je djece odmah viknulo na
njega.
– Boţe! Ne smije to potrgati! – Julian će. Potom je
pogledao ostale i namrštio se: – Što ćemo uraditi s
W
kutijom? – upitao je. – Hoću reći, Georgein će otac zacijelo
primijetiti njezin nestanak, zar ne? Morat ćemo je vratiti.
– Pa, ne bismo li mogli uzeti kartu i zadrţati je? – pred
loţi Dick. – On neće znati da je bila unutra ako nije ni po
gledao sadrţaj kutije. A prilično je izvjesno na nije. Ostale
stvari nisu naročito vaţne... samo stari dnevnik i nekoliko
pisama.
– Da bismo se osigurali, precrtajmo kartu – Julian će.
– Tada moţemo pravu kartu vratiti u kutiju.
Svi su se sloţili da je to dobra ideja. Vratili su se u
Vilu Kirrin i paţljivo precrtali kartu. Obavili su to u
spremištu za alat da ih nitko ne bi vidio. Karta je bila
neobična. Sastojala se iz tri dijela.
– Ovaj dio prikazuje ćelije ispod dvorca – reče Julian.
– A ovaj plan pokazuje prizemlje dvorca... ovaj pak gornji
dio. Ĉasna riječ, bilo je to lijepo mjesto! Tamnice su se
nalazile na cijelom prostoru ispod dvorca. Kladim se da su
bile prilično strašna mjesta. Pitam se kako su se ljudi
spuštali do njih.
– Morat ćemo paţljivije proučiti kartu i vidjeti – reče
George. – Sada nam to svima izgleda prilično zbrkano, ali
kad jednom s kartom dođemo do dvorca i tamo je
proučimo, vjerojatno ćemo otkriti kako da siđemo do tajnih
ćelija. Oooh! Ne vjerujem da je ijedno dijete doţivjelo takvu
pusto lovinu!
Julian paţljivo spremi precrtanu kartu u dţep svojih
traperica. Nije se od nje namjeravao rastajati. Bila je
veoma dragocjena. Potom vrati izvornu kartu u kutiju i
pogleda prema kući.
– Što mislite o tome da je odmah vratim natrag? –
upita.
– Moţda tvoj otac još spava, George.
Ali nije bilo tako. Bio je budan. Nasreću, nije
primijetio nestanak kutije! Došao je u blagovaonicu da s
obitelji popije čaj i Julian je iskoristio priliku. Promrmljao
je neku ispriku, udaljio se od stola i iznova stavio kutiju
W
na stol iza stričeva naslonjača.
Po povratku je namignuo ostalima. Odahnuli su. Svi
su se bojali strica Quentina i nije im bilo nimalo do toga da
mu se zamjere. Za cijelo vrijeme obroka, Anne nije rekla ni
riječi. Toliko se strašno bojala da bi nešto mogla odati, bilo
o Timu, ili o kutiji. I ostali su malo govorili. Dok su ispijali
čaj, zazvonio je telefon i teta Fanny je pošla da se javi.
Uskoro se vratila.
– Za tebe je, Quentine – kazala je. – Očito, stara je
olupina izazvala prilično uzbuđenje i neki ljudi iz
londonskih novina ţele ti u vezi s njom postaviti nekoliko
pitanja.
– Reci im da ću ih primiti u šest sati – reče stric
Quentin. Djeca su se uspaničeno zgledala. Nadala su se da
stric Quentin neće novinarima pokazati kutiju. Tada bi
mogla izaći na vidjelo tajna o skrivenu zlatu!
– Kakva sreća da smo precrtali kartu! – Julian će
nakon čaja. – Ali sada mi je jako ţao da smo pravu kartu
ostavili u kutiji. Netko bi mogao otkriti našu tajnu!
W
Iznenađujuća ponuda
Narednog jutra novine su bile pune izvještaja o tome

kako je stara olupina izronila iz mora. Novinari su saznali
od strica Quentina pripovijest o olupini i izguljenu zlatu, a
neki su čak uspjeli pristati na otok Kirrin i snimiti stari
urušeni dvorac.
George je bjesnjela.
– To je moj dvorac! – grmjela je na svoju majku. – To je
moj otok. Rekla si da ga mogu smatrati svojim. Rekla si,
jesi!
– Znam, George, draga – uzvratila je majka. – Ali,
doista moraš biti razborita. Ne moţe naštetiti otoku da
netko na nj pristaje, niti moţe naškoditi dvorcu da se
fotografira.
– Ali ja to ne ţelim – George će smračena i mrgodna
izraţaja. – On je moj. Olupina je moja. Rekla si.
– Pa, nisam znala da će biti ovako naplavljena – reče
majka. – Budi razborita, George. Kakve to ima vaţnosti ako
ljudi pođu razgledati olupinu? Ne moţeš ih spriječiti.
George ih nije mogla spriječiti, ali zbog toga nije bila
ništa manje ljuta. Djecu je čudilo zanimanje koje je
pobudila izvučena olupina i što je otok Kirrin postao
predmetom velike paţnje. Posjetioci iz okolnih mjesta došli
su da je vide, a ribari su uspjeli pronaći draţicu i
omogućiti im pristup. George je ridala od bijesa, a Julian
ju je pokušao utješiti.
– Slušaj, George! Još nitko ne zna našu tajnu.
Pričekat ćemo dok to uzbuđenje splasne i tada otići na
otok Kirrin i pronaći ingote.
– Ako ih netko ne nađe prije nas – kazala je George
brišući oči. Bila je bijesna na sebe zbog toga što je plakala,
ali doista se nije mogla svladati.
– Kako bi to mogli? – pitao je Julian. – Nitko se još
W
nije domogao sadrţaja kutije! Ĉekat ću priliku i izvaditi
kartu prije nego je netko vidi!
Ali prilika se nije ukazala, jer se dogodilo nešto
strašno. Stric Quentin prodao je kutiju čovjeku koji je
kupovao starine. Izišao je ozaren iz radne sobe dan ili dva
nakon što je počelo uzbuđenje, i ispripovjedio to teti Fanny
i djeci.
– Sklopio sam vrlo dobar posao s nekim čovjekom –
rekao je supruzi. – Znaš li onu staru limenu kutiju s
olupine? E, taj čovjek skuplja neobične predmete poput
ovoga i dobro ju je platio. Ĉak i više no što očekujem da ću
dobiti za knjigu koju pišem! Ĉim je ugledao staru kartu i
dnevnik, odmah je rekao da će kupiti sve zajedno.
Djeca su ga pogledala u uţasu. Kutija je bila prodana!
Sada će netko proučiti kartu i moţda proniknuti u ono što
znače "ingoti". Pripovijest o izgubljenu blagu sada kola po
svim novinama. Nitko ne moţe previdjeti značenje karte,
ako je paţljivo prouči.
Djeca se nisu usudila reći stricu Quentinu ono što su
znala. Istina je da je sada bio sav nasmijan i da im je
obećao kupiti nove mreţe za lovljenje račića i splav – ali bio
je on osoba tako promjenjiva značaja. Mogao bi se
razbjesnjeti ako sazna da je Julian sam uzeo kutiju i
otvorio je dok je stric spavao.
Kad su ostala sama, djeca su raspravila cijeli događaj.
Ĉinio im se doista veoma ozbiljnim. Razmišljali su da li da
tetu Fanny upute u tajnu, ali bila je to tako dragocjena i
čarobna tajna te je nikome nisu mogli odati.
– Slušajte sada – Julian će najposlije. – Zamolit ćemo
tetu Fanny ako moţemo otići na otok Kirrin i tamo provesti
dan-dva, hoću reći, i prespavati tamo. Tako bismo imali
vremena da mjesto malo pročešljamo i vidimo što se moţe
naći. Siguran sam da za dan-dva posjetioci više neće
dolaziti. Moţda otkrijemo nešto prije nego netko drugi
pronikne našu tajnu. Konačno, čovjek koji je kupio kutiju
moţda i ne pogodi da karta oslikava dvorac Kirrin.
W
Djeca su se malko oraspoloţila. Bilo je tako strašno
ništa ne raditi. Ĉim su skovali plan, osjećali su se bolje.
Odlučili su da narednoga dana zamole tetu Fanny da odu i
provedu vikend u dvorcu. Vrijeme je bilo veličanstveno.
Mogli bi ponijeti mnogo hrane sa sobom.
Kada su došli da pitaju tetu Fanny, stric Quentin je
bio s njom. I opet je bio sav nasmiješen i čak je potapšao
Juliana po ramenima.
– Pa, dobro – rekao je. – Kakvo je ovo poslanstvo?
– Upravo smo htjeli nešto zamoliti tetu Fanny – Julian
će uljudno. – Teto, s obzirom na to da je vrijeme tako
lijepo, biste li nam, molim vas, htjeli dopustiti da preko
vikenda odemo u dvorac Kirrin i provedemo dan-dva na
otoku? Ne moţete zamisliti kako bismo se tome radovali!
– Pa, što misliš o tome, Quentine? – upitala je teta
okrenuvši se suprugu.
– Ako ţele, mogu – reče stric Quentin. – Uskoro im se
za to više neće pruţiti prilika. Dragi moji, dobili smo
izvanrednu ponudu za otok Kirrin! Neki čovjek ţeli kupiti
otok, preurediti dvorac u hotel i učiniti od njega pravo
ljetovalište! Što kaţete na to?
Ĉetvoro djece zurilo je, zgranuto i uţasnuto, u
nasmiješena čovjeka. Netko namjerava kupiti otok! Znači li
to da je njihova tajna otkrivena? Ţeli li čovjek kupiti dvorac
zbog toga što je iščitao kartu, pa zna da je u njemu
skriveno mnogo zlata?
George je prigušeno kriknula. Oči su joj gorjele kao da
su se zapalile.
– Majko! Ne moţete prodati otok! Ne moţete prodati
moj dvorac! Neću dopustiti da se prodaju.
Otac se namrgodio.
– Ne budi budalasta, Georgina! – rekao je. – Otok nije
doista tvoj. Ti to znaš. Pripada tvojoj majci i prirodno je da
ga proda ako se prilika ukaţe. Jako nam je potreban
novac. Jednom kada prodamo otok, moći ćeš dobiti mnoge
krasne stvari.
W
– Ne ţelim krasne stvari! – vikala je uboga George. –
Moj dvorac i moj otok su na j krasni je stvari koje bih ikad
mogla imati. Majko! Majko! Znaš da si mi rekla da ih mogu
smatrati svojima. Znaš da jesi! Vjerovala sam ti.
– George, draga, mislila sam da ih moţeš imati da bi
se igrala na njima dok sam vjerovala da apsolutno ništa ne
vrijede – majka će tuţna izraţaja. – Ali sada su se stvari
promijenile. Tvojem je ocu ponuđena sasvim pristojna
svota, mnogo veća no što smo se ikad nadali dobiti... i
zaista si ne moţemo priuštiti da propustimo priliku.
– Znači, poklonila si mi otok jedino dok si mislila da
ništa ne vrijedi – George će lica blijeda od srdţbe. – Ĉim
vrijedi neki novac ti mi ga oduzimaš. Mislim da je to
strašno. To nije časno.
– Dostaje bilo, Georgina – otac će ljutito. – Majka po
stupa prema mojim savjetima. Ti si još dijete. Majka nije
ozbiljno mislila ono što je kazala. Bilo je to samo zato da ti
ugodi. A dobro znaš da ćeš s nama dijeliti novac i da ćeš
dobiti štogod poţeliš.
– Neću dotaknuti ni penija – George će dubokim
prigušenim glasom. – Poţalit ćete što ga prodajete.
Djevojčica se okrenula i pojurila iz prostorije. Ostali
su bili veoma ţalosni zbog nje. Znali su što je osjećala. Sve
je shvaćala tako ozbiljno. Julian je mislio da ona ne
razumije odrasle. S njima se ne vrijedi sporiti. Oni mogu
postupati kako ţele. Ako ţele oduzeti Georgein otok i
dvorac, mogu. Ţele li ga prodati, mogu! Ali ono što stric
Quentin nije znao bila je činjenica da se tamo vjerojatno
nalazi skladište zlatnih ingota! Julian je gledao u strica i
razmišljao da li da ga upozori. Odlučio je da to ne uradi.
Postoji mogućnost da upravo djeca prva pronađu zlato!
– Kada prodajete otok, striče? – upitao je mirno.
– Ugovor će biti potpisan pribliţno za tjedan dana –
glasio je odgovor. – Stoga, ako doista ţelite provesti dan-
dva na otoku, uradite to brzo, jer vam poslije novi vlasnici
to moţda neće dopustiti.
W
– Namjerava li otok kupiti čovjek koji je kupio staru
kutiju? – upitao je Julian.
– Da – uzvrati stric. – I sam sam bio malko začuđen,
jer sam mislio da on kupuje samo starine. Iznenadilo me
da je došao na pomisao da kupi otok i pretvori dvorac u
hotel. Pa ipak, rekao bih da bi netko tko tamo vodi hotel
mogao dobro zaraditi... vrlo je romantično boraviti na
malom otoku poput ovoga... ljudima će se to svidjeti. Ja
nisam poslovni čovjek i zasigurno mi ne bi bilo do toga da
svoj novac uloţim u mjesto kakvo je otok Kirrin. Ali mislim
da taj čovjek dobro zna što radi.
"Da, sigurno zna", mislio je Julian u sebi dok je izlazio
iz prostorije s Dickom i Anne. "Iščitao je kartu i došao na
istu misao kao i mi – skladište skrivenih ingota nalazi se
negdje na otoku – pa će ga se zato i domoći! Ne ţeli on
graditi hotel! On je u lovu na blago! Mislim da je stricu
Quentinu ponudio neku smiješno nisku cijenu, a ubogi
stari stric vjeruje da je čudesna! O, boţe, dogodit će se
nešto strašno!"
Pošao je potraţiti George. Ona je bila u spremnici za
alat, posve zelena u licu. Kazala je da joj je zlo.
– To je samo zbog toga što si toliko ljuta – rekao je
Julian. Obgrlio joj je ramena. Ovaj put George nije
odgurnula njegovu ruku. Osjetila se u tješenom. Suze su
joj navrle na oči i ljutito ih je pokušala zatomiti.
– Slušaj, George! – rekao je Julian. – Ne smijemo
izgubiti nadu. Sutra ćemo otići na otok Kirrin i zaista ćemo
učiniti sve što je u našoj moći da bismo nekako dospjeli u
podzemne ćelije i našli ingote. Ostat ćemo tamo sve dok ne
uspijemo. Vidiš? A sada se razvedri, jer nam je u
planiranju potrebna tvoja pomoć. Hvala bogu da smo
precrtali kartu.
George se malko razvedrila. Još se ljutila na majku i
oca, ali pomisao da odlaze na otok Kirrin da bi tamo
proveli dan ili dva, i da će povesti i Timothya, doista se
činila privlačnom.
W
– Mislim da otac i majka nisu lijepo postupili – kazala
je.
– Pa, i nije baš tako – Julian će mudro. – Konačno,
ako im je tako potreban novac, bilo bi glupo da se odreknu
nečega što im se čini posve beskorisnim. A znaš, tvoj je
otac rekao da ćeš moći dobiti štogod poţeliš. Da sam na
tvome mjestu, znao bih što bih traţio!
– Što? – pitala je George.
– Timothya, dakako! – Julian će. A to je izmamilo
Georgein osmijeh i strašno je razveselilo!
W
Odlazak na otok Kirrin
Julian i George pošli su pronaći Dicka i Anne. Oni su

ih čekali u vrtu, prilično zabrinuti. Razveselili su se kad su
ih ugledali i potrčali su im ususret.
– Strašno mi je ţao zbog tvog otoka, George – kazala je
Anne.
– I meni – priklopi Dick. – Zla sreća, curo moja, hoću
reći dječače!
George se uspjela nasmiješiti.
– Ponijela sam se poput djevojčice – kazala je
postiđeno. – Ali doţivjela sam teţak udarac.
Julian je ispripovjedio ostalima što su smislili:
– Poći ćemo sutradan ujutro – kazao je. – Napravit
ćemo popis svega što nam je potrebno. Počnimo odmah.
Izvadio je olovku i notes. Ostali su gledali.
– Hrana! – Dick će spremno. – Mnogo hrane, jer ćemo
biti gladni.
– Nešto za piće – reče George. – Na otoku nema vode,
iako vjerujem da je tamo prije mnogo godina postojao
bunar ili nešto slično, i spuštao se do ispod morskoga dna,
pa je bilo svjeţe vode. No, ja ga nisam našla.
"Hrana", pisao je Julian, "i piće". Pogledao je ostale.
– Lopate – iznio je svečano i to zapisao.
Anne je gledala iznenađeno.
– A zašto? – upitala je.
– Pa morat ćemo kopati uokolo dok budemo traţili
prolaz koji vodi do ćelija – reče Julian.
– Konopci – dometne Dick. – I oni bi nam mogli
trebati.
– I dţepne svjetiljke – reče George. – Bit će tamno u
hodnicima.
– O! – usklikne Anne ćuteći pri toj pomisli ugodni
blagi srhat niz leđa. Nije imala pojma kako izgledaju
W
podzemne ćelije, ali odisale su jezom.
– Pokrivači – reče Dick. – Noću će nam biti hladno
budemo li spavali u onoj maloj staroj prostoriji.
Julian i to pribiljeţi.
– Ĉaše – rekao je. – A ponijet ćemo i nešto alata,
moţda će nam trebati. Nikad se ne zna.
Nakon pola sata sačinili su prilično dug popis i svi su
se ćutjeli zadovoljni i uzbuđeni. George se počela
oporavljati od bijesa i razočaranja. Da je bila sama i
premišljala o svemu, zacijelo bi bila ljuća i neraspoloţenja,
ali ostali su bili nekako tako mirni, njeţni i radosni. Uz
njih se nije bilo moguće dugo ljutiti.
"Mislim da bih bila mnogo umiljatija da nisam toliko
dugo bila sama", razmišljala je George dok je gledala
Julianovu sagnutu glavu. "Razgovor s ljudima doista
mnogo pomaţe. Stvari tada ne izgledaju tako strašne; čine
se podnošljivijim i jednostavnijim. Veoma volim svoja tri
rođaka. Volim ih stoga što razgovaraju i smiju se i uvijek
su veseli i srdačni. Ţeljela bih da budem poput njih. Ja
sam mrzovoljna, zlovoljna i lako se razjarim, pa nije čudo
da me otac ne voli i tako često grdi. Mama je srce, ali sada
razumijem zašto govori da sam teška. Razlikujem se od
svojih rođaka. Raduje me da su došli. Oni utječu na mene
da postanem sličnija onome što bih trebala biti."
Bilo je to dugo razmišljanje, i George je pritom
izgledala veoma ozbiljna. Julian podiţe pogled i susretne
se s njezinim plavim očima koje su ga motrile. Nasmiješi
se.
– Da mi je znati što misliš! – rekao je.
– Nije vaţno – kazala je George pocrvenjevši. – Upravo
sam razmišljala kako ste svi vi dragi... i kako bih ţeljela da
budem poput vas.
– Ti si strašno draga osoba – Julian će na njezino
iznenađenje. – Nisi kriva da si jedinica. Jedinci su, znaš,
uvijek malo neobični, ali inače su veoma paţljivi. Mislim da
si ti jako zanimljiva osoba.
W
George se ponovno zacrvenjela i osjetila se
zadovoljnom.
– Pođimo povesti Timothya na šetnju – kazala je. —
Pitat će se što je s nama danas.
Svi su krenuli i Timothy ih je pozdravio iz sveg glasa.
Ispričali su mu sve o planovima za naredni dan, a on je
mahao repom i gledao ih svojim toplim očima kao da je
razumio svaku riječ!
– Mora da je zadovoljan što će s nama provesti dva ili
tri dana – kazala je Anne.
Narednog jutra svi su bili veoma uzbuđeni otiskujući
se čamcem sa svim stvarima uredno sloţenim na jednom
njegovu kraju. Julian je sve provjerio čitajući glasno stavke
sa svog popisa. Ĉinilo se da ništa nisu zaboravili.
– Imaš li kartu? – iznenadno će Dick.
Julian potvrdi glavom.
– Jutros sam odjenuo čiste traperice – reče – ali moţeš
biti siguran da sam se sjetio da gurnem kartu u dţep. Evo
je!
Izvukao ju je – a vjetar ju je iznenadno otpuhnuo iz
njegove ruke. Pala je u more i lelujala se na vjetru. Svo
četvoro djece ispusti krik krajnjeg očaja. Njihova
dragocjena karta!
– Brzo! Veslajmo prema njoj! – viknula je George vrteći
čamac ukrug. Ali netko je bio brţi od nje! Tim je vidio kako
je papir poletio iz Julian ovih ruku, čuo je i razumio
krikove očajanja. Uz golemi prasak skočio je u vodu i
srčano plivao prema karti.
Dobro je plivao, jer bio je snaţan i jak. Uskoro je karta
bila u njegovoj gubici i plivao je prema čamcu. Djeca su
mislila kako je on naprosto fantastičan!
George ga je povukla u čamac i uzela mu kartu iz
gubice. Na njoj je jedva ostao trag njegovih zuba! Nosio ju
je paţljivo. Bila je mokra i djeca su je zabrinuto razgledala
da bi vidjela nije li nacrt oštećen. Ali Julian je crtao veoma
debelim potezima i bila je sasvim u redu. Stavio ju je na
W
sjedalo da se osuši i rekao je Dicku da je drţi dok se suši
na suncu.
– Ovo je bilo gadno! – kazao je, a ostali su se sloţili.
George se iznova prihvatila vesala, a Timothy ju je
pošteno protuširao kad je ustao i stresao svoj mokri
ogrtač. Za nagradu dobio je veliki keks i grickao ga s
golemim uţitkom.
George se sigurnom rukom probijala između
grebenastih stijena. Ostali su bili zadivljeni kako uspijeva
kliznuti čamcem između opasnih grebena a da nijednog ne
okrzne. Mislili su da je doista krasna. Sigurno ih je dovezla
do draţice i iskočili su na pijesak. Ĉamac su izvukli visoko
na obalu, u slučaju da plima naiđe čak do malena zaljeva,
i stali su iskrcavati stvari.
– Sve ćemo stvari odnijeti u malu kamenu prostoriju –
rekao je Julian. – Tamo će biti na sigurnu i neće se smočiti
ako padne kiša. Nadam se da nitko neće doći na otok dok
smo na njemu, George.
– Mislim da neće – reče George. – Otac je rekao da će
ugovor kojim onaj čovjek postaje vlasnikom otoka biti pot-
pisan pribliţno za tjedan dana. Do tada otok nije njegov. U
svakom slučaju, imamo tjedan dana vremena.
– Onda ne moramo straţariti i paziti da se netko
pojavi – reče Julian koji je pomišljao da bi moţda bilo
dobro kad bi netko ostao na straţi u draţici i tako upozorio
ostale ukoliko bi netko naišao. – Dođite! Dick, uzmi lopate,
George i ja ćemo ponijeti hranu i piće. A Anne moţe
ponijeti sitnije stvari.
Hrana i piće nalazili su se u velikoj kutiji, jer djeca
nisu namjeravala umirati od gladi dok budu boravila na
otoku! Donijela su hljepčiće, maslaca, keksa, marmelade,
konzerve voća, zrelih šljiva, sok od đumbira, kotlić za
kuhanje čaja i sve čega su se mogla sjetiti! George i Julian
mučno su se uspinjali klisurom noseći tešku kutiju.
Jednom ili dvaput morali su je spustiti na tlo da bi se
odmorili.
W
Sve su smjestili u malu prostoriju. Potom su se vratili
po gomilu deka i pokrivača u čamcu. Rasprostrli su ih po
uglovima male prostorije i mislili kao će biti krajnje
uzbudljivo ovdje provesti noć.
– Dvije djevojčice mogu zajedno spavati na ovoj gomili
pokrivača – rekao je Julian. – A nas dvojica ćemo leći na
ovu hrpu.
Ĉinilo se da George nije zadovoljna što je smještena s
Anne jer je to potvrđivalo da je djevojčica. Ali Anne nije
ţeljela spavati sama u kutu. Gledala je George tako
molećivo da joj se starija djevojčica nasmiješila i nije dalje
prigovarala. Anne je pomislila kako je George sve draţa i
draţa.
– A sada ćemo se prihvatiti posla – Julian će vadeći
kartu. – Moramo je vrlo paţljivo proučiti i naći mjesto
ispod kojeg je ulaz u podzemne ćelije. Okupite se i dajte
sve od sebe da ga nađemo! Na nama je da napregnemo
glave... i preteknemo čovjeka koji je kupio otok!
Svi su se nagnuli nad precrtanu kartu. Sada je bila
posve suha i djeca su je paţljivo proučavala. Bilo je
očevidno da je u davna vremena zamak bio doista lijep.
– Gledajte – Julian će pokazavši prstom na plan
hodnika.
– Izgleda da se pruţaju ispod cijeloga zamka, a ovdje
su oznake koje vjerojatno predstavljaju stepenice ili
stubišta.
– Da – potvrdi George. – Mislim da je tako. Pa, ako je
tako, čini se da postoje dva puta koja vode u ćelije. Jedan
niz stuba, izgleda, počinje negdje u blizini male
prostorije... a drugi tamo ispod tornja. A što bi moglo biti
ovo, Juliane?
Uprla je prstom u široki otvor koji se vidio na planu
podzemnih prostorija, ali i na planu poda dvorca.
– Ne znam što bi to moglo biti – Julian će zatečeno. –
O, da, znam. Sjećaš se, kazala si da se negdje nalazio stari
bunar? Mislim da bi to mogao biti on. Mora da je bio vrlo
W
dubok da bi se doprlo do pitke vode ispod morskog dna...
pa vjerojatno i on vodi do ćelija. Nije li to uzbudljivo?
Svi su se sloţili da jest. Osjećali su se sretni i
uzbuđeni. Trebalo je nešto otkriti, nešto što mogu i moraju
otkriti tijekom narednog dana ili dva.
Pogledali su se.
– Dobro – reče Dick – s čime ćemo početi? Hoćemo li
pokušati naći ulaz u podzemne prostorije; onaj što
vjerojatno počinje kod male prostorije? Prema svemu
sudeći, morao bi postojati neki veliki kamen koji bi valjalo
podići da bi se vidjele stube što vode u hodnike!
Bila je to uzbudljiva misao i djeca su spremno ustala.
Julian je presavio dragocjenu kartu i stavio je u dţep.
Pogledao je uokolo. Kameni pod male prostorije bio je
zarasta u bujni korov. Valjalo gaje iščupati i vidjeti moţe li
se neki kamen pomaknuti.
– Bacimo se na posao – Julian će uzimajući lopatu-
Očistimo ovaj korov s lopatama. Sastruţite ga ovako i
potom ispitajte svaki pojedini kamen!
Svi su uzeli lopate i uskoro je malom prostorijom
odjekivao škripav zvuk dok su svo četvoro odstranjivali
gusti korov. Bilo je dosta lako osloboditi kamenje od
raslinja, a djeca su radila s voljom.
Tima je sve jako uzbuđivalo. Nije imao pojma što to
rade, ali se i on srčano latio posla. Grebao je po tlu sa
svoje četiri šape bacajući zemlju i biljke visoko u zrak!
– Hej, Time! – Julian će vadeći iz kose grumen zemlje.
– Previše si revan. Ĉasna riječ, uskoro ćeš početi vitlati i
kamenjem. George, nije li divno da nam se Tim u svemu
pridruţuje!
Kako li su radili! Kako su svi čeznuli da nađu ulaz u
podzemne prostorije! Kakav je to bio izazov!
W
Uzbudljiva otkrića
Uskoro je kamenje u maloj prostoriji bilo očišćeno od

zemlje, pijeska i korova. Djeca su vidjela da je svo kamenje
jednaka oblika – veliko i četvrtasto, čvrsto prianjajući
jedan uz drugoga. Paţljivo su ih razgledali s dţepnim
svjetiljkama pokušavajući naći jedan koji bi se mogao
pomaknuti ili podići.
– Moţda ćemo naći jedan u koji je ugrađena ţeljezna
prstenasta ručka – reče Julian. Ali nisu ga našli. Svoje
kamenje izgledalo posve isto. Bilo je to doista
obeshrabrujuće.
Julian je pokušao zabiti lopatu u pukotine između
mnogih kamenova da bi provjerio moţe li se jedan
pomaknuti. Ali, nije se moglo. Izgledalo je kao da je
kamenje zabijeno u tvrdu zemlju. Nakon pribliţno tri sata
mukotrpna rada, djeca su sjela i prihvatila se jela.
Bijahu doista dobrano ogladnjela i bila su sretna da
ima toliko namirnica. Jedući, raspredala su o problemu
što su ga pokušavala riješiti.
– Na kraju krajeva, čini se da ulaz u podzemne
prostorije nije u ovoj maloj sobi – rekao je Julian. – To je
obeshrabrujuće, ali sada nekako i ne vjerujem da su stube
što vode u podzemlje počinjale ovdje. Hajde da izmjerimo
kartu i vidimo moţemo li točno odrediti gdje su počinjale
stube. Naravno, moţda naše mjerenje i neće biti točno i
neće od njega biti nikakve koristi, ali moţemo pokušati.
Mjerili su najtočnije što su mogli, nastojeći točno
odrediti mjesto gdje bi stube mogle počinjati. Bilo je to
nemoguće dokučiti, jer je izgledalo da su nacrti triju
podova bili rađeni u različitim mjerilima. Julian je
zatečeno zurio u kartu. Stvar se činila prilično beznadnom.
Sigurno je da neće moći ispitati pod cijeloga dvorca! Za to
bi im trebale godine.
W
– Gledaj – iznenadno će George pokazujući prstom na
otvor za koji su svi mislili da označuje bunar. – Izgleda da
ulaz u podzemne prostorije nije daleko od bunara. Kada
bismo samo pronašli bunar, mogli bismo uokolo potraţiti
početak stuba. Bunar je prikazan na obje karte. Izgleda da
se nalazi negdje u sredini zamka.
– Dobro si se sjetila – Julian će zadovoljno. – Pođimo
do središnjeg dijela dvorca. Moţemo pribliţno odrediti gdje
bi se bunar trebao nalaziti, jer doista izgleda da je bio u
sredini starog dvorišta.
Svi su izišli na sunce. Ćutjeli su se veoma vaţni i
ozbiljni. Bilo je divno tragati za polugama zlata. Svi su bili
posve uvjereni da se nalaze negdje ispod njihovih nogu.
Nijedno dijete nije pomislilo da blago moţda i nije tamo.
Stajali su u ruševnom dvorištu koje je jednom bilo
središte dvorca. Uputili su se do sredine dvorišta i zastali,
uzalud traţeći nešto što bi nalikovalo otvoru starog
bunara. Sve je bilo gusto zaraslo biljem. Vjetar je dopuhao
pijesak s obale, i tu su rasle najrazličitije trave i grmlje. Tlo
golemog dvorišta bilo je nekoć popločeno kamenjem, no
sada je bilo raspucano i više nije bilo glatko. Mahom je bilo
prekriveno pijeskom i raslinjem.
– Pogledaj! Eno zeca! – uzvikne Dick dok se veliki zec
boje pijeska sporo gegao dvorištem. Nestao je u rupi s
njegove druge strane. Potom se pojavio još jedan zec, sjeo,
zagledao se u djecu i također nestao. Djeca su bila
zbunjena. Nikad još nisu vidjela tako pitome zečeve.
Pomolio se i treći zec. Bio je malen, s neobično velikim
očima i tanahnom kićankom na repu. Djecu nije ni
pogledao. Skakutao je kao da se igra i, na golemo
zadovoljstvo djece, sjeo na straţnje noge i stao čistiti
goleme uši poteţući nadolje jedno a zatim drugo.
Ali, to je bilo previše za Timothya. Promatrao je prva
dva zeca, kako su trčala preko dvorišta i potom nestala,
samo reţeći na njih. Ali ovaj mladac, koji je čak sjeo ispred
njih i prao uši tik pred njegovim nosom, prevršio je mjeru
W
za bilo kojeg psa. Uzbuđeno je zaštektao i nasrnuo iz sve
snage na iznenađena zeca.
Trenutak se malo stvorenje nije ni pomaknulo. Nikad
ga još nitko nije strašio ili gonio te je golemim očima zurio
u jurišajućeg psa. Potom se okrenuo i pojurio koliko su ga
noge nosile, dok mu se kuglasti rep dizao i spuštao u trku.
Nestao je ispod grma borovice što je rastao u blizini.
Timothy je išao za njim pa se i on izgubio ispod grma.
Potom je odatle šiknuo potok pijeska i zemlje, jer je
Timothy pokušavao da siđe u rupu za zecom i grebao je i
strugao što je ţešće mogao. Cvilio je i zavijao od uzbuđenja
ne obraćajući paţnju na Georgeine pozive. Naumio se
domoći zeca! Gotovo je pomahnitao dok je grebao po duplji
šireći je.
– Time! Ĉuješ li me? Dođi ovamo! – vikala je George. –
Nećeš ovdje loviti zečeve. Ne smiješ. Vrlo si zločest. Dolazi!
Ali Tim nije izlazio. Pomamno je nastavljao grepsti.
George je pošla da ga uhvati. Upravo kad se našla pokraj
grma borovica, struganje je iznenadno prestalo. Ĉulo se
zastrašeno zavijanje – i više ništa. George je začuđeno
virnula ispod trnovita grma.
Tim je nestao! Naprosto ga više nije bilo. Bila je tu
velika zečja duplja, koju je Tim učinio ogromnom – ali
Tima nije bilo.
– Zaboga, Juliane, Tim je nestao – George će
uplašeno. – Sigurno nije mogao sići u zečju duplju, zar ne?
Hoću reći, on je tako velik pas!
Djeca su se zgrnula oko velikoga grma borovica.
Negdje odispod dopirao je prigušen cvileţ. Julian je
izgledao iznenađen.
– On jest u duplji – rekao je. – Kako neobično! Još
nikad nisam čuo da je pas sišao u zečju duplju. No, kako
ćemo ga izvući?
– Za početak morat ćemo iskopati grm borovica –
George će odlučno. Bila bi ona spremna iskopati i cijeli
dvorac Kirrin, samo da se domogne Tima. To je bilo
W
izvjesno! – Ne moţemo ostaviti dolje ubogoga Tima da cvili
traţeći pomoć a da ne uradimo sve što je u našoj moći
kako bismo mu pomogli.
Grm je bio prevelik i bodljikav da bi se moglo uspuzati
ispod njega. Julian se radovao što su ponijeli raznovrsni
alat. Otišao je po sjekiru. Ponijeli su jednu malu, ali
dostajat će da odreţu bodljikave grane i iščupaju grm.
Djeca su se oborila na nj i doskora je grm pruţao tuţan
prizor.
Dugo je trebalo da ga odstrane, jer bio je bodljikav,
krupan i ţilav. Ruke djece bile su izgrebene prije no stoje
od grma ostao tek običan krnjotak. Sada su jasno vidjeli
duplju. Julian je u nju usmjerio svoju dţepnu svjetiljku.
Oteo mu se usklik iznenađenja.
– Znam što se dogodilo! Tu je bio stari bunar! Zečevi
su imali duplju s jedne njegove strane... Tim je kopao da je
napravi većom, razgrnuo je i dio otvora bunara- i pao u
bunar!
– O, ne, o, ne! – uspaničeno je uzvikivala George. – O,
Time, jesi li dobro?
Udaljeni cvileţ dopro im je do ušiju. Očevidno, Tim se
nalazi negdje dolje. Djeca su se zgledala.
– Moţemo napraviti samo jedno – reče Julian. –
Moramo donijeti lopate i iskopati otvor bunara. Moţda
ćemo tada moći spustiti konopac ili nešto slično i dohvatiti
Tima.
Stali su raditi s lopatama. Nije bilo naročito teško
razgrnuti otvor, zatrpan jedino razraslim korijenjem
velikog grma borovica, s nešto otpala zida, zemlje i manjeg
kamenja. Očito, velik je komad oplate s dijela tornja pao
preko bunarskog otvora i dijelom ga zatrpao. Vrijeme i
rastući grm borovice učinili su ostalo.
Sva su djeca dobrano radila da bi pomaknula kamenu
oplatu. Ispod nje se nalazio veoma izjeden drveni poklopac
koji je očito nekoć sluţio tome da zaštiti bunar. Bio je
toliko rastočen da je popustio pod Timovom teţinom te je u
W
njemu nastala rupa u koju je Tim upao.
Julian je pomaknuo stari drveni poklopac i djeca su
ugledala otvor bunara. Bio je vrlo dubok i taman. Nisu
vidjeli dno. Julian uze kamen i hitne ga dolje. Svi su
slušali da čuju pljuskanje. Ali ništa. Ili tamo više nije bilo
vode, ili je bunar bio toliko dubok da se pljuskanje nije
moglo čuti!
– Mislim daje suviše dubok da bi se išta čulo – rekao

je Julian. – Dobro, ali gdje je Tim?
Osvijetlio je udubljenje dţepnom svjetiljkom – i
ugledao Tima! Prije mnogo godina, veliki je dio zida pao u
sam bunar i zapeo nešto niţe poprijeko bunarskog otvora –
i na tom je komadu staroga zida sjedio Tim, razrogačenih
očiju ustrašeno uperenih prema gore. Naprosto nije
shvaćao što mu se dogodilo.
Uza stranu bunara bijahu pričvršćene stare ţeljezne
W
ljestve. George se našla na njima prije bilo koga drugog!
Silazila je, ne mareći hoće li ljestve izdrţati, i stigla do
Tima. Nekako ga je uspjela smjestiti sebi na ramena i
drţeći ga jednom rukom, polako se uspinjala van. Troje
ostalih ju je dohvatilo i Tim je skakao oko nje, lajući i
liţući je iz sve snage!
– Dobro, Time! – rekao je Dick – ne smiješ loviti
zečeve, ali zacijelo si nam učinio veliku uslugu otkrivši
bunar! Sada još samo valja malo potraţiti uokolo i naći
ulaz u podzemne prostorije!
Iznova su se dali na posao tragajući za otvorom koji
vodi u ćelije. Kopali su ispod svakog grma. Odmicali
kvrgavo kamenje i kopali zemlju odispod nadajući se da će
lopate iznenadno zahvatiti u prazno.
Bilo je doista napeto.
I tada Anne pronađe ulaz! Bilo je to posve slučajno.
Umorna, sjela je da se odmori. Legla je na trbuh i čeprkala
uokolo po pijesku. Iznenadno joj prsti dohvatiše nešto
tvrdo i hladno. Razgrnula je pijesak i, divna li čuda, bila je
to ţeljezna karika! Kriknula je i ostali su podigli glave.
– Ovdje je kamen sa ţeljeznom karikom! – viknula je
Anne uzbuđeno. Svi su pojurili do nje. Julian je stao
kopati uokolo i razgrnuo je cijeli kamen. Doista, na njemu
je bila karika – a karike se stavljaju jedino na kamenje
koje valja pomicati! Izvjesno, kamenje pokrivao ulaz u
podzemni prostor!
Sva su djeca redom pokušala povući kamenu kariku,
ali kamen se nije micao. Tada je Julian svezao dva-tri
čvora konopcem oko karike i četvoro je djece povuklo iz sve
snage.
Kamen se pomaknuo. Djeca su jasno razabrala
micanje.
– Još jednom, svi zajedno! – uzviknuo je Julian. I svi
su povukli. Kamen se iznova pokrenuo i odjednom
popustio. Pomaknuo se prema gore, a djeca su popadala
jedno na drugo poput reda domina koji se iznenadno
W
uruši! Tim je pojurio do otvora i stao mahnito lajati kao da
u otvoru ţive svi zečevi svijeta!
Julian i George skočili su na noge i pojurili do otvora
koji se ukazao kad se kamen odmaknuo. Stajali su tamo
gledajući prema dolje, lica ozarena od uţitka. Našli su
otvor u podzemne ćelije! Strme stepenice, usječene u
samoj stijeni, vodile su u duboku mrklinu.
– Dođite! – vikao je Julian dohvativši svjetiljku. – Našli
smo što smo ţeljeli! A sada u hodnike!
Stube koje su vodile prema dolje bijahu skliske. Tim
je pohrlio prvi, izgubio tlo pod nogama i otkotrljao se pet ili
šest stepenica zacvilivši od straha. Julian je krenuo za
njim, potom George, Dick i Anne. Svi su bili strahovito
uzbuđeni. Doista su vjerovali da će svugdje uokolo ugledati
gomile zlata i svakojakog blaga!
Na strmim je stubama bilo mračno i zaudaralo je na
plijesan. Anne je teško disala.
– Nadam se da je zrak dolje u redu – rekao je Julian. –
Ponekad moţe biti i štetan u takvim podzemnim
prostorima. Ako se nekome zavrti u glavi, neka odmah
kaţe, pa ćemo izići van.
Ali, kakogod se čudno osjećali, nitko to ne bi bio
priznao. Sve je bilo previše uzbudljivo da bi brinuli o tome
što se neobično osjećaju.
Stepenice su vodile jako duboko. Potom su
završavale. Julian je sišao sa zadnje stjenovite stube i
osvijetlio prostor dţepnom svjetiljkom. Oči su mu ugledale
stravični prizor.
Podzemne ćelije dvorca Kirrin bijahu načinjene od
stijenja. Djeca nisu znala je li riječ o prirodnim spiljama ili
su one bile usječene. Ali zacijelo su bile vrlo tajanstvene,
tamne i pune jeke. Kada je Julian uzdahnuo od
uzbuđenja, uzdah se prenio stjenovitim hodnicima,
umnoţio se i odjekivao poput ţiva bića. Svu je djecu od
toga proţeo veoma čudni osjećaj.
– Nije li to neobično – upita George tiho. Odjednom
W
jeka preuze njezine riječi, umnoţi ih i učini glasnijima – i
sve su podzemne spilje iznova i iznova ponavljale
djevojčičine riječi. – Nije li to čudno, NIJE LI TO ĈUDNO,
NIJE LI TO ĈUDNO!
Anne tutne ruku u Dickovu. Plašila se. Uopće nije
voljela jeku. Znala je da je to bila samo jeka – ali zvučila je
upravo poput glasova tuceta ljudi skrivenih u spiljama!
– Što mislite, gdje su ingoti? – upita Dick. I iznenadno
spilje uzvratiše njegove riječi. – INGOTI! Ingoti su! INGOTI
JESU! JESU! JESU!
Julian se nasmijao – a njegov se smijeh pretočio u
tucet različitih smjehova koji su dopirali iz ćelija i širili se
oko djece koja su slušala. Bilo je to zaista krajnje
neobično.
– Nastavimo – reče Julian. – Moţda malo dalje jeka
nije tako jaka.
– DALJE – odmah je ponovila jeka. – DALJE!
Pomakli su se od kraja stjenovitih stuba i stali
ispitivati obliţnje ćelije. Bili su to zapravo stjenoviti
podrumi što su se nizali ispod zamka. Moţda su ubogi
zatvorenici ovdje čuvani prije mnogo, mnogo godina, ali
većina je ćelija sluţila skladištenju namirnica.
– Pitam se u kojoj su spremljeni ingoti – reče Julian.
Zastao je i izvadio kartu iz dţepa. Osvijetlio ju je
svjetiljkom. Ali unatoč tome što je ona jasno pokazivala
ćeliju u kojoj su se nalazili ingoti, nije imao pojma u kojem
smjeru da se uputi.
– Gledaj, tamo su vrata koja se zatvaraju ispred
sljedeće ćelije! – iznenadno krikne Dick. – Kladim se da je
to ćelija koju traţimo! Kladim se da su ingoti unutra!
W
U podzemnim ćelijama
Ĉetiri svjetiljke bile su uperene u drvena vrata. Bila

su velika i snaţna, učvršćena golemim ţeljeznim
klinovima. Julian je kriknuo od uţitka i pojurio prema
njima. Bio je siguran da se iza njih nalazila ćelija koja je
sluţila za skladištenje stvari.
Ali vrata su bila čvrsto zatvorena. Nikakvo guranje ili
potezanje ne bi ih otvorilo. Imala su veliku ključanicu – ali
ključa nije bilo! Ĉetvoro djece je zurilo u vrata. Kvragu!
Upravo kad su povjerovali da su uistinu u blizini ingota,
vrata se neće otvoriti!
– Uzet ćemo sjekiru – Julian će iznenadno. – Moţda
ćemo moći razbiti dio oko ključanice i slomiti bravu.
– Dobro si se sjetio – George će oduševljeno. – Hajde,
vratimo se!
Napustili su velika vrata i pokušali se vratiti putem
kojim su došli. Ali podzemni je prostor bio tako velik i
razveden da su izgubili put. Spoticali su se o stare
slomljene bačve, prazne boce i mnoge druge stvari, dok su
nastojali pronaći put do velikih stjenovitih stuba.
– Ovo je bezizlazno! – najposlije će Julian. – Naprosto
nemam pojma gdje se nalazio ulaz. Stalno idemo od jedne
do druge ćelije, iz jednog prolaza u drugi, a svi izgledaju
posve jednako – mračni, smrdljivi i tajanstveni.
– Zamisli da ovdje moramo ostati cijelog ţivota – Anne
će turobno.
– Ludice – uzvrati Dick, uzevši je za ruku. – Uskoro
ćemo naći izlaz. Hej! Što je to?
Svi su zastali. Došli su do nečega što je nalikovalo na
otvor dimnjaka od opeke koji se sterao od stropa do poda
podruma. Julian ga je osvijetlio svjetiljkom. Bio je
iznenađen.
– Znam što je to! – George će iznenadno. – Naravno, to
W
je bunar! Sjećate se da je bio prikazan na tlocrtu podruma
kao i na tlocrtu prizemlja. Pa to je bunarska cijev koja se
spuštala sve niţe. Pitam se da li na ovom dijelu postoji
neki otvor kako bi se voda mogla uzimati i u podrumu, kao
i u prizemlju.
Pošli su da vide. S obiju strana bunarske cijevi
nalazio se mali otvor dovoljno velik da jedno dijete kroza nj
gurne glavu i ramena i pogleda dolje. Usmjerili su svjetiljke
prema gore i prema dolje. Bunar je bio tako dubok da se
dno nije moglo vidjeti. Julian je iznova bacio u nj kamen,
ali nije se čuo ni mukli udarac ni pljuskanje. Pogledao je
prema gore i vidio slabu dnevnu svjetlost koja se probijala
pokraj kamena odrona što se nalazio prema vrhu
bunarske cijevi – odrona na kojemu je bio sjedio Tim
čekajući da bude oslobođen.
– Da – kazao je – to je doista bunar. Nije li to
neobično? Bunar, znači našli smo bunar i sada znamo da
ulaz u pod zemni prostor nije daleko!
To ih je strašno obradovalo. Uhvatili su se za ruke i
uputili se u mrak dok su im svjetiljke svojim sjajnim
zrakama dijelom osvjetljavale prostor.
Anne krikne od uzbuđenja:
– Evo ulaza! Mora da je to ulaz kad vidimo slabu
dnevnu svjetlost!
Djeca su obišla ugao i, doista, tu su se nalazile strme
stepenice urezane u stijeni koje su vodile prema gore.
Julian nakratko svrne pogled uokolo kako bi znao kojim će
putem krenuti kada budu ponovno silazili. Nije uopće bio
siguran da će naći drvena vrata!
Svi su se uspeli i iznova se našli na sunčevoj
svjetlosti. Bilo je divno oćutjeti toplinu na rukama i
ramenima nakon hladnoće u podzemnim prostorima.
Julian je pogledao na sat i glasno uskliknuo:
– Već je sedam i pol! Sedam i pol! Nije čudno da sam
gladan. Nismo popili čaj. Radili smo i lutali podzemnim
ćelijama četiri sata.
W
– Pa onda, umjesto uţine pripremimo večeru prije bilo
čega drugoga – reče Dick. – Osjećam kao da ništa nisam
pojeo barem dvanaest mjeseci.
– Pa, s obzirom na to da si za ručak pojeo barem
dvaput više od bilo koga drugoga... – Julian će ljutito. No
potom se nasmiješi. – Osjećam se jednako kao i ti – reče. –
Dođite! Hajde da priredimo pravi obilni obrok. George, što
misliš da zakipimo vodu u čajniku i skuhamo kakao ili
nešto slično! Hladno mi je nakon vremena provedenog
ispod zemlje.
Bilo je zabavno kuhati u čajniku na vatri od suha
granja. Uţivali su sjedeći uokolo pri toplini zalazećeg
sunca jedući kruh i sir i uţivajući u kolačima i keksima.
Svi su se najeli do mile volje. I Tim je dobio izdašni obrok.
Nije mu se baš jako svidio boravak ispod zemlje i pratio je
ostale ukorak dobrano povijena repa. I njega su jako plašili
neobični glasovi jeke što ih je povremeno čuo.
Kad je jednom zalajao, učinilo mu se da su sve ćelije
pune pasa i da svi laju mnogo glasnije nego on. Nakon
toga, nije se usudio niti zacviljeti! Na sada je ponovno bio
sretan, jedući komadiće koje su mu djeca dodavala i liţući
George kad god bi mu se našla u blizini.
Prošlo je osam sati kad su djeca završila s obrokom i
počistila za sobom. Julian je pogledao ostale. Sunce je
zalazilo i dan više nije bio tako topao.
– Pa – rekao je – ne znam kako se vi osjećate. Ali ja
nekako nemam volje da se danas iznova vraćam u te ćelije,
pa čak niti ako uspijem razbiti vrata i otvoriti ih! Umoran
sam i nije mi ugodna pomisao da se noću izgubim u tim
hodnicima.
Ostali su se ţarko sloţili s njim, posebice Anne koja se
potajice strašila ponovnoga silaska nadomak noći. Mala je
djevojčica gotovo spavala; bila je tako umorna od naporna
rada i uzbuđenja.
– Dođi, Anne! – pozvala ju je George pomaţući joj da
ustane, – Ĉeka te krevet. Privinut ćemo se jedna uz drugu
W
na pokrivačima sloţenim na podu. A ujutro, kad se
probudimo, bit ćemo uzbuđeni pri pomisli da ćemo otvoriti
ona golema drvena vrata.
Ĉetvoro djece, s Timom koji im je kročio uz nogu,
krenulo je prema maloj kamenoj prostoriji. Zgurili su se na
gomilama pokrivača, a Tim se došuljao pokraj George i
Anne. Legao je na njih i bio tako teţak da ga je Anne
gurnula sa svojih nogu.
Ponovno se namjestio na njezine noge i ona je
poluusnula gunđala. Tim je mahao repom i udarao je po
bedrima. Tada ga George povuče na svoje noge i polegne
osluškujući njegovo disanje. Bila je veoma sretna. Provest
će noć na otoku. Gotovo su već pronašli ingote, bila je u to
uvjerena. Tim je bio s njom, zapravo spavao je na njezinim
pokrivačima. Moţda će sve još nekako izići na dobro.
Zaspala je. Djeca su se oćutjela sasvim na sigurnu s
Timom koji ih je čuvao. Mirno su spavala do jutra, kada je
Tim kroza slomljeni luk što je vodio u malu prostoriju
ugledao zeca i pojurio za njim da ga uhvati. Dok se dizao s
pokrivača, probudio je George. Ustala je i protrljala oči.
– Ustajte! – doviknula je ostalima. – Svi ustajte! Jutro
je! A mi smo na otoku!
Svi su se probudili. Bilo je zaista uzbudljivo sjedjeti i
sjećati se svega što su doţivjeli. Julian je odmah pomislio
na velika drvena vrata. Uskoro će ih razbiti sjekirom, bio je
siguran. A što će potom naći?
Doručkovali su i pojeli mnogo, kao uvijek. Potom
Julian uze sjekiru i povede ostale do strmih stuba. Tim je
pošao također, mašući repom, ali uistinu ne odveć
oduševljen pri pomisli da će sići na ona čudna mjesta gdje
se čini da drugi psi laju a ne moţe ih naći. Ubogi Tim,
nikad neće shvatiti što je to jeka!
Svi su sišli u prostor pod zemljom. A tada, naravno,
nisu mogli pronaći put do drvenih vrata. Bilo je to doista
grozno.
– Opet ćemo izgubiti put – George će očajno. – Ove su
W
ćelije najzamršeniji labirint podzemnih spilja koje sam
vidjela. Ponovno ćemo izgubiti put do izlaza!
Julian se dosjetio nečega divnog. U dţepu je imao
komadić bijele krede i izvadio ga. Stao je kredom
označavati mjesta pokraj kojih su prolazili dok su kročili u
pljesnivoj mrklini. Stigli su do bunara i Julian je bio
zadovoljan.
– Sada – rekao je – kadgod stignemo do bunara znat
ćemo barem pronaći put do stubišta, jer ćemo se kretati
prema znakovima od krede. Pitanje je kamo dalje? Pokušat
ćemo pronaći put i ja ću ga obiljeţiti kredom na zidovima,
a ako krenemo krivim putem, i budemo se morali vraćati,
tada ću znakove obrisati, pa ćemo se uputiti u drugome
pravcu.
Bila je to stvarno odlična zamisao. Doista, krenuli su
krivim putem i morali se vratiti, brišući Julianove oznake.
Stigli su do bunara i uputili se u suprotnom smjeru. Ovaj
put su našli drvena vrata!
Stajala su tamo, izdrţljiva i nepopustljiva, sa
ţeljeznim čavlima, rđavim i crvenim. Djeca su ih gledala
oduševljeno. Julian je podigao sjekiru.
Tras! Zamahnuo je njome po drvetu oko ključanice.
Ali drvo je još bilo jako i sjekira se zabila samo palac ili
dva. Julian pokuša ponovno. Sjekira pogodi jedan od
velikih klinova i sklizne malko ustranu. Veliki drveni iver
odskoči – i pogodi nesretnoga Dicka u obraz!
On krikne od boli. Julian uplašeno odskoči i okrene
se da ga pogleda. Dickovim je obrazom lila krv.
– Nešto je poletjelo s vrata i udarilo me – siroti će
Dick.
– Bio je to iver ili nešto slično.
– Boţe! – Julian će osvijetlivši svjetiljkom Dicka. –
Moţeš li izdrţati da izvučem iver? Velik je i još ti se,
jadniku, zabio u obraz.
Ali Dick ga je sam izvukao. Jedva je podnio bol i jako
je problijedio.
W
– Bit će bolje da malko iziđeš na svjeţi zrak – reče
Julian. – Morat ćemo ti oprati obraz i nekako zaustaviti
krvarenje. Anne ima čistu maramicu. Oprat ćemo te i
obrisati. Srećom, ponijeli smo malo vode.
– Poći ću s Dickom – reče Anne. – Ti ostani ovdje s
George. Nema potrebe da svi izlazimo.
Ali Julian je mislio kako će biti bolje da najprije
otprati Dicka do izlaza, a tada ga moţe ostaviti s Anne,
vratiti se do George i nastaviti s razvaljivanjem vrata.
Dodao je sjekiru George.
– Moţeš nastaviti s udaranjem dok se ja vratim –
rekao je. – Trebat će vremena dok razvalimo ova golema
vrata. Ti nastavi s poslom, a ja ću se vratiti kroz nekoliko
minuta. Lako ćemo naći put do izlaza jer ćemo naprosto
slijediti znakove od krede.
– U redu! – George će uzimajući sjekiru. – Jadni stari
Dick, pravi si prizor!
Ostavivši Tima i George, koja je srčano napadala
golema vrata, Julian je poveo Dicka i Anne. Anne je
namočila maramicu u kotlić i njeţno trljala Dickov obraz.
Jako je krvario, kao što je uvijek slučaj s ranama na
obrazu, ali sama posjekotina nije bila duboka. Dicku se
ubrzo vratila boja u obraze i ţelio je da se ponovno vrati u
ćelije.
– Ne, bolje će biti da malo prilegneš – reče Julian. –
Znam da je to dobro pri krvarenju iz nosa... a moţda i kad
krvari obraz. Kako bi bilo da ti i Anne pođete do stijena s
kojih se vidi olupina i tamo ostanete otprilike pola sata?
Dođite, povest ću vas i ostaviti nakratko. Bolje da ne
hodaš dok ti obraz ne prestane krvariti, staro momče.
W
W
Julian je poveo dvoje djece preko dvorišta zamka i
potom do stijena na strani otoka okrenutoj prema moru.
Tamni trup stare olupine još je bio tamo na
stijenama. Dick je legao na leđa nadajući se da će mu
obraz uskoro prestati krvariti. Nije ţelio propustiti ništa od
uţitka!
Anne ga uze za ruku. Bila je vrlo zabrinuta zbog male
nezgode i unatoč tome što ni ona nije ţeljela propustiti
veselje, naumila je ostati s Dickom dok mu ne bude bolje.
Julian je na trenutak sjeo uz njih. Potom se vratio do
stepenica uklesanih u stijeni i nestao. Slijedio je znakove
od krede i doskora stigao do mjesta gdje je George udarala
po vratima.
Dobrano je zasjekla svuda oko brave – ali ona
jednostavno nije popuštala. Julian uze sjekiru i stade
njome snaţno udarati po drvu.
Nakon jednog do dva udarca pričinilo se da se nešto
dogodilo s bravom. Olabavila je i pomaknula se malo
ustranu. Julian spusti sjekiru.
– Mislim da bismo sada mogli otvoriti vrata – reče
uzbuđenim glasom. – Makni se, Time, staro momče. Sada
guraj, George!
Oboje su gurali – vrata popustiše uz reski zvuk.
Velika se vratnica skripavo otvorila i dvoje djece uđe
uzbuđeno svijetleći dţepnim svjetiljkama.
Prostorija je bila nalik na spilju isklesanu u stijeni –
ali veoma se razlikovala od onih u kojima su bile stare
bačve i kutije u kakvima su djeca već bila. U straţnjem
dijelu, u prašnim gomilama nalazili su se neobični
predmeti u obliku cigli od tamnoţute kovine. Julian
podigne jednog.
– George! – viknuo je. – Ingoti! To je pravo zlato! O,
znam da ne izgledaju tako... ali ipak jesu. George, o,
George, u ovom je podrumu pravo malo blago... i ono je
tvoje! Konačno smo ga našli!
W
Zatvorenici
George nije mogla prozboriti ni riječi. Naprosto je

tamo stajala, zagledana u hrpu ingota, drţeći jednog u
ruci. Teško je mogla vjerovati da su ti neobični predmeti u
obliku cigli pravo zlato. Srce joj je ţestoko udaralo. Kakvo
prekrasno, čudesno otkriće!
Iznenadno Tim uze glasno lajati. Stajao je leđima
okrenut djeci, nosom prema vratima – i kako je lajao!
– Ušuti, Time! – rekao je Julian. – Što si čuo? Jesu li
to ostali koji se vraćaju? – Prišao je vratima i viknuo niz
prolaz koji je vodio prema van. – Dick! Anne! Jeste li to vi?
Dođite brzo, jer smo našli ingote! NAŠLI SMO IH! BRZO!
BRZO!
Tim je prestao lajati i počeo reţati. George je bila
zbunjena.
– Što bi moglo biti s Timom? – kazala je. – Sigurno ne
bi lajao na Dicka i Anne.
Tada su oba djeteta doţivjela strašni udar – jer su do
njih, kroz tamni hodnik, doprli bučni muški glasovi
izazivajući čudesnu jeku uokolo.
– Tko je to? Tko je tamo?
George je preneraţena zgrabila Juliana. Tim je
nastavio reţati, a sva mu je dlaka na vratu strčila uvis.
– Budi tih, Time! – šaptala je George, gaseći svjetiljku.
Ali Tim naprosto nije htio da se stiša. Nastavio je
reţati poput prave male grmljavine.
Djeca ugledaše zrake snaţne svjetiljke kako zalazi za
ugao podzemna prolaza. Tada ih osvijetli mlaz svjetlosti i
čovjek koji je drţao baklju iznenađeno zastane.
– Vidi, vidi, vidi! – začuje se glas. – Vidi tko je ovdje!
Dvoje djece u ćeliji moga dvorca.
– Kako to mislite, moga dvorca! – viknula je George.
– Pa, lijepa draga djevojčice, ovo jest moj dvorac, jer
W
ga ja upravo kupujem – uzvrati glas. Potom se javi drugi,
oporiji glas.
– Što radite tamo dolje? Na koga ste mislili zovući
"Dick" i "Anne" i kazali da ste našli ingote? Kakve ingote?
– Ne odgovaraj! – šapnuo je Julian George. Ali jeka
ponovi njegove riječi te su one zazvučale veoma glasno u
hodniku: "NE ODGOVARAJ! NE ODGOVARAJ!"
– A, tako, vi dakle nećete odgovoriti – drugi će čovjek
te istupi pred djecu. Tim iskezi zube, ali činilo se da ga se
čovjek uopće ne boji. Ĉovjek priđe vratima i bakljom
osvijetli ćeliju. Ote mu se dug uzdah iznenađenja.
– Jake! Pogledaj! – reče. – Bio si u pravu. Zlato je
ovdje. I kako ga je lako odnijeti! Svoje u ingotima... riječi
mi, ovo je najnevjerojatnija stvar što su je moje oči
ugledale.
– Ovo zlato je moje – George će bijesno. – Otok i
zamak pripadaju mojoj majci... kao i sve što se ovdje
nalazi. Ovo je zlato donio ovamo i pohranio moj pra-pra-
pradjed prije no što mu je potonuo brod. Ono nije vaše i
nikad neće ni biti. Ĉim se vratim kući, reći ću ocu i majci
što smo našli... a tada moţete biti sigurni da nećete moći
kupiti ni otok ni zamak! Bili ste vrlo lukavi kada ste
pronašli kartu u staroj kutiji na kojoj je naznačeno gdje je
zlato, ali ne dovoljno lukavi za nas. Mi smo je prvi našli!
Muškarci su u tišini slušali Georgein jasni i ljutiti
glas. Jedan se od njih nasmijao.
– Ti si samo dijete – rekao je. – Valjda ne misliš da nas
moţeš spriječiti da izvršimo svoj naum? Mi ćemo kupiti
otok... i sve na njemu... i odnijeti zlato kada ugovor bude
potpisan. A ako slučajno ne moţemo kupiti otok, ipak
ćemo uzeti zlato. Bit će lako ovdje dovesti brod i prebaciti
ingote odavde čamcem do broda. Ne brini, mi ćemo uraditi
što smo naumili.
– Nećete! – George će stupivši ispred vrata. – Idem
ravno kući... i reći ću ocu što ste kazali.
– Draga mala djevojčice, ne ideš ti kući – prvi će
W
čovjek stavljajući ruku na George i silom je uguravši
natrag u ćeliju. – I, usput, ako ne ţeliš da pucam u ovog
tvog nezgodnog psa, zovni ga, hoćeš li?
Na svoj očaj, George spazi da čovjek drţi u ruci sjajni
pištolj. Ustrašena, ona uhvati Timovu ogrlicu i privuče ga
k sebi.
– Budi miran, Time – kazala je. – Sve je u redu.
Ali Tim je dobro znao da sve nije u redu. Nešto je bilo
vrlo loše. Nastavio je divlje reţati.
– A sada me slušaj – reče čovjek nakon kratka
dogovora sa svojim suradnikom. – Budeš li razborita, neće
ti se dogodi ti nikakvo zlo. Ali, budeš li tvrdoglava, jako ćeš
poţaliti. Evo što ćemo uraditi: otići ćemo sa svojim
motornim čamcem i vas lijepo ovdje zaključati... uzet ćemo
brod i vratiti se po zlato. Ne mislimo da se isplati kupiti
otok, sada kada znamo gdje je zlato.
– A svojim drugovima gore napisat ćete poruku i reći
im da ste našli zlato i da siđu da ga vide – drugi će čovjek.
– Tada ćemo vas sve zatvoriti u ćeliju, zajedno s ingotima,
da biste se s njima igrali, i ostaviti vam hranu i piće do
našeg povratka. Evo, tu je olovka. Napiši poruku Dicku i
Annei, tkogod oni bili, i pošalji je po psu. Hajdemo!
– Neću – George će gnjevna lica. – Neću. Ne moţete me
prisiliti da uradim takvo što. Neću pozvati sirotog Dicka i
Anne da siđu dolje i postanu zatvorenici. I neću vam
prepustiti svoje zlato upravo u trenutku kad sam ga
otkrila.
– Pucat ćemo u psa ako ne uradiš kako smo kazali –
prvi će čovjek iznenadno. George se smrznulo srce i
oćutjela se hladna i uţasnuta.
– Ne, ne – rekla je tihim očajnim glasom.
– Dobro, onda napiši poruku – reče čovjek pruţajući
joj olovku i papir. – Počni. Reći ću ti što da pišeš.
– Ne mogu – jecala je George. – Neću da Dick i Anne
siđu da bi postali zatvorenici.
– U redu. Onda ću pucati u psa – čovjek će
W
hladnokrvno uperivši pištolj u ubogog Tima. George se
obisne psu o vrat i krikne:
– Ne, ne! Napisat ću poruku. Nemojte pucati u Tima!
Nemojte ga ubiti!
Djevojčica drhtavom rukom uze papir i olovku i
pogleda u čovjeka.
– Piši ovako – naredi on. – Dragi Dick i Anne. Našli
smo zlato. Dođite odmah dolje da ga vidite. Zatim se
potpiši, kakogod se zvala.
George je napisala što je čovjek rekao. Potom se
potpisala. Ali umjesto daje napisala "George", potpisala se
kao "Georgine". Znala je da će djeca znati da se ona nikad
ne bi tako potpisala – i nadala se da će ih to upozoriti da
se zbiva nešto neobično. Ĉovjek uze poruku i pričvrsti je
Timu na ogrlicu. Pasje svo vrijeme reţao, ali mu je George
govorila da ne grize.
– Sada mu reci da ode i potraţi tvoje prijatelje – reče
čovjek.
– Nađi Dicka i Anne – naredila je George. – Idi, Time.
Nađi Dicka i Anne. Daj im poruku.
Tim nije ţelio napustiti George, ali u njenu je glasu
bilo velike hitnje. Posljednji je put pogledao svoju
gospodaricu, liznuo joj ruku i pojurio hodnikom. Sada je
već znao put. Uspevši se stubama usječenim u stijeni,
iskočio je na otvoreno. Zastao je u starom dvorištu
njuškajući. Gdje su bili Dick i Anne?
Namirisao je njihove tragove i potrčao, nosa
priljubljena uz tlo. Uskoro je našao dvoje djece na
stijenama. Dick se već osjećao bolje i sjedio je. Obraz mu je
gotovo prestao krvariti.
– Zdravo – rekao je iznenađeno kad je ugledao Tima. –
Eno Timothya! Pa, Time, staro momče, zašto si nam
došao? Jesi li se umorio ispod zemlje u tami?
– Gledaj, Dick! Nešto je utaknuto u njegovu ogrlicu –
rekne Anne čije je oštro oko ugledalo papirić. – To je poru
ka. Nadam se daje od ostalih i da nas pozivaju da siđemo.
W
Nije li Tim pametan da nam ju je donio?
Dick uze papir s Timove ogrlice. Razvije je i pročita.
– "Dragi Dick i Anne" – čitao je glasno. – "Našli smo
zlato. Dođite odmah dolje da ga vidite. Georgina."
– Oh – uzvikne Anne sjajnih očiju. – Našli su ga. O,
Dick, jesi li se dovoljno oporavio da krenemo? Hajde da
poţurimo.
Ali Dick se nije dizao sa stijene. Sjedio je i zbunjeno
zurio u poruku.
– O čemu se radi? – Anne će nestrpljivo.
– Pa, nije li neobično da bi se George iznenadno
potpisala sa "Georgina"? – reče Dick polagano. – Znaš da
mrzi što je djevojčica i to što joj je ime ţensko. Znaš da
nikad ne odgovara ako je netko oslovi sa Georgina. Pa
ipak, ovu je poruku potpisala s imenom koje mrzi. Ĉini mi
se to malo neobično. Gotovo kao da je riječ o nekakvu
upozorenju da se dolje događa nešto loše.
– O, ne budi glup, Dick – reče Anne. – Što bi moglo
biti loše? Hajde, dođi!
– Anne, rado bih povirio do one naše draţice i uvjerio
se da nitko nije došao na otok – reče Dick. – Ti ostani
ovdje.
Ali Anne nije htjela ostati sama. Potrčala je do obale s
Dickom, cijelo mu vrijeme objašnjavajući da je smiješan.
Ali, kad su stigli do male luke, ugledali su tamo, uz
njihov, još jedan čamac. Bio je to motorni čamac! Još je
netko bio na otoku!
– Gledaj! – Dick će šapatom. – Tamo jest netko.
Kladim se da su to ljudi koji ţele kupiti otok. Kladim se da
su iščitali staru kartu i da znaju da je zlato ovdje; i da su
pronašli George i Juliana i ţele da se svi nađemo dolje u
ćeliji kako bi nas imali na oku dok budu krali zlato. Zato
su prisilili George da nam napiše ovu poruku... ali ona ju
je potpisala imenom kojim se nikad ne sluţi... da bi nas
upozorila! Sada nam valja dobrano razmisliti. Što ćemo
uraditi?
W
Dick kreće u pomoć!
Dick uhvati Anne za ruku i povuče je brzo iz uvale.

Bojao se da bi ljudi koji su došli na otok mogli biti negdje
u blizini i vidjeti ih. Dječak je odveo Anne do male kamene
prostorije gdje su leţale njihove stvari te su sjeli u kut.
– Mislim da su ljudi koji su došli otkrili Juliana i
George kako razvaljuju ona vrata – Dick će šapatom. –
Naprosto ne znam što da radimo. Ne smijemo sići u ćelije,
jer bi nas gotovo sigurno uhvatili. Hej, kamo je otišao Tim?
Pas je bio neko vrijeme uz njih, ali je sada potrčao
prema otvoru koji je vodio u podzemne prostorije. Nestao je
niza stube. Ţelio se vratiti do George, jer je znao da je u
opasnosti. Dick i Anne gledali su za njim. Osjećali su se
zaštićeni dok je bio s njima i sada im je bilo ţao što je
otišao.
Doista nisu znali što da rade. Tada je Anne sinula
misao.
– Znam! – kazala je. – Odveslat ćemo s našim čamcem
natrag do obale i potraţiti pomoć.
– Pomislio sam na to – turobno će Dick. – Ali dobro
znaš da se mi nikad ne bismo uspjeli probiti tamo i natrag
između tih strahovitih stijena. Oštetili bismo čamac.
Siguran sam također da nismo dovoljno snaţni da veslima
prevalimo cijeli put. O, boţe, kad bismo se barem dosjetili
što da radimo!
Nisu dugo morali razbijati glavu. Muškarci su izišli iz
podzemnog prostora i stali tragati za dvoje djece! Vidjeli su
da se Tim vratio i da je poruka nestala. Tako su znali da ju
je dvoje djece uzelo. Nije im bilo jasno zašto se nisu
povinovati onome što je George napisala u poruci te nisu
sišli u ćelije!
Dick je čuo njihove glasove. Rukom je Anne pokrio
usta kako ih ne bi odala. Kroza slomljeni luk vidio je da su
W
se dva muškarca uputila u suprotnom smjeru.
– Anne! Znam gdje se moţemo sakriti – dječak će
uzbuđeno. – U starom bunaru! Moţemo se spustiti malo
niz ljestve i tamo se skloniti. Siguran sam da nas tamo
nitko neće traţiti!
Anne nipošto nije htjela ući u bunar, makar i malo.
Ali Dick ju je podigao na noge i poţurio s njom do sredine
starog dvorišta. Ljudi su ih traţili s druge strane dvorca.
Imali su upravo toliko vremena da uskoče. Dick je gurnuo
u stranu stari drveni poklopac bunara i pomogao Anne da
side niz ljestve. Ona je bila jako uplašena. Potom je sišao i
dječak i navukao drveni poklopac ponad glave, kako je
najbolje mogao.
Stari odron zida gdje je Tim sjedio kad je pao u bunar
još se tamo nalazio. Dick se spustio do njega i isprobao ga.
Nije se micao.
– Moţeš mirno sjesti na nj, Anne, da ne ostaneš visjeti
na ljestvama – šaptao je. Anne je drhtureći sjela na zidni
odron koji je dijelom prekrivao otvor bunara čekajući hoće
li biti otkriveni ili ne. Stalno su do njih dopirali glasovi
muškaraca, časak blizu, časak udaljeni. Potom su ih
muškarci stali dozivati.
– Dick! Anne! Ostali vas traţe! Gdje ste? Imamo
uzbudljivih vijesti za vas.
– Zašto onda ne dopuste Julianu i George da iziđu i
obavijeste nas o njima? – šapatom je pitao Dick. – Nešto
nije kako treba, znam to. Ţelio bih da moţemo doći do
Juliana i George i saznati što se dogodilo.
Dva muškarca došla su u dvorište. Bijahu ljuti.
– Kamo su se djela ta djeca? – pitao je Jake. – Ĉamac
im je još u lučici, prema tome nisu otišli. Mora da su se
negdje sakrila. Ne moţemo ih čekati cijeli dan.
– Odnesimo onima dolje koje smo zaključali malo
hrane i pića – drugi će čovjek. – Ima ih u obilju u maloj
kamenoj prostoriji. Pretpostavljam da su ih djeca donijela.
W
W
Polovinu ćemo ostaviti u prostoriji kako bi se našlo i
za drugo dvoje. Njihov ćemo čamac povesti sa sobom da ne
mogu pobjeći.
– U redu – prihvati Jake. – Moramo odnijeti zlato što
prije i biti sigurni da su djeca zatvorena dok ne uspijemo
pobjeći. Više nas ne zanima kupovina otoka. Uostalom,
ţeljeli smo kupiti dvorac Kirrin i otok jedino zbog ingota.
– Dobro, dođi – reče njegov drugar. – Odnijet ćemo
dolje hranu i nije nas briga za drugo dvoje djece. Ti ostani
ovdje i moţda ih ugledaš, budem li se dolje duţe zadrţao.
Dick i Anne jedva su se usudili disati kad su sve to
čuli. Kako su se samo nadali da se muškarci neće dosjetiti
da pogledaju u bunar! Ĉuli su kako jedan muškarac odlazi
do male kamene prostorije. Bilo je očito da uzima hranu i
piće koje će ponijeti zatvorenicima u podzemnoj ćeliji.
Drugi je muškarac ostao u dvorištu tiho zviţdeći.
Nakon nekog vremena, koje se skrivenoj djeci činilo
veoma dugini, prvi se muškarac vratio. Potom su obojica
razgovarala i najposlije otišla do draţice. Dick je čuo kada
se upalio motorni čamac.
– Sada moţemo izići, Anne – rekao je. – Nije li ovdje
dolje hladno? Bit će mi drago da iziđem na sunce.
Uspeli su se i stajali grijući se na toplom ljetnom
suncu. Vidjeli su motorni čamac kako juri prema kopnu.
– Otišli su nakratko – reče Dick. – I nisu odvukli naš
čamac kao što su kazali. Kad bismo samo mogli izbaviti
Juliana i George mogli bismo potraţiti pomoć, jer bi George
mogla veslati do kopna.
– A zašto ih ne možemo spasiti? – uzviknula je Anne
sjajnih očiju. – Mogli bismo se spustiti stepenicama i
odbrtviti vrata, ne bismo li to mogli?
– Ne bismo – reče Dick. – Pogledaj!
Anne pogleda kamo je on pokazao. Vidjela je da su
dvojica muškaraca nagomilala velike teške blokove
kamena preko ulaza u podzemne ćelije. Upotrijebili su svu
svoju snagu da bi ih tamo naslagali. Ni Dick ni Anne ne bi
W
ih mogli pomaknuti.
– Posve je nemoguće sići niza stepenice – reče Dick. –
Osigurali su se da to ne uradimo! A nemamo pojma gdje se
nalazi drugi ulaz u ćelije. Znamo jedino da je negdje u
blizini tornja.
– Pokušajmo ga pronaći – Anne će gorljivo. Uputili su
se prema tornju s desne strane dvorca – ali bilo je očevidno
da je ulaz koji je tamo moţda postojao sada nestao! Dvorac
se na tom dijelu jako urušio i svugdje su leţale gomile
slomljena kamena koje nipošto nije bilo moguće
pomaknuti. Djeca su uskoro odustala od traţenja.
– Zla sreća! – Dick će. – Kako mi je teško pomisliti na
ubogog Juliana i George koji su zatvorenici tamo dolje, a
mi im ne moţemo pomoći! O, Anne, moţeš li se ti nečega
dosjetiti?
– Dick! Pretpostavljam, pretpostavljam da bismo se
možda mogli spustiti kroz bunar, zar ne? – upitala je. –
Znaš da se pruţa pokraj ćelija... i da na tlu hodnika postoji
otvor bunarske cijevi, jer, sjećaš li se, mogli smo u nj uvući
glave i ramena i vidjeti vrh bunara? Moţemo li proći pokraj
kamenog bloka, što misliš... onoga gdje sam upravo
sjedjela, koji je upao u bunar?
Dick je stao razmišljati. Pošao je do bunara i virnuo u
nj.
– Znaš, mislim da si u pravu, Anne – najposlije će. –
Moţda bismo se mogli provući pokraj tog bloka. Upravo je
toliko mjesta. No, ne znam kako duboko vode ţeljezne
ljestve.
– O, Dick, pokušajmo – reče Anne. – To je jedina
mogućnost da ih spasimo.
– Dobro – reče Dick. – Ali ja ću to pokušati, a ne ti,
Anne. Ne ţelim da padneš u bunar. Ljestve bi na pola puta
mogle biti slomljene i svašta se moţe dogoditi. Ti moraš
ostati ovdje, a ja ću vidjeti što mogu učiniti.
– Bit ćeš paţljiv, zar ne? – Anne će zabrinuto. – Ponesi
konopac sa sobom, Dick, pa ako ti ustreba nećeš morati
W
iznova izlaziti.
– Dobro si se sjetila – reče Dick. – Otišao je u malu
kamenu prostoriju i uzeo jedan od konopaca koje su tamo
ostavili. Omotao ga je nekoliko puta oko struka. Tada se
vratio do Anne.
– Eto, sve je u redu – rekao je veselim glasom. – Ne
brini za mene. Sve će biti dobro.
Anne je bila prilično blijeda. Strahovito se plašila da
bi Dick mogao pasti na dno bunara. Gledala ga je kako
silazi ţeljeznim ljestvama do kamena bloka. Trudio se iz
sve snage da se provuče pokraj njega, ali bilo je to vrlo
teško. Najposlije je uspio, i Anne ga potom nije vidjela. Ali
čula ga je, jer joj se on stalno javljao.
– Ljestve su i nadalje čvrste, Anne! Sve je u redu.
Ĉuješ li me?
– Da – vikala je Anne u bunar slušajući kako joj glas
odjekuje neobično šuplje. – Ĉuvaj se, Dick. Nadam se da
ljestve silaze do dna.
– Mislim da silaze! – dovikivao joj je Dick. Tada je glas
no uzviknuo. – Nesreća! Upravo su ovdje slomljene. Kao
odrezane. Ili pak tu završavaju. Morat ću upotrijebiti
konopac.
Dok je Dick odmatao konopac s pojasa, vladala je
tišina. Ĉvrsto ga je pri vezao za pretposljednju prečku
ljestava koja se činila posve sigurnom.
– Sada ću se spuštati po konopcu! – viknuo je Anne. –
Ne brini. U redu sam. Krećem!
Anne nije mogla čuti što je Dick rekao nakon toga, jer
su se njegove riječi odbijale o bunarsku cijev i nije ih
mogla razumjeti. Ali bilo joj je drago da ga čuje kako viče,
bez obzira što nije razabirala što govori. I ona je njemu
dovikivala, nadajući se da je čuje.
Dick je klizio niz konopac, drţeći se za nj rukama,

koljenima i stopalima, radostan što je u školi bio tako
dobar gimnastičar. Pitao se da li se nalazi blizu podzemnog
W
prostora. Izgledalo mu je da se već dugo spušta. Uspio je
izvući dţepnu svjetiljku. Stavio ju je između zuba, nakon
što ju je upalio, kako bi mu obje ruke bile slobodne za
drţanje konopca. Svjetlost svjetiljke otkrivala je zidove
bunara oko njega. Nije znao da li se nalazi iznad ili ispod
ćelija. Nije ţelio dospjeti na samo dno bunara!
Pomislio je daje vjerojatno upravo prošao pokraj
otvora što vodi u podrumske ćelije. Malo se uspeo uz
konopac i, na svoje veselje, otkrio da je bio u pravu. Otvor
prema ćelijama nalazio mu se točno iznad glave. Penjao se
dok se nije našao u ravnini otvora i potom se zanjihao do
strane bunara na kojoj se nalazio otvor. Uspio je dohvatiti
rub od opeke i potom se pokušao provući kroz otvor u
ćelijski prostor.
Bilo je teško, ali srećom Dick nije bio jako velik.
Najposlije je uspio i stao uspravno, uz uzdah olakšanja.
Nalazio se u podzemnom hodniku! Sada je mogao slijediti
znakove od krede koji su ga vodili do prostorije ili ćelije
gdje su se nalazili ingoti – i gdje su, u to je bio uvjeren, bili
zatočeni Julian i George!
Svjetiljkom je osvijetlio zid. Da, znakovi od krede bili
su tamo. Dobro! Gurnuo je glavu u otvor bunara i viknuo
iz sveg glasa.
– Anne! Ja sam u podrumu! Pazi da se ljudi ne vrate!
Potom je uzeo slijediti bijele znakove od krede, dok
mu je srce ţestoko udaralo. Nakon nekog vremena stigao
je do vrata spremnice. Kao što je i očekivao, bila su
zabravljena kako Julian i George ne bi mogli izići. Veliki
ţeljezni zasuni bili su iznova navučeni pri vrhu i pri dnu, i
djeca unutra nisu nikako mogla izići. Pokušavala su sve
što je bilo u njihovoj moći da razvale vrata, ali bez
rezultata.
Sjedili su u spilji-spremnici, ljuti i iscrpljeni. Ĉovjek

im je donio hrane i pića, ali oni ih nisu niti taknuli. Tim je
bio s njima leţeći glave polegnute na šape, poluljut na
W
George koja mu nije dopustila da navali na muškarce kad
je to tako jarosno ţelio. Ali George je bila uvjerena da bi
Tim bio ubijen da ih je pokušao gristi ili ščepati.
– Kakogod bilo, drugo dvoje su barem bili toliko
razboriti da nisu sišli, jer bi i oni postali zatočenici – reče
George. – Mora da su shvatili da je nešto neobično u
poruci kad su vidjeli da sam se potpisala Georgina a ne
George. Pitam se što rade. Mora da se skrivaju.
Iznenadno Tim zareţi. Skočio je na noge i pošao
prema zatvorenim vratima, glave nagnute ustranu.
Sigurno je nešto čuo.
– Nadam se da se ljudi još nisu vratili – reče George.
Potom je začuđeno pogledala Tima usmjerivši na nj svoju
dţepnu svjetiljku. On je mahao repom!
Snaţan udarac u vrata sve ih je osovio na noge. Tada
se začuo Dickov veseo glas.
– Zdravo, Juliane! Zdravo, George! Jeste li ovdje?
– Vauuu! – zalajao je Tim i skočio na vrata.
– Dick! Otvori vrata! – vikao je Julian oduševljeno. –
Brzo, otvori vrata!
W
Plan – i bijeg u zadnji čas
Dick je otkračunao vrata pri vrhu i pri dnu i širom ih

otvorio. Sjurio se unutra i sretan potapšao Juliana i
George po leđima.
– Zdravo! – rekao je. – Kako se osjećate oslobođeni?
– Krasno! – viknuo je Julian, a Tim je mahnito lajao
trčeći oko njih.
George se smješila Dicku.
– Dobro urađeno – kazala je. – Što se dogodilo?
Dick im je u nekoliko riječi ispripovjedio sve što se
zbilo. Kada je pripovijedao kako se spuštao u stari bunar,
George i Julian su jedva vjerovali ušima. Julian je zagrlio
svoga mlađeg brata.
– Sila si! – rekao je. – Prava sila! A sada brzo... što
ćemo dalje?
– Pa, ako su nam ostavili brod, sve ću nas što je brţe
moguće odvesti na kopno – reče George. – Ne bih se igrala
s muškarcima koji se razmahuju pištoljima. Dođite!
Uspnimo se uz bunar i nađimo čamac.
Potrčali su do bunarske cijevi i redom se provukli
kroz mali otvor. Uspeli su se uz konopac i uskoro stigli do
ţeljeznih ljestava. Julian je predloţio da se uspinju jedan
po jedan u slučaju da ljestve ne podnesu teţinu svo troje
odjednom.
Za kratko vrijeme svi su bili ponovno na otvorenom,
grlili Anne koja je sa suzama u očima kliktala od veselja,
toliko je bila sretna da ih ponovno vidi.
– Pođimo sada! – George će nakon trenutka. – Do
čamca! Brzo! Oni se ljudi mogu vratiti u svakom trenutku.
Pojurili su do draţice. Tamo ih je čekao čamac, leţeći
gdje su ga ostavili, izvan domašaja valova. Ali kakav su
udar doţivjeli!
– Uzeli su vesla! – George će očajno. – Zvijeri! Znaju
W
da ne moţemo veslati bez vesala. Bojali su se da bi ti,
Dick, i Anne mogli otići, i stoga su, umjesto da vuku
čamac za sobom, naprosto izvukli vesla. Sada smo u
škripcu. Nipošto ne moţemo otići.
Bilo je to veliko razočaranje. Djeca su bila gotovo na
rubu plača. Nakon što je Dick čudesno izbavio George i
Juliana, izgledalo je da se sve dobro odvija – a sada su se
iznenada stvari iznova pogoršale.
– Moramo o svemu promisliti – Julian će sjedajući na
mjestu s kojega je mogao vidjeti pribliţava li se neki
čamac.
– Ljudi su vjerojatno otišli da negdje nađu brod u koji
bi smjestili ingote i potom otplovili. Neće se vratiti još neko
vrijeme, rekao bih, jer se ne moţe tako brzo iznajmiti
brod... izuzev, dakako, ako imaju vlastiti brod.
– U međuvremenu ne moţemo otići s otoka i potraţiti
pomoć jer su naša vesla kod njih – reče George. – Ĉak ne
moţemo niti signalizirati nekom ribarskom brodu u
prolazu jer ih u ovo doba nema. Loša je struja. Izgleda da
nam preostaje jedino da strpljivo čekamo dok se ljudi ne
vrate i uzmu moje zlato! A mi ih ne moţemo spriječiti.
– Znaš, smislio sam neku vrstu plana – Julian će
polako. – Ĉekajte malo, ne prekidajte me. Razmišljam.
Ostali su čekali u tišini, dok je Julian sjedio i nabrao
vjeđe smišljajući plan. Potom je uza smiješak pogledao
ostale.
– Vjerujem da će uspjeti – rekao je. – Slušajte! Ĉekat
ćemo ovdje strpljivo dok se ljudi vrate. Što će oni uraditi?
Odgurnut će ono kamenje na vrhu ulaza u ćelije i sići niza
stube. Otići će u spremnicu gdje su nas ostavili, misleći da
smo još tamo, i ući u prostoriju. Što mislite o tome da se
jedno od nas dolje sakrije i bude spremno da njih
zakračuna u prostoriji! Tada se moţemo otisnuti motornim
čamcem ili našim vlastitim, ako su donijeli vesla... i
potraţiti pomoć.
Anne je mislila da je ideja izvanredna. Ali Dick i
W
George nisu bili tako sigurni.
– Morat ćemo sići dolje i ponovno zakračunati vrata
kako bi izgledalo da smo još unutra zatvoreni – reče
George.
– A zamislite da onaj tko se dolje bude sakrio ne
uspije zasunuti vrata za ljudima? To bi moglo biti vrlo
teško kada treba raditi na brzinu. U tom slučaju naprosto
će uhvatiti onoga koga odlučimo poslati dolje... i doći
ovamo da potraţe ostale.
– To je istina – Julian će zamišljeno. – Dobro,
pretpostavimo da Dick, ili tko već bude silazio, ne uspije
zasunuti vrata i zatočiti ljude... i da oni ponovno iziđu. U
redu, dok se oni budu bavili dolje, mi ćemo nagomilati
veliko kamenje na ulaz, baš kao što su i oni učinili. Tada
neće moći izići.
– A što će biti s Dickom? – spremno će Anne.
– Mogu se ponovno uspeti kroz bunar! – Dick će orno.
– Ja ću poći dolje i sakriti se. Dat ću sve od sebe da
zatvorim ljude u prostoriju. A, ako moram bjeţati, uspet ću
se iznova kroz bunarsku cijev. Oni ljudi za nju ne znaju.
Tako će, čak i ako ne budu zatvorenici u ćeliji, biti
zatvoreni ispod zemlje!
Djeca su raspredala o svom planu i odlučila da je
najbolji koji su kadra smisliti. Tada George predloţi da
prezalogaje. Svi su bili dobrano pregladnjeli i sada, kad su
brige i uzbuđenja prošli, ćutjeli su silnu glad!
Donijeli su nešto hrane iz male prostorije i jeli u
zaljevu motreći budnim okom na povratak ljudi. Nakon
pribliţno dva sata, ugledali su veliku ribarsku barku gdje
se pomoljuje u daljini i čuli također tok-tok-tok motornog
čamca.
– Evo ih! – Julian će uzbuđeno te skoči na noge. – Taj
su brod mislili nakrcati ingotima i sigurno otploviti... a evo
i motornog čamca na kojem se vraćaju muškarci. Brzo,
Dick! Spusti se u bunar i sakrij se dok ih ne čuješ u
hodnicima!
W
Dick je odjurio. Julian se okrenuo ostalima.
– Morat ćemo se sakriti – rekao je. – Sada, kad se
plima povukla, sakrit ćemo se ondje, iza onih
nepreplavljenih stijena. Ne mislim baš da će ljudi traţiti
Dicka i Anne, ali mogli bi. Dođite! Brzo!
Svi su se sakrili iza stijena i čuli motorni čamac kako
sopće u lučici. Ĉuli su ljude kako se dovikuju. Ovaj put je
izgledalo da ih je više od dvojice. Potom ljudi napustiše
draţicu i uspinjahu se niskim stijenama prema ruševnu
zamku.
Julian se uspuzao na stijenu i virnuo da vidi što ljudi
rade. Bio je siguran da odmiču blokove kamenja naslagane
na vrhu ulaza kako bi spriječili Dicka i Anne da siđu dolje
i oslobode ostale.
– George! Dođi! – pozvao je Julian tiho. – Mislim da su
ljudi sada sišli stepenicama u ćelije. Moramo otići vratiti to
veliko kamenje. Brzo!
George, Julian i Anne potrčali su gipko i hitro do
staroga dvorišta zamka. Vidjeli su da je kamenje
odgurnuto od ulaza. Ljudi su nestali. Očevidno su sišli
niza stube.
Djeca su se trudila iz sve snage da povuku teško
kamenje i vrate ga natrag. Ali njihova snaga nije bila ravna
snazi muškaraca i nisu uspjeli postaviti na ulaz nijedan
veći kamen. Naslagali su tri manja i Julian se nadao da će
i oni biti dovoljno teški da ih ljudi odispod ne budu mogli
pomaknuti. – Samo da ih Dick uspije zakračunati u onu
prostoriju! – rekao je. – Dođite, vratimo se sada do bunara.
Dick će tamo morati izići jer se neće moći probiti kroz
izlaz.
Svi su pošli do bunara. Dick je odmaknuo stari drveni
poklopac te je on leţao na zemlji. Djeca su se nagnula nad
duplju bunara i zabrinuto čekala. Što je radio Dick? Iz
bunara do njih nije dopirao nikakav zvuk, a čeznula su da
saznaju što se zbiva.
A dolje se zbivalo mnogo toga! Dvojica muškaraca i još
W
jedan s njima sišla su u podzemne hodnike očekujući,
dakako, da nađu Juliana, George i psa još zaključane u
spremnici s ingotima. Prošli su kraj bunarske cijevi ne
sanjajući da je tamo skriven uzbuđeni dječačić spreman
da sklizne iz otvora čim prođu mimo njega.
Dick je čuo kad su prošli. Iskočio je iz otvora bunara i
slijedio ih tiho, bešumno. Vidio je zrake što su ih stvarale
snaţne svjetiljke ljudi i dok mu je srce ţestoko udaralo
šuljao se memljivim starim prolazima pored velikih ćelija,
sve dok ljudi nisu skrenuli u široki hodnik u kojem se
nalazila ćelija-spremnica.
– Ovdje je – čuo je Dick jednog od ljudi kako govori,

dok je usmjerio svjetiljku prema velikim vratima. – Zlato je
unutra... i djeca također!
Muškarci su otkračunali vrata pri vrhu i pri dnu.
Dick je bio sretan da je poţurio i ranije zasunuo vrata. Da
to nije uradio prije no što su muškarci stigli, znali bi da su
George i Julian pobjegli i bili bi na oprezu.
Ĉovjek je otvorio vrata i ušao. Drugi ga je muškarac
slijedio. Dick se prišunjao najbliţe koliko se usudio
W
čekajući da i treći muškarac uđe. Tada je mislio lupiti
vrata i zasunuti ih!
Prvi je muškarac osvijetlio svjetiljkom prostoriju i
glasno uzviknuo.
– Djeca su otišla! Kako čudno! Gdje su?
Dvojica muškaraca sada su bila u ćeliji – a treći je u
tom trenutku ušao. Dick je pojurio prema naprijed i
tresnuo vratima. Tresak je odjeknuo uokolo ćelijama i
prolazima. Dick je nespretno baratao zasunima, jer su mu
se tresle ruke. Zasuni su bili nepodmazani i rđavi. Dječak
ih je s teškoćom udijevao u leţišta. U međuvremenu
muškarci nisu gubili vrijeme!
Ĉim su čuli da su se vrata zalupila, okrenuli su se.
Treći je muškarac odmah gurnuo gurnuo ramenom vrata i
snaţno pritiskao. Dick je bio gotovo gurnuo jedan od
zasuna u leţište. Tada trojica muškaraca svom snagom
nalegoše na vrata i zasun je popustio!
Dick je uţasnuto gledao. Vrata su se otvarala!
Okrenuo se i pobjegao niz mračni hodnik. Muškarci
uperiše svjetiljke i ugledaše ga. Potrčali su za dječakom
koliko su ih noge nosile.
Dick je pobjegao u bunarsku cijev. Srećom, otvor je
bio sa suprotne strane i uspio se ušuljati u nj a da ga nije
osvjetlila svjetlost svjetiljaka. Dječak je imao samo toliko
vremena da se ušunja u cijev prije no što su protrčala
trojica muškaraca. Nijedan od njih nije primijetio da se
bjegunac sklonio u bunarsku cijev pokraj koje su prošli!
Zapravo, ljudi nisu ni znali da tamo postoji bunar.
Drhteći od glave do pete, Dick se stao uspinjati po
konopcu kojega je pustio da visi sa prečage ljestava.
Odvezao ga je kad se domogao ljestava jer je mislio da bi
muškarci mogli otkriti stari bunar i kasnije se pokušali
uspeti. To neće moći uraditi ne bude li konopac tamo visio.
Dječak se brzo uspeo ljestvama i izmigoljio pokraj
kamena bloka blizu vrha bunara. Tamo su bila ostala
djeca i čekala ga.
W
Odmah su, po izraţaju Dickova lica, znala da njegov
pokušaj nije uspio. Brzo su ga izvukla.
– Nije bilo dobro – Dick će zadihano uslijed penjanja.
– Nisam to uspio uraditi. Oni su nasrnuli na vrata upravo
u trenutku dok sam ih zakračunavao i stali me goniti.
Taman sam na vrijeme skočio u bunarsku cijev.
– Sada pokušavaju izići kroz izlaz! – iznenadno vikne
Anne. – Brzo! Što ćemo uraditi? Sve će nas uhvatiti!
– Do čamca! – viknuo je Julian uzevši Anne za ruku
da joj pomogne. – Dođite! To nam je jedina šansa. Moţda
će muškarci uspjeti odmaknuti kamenje.
Ĉetvoro je djece pojurilo preko dvorišta. George je
skočila u malu kamenu prostoriju dok su pokraj nje
prolazili i dohvatila sjekiru. Dick se pitao zašto je to
uradila. Tim je jurio s njima lajući sumanuto.
Stigli su do lučice. Njihov je čamac leţao bez vesala.
Tamo je bio i motorni čamac. George je uskočila u njega i
oduševljeno kriknula.
– Ovdje su naša vesla! – vikala je. – Uzmi ih, Juliane,
ja imam još nekog posla! Spustite čamac do vode, brzo!
Julian i Dick uzeše vesla. Potom su odvukli čamac do
mora pitajući se što George radi. Iz motornog čamca
dopirali su najrazličitiji praskavi zvukovi!
– George! George! Poţuri! Ljudi su izišli! – iznenadno
vikne Julian. Vidio je trojicu muškaraca kako trče prema
klisuri koja je vodila do draţice. George je iskočila iz
motornog čamca i pridruţila se ostalima. Gurnuli su
čamac u more i George je odmah uzela vesla grabeći iz sve
snage.
Tri muškarca potrčala su prema motornom čamcu.
Potom su zastali u veliku očajanju – George ga je posve
uništila! Divljački je udarala sjekirom po cijelom
mehanizmu – i sada se motor više nije mogao upaliti! Bio
je uništen do te mjere da ga nisu mogli popraviti s ono
malo alata s kojim su raspolagali.
– Ti, zločesta djevojčice! – vikao je Jake prijeteći
W
šakom George. – Ĉekaj, da mi dopadneš šaka!
– Ĉekat ću! – uzvratila mu je povikom George dok su
joj plave oči sjale opasnim sjajem. – A i vi moţete čekati.
Sada nećete moći napustiti moj otok!
W
Kraj velike pustolovine
Tri muškarca stajala su na ivici mora gledajući

George kako se snaţnim zamasima vesala udaljuje od
obale. Ništa nisu mogli uraditi. Njihov je čamac bio posve
beskoristan.
– Ribarska barka koja ih čeka na otvorenom moru
odveć je velika da bi unišla u draţicu – reče George dok je
snaţno grabila veslima. – Morat će ostati tamo sve dok
netko ne stigne s čamcem. Mislim da su bijesni kao risovi!
Njihov je čamac morao proći vrlo blizu ribarske barke.
Dok su je mimoilazili, neki im je čovjek mahnuo.
– Hej, vi, tamo! Dolazite li s otoka Kirrin?
– Ne odgovaraj – reče George. – Ne prozborite ni riječi.
I tako nitko nije ništa rekao, već gledahu ustranu kao
da ništa nisu čuli.
– Hej, vi, tamo! – viknuo je čovjek ljutito. – Jeste li
gluhi? Dolazite li s otoka?
Djeca i opet nisu odgovorila, nego su gledala u
drugom smjeru dok je George uporno veslala. Ĉovjek na
brodu je odustao i zabrinuto gledao prema otoku. Bio je
siguran da su djeca stigla otamo – a bio je dovoljno
upoznat s pustolovnim zahvatom svojih drugova da se
upita je li sve na otoku kako treba.
– Mogao bi spustiti čamac s barke i poći vidjeti što se
događa – reče George. – Ali, ne moţe bogznašto uraditi,
osim što moţe povesti ljude i odnijeti nekoliko ingota! Ne
vjerujem da bi se usudili uopće dirati u zlato sada kad smo
pobjegli da obznanimo svoju pripovijest!
Julian se osvrne prema brodu. Uskoro razabere da je
mali čamac koji je bio na njemu spušten u more.
– U pravu si – rekao je George. – Boje se i pitaju se što
se zbiva. Otišli su izbaviti onu trojicu. Kakva šteta!
Njihov je mali čamac stigao do kopna. Djeca su
W
skočila u plitku vodu i dovukla ga do obale. Tim je također
vukao konopac mašući repom. Volio se pridruţiti svakom
poslu kojim bi se djeca bavila.
– Hoćeš li odvesti Tima do Alfa? – upitao je Dick.
George odmahne glavom.
– Ne – kazala je – nemamo vremena za gubljenje.
Moramo otići i ispripovjediti sve što se dogodilo. Svezat ću
Tima za ogradu ispred vrata.
Trčali su do Vile Kirrin koliko su ih noge nosile. Tamo
je teta Fanny obrađivala vrt. Iznenađeno je pogledala
uţurbanu djecu.
– Mislila sam – kazala je – da se nećete vratiti do sutra
ili prekosutra! Zar se nešto dogodilo? Stoje bilo s Dickovim
obrazom?
– Ništa naročito – Dick će.
Ostali su uletjeli u kuću.
– Teta Fanny, gdje je stric Quentin? Moramo mu reći
nešto vaţno.
– Majko, doţivjeli smo takvu pustolovinu!
– Teta Fanny, imamo strašno puno toga da ti
ispričamo! Doista imamo!
Teta Fanny je zabezeknuto gledala u prljavu djecu.
– Što se to dogodilo? – upitala je. Potom se okrenula
prema kući i povikala: – Quentine! Quentine! Djeca nam
ţele nešto reći!
Stric Quentin je izišao izgledajući prilično ljutito, jer je
bio prekinut u poslu.
– Što se dogodilo? – upitao je.
– Striče, radi se o otoku Kirrin – Julian će gorljivo. –
Oni ga ljudi još nisu kupili, zar ne?
– Pa, praktično je prodan – reče stric. – Potpisao sam
svoj dio ugovora, a oni svoj trebaju potpisati sutra. Zašto?
Kakve to ima veze s vama?
– Striče, ti ljudi neće sutra potpisati – rekao je Julian.
– Znaš li zašto ţele kupiti otok i zamak? Ne zato što bi
doista ţeljeli na njemu sagraditi hotel ili nešto slično...
W
nego zato što znaju daje tamo skriveno izgubljeno blago!
– Kakve to gluposti govoriš? – stric će.
– Nisu gluposti, oče – uzvikne George ojađeno. – Sve je
to istina. Karta staroga dvorca bila je u kutiji koju si
prodao... a na karti je bilo naznačeno mjesto gdje je moj
pra-pra-pradjed sakrio ingote!
Georgein otac izgledao je zapanjeno i ozlojeđeno.
Naprosto nije vjerovao ni jednu riječ! Ali njegova je
supruga po svečanim i ozbiljnim dječjim licima zaključila
da se zbilo nešto zaista značajno. I tada Anne iznenadno
stade glasno jecati! Uzbuđenje je za nju bilo preveliko i nije
mogla podnijeti pomisao na to da stric ne vjeruje da je sve
to istina.
– Teta Fanny! Teta Fanny, sve je to istina! – jecala je.
– Strašno je da nam stric Quentin ne vjeruje. O, teta
Fanny, čovjek je imao pištolj... i, oh, zatvorio je Juliana i
George u podzemnu tamnicu... a Dick je morao silaziti u
bunar da bi ih spasio. A George je smrskala motor na
njihovu čamcu kako bi ih spriječila da pobjegnu!
Teta i stric nisu mogli spojiti rep i glavu te
pripovijesti, ali je iznenadno izgledalo da je stric Quentin
shvatio kako je riječ o nečemu što vrijedi pobliţe ispitati.
– Razbila motor čamca! – rekao je. – Zbog čega?
Pođimo unutra. Moram čuti pripovijest od početka do
kraja. Zvuči sasvim nevjerojatno.
Svi su ušli u kuću. Anne je sjela teti u krilo i slušala
George i Juliana koji su opisivali cijeli događaj.
Ispripovijedali su kako treba i ništa nisu propustili. Teta
Fanny je dobrano problijedjela dok je slušala, posebno kad
je čula o tome kako se Dick spuštao u bunar.
– Mogli su te ubiti – kazala je. – O, Dick! Kako si to
hrabro izveo!
– Bili ste vrlo mudri – rekao je. – I vrlo hrabri.
Ponosan sam na vas. Da, veoma sam ponosan na sve vas.
Nije čudo što nisi ţeljela da prodam otok, George, kad si
znala sve o ingotima! Ali, zašto mi to nisi rekla?
W
Ĉetvoro je djece gledalo u njega i nije odgovaralo. Nisu

mu mogla naprosto reći: "Pa, prvo, ne bi nam vjerovao.
Drugo, zlovoljan si i nepravedan i mi te se bojimo.
Treće, nismo dovoljno sigurni da bi postupio kako treba."
– Znaš, Quentine, djeca te se plaše i zato ti se nerado
W
obraćaju. Ali sada, kad su to uradila, moţeš stvari uzeti u
svoje ruke. Djeca ne mogu učiniti više. Moraš nazvati
policiju i odlučiti što ćeš im od svega toga ispripovjediti.
– U redu – reče stric Quentin spremno ustajući.
Potapšao je Juliana po leđima. Potom je pomilovao
Georgeinu kratku kovrčavu kosu. – Ponosim se s tobom,
George – rekao je. – Ravna si svakom dječaku!
– O, oče! – George će zarumenjevši se od iznenađenja i
zadovoljstva. Nasmiješila mu se i on joj je uzvratio osmijeh.
Djeca su primijetila da mu je lice vrlo lijepo kad se smiješi.
Kad se bolje pogleda, George i on veoma su nalikovali.
Oboje su izgledali ruţni kad su zlovoljni i namrgođeni – i
oboje bijahu oku ugodni kad bi se smijali ili smiješili!
Georgein otac iziđe da telefonira policiji i svom
odvjetniku. Djeca su sjela i jela kekse i šljive upoznajući
tetu s brojnim pojedinostima koje su zaboravili pri prvom
pripovijedanju.
Dok su tako sjedili, ispred vrta začuo se glasan i ljutit
laveţ. George podigne glavu:
– To je Tim – reče uputivši majci zabrinut pogled. –
Nisam imala vremena da to odvedem Alfu koji mi ga čuva.
Majko, Tim nam je toliko pomogao na otoku, znaš, ţao mi
je da sada laje, ali mislim da je gladan.
– Pa, uvedi ga – neočekivano će majka. – I on je pravi
junak... moramo mu dati dobru večeru.
George se nasmiješila od radosti. Projurila je kroz
vrata i pošla prema Timu. Oslobodila ga je i on je skačući
ušao mašući dugim repom. Liznuo je Georgeinu majku i
gledao je naćuljenih ušiju.
– Dobar pas – kazala je i potapšala ga. – Pripremit ću
ti večeru!
Tim je pošao za njom u kuhinju. Julian se nasmiješio
George.
– Gledaj sad ovo! – kazao je. – Tvoja mama je ţena i
pol, zar ne?
– Da, ali ne znam što će otac reći kad ugleda Tima
W
ponovno u kući – George će sumnjičavo.
U tom se trenutku vratio otac ozbiljna lica.
– Policija misli da se radi o ozbiljnoj stvari, a i moj
odvjetnik. Svi se slaţu u mišljenju da ste vi, djeco,
postupili izuzetno mudro i hrabro. I, George, odvjetnik
kaţe da nam ingoti doista pripadaju. Zar ih je stvarno
mnogo?
– Oče! Na stotine! – uzvikne George. – Naprosto
stotine... velika gomila u ćeliji. O, oče, sada ćemo biti
bogati, zar ne?
– Da – njezin će otac. – Bit ćemo. Dovoljno bogati da
pruţim tvojoj majci i tebi sve što sam vam godinama ţelio
omogućiti a nisam mogao. Doista sam uporno radio za vas,
ali moja vrsta posla ne donosi mnogo novaca pa sam zbog
toga postao zlovoljan i razdraţljiv. Ali sada ćete imati sve
što poţelite!
– Zapravo ja ništa i ne ţelim što već ne bih imala –
George će. – Ali, oče, postoji nešto što bih više ţeljela no
išta drugo na svijetu... a ne stoji ni dinara!
– Imat ćeš to, draga moja! – njezin će otac zagrlivši
George na njezino veliko iznenađenje. – Samo reci što je to,
pa čak ako stoji i stotinu funti, dobit ćeš!
Upravo u tom trenutku začulo se tabananje velikih
šapa po hodniku koji je vodio do prostorije u kojoj su se
nalazili. Velika obrasla glava pomolila se na vratima
upućujući svakome ljubopitni pogled. Dakako, bio je to
Tim! Stric Quentin gledao gaje iznenađeno.
– Pa nije li to Tim? – upitao je. – Zdravo, Time!
– Oče! Tim je ono što ţelim najviše na svijetu – George
će steţući očevu ruku. – Ne moţeš zamisliti kakav nam je
bio prijatelj na otoku. I htio je pohrliti na te ljude i boriti se
s njima. O, oče, ne ţelim nikakav drugi poklon, jedino
ţelim zadrţati Tima. Da bude moj. Sada si moţemo
dopustiti da mu nabavimo pravu pseću kućicu u kojoj će
spavati, a ja ću paziti da te ne smeta u radu, doista hoću.
– Dobro, naravno da ga moţeš zadrţati – njezin će
W
otac, a Tim u tom trenutku uđe u prostoriju mašući repom
i gledajući sve redom kao da je razumio svaku izgovorenu
riječ. Uz to je i liznuo ruku strica Quentina! Anne je mislila
da je to veoma hrabro s njegove strane.
Ali stric Quentin se sada sasvim izmijenio. Izgledalo je
kao da mu je teški teret pao sa srca. Sada su bili bogati,
George će moći pohađati školu, njegova će supruga moći
dobiti sve što je on tako ţelio da joj pruţi, a on će moći
nastaviti s radom koji toliko voli, ali oslobođen osjećaja
kako ne zarađuje dovoljno za udoban ţivot obitelji.
Ozareno je gledao sve prisutne i činio se veselim koliko se
samo moţe poţeljeti!
George je bila oduševljena zbog Tima. Obavila je
rukama očev vrat grleći ga, što davno nije učinila. On je
izgledao iznenađen ali veoma zadovoljan.
– Dobro, dobro – rekao je – sve je to veliko
zadovoljstvo. Hej, je li to već stigla policija?
Stigla je. Došli su do vrata i razgovarali sa stricom
Quentinom. Jedan je policajac ostao da u notes pribiljeţi
priču djece, a ostali su čamcem krenuli na otok.
Ljudi su bili otišli! Ĉamac s ribarske barke ih je
odveo! A sada više nije bilo ni čamca ni barke! Ostao je još
jedino posve neupotrebljiv motorni čamac. Isljednik ga je
gledao osmjehujući se.
– Opasna mlada dama, ta gospođica Georgina, zar ne?
– rekao je. – Dobro je obavila posao. Nitko se ne bi mogao
otisnuti tim čamcem. Morat ćemo ga odvući do luke.
Policija je ponijela nekoliko zlatnih ingota da ih
pokaţe stricu Quentinu. Zapečatila je vrata ćelije tako da
nitko ne moţe ući dok stric ne bude spreman da krene i
preuzme zlato. Sve je urađeno propisno i podrobno, ali,
prema mišljenju djece, presporo. Nadala su se da će ljudi
biti uhvaćeni i odvedeni u zatvor, a da će policija odmah
donijeti svo zlato!
Te su večeri svi bili umorni i nisu se uopće bunili kad
je teta rekla da moraju rano na spavanje. Odjenuli su
W
pidţame i potom su dječaci došli da večeraju u spavaonicu
djevojčica. Tim je bio tamo, spreman da poliţe svaku
mrvicu.
– Pa, moram priznati, doţivjeli smo prekrasnu
pustolovinu – Julian će sneno. – Na neki način i ţalim što
je završena, iako na trenutke i nisam toliko uţivao,
naročito kada smo ti, George, i ja, bili zatvorenici u ćeliji.
To je bilo strašno.
George je izgledala veoma sretna dok je grickala kekse
s đumbirom. Nasmiješila se Julianu.
– I kad pomislim da se nisam nimalo radovala da ćete
svi vi ovdje doći na dulje vrijeme! – uskliknula je. –
Namjeravala sam vam uraditi svakojake pakosti! Ţeljela
sam da poţelite da se radije vratite kući! A sada me jedino
ţalosti pomisao da ćete otići, što će se, naravno, i dogoditi
kad završe praznici. A tada ću, nakon što je troje prijatelja
bilo ovdje, i nakon što smo uţivali u tolikim pusto-
lovinama, opet biti posve sama. Nikad prije nisam trpjela
od osamljenosti, a sada znam da hoću.
– Ne, nećeš – Anne će iznenadno. – Moţeš učiniti
nešto što će ti omogućiti da nikad više ne budeš
osamljena.
– Što? – George će iznenađeno.
– Moţeš zamoliti da pođeš u neki internat, kao što ja
idem – reče Anne. – Moja je škola tako lijepa... a dopušteno
nam je da dovedemo i svoje kućne ljubimce, što znači da bi
i Tim mogao doći!
– Pobogu! Stvarno bi mogao! – George će blistavih
očiju.
– Onda ću poći. Uvijek sam govorila da neću... ali
sada hoću, jer sam uvidjela koliko je ljepše i veselije biti s
drugima negoli sam. A ako i Tim moţe doći, to će biti
upravo prekrasno!
– Bolje da sada pođete u svoju spavaonicu, dječaci –
reče teta Fanny koja se pomoli na vratima. – Pogledajte
Dicka, gotovo pada od pospanosti! Danas ćete svi lijepo
W
sanjati, jer ste doţivjeli pustolovinu s kojom se moţete
ponositi. George, je li to Tim ispod tvog kreveta?
– Pa, jest, majko – George će hineći iznenađenje. –
Zaboga, Time, što radiš ovdje?
Tim se uspuzao i pošao prema Georgeinoj majci.
Legao je na trbuh i molećivo je gledao svojim toplim
smeđim očima.
– Bi li ţelio noćas spavati u sobi djevojčica? – upitala
je Georgeina majka smijući se. – Dobro, ali samo noćas!
– Majko! – kliknula je George preplavljena radošću. –
O, hvala ti, hvala ti, hvala ti! Kako si pogodila da se noćas
naprosto nisam mogla rastati s Timom? O, majko! Time,
moţeš spavati tamo, na tepihu.
Ĉetvoro sretne djece udobno se ušuškalo u postelje.
Njihova je iznimna pustolovina imala sretan završetak.
Pred njima su još bili dugi praznici i sada, kad stric
Quentin više nije siromašan, učinit će im poneki
poklončić, kada poţele. George će poći u školu s Anne i
ponovno je dobila Tima! Otok i dvorac i nadalje pripadaju
George – sve je bilo prekrasno!
– Tako mi je drago da otok Kirrin nije prodan, George
– Anne će sneno. – Tako se veselim da još pripada tebi.
– On pripada i još trima osobama – reče George. – Pri
pada meni, i tebi, i Julianu i Dicku. Otkrila sam da je
zabavno dijeliti stvari. Tako ću sutra napisati ugovor ili
kako se to već zove, i tamo naznačiti da svakome
poklanjam četvrtinu otoka. Otok Kirrin i zamak pripadat
će svima nama!
– O, George, krasno! – Anne će oduševljeno. – Dječaci
će biti zadovoljni. Tako sam sre...
No prije no što je uzmogla dovršiti, mala je djevojčica
zaspala. A i George. U drugoj sobi spavala su dva dječaka
sanjajući o ingotima, i ćelijama i svakojakim uzbudljivim
stvarima.
Samo je jedan stvor bio budan – Tim. Jedno mu je
uho bilo naćuljeno i slušao je dječje disanje. Ĉim se uvjerio
W
da su zaspale, ustao je s tepiha. Tiho se ušuljao u
Georgein krevet. Podigao je prednje šape i ponjušio
zaspalu djevojčicu.
Tada se u skoku našao na krevetu i sklupčao podno
njezinih nogu. Uzdahnuo je i zatvorio oči. Ĉetvoro djece
bilo je sretno, no Tim je bio najsretniji.
– O, Time – mrmljala je George poluprobuđena kad je
osjetila daje kraj nje. – O, Time, ne smiješ... ali tako je
lijepo da te osjećam. Time, doţivjet ćemo zajedno i drugih
pustolovina, nas petoro, zar ne?
I hoće – ali to je druga pripovijest!
wertas, nela012, TimeLady, Babac

Enid Blyton - 5 Prijatelja - 1. Na Otoku s Blagom - Lat

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

Enid Blyton - 5 Prijatelja - 1. Na Otoku s Blagom - Lat

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Enid Blyton - 5 Prijatelja - 1. Na Otoku s Blagom - Lat

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

e-book tim-balkandownload.

THE FAMOUS FIVE 1.

Olupina broda na otoku Kirrinu znači da tamo mora

– Majko, da li već znaš gdje ćemo ljetovati? – upitao je

Teta je iščekivala automobil. Ĉim je ugledala kola koja

Anne je širom otvorenih očiju gledala plavu uvalu. Na

Neobična pripovijest i novi prijatelj

Troje je djece pogledalo George krajnje iznenađeno.

– Ja bih ţelio imati takva psa – Julian će, koji je

Tog su se prijepodneva kupali i dječaci su otkrili da je

Teta je pripremila hranu za piknik narednog dana i

Narednoga dana kad su ustala djeca su zabrinuto

Posvuda je bilo zečeva. Rastrčali su se kad su se djeca

Što je učinila oluja

Ĉetvoro je djece zabrinuto gledalo more. Bili su toliko

Povratak u Vilu Kirrin

Ĉetvoro djece bilo je toliko nevjerojatno iznenađeno i

Narednog se jutra Julian prvi probudio. Prenuo se

Prva stvar koju su djeca uradila nakon doručka bila je

Anneino rame. Izgledao je bijesan. Mislio je da nije u redu

– Krenut ćemo u pravi lov na blago – reče Julian. – Bit

Narednog jutra novine su bile pune izvještaja o tome

Odlazak na otok Kirrin

Julian i George pošli su pronaći Dicka i Anne. Oni su

Uskoro je kamenje u maloj prostoriji bilo očišćeno od

– Mislim daje suviše dubok da bi se išta čulo – rekao

Ĉetiri svjetiljke bile su uperene u drvena vrata. Bila

George nije mogla prozboriti ni riječi. Naprosto je

Dick kreće u pomoć!

Dick uhvati Anne za ruku i povuče je brzo iz uvale.

Dick je klizio niz konopac, drţeći se za nj rukama,

Sjedili su u spilji-spremnici, ljuti i iscrpljeni. Ĉovjek

Plan – i bijeg u zadnji čas

Dick je otkračunao vrata pri vrhu i pri dnu i širom ih

– Ovdje je – čuo je Dick jednog od ljudi kako govori,

Kraj velike pustolovine

Tri muškarca stajala su na ivici mora gledajući

Ĉetvoro je djece gledalo u njega i nije odgovaralo. Nisu

wertas, nela012, TimeLady, Babac

You might also like