Horhe Luis Borhes

ISTORIJA VEČNOSTI

Naslov originala
La historia de eternidad

Prevela sa španskog
Krinka Vidaković Petrov

Urednik izdanja
Radivoje Mikić

Glavni i odgovorni urednik

Miličko Mijović
HORHE LUIS BORHES

ISTORIJA
VEČNOSTI
i drugi eseji

NARODNA KNJIGA
ALFA
1999.
 ISTORIJA VEČNOSTI

ISTORIJA VEČNOSTI

I
U poglavlju Eneada koje se bavi ispitivanjem i
utvrđivanjem prirode vremena, kaže se da se pre svega
mora spoznati večnost, jer je ona, kao što svi znaju,
uzor i arhetip vremena. Ta uvodna napomena, utoliko
ozbiljnija ukoliko verujemo u njenu iskrenost, kao da
briše nadu da ćemo ikada razumeti čoveka koji ju je
izneo. Vreme je za nas problem, zastrašujući i težak,
možda najbitniji problem metafizike; večnost, igra ili
propala nada. U Platonovom Timaju čitamo daje vreme
slika večnosti u pokretu; ali taj blagi akord ne može da
pokoleba uverenje daje večnost slika sazdana od mate­
rijala koji se zove vreme. Ta slika, ta prosta reč koja
vrvi ljudskim nesaglasnostima, predmet je istorije koju
želim da napišem.
Primenjujući metod obrnut od Plotinovog (jer bi
on inače bio neupotrebljiv), počeću podsećanjem na
zagonetna svojstva vremena: na metafizičku, prirodnu
tajnu koja mora prethoditi tom ljudskom izumu - več­
nosti. Jedno od tih zagonetnih svojstava, ni prvo po
težini ali ni poslednje po lepoti, jeste ono koje nam
omogućuje da utvrdimo u kom pravcu vreme protiče.
Opšteprihvaćeno mišljenje glasi da se vreme kreće od
prošlosti prema budućnosti. Međutim, isto je tako

5
HORHE LUIS BORHES

logično i oprečno mišljenje iskazano stihom španskog

pesnika Migela de Unamuna:

Noćna reka časova teče

iz svog izvora,
večne sutrašnjice--1

Ova dva mišljenja podjednako su verovatna i

nepodložna proveri. Bredli poriče oba, iznoseći sop-
stvenu pretpostavku: on predlaže da se iz razmatranja
isključi budućnost, jer je ona tek proizvod naše nade, a
onda da se "aktuelno" svede na agoniju sadašnjeg tre­
nutka koji se odmah razlaže u prošlosti. Ovakva vre­
menska regresija obično prati stanja opadanja i utuče-
nosti, kad nam izgleda da je snaga nešto što tek
predstoji... Bredli poriče budućnost; jedna indijska filo­
zofska škola poriče sadašnjost, smatrajući je neuhva­
tljivom. Pomorandža samo što nije pala s grane ili je
već na zemlji, tvrde ovi neobični simplifikatori, ali niko
ne vidi trenutak pada.
Vreme postavlja i druge teškoće. Možda je
najveća pitanje sinhronizacije ličnog vremena pojedinca
s opštim vremenom matematike. Ovaj problem oglasila
je na sva zvona najnovija uzbuna teorije relativnosti,
koje se svi sećaju ili pamte da su je se sećali donedavno.
(Menjajući je malo, ja se nje prisećam ovako: Ako je
vreme duhovni proces, kako je moguće da ga dele
hiljade ljudi ili makar samo dvoje?) Na drugu teškoću
ukazuje elejska škola, koja poriče kretanje. Taj stav

1
Sholastičko shvatanje vremena kao nečega što teče iz mogućeg
u postojeće (sadašnje) slično je ovom shvatanju. Uporedite s Vajt-
hedovim večnim predmetima u "carstvu mogućeg" koje prodire u
vreme.
 ISTORIJA VEČNOSTI

može se sažeti ovako: Nemoguće je da u toku osam

stotina godina protekne četrnaest minuta, jer prethodno
mora proteći sedam minuta, pre toga tri i po, pre toga
minut i tri četvrtine i tako beskonačno, što nameće
zaključak da se onih četrnaest minuta nikad neće ispu­
niti. Rasel pobija ovaj argument time što potvrđuje stva­
rni, pa čak i vulgarni karakter beskonačnih brojeva, koji
su po definiciji dati odjednom, a ne kao "poslednji" član
beskonačne serije. (Raselove neverovatne cifre nago-
veštavaju večnost, jer se ni ona ne može definisati kao
prosti niz njenih članova.)
Nijedna od večnosti koje su ljudi zamislili - no­
minalistička, Irinejeva, Platonova - nije mehanički zbir
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, već nešto jedno­
stavnije i čudesnije: večnost je istovremenost svih njih.
Izgleda da se to ne očitava u jeziku svakodnevice ni u
onom začuđujućem rečniku dont chaque edition fait
regretter la precedente. Međutim, metafizičari su mislili
baš tako. Predmeti u duhu su uzastopni, sada je Sokrat,
zatim je konj - čitam u petoj knjizi Eneada - jer se on
uvek usredsreduje na jednu stvar, ne primećujući hilja­
du drugih. Međutim, božanski um obuhvata sve isto­
vremeno. Prošlost je u sadašnjosti isto kao i budućnost.
U tom svetu ništa nije prolazno, sve traje i miruje u
blaženstvu svog načina postojanja.
Pristupam razmatranju ove večnosti, iz koje su
izvedene sve potonje. Plotin istina nije bio prvi koji je
došao do te definicije, jer u jednoj svojoj knjizi spomi­
nje "drevne i svete filozofe" koji su mu prethodili. Ali
on ju je sjajno razradio, sažimajući sve ono što je preu­
zeo od svojih prethodnika. Dojsen ga poredi sa sumra­
kom: sa žarkom svetlošću koja jenjava i nestaje. U Plo-

7
HORHE LUIS BORHES

tinovim delima stiču se sva grčka shvatanja večnosti;

neke je odbacio, druge je razradio do pogubnog savr­
šenstva. Zato stavljam Plotina ispred Irineja, koji zas­
tupa drugu definiciju večnosti: onu čija je kruna troj­
stvo, tri lika u nerazlučivom jedinstvu.
Plotin je s poznatim žarom tvrdio: Svaka stvar
na nebu koja se može pojmiti takođe je nebo, tamo su
zemlja i nebo, tamo su životinje, biljke, ljudi i more. Oni
su prizor sveta koji još nije začet, svaki njegov deo
ogleda se u svakom drugom. U tom carstvu nema stvari
koja nije prozirna. Nema ničega neprozirnog, ničeg
mutnog, jer svetlost se susreće sa svetlošću. Svaka stvar
sadrži u sebi svaku drugu stvar. Sunce je svaka zvezda,
svaka je zvezda i druga zvezda i sunce. Niko tamo ne
može kročiti na tuđe tlo. Ta jednodušna vaseljena, ta
apoteoza asimilacije i prožimanja, još uvek nije več­
nost; reč je o graničnom nebu, koje još nije sasvim oslo­
bođeno broja i prostora. Ovaj odlomak iz pete knjige
nastoji da razradi pojam večnosti i sveta univerzalnih
oblika: Neka ljudi zadivljeni ovim svetom - njegovom
moći, lepotom, poretkom u neprestanom pokretu, vidlji­
vim i nevidljivim bogovima koji ga nastanjuju, demo­
nima, drvećem i životinjama - neka uzdignu svoje misli
ka Stvarnosti čiji je ovaj svet tek odraz. Tamo će otkriti
duhovne oblike večnosti, ne izvedene, već izvorne, i
otkriti i njenog predvodnika, a to je čisti duh, nedo­
stižna mudrost i izvorno Hronosovo vreme koje je pot­
puno. Sve što je besmrtno nalazi se u njemu: svaki duh,
svaki bog, svaka duša. Kuda bi on išao kad su sve tačke
prostora prisutne u njemu. Nema promene, nema nepo-
stojanosti, sve je u stanju blaženstva. Od samog početka
to je potpun svet, kome se ništa ne može dodati. Sve je

8
 ISTORIJA VEČNOSTI

obuhvaćeno jednom jedinom večnošću: vreme oponaša

večnost, kruži oko duha, vazda se odvajajući od pro­
šlosti, vazda žudeći za budućnošću.
Insistiranje na pluralizmu navedenih mišljenja
može nas navesti da počinimo jednu grešku. Idealni
svemir koji opisuje Plotin više se bavi punoćom bića
nego njegovom raznovrsnošću; taj svemir ne trpi ni ple­
onazam ni ponavljanje. To je nepokretni i strašni muzej
platonskih arhetipova. Ne znam da li su ga ikada videle
oči smrtnika (osim možda u intuiciji vizije ili košmara),
ni da li je drevni Grk koji ga je opisao imao prilike da
ga osmotri, ali u svemu tome ima nečeg muzejskog:
nepokretnog, čudovišnog, izveštačenog.... Govorim o
ličnoj viziji koju čitalac može zanemariti; ali ono što
valja da ima u vidu jeste opšta predstava o platonskim
arhetipovima, prvobitnim oblicima ili idejama koje
nastanjuju i čine večnost.
Nemoguće je ovde razmatrati pojedinosti plato-
nističkog sistema, ali možemo izneti nekoliko uvodnih
zapažanja. Mi smatramo da čvrstu i konačnu stvarnost
čini materija - elektroni koji kruže i prelaze zvezdana
rastojanja u samoći atoma; za one koji su u stanju da
vide stvari iz platonističke perspektive, stvarnost je
oblik, vrsta. U trećoj knjizi Eneada čitamo daje materi­
ja nestvarna: ona nije samo praznina koja pasivno odra­
žava univerzalne oblike poput ogledala; oblici je pokre­
ću i nastanjuju, ne menjajući je. Njena punoća svojstve­
na je punoći ogledala, to je iluzija, praznina koja odaje
utisak punoće; to je zapravo avet koja ne može čak ni da
nestane jer ne poseduje ni moć samoukidanja. Bitni su
oblici. Ponavljajući Plotina, Pedro Malon de Čaide
tvrdio je mnogo kasnije: Čini vam se kao da je božan-

9
HORHE LUIS BORHES

skom voljom nastao osmostrani zlatni pečat, na kojem

je na jednoj strani urezan lav, na drugoj konj, na trećoj
orao i tako po jedan lik na svakoj strani; dakle, u vosku
će ostati utisnut lik životinje koja je predstavljena na
zlatnom pečatu, i samo oni likovi urezani na pečatu
mogu ostaviti otisak u vosku. Ali razlika između pečata i
otiska je golema: vosak ostaje bezvredni vosak, dok
zlato ostaje skupoceno zlato. Bića mogu da dostignu
savršenstvo niske vrednosti, svojstveno vosku, a božan-
sko savršenstvo je zlato koje je Bog. Korak dalje i stiže­
mo do zaključka daje materija ništavna.
Po našemu, ovo merilo je loše i nerazumljivo,
ali ga ipak stalno primenjujemo. Jedno poglavlje Sopen-
hauerove knjige ne može se poistovetiti ni s papirom
koji je ležao u kancelarijama Lajpciga, ni sa štampanim
tabakom, ni sa tananim potezima gotskog pisma, ni sa
nizom tonova, ni sa načinom na koji o tom poglavlju
razmišljamo; Mirijam Hopkins je Mirijam Hopkins, a
ne zbir nitrogenskih ili mineralnih sastojaka, ugljenih
hidrata, neutralnih alkaloida ili masti što čine prolaznu
supstancu te lepe srebrne sene ili intelektualne suštine
Holivuda.
Ove su ilustracije dobronamerni sofizmi koji
podupiru trpeljivost prema platonističkoj tezi. Ona se
može iskazati ovako: ljudi i stvari postoje utoliko što
učestvuju u obliku koji ih obuhvata i koji čini njihovu
stalnu stvarnost.
Tražim najpogodniji primer: ptica. Ona se vezu­
je za letenje u jatu, malom veličinom, istovetnim svoj­
stvima, drevnom vezom s polutamom praskozorja i
smiraja dana, jačim zvučnim nego vizuelnim utiscima -
sve to nas navodi da priznamo značaj vrste i gotovo pot-

10
 ISTORIJA VEČNOSTI

punu ništavnost pojedinačnog. 2 Kits ne greši kada dola­

zi na ideju daje slavuj koji gaje očarao onaj isti što ga
je na žitnim poljima judejskog Vitlejema slušala Ruta;
Stivenson ukazuje na jednu jedinu pticu koja guta
vekove: to je slavuj koji proždire vreme. Sopenhauer,
strastveni i lucidni Sopenhauer, dodaje ovo obrazlo­
ženje: čisti telesni trenutak u kojem žive životinje, koje
nemaju svest ni o smrti ni o plodovima pamćenja. A
onda, s osmehom, dodaje: Kad bi me neko čuo kako
tvrdim da je siva mačka koja se sad igra u dvorištu ona
ista koja je skakala i trčala pre pet stotina godina,
verovatno bi pomislio da sam lud; ali misliti da je to u
suštini druga mačka, još je veća ludost. Zatim piše:
Suština lava kao bića okrenuta je sudbini i životu tih
zveri. U vremenskoj perspektivi, ona se može zamisliti
kao jedan besmrtni lav koji traje u beskonačnoj smeni
pojedinačnih lavova; njihovo rađanje i umiranje su
samo otkucaji ove neuništive figure. Pre toga je napisao:
Beskrajno trajanje prethodilo je mom rođenju. Šta sam
ja bio tada? Možda bih sam sebi ponudio ovaj filozofski
odgovor: "Ja sam uvek bio ja; drugim recima, ko god je
rekao ja tokom tog vremena, zaista je bio ja, a ne neko
drugi."
Pretpostavljam da čitalac može prihvatiti večnu
suštinu lava i da će osetiti ogromno olakšanje pred tim
jedinstvenim Lavom umnoženim ogledalima vremena.
Ali ne bih očekivao istu reakciju kad je reč o pojmu

2
Vivo, Sin Budnosti, neverovatni metafizički Robinson iz romana
Abubekera Abentofaila pristaje da jede samo one plodove i ribe
kojima njegovo ostrvlje obiluje. Imajući stalno na umu održavanje
vrste, on ne želi da svojom krivicom dovede do osiromašenja sve­
mira.

11
HORHE LUIS BORHES

večne čovečnosti: znam da ga naše ja odbija i da mu vi­

še prija da se ono prenese na ja drugih. To nije dobar
znak; Platon nam predlaže znatno strastvenije univer­
zalne oblike. Na primer, suštinu Stola, apstraktni sto na
nebu: četvoronožni arhetip za kojim žude svi stolari
sveta, koji ga mogu sanjati, ali čiji se san nikad neće
ispuniti. Nisam u stanju da potpuno poreknem ovaj
pojam: bez idealnog stola ne bi bilo ni konretnih
stolova.) Drugi primer je suština Trougla: eminentni
trostrani poligon koji se ne nalazi u prostoru i koji
odbija da se spusti na nivo ravnokrakog, raznostranog
ili ravnostranog trougla. (Ne poričem ni ovo; to su
osnovne geometrijske definicije.) Dalji primeri: suština
Nužnosti, Razuma, Zanemarivanja, Odnosa, Razma­
tranja, Veličine, Poretka, Sporosti, Položaja, Iskaza,
Nereda. Stvarno ne znam šta da mislim o ovim misao­
nim pojmovima koji se uzdižu na nivo oblika; smatram
da ih nijedan čovek ne bi mogao zamisliti a da mu ne
priteknu u pomoć smrt, groznica ili bezumnost. Zabora­
vio sam jedan arhetip koji obuhvata i prevazilazi sve
ostale: to je večnost, čija je rasparčana kopija vreme.
Ne znam da li su čitaocu neophodni argumenti
da bi posumnjao u platonističko učenje. Mogu mu
ponuditi nekoliko: najpre nespojivo nizanje generičkih i
apstraktnih pojmova koji postoje jedan pored drugog
sans gene u repertoaru sveta arhetipova; drugo, rezervi-
sanost onog koji ih je zamislio prema načinu na koji
razne stvari učestvuju u univerzalnim oblicima; treće,
pretpostavka po kojoj aseptički arhetipovi odolevaju
brkanju i promeni. Ovi argumenti nisu neoborivi: samo
su nejasni u istoj meri u kojoj su nejasne vremenske
tvorevine. Stvorene prema uzoru vremena, ove tvorevi-

12
 ISTORIJA VEČNOSTI

ne prenose mane koje bi trebalo da uklone. Može li biti

suštine Lava bez suštine Veličanstva, Crvenog, Grive i
Kandže? Na to pitanje nema odgovora niti ga može biti:
ne očekujmo da lavovstvo sadrži više vrlina od onih
koje krase reč lav bez nastavka -stvo 3
Vraćam se sada Plotinovoj večnosti. Peta knjiga
Eneada sadrži veoma opširan spisak činilaca večnosti.
Tu su Pravda, zatim Brojevi (do kojeg broja?), Vrline,
Postupci, Kretanje, ali nema grešaka i nepravdi, nema
bolesti materije kojom se možda zarazio neki Oblik.
Muzika je zastupljena, ali ne kao melodija, nego kao
Sklad i Ritam. Arhetipovi medicine i poljoprivrede se
ne navode. Takođe nedostaju finansije, strategija, reto­
rika i umetnost ponašanja - mada u vremenu ovi ipak
preuzimaju nešto od Lepote i Brojeva. Nema pojedinaca
ni izvornog oblika Sokrata, nema ni onog izvornog
oblika koji bi bio uzor Uzvišenog čoveka ili Cara;

Ne želim da se oprostim od platonizma (koji deluje hladno kao

led), a da ne iznesem ovo zapažanje, nadajući se da ćete ga vi dalje
razraditi i opravdati: Snaga vrste može nadjačati snagu pojedi­
načnog. Primera koji to ilustruju ima na pretek. Tokom svog de-
tinjstva, provodio sam leto na severu pokrajine. Zanimala me je
valovita ravnica i ljudi koji su pili čaj u kuhinji, ali mojoj sreći nije
bilo kraja kad sam saznao da je to prostranstvo bila "pampa", a ti
ljudi "gauči". Nešto slično se događa maštovitom čoveku kada se
zaljubi. Svojstva vrste (ponovljeno ime, tip, domovina, privlačna
sudbina koju pripisujemo nekom predmetu) mogu da se nametnu
svojstvima pojedinačnog, koje se poima kao predstavnik vrste.
Krajnji primer ovoga jeste čovek koji se zaljubljuje, ne
poznajući ženu koju voli. Mnogo je takvih slučajeva u persijskoj
književnosti. Slušajući opis neke kraljice — kosa joj je poput noći
čežnje i izgnanstva, lice joj je kao radosni dan, grudi kugle od
slonovače koje svoju svetlost pozajmljuju mesecu, njen hod izaziva
zavist antolopa i očajanje vrba, noge tanke kao koplja jedva nose
teška bedra — čovek se u nju zaljubljuje i posvećuje joj ceo svoj
život do poslednjeg daha. To je jedna od tradicionalnih tema
Hiljadu i jedne noći. Treba pročitati priču o Baderbasimu, sinu
Kahrimanovom, ili onu o Ibrahimu i Džamili.

13
HORHE LUIS BORHES

spominje se samo čovek i to na vrlo uopšten način.

Međutim, sve geometrijske figure su zastupljene. Od
boja su navedene samo one osnovne: Pepeljaste,
Purpurne i Zelene nema u toj večnosti. Ako sledimo
poredak od nižeg ka višem, najstariji arhetipovi su ovi:
Razlika, Jednakost, Kretanje, Mir i Biće.
Razmotrili smo jednu večnost koja je siro­
mašnija od sveta. Ostaje da vidimo kako ju je preuzela
crkva da bi joj pripisala obilje koje prevazilazi ono što
su godine u stanju da prenesu.

II
Najbolje svedočenje o prvoj večnosti je peta
knjiga Eneada; druga, hrišćanska večnost, najpo-
drobnije je opisana u Ispovestima sv. Avgustina. Prva
večnost ne može se sagledati mimo platonističke teze; a
druga mimo sveštene tajne Trojstva i rasprava
podstaknutih pojmovima predodređenja i kazne. Pet
stotina folio listova ne iscrpljuju tu temu: nadam se da
ove dve do tri osmine štamparskog tabaka ipak pružaju
neki doprinos njenom razmatranju.
Može se tvrditi, s pristojnom marginom greške,
da je "naša" večnost izkazana u vidu dekreta samo
nekoliko godina pošto je hronično stpmačno oboljenje
usmrtilo Marka Aurelija, a mesto gde je ta zapovest s
vrtoglavim posledicama objavljena bilo je Fourviere,
polje puno rupa, koje je ranije bilo poznato pod
nazivom Forum vetus, a danas po znamenitoj zicari i
bazilici. Uprkos autoritetu biskupa Irineja, coveka koji
je izdao ovu zapovest, ta prinudna večnost predstavljala
je mnogo više od izlišnog svešteničkog ogrtača ili

14
 ISTORIJA VEČNOSTI

crkvenog luksuza: bila je to odluka koja je delovala kao

oružje. Bog Otac je stvorio Reč, a Bog Otac i Reč
stvorili su Sveti duh; gnostici su iz ova dva nepobitna
čina izveli zaključak da je Bog Otac prethodio Reči, a
da su oboje prethodili Svetom duhu. Takav zaključak
podrivao je Trojstvo. Stoga je Irinej objasnio da se taj
dvostruki čin - stvaranje Boga Sina od Oca, a zatim
stvaranje Svetog duha od obojice - nije dogodio u vre­
menu, nego u jednom trenutku koji obuhvata prošlost,
sadašnjost i budućnost. To objašnjenje preovladalo je da
bi kasnije preraslo u dogmu. Na taj način večnost je
javno proklamovana, mada je pre toga jedva mogla da
se prokrijumčari u nekom neautorizovanom platoni-
stičkom tekstu. Jasno razlikovanje i povezivanje triju
(jospodovih hipostaza izaziva danas sumnju, a ista
sumnja prenosi se i na odgovor na ovo pitanje;
međutim, ono što je van sumnje jeste veličina rezultata,
ako ništa drugo ono kao nešto što pothranjuje nadu:
Aeternitas est merum xodie, est immediata et lucida
fruitio rerum infinitarum. Emotivni i polemički značaj
Svetog trojstva takođe je nesumnjiv.
Današnji svetovni katolici smatraju da je Sveto
trojstvo kolegijalno, beskrajno savršeno telo, koje je
istovremeno i beskrajno dosadno; liberalniji ga vide kao
izlišnog teološkog Kerbera, praznovericu koja nastoji da
poništi mnoge napredne tekovine Republike. Trojstvo,
naravno, prevazilazi sve te obrasce. Zamišljeno jednim
potezom, poimanjem Oca, Sina i Duha u jedinstvenom
telu, ono je primer intelektualne teratologije, čudovištva
koje se moglo izroditi samo u strahoti nekog košmara.
Pakao je obično fizičko nasilje, dok ove tri nerazlučive
ličnosti izazivaju intelektualni strah, jer se javljaju kao

15
HORHE LUIS BORHES

nejasna i varljiva beskonačnost, kao niz ogledala koja

su postavljena jedna naspram drugih. Danteova zamisao
bila je da označi Sveto trojstvo prozirnim koncen­
tričnim krugovima različitih boja; Don ga predstavlja
kao znak sazdan od izuvijanih, isprepletenih, nerazmr­
sivih zmija. Toto cosyscat trinitas mysterio, pisao je sv.
Pavle; Sveto trojstvo blista u potpunoj tajni.
Kad se razmatra odvojeno od pojma spasenja,
razlikovanje tri ličnosti u jednoj može izgledati proiz­
voljno. Sagledavanje ovog pojma kao potrebe vere ne
umanjuje njegovu suštinsku tajanstvenost, mada uka­
zuje na njegov smisao i namenu. Ne priznati Sveto
trojstvo - ili barem Dvojstvo - znači svesti Isusa na
prolaznog Gospodovog predstavnika, na slučajnost
istorije, znači ne priznati da je on neuništivi, stalni
predmet naše privrženosti. Ako Bog Sin nije istovre­
meno i Bog Otac, ni spasenje ne može biti neposredni
božanski čin; ako on sam nije večan, nije večna ni
njegova žrtva silaska na zemlju i umiranja na krstu.
Samo je beskrajna uzvišenost mogla zadovoljiti dušu
izgubljenu u beskrajnom vremenu, ponovio je Džeremi
Tejlor. Na taj način opravdava se dogma, bez obzira što
teza o stvaranju Sina od Oca i Svetog duha od njih
dvojice i dalje nagoveštava izvesnu hijerarhiju, ne
računajući uopšte kao manu to što se sama dogma
sastoji od običnih metafora. Trudeći se svim silama da
razlikuje članove Svetog trojstva, teologija je došla do
zaključka da nema ničeg zbunjujućeg u tome što je delo
jednog člana Sin, a drugog Sveti duh. Bog Sin večno
nastaje, Sveti duh večno nastaje, tako je Irinej tašto
odlučio da mora biti: to se svodi na zamisao jednog
bezvremenskog čina, jednog osakaćenog zeitloses

16
 ISTORIJA VEČNOSTI

'Zeitwort-dL, koji možemo odbaciti ili pobožno poštovati,

ali ga ne možemo dovoditi u pitanje. Irinej je mislio da
se na taj način ovo čudovište može spasti. I uspeo je.
Zna se daje bio neprijatelj filozofa; mora daje doživeo
zadovoljstvo ratnika kad se dočepao jednog njihovog
oružja i počeo njime da ih tuče.
Prvi sekund vremena za hrišćane se poklapa s
prvim trenutkom Stvaranja - što nas pošteđuje prizora
dokonog Boga koji mota klupče praznih vekova
"prethodne večnosti" (prizor je nedavno rekonstruisao
Valeri). Na nekom zabačenom mestu duhovnog sveta,
Emanuel Svedenborg {Vera Christiana religio, 1771)
video je halucinantnu figuru koja navodno - prema tvr­
đenju žrtava - proždire sve one koji nerazumno i uza­
ludno rasuđuju o tome šta je radio Gospod pre nego što
je stvorio svet.
Počev od trenutka kad ju je Irinej objavio, hriš-
ćanska večnost postepeno se udaljavala od aleksan-
drijske večnosti. Najpre se izdvojila, a potom je polako
prerasla u jedan od devetnaest atributa Božanskog uma.
Čim su postali pristupačni narodnom obožavanju,
arhetipovi su izloženi opasnosti da se pretvore u božan­
stva ili anđele; time nije opovrgnuta njihova stvarnost -
uvek veća i viša od stvarnosti običnih bića ali su svo­
đeni na večne ideje podređene reči Tvorca. Albert
Veliki dolazi do pojma universalia ante res: on smatra
da su oni večni i da prethode Stvaranju, ali samo kao
nadahnuća ili oblici. On ih pažljivo razlikuje od univer­
salia in rebus, istih božanskih pojmova konkretizovanih
na različite načine u vremenu. Iznad svega ih razlikuje
od universalia post res, a to su pojmovi ponovo otkri­
veni induktivnim mišljenjem. Vremenski se razlikuju

17
HORHE LUIS BORHES

od božanskih pojmova samo po tome što nemaju stvara­

lačku moć; sholastika apsolutno isključuje sumnju da
Božanske kategorije ne moraju uvek da se poklapaju s
kategorijama latinskog jezika... No, ovo pitanje mislim
da treba odložiti za kasnije.
Teološki priručnici ne poklanjaju posebnu paž­
nju večnosti. Oni celokupan problem svode na stav da
je reč o istovremenom i potpunom osećanju svih vre­
menskih odlomaka, a potom odmah prelaze na
pročešljavanje jevrejskih spisa u potrazi za lažnim
tvrđenjima po kojima ispada daje Sveti duh loše sročio
ono što komentator iskazuje baš kako treba. To je
njihov cilj kada mašu ovim iskazom nadmenog prezira
ili dugo večnosti, iskazom koji se sam po sebi podrazu-
meva: Jedan dan pred Gospodom je kao hiljadu
godina, a hiljadu godina su kao jedan dan. Ili kad
ponavljaju ime Gospodnje onako kako je saopšteno
Mojsiju: Ja sam onaj što jest, ili pak reči upućene sv.
Jovanu Teologu iz Patmosa, pre i posle viđenja
staklenog mora, crvene zveri sa sedam glava i ptica
koje proždiru telo kapetana: Ja sam alfa i omega,
početak i svršetak.* Obično prenose i Boecijevu defini­
ciju (smišljenu u ćeliji, možda upravo pred njegovo po­
gubljenje mačem): Aeternitas est interminabilis vitae
tota et perfecta possessio, koja mi se više dopada u

4
Tvrdnja da ljudsko vreme ne može da se meri s Božanskim zau­
zima istaknuto mesto u islamskom predanju ciklusa miraj. Zna se
da je čudesna kobila Aburak iznela Proroka do sedmog neba, a da
je on na svakom nebu razgovarao s patrijarsima i anđelima koji su
tu živeli; prošavši kroz Jedinstvo, tako mu je bilo hladno da mu se
srce sledilo i baš tada ga je Gospod potapšao po ramenu. Vinuvši
se u nebo, kobila je kopitom prevrnula vrč pun vode; vrativši se,
Prorok gaje digao. Ni kap vode nije se bila izlila.

18
 ISTORIJA VEČNOSTI

gotovo raskalašnoj preradi Hansa Lasena Martensena:

Aeternitas est merum hodie, est immediata et lucida
fruitio rerum infinitarum. A s druge strane, izgleda da s
prezrenjem pristupaju onoj mračnoj zakletvi anđela koji
je stajao na moru i na zemlji (Otkrivenje, I, 6): / zakle
se onijem koji živi va vijek vijeka, koji sazda nebo i što
je na njemu, i zemlju i što je na njoj i more i što je na
njemu, da vremena već neće biti. Istina, reč vreme u
ovom odlomku verovatno znači zakašnjenje u ispunja­
vanju zaveta.
Večnost je ostala kao atribut beskonačnog Bo­
žanskog uma, a poznato je da su pokolenja i pokolenja
teologa razmatrala taj um prema božanskom liku i
uzoru. Ništa nije tako podsticajno kao rasprava o pred-
određenju ab aeterno. Četiri stotine godina posle Ras­
peća, engleski monah Pelagije izazvao je skandal kad je
tvrdio da nevini ljudi koji umru nekršteni ipak imaju
pristup Carstvu nebeskom. 5 Hiponski biskup Avgustin
pobijao je ovaj stav s prezirom koji su njegovi izdavači
slavili. On je u tom učenju uočio jeresi koje su prezirali
i pravednici i mučenici. Ti jeretički stavovi su sledeći:
pobijanje da smo već s Adamom počinili greh i bili osu­
đeni na muke, zatim neoprostivo zaboravljanje da se te
muke prenose s oca na sina pokolenjima, potom oma­
lovažavanje krvavog znoja, natprirodnog ropca i krika
Onoga koji je izdahnuo na krstu; onda odbijanje tajnih
usluga Svetog duha i ograničavanje Božanske slobode.

s
Isus Hristos je rekao: Pustite da mi deca priđu; Pelagija su optu­
žili da se preprečio između dece i Hrista, otpravivši ih na taj način
u pakao. Poput imena Atanazije (Satanazije) i njegovo ime bilo je
podložno igri reči; govorilo se kako je Pelagije (Pelagius) morao
niti pelag (pelagus) zala.

19
HORHE LUIS BORHES

Taj Britanac imao je dovoljno hrabrosti da se pozove na

pravdu; Svetac - uvek drukčiji i stran - tvrdio je da po
pravdi svi ljudi, bez izuzetka, zaslužuju pakao bez ikak­
vih olakšica, ali da je Bog odlučio da spase pojedince
odabrane shodno njegovoj nedokučivoj slobodnoj volji,
ili kako će kasnije reći Kalvin, ne bez izvesne surovosti:
zato što mu se prohtelo (quia voluit). Reč je o predo-
dređenju. Teološka stidljivost i dvoličnost ograničili su
značenje Kalvinovih reči, te se misli, dakle, samo na
one koji su predodređeni da idu u raj. Predodređenih za
pakao ne može biti: svi osim izabranih idu u večni
oganj, ali tu je posredi Gospodovo prećutkivanje nečeg
što se podrazumeva... Ovo objašnjenje doprinelo je
obnavljanju pojma večnosti.
Pokolenja pobožnih vernika živela su na zemlji
a da im se nikad nije pružila prava prilika da odbiju da
prigrle reč Gospodnju; drska je bila i sama pomisao da
može biti spasenja bez božanskog udela u tome, a ne
manje drsko bilo je odbacivanje tvrdnje da neke muževe
proslavljenih vrlina mogu da zaobiđu blagodeti nebeske
slave (Cvingli je 1523. iskazao nadu da će on deliti raj s
Herkulom, Tezejem, Sokratom, Aristidom, Aristotelom
i Senekom). Proširenje devetog božanskog atributa (a to
je sveznanje) izazvalo je mnoge dodatne teškoće. Dato
je do znanja da taj atribut podrazumeva sveobuhvatno
znanje: drugim recima, znanje prošireno tako da obu­
hvati ne samo stvarno, nego i moguće. Ponovo je nas­
tala potraga za mestom u Svetom pismu koje bi ovo pot­
vrdilo, a onda su pronađena čak dva mesta koja su doz­
voljavala da se doda beskonačnost: prvo je navod iz
Prve knjige o carevima, gde Gospod saopštava Davidu
da će ga ljudi iz Keile predati ako ne napusti grad, što

20
 ISTORIJA VEČNOSTI

on i čini; drugo je navod iz Jevanđelja po Mateju, u

kojem se proklinju dva grada: Teško tebi, Horazine!
Teško tebi, Vitsaido! Jer da su u Tiru i Sidonu bila
čudesa koja su bila u vama, davno bi se u vreći i u
pepelu pokajali. Uz tu dvostruku podršku ovaj hipo­
tetični glagolski način dobio je pristup u večnost:
Herkul boravi u raju s Ulrihom Cvinglijem jer Gospod
zna da bi se on pridržavao eklesijastičke godine; Hidra
iz Lerne ostaje u progonstvu spoljne tmine jer se smatra
da bi ona verovatno odbila da se krsti. Mi konstatujemo
stvarne događaje, mi takođe zamišljamo moguće (ili
buduće) događaje; ali u Gospoda nema tog razgra­
ničenja jer je ono svojstveno neznanju i vremenu.
Njegova večnost istim potezom (uno intelligendi actu)
beleži ne samo sve trenutke ovog krcatog sveta nego i
sve one koji bi nastali kada bi najmanji trenutak među
njima bio promenjen - i sve one koji su nemogući
takođe. Obilje Njegove večnosti, kombinatorike i pre­
ciznosti prevazilazi vaseljenu.
Za razliku od platonističkih večnosti, čija je
najveća mana suvoparnost, ova večnost rizikuje da
postane nalik na zaključne stranice Uliksa, možda i
nalik prethodnom poglavlju, rizikuje da se pretvori u
golemu zbrku pitanja. Jedna veličanstvena Avgustinova
sumnja ograničila je tu rasplinutost. Njegovo učenje
odbija prokletstvo, makar samo na recima; Gospod
obraća pažnju na izabrane, ne osvrćući se posebno na
proklete. Mada jeste sveznajući, on više voli da se bavi
životima vrlih ljudi. Huan Eskoto Erihena, najviši
velikodostojnik Karla Ćelavog, proslavio se time što je
izvitoperio ovu misao. On je tvrdio da je Bog neodre-
đljiv; propovedao je svet platonističkih arhetipova;

21
HORHE LUIS BORHES

opisao je Boga koji ne primećuje ni grehe ni razna zla;

izneo je učenje o deifikaciji i konačnom povratku bića
(uključujući vremena i đavola) izvornom Božanskom
Jednom. Divina bonitas consummabit malitiam, aeterna
vita absorbebit mortem, beatitudo miseriam. Ova
mešovita večnost (koja za razliku od platonističkih
večnosti obuhvata sudbine pojedinaca; koja za razliku
od pravoslavnih autoriteta odbija svaku nesavršenost i
bedu) doživela je osudu na sinodima održanim u
Valensiji i Langru. De divisione naturae libri B, delo
koje je ovakvu večnost propovedalo, spaljeno je javno
na lomači. To se može smatrati srećnom okolnošću, jer
je privuklo pažnju bibliofila a ovi su se potrudili da
Erihenino delo preživi do današnjeg dana.
Vaseljena zahteva večnost. Teolozi znaju da kad
bi pažnja Gospodnja makar za trenutak zatajila i skliz­
nula s ruke koja sada ovo piše, da bi to što pišem
nestalo kao gromom pogođeno. Stoga oni ponavljaju
misao da se ovaj svet održava neprestanim stvaranjem i
da su reči sačuvati i stvoriti, naizgled oprečne u
značenju, sinonimne s Nebesima.

III
Dovde smo stigli prateći istoriju večnosti hro-
nološkim redom. Bolje reći, ova istorija pratila je neko­
liko večnosti jer je ljudska čežnja stvorila dva uzastopna
i međusobno isključiva sna s tim imenom: jedan je
realistični, i odiše nekom čudnom ljubavlju i čežnjom
za nepomičnim arhetipovima bića; drugi je nomina­
listički, on pobija stvarnost arhetipova u ime sažimanja
svih čestica vaseljene ujedan sekund. Prvi se zasniva na

22
 ISTORIJA VEČNOSTI

realizmu, učenju tako udaljenom od našeg bića da me

navodi da sumnjam u sva njegova tumačenja, uklju­
čujući i moje lično; njemu se suprotstavlja nomina-
lizam, koji potvrđuje stvarnost pojedinačnog i kon­
venciju vrste. Poput spontanog pisca komedije u prozi,
svi smo u nekoj meri nominalisti sans le savoir;
nominalizam je opšta pretpostavka našeg mišljenja, ste­
čeni aksiom. Stoga je svaki komentar izlišan.
Toliko o hronološkom, spornom i trivijalnom
razvoju večnosti. Drevni ljudi s bradom i mitrom u ruci
razmišljali su o njoj javno s ciljem da bace prašinu u oči
raznim jeresima i da odbrane pojam Trojstva, tajno se
nadajući da će nekako zaustaviti i protok vremena.
Živeti znači pratiti proticanje vremena; ništa se ne može
povratiti ni sačuvati osim u vidu večnosti, čitam na
emersonovskom španskom Horhea Santajane. A tome je
dovoljno dodati ovaj zastrašujući odlomak iz Lukrecija,
gde se govori o prividnosti koitusa: Kao žedan čovek
koji u snu žudi za vodom te ispija oblike vode koji mu ne
utoljuju žeđ, tako Venera obmanjuje ljubavnike
prividima, tako da kad pogledaju telo ne osećaju
zadovoljstvo i ništa ne mogu ni dati ni sačuvati, mada
im neodlučne ruke dodirom obuhvataju ceh telo.
Konačno, kada se u telu javi znak sreće, kad je Venera
spremna da zaseje polje žene, ljubavnici se stiskaju, u
žudnji, pritiskaju zub o zub u ljubavnom žaru; ali sve je
uzalud jer niti mogu da se pretvore jedno u drugo niti
da se stope u jedinstveno biće. Arhetipovi i večnost - te
dve reči - obećavaju opipljive nagrade. Ali uzastopnost
predstavlja nepodnošljivu bedu, a suviše veliki apetiti
pohlepni su za vaskolikim trenucima vremena i svim
varijacijama prostora.

23
HORHE LUIS BORHES

Poznato je da se lični identitet zasniva na

sećanju i da gubitak pamćenja pretvara čoveka u idiota.
Umesno je primeniti isti zaključak na vaseljenu. Bez
večnosti, bez tananog i tajnog ogledala koje zadržava
sve ono što je prošlo kroz dušu, univerzalna istorija bila
bi izgubljeno vreme, što bi važilo i za ličnu istoriju sva­
kog pojedinca. Ta misao uporno nas prati i to na veoma
neprijatan način. Ni Berlinerova gramofonska ploča, ni
filmska traka koja se gleda, nisu dovoljne jer su to slike
slika, odrazi odraza. Večnost je plodonosniji izum. Ona
se ne može pojmiti, ali to isto važi i za skromni
vremenski niz. Robovanje večnosti, verovanje da će
potpuno da se izbrišu godine punih gradova, reka,
radosti, malo je verovatna pretpostavka, isto koliko i
ona o njihovom potpunom spasenju.
Kako je nastala večnost? Sv. Avgustin ne ulazi u
to pitanje, mada ukazuje na situaciju koja, čini se, pruža
izvesne odgovore: činioci prošlosti i budućnosti prisutni
su u sadašnjosti. On navodi konkretan primer: prizi­
vanje u sećanje jedne pesme koju znamo napamet. Još
pre početka, pesma je u meni prisutna kao nagoveštaj;
kad stignem do kraja pesme, ona je već u mom
pamćenju; ali dok je kazujem, ona se prostire kroz
sećanje, prateći kazivanje; isto to važi za nagoveštaj,
ono što tek treba da iznesem u daljem kazivanju. Ono
što važi za celu pesmu, važi i za svaki stih, svaki slog.
Važi i za najduži događaj u kojem učestvuje pesma kao i
za pojedinačnu sudbinu koja se sastoji od niza doga­
đaja, važi i za čovečanstvo, koje se sastoji iz mnogih
pojedinačnih sudbina. Ovaj dokaz o tesnoj povezanosti
različitih vremena podrazumeva i pojam uzastopnosti,
što nije u skladu s modelom istovremene večnosti.

24
 ISTORIJA VEČNOSTI

Mislim da je taj model sazdan od nostalgije.

Nesigurni i izgnani čovek hoće u svom sećanju da
obnovi srećne okolnosti koje su mogle biti, neku vrstu
sub specie aeternitas, gubeći iz vida da ostvarenje jedne
od njih isključuje ili bar odlaže ispunjenje svih ostalih.
Pod uticajem jakih osećanja, sećanje se kreće u pravcu
bezvremenosti. Stapamo sve radosti nekog prošlog isku­
stva u jedinstvenu sliku; sumraci raznoliko crvenih
nijansi koje svake večeri posmatram stopiće se u jedin­
stveni sumrak. To isto važi za vizije budućnosti: nade
koje se međusobno isključuju stapaju se bez ikakvih
prepreka. Drugim rečima: večnost je stil želja. (Vero-
vatno u nagoveštaju večnosti - immediata et lucida frui-
tio rerum infinitarum - leži zadovoljstvo nabrajanja.)

IV
Ostaje još samo da iznesem čitaocu svoj lični
pogled na večnost. Po mojoj teoriji, večnost je sirotica
lišena Boga i bilo kog drugog vlasnika, to je večnost
bez arhetipova. To mišljenje saopštio sam u knjizi Jezik
Argentinaca 1928. godine. Prenosim ono što sam tada
napisao; naslov ove stranice je Osećati se u smrti.
"Hoću ovde da zabeležim jedno iskustvo koje
sam imao pre neke večeri: bio je to uzbudljiv događaj,
mada suviše prolazan i sitan da bih ga mogao nazvati
pustolovinom; s druge strane, suviše nerazuman i senti­
mentalan događaj da bi me podstakao na dublja raz­
mišljanja. Radi se od jednom događaju i reči vezanoj za
njega, reči koju sam prethodno koristio, mada je sve do
tog trenutka nikad nisam bio proživeo celim svojim

25
HORHE LUIS BORHES

bićem. Evo podrobnog opisa tog događaja, kao i vreme­

na i mesta koji svedoče o njemu.
"Prisećam ga se na ovaj način. Prethodne večeri
bio sam u Barahasu, u koji inače nisam zalazio i čija je
udaljenost od mesta koje sam kasnije obišao davala
čudan ton tom danu. Ta noć nije imala nikakvo sud­
binsko predodređenje; pošto je bila mirna, posle večere
sam izašao da se prošetam i prepustim sećanjima. Išao
sam kuda me je slučaj vodio; potrudio sam se da bude
najšira lepeza mogućnosti da ne bih opteretio iščeki­
vanje jednom odabranim i predviđenim pravcem. Šetao
sam, išao kud su me noge vodile; bez druge odluke sem
rešenosti da pešačim avenijama i širokim ulicama, pri-
hvatao sam najtajanstvenije pozive slučajnosti. Tako
šetajući, neka ne sasvim strana sila vodila me je sve
dalje ka predgrađima, čijih imena uvek želim da se
sećam i koja od sveg srca poštujem. Ne želim da na taj
način označim sopstvenu sredinu, kraj u kojem sam
proveo detinjstvo, već njegovu neposrednu okolinu,
koja je ostala tajanstvena: taj prostor odlično sam
poznavao na recima, a slabo na delu, tako da mi je bio
blizak, ali u isto vreme i dalek poput mita. Naličje
poznatog, ona druga strana, pojavila se u dve pretpo-
slednje ulice koje nisam nikad primećivao, onako kao
što ne primećujemo temelje kuće u kojoj živimo ili
nevidljivi kostur u telu. Šetnja me je dovela do jednog
ugla. Udisao sam noć dok su mi misli uživale u
savršenoj slobodi. Osećanje umora pojednostavilo je
prizor koji zapravo i nije bio složen. Njegova tipičnost
činila ga je nestvarnim. Niske kuće nizale su se duž
ulice i mada su na prvi pogled odavale utisak
siromaštva, kasnije mi se učinilo da su odisale nesum-

26
 ISTORIJA VEČNOSTI

njivom radošću. Bio je to prizor najniže bede i najviše

lepote. Nijedna kuća nije izlazila pravo na ulicu; na
zidovima su bile senke smokava; male kapije - koje su
nadvisivale izdužene linije zidova - delovale su kao da
su sazdane od iste beskonačne materije od koje je bila
sačinjena noć. Trotoar se usecao u kolovoz; ulica nije
bila popločana, nego nalik na kolski put, na tlo još neo­
svojene Amerike. U dnu sokaka, prostor već nalik na
pampu nestajao je u Maldonadu. Sa tamne, ljudskom
rukom neuređene zemlje, dizao se ružičasti zid koji nije
pružao gostoprimstvo mesečini, nego je zračio unutra­
šnjom svetlošću. Ništa nije moglo izraziti milinu bolje
od te ružičaste boje.
"Stajao sam posmatrajući tu jednostavnost.
Sigurno sam naglas pomislio: Ovde je isto kao pre tride­
set godina... Pokušao sam da se prisetim tog datuma:
nedavnog u drugim zemljama, ali dalekog na ovoj pro-
menljivoj strani sveta. Možda me je pevanje neke ptice
raznežilo jer je i njena pesma bila nežna; ipak mislim da
u toj silovitoj tišini nije bilo drugog zvuka osim bezvre-
menskog oglašavanja cvrčaka. Pomislih: Sada je hiljadu
osam stotina i neka godina, ali to nisu više bile reči sa
približnim značenjem već nešto što je prodrlo duboko u
stvarnost. Osetih kako sam umro i postao apstraktni
posmatrač sveta: bio je to neodređeni strah prožet nauč­
nim razumom, koji filozofsko razmišljanje čini jasnim...
Ne, nisam mislio da sam prebrodio pretpostavljene vode
vremena, nego mi se činilo da sam opsednut nemim ili
odsutnim smislom jedne neverovatne reči: večnosti. Tek
kasnije sam uspeo da odredim to osećanje.
Sada mogu da ga opišem ovako: Taj jasni prizor
istorodnih pojava - spokojne noći, čistog zida, provin-

27
HORHE LUIS BORHES

cijskog mirisa orlovih noktiju, gole zemlje - nije bio

samo sličan slici tog istog ugla od pre više godina; nije
reč o sličnosti ili ponavljanju već o istovetnosti. Ako
uopšte možemo da proniknemo u vreme, uviđamo da je
ono privid: ne možemo da razlikujemo ili razlučimo je­
dan trenutak od privida jučerašnjeg trenutka, drugi
trenutak ne može da se razluči od privida današnjeg
trenutka, jer se u tom procesu svi trenuci razlažu.
"Očigledno je da broj takvih trenutaka dostupnih
ljudima nije neograničen. Ti temeljni trenuci - fizičkog
bola ili uživanja, nastupanja sna, slušanja muzike,
trenuci snažnog osećanja ili jakog gađenja - još su
bezličniji. Mogu unapred da izvedem sledeći zaključak:
život je toliko siromašan da mora biti besmrtan. Ali, mi
ne možemo da se pouzdamo ni u sopstveno siromaštvo
jer vreme lako možemo da pobijemo na čulnoj ravni, ali
ne i na intelektualnoj, baš zato što se pojam uzasto-
pnosti ne može tek tako odvojiti od njega. Dakle, neka
nagoveštaj ove misli ostane u obliku anegdote. I neka u
otvorenoj nerešivosti ove stranice ostane pravi trenutak
zanosa i mogućeg predosećanja večnosti, kojim me je ta
noć velikodušno podarila."

*
Namera da dramatizujem interesovanje za ovu
biografiju večnosti naterala me je na izvesna sakaćenja:
pre svega, mnoge filozofe, koji su vekovima razmišljali
o ovome, morao sam da svedem na pet-šest imena.
Radio sam nasumice, koristeći ono što mi je nu­
dila moja biblioteka. Među delima koja su mi bila od
najveće pomoći navodim sledeća:

28
 ISTORIJA VEČNOSTI

Die Philosophic der Griechen, von Dr. Paul Deussen,

l,cipzig, 1919.
Select Works of Plotinus. Translated by Thomas Taylor,
London, 1817.
Passages Illustrating Neoplatonism, Translated with an
Introduction by E. R. Dodds, London, 1932.
La philosophic de Platon, par Alfred Fouille, Paris,
1869.
Die Welt als Wille und Vorstellung, von Arthur Scho­
penhauer, Herausgegeben von Eduard Grisebach, Leip­
zig, 1892.
Die Philosophic des Mittelalters, von Dr. Paul Deussen,
Leipzig, 1920.
Las confesiones de San Agustin, bukvalni prevod na
španski P. Anhela C. Vege. Madrid, 1932.
A Monument to Saint Augustine, London, 1930.
Dogmatik, von Dr. R. Rothe, Heidelberg, 1870.
Enasayos de critica filosofica, Menendez Pelayo,
Madrid, 1892.

29
HORHE LUIS BORHES

KENINGAR

Jedna od "najhladnijih" nepravilnosti koje bele-

že istorije književnosti nalazi se u islandskom pes-
ništvu: to su slike koje se nazivaju keningzima (kenin-
gar). Keningzi su bili rasprostranjeni oko 1000. godine,
u vreme kad su anonimne rapsode, tulire, zamenili
skaldi, koji su više podvlačili svoj lični udeo u nastanku
pesama. Keningzi se obično pripisuju opštem opadanju
pesništva; ali ovo depresivno objašnjenje, bilo daje tač-
no ili ne, pre upućuje na ishod problema nego na njegov
izvor. Za sada ćemo priznati da su ove slike u domenu
narodnog stvaralaštva bile prvi izraz svesnog uživanja u
jeziku.
Počeću od najmanje očiglednog primera: jednog
od mnogih stihova umetnutih u Sagi o Gretiru:
I delija poseče sina Makovog;
i bi oluje mačeva i hrane za gavrane.

Umesno suprotstavljanje dve metafore u tako

uzvišenom stihu - jedne silovite, a druge surove i uzdr-
žane - zavarava čitaoca, navodeći ga na pretpostavku da
je reč o jedinstvenom i snažnom prenošenju utiska
bitaka i njihovih posledica. Međutim, naličje slike
pokazuje nešto drugo. Hrana za gavrane - priznajmo
već jednom - samo je jedna od utvrđenih fraza sino­
nimnih s leševima, isto kao što je oluja mačeva drugi

30
 KENINGAR

izraz za bitku. Keningzi se grade na ovakvim istozna-

čnostima. Jedini cilj ovih primitivnih pesnika bio je da
sačuvaju keninge i da ih primenjuju bez ponavljanja. U
mnogim slučajevima, ove slike omogućavale su rešava-
nje problema stroge metrike, mnogobrojnih aliteracija i
unutrašnjih rima. O njihovoj raspoloživosti i nedosled-
noj upotrebi svedoče sledeći stihovi:

Onaj što šatre potomke divova

Uzdrma snažnog bizona na livadi galebovoj.
I dok je čuvar zvona tužio
Bogovi srušiše morskog sokola.
Grčkom kralju ne beše od velike vajde
konj što trči po hridima.

Onaj koji šatre potomke divova je riđokosi Tor.

Čuvar zvona je propovednik nove vere, ovo je jedan od
njegovih atributa. Grčki kralj je Isus Hristos; pometnja
proizlazi iz činjenice što je to bio jedan od naziva
vizantijskog cara, a Hristos je svakako bio moćniji od
njega. Bizon na livadi galebovoj, morski soko i konj
koji trči po hridima nisu tri zagonetke, već samo jedan
brod. Među ovim tegobnim sintaksičkim formulama,
prva je drugostepena jer je livada galebova unapred data
kao jedna od slika za more... Pošto smo razvezali ove
sitnije čvorove, ostavljamo čitaocu da do kraja razreši
ove stihove koji su pomalo decevante. Saga o Njalu
stavlja ih u plutonska usta Stajnvore, majke skalda
Refa, koja u neprekidnoj tiradi lucidne proze kazuje
kako je veličanstveni Tor hteo da se suprotstavi Isusu,
ali da ovaj nije pristao na megdan. Germanista Nidner
hvali "oprečne" osobine ovih likova; oni su, tvrdi Nid­
ner, zanimljivi za "našu modernu poeziju, koja čezne za
realističnim vrednostima".

31
HORHE LUIS BORHES

Drugi primer su stihovi Egila Skalagrimsona:

Oni koji bojahu vučje očnjake
Rasipahu i meso crvenog labuda.
Soko iz rose na maču
Utoli glad proždirući junake iz doline.
Guje gusarskog meseca
Sprovodile su volju čeličnih.

Stihovi kao što su treći i peti pružaju gotovo or­

gansko zadovoljstvo. Ono što prenose ostavlja nas rav­
nodušnim, a moć sugestije im je ništavna. Niti nas pozi­
vaju na sanjarenje, niti izazivaju slike i osećanja; one
nisu polazna tačka, one su pre ćorsokak. Zadovoljstvo
koje pružaju je minimalno ali dovoljno, a izvire iz raz­
novrsnog povezivanja raznorodnih reči. 1 Možda su ih
tako doživljavali oni koji su ih izumeli, možda su to bili
simboli koji povlađuju razumu. Čelični predstavljaju
bogove; gusarski mesec je štit; guje su krv; soko je gav­
ran; crveni labud je bilo koja krvava ptica; oni koji boje
vučje očnjake su pobednički ratnici. Ali um odbija ova­
kvo jednačenje. Gusarski mesec svakako ne ukazuje na
najhitniju odrednicu štita. Ali je takođe tačno da se for­
mula gusarski mesec ne može zameniti rečju štit, a da se

1
Tražim klasični ekvivalent ovog zadovoljstva koji ni strastveniji
čitalac ne bi pokušao da opovrgne. Navodim znameniti Kevedov
sonet posvećen Vojvodi od Osune, strašnim u galijama, brodovi­
ma i naoružanoj pešadiji. Lako se može potvrditi da u tom sonetu,
izvanredna efikasnost distiha
Frandrijska polja su mu grob
A krvavi mesec epitaf
prethodi svakom tumačenju i zapravo ne zavisi od njega. Isto to
važi za sledeći izraz: vojnički plač, čiji se smisao ne dovodi u pita­
nje, već njegova svrsisnodnost: plač vojnika. Što se tiče krvavog
meseca, bolje je zanemariti činjenicu da je to turski simbol zase-
njen izvesnim gusarskim poduhvatima don Pedra Teljesa Hirona.

32
 KENINGAR

pri tome ne izgubi vrednost stiha. Ako bi svaki kening

sveli na jednu reč, time ne bismo otkrili ništa novo, ali
bismo upropastili pesmu.
Valtasaru Grasijanu Moralesu, isusovcu, mogu se
zameriti perifraze iste ili slične onima svojstvenim
keningu. Pišući na temu leta ili zore, on ih ne pred­
stavlja neposredno, već nastoji da ih opravda i poveže
kao neko ko i sam sumnja u njih. Evo tužnog ishoda
ovog mukotrpnog truda:

U nebeskom amfiteatru
Konjanik dana na Flehelonteu
Podeli junački megdan
S blistavim bikom.
Kopljem udari kao zlatnim zrakom
I pobedi i time zadivi
Gledalište nebeskih zvezda.
-Puno prekrasnih gospi
Što stasitom lepotom iskazuju radost
Sedeći na balkonima zore -
I tad se dogodi čudesna metamorfoza,
Na petama perje izraste,
A vrh glave plamena kresta.
Pred zvezdanim mnoštvom
(Kokošima na nebeskom polju)
Pojavi se žutousti Feb
Među pilićima Tindarejeva jajeta
I bogovi tad prevariše Ledu
I ono što zače bi kao kukavičje jaje.

To što se poštovani otac ushićivao bikovima i

kokošima nije najveći greh ove rapsodije. Njegov
logički aparat gori je od ovog ushićenja: apozicije svih
imenica i glomazne metafore vode ka besmislenoj od­
brani besmislica. Stihovi Egila Skalagrimsona možda su
problematični i zagonetni, ali ono što preovlađuje kod
HORHE LUIS BORHES

ovog neverovatnog Španca jeste konfuzija. Grasijan je

bio dobar prozaista; pisac beskrajno sposoban i vest u
rukovanju književnim jezikom. To dokazuje tok ove
rečenice, koja je potekla iz pera istog autora: U malom
telu Hrizologa živi div duh; kratki Plinijev panegirik
večnošću se meri.
U keningzima preovlađuje funkcionalnost. Oni
određuju predmete ne toliko po obliku, koliko po upo­
trebi. Često uspevaju da ožive sve što dodirnu, bez opa­
snosti od izvrtanja ovog postupka kad dodiruju živi
predmet. Keninga je bilo bezbroj, ali sada su prilično
zaboravljeni: to me je navelo ne ideju da sakupim ovo
uvelo retoričko cveće. Iskoristio sam prvu zbirku, onu
koju je sastavio Snori Sturlison - čuveni istoričar, arhe­
olog, graditelj toplica, genealog, predsednik jedne op-
štine, pesnik, dvostruki izdajnik, obezglavljeni mrtvac i
duh. 2 Njegova zbirka nastala je oko 1230. i to s norma­
tivnim ciljem. Hteo je da udovolji dvema strastima:
umerenosti i kultu starijih. Uživao je u svim keningzima
koji nisu bili previše složeni i ako su bili autorizovani
nekim klasičnim primerom. Prenosim njegovu uvodnu
reč: Ovo uputstvo namenjeno je početnicima koji žele
da izuče pesnički zanat i prošire svoj fond figura
tradicionalnim metaforama, ili pak onima koji žele da
razumeju ono što je pisano kao tajna. Valja odati
priznanje ovim pričama koje su bile dobre za naše
starije, ali je poželjno da ih hrišćani pročiste od trago-

2
Izdajnik je jaka reč. Sturlison je — možda — bio samo fanatik koji
je služio mnogim gospodarima, čovek neverovatno rastrzan sličnim
i oprečnim privrženostima. Na intelektualnoj ravni tako su
postupali i drugi, a ja znam za dva primera: jedan je Fransisko Luis
Bernardes, a drugi sam ja.

34
 KENINGAR

va stare vere. Sedam vekova distance nije ovu diskrimi­

naciju učinilo beskorisnom: ima nemačkih prevodilaca
ovog nemarnog severajačkog Gradus ad Parnassum,
koji ga vide kao Ersatz Biblije, zaklinjući se da je pre­
nošenje norveških anegdota najefikasnije sredstvo po-
nemčenja Nemaca. Doktor Karl Konrad je možda najža­
losniji primer toga. On je autor veoma iskasapljenog
prevoda Snorijeve rasprave i jedne lične brošure koja
sadrži pedeset dve "nedeljne molitve" i još toliko
"nemačkih molitvi", veoma doteranih u drugom izdanju.
Naslov Snorijeve rasprave je Edda Prosaica.
Sastoji se iz tri dela: dva prozna i trećeg dela u stihu,
koji je nesumnjivo inspirisan navedenim epitetima.
Drugi deo obrađuje pustolovine Egira ili Hlera, vrlo vi­
čnog vrača, koji je posetio bogove u tvrđavi Asgard,
poznatoj među smrtnicima pod imenom Troja. Odin je
u sumrak naredio da se donesu uglačani čelični mačevi,
koji svaku drugu svetlost čine nepotrebnom. Hler se
sprijateljio s bogom koji je sedeo do njega, a koji se
zvao Bragi. Ovaj je bio veoma rečit i vest u metrici.
Golemi rog pun medovine išao je iz ruke u ruku dok su
čovek i bog raspravljali o poeziji. Bog je govorio koje
metafore valja koristiti. Prenosim savete sadržane u
ovom božanskom popisu.
Nisam izostavio keninge koje sam već naveo.
Sastavljajući ovaj spisak, osećao sam gotovo filatelisti-
čko zadovoljstvo.

kuća ptica vazduh

kuća vetrova

morske strele: haringe

35
HORHE LUIS BORHES

vepar talasa: kit

drvo sedalica: klupa
šuma pod ustima: brada

zbor mačeva
oluja mačeva
susret izvora
koplja u letu
pesma kopalja bitka
gozba orlova
kiša crvenih štitova
gozba vikinga

snaga luka ruka

noga plećke

krvavi labud lešinar

pevac mrtvaca

onaj koji trese uzde: konj

postolje šlema
ramena stena glava
dvorac tela

kovačnica pesme: skaldova glava

talas roga
plima pehara pivo
kaciga vazduha
zemlja nebeskih zvezda nebo
mesečev put
korito vetrova
jabuka grudi
tvrdi žir misli srce

36
 KENINGAR

galeb mržnje
galeb rana gavran
veštičin konj
3
gavranov bratučed

stene reči: zubi

zemlja mača
mesec lađe
gusarski mesec štit
krov nad bitkom
oblak nad bitkom

led tuče
besna palica
vatra kaciga
zmaj-mač
glodavac kaciga mač
trn bitke
riba bitke
veslo krvi
vuk rana
grana rana

grad lukovih struna strele

guske bitke
sunce domova
propast drveća vatra
vuk hramova

3
Definitum in definitione ingredi non debet je drugo pomoćno
pravilo definicije. Vedra prelamanja kao ovo (i ono koje sledi:
zmaj mača: mač) podsećaju na lukavi postupak onog Poovog lika
koji želi da sakrije neko pismo od policijske znatiželje, te ga nehaj­
no stavlja upravo u pregradak za pisma i ostalu poštu

37
HORHE LUIS BORHES

gavranova slast
onaj koji čini gavranov kljun crvenim
orlova radosnica
stablo kacige ratnik
stablo mača
onaj koji boji mačeve

neman kacige sekira

voljeni hranitelj vukova

domaća crna rosa: pepeo

4
drvo vukova vešala
drveni konj

rosa žalosti: suze

zmaj leševa koplje

guja štita

mač usta jezik

veslo usta

stanište sokolova šaka

zemlja zlatnih prstenova

kitova leđa
zemlja labudova
put jedara more
vikinško polje
livada galebova
lanac ostrva

4
Jezditi drvenim konjem u pakao, čitam u 22. poglavlju dela
Inglinga Saga. U germanskim zemljamam izrazi za vešala su bili
udovica, terazije, borne, finibusterre; neki stari pakosnici iz Nju-
jorka zvali su vešala okvirom (picture frame).

38
 KENINGAR

drvo gavranova
ovas orlova mrtvac
vučja pšenica

vuk plima
gusarski konj
irvas morskih kraljeva
vikinške sanke brod
pastuv talasa
ralo mora
morski soko

kamenovi lica oči

meseci čela

morska vatra
gujino gnezdo
sjaj ruke zlato
bronza nesloge

predah kopalja: mir

dom daha
brod srca
osnova duše grudi
dom smeha

sneg u kesi
led kazana . srebro
rosa terazija

gospodar prstenova
delilac blaga kralj
delilac mačeva

39
HORHE LUIS BORHES

krv stena reka

zemlja mreža

vučji potok
plima pokolja
rosa mrtvaca
znoj bitke krv
pivo gavranovo
voda mača
talas mača

kovač pesama: skald

mesečeva sestra sunce5

vatra vazduha

životinjsko more
tlo oluja zemlja
konj magline

gospodar obora: bik

ljudski rast leto

buđenje guja

brat vatre
povreda šume vetar
vuk užadi

5
U germanskim jezicima koji imaju gramatički rod, sunce je
muškog roda, dok je mesec ženskog. Lugones (Jezuitsko carstvo,
1904) navodi da je u kosmogoniji Guarani-Indijanaca mesec
muškog roda, a sunce ženskog. Drevna japanska kosmogonija
takođe spominje sunce kao boginju, a mesec kao boga.

40
 KENINGAR

Izostavljam drugostepene keninge koji nastaju

kombinovanjem jednog prostog činioca s nekim posto­
jećim keningom - kao na primer, voda palice rana, krv;
onaj koji se zasiti galebom mržnje, ratnik; pšenica
crvenih labudova, leš - i one mitološke prirode: ljubav
patuljaka, sunce; dete devet majki, bog Heimdal. Tako­
đe izostavljam one koji su plod slučajnosti: ona koja
nosi morsku vatru, žena s bilo kakvim zlatnim
nakitom. 6 Od višestepenih keninga, u kojima se proi­
zvoljno nižu zagonetke, navešću samo jedan: oni koji
preziru sneg sa staništa sokolova. Stanište sokolova je
ruka; sneg na dlanu je srebro; oni koji preziru srebro su
muževi koji ga se odriču, velikodušni kraljevi. Kao što
je čitalac mogao zapaziti, postupak koji je ovde prime-
njen odvajkada je poznat prosjacima: valja hvaliti
stidljivu velikodušnost da biste je podstakli. Otuda
toliko različitih izraza za srebro i zlato, toliko lakomih
odrednica za kralja: gospodar prstenova, delilac blaga,
čuvar blaga. Na isti način objašnjavaju se i iskrene slike
kao što je ova Norvežanina Ejvinda Skaldaspilira:

Hoću da ispevam pohvalu

Postojanu i čvrstu kao kameni most.
Mislim da naš gospodar nije tvrdica
s žeravicama na laktovima..

Poistovećivanje zlata i plamena - opasnosti i

sjaja - i dalje je efikasno. Pedantni Snori daje sledeće
objašnjenje: Tvrdimo, s pravom, da je zlato plamen u
rukama ili na nogama zato što je crvene boje, ali izrazi

6
Ako mogu da se pouzdam u De Kvinsijeve podatke {Writings,
jedanaesta knjiga, str. 269), ova poslednja se usput javlja povodom
perverzne Kasandre u onom mračnom Likofronovom pevanju.

41
HORHE LUIS BORHES

za srebro su led, sneg, grad ili inje zato što je ono bele
boje. I dalje: Kada su bogovi uzvratili posetu Egiru,
ovaj ih je primio u svojoj kući (na moru) osvetljavajući
je zlatnim pločama koje su stajale kao mačevi u Valhali.
Od onda se za zlato govori kao o morskoj vatri ili vatri
vode i reka. Skald je dobijao zlatnike, prstene, štitove
ukrašene zlatnim klinovima, mačeve i sekire kao
nadoknadu za svoj trud; u izuzetnim slučajevima dobio
bi imanja i brodove.
Moj spisak keninga nije potpun. Pevači su se sti-
deli bukvalnog ponavljanja te su zato nastojali da iscrpe
sve mogućnosti varijacija. Dovoljno je pregledati one
koji se odnose na brod - i one koji se mogu umnožiti
običnom permutacijom, dodirom zaborava ili
stvaralačke snage. Izrazi za ratnika su isto tako
mnogobrojni. Neki skald je upotrebio izraz stablo mača
možda zato što stablo i pobednik znače isto. Drugi je
rekao hrast koplja; treći, zlatna palica; četvrti, strašna
jela čeličnih oluja; peti, cestar riba bitke. Ponekad je
variranje išlo po nekoj zakonitosti: to dokazuje jedan
Markusov pasus u kojem brod koji se približava kopnu
dobija divovske razmere:

Divlji vepar poplave

Skočio je na kitova leđa.
Medved potopa iscrpeo je
Drevni put jedara.
Bik talasa uzdrmao je
Lanac oko našeg dvora.

Izveštačenost je strast akademskog uma; stil koji

je Snori ustanovio kao normu predstavlja izvitoperenost
i gotovo reductio ad absurdum jedne sklonosti zajedni-

42
 KENINGAR

čke svim germanskim književnostima: to je sklonost ka

stvaranju složenica. Najstariji spomenici ove knji­
ževnosti su anglosaksonski. U Beovulfu - koji potiče iz
vremena oko 700. godine - more je put jedara, labudova
staza, korito talasa, kupalište orlova, put kitova; sunce
je lojanica sveta, nebeska radost, nebeski dragulj; harfa
je drvo veselja; mač je čedo čekića, pratilac bitke, svet-
lost bitke; bitka je igra mačeva, pljusak čelika; brod je
prekomorsko plovilo; zmaj je pretnja sumraka, čuvar
blaga; telo je stanište kostiju; kraljica je tkalja mira;
kralj je gospodar prstenova, zlatni prijatelj čoveka, po­
glavar, delilac blaga. I brodovi iz Ilijade su preko­
morska plovila - gotovo kao prekookeanski brodovi - a
kralj je kralj ljudi. U hagiografijama iz LX veka more je
takođe kupalište riba, put foka, bazen kitova i njihovo
carstvo; sunce je lojanica ljudi, sveca dana; oči su
dragulji lica; brod je konj talasa; vuk je šumski stano­
vnik; bitka je igra štitova, let kopalja; koplje je guja
rata; Bog je radost ratnika. U Zverinjaku kit je čuvar
okeana. U Baladi o Brunanburhu - iz X veka - bitka je
razgovor kopalja, šum barjaka, zajedništvo mačeva, su­
sret ljudi. Skaldi precizno rukuju istim figurama; njihov
doprinos sastojao se u izazivanju poplave novih slika i
stvaranju kombinacija od kojih su potekli složeniji
simboli. Umesno je pretpostaviti da im je vreme išlo na
ruku. Samo u vreme kada je vikinški mesec bio
neposredni ekvivalent štita, mogao je pesnik smisliti
formulu kao što je guja vikinškog meseca. To vreme
zasijalo je na Islandu, a ne u Engleskoj. Zadovoljstvo
pravljenja složenica potrajalo je u britanskoj knjiže­
vnosti, ali u drugom vidu. Čepmenova Odiseja (1614)
obiluje čudnim primerima. Neki su lepi (delicious-fin-

43
HORHE LUIS BORHES

gered Morning - swum the waves); drugi imaju samo

vizuelnu i tipografsku vrednost (Soon as the white -
and - red - mixed -fingered Dame) neki se javljaju kao
zanimljive besmislice: the circularly - witted queen. Na
takve pustolovine navodi susret nemačke krvi i grčkih
izvornika. Ovde spada i jedan germanizator engleskog
jezika koji u delu Word-Book of the English Tongue
predlaže sledeće izmene: da se za groblje kaže lichrest,
za logiku rede-craft, za pravougaonik da se kaže
fourwinkled, za iseljenika outganger, za poru swea-
thole, za depilator hair-bane, za zgodno fearnought, za
postepeno bit-wise, za genealogiju kinlore, za odgovor
back-jaw, za očajanje wanhope. Na ovakve pustolovine
navodi susret engleskog jezika s nostalgičnim znanjem
nemačkog.
Pregledati potpuni spisak keninga znači izložiti
se neprijatnom osećanju da se retko kad srećemo s
izvornom tajnom, a mnogo češće s neprimernom ili
blagoglagoljivom. Pre nego što osudimo keninge, valja
da se podsetimo da prenošenje ovih u jezik koji ne zna
za složenice sigurno uveličava njihove mane. Trn bitke
pa čak i bojni trn ili vojni trn grube su perifraze;
Kampfdorn ili battle-thorn su to isto, ali u manjoj meri. 7
Isto tako, sve dok gramatički saveti našeg Sul Solara ne
naiđu na prihvatanje, stihovi kao što je ovaj Radjarda
Kiplinga:

In the desert where the dung-feed camp-smoke curled....

Kada bi se svaki kening preveo na španski jezik imenicom s

pridevskom odrednicom (domaće sunce umesto sunce domova,
ručni sjaj umesto sjaj ruke) to bi možda bilo najbliže izvorniku, ali
bi bilo manje zanimljivo i najteže — usled nedostatka odgovara­
jućih prideva.

44
 KENINGAR

ili ovaj Jejtsov:

That dolphin-torn, that gong-tormened sea

ostaće neponovljivi i nezamislivi na španskom jeziku.

Ima i drugih apologija. Jedna od očevidnih jeste
da su te neprecizne izraze redom proučavali učenici
skalda, ali ne izdvajajući ih nikad u neke sheme, nego
slušajući ih u vrevi stihova. (Ogoljena formula voda
mača = krv možda je vrsta izneveravanja.) Dalje, ne
poznajemo njihove zakonitosti: ne znamo tačne pri-
medbe koje bi dobar poznavalac keninga uputio na
račun neke dobre Lugonesove metafore. Jedva da nam
je ostala nekolicina reči. Nemoguće je znati kojom su
modulacijom glasa keningzi kazivani, koji ih je izraz
lica pratio, kako su zvučali, s kojom odlučnošću ili
skromnošću su predstavljani. Tačno je da su u svoje
vreme keningzi imali dužnost da zadive i da svojom
upadljivom nespretnošću ushite riđokose muževe vul­
kanskih pustina i fjordova, onako kako ih je ushićivalo
tamno pivo ili borba pastuva. 8 Možda njihov izvor valja
tražiti u tajanstvenoj radosti. Njihova sirovost - ribe
bitke: mačevi možda odgovara nekom starom tipu
humora, šalama stasitih hiperborejaca. Tako se u toj
divljoj metafori, koju ponovo ističem, ratnici i bitke
stapaju na jednom nevidljivom planu i tu se sudaraju,
ujedaju i mrze organski mačevi. Sličan tip imaginacije

8
Reč je o sportu omiljenom na tom ostrvu lave i tvrdog leda: o
borbi pastuva. Izbezumljeni spremnošću kobila i vikom ljudi, oni
su se borili ujedajući se žestoko, ponekad smrtonosno. Aluzije na
tu igru su mnogobrojne. Za jednog kapetana koji se srčano borio
pred svojom damom, pripovedač piše da se borio kao pastuv pred
svojom kobilom.

45
HORHE LUIS BORHES

javlja se u Sagi o Njalu, gde na jednoj stranici stoji:

Mačevi iskočiše iz korica, sekire i koplja poleteše kroz
vazduh, bitka je počela. Oružje ih je gonilo tako žestoko
da su morali da se sklone iza štitova, i opet je bilo
mnogo ranjenih i na svakom brodu bar po jedan mrtav.
Tako je izgledala flota odmetnika Brodira pre bitke u
kojoj je uništena.
U 743. noći Knjige 1001 noći čitam ovo upo­
zorenje: Nemojmo reći da je umro srećni kralj koji
ostavlja naslednika kao što je ovaj: uglađen, mio,
osoben, besni lav, jasni mesec. Slika koja je sticajem
okolnosti iz istog vremena kao i germanski primeri
keninga, ne prevazilazi ove po vrednosti, ali joj je izvor
sasvim drugi. Poređenje čoveka s mesecom ili zveri nije
sumnjivi rezultat jednog umnog procesa: ono izražava
tačnu i trenutnu istinu intuicije. Keningzi su pak
sofizmi, varljive i mlitave vežbe. Evo jednog izuzetka
vrednog pamćenja, stih koji govori o požaru u nekom
naselju, o delikatnoj i užasnoj vatri:

Ljudi gore; sad Dragulj kipti od besa.

I evo zaključne reči odbrane. Slika noga plećke

je neobična, ali još je neobičnija ljudska ruka. Zamisliti
je kao zaludnu nogu koja izvire iz otvora na prsluku,
granajući se u pet prstiju umišljene dužine, znači
pronići u njenu suštinsku neobičnost. Keningzi izazivaju
čuđenje slušaoca, oni nas otuđuju od sveta time što ga
oneobičavaju. Oni su u stanju da izazovu onu lucidnu
složenost koja je ponos, nagrada i izvor metafizike.

1933, Buenos Ajres

46
 KENINGAR

POSTDATA. Pedantni i snažni engleski pesnik Moris

uvrstio je mnoge keninge u svoju poslednju epsku
poemu Sigurd the Volsung. Beležim neke od njih, ne
znajući da li ih je on preuzeo i prilagodio, izmislio ili
uradio i jedno i drugo. Plamen rata, zastava; plima po­
kolja, ratni vihor, napad; svet stena, planina; ratnička
šuma, šuma kopalja, šuma bitke, vojska; tkanina mača,
smrt; Fafnirova strast, ugarak borbe, Sigfridov bes, mač.
Oče mirisa, o jasmine! uzvikuju trgovci u Kairu.
Mautner primećuje da Arapi teže da izvedu svoje figure
iz odnosa otac - sin. Na primer: otac jutra, pevac; otac
pljačke, vuk; sin luka, strela; otac utvrđenja (zaštitnik
pećina), lisica; otac koraka, planina. Još jedan primer
istoga: u Koranu se postojanje Boga najčešće dokazuje
strahom da se čovek mogao roditi iz nekoliko kapi
nečasne vode.
Poznato je da su izvorni nazivi tenka bili land-
ship i landcruiser, suvozemni brod i suvozemna krsta­
rica. Kasnije je prekršten u tenk da bi se zavarao trag.
Izvorni kening bio je isuviše očigledan. Drugi kening je
duguljasti krmak, gurmanski eufemizam kojim su
kanibali nazivali glavnu stavku u svojoj ishrani.
Pokojni ultraista, čiji duh i dalje živi u meni,
uživa u ovim igrama. Posvećujem ih jednoj odličnoj
drugarici iz junačkih dana, Nori Lanž, čija će ih krv,
nadam se, prepoznati.

POSTDATA IZ 1962.
Nekad sam zapisao, ponavljajući druge, da su
aliteracija i metafora fundamentalni elementi stare ger-

47
HORHE LUIS BORHES

manske poezije. Dve godine proučavanja anglosakson­

skih tekstova razuverili su me daje to tako.
Koliko sam mogao da shvatim, aliteracija je bila
pre sredstvo nego cilj. Njena uloga bila je da označi
naglašene reči. Da je' to tako dokazuje aliteracija samo­
glasnika, onih otvorenih, koji su se međusobno dosta
razlikovali. Drugi dokaz je to što stari tekstovi ne sadrže
preterane aliteracije poput a fair field full of folk, pri-
mera koji datira iz XIV veka.
Sto se tiče metafore kao neophodnog elementa
poezije, smatram da su pompa i svečanost složenica pri­
jali slušaocima, a da keningzi nisu prvobitno bili meta­
forični. Tako, na primer, dva početna stiha Beovulfa
sadrže tri keninga (Danci kopalja, dani prošlosti ili dani
godina, kraljevi naroda), koji uopšte nisu metaforični.
Tek se u desetom stihu sreće izraz kao što je hronrad
(put kitova, more). Dakle, metafora nije fundamentalni
element poezije, već kasno otkriće književnosti, što po­
kazuje i prethodni primer.

Među knjigama koje sam najviše koristio, treba

da spomenem sledeće:

The Prose Edda, by Snorri Sturluson, Translated by

Arthur Gilchrist Brouder, New York, 1929.
Die Jungere Edda_ mit dem sogenannten ersten grama-
tischen Traktat, Ubertragen von Gustav Neckel und
Felix Niedner, Jena, 1925.
Die Edda, Ubersetzt von Hugo Gering, Leipzig, 1892.
Eddalieder, mit Grammatik, Ubersetzung und Erlau-
terungen, von Dr Wilhelm Ranisch, Leipzig, 1920.
Volsunga Saga, with certain songs from the Elder Edda.
Translated by Eirikr Magnusson and William Morris,
London, 1870.

48
 KENINGAR

'f'he Story of Burnt Njal, From Icelandic of the Njals

Saga, by George Webbe Dasent, Edinburgh, 1861.
The Grettir Saga. Translated by G. Ainslie Hight,
London, 1913.
Die Geschichte von Goden Snorri. Ubertragen von
Felix Niedner, Jena 1920.
Islands Kultur zur Wikingerzeit, von Felix Niedner,
.lena, 1920.
Anglo-Saxon Poetry. Selected and translated by R. K.
Gordon, London, 1931.
The Deeds of Beowulf. Done into modern prose by John
liarle, Oxford, 1892.

49
HORHE LUIS BORHES

METAFORA

Istoričar Snori Sturluson, koji se u svom bumom

životu bavio mnogim stvarima, sastavio je početkom
XIII veka rečnik tradicionalnih stilskih figura islandske
poezije. Na tom spisku nalaze se primeri kao galeb mr­
žnje, krvavi soko, krvavi ili crveni labud, a sve su to
oznake gavrana; krov kita ili lanac ostrva predstavljaju
more; kuća zuba su usta. Utkane u stihove koji ih pre­
nose, ove metafore izazivaju (ili su izazivale) prijatno
osećanje čuđenja; kasnije shvatimo da ih nikakvo oseća-
nje ne opravdava, te počinjemo da ih smatramo zamrše­
nim i beskorisnim. Utvrdio sam da to isto važi za stilske
figure koje koriste simbolizam i marinizam.
Benedeto Kroče je mogao da optuži pesnike i
govornike XVJJ veka da su "hladni iznutra" i da ih odli­
kuje "malo dovitljiva dovitljivost"; u perifrazama koje
je sakupio Snori vidim nešto što liči na reductio ad
absurdum bilo kojeg nastojanja stvaranja metafora.
Činilo mi se da Lugones i Bodler nisu bili nimalo uspe-
šniji od islandskih dvorskih pesnika.
U trećoj knjizi Retorike Aristotel primećuje da
svaka metafora proizlazi iz intuitivnog opažanja slič­
nosti između dve različite pojave; Midlton Mari posta­
vlja i dva uslova: analogija mora biti stvarna i pretho­
dno nezapažena {Countries of the Mind, U, 4). Kao što
vidimo, Aristotel zasniva metaforu na pojavama, a' ne

50
 METAFORA

na jeziku; tropi koje je zabeležio Snori predstavljaju (ili

izgledaju kao da predstavljaju) ishod umnog procesa
koji ne opaža analogiju, već kombinuje reči; neke od
ovih metafora mogu ostaviti snažan utisak (crveni la­
bud, krvavi soko), ali one ništa ne otkrivaju niti nam do­
čaravaju. Prema tome, one su verbalni predmeti, čisti i
nezavisni poput kristala ili srebrnog prstena. Istom logi­
kom, gramatičar Likofron naziva boga Herkula lavom
trostruke noći; naziv je vredan spomena bez obzira na
tumačenje stručnjaka, ali on ne igra ulogu koju mu
Aristotel namenjuje. 1
U delu I Čing jedan od naziva svemira je Deset
hiljada bića. Pre tridesetak godina moje pokolenje divi­
lo se pesnicima što su potcenjivali mnogostruke kombi­
nacije koje ovaj skup dopušta, da bi se manijački ogra­
ničili na nekolicinu jedinica: zvezde i oči, ženu i cvet,
vreme i vodu, starost i sumrak, san i smrt. Tako korišće-
ne ili iskorišćene, ove metafore svode se na obične trivi­
jalnosti. Osvrnimo se na nekoliko konkretnih primera:
U Starom zavetu (Prva knjiga o carevima, 2:10)
kaže se: Tako počinu David kod otaca svojih i bipogre-
ben u gradu Davidovu. U slučaju brodoloma, dunavski
mornari kazivali su ovu molitvu: Spavam, a onda ću za­
veslati ponovo. Homer u Ilijadi govori o snu kao o
2

Bratu smrti; Lesing ističe da mnogi nadgrobni spo­

menici svedoče o ovom bratstvu. Vilhelm Klem ga je

1
Mislim da isto važi za "trokrilog orla", metaforički naziv strele u
persijskoj književnosti (Browne: A Literary History of Persia, III,
262).
2
Zabeležena je i poslednja molitva feničanskih moreplovaca:
"Majko Kartagine, vraćam ti veslo". Sudeći po novcu iz II veka
stare ere, Majka Kartagine bio je grad Sidon.

51
HORHE LUIS BORHES

nazvao Majmunom smrti (Affe des Todes) da bi zatim

napisao: Smrt je prva mirna noć. Vinji je smrt nazvao
Zemaljskim snom; u bluzu je smrt stara stolica za ljulja­
nje (old rocking chair): ona je konačni san, poslednji
san Crnaca. Šopenhauer u svojim delima ponavlja jed-
načinu smrt-san; dovoljno je da navedem ovu rečenicu:
Ono što je za pojedinca san, to je za vrstu smrt (Welt
als Wille, U 41). Čitalac se već sigurno podsetio Hamle-
tovih reči: Umreti, spavati, možda sanjati, kao i na nje­
govo strahovanje da će snovi smrtnog sna biti košmarni.
Izjednačavanje žena s cvećem isto je tako večno
ili trivijalno; evo nekoliko primera. Ja sam ruža saron-
ska, ljiljan u dolu, govori devojka u Pesmi nad pesma-
ma. U priči o Matu, u četvrtoj "grani" gaelskog Mabino-
giona, neki kraljević čezne za devojkom koja nije s
ovog sveta i onda vrač "bajanjem i opsenama sačini
devojku od hrastovog cveta, žutilovke i suručice". U
petoj pustolovini dela Nibelungenlied, Sigfrid se zagle­
da u Krimhildu za ceo život, i prvo što nam saopštava
jeste da njeno lice blista ružinom bojom. Nadahnut
Katulom, Ariosto poredi devojku s tajanstvenim cvetom
(Orlando, I, 42); u Armidinom vrtu ptica purpurnog
kljuna moli dragu i dragog da ne dozvole da cvet uvene
(Gerusalemme, XVI, 13-15).
Krajem XVI veka Malerb je hteo da uteši prija­
telja kome je umrla kći i njegova uteha sadrži ove čuve­
ne reči: Et, rose, elle a vécu ce que vivent les roses.
Šekspir se u bašti divi tamnocrvenoj boji ruža i belini
ljiljana, ali one su samo senke lepote njegove odsutne
drage (Sonnets, XCVÏÏI). Stvorivši ruže, Bog mi sačini
lice, govori kraljica Samotrakije u jednom Svinberno-
vom delu. Ovaj spisak mogao bi se produžiti u nedo-

52
 METAFORA

3
gled; podsetio bih samo još na scenu iz poslednje Stiven-
sonove knjige, Weir of Hermiston, u kojoj junak pita ima li
Kristina dušu ili je "samo živo biće boje cveta".
Sastavio sam deset primera iz prvog skupa i
devet iz drugog; njihova suštinska istovetnost ponekad
je manje upadljiva od svojstava po kojima se razlikuju.
Ko bi se unapred dosetio da su "stolica za ljuljanje" i
"pocinu David kod otaca svojih" proizašli iz istog izvora?
Ilijada, prvi spomenik književnosti Zapada, spe-
vana je pre tri hiljade godina; umesno je pretpostaviti da
su tokom tih dugih godina sve prisne, neophodne
bliskosti (privid-život, san-smrt, reke i životi koji pro-
tiču i tako dalje) uočene i zapisane jednom ili više puta.
To naravno ne znači da je broj metafora iscrpen; načini
na koji se ove pojmovne veze mogu označiti ili nago-
vestiti zaista su neograničeni. Njihove vrline ili mane
leže u rečima; zanimljiv stih (Purgatorio, I, 13) u kojem
Dante opisuje nebo na istoku, evocira jedan istočnjački
dragi kamen, prozračni kamen čije ime sasvim slučajno
sadrži reč Istok: Dolce color d^orinetal zajfiro je nesu­
mnjivo stih dostojan divljenja, što se već ne može reći
za Gongorin stih (Soledad, I, 6) Na safirskim poljima
pasu zvezde, koji je, ako se ne varam, primer najobič­
nije nezgrapnosti ili preterivanja. 4
Jednog dana ćemo čitati istoriju metafore koja
će nam otkriti u kojoj meri su ove pretpostavke tačne ili
pogrešne.

3
Ista tananost svojstvena je metafori iz čuvenih Miltonovih stihova
(Izgubljeni raj IV, 268-271) o otmici Prozerpine kao i ovim sti­
hovima Rubena Darija: Strogost vremena nije utolila/ beskrajnu
žeđ za ljubavlju / sedokos sam, a još uživam/ u ružičnjacima vrta.
4
Oba stiha potiču iz Starog zaveta: / videše Boga Izrailjeva, i pod
nogama njegovijem kao djelo od kamena i kao nebo kad je vedro
(Izlazak, 24:10).

53
 UČENJE O CIKLUSIMA

Ovo učenje (koje njegov najnoviji pronalazač

naziva večnim povratkom) može se sažeti na sledeći
način:
Broj svih atoma koji čine svet je ogroman, ali je
ograničen, te dozvoljava ograničeni (mada takođe
ogroman) broj permutacija. U ograničenom vremenu
broj mogućih permutacija će se iscrpsti, što znači da će
svemir morati da se obnovi. Majka će te ponovo roditi,
tvoj će kostur ponovo da izraste, ponovo će u tvoje ruke
doći ova ista stranica, ponovo ćeš proživeti sve časove
koji vode ka tvojoj neverovatnoj smrti. Takav je uobi­
čajeni redosled članova ovog argumenta, počev od su-
voparnog uvoda, pa sve do obuhvatnog i zastrašujućeg
raspleta. A on se obično pripisuje Ničeu.
Pre nego što ga pobijem - mada nisam uveren
da sam sposoban da izvedem taj poduhvat - valja zami­
sliti, barem sa distance, nadljudske brojeve kojima se
ovde barata. Da počnem od atoma. Prema računima za
koje pretpostavljamo da su tačni, promer atoma vodo-
nika iznosi jedan stomilioniti deo santimetra. Ta zbu-
njujuće mala sićušnost ne isključuje dalje deljenje:
naprotiv, Raderford je definiše polazeći od shvatanja
Sunčevog sistema, tvrdeći da se atom sastoji od jezgra i
jednog elektrona koji kruži, a koji je sto puta manji od

54
 UČENJE O CIKLUSIMA

celog atoma. Zaboravimo sad jezgro i elektron da bismo

zamislili sićušnu vasionu sačinjenu od deset atoma.
(Jasno je da je reč o skromnoj eksperimentalnoj vasioni:
ona je nevidljiva jer joj mikroskopi ne ulaze u trag, i
nemerljiva jer joj nijedna vaga ne bi pokazala težinu.)
Pretpostavimo takođe - uvek u skladu s Ničeovom op-
štom pretpostavkom - da je broj mogućih permutacija u
ovoj vasioni jednak broju načina na koji se deset atoma
mogu razmestiti, menjajući svoj poredak i položaj. Kroz
koji broj različitih stanja može taj svet da prođe pre
nego što se ostvari njegov večni povratak? Odgovor je
lak: dovoljno je da pomnožimo 1 x 2 x 3 x 4 x 5 x 6 x 7
x 8 x 9 x 10 i okončamo taj dosadni matematički
postupak cifrom 3,628,800. Ako je jedna gotovo bes­
krajno sićušna čestica sposobna da ima takve varijacije,
tvrdnja da je kosmos monoton zaslužuje malo ili nimalo
pažnje. Uzeo sam u obzir samo deset atoma: za dva gra­
ma vodonika neophodno je mnogo više od milijardu mi­
lijardi. Izračunati broj mogućih permutacija za ta dva
grama - drugim rečima, pomnožiti milijardu milijardi sa
svim pojedinačnim brojevima koji joj prethode - poduhvat
je koji prevazilazi granicu mog ljudskog strpljenja.
Ne znam da li je moj čitalac ostao ubeđen; ja
nisam. Bezbolno i bezgrešno baratanje ogromnim broje­
vima nesumnjivo izaziva ono čudno zadovoljstvo koje
prati svaki eksces, ali Povratak ostaje i dalje više-manje
večan, mada podrazumeva znatno duži vremenski peri­
od. Niče bi mogao odgovoriti: "Raderfordovi kružeći
elektroni novina su za mene isto kao i ideja - tako skan­
dalozna za filologa - da je atom deljiv. Međutim, ja ni­
kada nisam tvrdio da promene materija ne podrazu-
mevaju ogromne brojeve; ja sam samo tvrdio da ti

55
HORHE LUIS BORHES

brojevi nisu beskonačni. Ovaj uverljivi odgovor Frid-

riha Zaratustre navodi me da se setim Georga Kantora i
njegove smele teorije skupova.
Kantor razara temelj Ničeove teze. On potvrđuje
savršenu beskonačnost tačaka vasione pa čak i samo
jednog njenog metra ili dela tog metra. Po Kantoru, bro­
janje je samo izjednačavanje dvaju nizova, i ništa više.
Na primer, ako je Anđeo pomorio svu prvorođenčad u
Egiptu osim one u domovima koja su imala crveni znak
na vratima, očigledno je da će broj spašene dece biti
jednak broju crvenih znakova, a koliko je znakova tačno
bilo ne menja stvar. U ovom primeru, količina je neo­
dređena; ali ima skupova u kojima je ona beskonačna.
Skup prirodnih brojeva je beskonačan, ali moguće je
dokazati da neparnih brojeva ima isto koliko i parnih.
Broju 1 odgovara 2; broju 3 odgovara 4; broju 5 odgo­
vara 6, i tako dalje.
Dokaz je nepobitan ali i bezvredan. On se ni po
čemu ne razlikuje od sledećeg: da ima toliko množitelja
broja tri hiljade osamnaest koliko ima brojeva uopšte -
ne isključujući sam broj tri hiljade osamnaest i njegove
množitelje. Broju 1 odgovara 3018; broju 2 odgovara
6036; broju 3 odgovara 9054; broju 4 odgovara 12.072,
i tako dalje.
Isto važi za stepenovanje saglasno progresiji:
broju 1 odgovara 3018; broju 2 odgovara 3018 na kvad­
rat što iznosi 9.108.324, i tako dalje.
Genijalna obrada ovih činjenica nadahnula je
teoriju po kojoj beskonačan skup - drugim recima, bes­
konačni niz celih brojeva - predstavlja skup čiji se čla­
novi i sami mogu razložiti u beskonačne nizove. (Da bi
se izbegle dvoumice, bolje je reći ovako: beskonačni

56
 UČENJE O CIKLUSIMA

skup je onaj koji se može izjednačiti s jednim od parci­

jalnih skupova koji ga čine.) Na tim razređenim broj­
čanim visinama ispada da deo nije siromašniji od
celine: tačno utvrđena količina tačaka kojih ima u
vasioni jednaka je količini tačaka koju sadrži jedan
metar ili decimetar ili najduža zvezdana putanja. Niz
prirodnih brojeva ima pravilan poredak: to znači da
članovi niza moraju biti uzastopni; broj 28 je ispred
broja 29 a iza broja 27. Niz tačaka u prostoru (ili
jedinica vremena) ne može se konstituisati na taj način
jer u ovom slučaju nijedan član nema drugog člana koji
mu neposredno prethodi ili mu direktno sledi. Slično je
s razlomcima kada se redaju po veličini. Koji razlomak
dolazi posle 1/2? Nije 51/100 jer je 101/200 bliži; nije
101/200 jer je 201/400 bliži; nije 201/400 jer ... To isto
važi za tačke u prostoru, tvrdi Georg Kantor. Uvek se
može dodati bar jedna tačka. Dakle, njihov broj je
beskonačan. Svaka tačka "već" predstavlja kraj
beskrajne potpodele.
Dodir lepe igre Kantorove s lepom igrom Zara-
tustre bio je smrtonosan za Zaratustru. Ako se svemir
sastoji od beskonačnog broja članova, onda je to
nedvosmislena potvrda beskonačnog broja permutacija
- čime se poništava nužnost Povratka. On se svodi na
mogućnost čija je verovatnoća jednaka nuli.

II
Negde u jesen 1883. Niče je pisao: Ovaj spori
pauk koji se kreće po mesečini, ova mesečina, ti i ja dok
šapućemo u kapiji, šapućemo o večnim stvarima, zar se
mi nismo već sreli nekad u prošlosti? Zar se nećemo

57
HORHE LUIS BORHES

sresti negde na tom dugom putu koji treperi, zar se

nećemo večno sretati? Tako sam govorio i svaki put sve
tišim glasom, jer sam se plašio svojih misli i onoga što
je stajalo iza njih. Tri veka pre Raspeća, parafrazirajući
Aristotela, Eudem je pisao: Ako verujemo pitagorej-
cima, iste stvari vratiće se u određeno vreme, vi ćete
opet biti sa mnom, ja ću ponoviti ovo predavanje, moja
će se ruka igrati ovim štapom i sve ostalo takođe će se
ponoviti. U stoičkoj kosmogoniji Zevs se hrani svetom:
vatra iz koje se kosmos rađa ciklično ga i proždire da bi
se svet ponovo rodio iz vatre i ponovo doživeo istu sud­
binu. Ponavlja se kombinovanje osnovnih čestica, obli­
kovanje stena, nastanak drveća i ljudi - pa čak vrlina i
mana, pošto kod Grka nije postojala imenica potpuno
lišena telesnog svojstva. Ponavlja se svaki mač i svaki
junak i svaka pojedinačna besana noć.
Kao i druge pretpostavke peripatetičara, i ova
koja se odnosi na opšte ponavljanje vremenom se ras­
prostirala, a njen tehnički naziv, apokatastis, uključenje
u Jevanđelje (Dela apostolska, III, 21) mada s nejasnim
namerama. Dvanaesta knjiga dela Civitas Dei sv. Avgu-
stina sadrži više poglavlja posvećenih suzbijanju ovog
omrznutog učenja. Ti pasusi (koje imam pred sobom)
suviše su zamršeni da bi se lako saželi, ali pada u oči da
je episkopalni bes njihovog autora uperen na dve stvari:
prvo, na pompeznu beskorisnost tog točka, a drugo, na
ruganje Logosu koji navodno umire na krstu kao
cirkusant koji ponavlja istu tačku u svakoj predstavi.
Oproštaji i samoubistva gube svako dostojanstvo pona­
vljanjem; sv. Avgustin je mislio isto o Raspeću. Otuda
je on na tako skandalozan način pobijao teze stoika i
pitagorejaca. Oni su tvrdili da nauka o Bogu ne može

58
 UČENJE O CIKLUSIMA

dokučiti beskonačne pojave i da ovo večno kruženje

kosmičkog procesa služi Bogu da bi ga bolje upoznao i
razumeo; sv. Avgustin ismeva ovo uzaludno kruženje,
tvrdeći da Isus predstavlja izravan put koji nas izvodi iz
tog kružnog lavirinta opsena.
U poglavlju Logike posvećenom zakonu slučaj­
nosti, Džon Stjuart Mil piše da se periodično pona­
vljanje istorije može zamisliti - mada ne i prihvatiti kao
istinito - da bi zatim naveo odlomak iz Vergilijeve
"mesijanske ekloge":

Jam redit et virgo, redeunt Saturnia regna...

Zar je Niče kao helenista mogao da ne zna za

ove "prethodnike"? Kao autor odlomaka o predsokrato-
vcima, zar je mogao da ne zna učenje koje su preuzeli
Pitagorini učenici? 1 Poverovati u to je teško - i bes­
predmetno. Na jednoj nezaboravnoj stranici Niče je tač-
no ukazao na mesto gde se suočio s idejom o večnom
povratku: bila je to neka staza u šumi Silvaplane, blizu
jednog velikog piramidalnog bloka, popodne, jednog
avgustovskog dana 1881 - "na šest hiljada stopa od
čoveka i vremena". To je jedan od trenutaka koji Ničeu
služe na čast. Besmrtan je trenutak, pisao je on, u kojem
sam otkrio večni povratak. Podržavam Povratak u ime
tog trenutka (Unschuld des Werdens II, 1308). Među­
tim, mislim da ne treba da prihvatimo tako očigledno
neznanje, ni da smetnemo s uma ljudsku, veoma ljudsku
težnju da brkamo nadahnuća i sećanja i nepriličnosti

1
Ove nedoumice su izlišne. Niče se 1874. rugao pitagorejskoj tezi
da se istorija ponavlja u ciklusima (Vom Nutzen und Nachteil der
Historie). (Napomena je iz 1953.)

59
HORHE LUIS BORHES

koje čini sujeta. Moj ključ je gramatičke, rekao bih

gotovo sintaksičke prirode. Niče je znao da je Večni
Povratak svojstven pričama, strahovanjima ili zabavama
koje se večno vraćaju, ali on je isto tako znao da je
među gramatičkim licima prvo lice najdelotvornije.
Proroku i doliči samo prvo lice. Da izvede svoje otkriće
iz nekog spisa ili iz dela Historia philosophiae graeco-
romanae, koje su napisali honorarni profesori Riter i
Preler - tako nešto Zaratustra nije mogao sebi da
dozvoli, zbog ugleda ili anahronizma, a možda i iz
tipografskih razloga. Proročki stil ne trpi znake navoda
niti učeno navođenje dela i autora...
Ako je moje telo slično životinji, mesu ovce,
moj ljudski um mora biti sličan mentalnim stanjima
drugih ljudi. Posle mnogo razmišljanja i žaljenja, ipak
sam zaključio da Večni Povratak pripada Ničeu, a ne
nekom pokojniku koga krasi grčko ime. Neću da se
zadržavam na ovome. Migel de Unamuno već je dovolj­
no napisao o stvaranju i preuzimanju ideja.
Niče je tražio ljude koji bi bili u stanju da pod­
nesu besmrtnost. Pišem to koristeći reči zapisane u nje­
govim ličnim sveskama, Nachlass, među kojima su i
ove: Ako zamisliš dugotrajni mir pre nego što se pono­
vo rodiš, kunem se da grešiš. Između poslednjeg tre­
nutka svesti i prvog trenutka bleska novog života nalazi
se "nikakvo vreme" - koje traje koliko i blesak munje,
mada se ni milijardama godina ne da izmeriti. Ako ne­
dostaje jedno ja, onda se beskonačnost može izjednačiti
sa uzastopnošću.
Pre Ničea lična besmrtnost bila je obična zablu­
da nade, nejasna zamisao. Niče je predlaže kao dužnost,
ulivajući u nju nemilosrdnu lucidnost budnosti.

60
 UČENJE O CIKLUSIMA

Nesanica (čitam u jednoj raspravi Roberta Bartona)

strašno rastrojava melanholike, a znamo da je Niče
patio od ovakvog rastrojstva i da je tražio spas u gor­
kom hidratu hlora. Niče je želeo da bude Volt Vitman,
želeo je da se do kraja zaljubi u svoju sudbinu. Služio
se junačkim metodom: iskopao je nepodnošljivu grčku
pretpostavku o večnom ponavljanju, zatim se potrudio
da u ovom mentalnom košmaru pronađe povod za ra­
dost. Tražio je i našao najstrašniju misao na svetu, a
zatim predložio ljudima da uživaju u njoj. Umereni
optimista obično misli da je ničeovac; a Niče ga suo­
čava s krugovima večnog povratka da bi ga na taj način
ispljunuo.
Niče je napisao: Ne treba čeznuti za dalekom
srećom, milošću, blagoslovom, već živeti tako da zaže­
limo da opet proživimo isti život, nanovo i nanovo kroz
celu večnost. Mautner primećuje da pripisati i najmanji
moralni, što će reći praktični, uticaj tezi o večnom pov­
ratku, znači pobijati je, jer bi to bilo isto kao kad bismo
zamišljali da se nešto može dogoditi na drugi način.
Niče bi odgovorio da teza o večnom povratku i njen
prošireni moralni (znači praktični) uticaj, Mautnerovo
mudrovanje kao i njegovo pobijanje Mautnerovog
mudrovanja, i sami predstavljaju nužne trenutke svetske
istorije, koja je delo atomskih kretanja. Mogao bi s
punim pravom da ponovi ono što je već jednom
zapisao: Dovoljno je da učenje o kružnom ponavljanju
bude verovatno ili moguće. I sama mogućnost može nas
protresti i promeniti. Šta sve nije učinila svest da muke
možda mogu biti večnel A na drugom mestu: U trenutku
kad prihvatimo ovu misao, sve se boje menjaju -
drukčija postaje i istorija.

61
HORHE LUIS BORHES

III
Osećanje "da smo već proživeli ovaj trenutak"
ponekad nas navodi na razmišljanje. Pobornici Večnog
Povratka zaklinju se da je taj utisak tačan, tražeći u
ovim složenim stanjima dokaze svog ubeđenja.
Zaboravljaju da sećanje uvodi u igru jednu novinu koja
zapravo pobija njihovu tezu i koja se vremenom usa­
vršava sve dok ne nastupi onaj daleki ciklus kad
pojedinac već može da predvidi svoju sudbinu, svestan
da neke postupke ne bi trebalo da ponovi, već da deluje
drukčije... Pored toga, Niče nikad nije spomenuo
mnemonički dokaz Povratka. 2
On nije spominjao ni konačnost atoma. Niče je
negirao atom; smatrao je da atomistika pruža samo
model svemira sagledanog iz vizuelne i aritmetičke
perspektive... U nastojanju da utemelji svoju tezu, on je
govorio o neograničenoj energiji koja se prostire besko­
načnim vremenom, ali koja nema mogućnost beskonač­
nog broja varijacija. Ne može se reći da nije pribegavao

2
Povodom tog navodnog dokaza Nestor Ibara piše: "II arrive aussi
que quelque perception nouvelle nous frappe comme un souvenir,
que nous croyons reconnaître des objects ou des accidents que
nous sommes pourtant sûrs de rencontrer pour la premiere fois.
Pimagine qu'il s'agit ici d'un curieux comportement de notre
mémoire. Une perception quelconque s'effectue d'abord, mais sous
le seuil du conscient. Un instant après, les excitations agissent,
mais cette fois nous les recevons dans le conscient. Notre mémoire
est déclanchée, et nous offre bien le sentiment du 'déjà vu'; mais
elle localise mal ce rappel. Pour en justifier la faiblasse et le
trouble, nous lui supposons un considerable recul dans le temps;
peut-être le renvoyons-nous plus loin de nous encore, dans le
redoublement de quelque vie antérieure. Il s'agit en réalité d'un
passé immédiat; et l'abîme qui nous en sépare est rr!»i de notre
distraction."

62
 UČENJE O CIKLUSIMA

lukavstvu: prvo nas predupređuje navodeći nas protiv

pojma neograničene energije - "čuvajmo se takvih mi­
saonih orgijanja" - da bi zatim velikodušno priznao bes­
konačnost vremena. Iz istih razloga on voli da pribe-
gava Prethodnoj Večnosti. Na primer: ravnoteža kosmi-
čkih sila nije moguća, jer da jeste, ona bi bila uspo­
stavljena u Prethodnoj Večnosti. Ovaj postupak na prvi
pogled deluje valjano, ali treba ponovo reći da je ta
Prethodna Večnost (aeternitas a parte ante, kako bi
rekli teolozi) samo plod naše prirodne nesposobnosti da
pojmimo početak vremena. Istu nesposobnost imamo u
pogledu prostora. Znači, prizivati Prethodnu Večnost
dođe mu kao prizivati Beskonačnost s Desne strane.
Drugim recima: ako je vreme po intuiciji beskonačno,
takav je i prostor. Ta Prethodna Večnost nema nikakve
veze sa stvarnim proteklim vremenom; ako se vratimo
unazad samo za jedan sekund, vidimo da je ovome
neophodan prethodni sekund, i tako u beskraj. Da bi
oborio taj regressus in infinitum, sv. Avgustin je tvrdio
da se prvi sekund vremena poklapa s prvim trenutkom
Stvaranja - non in tempore sed cum tempore incepit
creatio.
Niče je onda pribegao energiji; drugi zakon ter­
modinamike tvrdi da su neki procesi nepovratni. To-
plota i svetlost su samo oblici energije. Dovoljno je da
uperimo svetlosni zrak na crnu površinu pa da se on
pretvori u toplotu. Ali toplota se ne može vratiti nazad u
zrak svetlosti. Ovaj dokaz deluje objektivno i suvo-
parno, ali istovremeno isključuje "kružni lavirint" Več-
nog Povratka.
Prvi zakon termodinamike tvrdi da je kosmička
energija postojana; drugi zakon, da ona teži rasipanju,

63
HORHE LUIS BORHES

rasulu, mada se njena ukupna količina ne smanjuje. To

postepeno rasipanje energije koja čini svemir jeste
entropija. Kada entropija dostigne krajnju tačku, kad se
izjednače sve temperature, kad nestane (ili bude neutra-
lizovano) delovanje jednog tela na drugo, svemir će
postati haotična vreva atoma. Ta teška i smrtonosna
ravnoteža ostvariće se u dubokom središtu zvezda.
Međusobnim delovanjem svojih činilaca, svemir će se
hladiti, postaće mlak, a zatim mrtav.
Svetlost se gubi u toploti; minut za minutom
svemir postaje nevidljiv. Postaje i lakši. U jednom tre­
nutku sav će se pretvoriti u toplotu, uravnoteženu,
nepromenljivu, ujednačenu toplotu. I to će biti njegova
smrt.

*
Na kraju dodajem jednu završnu nedoumicu,
ovog puta fïlozofske prirode. Prihvatajući Zaratustrinu
tezu, ipak mi ne polazi za rukom da shvatim kako se
dva istovetna procesa na kraju ne podvedu pod jedan
jedini. Da li usled obične uzastopnosti koju niko nije
dokazao? Ako nema arhanđela koji bi vodio knjigovod­
stvo, šta zapravo znači to što smo mi prošli kroz ciklus
broj trinaest hiljada pet stotina četrnaest, a ne kroz prvi
po redu, ili onaj pod brojem dvadeset i dva s
eksponentom od dve hiljade? U praktičnom životu ne
znači ništa - a to vređa mislioca. Ne znači ništa ni za
um - što je već ozbiljna stvar.

1934, Salto Oriental

64
 UČENJE O CIKLUSIMA

Među knjigama koje sam konsultovao za ovaj

rad valja da spomenem sledeće:

Die Unschuld des Werdens, von Friedrich Nietzsche,

Leipzig, 1931.
Also sprach Zaratustra, von Friedrich Nietzsche, Leip­
zig, 1892.
Introduction to Mathematical Philosophy, by Bertrand
Russell, London 1919.
The ABC of Atoms, by Bertrand Russell, London, 1927.
The Nature of the Physical World, by A. S. Eddington,
London, 1928.
Die Philosophie der Griechen, von Dr. Paul Deussen,
Leipzig, 1919.
Worterbuch der Philosophie, von Fritz Mauthner, Leip­
zig, 1923.
La ciudad de Dios sv. Avgustina, u španskom prevodu
Diasa de Bejrala, Madrid, 1922.

65
HORHE LUIS BORHES

KRUŽNO VREME

Imam običaj da se stalno vraćam Večnom

Povratku; sada ću nastojati (oslanjajući se na nekoliko
istorijskih primera) da definišem tri osnovna shvatanja
tog pojma.
Prvo se pripisuje Platonu. U trideset devetom
pasusu Timaja on tvrdi da će se sedam planeta vratiti na
početnu tačku svojih putanja pošto se izjednače brzine
njihovog kretanja: sastavljanje kruga obeležava savr­
šenu godinu. Ciceron priznaje (O prirodi bogova, druga
knjiga) da nije lako izračunati raspon ovog ogromnog
nebeskog razdoblja, ali da ono nikako nije neogra­
ničeno; u jednom od svojih izgubljenih delà on mu
pripisuje dvanaest hiljada devet stotina pedeset i četiri
"jedinice koje mi nazivamo godinama" (Tacit: Dijalog
besednika, 16). Posle Platonove smrti astrologija je
doživela zasluženi procvat u Atini. Opšte je poznato da
ova nauka smatra da je ljudska sudbina uslovljena
položajem nebeskih tela. Nepoznati astrolog, koji je
smišljeno iščitavao Timaja, formulisao je ovaj nepobitni
argument: ako su planetarni periodi kružni, takva mora
biti i univerzalna istorija; na kraju svake platonske
godine ponovo će se roditi isti ljudi koji će imati istu
sudbinu. Vremenom su ove pretpostavke pripisane
Platonu. Lusilio Vanini je 1616. pisao: Ahil će ponovo
ići u Troju; obredi i religije će se preporoditi; ljudska

66
 KRUŽNO VREME

istorija će se ponoviti; sve što je danas, bilo je nekad

ranije; ono što je bilo, biće ponovo; ali sve to na
uopšten način, a ne konkretno (kako tvrdi Platon) (De
admirandis naturae arcanis, dijalog 52). U jednoj bele-
šci prve knjige Religio medici, Tomas Braun je 1643.
zabeležio: Platonska godina - Plato "s year - je razdo­
blje koje se sastoji iz niza vekova, a kada se ona navrši,
sve pojave će se vratiti u svoje pređašnje stanje te će se
vratiti i sam Platon sa svojim učenicima da još jednom
objasne svoje učenje. U ovom prvom shvatanju Večnog
Povratka ključni argument je astrološke prirode.
Drugo shvatanje vezuje se za Ničeovu slavu zato
što je on najpatetičniji izumitelj i propagator ove teze.
Njegova polazna tačka bila je jedna algebarska premisa:
tvrdnja da n broj pojava - atoma prema Le Bonovoj
tezi, energije prema Ničeovoj, jednostavnih tela prema
tezi komuniste Blankija - nema mogućnost neogra­
ničenog broja varijacija. Od tri nabrojane varijante,
najbolje razrađeno i najsloženije je Blankijevo učenje.
Slično Demokritu (Ciceron: Akademska pitanja, druga
knjiga, 40) on pretrpava i vreme i beskonačni prostor
faksimilnim i neuporedivim svetovima. Njegova knjiga
nosi veoma lep naslov Véternité par les astres, a potiče
iz 1872. godine. Znatno joj prethodi jedan lakonski
pisan ali sasvim obuhvatan pasus iz pera Dejvida
Hjuma; nalazi se u delu Dialogues Concerning Natural
Religion (1779) koje je Šopenhauer nameravao da
prevede; koliko mi je poznato, niko do sada nije ukazao
na to delo. Evo doslovnog prevoda: Nemojmo zamišljati
neograničenu materiju kao što je činio Epikur; zami­
slimo da je ona ograničena. Ograničeni broj čestica
nije podložan neograničenom broju transpozicija; u

67
HORHE LUIS BORHES

večnom trajanju, svi mogući položaji i poreci ostvarili

bi se bezbroj puta. Svet sa svim svojim pojedinostima,
čak i onim najsitnijim, bio je stvaran i uništavan i biće
stvaran i uništavan: beskonačno (Dialogues VIII).
Povodom tog neprekidnog niza istovetnih uni­
verzalnih istorija, Bertrand Rasel beleži: Mnogi autori
smatraju da istorija sledi kružnu putanju, da će se
stanje u kojem se svet sada nalazi sa svim svojim i
najsitnijim pojedinostima ranije ili kasnije ponoviti, tj.
vratiti. Kako formulisati tu pretpostavku? Recimo da je
stanje koje sledi brojčano jednako stanju koje prethodi;
ali ne možemo reći da se isto stanje javlja dva puta jer
bi to podrazumevalo kronološki sistem - since that
would imply a system of dating - koji naša polazna
pretpostavka isključuje. Ovo se može uporediti s čove-
kom koji je napravio put oko sveta: on ne tvrdi da nje­
gova polazna i krajnja tačka predstavljaju dva različita
mesta, već dva veoma slična mesta; on kaže da obe
tačke predstavljaju isto mesto. Pretpostavka da se isto­
rija kreće ukrug može se formulisati ovako: sačinimo
skup svih savremenih stanja jednog konkretnog stanja;
u izvesnim slučajevima ceo skup prethodi samom sebi
(An Inquiry into Meaning and Truth, 1940, 102).
Stižem do trećeg shvatanja Večnog Povratka:
mada je manje zastrašujuće i melodramatično, ono je i
jedino zamislivo. Imam na umu shvatanje sličnih, a ne
istovetnih ciklusa. Nemoguće je sastaviti beskrajni spi­
sak autoriteta sklonih ovom shvatanju: mislim na Brah-
mine dane i noći; na doba koje je svoje nepomično
vreme merilo piramidom, dok se njena površina polako
habala dodirom krila ptice koja bi je svake hiljadu i
prve noći okrznula; na Hesiodove zlatne ljude koji se

68
 KRUŽNO VREME

izvitopere u gvozdene ljude; na Heraklitov svet koji je

iz vatre rođen i kojeg vatra ciklično proždire; na
Senekin i Hrizipov svet koji nestaje u vatri da bi se
obnovio u vodi; na Vergilijevu četvrtu bukoliku i
Šelijevu sjajnu preradu; na Knjigu propovednikovu; na
teozofe; na Kondorseovu decimalnu istoriju; na
Frensisa Bejkona i Uspenskog; na Džeralda Herda,
Špenglera i Vika; Šopenhauera i Emersona; Spenserove
First Principles i Poovo delo Eureka... Iz tog obilja
svedočanstava dovoljno će biti da navedem ono koje je
ostavio Marko Aurelije: Čak i da poživite tri hiljade
godina ili deset puta toliko, zapamtite da svaki
pojedinac gubi samo život koji živi sada i da svako živi
samo životom kojeg gubi. Dakle, najduži i najkraći vek
se izjednačuju. Sadašnjost pripada svima; umreti znači
izgubiti sadašnjost koja je veoma kratka. Niko ne gubi
ni prošlost ni budućnost, jer se čoveku ne može oduzeti
ono što on nema. Zapamtite da se sve kreće ukrug i da
će sve proći ponovo istom putanjom, tako da je onom
koji posmatra svejedno da li to posmatra vek, dva veka
ili večno (Misli, 14).
Ako s imalo ozbiljnosti pročitamo navedene reci
(id est, ako resimo da ih ne primimo kao običnu opome­
nu ili moralnu pridiku), uočićemo da one sadrže ili pod-
razumevaju dve zanimljive misli. Prva je: odricanje pro­
šlosti i budućnosti. Šopenhauer iznosi istu ideju u ovom
pasusu: Volja se manifestuje samo u sadašnjosti, a
nikako u prošlosti ili u budućnosti: ove dve postoje
samo kao pojmovi i vezivne karike svesti koja deluje u
skladu s načelima razuma. Niko nije živeo u prošlosti,
niko neće živeti u budućnosti: svekoliki život mani­
festuje se u sadašnjosti (Svet kao volja i predstava, prva

69
HORHE LUIS BORHES

knjiga, 54). Druga je: negiranje bilo čega novoga, po

uzoru na biblijskog Propovednika. Pretpostavka po
kojoj su sva ljudska iskustva (na izvestan način) analog­
na, može na prvi pogled izgledati kao prosto osiroma­
šenje sveta.
Ako se životi Edgara Alana Poa, vikinga, Jude
Iskariotskog i mog čitaoca na tajanstveni način svode na
istu - jedinu moguću - sudbinu, onda se univerzalna
istorija svodi na život jednog jedinog čoveka. Marko
Aurelije nam u suštini ne nameće ovo zagonetno pojed­
nostavljenje. (Odavno sam zamislio jednu fantastičnu
priču u stilu Leona Bloja: neki teolog ceo život posve­
ćuje pobijanju neke jeresi; u zamršenim polemikama
pobeđuje pokretača jeresi, svedoči protiv njega i ovaj
najzad bude spaljen na lomači; tek na Nebu uviđa da
njegov protivnik i on sam čine jedinstvenu ličnost.)
Marko Aurelije utvrđuje analogiju između mnogih
pojedinačnih sudbina, ali ne i njihovu istovetnost. Tvrdi
da bilo koje vreme - vek, godina, jedna noć, možda i
neuhvatljivi sadašnji trenutak - sadrži u sebi sveobu­
hvatnu istoriju. Ukoliko ovu pretpostavku izvedemo do
krajnje tačke, onda je lako možemo pobiti: jedan ukus
razlikuje se od drugog, deset minuta telesnog bola nisu
isto što i deset minuta algebre. Ali kad se primeni na
duže vremensko razdoblje, na ljudski vek, koji po Psal­
mima iznosi šezdeset godina, ova pretpostavka postaje
uverljiva i prihvatljiva. Svodi se na tvrdnju da je broj
ljudskih percepcija, osećanja, misli i promena ograničen
i da ćemo ih iscrpsti pre nego što umremo. Marko Aure­
lije ponavlja: Ko je video sadašnjost, video je sve: sve
događaje koji su se zbili ikada u prošlosti i sve one koji
će se odigrati u budućnosti (Misli, šesta knjiga, 37).

70
 KRUŽNO VREME

U vremenima uspona misao da je ljudsko pos­

tojanje postojana i nepromenljiva veličina može da nas
rastuži i iznervira; u vremenima opadanja (kao što je
ovo naše) ova misao deluje kao obećanje da nikakva
ljaga, nikakva nesreća, nikakav diktator, neće uspeti da
nas osiromaši.

71
HORHE LUIS BORHES

PREVODIOCI 1001 NOĆI

1. Kapetan Barton

U Trstu 1872. godine, u palati s kipovima nagri­

zenim vlagom i drugim umetničkim delima u oronulom
stanju, jedan gospodin, čiji je životni put bio obeležen
afričkim ožiljkom na licu - kapetan Ričard Frensis Bar­
ton, engleski konzul - započeo je rad na svom slavnom
prevodu delà Quitab alif laila ua laila, koje i hrišćani
znaju kao Hiljadu i jednu noć. Jedan od prikrivenih
ciljeva ovog poduhvata bio je da se uništi jedan drugi
gospodin (i taj je imao tamnu, suncem oprženu mavar-
sku bradu) koji je u Engleskoj sastavljao golem rečnik i
koji je preminuo mnogo pre no što je Barton uspeo da
ga upropasti. Zvao se Edvard Lejn. Bio je orijentalista,
autor jednog izuzetno pedantnog prevoda 1001 noći,
koji je istisnuo prethodni Galanov prevod. Lejn je pre­
vodio protiv Galana, Barton protiv Lejna; da bismo
shvatili Bartona, moramo razumeti tu dinastiju zasno­
vanu na međusobnom neprijateljstvu.
Da počnem od njenog rodonačelnika. Poznato je
daje Žan Antoan Galan bio francuski arabista koji je iz
Carigrada doneo strpljivo prikupljenu numizmatičku
zbirku, monografiju o rasprostranjenosti kafe, arapski
primerak Noći i još jednu maronitsku verziju koja izvire
iz pamćenja ne manje nadahnutog od Šeherezadinog.
Toj pomoćnici u senci - čije ime ne želim da prećutim

72
 PREVODIOCI 1001 NOĆI

jer kažu da se zvala Hana - dugujemo neke priče okos­

nice koje izvornik ne sadrži: priču o Aladinu, o
četrdeset razbojnika, o princu Ahmedu i čarobnjaku
Peri Banu, o budnom spavaču Abulhasanu, o noćnoj
pustolovini Haruna Al-Rašida, o sestrama koje su
zavidele najmlađoj među sobom. I samo nabrajanje
ovih imena navodi na zaključak da je Galan ustanovio
kanon time što je uključio priče koje će vreme učiniti
nezaobilaznim. Kasniji prevodioci - njegovi neprijatelji
- nisu se usuđivali da ih izbace.
Još jedna činjenica je neopoziva. Najzanimljivije
i najbolje pohvale izrekli su čitaoci Galanovog prevoda -
Kolridž, Tomas de Kvinsi, Stendal, Tenison, Po, Nju-
man. Od tada su prošle dve stotine godina i pojavilo se
deset boljih prevoda, ali kad Evropljanin ili Amerikanac
misli na 1001 noć, on misli na taj prvi prevod. Epitet
hiljadu-i-jedno-noćni (hiljadu-i-jedno-noćevni pati od
kriolizma, hiljadu-i-jedno-nokturni od odstupanja) nema
nikakve veze s učenom razuzdanošću Bartona ili
Mardrisa, već s biserima i čarolijama Antoana Galana.
Galanov prevod rađen je reč po reč. Od svih
prevoda, on je najgore napisan, najnepouzdaniji je i
najslabiji, ali je i najčitaniji. Njegovi pažljivi čitaoci bili
su zadovoljni i zadivljeni. Galanovo poznavanje Ori-
jenta, koje nam se sada čini skromnim, bez ikakve sum­
nje je nadahnjivalo svakog ko je udisao burmut ili
smišljao tragediju u pet činova. U godinama između
1707. i 1717. pojavilo se dvanaest krasnih knjiga koje
su prošle kroz bezbroj čitalačkih ruku i bile prevedene
na razne jezike, uključujući hindu i arapski. Kao
anahronični čitaoci dvadesetog veka, mi u ovom prevo-
du osećamo zaslađeni ukus osamnaestog veka, a ne

73
HORHE LUIS BORHES

izvetreli istočnjački miris koji ga je pre dve stotine

godina činio svežim i slavnim. Niko nije kriv za ovo
razmimoilaženje, a ponajmanje sam Galan. U predgo­
voru jednom nemačkom prevodu 1001 noći, doktor
Vajl je tvrdio kako je neoprostivo da Galanovi trgovci
uprte "torbu urmi" svaki put kad ih priča vodi kroz
pustinju. Mogli bismo odgovoriti da je oko 1710.
godine i samo spominjanje urmi bilo dovoljno da se
torba sasvim smetne s uma, ali to je nepotrebno: u to
vreme valise je bila vrsta bisaga u kojima se inače
nosila hrana za put.
Bilo je i drukčijih kritika. U jednom lakomisle­
nom panegiriku koji je preživeo u Morceaux choisis iz
1921, Andre Žid osuđuje prevodilačku slobodu Anto-
ana Galana da bi istovremeno (s iskrenošću koja daleko
prevazilazi njegov ugled) pohvalio doslovnost Mardri-
sovog prevoda, mada je ovaj isto onoliko u duhu fin de
siècle koliko je Galanov prevod u duhu osamnaestog
veka; a uzgred je i manje verodostojan.
Galanove rezerve su svetovnog karaktera; one
izviru iz opreza, a ne iz morala. Prepisujem nekoliko
redova s treće stranice njegovih Noći: Il alla droit r
l'appartement de cette princesse, qui, ne s'attendant
pas r le revoir, avait reçu dans son lit un des derniers
officiers de sa maison. Barton konkretizuje tog neodre­
đenog "officier" navodeći: crni kuvar koji je mirisao na
užeglu kuhinjsku mast i pepeo. Obojica odstupaju od
izvornika, ali na različite načine: izvornik je manje uz­
višen od Galana, ali i manje sočan od Bartona. (Efekat
dekora: u kontekstu Galanove uzdržane proze, recevoir
dans son lit odiše grubošću.)

74
 PREVODIOCI 1001 NOĆI

Devedeset godina posle smrti Antoana Galana

rođen je drukčiji prevodilac Noći: Edvard Lejn. Svi
njegovi biografi odreda ponavljaju da je bio sin doktora
Teofila Lejna, koji je uživao Herfordsku prebendu. Taj
porodični podatak (i užasni Oblik koji evocira) možda
je dovoljan kao objašnjenje. Arabizirani Lejn proveo je
pet naučnih godina u Kairu živeći "gotovo isključivo
među muslimanima, slušajući njihov jezik, pridržava­
jući se njihovih običaja vrlo strogo, a oni su ga
prihvatili kao svog". Međutim, ni duge egipatske noći,
ni obilne količine crne kafe sa semenom kardamona, ni
česte književne rasprave s doktorima prava, ni cenjeni
muslimanski turban, nfjedenje prstima, nisu uspeli da
potisnu britansku uzdržanost, prefinjenu suštinsku
samoću gospodara sveta. Otuda njegova veoma učena
verzija Noći predstavlja (ili kao da predstavlja) enci­
klopediju okolišnog govora. Izvornik nije profesionalno
besraman; Galan ispravlja povremene grubosti smatra­
jući ih neukusnim, dok ih Lejn lovi i progoni poput
inkvizitora. Njegovo poštenje ne miri se s ćutanjem: on
se opredeljuje za alarmantni hor nota u napetom molu
koji mumla ovakve stvari: Preskačem epizodu zaista
vrednu pokude; izostavljam odbojno objašnjenje; stih
koji sledi je suviše bestidan da bi bio preveden;
prinuđen sam da izostavim još jednu anegdotu; odavde
pa nadalje čitav niz opisa izostavljen je; ovde sledi
priča o robu Buaitu koja nije pogodna za prevod. Ovo
sakaćenje ne isključuje ubistvo: neke su priče izo­
stavljene u celini "jer se ne mogu pročistiti, a da ih pre­
vodilac potpuno ne upropasti". Njegovo odlučno i dos-
ledno odbijanje ne čini mi se nelogičnim: ali ono što
osuđujem je puritanski izgovor. Lejn je majstor da nađe

75
HORHE LUIS BORHES

izgovor, on je nesumnjivi prethodnik najekstrava-

gantnijih holivudskih čednosti. Iznosim nekoliko
primera iz svojih beležaka. U 391. noći neki ribar
odnosi ribu caru nad carevima, a na vladarevo pitanje
da li je riba mužjak ili ženka ribar odgovara da je her-
mafrodit. Lejnu polazi za rukom da ublaži ovaj
neprilični razgovor prevodeći kako car želi da zna koje
je riba vrste, a domišljati ribar odgovara da je to
mešanac. U 217. noći priča se o nekom caru koji ima
dve žene, te je jednu noć provodio s jednom a sledeću s
drugom, tako da su svi troje bili srećni i zadovoljni.
Lejn objašnjava monarhovu sreću prevodeći da je on
"nepristrasno" voleo obe žene... Jedan od razloga za
takav Lejnov postupak je to što je njegov prevod bio
namenjen "salonskom krugu" za konvencionalno
čitanje i uzdržan razgovor.
I najzaobilaznija i usputna aluzija na telo bila je
dovoljna da Lejn zapostavi svoju čast, gubeći je u
zamumuljenim i zabašurujućim formulacijama. To mu
je jedina mana. Kada nije suočen sa ovim iskušenjem,
Lejnova verodostojnost je vredna divljenja. Lišen zad­
njih namera, Lejn je uživao valjanu prednost. Nije se
trudio da ističe varvarski kolorit Noći, što je činio
Barton, niti ga je zapostavljao i potiskivao, što je činio
Galan. Ovaj potonji krotio je Arape da ne bi štrcali u
Parizu; Lejn postupa potpuno agarijanski. Galan se
oglušavao o doslovnu tačnost; Lejn pak opravdava
svoje tumačenje svake sumnjive reči. Galan se pozivao
na jedan neviđeni rukopis i jednog pokojnog maronita;
Lejn navodi izdanje i stranicu. Galan se nije mučio s
beleškama; Lejn ispisuje hrpu objašnjenja koja, kad se
skupe i srede, čine samostalnu dodatnu knjigu. Razli-

76
 PREVODIOCI 1001 NOĆI

kovati se: to je bila norma koju mu je nametnuo pret­

hodnik. Lejn se nje pridržavao: mogao joj je udovoljiti
samim tim što nije sažimao izvornik.
Zanimljiva polemika između Njumana i
Arnolda (1861-1862) vrednija je pamćenja nego ljudi
koji su je vodili jer je podrobno pretresla vrline i mane
dva osnovna načina prevođenja. Tom prilikom Njuman
je branio doslovno prevođenje, zadržavanje svih
leksičkih osobenosti izvornika, dok je Arnold zastupao
nemilosrdno uklanjanje detalja koji su odvlačili ili
zadržavali pažnju. Ovaj drugi postupak obezbeđuje
prijatan utisak ujednačenosti i ozbiljnosti, dok prvi
otvara vrata stalnom prilivu sitnih iznenađenja. Oba
postupka podređena su samom prevodiocu i njegovim
književnim navikama. Prevesti duh izvornika je tako
golem i sablasan poduhvat da vrlo lako može postati
nedostižan; a doslovan prevod zahteva tako ekstra­
vagantnu preciznost da nema bojazni da će ga iko ikada
izvesti do kraja. Ozbiljnije od tih nedostižnih ciljeva je
zadržavanje ili uklanjanje izvesnih detalja; ozbiljnije od
tog postupka pamćenja ili zaboravljanja je sintaksički
tok. Lejnov tok je lak i miran, kao što priliči otmenom
salonu. Što se tiče njegovog rečnika, mnogi su mu
zamerali zbog mnoštva latinskih izraza koje ne može
iskupiti nikakvo majstorsko skraćivanje. Na uvodnoj
stranici prevoda Lejn se koristi pridevom romantičan,
što bi u ustima bradatog muslimana iz dvanaestog veka
bila neka vrsta futurističkog iskaza. Nedostatak ovakve
senzibilnosti ponekad mu ide na ruku, jer ga navodi na
umetanje veoma običnih reči u otmeni kontekst, što
deluje uspešno mimo njegove volje. Najbolji primer
ovakve saradnje među raznovrsnim recima verovatno je

77
HORHE LUIS BORHES

ovaj: And in this palace is the last information

respecting lords collected in dust. Drugi primer može
biti ova zakletva: U ime onog koji živi, koji ne zna za
smrt niti može umreti: u ime onog ovenčanog slavom i
bezvremenošću. Kod Bartona - povremeno preteče
uvek neverovatnog Mardrisa - ja bih posumnjao u tako
uspešne orijentalne formule; kod Lejna su one tako
retke da moram pretpostaviti da su nehotične, što znači
autentične.
Skandalozna opreznost Galanovog i Lejnovog
prevoda bila je povod za niz šala koje je uobičajeno po­
navljati. Ni ja se nisam libio tog običaja. Poznato je da
su ostali dužni onom nesrećniku koji je video Noć Moći
zaklinjući se rečima jednog đubretara iz trinaestog veka
koga je prevario neki derviš postupcima svojstvenim
Sodomi. Zna se da su oni izvršili dezinfekciju Noći.
Ljudi skloni ogovaranju smatraju da ovi pos­
tupci poništavaju ili narušavaju valjanu naivnost izvo­
rnika. Greše: Knjiga 1001 noći nije (moralno) beza­
zlena; ona predstavlja prilagođavanje starih priča već
prilagođenih ponarodnjenom ili prostom ukusu kairske
srednje klase. Osim u uzornim pričama Sendebara,
bestidnost 1001 noći nema nikakve veze s naivnom slo­
bodom rajskog doba. To su sve spekulacije sakupljača:
cilj priča je da izazovu gromki smeh, a njeni junaci su
nosači, prosjaci i evnusi. Drevne ljubavne priče iz ove
zbirke, onê u kojima se pripoveda o sudbini ljudi u
Pustinji ili gradovima Arabije, nisu bestidne pošto priče
iz predislamskog razdoblja i inače nemaju to svojstvo.
One su strastvene i tužne, a jedan od njihovih omiljenih
motiva jeste umiranje od ljubavi. Prilikom jedne ras­
prave uleme su proglasile da ta smrt nije manje sveta od

78
 PREVODIOCI 1001 NOĆI

smrti mučenika koji se žrtvuje za veru... Ako prihva­

timo taj argument, Galanova i Lejnova stidljivost može
izgledati kao obnavljanje drevne redakcije.
Znam za jedan još bolji vid odbrane. Izbegavati
erotične scene izvornika nije greh koji Gospod ne
oprašta kad je težište na isticanju čudesne atmosfere.
Izići pred čitaoce s novim Dekameronom komercijalni
je poduhvat nalik na mnoge druge; pružiti im delà kao
što su Ancient Mariner ili Bateau ivre sasvim je druga
stvar. Litman primećuje da je 1001 noć iznad svega
zbirka čudesnih pustolovina. Galanu pripada zasluga
što je ovo mišljenje nametnuo umovima Zapada. To
neka bude jasno. Arapi koji se teže zadovoljavaju
izvornik ne cene u istoj meri: njima su poznati svi ljudi,
običaji, talismani, pustinje i demoni koje priče iz 1001
noći nama otkrivaju.

Na jednom mestu u svojim delima Rafael

Kansinos Asens zaklinje se da može pozdraviti zvezde
na četrnaest klasičnih i savremenih jezika. Barton je
sanjao na sedamnaest jezika, a priča se da se služio s
trideset i pet: semitskih, dravidskih, indoevropskih,
etiopskih... Ovo preterivanje ne iscrpljuje svoju defi­
niciju: to njegovo svojstvo u skladu je sa svim ostalim
njegovim svojstvima, ne manje preteranim. Niko nije
manje podložan hjudibraskom ruganju doktorima koji
su u stanju da ne kažu apsolutno ništa, i to na raznim
jezicima: Barton je imao šta da kaže, a sedamdeset i
dve njegove knjige to i kazuju. Ističem neke naslove
onako kako mi se nižu u sećanju: Goa i Plave planine,

79
HORHE LUIS BORHES

1851; Metodi vežbanja bajonetom, 1853; Lično viđenje

hodočašća u Medinu, 1855; Jezerski predeli Ekvato­
rijalne Afrike, 1860; Grad svetaca, 1861; Istraživanje
brazilskih visoravni, 1869; O jednom hermafroditu sa
Zelenortskih ostrva, 1869; Pisma s paragvajskih bojnih
polja, 1870; Poslednja Tule ili leto na Islandu, 1875;
Ka zlatnoj obali u potrazi za zlatom, 1883; Knjiga o
maču (prvi tom), 1884; Mirisni vrt Nefzanija - posmrt­
no izdanje koje je gospođa Barton bacila u vatru za­
jedno sa Zbirkom epigrama nadahnutih Prijapom. U
ovom spisku može se nazreti pisac: engleski kapetan
koji je strasno voleo geografiju i bezbrojne varijacije
ljudskog življenja. Neću da klevećem njegovu uspo­
menu poredeći ga s Moranom, bilingvalnim i nepo­
kretnim gospodinom koji se do besvesti vozio gore-dole
liftom u jednom bezličnom međunarodnom hotelu i
koji duboko poštuje prizor kofera... Prerušen u avgani-
stanskog hodočasnika, Barton je pohodio svete gradove
Arabije: molio je Gospoda da njegove kosti, kožu, bol­
no meso i krv ne preda Vatri Besa i Pravde; njegove
usne, isušene samumom, ostavile su poljubac na nebes­
kom kamenu koji se obožava u Ćabi. Ta je pustolovina
postala slavna: glasine da je neobrezani čovek, nazrani,
obesvetio svetilište značile bi njegovu sigurnu smrt. Pre
toga, obučen kao derviš, Barton je u Kairu obavljao
medicinske usluge, dopunjujući terapiju primenom
opsenarstva i magije da bi stekao poverenje bolesnika.
Oko 1858. bio je na čelu neke ekspedicije koja je išla u
potragu za nepoznatim izvorima Nila; taj poduhvat
omogućio mu je da otkrije jezero Tanganjiku. Tom
prilikom oboleo je od strašne groznice. Godine 1855.
Somalijci su ga pogodili kopljem koje mu je prošlo

80
 PREVODIOCI 1001 NOĆI

kroz oba obraza (Barton je bio došao iz Harara, grada u

Abisiniji, u koji je bio zabranjen pristup Evropljanima).
Devet godina kasnije iskusio je zastrašujuće gostoprim­
stvo obrednih kanibala u Dahomeju; po povratku
kružile su glasine (koje je možda sam izmislio, jer je
inače pospešivao njihovo širenje) da je "okusio neke
čudne vrste mesa" - kao onaj Šekspirov konzul koji
nije birao šta će jesti. 1 Više od svega mrzeo je Jevreje,
demokratiju, ministarstvo inostranih poslova i hriš-
ćanstvo. Dve stvari je duboko poštovao: lorda Bajrona i
islam. Usamljenički posao pisanja pretvorio je u nešto
raznovrsno i vredno: počinjao bi da piše zorom u pro­
stranom salonu s jedanaest stolova; na svakom se
nalazio materijal za jednu knjigu - a na ponekom svež
jasmin u čaši vode. Pobudio je više glasovitih prija­
teljstava i ljubavi: među prvima je dovoljno spomenuti
Svinberna, koji mu je posvetio drugu seriju Poems and
Ballads - in recognition of a friendship which I must
count among the highest honours of my life - i ožalio
njegovu smrt u mnogim strofama. Kao čoveku od reči i

1
Aludiram na Marka Antonija, prizvanog Cezarovim obraćanjem:
... on the Alps,
It is reported, thou didst eat strange flesh
Which some did die to look on...
Čini mi se da u ovim stihovima vidim obrnuti odraz zoološkog
mita o bazilisku, zmaju čiji je izgled bio smrtonosan. Plinije
(Prirodopis, četvrta knjiga, paragraf 33) ne govori ništa o pos­
mrtnim moćima ove zmijurine, ali povezivanje pojma gledanja i
pojma umiranja (Vedi Napoli e poi mori) moralo je uticati na
Sekspira.
Baziliskov pogled bio je otrovan; s druge strane, božan­
stvo može usmrtiti čistim sjajem ili zračenjem mane. Viđenje
božjeg lica je nepodnošljivo. Mojsije pokriva svoje lice na gori
Horeb iz straha pred gospodnjim licem; Hakim, prorok iz Hora-
sana, pokrivao se četvorostrukim belim svilenim velom da ne bi
oslepio ljude. Vidi Isaija, VI, 5; Prva knjiga o carevima, XIX, 13.

81
HORHE LUIS BORHES

delà, Bartonu bi pristajala pohvala iz Al-Motenbijevog

Divana:

Konj, pustinja, noć, poznaju me,

i gost, mač, hartija i pero.

Čitalac će primetiti da u prikazivanju Bartona,

počev od ljudoždera-amateur-a do uspavanog poliglota,
nisam izostavio ona njegova svojstva koja sa isto toliko
žara možemo nazvati legendarnim. Razlog je jasan:
legendarni Barton je Barton prevodilac 1001 noći. Bilo
je trenutaka kad sam bio uveren da se korenita razlika
između poezije i proze krije u potpuno različitom išče­
kivanju čitaoca: poezija podrazumeva intenzitet koji
proza ne podnosi. Nešto slično događa se s Bartonovim
delom: ono ima unapred stečeni prestiž s kojim nijedan
arabista nije mogao da se meri. Odgovara mu privla­
čnost zabranjenog voća. Reč je o izdanju ograničenom
na hiljadu primeraka namenjenih onoj hiljadi članova
Bartonovog kluba, izdanju zaštićenom od ponavljanja.
(Ponovno izdanje Lenarda C. Smitersa "izostavlja neke
krajnje neukusne pasuse za kojima niko neće zažaliti";
reprezentativni izbor Beneta Serfa - koji je, navodno,
integralan - zasniva se na tom pročišćenom tekstu.)
Usuđujem se na ovu hiperbolu: iščitati 1001 noć u ser
Ričardovom prevodu neverovatno je iskustvo, jer vam
se čini da čitate ovo delo "u neposrednom prevodu s
arapskog i sa komentarima" Sinbada Moreplovca.
Bezbrojni su problemi koje je Barton rešavao,
ali se oni smišljenim sažimanjem mogu svesti na samo
tri: opravdavanje i širenje ugleda Bartona kao arabiste;
primetno razlikovanje od Lejna; razvijanje zanimanja

82
 PREVODIOCI 1001 NOĆI

britanske gospode devetnaestog veka za pisanu verziju

usmenih muslimanskih priča iz trinaestog veka. Prvi od
ova tri cilja bio je možda nespojiv sa trećim; drugi ga je
naveo na ozbiljnu grešku, na koju ću odmah ukazati. U
1001 noći ima na stotine distiha i pesama; kao čovek
koji nije u stanju da laže (osim kad je reč o telesnosti),
Lejn ih je preneo u slobodnom ali tačnom prevodu.
Barton je bio pesnik: godine 1880. je štampao Kaside,
evolucionističku rapsodiju koju je gospođa Barton
oduvek smatrala znatno boljom od Ficdžeraldovih
Rubaija... Suparnikovo "prozaično" rešenje izazvalo je
Bartonov prezir. To ga je navelo da prenese ove pesme
u engleski stih - a taj je postupak unapred bio osuđen
na promašaj, pogotovo što je kršio vlastitu normu
potpuno vernog prevoda. Staviše, uho nije prošlo ništa
bolje od logike. Možda ovaj katren spada u njegove
najuspelije prevode:

A night whose stars refused to run their course,

A night of those which never seem outworn:
Like Resurrection-day, of longsome length
To him that watched and waited for the morn. 2

A ovo je verovatno najslabiji:

A sun on wand in knoll of sand she showed,
Clad in her cramoisy-hued chemisette:
Of her lips' honey-dew she gave me drink
And with her rosy cheeks quencht fire she set.

Vredi spomenuti i ovu varijaciju istih motiva Abulbeke iz Ronde

i Horhea Manrikea:
Where is the wight who peopled in the past
Hind-land and Sind; and there the tyrant played?

83
HORHE LUIS BORHES

Spomenuo sam osnovnu razliku između izvor­

nih slušalaca ovih priča i kluba Bartonovih pretplatnika.
Prvi su bili obešenjaci, ljubitelji pripovedanja, nepi­
smeni ljudi beskrajno nepoverljivi prema sadašnjosti,
ali spremni da veruju u čudesa prošlosti; a ovi drugi su
bili gospoda iz Vestenda, skloni afektiranju i erudiciji, a
ne uzbuđenjima ili gromoglasnom smehu. Prvi su po­
zdravljali to što je kit umirao čim bi čuo ljudski glas;
drugi su pak cenili činjenicu što ima ljudi koji zaista
veruju u ubitačnost ljudskog glasa. Neverovatne
dogodovštine opisane u tekstu - nesumnjivo mnogo­
brojne u Kardoanu ili Bulaku, gde se smatraju istinitim
- teško da su mogle imati isti odziv u Engleskoj. (Niko
ne zahteva od istine da bude istinolika ili neposredno
očigledna, retko koji čitalac Životopisa i Prepiske Karla
Marksa prezrivo prigovara simetriji Tuleovih Contre-
rimes ili strogoj preciznosti akrostiha.) Da mu se
pretplatnici ne bi razišli, Barton je počeo da piše duge
beleške koje su objašnjavale "običaje muslimana".
Valja reći da je Lejn već bio zauzeo taj teren. Nošnja,
svakodnevni život, verski obredi, arhitektura, istorijske
ili koranske reference, igre, umetnost, mitologija -
objašnjenje svega toga sadržale su tri knjige Barto-
novog prethodnika. Kao što se može predvideti,
nedostajala je samo erotika. Barton (čija je prva stilska
vežba bio jedan veoma ličan opis javnih kuća u Ben­
galu) bio je i te kako sposoban da ispuni tu prazninu.
Dobar primer ove dugotrajne Bartonove zabave je slu­
čajna beleška u sedmoj knjizi koja je u indeksu duho­
vito označena izrazom capotes mélancoliques. Časopis
"Edinburgh Review" optužio ga je da piše za šljam;
Enciklopedija Britanika pisala je da je integralni prevod

84
 PREVODIOCI 1001 NOĆI

nedopustiv i da je Lejnov prevod "i dalje neprevaziđen

s gledišta ozbiljne čitalačke publike". Neka nas suviše
ne indignira ova mračna teorija naučne i dokumentarne
nadmoći stečene postupkom pročišćavanja: Barton je
raspirivao taj bes. Pored toga, njegovi komentari preva-
zilaze skromni broj varijacija načina vođenja ljubavi.
On ih enciklopedijski proširuje i gomila, a zanimljivost
ovih beležaka je u obrnutoj srazmeri s njihovom
neophodnošću. Tako, na primer, šesta knjiga (koju
imam pred sobom) sadrži oko tri stotine beležaka,
među kojima valja istaći sledeće: osudu zatvora i od-
branu telesnih i novčanih vidova kažnjavanja; primere
muslimanskog poštovanja hleba; legendu o kapilarima
na nogama kraljice Belkise; izlaganje o četiri simbo­
ličke boje smrti; istočnjačku teoriju i praksu neza­
hvalnosti; obaveštenje da anđeli vole ovčje runo, dok
duhovi vole dorate; sažeti prikaz mitologije tajne Noći
Moći ili Noći nad Noćima; kritiku površnosti Endrjua
Lenga; žučni napad na demokratski režim; spisak
Muhamedovih imena na Zemlji, u Paklu i u Raju;
spomen amalesitskog naroda koji je stasit i dugovečan;
obaveštenje o stidnim delovima tela u muslimana, koji
se kod muškaraca protežu od pupka do kolena, a kod
žena od glave do pete; razmišljanje o tome šta znači
asa'o među argentinskim gaučima; obaveštenje o nepri­
stojnostima prilikom "jahanja" kad je pod jahačem
ljudsko biće, a ne konj; o grandioznom projektu ukrš-
tanja pavijana sa ženama da bi se na taj način odgajila
podrasa dobrih proletera. Kad navrši pedeset godina
života, čovek nosi u sebi niz nagomilanih nežnosti, iro­
ničnih opaski, skarednosti, mnogobrojne anegdote; Bar­
ton je sve to izručio u svoje beleške.

85
HORHE LUIS BORHES

Ostaje ključni problem. Kako zabaviti gospodu

devetnaestog veka pričama u nastavcima koje su nastale
u trinaestom veku? Stilsko siromaštvo Noći dobro je
poznato. Barton na jednom mestu govori o "suvom i
komercijalnom tonu" arapskih prozaista, za razliku od
persijskih retoričkih preterivanja; na drugom mestu
optužuje se Litman, jedan od najnovijih prevodilaca, što
ubacuje reči kao pitati, zamoliti, odgovoriti tokom pet
hiljada stranica koje ne znaju za drugi izraz osim
glagola reći - koji se ponavlja od početka do kraja.
Barton vrši ovakve zamene s ljubavlju. A ni rečnik mu
nije manje neujednačen od beležaka. Arhaizmi se
mešaju sa argoom, jezik robijaša i mornara s tehničkim
izrazima. On se ne stidi čuvene hibridnosti svojstvene
engleskom jeziku: ne zadovoljava se ni Morisovim
skandinavskim tuđicama ni Džonsonovim latinskim
pozajmicama, već samo vezivanjem i prožimanjem
jednih i drugih. Njegov prevod obiluje neologizmima i
tuđicama: castrato, inconséquence, hauteur, in gloria,
bagnio, langue fourrée, pundonor, vendetta, Wazir.
Pojedinačno, svaka reč je tačna, ali njihova upotreba
dovodi do krivotvorenja. Do delotvornog krivotvorenja,
jer ove leksičke - i druge sintaksičke - igre ponekad
oživljavaju inače dosadni tok Noći. Barton ih deli i
šakom i kapom: na početku zvanično prevodi
Sulayman, Son of David (on the twain be peace!); a
kasnije, kad smo se bolje upoznali s njegovim veličan­
stvom, Barton ga preinačuje u Solomona Davidovića
(Davidson). Dok se kod drugih prevodilaca izvesni kralj
označava kao "car Samarkanda u Persiji", kod njega je
to a King of Samarcand in Barbarian-Land; kod drugih,
mušterija je "ljut", a kod njega je to a man of wrath. To

86
 PREVODIOCI 1001 NOĆI

nije sve: Barton iznova ispisuje - dodajući niz pod­

robnih opisa i fizioloških detalja - početnu priču i kraj.
Tako je Barton 1885. započeo jedan postupak čije kraj­
nje savršenstvo (ili reductio ad absurdum) srećemo
kasnije kod Mardrisa. Englezi su oduvek imali slabije
razvijeno osećanje vremena nego Francuzi: zato je Bar-
tonov heterogeni stil danas manje zastareo od Mardri-
sovog stila, koji se drži svog vremena.

2. Doktor Mardris

Mardrisova sudbina je paradoksalna. Pripisuje

mu se moralna zasluga što je baš on dao najverodo-
stojniji prevod 1001 noći, knjige izvanredne raska-
lašnosti koja je prethodno vesto skrivana od čitalaca
Galanovim lepim vaspitanjem ili Lejnovom puritan­
skom izveštačenošću. Svi poštuju njegovu genijalnu
doslovnost, veoma naglašenu nepobitnim podnaslovom
koji glasi Verni i celoviti prevod arapskog izvornika,
kao i posebnim nadahnućem potrebnim da bi se naslov
formulisao kao Knjiga hiljadu noći ijedne noći. Povest
ovog naslova je poučna; pre nego što se osvrnemo na
Mardrisa, možemo je pretresti.
Mardrisove Zlatne livade i rudnici dragog ka­
menja Masudija sadrže opis jedne zbirke s naslovom
Hezar Afsane, što na persijskom doslovce znači Hiljadu
pustolovina, ali joj je narod dao nadimak Hiljadu noći.
Jedan drugi dokument iz desetog veka, Fihrist, sadrži
prvu priču iz ove zbirke: priču o strašnoj zakletvi kralja
što svaku noć provodi s jednom devojkom koju sutra­
dan šalje dželatu, o Šeherezadinoj odluci da ga zabavlja
čudesnim pričama sve dok ne prođe hiljadu noći i ona

87
HORHE LUIS BORHES

može da mu pokaže tek rođenog sina. Za ovu priču -

tako superiornu nad svima koje su usledile, kao što je
Čoserova o pobožnoj skupini namernika ili Bokačova o
epidemiji - kažu da je mlađa od samog naslova i da je
nastala baš zato da bi ga opravdala... Bilo kako bilo,
prvobitni broj se vrlo brzo popeo s 1000 na 1001.
Otkuda ta dodatna noć bez koje se više ne može, ta
maquette Kevedove poruge - kasnije i Volterove na ra­
čun Pika delà Mirandole i njegove Knjige od mnogih
stvari i još mnogo drugih? Litman to objašnjava konta-
minacijom turskog izraza bin bir, koji bukvalno znači
hiljadu i jedan, a koristi se u značenju mnogi. Počet­
kom 1840. Lejn je predočio jedan lepši razlog: suje-
verni strah od parnih brojeva. Istina je da se pustolovine
spomenute naslovom nisu tu zaustavile. Antoan Galan
je 1704. odbacio ponavljanje svojstveno izvorniku pre­
vodeći Hiljadu i jedna noć, i taj naslov je sad poznat u
svim evropskim zemljama osim u Engleskoj, kojoj se
više sviđa naslov Arapske noći. V. H. Maknoten, izda­
vač i štampar iz Kalkute, objavio je ovo delo 1839, ali
je u svojoj izvanrednoj savesnosti preveo Quitab alif
laila ua laila kao Knjiga hiljadu noći i jedne noći. Ova
novina nastala bukvalnim prevodom izvornika nije pro­
šla neopaženo. Džon Pejn je 1882. štampao svoju Book
of the Thousand Nights and One Night; kapetan Barton
je 1885. objavio svoju Book of the Thousand Nights
and a Night; Ž. Š. Mardris 1899. svoju Livres des Mille
Nuits et Une Nuit.
Tražim pasus koji bi konačno potvrdio moju
sumnju u verodostojnost pripisanu Mardrisu. On se od­
nosi na doktrinarnu povest o Bakarnom gradu, koja u
svim verzijama obuhvata kraj 566. noći i deo 578, ali

88
 PREVODIOCI 1001 NOĆI

doktor Mardris upućuje (njegov anđeo zaštitnik jedini

zna zašto) na noći 338-346. Ne insistiram; ta neshvatlji­
va izmena idealnog kalendara nije jedini razlog naših
strahovanja. Šeherezada-Mardris priča: Bilo je četiri
kanala kojima je proticala voda. Načinjeni na podu
dvorane, divno su vijugali i svaki kanal imao je korito
različite boje: prvo je bilo od ružičastog porfira; drugo
od topaza; treće od smaragda, četvrto od tirkiza; voda
je svetlucala ovim bojama obasjana blagom svetlošću
koja se probijala kroz svilene zastore prenoseći mekoću
morskog pejzaža na sve predmete i mermerne zidove
dvorane.
Kao primer vizuelne proze poput Slike Dorijana
Greja, prihvatam (čak i veoma cenim) ovaj opis; ali kao
"vernu i celovitu verziju" opisa sročenog u trinaestom
veku ovaj pasus, ponavljam, deluje krajnje uznemira-
vajuće. Iz više razloga. Mardrisova Seherezada opisuje
ovu odaju nabrajanjem detalja, a ne njihovim međusob­
nim delovanjem. Nema ni spomena pojedinosti kao što
je voda koja obasjava okolinu bojom korita ili kakvoća
svetlosti što je propušta svila. A kamoli aluzija na Salon
akvarelista u poslednjoj slici. Evo još jedne male puko­
tine: divno vijuganje nije arapsko, već upadljivo francu­
sko. Ne znam da li su navedeni razlozi ubedljivi; pošto
su meni bili dovoljno uverljivi, priuštio sam sebi muko­
trpno zadovoljstvo poređenja triju nemačkih verzija
Vajla, Heninga i Litmana i dveju engleskih - Lejna i
Ričarda Bartona. Tako sam proverio da izvornik ovog
Mardrisovog opisa glasi: Četiri kanala su se ulivala u
fontanu sačinjenu od raznobojnog mermera.
Mardrisove interpolacije nisu ujednačene. Pone­
kad su bezobrazno anahronične - kao kad bi odjednom

89
HORHE LUIS BORHES

počeo da raspravlja o povlačenju Maršanove misije. Na

primer: Vladali su gradom snova... Sve dokle je dopirao
pogled po tek nazretim horizontima noći, dvorske
kupole, terase, tihi vrtovi pružali su se po bronzanom
prostoru, a kanali obasjani zvezdom granali su se u
hiljadu biljurnih tokova u senci brda dok je u pozadini
metalno more u svom hladnom naručju grlilo odsjaj
nebeske vatre. Galicizam ove druge nije manje upad­
ljiv: Prekrasna tapiserija satkana od tanane vune i
žarkih boja rascvetavala se bez mirisa na livadi bez
sokova, živeći veštačkim životom svojih šumaraka punih
ptica i životinja zatečenih u svoj njihovoj prirodnoj
lepoti i obliku. (Arapska verzija glasi: Sa strane su bile
tapiserije s raznim pticama i životinjama izvezenim
žarkim zlatnim nitima i belim srebrnim filigranom, a s
očima od bisera i rubina. Ko god ih je video, bio je
zadivljen.)
Mardrisa je stalno iznenađivalo siromaštvo
"orijentalne boje" 1001 noći. Upornošću, možda dostoj­
nom Sesila B. de Mila, umnožavao je vezire, poljupce,
palme i mesec. U 570. noći pročitao je ovo: Stigli su do
stuba od crnog kamena u kojem je neki čovek bio
zazidan do pazuha. Imao je ogromna krila i četiri ruke:
dve ruke bile su kao one u Adamovih sinova, a druge
dve kao lavlje šape s gvozdenim kandžama. Kosa na
glavi mu je bila nalik na konjske repove, oči kao
žeravice, a nasred čela bilo je još jedno oko nalik na
oko risa. U njegovom luksuznom prevodu to glasi: Jed­
ne večeri karavan je stigao do nekog stuba od crnog
kamena za koji je lancima bilo vezano neko čudovište.
Mogla se videti samo polovina njegovog tela jer je
druga polovina bila ukopana u zemlji. To što je izra-

90
 PREVODIOCI 1001 NOĆI

njalo iz zemlje ličilo je na čudovišno stvorenje okovano

paklenim silama. Bilo je crno i golemo kao stablo stare
isušene palme bez lišća. Imalo je golema crna krila i
četiri ruke, od kojih su dve bile nalik na lavlje šape s
kandžama. Kosa, oštra kao griva, bila je nakostrešena i
slična magarećem repu, a tresla se divljački na toj uža­
snoj glavi. U očnim dupljama plamtele su dve crvene
ženice. Iznad čela štrcali su dvostruki rogovi, a u
šupljini na samom čelu bilo je još jedno otvoreno,
nepokretno i nepomično oko koje je sevalo zelenom
svetlošću poput očiju tigrova i pantera.
Malo dalje Mardris piše: Bronza zidova, pla-
meni kamen kupola, otvorene terase, kanali i more, kao
i senke koje su se prostirale prema zapadu, venčavali
su se pod noćnim povetarcem i čarobnim mesecom. Za
čoveka iz trinaestog veka reč čaroban morala je biti
veoma precizna odrednica, a ne obični, frivolni epitet,
kako ga je sigurno shvatao galantni doktor Mardris...
Meni se čini da arapski jezik ne može da pruži "vernu i
celovitu" verziju Mardrisovog opisa, isto kao što se ni
na latinskom ni na kastiljanskom jeziku Migela de Ser-
vantesa ovakav opis ne bi mogao sročiti.
Knjiga 1001 noći obilato koristi dva postupka:
jedan čisto formalan je rimovana proza; drugi postupak
sastoji se u iznošenju moralnih pouka. Prvi, koji su
zadržali Barton i Litman, nadovezuje se na pripove-
dačevo raspoloženje što ga izazivaju: milokrvne lič­
nosti, dvorovi, vrtovi, čini, spominjanje božanstva,
sunčevi zalasci, bitke, zore, početni i zaključni delovi
priča. Mardris ih izostavlja, možda iz samilosti. Drugi
postupak zahteva dve veštine: sposobnost izvanrednog
slaganja apstraktnih pojmova i bezobraznog iznošenja

91
HORHE LUIS BORHES

opštih mesta. Mardris nije umeo ni jedno ni drugo. Iz

odlomka koji je Lejn izvrsno preveo kao: And in this
palace is the last information respecting lords collected
in the dust, naš doktor jedva je iscedio: Nestali su, svi
oni! Jedva su imali vremena da predahnu u senci mojih
kula. Ispovest anđela: Zatočen Silom, optočen Sjajem,
podnosim kaznu onog koji uživa Moć i Slavu, sve dok
me Večni ne izbavi, prenesena je Mardrisovom čitaocu
ovako: Okovan Nevidljivom Silom, ostaću tako dok ne
isteknu vekovi.
Ni čarobnjaštvo nije u Mardrisu naišlo na pomo­
ćnika koji pokazuje dobru volju. Mardris nije u stanju
ni da spomene natprirodno a da se barem ne osmehne.
On, na primer, kao bajagi prevodi: I jednog dana, čuvši
priču o drevnim bakrenim posudama u kojima je bio
neki čudan crn dim đavolskog oblika, kalif Abdelmelik
se strašno začudio, pa je izgledalo kao da sumnja u
stvarnost tih opštepoznatih pojava, te je stoga namernik
Talib ben-Sahl morao da se umeša. U ovom odlomku
(kao i ostali odlomci koje sam naveo, i ovaj potiče iz
Povesti o Bakarnom gradu, koji je kod Mardrisa sači­
njen od impozantne bronze) dobrovoljna naivnost
opštepoznatih i prilično neubedljiva sumnjičavost kalifa
Abdelmelika predstavljaju dva lična doprinosa prevo­
diočeva.
Mardris neprestano nastoji da nadoknadi propu­
ste iznurenih anonimnih Arapa. Stoga ubacuje odlomke
u stilu art nouveau, dobre bestidnosti, kratke komične
interludije, opise ambijenta, simetrije i puno vizuelnog
orijentalizma. Evo jednog od mnogobrojnih primera: u
573. noći poglavar Musa ben Nuseir naređuje svojim
kovačima i stolarima da naprave čvrste merdevine od

92
 PREVODIOCI 1001 NOĆI

gvožđa i drveta. Mardris (u svojoj 344. noći) menja tu

suvoparnu epizodu dodajući kako su ljudi iz logora
sakupljali suvo granje, gulili ga handžarima, pričvr-
šćivali ga turbanima, kaiševima i kamiljim uzdama,
kožnim kolanima i rukobranima, da bi najzad sačinili
veoma visoke merdevine, koje su prislonili uza zid po­
dupirući ih sa svih strana kamenjem... Uopšteno
govoreći, može se reći da Mardris ne prevodi reči, već
slike: a ta sloboda nije dozvoljena prevodiocu, mada je
podnošljiva kod crtača - koji mogu da dopunjuju crtež
tom vrstom pojedinosti... Ne znam nisu li baš ova
odstupanja, praćena blagim osmehom, prožela Mardri-
sov prevod razdraganom atmosferom koja odiše ličnom
invencijom, a ne mukotrpnim listanjem rečnika koji
obavezuje. Mogu samo potvrditi da je Mardrisov "pre­
vod" pitkiji od svih drugih - osim od Bartonovog pre­
voda bez premca, kojem takođe verodostojnost nije
vrlina. (Kod Bartona se javlja krivotvorstvo druge vrste.
Ono se sastoji u obilatom korišćenju neotesanog engle­
skog jezika obogaćenog arhaizmima i varvarizmima.)

*
Bilo bi mi žao (ne zbog Mardrisa, već zbog se­
be) ako bi u prethodno iznetim dokazima čitalac osetio
neku policijsku nameru. Mardris je jedini arabista čiju
su slavu prenosili književni poslenici, i to s tako go­
lemim uspehom da je postao poznat i među samim ara-
bistima. Andre Žid je 1899. bio jedan od prvih koji su
ga hvalili, a čini mi se da se spisak ne iscrpljuje s
Kanselom i Kapdevilom. Nije mi bio cilj da potko­
pavam to divljenje, već da ga dokumentujem. Hvaliti

93
HORHE LUIS BORHES

Mardrisovu verodostojnost znači mimoići njegovu dušu

i zaboraviti njega samog. Našu pažnju zaslužuje upravo
njegova neverodostojnost, stvaralačka neverodostojnost
srećne ruke.

3. Eno Litman

Kao domovina znamenitog arapskog izdanja

1001 noći, Nemačka se može (tašto) hvaliti da je dala i
četiri revizije koje su izvršili: "bibliotekar, mada Izrae­
lac" Gustav Vajl - ova protivrečnost nalazi se na strani­
cama jedne katalonske enciklopedije; Maks Hening,
prevodilac Korana; književnik Feliks Paul Grève; i Eno
Litman, koji je dešifrovao etiopske natpise iz tvrđave
Aksum. Četiri knjige prve verzije (1839-1842) naj-
prijatnije su za čitanje, s obzirom na to da se njihov
autor - koji je napustio Afriku i Aziju bežeći pred
dizenterijom - trudio da održi ili dopuni istočnjački stil
izvornika. Njegove interpolacije zaslužuju svako pošto­
vanje. Tako, na primer, autor navodi da pridošlice na
jednoj gozbi kažu: Ne želimo da ličimo na sutrašnji dan
koji rasteruje veselje. O jednom gostoljubivom kralju
piše: Vatra koja gori za njegove goste priziva u sećanje
Pakao, a rosa njegove darežljive ruke je kao Potop; za
jednog drugog kralja piše da su mu ruke bile otvorene
kao more. Ova dobra apokrifna poređenja nisu nedo­
stojna Bartona ili Mardrisa, a prevodilac ih je namenio
delovima pisanim u stihu - gde njegova lepa poređenja
mogu biti Ersatz ili zamena izvornih stihova. Što se tiče
proze, koliko mi je poznato, on je prevodio i ovako i
onako, uglavnom dobro, izostavljajući s pravom neke

94
 PREVODIOCI 1001 NOĆI

pasuse, ali zadržavajući podjednako rastojanje kako od

licemerja tako i od skarednosti. Barton hvali njegov
prevod - "on je u najvišoj mogućoj meri verodostojan,
koliko to može biti prevod popularnog tipa". Nije
uzalud doktor Vajl bio Jevrejin, "mada bibliotekar";
čini mi se da u njegovom jeziku osećam ukus Starog
zaveta.
Druga verzija (1895-1897) zanemaruje čari
kako tačnosti tako i stila. Mislim na prevod koji je
lajpciški arabista Hening uradio po nalogu Universal-
bibliothek Filipa Reklama. To je pročišćena verzija, bez
obzira na to što izdavač tvrdi suprotno. Stil je suvo-
paran, dosledan. Neosporna vrednost ove verzije je
njena dužina. Obuhvaćena su izdanja iz Bulaka i Bres-
laua, osim Zotenberškog rukopisa i Bartonovih Dodat­
nih noći. Hening koji je prevodio ser Ričarda Bartona
bolji je od Heninga koji je prevodio sa arapskog, što
samo potvrđuje Bartonovu nadmoć nad Arapima. Pred­
govor i zaključak knjige obiluju pohvalama Bartonu -
ali se one gotovo poništavaju tvrdnjom da je Barton
prevodio "Čoserovim jezikom koji odgovara srednjove-
kovnom arapskom". Umesnije bi bilo da je ukazao na
Čosera kao na jedan od izvora Bartonovog rečnika.
(Drugi je Rabelais ser Tomasa Urkharta.)
Treća, Greveova, verzija zasniva se na Bartono-
vom engleskom prevodu, koji ona potpuno obuhvata
izuzimajući njegove enciklopedijske beleške. Objav­
ljena je u izdanju Insei-Verlag, pre rata.
Četvrta verzija (1923-1928) nadomestila je
prethodnu. Obuhvata šest knjiga, isto kao i njena pret­
hodnica, a potpisao ju je Eno Litman - čovek koji je
dešifrovao spomenike Aksuma, sastavio spisak 283

95
HORHE LUIS BORHES

etiopska rukopisa iz Jerusalima, sarađivao u "Zeitschrift

fur Assyrologie". Lišen Bartonove sklonosti ka ličnim
digresijama, Litmanov prevod odlikuje se potpunom
iskrenošću. On se ne koleba ni pred najsablažnjivijim
skarednostima: mirno ih prenosi nemačkim jezikom,
upotrebljavajući ponekad latinske izraze. Ne izostavlja
ni jednu jedinu reč, čak ni one koje obeležavaju prela­
zak iz jedne noći u drugu, mada se one tako ponavljaju
hiljadu puta. Lokalni kolorit niti ističe niti potiskuje;
izdavač je smarao za shodno da istakne da se reč Alah
zadržava ne zamenjujući se Bogom. Slično Bartonu i
Džonu Pejnu, on prevodi arapsku poeziju zapadnjačkim
stihovima. Prevodilac naivno iznosi da bi čitaoci, ako
iza obrednog uvoda "Taj i taj izreče ove stihove" usledi
pasus nemačke proze, sigurno bili zbunjeni. Litman
unosi napomene neophodne za pravilno razumevanje
teksta: one su uvek pisane lakonski i ima ih po dvade­
setak u svakoj knjizi. Uvek je lucidan, čitljiv, ujed­
načen. Sledi (tako nam bar kažu) ritam arapskog jezika.
Ako nije reč o grešci u Enciklopediji Britaniki, njegov
prevod je bolji od svih drugih. Čuo sam da se arabisti
slažu s tom ocenom; šta mari što je neki tamo knji­
ževnik - i to iz neke tamo Republike Argentine -
izrazio sumnju u tu ocenu, ograđujući se od nje.
Razlozi koji su me naveli na to su sledeći: pre­
vodi Bartona i Mardrisa, pa čak i Galana, pretpostavlja­
ju prethodno postojanje jedne književnosti. Bez obzira
na vrline i mane, ova svojevrsna delà podrazumevaju
bogatstvo književnog razvoja koji im prethodi. Na izve-
stan način, gotovo neiscrpan razvoj engleske književ­
nosti ogleda se u Bartonovom prevodu: gruba bestid­
nost Džona Dona, golemi rečnik Šekspira i Sirila Tur-

96
 PREVODIOCI 1001 NOĆI

nera, Svinbernova sklonost arhaizmima, prividna eru­

dicija esejista XVII veka, snaga i neodređenost, ljubav
prema burama i magiji. U razdraganom Mardrisovom
prevodu žive zajedno Salamba i Lafonten, Manequi de
Mimbre i ruski ballet. Kod Litmana, koji isto kao
Vašington nije bio kadar da laže, ne nalazimo ništa
osim nemačke čestitosti. A to je malo, veoma malo.
Saobraćanje između Noći i Nemačke moralo je stvoriti
nešto više.
Kako u filozofiji tako i u romansijerskoj knjiže­
vnosti Nemačka je dala fantastičnu literaturu - bolje
rečeno, dala je samo fantastičnu literaturu. U Noćima se
odigravaju razna čudesa koja bih voleo da iskažem
iznova na nemačkom jeziku. Izražavajući moju želju,
imam na umu svesno izazvana čudesa - svemoćne
sluge neke lampe ili prstena, kraljicu Lab koja pretvara
muslimane u ptice, čamdžiju iz bakarnog carstva koji
na grudima ima amajlije i čarobne formule - i ona
normalna čudesa koja proističu iz same prirode zbirke,
potrebe da se upotpuni hiljadu ujedan odeljak. Iscrpivši
sve mogućnosti magije, prepisivači su verovatno pribe-
gavali istorijskim ili verskim opisima čije prisustvo
prenosi utisak verodostojnosti na sve ostalo. Jedno
pored drugog, u istoj knjizi, nalazimo rubin koji leti ka
nebu i prvi opis Sumatre, opis dvorova Abasida i
srebrne anđele koji postoje samo zato da bi dokazali da
Gospod postoji. Ova mešavina je poetična; a mislim da
to isto važi i za izvesna ponavljanja. Zar ne deluje kao
proročanstvo ono što se događa u 602. noći: kad kra­
ljica kazuje kralju priču koja predstavlja njegov živo­
topis? Podražavajući opšti okvir, jedna priča teži da
obuhvati druge priče ne manje dužine: scenu u sceni

97
HORHE LUIS BORHES

kao u Hamletu, umnožavanje priče samom sobom kao

san na kvadrat ili kub. Jedan gust i rečit Tenisonov stih
gotovo definiše:

Laborious orient ivory, sphere in sphere.

Da čudo bude veće, ove neočekivane Hidrine

glave mogu biti opipljivije od njenog tela: neverovatni
Šahrijar, kralj "Kineskih ostrva i Hindustana", prima
vesti od Tarika Benzijada, namesnika Tangera i pobed-
nika u bici kod Gaudaletea... Prostor ispred ogledala
stapa se s ogledalom, maska se nalazi ispod lica i niko
više ne zna ko je pravi čovek, a šta su njegove maske.
To inače i nije važno jer je ova zbirka trivijalna i isto
toliko prihvatljiva kao i izmišljen svet koji raste na tlu
između jave i sna.
Slučaj je rasporedio simetrije, kontraste,
digresije. Šta bi sve uradio čovek, neki Kafka, koji bi
organizovao i istakao ove igre, koji bi ih iznova izmi­
slio u skladu sa nemačkom deformacijom, nemačkim
Unheimlichkeit?

1935, Adroge

U okviru obavezne literature valja navesti sledeće:

Les Mille et Une Nuits, contes arabes traduits par Gal-

land, Paris, s.d.
The Thousand and One Nights, commonly called The
Arabian Nights' Entertainments. A new translation
from the Arabic, by E.W. Lane, London, 1839.

98
 PREVODIOCI 700/ NOĆI

The Book of the Thousand Nights and a Night. A plain

and literal translation by Richard F. Burton, London (?),
n. d. Tomovi VI, VII, VIII.
The Arabian Nights, A complete (sic) und unabridget
selection from the famous literal translation by R. F.
Burton. New York, 1932.
Le Livre des Mille Nuits et Une Nuit. Traduction littérale
et complète du texte arabe, par le Dr. J. C. Mardrus,
Paris, 1906.
Thausend und eine Nacht. Aus dem arabischen tiber-
tragen von Max Henning. Leipzig, 1897.
Die Erzàhlungen aus den Tausendundein Nàchten.
Nach dem arabischen Urtext der Calcuttaer Ausgabe
vom Jahre 1839 ùbertragen von Enno Litman, Leipzig,
1928.

99
HORHE LUIS BORHES

PRIBLIŽAVANJE ALMOTASIMU

The Approach to Al-Mutasim je roman Mir

Bahadur Alija, advokata iz Bombaja. Filip Gedalja piše
da ovaj roman predstavlja "prilično nezgrapnu kombi­
naciju (a rather uncomfortable combination) musliman­
skih alegoričnih pesama, koje retko kad prestaju da
zanimaju svoje prevodioce, i detektivskih romana, koji
uvek prevazilaze Džona H. Votsona dalje razrađujući
strahote ljudskog življenja u besprekornim brajtonskim
pansionima". Gospodin Sesil Roberts pisao je pre njega
o Bahadurovoj knjizi i tom prilikom zamerio autoru
"dvostruko, providno tutorstvo Vilkija Kolinsa i Farida
ad-din Atara, znamenitog Persijanca iz XII veka". Geda­
lja prenosi tu mirno izrečenu primedbu, ne dodajući joj
ništa novo, osim što to čini uzbuđenim tonom. Dvojica
kritičara u suštini se slažu u tome što ukazuju na
detektivski sklop delà i na njegov mistični under­
current. Takva hibridnost navodi nas na pomisao da
ovaj pisac ima neke sličnosti sa Čestertonom; no kasnije
će se pokazati daje takvo poređenje sasvim neumesno.
Editio princeps romana Približavanje Almota-
simu pojavilo se u Bombaju krajem 1932. godine. Delo
je štampano na papiru koji liči na novinsku hartiju; ko­
rice su kupcu najavljivale da se radi o prvom detektiv­
skom romanu iz pera jednog sugrađanina iz Bombaja.
Za nekoliko kratkih meseci čitalačka publika progutala
je četiri izdanja, svako u tiražu od hiljadu primeraka.

100
 PRIBLIŽAVANJE ALMOTASIMU

Glasila poput "Bombay Quarterly", "Bombay Gazette",

"Calcutta Review", "Hindustan Review" (iz Alahabada)
i "Calcutta Englishman" nisu štedela pohvale. Bahadur
je potom objavio jedno novo ilustrovano izdanje pod
naslovom The Conversation with the Man Called Al-
Mutasim, dodajući mu lep podnaslov: A Game with
Shifting Mirrors (Igra s pokretnim ogledalima). To iz­
danje nedavno je preštampao Viktor Golanc u Londonu,
dodajući mu predgovor iz pera Doroti L. Sejersove, ali
izostavljajući ilustracije - možda iz najboljih namera.
To je izdanje koje je preda mnom sada; nisam uspeo da
nabavim prvo izdanje, za koje pretpostavljam da je
znatno bolje od ovoga. Razlozi koji me navode na tu
pretpostavku nalaze se u dodatku knjige, gde je u kra­
tkim crtama ukazano na razlike između prvobitne ver­
zije iz 1932. i one iz 1934. godine. Pre nego što ih raz­
motrim i iznesem svoje mišljenje o tome, valja da ukrat­
ko izložim osnovni tok radnje.
Vidljivi protagonista radnje je jedan neimeno­
vani student prava u Bombaju. Poput drugih bogo-
hulnika, on odbacuje islamsku veru svojih roditelja.
Sticajem okolnosti, krajem desete noći meseca muha-
rema, ovaj student nađe se usred uličnog obračuna
između muslimana i Hindusa. To je noć bubnjeva i pri­
zivanja: papirni paliji muslimanske povorke probijaju se
kroz neprijateljski raspoloženu masu Hindusa. S nekog
hinduskog krova poleti cigla; pesnica udara u nečiji
stomak; neko - musliman ili Hindus? - gine i gomila
nogu gazi po tom telu. Tri hiljade ljudi učestvuje u
sukobu: štap se suprotstavlja pištolju, psovka kletvi,
Bog Jedini drugim bogovima. Slobodoumni student je
preneražen, ali učestvuje u tuči. U jednom očajničkom

101
HORHE LUIS BORHES

potezu ubija (ili mu se čini da ubija) jednog Hindusa.

Policijska konjica Sirkara interveniše brzopleto i ne gle­
dajući koga će udariti, vitla bičevima svuda naokolo,
kako gde stigne. Student beži pred konjskim kopitima.
Trči prema najudaljenijim predgrađima. Prelazi preko
dve železničke pruge, ili preko jedne iste dva puta. Vere
se uza zid nekog zapuštenog vrta i ugleda u dnu vrta
kulu. Čopor pasa boje mesečine (a lean evil mob of
mooncoloured hounds) izleće iz mraka ružičnjaka.
Student se penje gvozdenim stepenicama - nekoliko
stepenika nedostaje - i na vrhu, na krovu, ugleda tam-
noplavičasti bunar, a potom naleće na nekog odvratnog
čoveka koji u čučećem stavu prazni bešiku na mesečini.
Taj Čovek mu u poverenju kazuje da je on lopov, da
skida zlatne zube s leševa, koje mazdaisti pokrivaju be-
lim pokrovom i ostavljaju u toj kuli. Govori mu još niz
gadosti, spominje da je prošlo već četrnaest noći od
kada se poslednji put pročistio bivoljom balegom. Priča
mu prilično kivno o nekim konjokradicama iz Guzerata,
o "ljudima koji jedu pse i guštere, koji su gnusni koliko
i nas dvojica". Sviće: dobro uhranjeni lešinari lete sve
niže. Iznureni student tone u san; budi se, vidi sunce
visoko na nebu, a od lopova ni traga. S lopovom je
nestalo i nekoliko tompusa iz Tričinopolja i više srebr­
nih rupija koje je student imao pri sebi. Sećajući se
gonilaca iz prethodne noći, student rešava da se izgubi
negde u prostranstvu Indije. Misli da je dokazao da je u
stanju da ubije jednog idolopoklonika, ali da nije u
stanju da pouzdano utvrdi ko je u pravu - musliman ili
Hindus. Guzeratovo ime ga stalno proganja kao i ime
jedne malka-sansi (žene iz kaste lopova) iz Palanpura,
na koju se bio okomio, svojim kletvama i izlivima

102
 PRIBLIŽAVANJE ALMOTASIMU

mržnje, onaj lešinar. Zaključuje da predmet mržnje jed­

nog tako krajnje pokvarenog čoveka mora imati i neke
vrline. Ne nadajući se uspehu, student rešava da krene u
potragu za tom ženom. Posle molitve, polazi u sporu ali
upornu potragu. Tako se završava drugo poglavlje
romana.
Nemoguće je snaći se u peripetijama devetnaest
preostalih poglavlja. Broj likova buja vrtoglavo, da ne
govorim o njihovim biografijama koje prevazilaze sve
ono što čovečji um može zamisliti (počev od vrsti
bejbhčasnih radnji pa sve do matematičkih razmišlja­
nja), ni o hodočašću studentovom koje obuhvata gole­
mo prostranstvo Hindustana. Priča počinje u Bombaju,
nastavlja se u ravnici Palanpura, zadržava se jedno
popodne i noć pred jednom kapijom u Bikaniru, sledi
opisom smrti nekog slepog astrologa na đubrištu u
Benaru, bavi se zaverom u kitnjastoj palati Katmandua,
opisuje kako se ljudi mole i bludniče u kužnom smradu
Kalkute, prolazi kroz Mačua Bazar, zadržava se na
opisu svitanja na moru viđenom iz pisarske kancelarije
u Madrasu, opisuje smiraj dana na moru viđen s nekog
balkona u državi Travankor, onda radnja zastaje,
opisuje jedno ubistvo u Indapuru, pa konačno sastavlja
pun krug putanje od mnogih kilometara i godina
vraćajući se u Bombaj, na mesto koje se nalazi samo
nekoliko koraka od vrta sa psima boje mesečine.
Smisao fabule je sledeći: jedan čovek, naš bogohulni
student koga smo upoznali na početku romana, bežeći
tone među najpokvarenije primerke ljudskog roda,
prilagođava im se, nadmeće se s njima u gnusnom
ponašanju. Zapanjen i preplašen, poput Robinsona u
trenutku kada je ugledao otisak ljudske stope u pesku,

103
HORHE LUIS BORHES

odjedanput oseti kako njegovo beščašće počinje da opa­

da: u jednoj od tih gnusnih osoba, on otkriva nežnost,
neko ushićenje, tišinu. "Bilo je to kao da se neki viši
sagovornik uključio u dijalog." Student vrlo dobro zna
da iz pokvarenjaka s kojim je vodio razgovor nije
moglo da izbije otkrivenje; stoga pretpostavlja da se u
sve to umešao neki prijatelj ili prijateljev prijatelj. Raz­
mišljajući ponovo o tome, student dolazi do tajan­
stvenog uverenja: Negde na ovom svetu mora se nalaziti
biće od kojeg potiče ta svetlost; negde na ovom svetu
postoji biće koje je svetlost. I od tog trenutka on živi
samo da bi ga pronašao.
Okosnica priče može se naslutiti: to je uporno
traganje za dušom, traganje koje vodi kroz njene tanane
odsjaje u drugim bićima; u početku je to jedva primetni
trag nekog osmeha ili reči; na kraju je to promenljiva i
sve jača svetlost razuma, mašte i dobra. Sve što ljudi
kod kojih se raspituje znaju više o Almotasimu, božan-
sko osećanje u njemu raste, ali se podrazumeva da se
radi o običnim ogledalima. Sklop romana mogao bi se
opisati kao matematički izveden obrazac: Bahadurov
roman nabijen događajima jeste progresija koja ide od
nižeg ka višem, a dostiže vrhunac pojavom "čoveka
zvanog Almotasim". Njemu neposredno prethodi izves-
ni persijski knjižar, čovek tanane ljubaznosti i ogromne
sreće; prethodi mu i svetac... Nakon mnogo godina, stu­
dent dospeva u prostoriju "u dnu koje se nalaze dveri, u
stvari jeftini pleteni zastori s nekim brojevima, a iza
njih svetlost". Student kuca jedanput i još jedanput,
pitajući za Almotasima. Neki ljudski glas - neverovatni
Almotàsimov glas - poziva ga da uđe. Student razma­
kne zastore. Ulazi. I to je kraj romana.

104
 PRIBLIŽAVANJE ALMOTASIMU

Ako se ne varam, dobro rukovanje ovakvom

fabulom postavlja pred autora dva osnovna zahteva:
prvo, da osmisli raznovrsne proročke elemente; drugo,
da izbegne da lik nagovešten ovim elementima bude
prosti zbir najavljenih osobina ili neki avetinjski privid.
Bahadur izpunjava prvi zahtev; nisam siguran u kojoj
meri ispunjava i drugi. Hoću da kažem da nečujni i
nikad viđeni Almotasim treba da ostavi utisak stvarne
ličnosti, a ne proizvoljnog zbira suvoparnih superlativa.
U verziji iz 1932. natprirodni činioci u romanu su
malobrojni: "čovek zvani Almotasim" deluje donekle
kao simbol, ali ipak nije lišen izvesnih osobenosti i
ličnih crta. Taj primerni književni postupak se nažalost
nije održao. Verzija iz 1934. koju imam pred sobom
skliznula je u alegoriju: Almotasim je Božji znak, a
junakova podrobno opisana putešestvija predstavljaju
napredovanje duše u njenom mističnom usponu. Ima i
tugaljivih pojedinosti: crnac jevrejskog zakona iz Koči-
na kazuje kako je Almotasim tamnoput; hrišćanin ga
opisuje kako stoji raširenih ruku na kuli; azijski lama
opisuje ga kao čoveka u sedećem stavu "poput lika koji
sam izvajao u mirisnoj masti jaka da bi mu se molio u
manastiru Tesilunpo". Ovi opisi treba da budu izraz
jedinstvenog Boga koji se prilagođava ljudskim razlika­
ma. Čini mi se daje podsticajna snaga ove zamisli goto­
vo neznatna. Što već ne bih rekao za jednu drugu misao:
pretpostavku da i Svemoćni traga za Nekim, taj Neko za
Nekim još višim (ili jednostavno nužnim ili istovetnim)
i tako do kraja, bolje rečeno beskraja vremena ili pak
ukrug. Almotasim je ime osmog vladara iz kuće Aba-
sida, koji je pobedio u osam bitaka, imao potomstvo od
osam sinova i isto toliko kćeri, ostavio za sobom osam

105
HORHE LUIS BORHES

hiljada robova posle vladavine od osam godina, osam

meseci i osam dana; njegovo etimološku značenje je
Onaj koji traga za utehom. U verziji iz 1932. to što je
cilj hodočašća otelovljen u samom hodočasniku oprav­
dalo je na zgodan način teškoće ispunjenja cilja; u ver­
ziji iz 1934. ovaj odnos zamenjen je već spomenutim
neobuzdanim bujanjem teologije. Kao što smo videli,
Mir Bahadur nije mogao da odoli najočiglednijem
iskušenju umetnika: da bude genije.
Čitam ponovo ovo što sam upravo zapisao i bo­
jim se da nisam dovoljno istakao vrline ovog delà.
Njega krase i veoma civilizovane pojedinosti: takva je,
na primer, rasprava u devetnaestom poglavlju iz koje se
može zaključiti da je Almotasim prijatelj jednog od
polemičara koji ne pobija sofizme svog oponenta "jer ne
želi da na trijumfalistički način dokaže daje u pravu".

*
Podrazumeva se da savremenom delu može
činiti čast samo veza s nekim starijim delom jer niko ne
voli da duguje bilo šta svojim savremenicima (kako je
to rekao Džonson). Česte, mada beznačajne, reference
na Homerovu Odiseju u Džojsovom Uliksu i dalje
izazivaju nepromišljeno divljenje kritike, mada mi
nikad nije bilo jasno zašto; veza Bahadurovog romana s
uvaženim Razgovorom ptica Farida ad-din Atara
izaziva ne manje neobjašnjivu pohvalu Londona, pa čak
i Alahabada i Kalkute. I drugih veza ima na pretek.
Neki kritičar istakao je izvesne analogije prve scene
ovog romana i Kiplingovog On the City Wall; Bahadur
to prihvata, ali odgovara da bi zaista bilo neobično kad

106
 PRIBLIŽAVANJE ALMOTASIMU

se dva opisa desete noći muharema ne bi u nečemu

poklopila... Imajući bolje razloge u vidu, Eliot se seća
sedamdeset pevanja delimično alegorijskog delà The
Faerie Queene, u kojima se junakinja Glorijana ne
pojavljuje ni jedan jedini put. To isto zapaža Ričard
Vilijam Čerč u jednoj svojoj kritici. S krajnjom skro­
mnošću i ja ću dozvoliti sebi da ukazem na jednog
mogućeg dalekog prethodnika: na jerusalimskog kaba-
listu Isaka Luriju, koji je u XVI veku negde rekao da
duša pretka ili učitelja može ući u dušu nekog nesreć-
nika da bi ga utešila ili podučila. Ta vrsta metem-
psihoze zove se ibbur.1

1
U ovom radu spomenuo sam Mantic al-Tayr (Razgovor ptica)
g ersiiskog mističarskog pesnika Farida ad-din Taliba Muhameda
en Ibrahima Atara, koga su ubili vojnici Tule, sina Džingis-kana,
kada su osvojili grad Nišapur. Možda nije na odmet da rezimiram
poemu. Simurg, daleki car ptica, baci jedno pero koje padne usred
Kine; ptice rese da pođu da ga traže jer im je dozlogrdila dota­
dašnja anarhija. Znaju da ime njihovog cara znači trideset ptica;
znaju da se njegov dvor nalazi na planini Kaf, koja okružuje
zemlju. Upuštaju se u gotovo beskrajnu pustolovinu; prolaze preko
sedam dolina i mora; pretposlednja se zove Vrtoglavica; a pos-
lednja Uništenje. Mnogi hodočasnici odustaju; drugi stradaju. Tri­
deset njih stižu pročišćeni ovim iskustvima i tako konačno kroče na
Simurgovu planinu. I onda shvate da su njih tridesetoro Simurg, da
je svaki od njih pojedinačno Simurg i da su svi zajedno Simurg. (I
Plotin - u Eneadama, V, 8, 4 - ukazuje na rajski vid načela
identiteta: Sve što se nalazi na nebu koje se može pojmiti nalazi se
svuda. Svaka stvar pojedinačno je isto što i sve stvari. Sunce je sve
zvezde, svaka zvezda je isto što i sve zvezde i sunce.) Razgovor
ptica preveo je na francuski Garsen de Tasi; engleski prevod uradio
je Edvard Ficdžerald; za ovaj rad konsultovao sam deseti tom
Knjige 1001 noći u Bartonovom prevodu kao i monografiju
Persijski mističari: Atar (1932) iz pera Margaret Smit.
Ova poema nema mnogo dodirnih tacaka s romanom Mir
Bahadur Alija. U dvadesetom poglavlju, reči koje jedan persijski
knjižar pripisuje Almotasimu možda su preterana verzija reči koje
je izgovorio protagonista; ova nejasna analogija i druge njoj slične
možda znače da se identiteti tragaoca i predmeta potrage pokla­
paju; ili možda znače da predmet potrage utiče na tragaoca. Drugo
poglavlje insinuira da je Almotasim onaj "Hindus" koga student
misli daje ubio.

107
HORHE LUIS BORHES

VEŠTINA VREĐANJA

Pažljivo i savesno proučavanje raznih književ­

nih vrsta ostavilo me je u uverenju da ruganje i
ismevanje imaju veći značaj nego što se misli. Ko god
krene da napada (rekoh u sebi) čini to znajući da će se
kasnije naći u ulozi napadnutog i da će "svaka reč koju
izgovori moći da se upotrebi protiv njega", kako stoji u
poštenom upozorenju službenika Skotland jarda. Taj
strah obavezuje ga na naročitu opreznost koju bi inače
prenebregao u drugim prijatnijim prilikama. On će
želeti da se zaštiti, želeće da bude imun, i ponekad će
mu to poći za rukom. Iščitavanje primernih izraza
ogorčenja i nejasnih panegirika Pola Grusaka - da ne
navodimo analogne primere kod Svifta, Džonsona i
Voltera - podstaklo je moja razmišljanja i zamišljanja
na tu temu. Međutim, ona su se raspršila kada sam
digao ruke od zahvalnog čitanja tih pogrda da bih se dao
u istraživanje načina njihovog delovanja.
Odmah sam primetio jednu stvar: da je moja
pretpostavka u suštini tačna, ali da se u njoj krije jedna
tanana greška. Onaj koji se ruga zaista postupa oprezno,
ali je reč o opreznosti kockara koji prihvata opsenarsko
svojstvo špila i njegovo kvarljivo nebo zasuto sazvež-
đima dvoglavih likova. U pokeru vladaju tri kralja koji
ne znače ništa kada se pribegne varanju. Polemičar se
pridržava konvencija u istoj meri kao i kockar. Štaviše,

108
 VEŠTINA VREĐANJA

primeri uličnih pogrda već pružaju ilustrativni uzor

polemičkih mogućnosti. Čovek iz Korijentesa i Esme-
ralde pripisaće istu profesiju bilo čijoj majci i poslaće
svog sagovornika u "jedno mesto" koje ima razne
nazive ili će oponašati jedan prostački zvuk - a prema
jednoj sasvim nerazumnoj konvenciji podrazumeva da
ove pustolovine nikako nisu namenjene njemu, već
njegovim pažljivim i ćutljivim slušaocima. Sve to može
se izraziti bez upotrebe jezičkih sredstava. Gesto vi kao
što su griženje palca ili "uzimanje zida" (Sempson: /
will take the wall of any man or maid of Montague \s.
Avram: Do you bite your thumb at us, sir?) bili su oko
1592. godine zvanična moneta izazivača u Šekspirovoj
tobožnjoj Veroni isto kao i u londonskim pivnicama,
burdeljima i mestima gde su ljudi dolazili da gledaju
borbe mečki. U državnim školama, pritiskanje nosa
palcem i plaženje igrali su istu ulogu.
Uvredljivo značenje reči pas veoma je raspro­
stranjeno. U 146. noći Hiljadu ijedne noći pažljivi čita­
lac saznaće kako je Adamov sin zatvorio lavljeg sina u
neki sanduk bez otvora, kazujući mu sledeću pogrdu:
Sudbina te je srušila i nikakva opreznost te neće podići,
o pustinjski psu.
Polemičarima je svojstvena konvencionalna az­
buka vređanja. Oslovljavanje rečju gospodin, koja se
nepromišljeno i neredovno izostavlja iz usmenog opšte-
nja, postaje uvredljivo na štampanom tabaku. Reč dok­
tor poseduje sličnu ništiteljsku moć. Govoriti o sone­
tima koje je ispisao doktor Lugones znači oduzeti im
svaku književnu vrednost i poništiti ponaosob sve meta­
fore koliko god ih ima. Spomenom doktora umire polu-
božanstvo, ostaje samo tašti argentinski gospodin koji

109
HORHE LUIS BORHES

nosi izveštačene i uštirkane kragne, brije se dva puta

dnevno, a zagrcne li se može i umreti. Međutim, soneti
ostaju, a s njima i muzika koja čeka. (Da bi se nekako
otarasio Getea, neki Italijan je dao u opticaj članak u
kojem ga je neumorno oslovljavao kao il signore
Wolfgang. Međutim, to je delovalo gotovo laskavo jer
je ukazivalo na njegovo nepoznavanje stvarnih argume­
nata protiv Getea.)
Ispisati sonet, dati članak u opticaj. Jezik ima
bogati repertoar delotvornih izraza omalovažavanja.
Polemike obiluju ovom robom široke potrošnje. Reći da
je pisac izmetnuo, zamesio ili izgroktao neko delo isu-
više je lako; priličniji su izrazi vezani za administraciju
i trgovinu, kao na primer: otpraviti, pustiti u promet, iz­
baciti na tržište. Ove suvoparne reči povezuju se s izra­
zima oduševljenja, te ljaga bačena na oponenta ostaje za
sva vremena. Takav je primer jednog trgovca, aukcio-
nara, koji je lupanjem čekića davao znak da je predmet
prodat. Taj je istovremeno bio i recitator i kad god bi se
povela reč o njegovim književnim delatnostima našao
bi se neko ko bi rekao: ene ga, lupa li lupa po Božan­
stvenoj komediji. Ovaj epigram ne pati od preterane
dovitljivosti, ali je njegov mehanizam karakterističan.
Glagol lupati pojačan ponavljanjem daje do znanja daje
dotični gospodin nepopravljivi, prljavi trgovac, te da je
njegovo bavljenje Danteom čista besmislica. Slušalac
prihvata ovaj argument bez ikakve rezerve, baš zato što
nije uobličen kao argument. Da jeste, on bi imao
rezerve prema njemu. Prvo, zato što su recitovanje
stihova i prodavanje robe na javnoj licitaciji dve veoma
slične delatnosti. Drugo, zato što drevni poziv recitatora
(deklamatora) može pružiti više korisnih iskustava

110
 VEŠTINA VREĐANJA

nekome ko se bavi javnim aukcijama jer recitator mora

biti iskusan u baratanju javnom rečju.
Jedan od tradicionalnih satiričnih postupaka
(koji nisu potcenjivali Masedonio Fernandes, Kevedo i
Džordž Bernard Šo) sastoji se u bezuslovnoj inverziji
dva vezana člana. Prema tom znamenitom receptu,
lekara će optužiti da širi zarazu i smrt; pisara za krađu
imovine; glavoseču za doprinos ljudskoj dugovečnosti;
knjige će optužiti da izmišljaju stvari, uspavljuju i
okamenjuju čitaoce; lutajući Jevrejin biće kriv za
paralizu; krojač za nudizam; tigrovima i kanibalima će
se zameriti što ne štede biljni svet. Varijacija ovog
postupka jeste iskaz kojim se povremeno tobože
priznaje ono što se odriče. Na primer: Izrešetani poljski
krevet pod kojim je general izvojevao pobedu. Ili:
Šarmantni novi film genijalnog reditelja Renea Klera.
Kad su nas probudili... Drugi delotvoran postupak
sastoji se iz iznenadnog obrta, kojim se otkriva predmet
opisa. Na primer: Mladi sveštenik lepote, um obasjan
helenističkom svetlošću, čovek izvanrednog, istinskog
ukusa (odnosi se na nekog priprostog bednika).
Nalazimo ga u ovoj andalužanskoj narodnoj pesmi, koja
u sekundi prelazi iz obaveštenja u napad:

Dva 'est i pet palica

ima moja stolica,
hoću l' svakom da opalim
po tvojim rebrima?

Ponovo podvlačim formalnu prirodu ove igre,

uporno švercovanje obavezno zamagljenih argumenata.
Iskrena odbrana neke stvari, sjedne strane, i neuzdržano
ruganje, preterivanje, izražavanje prividne blagonaklo­

ni
HORHE LUIS BORHES

nosti, isprazno hvaljenje, uporno preziranje - ne isklju­

čuju se, ali se dovoljno razlikuju da nikom ne bi palo
napamet da ih izjednačava. Tragam za znamenitim
primerima. Šta čini Grusak u vatrenom nastojanju da
sruši Rikarda Rohasa? Svi pisci u Buenos Ajresu okusi­
li su ovo, a evo, ja to i navodim: Dakle, pošto sam mir­
no saslušao dva-tri odlomka bolnoglagoljive proze iz
knjižurine kojoj aplaudiraju oni koji su je jedva otvorili,
smatram se dovoljno obaveštenim da ne bih morao da
idem dalje, nego da se zadržim, za sada, na sadržaju i
indeksima te obimne istorije nečega što u stvarnosti nije
ni postojalo. Ovo se naročito odnosi na prvi i najsi­
roviji deo te mase (koji obuhvata tri od četiri toma):
natucanje Indijanaca ili meleza... S duhovitom zajedlji-
vošću Grusak savršeno izvodi najviši obred satiričke
igre. Pravi se kao da ovlaš primećuje suparnikove mane
{pošto sam mirno saslušao); daje nam do znanja da ga
obuzima iznenadni bes (knjižurina, masa); iznosi poh­
valu koju odmah pretvara u kritiku (obimna istorija) a
zaključak je u njegovom prepoznatljivom stilu. Grusak
ne pravi nijednu grešku u formi, koja svoju funkciju
izvršava efikasno. Naprotiv, pogrešni su samo razlozi
njegove kritike delà. Kritikovati delo zbog njegovog
obima, insinuirati da nema toga koji bi mogao da
udahne život u tu tvrdu ciglu i završiti priznanjem da ga
ne zanimaju koještarije nekakvih Kineza i meleza - sve
to više liči na odgovor neke sitne duše, a ne Grusaka.
Prenosim još jedan oštri rez istog autora: Zaista
bi nam bilo žao da pojava odbrane doktora Pinjera u
prodaji postane prepreka njenom daljem rasturanju, te
da jedini učinak ovog sazrelog ploda jednoipogodišnjeg
diplomatskog lutanja bude "utisak" ostavljen na kuću

112
 VEŠTINA VREĐANJA

Koni. Ne daj Bože da se tako nešto dogodi. S naše stra­

ne, učinićemo sve da ta tužna sudbina zaobiđe ovo delo.
Ponovo vidimo isto izražavanje žalosti, istu razigranu
rečenicu. Međutim, ponavlja se i neverovatna banalnost
kritike: ismevanje šačice zainteresovanih koje može pri­
vući ovaj spis i ruganje autoru koji je uložio toliko vre­
mena i truda u njegovo pisanje.
Elegantna odbrana ovakvih bedastoća mogla bi
da otkrije mračni koren satire. Prema najnovijim istraži­
vanjima, ona vuče koren iz magijskih kletvi, a ne iz
racionalnih načela. Ona je relikvija čudnih verovanja da
se ozlede nanesene imenu mogu preneti na čoveka
kome ono pripada. Božjem prvorođenom sinu,
pobunjenom anđelu Satanailu, koga su obožavali
bogumili, izbrisana je iz imena rečca U, koja mu je
jamčila krunu, sjaj i proviđenje. Sad on prebiva u ognju
pakla, gde ga posećuje bes Svemoćnog. Kabalisti
preokreću ovu priču te kažu: da je seme drevnog
Avrama bilo neplodno sve dok njegovom imenu nisu
dodali slovo h koje mu je omogućilo porod.
Duboko ogorčen, Svift je namerio da u hronici
putovanja kapetana Lemjuela Gulivera ozloglasi ljudski
rod. Prva putovanja - u sićušnu Liliputansku republiku i
u golemu zemlju Brobdingnag - baš su onakva kako ih
opisuje Lezli Stiven: ona su antropometrički san koji ne
zadire u složenost našeg bića, njegovu vatru, njegovu
logiku. Treće i najzabavnije putovanje ruga se eksperi­
mentalnoj nauci primenom postupka inverzije: Sviftovi
laboratorijski smušenjaci želeli bi da gaje ovce koje
nemaju runa, da upotrebe led u proizvodnji baruta, da
omekšaju mermer da bi od njega pravili jastuke, da kuju
vatru u tanke listove, da koriste materije iz fekalija u

113
HORHE LUIS BORHES

proizvodnji hrane. (Ovo delo sadrži i snažan iskaz o

nevoljama koje nailaze sa starenjem.) Četvrto i pos-
lednje putovanje nastoji da dokaže da su životinje bolje
od ljudi. Tu se opisuje vrla republika razgovornih i
monogamih - što će reći ljudskih - konja, s čitavim
plebsom ljudskih četvoronožaca, koji žive u krdu,
udaraju kopitama o zemlju, zasipaju jedni druge bale­
gom, žvaću ucrvljalo meso i šire smrad. Kao što se
može primetiti, fabula izaziva utisak oprečan od želje­
nog. Sve ostalo je literatura, forma. U zaključku se ka­
že: Ne smeta mi kad vidim advokata, džeparoša, puko­
vnika, budalu, lorda, kockara, političara, siledžiju.
Zaraza jednih reči širi se na druge u ovom dobro osmi­
šljenom nabrajanju.
I još dva zaključna primera. Jedan je znamenita
parodija uvrede, za koju tvrde da ju je improvizovao
doktor Džonson. Vaša supruga, gospodine, prodaje
robu koju švercuje praveći se da radi u burdelju. Drugi
primer je najsjajnija uvreda koju znam: jedinstvenija
utoliko što znamo da je ona jedini dodir njenog autora s
književnošću. Bogovi nisu dozvolili da Santos Cokano
obeščasti vešala time što bi izdahnuo na njima. Iznurio
je beščašće, a on je još živ i zdrav. Obeščastiti vešala.
Iznuriti beščašće. Pribegavajući znamenitim apstrakci­
jama, rekao bih da je grom koji je pukao iz Vargasa
Vile ukinuo mogućnost tretmana pacijenta; ovaj je
postao imuni, mada bledi i drugorazredni - možda čak i
nemoralni - učesnik igre. I najbezazleniji spomen
Čokanovog imena dovoljan je da se neko priseti ove
kletve, koja svojim zloćudnim sjajem zasenjuje sve što
se njega tiče, pa čak i detalje i siptome ove sramote.

114
 VEŠTINA VREĐANJA

Pokušaću da rezimiram šta sam napisao. Satira

sledi izvesne konvencije kao što to čine dijalozi vere-
nika ili soneti Hosea Marije Monera Sansa, koji uprkos
tim konvencijama deluju prirodno. Satirički postupak
sastoji se u nizanju sofizama, ali nema satire ukoliko ih
istovremeno ne prate duhovite dosetke koje pogađaju
pravo u cilj... Zamalo da zaboravim: satira ima i nešto
što je čini vrednom pamćenja.
Evo jednog muževnog odgovora koji prenosi De
Kvinsi (Writings, jedanaesta knjiga, 226). Prilikom neke
teološke ili književne rasprave, jednom gospodinu
protivnik je sasuo čašu vina u lice. Uvređeni gospodin
nije zanemeo, već se obratio čoveku koji gaje uvredio:
Gospodine, ovo je digresija; očekujem argumentaciju
cele priče. (Autor ovog odgovora, izvesni doktor Hen­
derson, umro je u Oksfordu oko 1787, ne ostavivši za
sobom drugu uspomenu osim ovih umesnih reči po
kojima ćemo ga se svagda sećati.)
Jedno usmeno predanje koje sam zabeležio u
Ženevi pred kraj Prvog svetskog rata pripoveda kako se
Migel Servet obratio sudijama koji su ga osudili na
lomaču: Ja ću izgoreti, ali to je puka činjenica. Raspra­
vu ćemo nastaviti u večnosti.

1933, Adrohe

115
HORHE LUIS BORHES

ZID I KNJIGE

He whose long wall the wandering Tartar bounds...

Dunciad, II, 76.

Pročitao sam pre neki dan da je prvi car Ši

Huang-ti bio taj koji je naredio da se podigne gotovo
beskonačan kineski zid; a onda je naredio i da se spale
sve knjige iz doba koje mu je prethodilo. Činjenica da
se oba poduhvata - pet ili šest stotina liga 1 kamena
ugrađenih u zid radi odbrane od varvarskih najezdi i
nemilosrdno uništenje istorije, tj. prošlosti - vezuju za
istu ličnost i da na neki način predstavljaju njene
atribute, zadovoljila me je i u isto vreme uznemirila.
Obe mere razjašnjene su sa istorijske tačke
gledišta. U vreme kada je Hanibal preduzimao svoje rat­
ne pohode, Ši Huang-ti, vladar dinastije Čin, pokorio je
šest kraljevina i ukinuo feudalni sistem; podigao je zid
zato što su zidovi značili bezbednost; spalio je knjige
jer su ih njegovi neprijatelji koristili da bi hvalili
prethodne careve. Spaljivanje knjiga i podizanje utvrđe­
nja zadaci su zajednički svim vladarima; Ši Huang-ti se
izdvaja samo po meri u kojoj je oba zadatka izvršio.
Tako bar neki sinolozi tvrde. Međutim, osećam da opi-

1
lig (engl. league) engleska mera za dužinu: na suvu 4,827 km, na
moru 5,565 km. (prim.prev.)

116
 ZID I KNJIGE

sani događaji predstavljaju nešto više od preterivanja ili

hiperbole trivijalnog razmišljanja. Ograditi baštu ili vrt
nije ništa neobično; ograditi carstvo je sasvim druga
stvar. Pored toga, umesno je posumnjati da bi se najtra-
dicionalnija nacija na svetu olako odrekla sećanja na
svoju mitsku ili istorijsku prošlost. Kinezi su za sobom
imali tri hiljade godina istorije (u toku kojih su živeli
"Žuti car", Čuang Ce, Konfucije i Lao Ce) u trenutku
kada je Ši Huang-ti zapovedio da istorija mora početi od
njega samoga.
Si Huang-ti poslao je svoju majku u izgnanstvo
zbog njene razuzdanosti; vođeni istančanim osećanjem
pravde, pravoverni su to tumačili nedostatkom pobož-
nosti; Si Huang-ti je možda hteo da uništi svete knjige
zato što su ga one optuživale; Ši Huang-ti je možda hteo
da izbriše celu prošlost da bi izbrisao jedno jedino
sećanje: sramotu svoje majke. (Isto tako, jedan drugi
vladar, kralj Judeje, naredio je pomor novorođenčadi da
bi ubio samo jedno dete.) Ova pretpostavka nije nezani­
mljiva, ali nam ipak ne kazuje ništa o zidu, naličju ovog
mita. Istoričari tvrde da je Ši Huang-ti zabranio pomi-
njanje smrti, da je tragao za napitkom besmrtnosti, da se
povukao u metaforički dvorac koji je imao onoliko
odaja koliko godina ima dana; ovi podaci potvrđuju da
je zid u prostoru, poput vatre u vremenu, trebalo da
deluje kao magijska odbrana od smrti. Sve pojave
nastoje da ustraju u onome što jesu, pisao je Baruh
Spinoza; možda su car i njegovi vrači mislili da je
besmrtnost unutrašnje svojstvo, te da se jedan zatvoreni
svet ipak može sačuvati od propadanja. Možda je car u
želji da obnovi početak vremena prozvao sebe Prvim da
bi zaista i bio prvi; možda se nazivao imenom Huang-ti

117
HORHE LUIS BORHES

da bi zaista bio Huang-ti, legendarni car koji je izumeo

pismo i kompas. Prema Knjizi obreda, baš je on nazvao
stvari njihovim pravim imenima; u natpisima koji i
danas stoje, Ši Huang-ti se hvalio da će svaka stvar u
njegovom carstvu dobiti ime koje joj odgovara. Sanjao
je da zasnuje besmrtnu dinastiju; zapovedio je da se
njegovi naslednici nazivaju Drugim carem, Trećim,
Četvrtim i tako dalje u nedogled... Spomenuo sam
magiju; ali je umesno pretpostaviti da dva spomenuta
poduhvata, izgradnja zida i spaljivanje knjiga, nisu bila
istovremena. Bez obzira na redosled za koji se
opredelimo, ova pretpostavka pruža sliku vladara koji je
počeo svoju vladavinu rušenjem, da bi je završio
očuvanjem. Ili pak pruža sliku razočaranog vladara koji
je uništio sve ono što je prethodno branio. Ove
pretpostavke su dramatične, ali koliko mi je poznato, ni
jedna ni druga nije istorijski zasnovana. Herbert Alen
Džajls piše da su ljudi koji su skrivali knjige bili
žigosani užarenim gvožđem, a zatim osuđivani da do
samrtnog dana grade golemi zid. Ovaj podatak dopušta
drukčije tumačenje, ako ga već ne potvrđuje. Možda je
zid bio metafora, možda je one koji su obožavali
prošlost Ši Huang-ti osudio da grade građevinu koja je
bila isto tako golema, trajna i beskorisna kao prošlost
sama. Možda je zid bio izazov, ukoliko je Ši Huang-ti
mislio: "Ljudi vole prošlost. I ja i moji dželati nemoćni
smo pred tom ljubavlju, ali će se jednog dana možda
roditi čovek koji će osećati isto što osećam ja, i taj
čovek će uništiti moj zid onako kako sam ja uništio
knjige; izbrisaće sećanje na mene; on će i ne znajući biti
moja senka i moje ogledalo". Možda je Ši Huang-ti
ozidao carstvo zato što je znao da je ono nepostojano,

118
 ZID I KNJIGE

možda je uništio knjige zato što je bio svestan da je u

svetim knjigama ceo svemir i svest svakog čoveka.
Spaljivanje biblioteka i podizanje zida možda su dva
poduhvata koja se međusobno poništavaju.
Postojani zid - koji je prostirao i koji će prosti­
rati svoj splet senki po predelima koje nikad neću videti
- možda postoji kao senka jednog vladara koji je naro­
du, najsklonijem poštovanju prošlosti, zapovedio da
spali svoje sećanje; ova misao će sama po sebi verovat-
no da nam se dopadne nezavisno od pretpostavki koje
dopušta. (Njena se vrlina sastoji u suprotstavljanju stva­
ranja i uništavanja ogromnih razmera.) Uopštavajući
ovaj slučaj, možemo zaključiti da svi oblici sadrže svoje
vrline u sebi samima, a ne u nekoj hipotetičnoj "sadr­
žim". Ovo je u skladu s tezama Benedeta Kročea; Pejter
je još 1877. tvrdio da sve umetnosti teže da se oblikuju
prema muzici, koja je čisti oblik. Muzika, sreća, mito­
logija, lice pošteđeno bora, neka svitanja i neka mesta u
prostoru, sve to nastoji da nam prenese nešto što nije
trebalo da izgubimo, ili nam je već prenelo ili će nam
tek preneti; estetska činjenica je možda nagoveštaj
otkrovenja koje se ne ostvaruje.

1950, Buenos Ajres

119
HORHE LUIS BORHES

KOLRIDŽOV CVET

Pol Valeri je oko 1938. pisao: "Istorija književ­

nosti ne treba da bude istorija pisaca i zbir podataka o
njihovom životu i delu, već istorija Duha kao tvorca i
čitaoca književnih delà. Moguće je napisati takvu
istoriju a da se ne spomene ime nijednog pisca." Nije to
bilo prvi put da je Duh izneo ovu opasku; u selu
Konkord, jedan drugi njegov pisar zabeležio je 1844:
"Reklo bi se da je samo jedan čovek napisao sve knjige
na svetu; njihovo unutrašnje jedinstvo takvo je da nam
ne dopušta da poreknemo da su one delo jednog jedinog
sveznajućeg stvaraoca" (Emerson: Essays, 2, VHJ).
Dvadeset godina ranije, Seli je izneo stav da su sve
pesme iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti odlomci
jedinstvene i beskonačne poeme koju pišu svi pesnici
sveta (A Defence of Poetry, 1821).
Ovakva razmišljanja (koja svakako podrazume-
vaju panteizam) otvaraju diskusiju bez kraja i konca;
ovom prilikom ih iznosim sa skromnim namerama:
nastojaću da pratim razvoj te ideje, koristeći raznovrsne
tekstove trojice autora. Prvi tekst je jedna Kolridžova
beleška; nije mi poznato da li je napisana krajem XVHJ
ili početkom XLX veka. Prenosim je doslovce: "Kad bi
čovek u snu posetio raj i neko mu poklonio cvet kao
dokaz da je zaista bio tamo i kad bi taj isti čovek nakon
buđenja ugledao cvet u ruci... šta bi to značilo?"

120
 KOLRIDŽOV CVET

Ne znam kako će čitalac protumačiti ovu zami­

šljenu situaciju; ali ja mislim da je ona savršena. Izgleda
unapred nemoguće da može poslužiti kao polazište dru­
gih valjanih pretpostavki zato što se odlikuje skladom i
jedinstvom terminus ad quern, tj. zato sto je izvedena do
kraja. To je nesumnjivo tako; na polju književnosti, kao
i u drugim oblastima, nema postupka koji ne bi bio
izvor beskonačnog niza uzroka i polazna tačka besko­
načnog niza posledica. Iza Kolridžove misli stoje dre­
vna i opšta maštanja pokolenja ljubavnika koji su cvet
smatrali potvrdom svoje ljubavi.
Drugi tekst koji ću navesti je Velsov roman čija
prva verzija potiče iz 1887. godine. Vels ga je preradio
sedam godina kasnije, u leto 1894. Prva verzija nosila je
naslov The Chronic of the Argonauts (u ovom napu­
štenom naslovu reč chronic koristi se u svom etimolo­
škom značenju); konačna verzija poznata je pod naslo­
vom The Time Machine. Vels u ovom romanu ide korak
dalje, preinačujući jedan veoma stari književni postu­
pak: proricanje događaja koji tek treba da se odigraju.
Isaija vidi propast Vavilona i obnavljanje Izrailja; Enej
vidi vojnu sudbinu svojih potomaka, Rimljana; pro­
ročica u delu Edda Saemundi vidi povratak bogova, koji
će posle ciklične bitke i propasti zemlje spaziti šaho­
vske figure, one kojima su pre toga igrali, razbacane po
travi novih pašnjaka... Za razliku od proroka posma-
trača, Velsov junak fizički putuje u budućnost. Iznuren,
prašnjav, izmrcvaren, on se najzad vraća u svoje vreme;
vraća se iz jednog dalekog društva koje se razvilo u dve
ljudske vrste povezane mržnjom (u lenje eloi koji žive u
oronulim dvorcima i zapuštenim vrtovima; i u mor-
locks, ljude sviknute na mrak podzemlja, kojima su eloi

121
HORHE LUIS BORHES

glavna hrana); vraća se iz budućnosti kao sed čovek s

jednim uvelim cvetom u ruci. Tako glasi druga verzija
Kolridžove priče. Još neverovatniji od cveta iz raja ili iz
sna jeste cvet iz budućnosti, čiji atomi sada zauzimaju
druge položaje spremni da uđu u nove kombinacije.
Treća verzija koju ću komentarisati je najrazra-
đenija. Smislio ju je pisac znatno složeniji od Velsa,
mada manje obdaren onim prijatnim odlikama koje se
obično smatraju klasičnim. Mislim na autora Poniženja
Nortmorovih, tužnog i zagonetnog Henrija Džejmsa.
Ovaj fantastični roman ostao je nedovršen usled auto­
rove smrti. Naslov je glasio The Sense of the Past, stoje
varijacija ili prerada Velsovog naslova The Time
Machines Velsov junak putuje u budućnost fanta­
stičnim vozilom koje se kreće napred i nazad kroz
vreme, onako kako se druga vozila kreću prostorom;
Džejmsov junak vraća se u prošlost, u XVIJJ vek, s
namerom da se sazivi s tom epohom. (Oba poduhvata
su nemoguća, ali Džejmsov je manje proizvoljan.) U
romanu The Sense of the Past, karika koja povezuje
stvarno i izmišljeno (sadašnjost i prošlost) nije cvet kao
u prethodnim delima, već portret iz XVIII veka, koji na
neobjašnjiv način predstavlja sliku junaka priče. Fasci­
niran ovim platnom, on uspeva da se prenese u vreme
kada je portret naslikan. Među ljudima koje neizbežno
sreće je i slikar; on radi junakov portret sa strahom i
otporom, naslućujući da se u tim crtama, koje će se tek

1
Nisam pročitao roman The Sense of the Past, ali sam dobro
upoznat s analizom ovog delà u knjizi The Destructive Element
Stivena Spendera (str. 105-110). Dhejms je bio Velsov prijatelj; o
tom prijateljstvu opjtirno se govori u Velsovom delu Experiment
in Autobiography.

122
 KOLRIDŽOV CVET

u budućnosti pojaviti, krije nešto neobično i nepri­

rodno... Na taj način Džejms ostvaruje jedinstveni
regressus in infinitum jer se njegov junak, Ralf Pendrel,
prenosi u XVIJJ vek baš zato što je fasciniran starim
portretom, čije postojanje pretpostavlja Pendrelovo pri­
sustvo u XVIII veku. Posledica prethodi uzroku, cilj pu­
tovanja je jedna od njegovih posledica.
Vels verovatno nije znao za Kolridžov tekst;
Henri Džejms ne samo da je poznavao Velsov, nego mu
se i divio. Ukoliko je tačno učenje prema kojem svi
pisci čine jedinstvenog autora, 2 razume se da su takvi
podaci beznačajni. Strogo govoreći, nije neophodno ići
tako daleko; panteista koji tvrdi da je mnogostrukost
autora prividna, nalazi neočekivanu podršku u klasicisti
koji smatra da ta mnogostrukost ima veoma ograničeni
značaj. Ljudima koji misle kao klasicisti nisu važni
autori, nego književnost. Džordž Mor i Džejms Džojs
uključili su u svoja delà tuđe stranice i rečenice; Oskar
Vajld je imao naviku da poklanja svoje argumente
drugima da bi ih oni sami koristili; mada na prvi pogled
ova dva postupka deluju protivrečno, oni polaze od
istog stava prema umetnosti. Od ekumenskog, bez­
ličnog stava... Znameniti Ben Džonson bio je još jedan
svedok dubokog jedinstva Reči koji je poricao
ograničenje subjekta. U nastojanju da osmisli svoj
književni testament i da iznese zaslužene pohvale kao i
pokude njegovih savremenika, Džonson je sveo taj
poduhvat na sastavljanje zbirke izreka svojih pretho-

2
Sredinom XVII veka, panteista i pisac epigrama Angelus Sileus
tvrdio je da su svi sretni ljudi jedno biće (Cherubinischer Wan-
dersmann, V, 7) i da svi hnšcani moraju biti Hristos (nav. delo. V,
9).

123
HORHE LUIS BORHES

dnika: Seneke, Kvintilijana, Justa Lipsija, Vivesa, Era-

zma, Makijavelija, Bekona i oba Skaliđerija.
Na kraju, da iznesem zaključno zapažanje. Oni
koji podrobno prepisuju drugog pisca čine to bez predu­
mišljaja, jer brkaju tog pisca s književnošću, naslu­
ćujući da bi odvajanje od pisca u nekom trenutku
značilo isto što i skretanje s linije razuma i pravover-
nosti. Tokom mnogih godina, verovao sam da jedan
čovek može sažeti gotovo beskonačnu književnost. Taj
čovek bio je Karlajl, Johanes Beher, bio je Vitman,
Rafael Kansinos Asens, bio je De Kvinsi.

124
 KOLRIDŽOV SAN

K O L R I D Ž O V SAN

Jednog letnjeg dana 1797. godine, engleskom

pesniku Semjuelu Tejloru Kolridžu javio se u snu odlo­
mak poeme Kublaj Kan (pedesetak rimovanih i nepra­
vilnih stihova izvrsne prozodije). Kolridž piše da se
nalazio u nekom zabačenom selu u Eksmoru, gde je
provodio dane živeći vrlo povučeno; pošto se nije
osećao dobro, odlučio je da uzme neko sredstvo za
uspavljivanje; san ga je obuzeo samo nekoliko trenutaka
pošto je pročitao odlomak iz Purči, u kojem je bila
opisana izgradnja dvorca Kublaj Kana, cara čiju je slavu
Marko Polo proneo na Zapad. Tekst koji je Kolridž
slučajno pročitao proklijao je i razgranao se u njegovom
snu; snevač je stvorio niz slika i reči koje su ih
prenosile; nekoliko sati kasnije, Kolridž se probudio,
uveren da je spevao ili primio poemu od nekih tri
stotine stihova. Sećao ih se izuzetno jasno i tako je
zapisao odlomak ovekovečen u njegovim delima.
Iznenadni posetilac prekinuo ga je u zapisivanju stihova
i posle toga Kolridž nije mogao da se seti nastavka
poeme. "Na moje veliko iznenađenje i žalost - piše
Kolridž - otkrio sam kako se sećam vizije celine u
opštim crtama, ali sve ostalo, sve osim osam ili deset
nepovezanih stihova, iščezlo je kao što nestaju odrazi u
reci u koju ste bacili kamen. Avaj, te slike više se nikad
nisu povratile." Odlomak koji je Kolridž uspeo da spase
iz zaborava Svinbern je proglasio vrhunskim primerom

125
HORHE LUIS BORHES

muzikalnosti engleskog jezika, dodajući da bi anali­

ziranje ove pesme ličilo na raščlanjivanje duge (meta­
fora je Kitsova). Prevođenje ili rezimiranje pesama čija
je osnovna vrlina muzikalnost, uzaludan je posao, koji
može biti čak i štetan; ali mi ćemo se za sada zadovoljiti
zaključkom da se Kolridžu u snu javila poema nesu­
mnjive i izvanredne lepote.
Ovaj je slučaj izuzetan, ali nije jedinstven. U
psihološkoj studiji o snu, The World of Dream, Hevlok
Elis ga je uporedio sa slučajem violiniste i kompozitora
Đuzepea Tartinija koji je sanjao kako đavo (njegov rob)
svira na violini jednu čudesnu sonatu; probudivši se,
Tartini je prema nepotpunom sećanju zapisao Trillo del
Diavolo. Još jedan klasični primer nesvesnog na delu
jeste slučaj Roberta Luisa Stivensona koji je u snu raz­
radio fabulu za svoje delo Olalla i još jednu knjigu iz
1884 - Jekull and Hide. (U Chapter on Dreams Stiven-
son piše o tom snu.) Tartini je u budnom stanju pokušao
da podražava muziku iz sna; Stivensonu je san pružio
fabule, tj. opšte oblike; bliži Kolridžovom verbalnom
nadahnuću je događaj koji Velečasni Bid pripisuje
Kedmonu (Historia eclesiastica gentis Anglorum, rV,
24). Događaj se odigrao krajem VII veka u misionarskoj
i ratobornoj Engleskoj saksonskih kraljevina. Kedmon
je bio prosti pastir i ne više tako mlad čovek; jedne noći
napustio je neko slavlje jer je znao da bi ga ljudi terali
da peva uz harfu, a on da peva nije umeo. Zato je otišao
u štalu, legao među konje i zaspao. U snu je čuo glas
kako ga zove po imenu, naređujući mu da peva.
Kedmon je odgovorio da ne može jer ne ume, a glas mu
je onda rekao: "Pevaj o početku svega sto je stvoreno". I
Kedmon je ispevao stihove koje nije nikad pre toga čuo.

126
 KOLRIDŽOV SAN

Kasnije se probudio i sećajući se još tih stihova, po­

novio ih je kaluđerima iz obližnjeg manastira Hild.
Pošto je bio nepismen, kaluđeri su mu pročitali odlo­
mke iz Svetog pisma, a on ih je "mrmljao kao produ­
hovljena životinja, pretvarajući ih u milozvučne stihove,
pevajući o nastanku sveta i čoveka, o Stvaranju, Izlasku
dece Izrailjove, njihovom dolasku u Obećanu zemlju i o
mnogim drugim događajima iz Pisma, o Isusovom
silasku na zemlju, njegovim mukama i vaskrsenju, o
pojavi Svetog duha, učenju apostola, o strahoti Sudnjeg
dana, užasu pakla, milini raja, o Božjoj pravednosti i
milosti. Kedmon je bio prvi duhovni pesnik kod En­
gleza; "niko se nije mogao porediti s njim - ističe Bid -
jer njegov učitelj nije bio čovek, već Bog". Mnogo
godina kasnije, Kedmon je prorekao svoj samrtni čas,
koji je dočekao spavajući. Nadajmo se da se posle toga
ponovo susreo sa svojim anđelom negde na nebesima.
Na prvi pogled Kolridžov san može nam izgle­
dati manje čudan od sna njegovog prethodnika. Kublaj
Kan je izvanredna pesma; Kedmonova himna od devet
stihova ne otkriva ništa vredno osim njenog oniričkog
porekla. Kedmon je otkrio svoj poziv u snu; Kolridž je
već bio pesnik pre tog događaja. Štaviše, jedan potonji
događaj beskrajno uvećava čudesnost sna iz kojeg je
proistekao Kublaj Kan. Ako se on zaista odigrao, to
znači da istorija ovog sna počinje više vekova pre Kolri-
džovog doba, prevazilazeći i njega i nas.
Kolridžu se ovaj san javio 1797 (neki kažu
1798), a obelodanio ga je tek 1816. i to u vidu beleške
koja objašnjava i opravdava nedovršenost pesme. Dva­
deset godina kasnije, u Parizu je objavljeno više odlo­
maka prvog zapadnjačkog prevoda jedne od mnogih op-

127
HORHE LUIS BORHES

štih istorija kojima obiluje persijska književnost. Reč je

o Zbirci povesti Rašida al-Dina iz XIV veka. Na jednoj
stranici piše: "Kublaj Kan je sagradio dvorac istočno od
Šangtua i to prema nacrtu koji mu se javio u snu". To je
napisao vezir Hasan Mahmud, potomak porodice Kublaj.
Tatarski car iz XIII veka usnio je dvorac i pre­
tvorio svoj san u javu; engleski pesnik iz XVIII veka, ne
znajući da je to zdanje bilo plod sna, usnio je pesmu o
dvorcu. U poređenju s ovom simetrijom koja povezuje
duše ljudi koji sanjaju preko kontinenata i vekova, čini
mi se da čuda, vaskrsenja i otkrovenja, o kojima govore
verske knjige, nisu ništa ili gotovo ništa.
Koje ćemo objašnjenje prihvatiti? Oni koji una-
pred sumnjaju u natprirodno (a ja sam uvek nastojao da
pripadam tom bratstvu) smatraće da se u povesti ova
dva sna javlja slučajna podudarnost, obrazac iscrtan ig­
rom slučaja, kao što oblaci nekad poprime oblike koji
podsećaju na lavove i konje. Drugi će tvrditi da je pes­
nik nekako saznao priču o caru koji je usnio dvorac, pa
je kasnije izmislio izvrsnu priču o snu-, koja je trebalo
da zabašuri i opravda fragmentarnost i rapsodičnost pe-
sme. 1 Mada je uverljiva, ova pretpostavka navodi nas da
bez dokaza tvrdimo da je postojao jedan tekst nepoznat
sinolozima, u kojem je Kolridž mogao da pročita o
2
Kublaj Kanovom snu pre 1816. Još su privlačnije pret­
postavke koje prevazilaze granicu racionalnih obja­
šnjenja. Na primer, možemo pretpostaviti da se posle
1
Početkom XIX ili krajem XVIII veka čitaoci naklonjeni klasi­
cizmu dočekivali su pesmu Kublaj Kan znatno nepovoljnije nego
mi. Prvi Kolridžov biograf, Trail, napisao je 1884: "Ekstravagantna
onirička pesma Kublaj Kan zanimljiva je pre svega kao psihološki
kuriozitet."
2
Vidi John Livingston Lowes, The Road to Xanadu, 1927, strane
358 i 585.

128
 KOLRIDŽOV SAN

rušenja dvorca duša Kublaj Kana preselila u Kolridža

samo zato da bi Kolridž mogao da rekonstruiše dvorac
recima trajnijim od mermera i metala.
Prvi san obogatio je stvarnost dvorcem; drugi se
javio pet vekova kasnije da bi je obogatio pesmom
(početkom poeme) nadahnutom dvorcem; sličnost
između dva sna upućuje na neku nameru; golema
vremenska razdaljina upućuje na natprirodnog izvršioca
ove namere. Dokučiti namere tog besmrtnika ili
dugovečnog bića znači upustiti se u smeo i isto toliko
besmislen poduhvat, ali je ipak umesno zaključiti da
namera nije izvršena do kraja. P. Gerbijon, jezuita,
utvrdio je 1691. da su od Kublaj Kanovog dvorca ostale
samo ruševine; znamo da je od Kolridžove poeme,
pošto se probudio iz sna, ostalo samo pedesetak stihova.
Takvi događaji dopuštaju pretpostavku da ni niz snova
kao ni niz njihovih ostvarenja nisu privedeni kraju.
Vizija dvorca javila se prvom čoveku u snu i on ga je
sagradio; drugi čovek, ne znajući za svog prethodnika,
usnio je pesmu o dvorcu. Ako je ovaj obrazac zaista
valjan, znači da će jedne noći, pre koje će proteći
vekovi, neki čitalac pesme Kublaj Kan usnuti delo koje
će pretvoriti u mermer i zvuk. On neće znati da su
njegova dva prethodnika možda već dala svoj doprinos
beskrajnom nizu snova. I ključ će se verovatno javiti u
poslednjem snu.
Napisavši sve ovo, nazirem, ili mi se čini da
nazirem, još jedno objašnjenje. Možda je u pitanju
arhetip još uvek nepoznat ljudima, neki večni predmet
koji postepeno prodire u svet; dvorac je bio njegova
prva manifestacija; pesma je bila druga. Bilo ko da ih
uporedi, zaključio bi da su dvorac i pesma istovetni.

129
HORHE LUIS BORHES

VREME I DŽ. V. DAN

U broju 63 časopisa "Sur" (za decembar 1939)

objavio sam nacrt istorije ili uvod u istoriju večnog
povratka. U tom radu mnoge su stvari izostavljene, neke
slučajno, neke ne: namerno sam prešao preko Džona
Dana, ne spomenuvši ga. Večni regressus je njemu pos­
lužio kao polazište učenja o subjektu i vremenu, a šo-
kantnost tog učenja teško je potceniti. Kritika (pa i
samo izlaganje) njegovog učenja prevazišla bi okvir
jedne beleške. Njegova složenost zahteva poseban čla­
nak: ovom prilikom, pokušaću da ga napišem. Na to me
podstiče čitanje poslednje Danove knjige - Nothing
Dies (1940, Faber and Faber) - koja ponovo iznosi ili
sažima argumente iz njegova tri prethodna delà.
Radi se zapravo o jednom jedinom argumentu.
On ne nudi ništa novo; ali zaključci koje autor izvodi iz
njega ukazuju na njegovu drskost i gotovo skandalozni
postupak. Pre nego što ih prokomentarišem, valja da
iznesem nekoliko varijacija njegovih pretpostavki.
Među mnogim indijskim filozofskim sistemima
koje beleži Paul Dojsen (Nachvedische Philosophie der
Inder, 318), sedmi po redu negira da ja može biti pred­
met neposredne spoznaje, "jer da bi se spoznala jedna
duša, neophodna je druga duša koja bi spoznala prvu,
zatim treća koja bi spoznala drugu". Indusi nemaju
smisla za istoriju (drugim recima: pokazuju gotovo

130
 VREME I DŽ.V. DAN

izopačenu sklonost ka razmatranju ideja, a ne imena

filozofa i datuma), ali se zna da je ta temeljna negacija
introspekcije imala za sobom osam vekova razvoja.
Šopenhauer ju je ponovo otkrio oko 1843. "Subjekt
spoznaje", ponavlja on, "ne može kao takav biti pred­
met spoznaje; on samo može biti predmet spoznaje
nekog drugog subjekta koji vrši spoznaju" (Welt als
Wille und Vorstellung, druga knjiga, devetnaesto pogla­
vlje). Herbart se takođe poigrao tim ontološkim umno­
žavanjem. Pre nego što je navršio dvadeset godina, on
je zaključio da ja mora biti beskonačno, jer da bi jedno
ja samo sebe spoznalo, moramo pretpostaviti drugo ja
koje je sebe spoznalo, a to znači da mora postojati i
takvo treće ja (Dojsen: Die Neuere Philosophie, 1920,
str. 367). Ukrašen anegdotama, parabolama, dobrona-
mernim i ironičnim opaskama i dijagramima, to je klju­
čni argument na kojem se zasnivaju Danove rasprave.
U delu An Experiment With Time (dvadeset
drugo poglavlje) on tvrdi da svesni subjekt nije svestan
samo onog što opaža, već i jednog subjekta A koji
takođe opaža, pa prema tome, i subjekta B koji je sve­
stan subjekta A, pa prema tome i subjekta V, koji je
svestan subjekta B... Zatim, ponašajući se kao daje ot­
krio neku tajnu, Dan dodaje da bezbroj subjekata preva-
zilazi tri dimenzije prostora mada su obuhvaćeni bez­
brojnim dimenzijama vremena. Pre nego što razjasnimo
ovaj stav, pozivam čitaoca da ponovo razmotrimo tvrd­
nje iznete u ovom pasusu.
Kao dostojni naslednik britanskih nominalista,
Haksli tvrdi daje razlika između percepcije bola i svesti
o toj percepciji čisto verbalne prirode; zatim ismeva
čiste metafizičare koji u svakoj percepciji razlikuju

131
HORHE LUIS BORHES

"subjekt koji oseća, predmet koji izaziva osećaj i onu

dominantnu ličnost: Ja (Essays, šesta knjiga, str. 87).
Gustav Spiler (The Mind of Man, 1902) priznaje da su
svest o bolu i sam bol dve različite stvari, ali da se one
ne mogu razdvojiti, kao što ne možemo razdvojiti isto­
vremenu percepciju jednog glasa i jednog lica. Čini mi
se da je njegovo mišljenje valjano. Što se tiče svesti o
svesti koju priziva Dan, da bi u svakog pojedinca ugra­
dio vrtoglavu i nebuloznu hijerarhiju subjekata, sklon
sam da poverujem da se radi o uzastopnim ili zami­
šljenim stanjima prvobitnog subjekta. "Ako bi duh",
piše Lajbnic, "morao ponovo da misli ono što je već
jednom mislio, bilo bi mu dovoljno da percipira jedno
osećanje, pa da ga kasnije obnovi u mislima, a zatim u
mislima o mislima, i tako u beskonačnost" (Nouveaux
essais sur l entendement humain, druga knjiga, prvo
poglavlje).
Postupak kojim se Dan služi da bi prečicom sti­
gao do beskonačnog broja vremena manje je uverljiv od
ovoga, a istovremeno je i naivniji. Slično Huanu de Me­
1
ni u delu Laberinto de Fortuna , i Uspenskom u Ter-
tium Organum, on pretpostavlja da budućnost, sa svim
svojim varijacijama i pojedinostima, postoji već sada.
Apsolutna reka kosmičkog vremena ili smrtne reke
naših života teku ka toj pretpostojećoj budućnosti (ili
pak izviru iz pretpostojeće budućnosti, kako tvrdi
Bredli). To kretanje, taj tok, poput svakog kretanja, zah-
teva određeno vreme; onda je neophodno drugo vreme

1
Ova poema iz XV veka sadrži viziju "tri velika točka": prvi je ne­
pomičan i predstavlja prošlost; drugi se okreće i to je sadašnjost;
treći je opet nepomičan i predstavlja budućnost.

132
 VREME I DŽ.V. DAN

koje omogućuje kretanje prvog; zatim treće da omogući

kretanje drugog i tako beskonačno... 2 To je mehanizam
koji nam predlaže Dan. U ovim hipotetičnim ili privi­
dnim vremenima beskonačno obitavaju subjekti nedo­
stupni percepciji, umnožavajući ovaj drugi regressus.
Nije mi poznato mišljenje mog čitaoca. Ne tvr­
dim da znam kakva je stvar vreme (ni da je ono uopšte
"stvar"), ali osećam da tok vremena i vreme predsta­
vljaju jednu zagonetku, a ne dve. Sve mi se čini da Dan
upada u grešku nalik na onu svojstvenu rasejanim
pesnicima kad (recimo) govore o mesecu koji otkriva
svoj crveni krug, zamenjujući u jedinstvenoj vizuelnoj
slici podmet, prirok i dodatak, mada je i dalje reč o
istom, malo zamaskiranom subjektu... Dan je znamenita
žrtva ove loše intelektualne navike na koju je ukazao
Bergson: ona se sastoji u poimanju vremena kao četvrte
dimenzije prostora. Dan tvrdi da budućnost već postoji i
da treba da se prenesemo tamo, ali pod ovom pret­
postavkom budućnost se lako pretvara u prostor, zah-
tevajući drugo vreme (ono se takođe poima kao prostor,
crta, reka), a zatim treće i milionito. Sva Danova delà
podvlače beskonačne dimenzije vremena? s tim što su
sve te dimenzije prostorne. Dan definiše pravo vreme
kao nedostižni, poslednji član beskonačnog niza.

2
Pola stoleća pre nego što je Dan izneo ovu tezu, Šopenhauer je u
jednoj belešci, svojeručno dodatoj njegovom delu Welt als Wille
und Vorstellung, otkrio i odmah odbacio "apsurdnu pretpostavku o
drugom vremenu, u kojem ono prvo teče brzo ili sporo". Beleška je
uključena u drugu knjigu istorijsko-kritičkog izdanja koje je
pripremio Oto Vajs, str. 829.
3 Ovaj izraz dovoljno je rečit. U XXI poglavlju delà An Expe-
riment With Time Dan piše o jednom vremenu koje je perpendi-
kularno u odnosu na drugo vreme.

133
HORHE LUIS BORHES

Koji su to razlozi koji navode na pretpostavku o

već postojećoj budućnosti? Dan nam nudi dva: prvi je
predskazanje u snovima; drugi je relativna jednosta­
vnost koju ova pretpostavka nameće inače zamršenim
dijagramima svojstvenim njegovom stilu. On takođe
nastoji da izbegne probleme neprestanog stvaranja...
Teolozi definišu večnost kao istovremeno i
lucidno sažimanje svih trenutaka vremena, smatrajući je
jednim od Božjih atributa. Zapanjuje Danova tvrdnja da
mi već posedujemo večnost i da snovi koji nam se u
toku noći redovno javljaju potvrđuju da je to tako. On
smatra da se neposredna prošlost i neposredna buduć­
nost ulivaju u snove. U budnom stanju prolazimo kroz
uzastopno vreme ujednačenom brzinom; dok u snu pro­
lazimo kroz područje koje može biti krajnje golemo.
Sanjati znači povezati trenutne utiske s tog putovanja da
bi se sastavila jedna povest ili više njih. Opazimo sliku
sfinge i sliku apoteke, a onda zamišljamo kako se apo­
teka pretvara u sfingu. Zamišljamo čoveka koga ćemo
upoznati sutra, prenoseći na njega usne s lica koje smo
videli sinoć... (Već je Šopenhauer napisao da su život i
san stranice iste knjige; čitati je stranicu po stranicu
znači živeti; prelistavati je, znači sanjati.)
Dan sa sigurnošću tvrdi da ćemo u smrti savla­
dati veštinu rukovanja večnošću. Povratićemo sve tre­
nutke svog života, da bi ih zatim iskombinovali po
volji. Bog, naši prijatelji i Šekspir sarađivaće u tome s
nama.
Pred ovako sjajnom tvrdnjom, svaki autorov
propust deluje beznačajno.

134
 NOVO POBIJANJE VREMENA

NOVO POBIJANJE VREMENA

Vor mir keine Zeit, nach mir wird keine sein,

Mit mir gebiert sie sich, mit mir geht sie auch ein.

Daniel von Czepko: Sexcenta monodisticha sapientum

(1655) i ii

Prolog
Da je objavljeno sredinom XVHI veka, ovo po­
bijanje (ili njegovo ime) potrajalo bi u Hjumovim bi­
bliografijama, a možda bi ga spomenuli Haksli ili Kemp
Smit. Da je objavljeno 1947 - posle Bergsona - ono bi
predstavljalo anahronični reductio ad absurdum jednog
prevaziđenog sistema, ili, što je još gore, beznačajno
mozganje nekog Argentinca koji je zalutao u meta­
fiziku. Obe pretpostavke su uverljive, a možda i tačne;
ma koliko želeo da ih ispravim, ne mogu da na osnovu
svoje rudimentarne dijalektike obećam neki genijalni
zaključak. Teza koju ću izložiti stara je koliko i Zeno-
nova strela ili dvokolica grčkog kralja u delu Milinda
Panha; ako je uopšte ima, novina se sastoji u primeni
klasičnog Berklijevog instrumenta radi njene potvrde.
Berkli i njegov nastavljač Dejvid Hjum imaju u svojim
delima mnogobrojne pasuse koji protivreče mojoj tezi
ili je isključuju; uprkos tome, misl ; da moj zaključak
nužno proizlazi iz njihovog učenj

135
HORHE LUIS BORHES

Prvi članak (A) potiče iz 1944. i pojavio se u

broju 115 časopisa "Sur"; drugi je napisan 1946. i pred­
stavlja revidiranu verziju prvog. Namerno nisam spojio
ova dva članka u jedan zato što smatram da čitanje dva
analogna teksta može olakšati razumevanje jedne slože­
ne materije.
Reč o naslovu. Nije mi nepoznato da je on pri­
mer čudovišnosti koju logičari nazivaju contradictio in
adjecto. Tvrditi d a j e neko pobijanje vremena novo (ili
staro) znači pripisivati mu svojstvo vremena, čime se
zapravo potvrđuje pojam koji treba pobiti. Međutim,
ipak ostavljam taj naslov da bi njegova blaga podsme-
šljivost dokazala da uopšte ne preuveličavam značaj
ovakvih igara reči. Pored toga, naš je jezik tako prožet i
prezasićen vremenom da ove stranice najverovatnije ne
sadrže nijedan iskaz koji ga na ovaj ili onaj način ne
pretpostavlja ili ne priziva.
Posvećujem ove redove svom pretku Huanu
Krisostomu Lafinuru (1797-1824) koji je argentinskoj
književnosti ostavio poneki jedanaesterac vredan spo­
mena i koji je pokušao da izvrši reformu nastave filo­
zofije, nastojeći da je pročisti od teoloških senki i uz­
digne propovedajući s katedre Lokova i Kondijakova
načela. Umro je u izgnanstvu; kao i svi drugi ljudi, i on
je živeo u pogrešnom vremenu.

2 3 . decembar 1946, Buenos Ajres

136
 NOVO POBIJANJE VREMENA

I
U toku života posvećenog književnosti i (povre­
meno) metafizičkim pitanjima, primetio sam ili naslutio
pobijanje vremena, u šta ja lično sumnjam, ali što me
prividnom snagom aksioma pohodi noću i u trenucima
umornog svitanja. Ono je u ovom ili onom vidu prisu­
tno u svim mojim delima: nagoveštavaju ga pesme
"Natpis na bilo kojem grobu" i "Igra" u knjizi Žar
Buenos Ajresa (1923); iskazuju ga dva članka u knjizi
Ispitivanja (1925), strana 46. u Evaristu Karijegu
(1930), priča "Osetiti se u smrti" u Istoriji večnosti
(1936), beleška na strani 24 u "Vrtu sa stazama koje se
račvaju" (1942). Nisam zadovoljan nijednim od nabro­
janih tekstova, čak ni onim pretposlednjim koji je više
intuitivan i patetičan, a manje promišljen i potkrepljen
dokazima. Ovo što sada pišem predstavlja pokušaj da
svim tim tekstovima pružim osnovicu.
Dva su me argumenta navela na pobijanje vre­
mena: Berklijev idealizam i Lajbnicovo načelo nerazgo-
vetnosti.
Berkli {Principles of Human Knowledge, 3) pri-
mećuje: "Svako će priznati da misli, osećanja i ideje
koje oblikuje naša mašta ne postoje bez uma. Isto tako
je jasno da čulni utisci ili ideje utisnute u čula, bez
obzira kako se oblikuju (id est, koji predmet oblikuju),
ne mogu postojati nigde osim u umu koji ih opaža...
Tvrdim da ovaj sto postoji; drugim recima, vidim ga,
dodirujem ga. Ako to isto tvrdim kad se nalazim daleko
od pisaćeg stola, ja u stvari tvrdim da bih ga na isti
način osetio ako bih mu se približio ili, pak, da ga na

137
HORHE LUIS BORHES

isti način može osetiti drugi um... Govoriti o apso­

lutnom postojanju neorganskih predmeta, nezavisno od
toga da li ih opažamo ili ne, predstavlja po mom uve-
renju besmislicu. Njihov esse je percipi; oni ne mogu
postojati izvan uma koji ih opaža." Odgovarajući una-
pred na moguće primedbe, Berkli u 23. pasusu dodaje:
"Neki će sigurno reći da nema ničega lakšeg nego da
zamislimo drveće u gaju ili knjige u biblioteci, ma i ne
bilo nikog u blizini ovih predmeta koji bi ih opažao.
Zaista, ništa lakše od toga. Međutim, pitam vas zar niste
u stvari u svom umu oblikovali ideje koje nazivate
knjigama ili drvećem, izostavljajući tom prilikom misao
o nekome ko bi ih opažao? I zar ih niste tom prilikom
izmislili? Ne tvrdim da um nije u stanju da proizvodi
ideje: samo pobijam tvrdnju da predmeti mogu postojati
izvan uma". U pasusu 6 Berkli je već bio istakao: "Neke
istine su tako očigledne da je dovoljno da otvorimo oči
pa da ih ugledamo. Jedna od njih je veoma značajna:
Ceo nebeski hor i sve što postoji na zemlji - sva tela
koja čine silno svemirsko tkanje - ne postoje izvan
uma; ne postoje ako ih mi ne mislimo ili ako ih ne misli
neki Večni um."
Tako glasi idealističko učenje u recima čoveka
koji ga je osmislio. Nije teško da ga razumemo, ali nije
lako da razmišljamo u njegovim okvirima. Sopenhauer
je u svom razmatranju zaista neke stvari smetnuo s uma.
U uvodnim redovima prve knjige Welt als Wille und
Vorstellung - iz 1819 - on iznosi tvrdnju koja ne pre­
staje da zapanjuje čitaoce: "Svet je moja predstava o
svetu. Čovek koji prihvati ovo kao istinu, nesumnjivo
zna da ne poznaje sunce ili zemlju, već samo oči koje
vide sunce ili zemlju, i ruku koja oseća da dodiruje

138
 NOVO POBIJANJE VREMENA

zemlju." Drugim recima, za Šopenhauera, idealistu,

ljudske oči i ruke su manje prividne od zemlje i sunca.
U prvom poglavlju dodatne knjige objavljene 1844, on
ponavlja istu grešku u još težem vidu: definiše svemir
kao misaoni fenomen, razlikujući "svet u glavi" i "svet
izvan glave". Međutim, Berkli je 1713. navodno citirao
Filona ovako: "Mozak o kojem govoriš je čulni predmet
i kao takav on može postojati samo u umu. Hteo sam da
saznam da li smatraš uverljivom pretpostavku da je
jedna ideja ili stvar u umu uzrok svih ostalih. Ako je
tvoj odgovor potvrdan, kako objašnjavaš poreklo te
izvorne ideje ili uma?" Šopenhauerovom dualizmu ili
cerebralizmu s pravom se može suprotstaviti Spilerov
monizam. Spiler je tvrdio (The Mind of Man, VITI po­
glavlje, 1902) da ženica i površina kože koji čine čulo
vida i dodira, predstavljaju u stvari dva sistema, vizu-
elni i taktilni, tako da odaja koju vidimo ("objektivni
predmet") nije veća od one koju zamišljamo (od "um­
nog predmeta"), niti sadrži ovu drugu jer u ovom slu­
čaju deluju dva vizuelna sistema. Berkli je sa svoje
strane (Principles of Human Nature, 10 i 116) takođe
negirao izvorne kvalitete - tvrdoću i veličinu predmeta
- kao i apsolutni prostor.
Berkli je priznavao kontinuirano postojanje
predmeta, jer kad ih ne opaža pojedinac, opaža ih Bog;
Hjum ga pobija višom logikom (Treatise of Human
Nature, I, 4, 2). Berkli je priznavao lični identitet, "jer
mene ne čine samo moje ideje, već još nešto: aktivno
načelo mišljenja" (Dialogues, 3); skeptični Hjum pobija
ovu tvrdnju, svodeći čoveka na "skup ili zbir percepcija
koje slede jedna drugu neshvatljivom brzinom" (nav.
delo, I, 4, 6). Obojica potvrđuju vreme: za Berklija ono

139
HORHE LUIS BORHES

je "uzastopnost ideja koje teku jednakomerno i u kojoj

učestvuju sva bića" (Principles of Human Knowledge,
98), a za Hjuma "uzastopnost nedeljivih trenutaka"
(nav. delo, I, 2, 2).
Sakupio sam prepiše apologeta idealizma, um­
nožio sam njihove kanonske pasuse, dozvolio sam sebi
ponavljanja i pojašnjavanja, cenzurisao sam Šopenhau-
era (ne bez osećanja nezahvalnosti) samo da bih svom
čitaocu omogućio da pronikne u taj nepostojani misaoni
svet. Svet trenutnih utisaka; svet lišen materije i duha,
ni objektivan, ni subjektivan; svet bez idealne arhitek-
tonike prostora; svet sazdan od vremena, apsolutnog i
jednoličnog vremena Principia; beskrajni lavirint, haos,
san. Sve do slike savršenog raspadanja koju nam pruža
Dejvid Hjum.
Polazeći od idealističkih argumenata, čini mi se
da se može - a možda i mora - ići dalje. Hjum ne doz­
voljava da se govori o obliku meseca ili njegovoj boji;
oblik i boja su mesec; ne može se govoriti ni o opaža­
njima uma jer um nije ništa drugo do niz percepcija.
Kartezijanska tvrdnja mislim, dakle postojim prestaje da
važi; kada kažete mislim, pretpostavljate da postoji neko
ja i tražite načelo; Lihtenberg je u XVIII veku predložio
da umesto mislim upotrebimo bezlično misli se, kao kad
kažemo grmi ili seva. Ponavljam: iza lica ne postoji
skriveno ja koje upravlja postupcima i prima utiske; mi
smo samo niz zamišljenih postupaka i lutajućih utisaka.
Niz? Time negiramo duh i materiju kao kontinuitete,
negiramo i prostor, te mi se čini da gubimo pravo na
potvrđivanje vremenskog kontinuiteta. Zamislimo bilo
koju sadašnjost. Noć na Misisipiju, trenutak u kojem se
budi Haklberi Fin; splav izgubljen u polumraku plovi

140
 NOVO POBIJANJE VREMENA

nizvodno; vreme je možda sveže. Haklberi Fin prepo­

znaje blagi šum vode; rasejano otvara oči; vidi varljivi
broj zvezda, vidi nerazgovetne obrise drveća; zatim
tone u san kao u tamnu vodu. 1 Idealistička filozofija
tvrdi da percepcijama proizvoljno i uzaludno pripi­
sujemo materijalnu supstancu (predmetnost) ili du­
hovnu supstancu (duhovnost); ja tvrdim da je isto toliko
logično misliti da su to sve članovi jednog niza čiji je
početak isto toliko neshvatljiv koliko je nezamisliv
njegov kraj. Idealizam smatra neopravdanim što se na
reku i obalu, koje je Hak percipirao, prenosi pojam
druge predmetne reke ili obale, jer to samo znači da u
već postojeću mrežu percepcija unosimo još jednu
novu; mislim da je isto tako neopravdano prenositi
hronološko određenje: na primer, činjenicu da su se
navedeni događaji odigrali u noći 7. juna 1849, između
četiri i deset i četiri i jedanaest minuta. Drugim recima:
primenjujem dualističke argumente da bih negirao dug
vremenski niz koji idealizam prihvata. Hjum je pobijao
apsolutni prostor u kojem postoji svaki predmet; ja
pobijam jedinstveni vremenski niz u kojem se odvija
uzastopnost događaja. Pobijanje istovremenosti ništa
nije lakše od pobijanja uzastopnosti.
Negiram uzastopnost u velikom broju slučajeva;
u isto tako velikom broju slučajeva negiram i istovre-
menost. Ljubavnik koji misli Dok sam ja bio tako sre-
ćan verujući u vernost svoje drage, ona me je varala
nesumnjivo greši; ako je svako stanje koje živimo

1
Izabrao sam trenutak između dva sna, jedan književni, a ne
istorijski trenutak, samo da bih pomogao čitaocu. Ko sumnja u
pouzdanost ovog primera može uzeti neki drugi primer; možda iz
svog života, ako mu to više odgovara.

141
HORHE LUIS BORHES

apsolutno, njegova sreća nije bila istovremena s njenim

neverstvom; otkrivanje neverstva je drugo stanje koje
ne može promeniti prethodna stanja, mada može prome-
niti sećanje na njih. Današnja tuga nije stvarnija od
jučerašnje sreće. Tražim konkretniji primer. Početkom
avgusta kapetan Isidoro Suares koji je komandovao
peruanskim konjičkim vodom, odlučio je ishod bitke
kod Hunina u svoju korist; početkom avgusta 1824. De
Kvinsi je objavio žučnu kritiku na račun Wilhelm
Meisters Lehrjahre; ti događaji nisu bili istovremeni
(mada sada jesu) jer su oba čoveka preminula, prvi u
Montevideu, drugi u Edinburgu, ne znajući jedan za
drugog... Svaki trenutak je autonoman. Ni osveta ni
oproštaj ni zatvor, pa čak ni zaborav, ne mogu prome­
niti nepovredivu prošlost. Ništa nije manja uzaludnost
nadanja i strahovanja, koji se uvek odnose na buduće
događaje; drugim recima, na događaje koji se neće
desiti nama koji činimo sićušnu sadašnjost. Tvrde da
sadašnjost, taj specious present psihologa, traje između
nekoliko sekundi i delića sekunde; toliko traje istorija
svemira. Bolje rečeno, ta istorija ne postoji, isto kao što
ne postoji ljudski život, pa čak nijedna od njegovih
noći; svaki trenutak našeg života postoji, ali ne i njego­
va zamišljena sveukupnost. Svemir, zbir svega posto­
jećeg, zamišljen je skup isto kao što je zamišljen onaj
koji obuhvata sve konje koje je sanjao Šekspir - jednog,
mnoge, nijednog ? - između 1592. i 1594. Dodajem:
ako je vreme misaoni proces, kako ono može biti zaje­
dničko hiljadama ljudi ili samo dvojici?
Argumentacija prethodnih pasusa, isprekidana i
usporena primerima, može izgledati složena. Tražim ne-
posredniji metod. Zamislimo život u kojem ima mnogo

142
 NOVO POBIJANJE VREMENA

ponavljanja: uzmimo moj život za primer. Ne prođem

pored groblja Rekoleta, a da se ne setim da su tu sahra­
njeni moji roditelji, dedovi i pradedovi i da ću i ja tu po­
čivati; kasnije se setim da sam se toga sećao bezbroj
puta ranije; ne mogu da se šetam predgrađima u samoći
noći, a da ne pomislim kako nam ona prija zato što briše
jalove detalje koje priziva sećanje; ne mogu žaliti za
gubitkom neke ljubavi ili prijateljstva, a da ne pomislim
da mogu izgubiti samo ono što stvarno nikad nisam
imao; svaki put kad prođem pored nekog ugla u južnom
delu grada, setim vas se, Jelena; kad god mi povetarac
donese miris eukaliptusa, setim se Adrohea svog detinj-
stva; svaki put kad se setim Heraklitovog odlomka 91
Ne možeš dva puta ući u istu reku, divim se njegovoj
dijalektičkoj veštini, jer lakoća kojom prihvatamo prvu
misao ("Reka je druga") omogućuje da se neprimetno
provuče i druga misao ("Ja sam drugi") i da se stvori
privid da smo je sami smislili; svaki put kad čujem
nekog germanofila kako napada yiddish, pomislim da je
yiddish pre svega nemački dijalekt s neznatnim eleme­
ntima svetog jezika, hebrejskog. Ove tautologije, i
druge koje ne spominjem, čine materiju od koje je
sazdan moj život. Razume se da se one ponavljaju, ali
ne u tačno određenom vidu; ima razlika u naglasku,
temperaturi, svetlosti i opštem fiziološkom stanju.
Međutim, sumnjam da je broj varijacija beskonačan:
možemo da pretpostavimo da u umu pojedinca (ili
dvoje ljudi koji ne znaju jedan za drugog, ali u kojima
se odvija isti proces) postoje dva istovetna trenutka.
Pošto smo pretpostavili tu istovetnost, umesno je
postaviti ovo pitanje: Zar ta dva istovetna trenutka nisu
jedan te isti? Nije li dovoljan jedan jedini ponovljeni

143
HORHE LUIS BORHES

član pa da se ceo vremenski niz poremeti i zamrsi?

Kada se strasni čitaoci Šekspira jedanput predaju
njegovom stihu, nisu li oni bukvalno Šekspir?
Još nisam proniknuo u etiku sistema koji sam
skicirao. Ne znam da li je on uopšte ima. U petom pasu­
su četvrtog poglavlja rasprave Sanhédrin u Misni, tvrdi
se: božanska pravda znači da onaj koji ubije jednog
jedinog čoveka, uništava svet; ako nema pluralizma,
onaj koji bi pobio sve ljude ne bi počinio veći greh od
usamljenog i prvotnog Kaina, niti bi bio univerzalniji u
uništavanju - to je pravoverno tumačenje, koje može
biti i magijsko. Mislim da je ono tačno. Velike opšte
katastrofe - požari, ratovi, epidemije - predstavljaju
jedan jedini bol prividno umnožen mnogobrojnim ogle­
dalima. To misli i Bernard So (Guide to Socialism, 86):
"Nema na svetu veće patnje od one koju možeš sam da
iskusiš. Ako umreš od gladi, iskusićeš svu glad koje na
svetu ima ili će biti. Ako deset hiljada ljudi umre s
tobom, njihovo učešće u tvojoj nesreći neće učiniti
tvoju glad deset hiljada puta većom, niti će produžiti
trajanje tvog ropca deset hiljada puta. Nemoj dozvoliti
da te ojadi zastrašujući zbir ljudskih patnji; takav zbir
ne postoji. Ni beda ni bol ne mogu se akumulirati."
Uporedi s delom The Problem of Pain, VII, S. S. Luisa.
Lukrecije (De rerum natura, I, 830) pripisuje
Anaksagori učenje po kojem se zlato sastoji iz niza
zlatnih čestica, vatra iz iskri, kost iz sitnih i nevidljivih
koščica; Džosaja Rojs, možda pod uticajem sv. Avgu-
stina, smatra da se vreme sastoji iz vremenskih jedinica
i da "svaka sadašnjost u kojoj se nešto događa takođe
predstavlja uzastopni niz" (The Word and the Indivi-

144
 NOVO POBIJANJE VREMENA

dual, II, 139). Ova pretpostavka u skladu je s osnovnom

tezom koju ovde zastupam.

II
Svaki jezik odlikuje se uzastopnošću; dakle,
jezik nije sredstvo podobno za istraživanje večnog ili
bezvremenskog. Svi oni koji su s negodovanjem pratili
izloženu argumentaciju, možda će pokazati više oduše­
vljenja za spis iz 1928. Već sam ga spomenuo; reč je o
priči koja nosi naslov "Osećati se u smrti":
"Hoću ovde da zabeležim jedno iskustvo koje
sam imao pre neke večeri: bio je to uzbudljiv događaj,
mada suviše prolazan i sitan da bih ga mogao nazvati
pustolovinom; s druge strane, suviše nerazuman i senti­
mentalan da bi me podstakao na dublja razmišljanja.
Radi se o jednom događaju i reči vezanoj za njega, reči
koju sam prethodno koristio, mada je sve do tog trenu­
tka nikad nisam bio proživeo celim svojim bićem. Evo
podrobnog opisa tog događaja, kao i vremena i mesta
koji svedoče o njemu.
"Prisećam ga se na ovaj način. Prethodne večeri
bio sam u Barahasu, u koji inače nisam zalazio i čija je
udaljenost od mesta koje sam kasnije obišao davala ču­
dan ukus tom danu. Ta noć nije imala nikakvo
sudbinsko predodređenje; pošto je bila mirna, posle
večere sam izašao da se prošetam i prepustim se
sećanjima. Išao sam kuda me je slučaj vodio; potrudio
sam se da to bude najšira lepeza mogućnosti da ne bih
opteretio iščekivanje jednim odabranim i predviđenim
pravcem. Šetao sam, išao kud su me noge vodile; bez

145
HORHE LUIS BORHES

druge odluke sem rešenosti da pešačim avenijama i

širokim ulicama, prihvatao sam najtajanstvenije pozive
slučajnosti. Tako šetajući, neka ne sasvim strana sila
vodila me je sve dalje ka predgrađima, čijih imena uvek
želim da se sećam i koja od sveg srca poštujem. Ne
želim da na taj način označim sopstvenu sredinu, kraj u
kojem sam proveo detinjstvo, već njegovu neposrednu
okolinu, koja je ostala tajanstvena: taj prostor odlično
sam poznavao na recima, a slabo na delu, tako da mi je
bio blizak, ali u isto vreme i dalek poput mita. Naličje
poznatog, ona druga strana, pojavila se u dve pretpo-
slednje ulice koje nisam nikad primećivao, onako kao
što ne primećujemo temelje kuće u kojoj živimo ili
nevidljivi kostur u telu. Šetnja me je dovela do jednog
ugla. Udisao sam noć dok su mi misli uživale u savr­
šenoj slobodi. Osećanje umora pojednostavilo je prizor
koji zapravo i nije bio složen. Njegova tipičnost činila
ga je nestvarnim. Niske kuće nizale su se duž ulice i
mada su na prvi pogled odavale utisak siromaštva,
kasnije mi se učinilo da su odisale nesumnjivom rado­
šću. Bio je to prizor najniže bede i najviše lepote.
Nijedna kuća nije izlazila pravo na ulicu; na zidovima
su bile senke smokava; male kapije - koje su nadvisi­
vale izdužene linije zidova - delovale su kao da su saz­
dane od iste beskonačne materije od koje je bila sači­
njena noć. Trotoar se usecao u kolovoz; ulica nije bila
popločana, nego nalik na kolski put, na tlo još neosvo­
jene Amerike. U dnu sokaka, prostor već nalik na pam-
pu nestajao je u Maldonadu. Sa tamne, ljudskom rukom
neuređene zemlje, dizao se ružičasti zid koji nije pružao
gostoprimstvo mesečini, nego je zračio unutrašnjom

146
 NOVO POBIJANJE VREMENA

svetlošću. Ništa nije moglo izraziti milinu bolje od te

ružičaste boje.
"Stajao sam posmatrajući tu jednostavnost. Si­
gurno sam naglas pomislio: Ovde je isto kao pre trideset
godina... Pokušao sam da se prisetim tog datuma: ne­
davnog u drugim zemljama, ali dalekog na ovoj prome-
nljivoj strani sveta. Možda me je pevanje neke ptice
raznežilo jer je i njena pesma bila nežna; ipak mislim da
u toj silovitoj tišini nije bilo drugog zvuka osim bezvre-
menskog oglašavanja cvrčaka. Pomislih: Sada je hiljadu
osam stotina i neka godina, ali to nisu više bile reči sa
približnim značenjem, već nešto sto je prodrlo duboko u
stvarnost. Osetih kako sam umro i postao apstraktni
posmatrač sveta: bio je to neodređeni strah prožet nauč­
nim razumom, koji filozofsko razmišljanje čini jasnim.
Ne, nisam mislio da sam prebrodio pretpostavljene vode
vremena; nego mi se činilo da sam opsednut nemim ili
odsutnim smislom jedne neverovatne reči: večnost. Tek
kasnije sam uspeo da odredim to osećanje.
"Sada mogu da ga opišem ovako: Taj jasni pri­
zor istorodnih pojava - spokojne noći, čistog zida, pro­
vincijskog mirisa orlovih noktiju, gole zemlje - nije bio
samo sličan slici tog istog ugla od pre više godina; nije
reč o sličnosti ili ponavljanju, već o istovetnosti. Ako
uopšte možemo da proniknemo u vreme, uviđamo da je
ono privid: ne možemo da razlikujemo ili razlučimo je­
dan trenutak od privida jučerašnjeg trenutka, drugi
trenutak ne može da se razluči od privida današnjeg
trenutka, jer se u tom procesu svi trerr i razlazu.
"Očigledno je da broj takvi1 trenutaka dostupnih
ljudima nije neograničen. Ti temeljni trenuci - fizičkog
bola ili uživanja, nastupanja sna, slušanja muzike,

147
HORHE LUIS BORHES

trenuci snažnog osećanja ili jakog gađenja - još su

bezličniji. Mogu unapred da izvedem sledeći zaključak:
život je toliko siromašan da mora biti besmrtan. Ali, mi
ne možemo da se pouzdamo ni u sopstveno siromaštvo
jer vreme lako možemo da pobijemo na čulnoj ravni, ali
ne i na intelektualnoj, baš zato što se pojam uzasto-
pnosti ne može tek tako odvojiti od njega. Dakle, neka
nagoveštaj ove misli ostane u obliku priče. I neka u
otvorenoj nerešivosti ove stranice ostane pravi trenutak
zanosa i mogućeg predosećanja večnosti, kojim me je ta
noć velikodušno podarila."

Među mnogim učenjima koje beleži istorija filo­

zofije, idealizam je možda najstarije i najrasprostra­
njenije. To je primetio Karlajl (Novalis, 1829); bez umi-
šljanja da će se time ovaj beskonačni niz okončati, nje­
govom spisku treba dodati najpre platoniste, za koje su
samo prototipovi stvarni (Noris, Juda, Abravanel,
Gemistus, Plotin); teologe, koji smatraju da sve što nije
božansko mora biti slučajno (Malbranš, Johan Ekhart);
moniste, za koje svemir predstavlja samo ispraznu odre­
dnicu apsolutnog (Bredli, Hegel, Parmenid)... Idealizam
je star koliko i metafizičko mišljenje: njegov najubojitiji
apologet, Džordž Berkli, bio je u punom naponu u
XVTfl veku: nasuprot Šopenhauerovoj tvrdnji (Welt als
Wille und Vorstellung, II, 1), njegova zasluga ne sastoji
se u otkrivanju ovog učenja, već u pronalaženju
argumenata koji ga potkrepljuju. Berkli je te argumente
uperio protiv materije; Hjum ih je primenio na svest.

148
 NOVO POBIJANJE VREMENA

Ali, najpre bi trebalo da rekapituliram razne etape ove

dijalektike.
Berkli je negirao materiju. To nikako ne znači
da je negirao boje, mirise, ukuse, zvuke i dodire; ali,
negirao je da pored tih percepcija, koje čine spoljni svet,
postoji nešto nevidljivo, nedodirljivo, što bi se nazivalo
materijom. Negirao je da ima bolova koje niko ne
oseća, boja koje niko ne vidi, oblika koje niko ne
dodiruje. On je smatrao da pripisivanjem materijalnog
karaktera percepcijama, vi u stvari svetu dodajete još
jedan nepojmljivi i suvišni svet. Verovao je u prividni
svet stvoren čulima, ali je istovremeno smatrao da
materijalni svet (recimo Tolandov) predstavlja njegovo
prividno udvostručavanje. Izneo je sledeće zapažanje
(Principles of Human Knowledge, 3): "Svako će
priznati da misli, osećanja i ideje koje oblikuje naša
mašta ne postoje bez uma. Isto tako je jasno da čulni
utisci ili ideje utisnute u čula, bez obzira kako se
oblikuju (id est, koji predmet oblikuju), ne mogu
postojati nigde osim u umu koji ih opaža... Tvrdim da
ovaj sto postoji; drugim recima, vidim ga, dodirujem ga.
Ako to isto tvrdim kad se nalazim daleko od pisaćeg
stola, ja u stvari tvrdim da bih ga na isti način osetio
ako bih mu se približio ili, pak, da ga na isti način može
osetiti drugi um... Govoriti o apsolutnom postojanju
neorganskih predmeta, nezavisno od toga da li ih
opažamo ili ne, predstavlja po mom uverenju besmi­
slicu. Njihov esse je percipi; oni ne mogu postojati
izvan uma koji ih opaža." Odgovarajući unapred na
moguće primedbe, Berkli u 23. pasusu dodaje: "Neki će
sigurno reći da nema ničega lakšeg nego da zamislimo
drveće u gaju ili knjige u biblioteci, ma i ne bilo nikog u

149
HORHE LUIS BORHES

blizini ovih predmeta koji bi ih opažao. Zaista, ništa

lakše od toga. Međutim, pitam vas zar niste u stvari u
svom umu oblikovali ideje koje nazivate knjigama ili
drvećem, izostavljajući tom prilikom misao o nekome
ko bi ih opažao? I zar ih niste tom prilikom izmislili?
Ne tvrdim da um nije u stanju da proizvodi ideje: samo
pobijam tvrdnju da predmeti mogu postojati izvan
uma". U pasusu 6 Berkli je već bio istakao: "Neke istine
su tako očigledne da je dovoljno da otvorimo oči pa da
ih ugledamo. Jedna od njih je veoma značajna: Ceo
nebeski hor i sve što postoji na zemlji - sva tela koja
čine silno svemirsko tkanje - ne postoje izvan uma; ne
postoje ako ih mi ne mislimo ili ako ih ne misli neki
Večni um." (Berklijev Bog je sveprisutni posmatrač koji
čini svet koherentnim.)
Učenje koje sam izložio doživelo je pogrešna
tumačenja. Herbert Spenser je smatrao da ga pobija
(Principles of Psychology, VIII, 6) pretpostavkom da
ako izvan svesti ništa ne postoji, onda svest mora biti
beskonačna u vremenu i prostoru. Ovo prvo je tačno
ukoliko smatramo da je svako vreme u stvari vreme
koje neko percipira, ali je netačno ukoliko smatramo da
to vreme nužno mora obuhvatati beskonačni broj
vekova; ovo drugo je nepotrebno jer je već Berkli
(Principles of Human Knowledge, 116; Siriš, 266) u
više navrata pobijao apsolutni prostor. Još je teže
razumeti grešku koju čini Šopenhauer (Welt als Wille
und Vorstellung, II, I) tvrdeći daje, po idealistima, svet
cerebralna pojava; međutim, Berkli je prethodno tvrdio
(Dialogues Between Hylas and Philonus JJ): "Mozak o
kojem govoriš je čulni predmet i kao takav on može
postojati samo u umu. Hteo sam da saznam da li

150
 NOVO POBIJANJE VREMENA

smatraš uverljivom pretpostavku da je jedna ideja ili

stvar u umu uzrok svih ostalih. Ako je tvoj odgovor
potvrdan, kako objašnjavaš poreklo te izvorne ideje ili
uma?" I zaista, mozak je isto onoliko deo spoljnog sveta
koliko i sazvežđe Kentaur.
Berkli je negirao postojanje predmeta iza čulnih
osećaja; Dejvid Hjum je pobijao ideju da postoji subjekt
iza percepcije promena. Prvi je negirao materiju, dok je
drugi negirao duh; prvi nije želeo da pripisujemo meta­
fizički pojam materije nizu uzastopnih utisaka, dok
drugi nije želeo da pripisujemo metafizički pojam sub­
jekta nizu uzastopnih mentalnih stanja. Ovakva razrada
Berklijevih argumenata tako je logična da ga je sam
Berkli predvideo, kako je primetio Aleksandar Kembel,
nastojeći čak da ga zadrži jednim kartezijanskim ergo
sum: "Ako su tvoja načela valjana, ti sam nisi ništa
drugo do sistem promenljivih ideja koji se ne oslanja ni
na kakvu supstancu, jer je isto toliko besmisleno
govoriti o materijalnoj supstanci." To govori Hylas u
trećem i poslednjem Dijalogu, predupređujući Dejvida
Hjuma. Hjum to potvrđuje (Treatise of Human Nature,
I, 4, 6): "Mi smo skup ili zbir percepcija koje slede
jedna drugu neshvatljivom brzinom... Um je nalik na
pozorište u kojem se percepcije pojavljuju, iščezavaju,
vraćaju i kombinuju u beskonačnim varijacijama. Neka
nas ova metafora ne zavara. Percepcije čine um te ne
možemo nazreti ni mesto gde se scene odvijaju, ni
materijal od kojeg je pozorište sazdano."
Polazeći od idealističkih argumenata, čini mi se
da se može - a možda i mora - ići korak dalje. Po Berk-
liju, vreme je "uzastopno nizanje ideja koje teku jedno­
lično i u kojem učestvuju sva bića" (Principles of Human

151
HORHE LUIS BORHES

Knowledge, 98); a za Hjuma, "uzastopno nizanje nedelji-

vih trenutaka" (Treatise of Human Nature, I, 2, 3). Među­
tim, ako smo negirali materiju i duh kao kontinuitete,
ako smo negirali i prostor, čini mi se da nemamo prava
da izuzmemo vreme. Izvan percepcije (prave ili pretpo­
stavljene) materija ne postoji; duh ne postoji izvan
mentalnog stanja; onda ni vreme ne postoji izvan trenu­
tne sadašnjosti. Uzmimo kao primer jedan najjednosta­
vniji mogući trenutak: recimo, san Čuang Cua (Herbert
Elen Džajls: Chuang Tzu, 1889). Pre nekih dvadeset i
četiri veka, ovaj čovek sanjao je da je leptir. Kad se
probudio, više nije znao da li je bio čovek koji je sanjao
da je leptir ili leptir koji je sanjao da je čovek. Ali,
zaboravimo na buđenje. Razmotrimo samo san; ili,
jedan od njegovih trenutaka. "Sanjao sam da sam leptir
koji leti vazduhom, ne znajući ništa o Čuang Cuu", piše
u drevnom tekstu. Nikad nećemo saznati da li je Čuang
Cu video vrt nad kojim mu se činilo da leti ili pokretni
žuti trougao, koji je nesumnjivo bio on sam, ali znamo
da je to bila subjektivna slika i da je prizvana sećanjem.
Po teoriji psihofizičkog paralelizma, ta je slika morala
da bude povezana s nekom promenom u nervnom
sistemu snevača; Berkli bi rekao da u tom trenutku nije
postojalo telo Čuang Cua, niti je postojala tamna odaja
u kojoj je on sanjao, osim u vidu percepcije u
božanskom umu. Hjum još više pojednostavljuje ovaj
događaj. On smatra da u tom trenutku nije postojao duh
Čuang Cua, postojale su samo boje sna i pouzdanost da
je bio leptir. Ta pouzdanost postojala je kao trenutni
član "skupa ili zbira percepcija" koje su četiri stotina
godina pre Hrista činili um Čuang Cua; te percepcije
postojale su kao n članovi jednog beskonačnog vremen-

152
 NOVO POBIJANJE VREMENA

skog niza, između n -I i n + I. Za idealističku filozofiju

nema druge stvarnosti osim mentalnih procesa; pripi­
sivati predmetnost leptiru izgleda kao uzaludno udvo-
stručavanje sveta; pripisivati neko ja tim procesima
izgleda kao još veće preterivanje. Ta filozofija priznaje
da postoje snevanje i percepcije, ali ne priznaje
postojanje sna, a kamoli snevača; govoriti o objektima i
subjektima isto je što i prepustiti se nejasnoj mitologiji.
Dakle, ako je svako psihičko stanje samo sebi dovoljno,
ako je vezivanje svakog od njih za predmetnost ili neko
ja nepotrebno i uzaludno umnogostručavanje, s kakvim
pravom mu kasnije možemo određivati mesto u
vremenu? Čuang Cu je sanjao da je leptir i tokom tog
sna on nije bio Čuang Cu, već leptir. Ako ukinemo
prostor i ja, kako možemo povezivati te trenutke s
trenucima buđenja i s feudalnom epohom kineske
istorije? To ne znači da nikad nećemo saznati, makar
približno, datum toga događaja, bilo kog događaja na
svetu, stran samom događaju, kao nešto što je izvan
njega samog. Čuang Cuov san je poslovična priča u
Kini; zamislimo da jedan od njenih mnogobrojnih čita­
laca sanja najpre da je leptir, a kasnije da je Čuang Cu.
Zamislimo da je nekom slučajnošću koja nije isključena
taj san bio tačna kopija Čuang Cuovog sna. Polazeći od
te istovetnosti, valja se zapitati: zar ta dva istovetna tre­
nutka nisu jedan te isti trenutak? Nije li dovoljan jedan
jedini ponovljeni član pa da se istorija sveta poremeti i
zamrsi, i da se potvrdi da ta istorija u stvari ne postoji?
Pobijanje vremena pretpostavlja negiranje dveju
stvari: uzastopnosti članova nekog niza i sinhronizma
članova dvaju nizova. Zaista, ako je svaki član apsolu­
tan, njihovi se odnosi svode na svest o postojanju tih

153
HORHE LUIS BORHES

odnosa. Jedno stanje prethodi drugom ako je svesno

svoga prethodnog položaja; stanje G je istovremeno sa
stanjem H samo ako je svesno te istovremenosti. Nasu­
prot onome što tvrdi Šopenhauer 2 u svojoj tabeli funda­
mentalnih istina (Welt als Wille und Vorstellung, JJ, 4),
svaki vremenski odlomak ne ispunjava istovremeno ceo
prostor, jer vreme nije sveprisutno. (Razume se da na
ovom nivou diskusije prostor više ne postoji.)
Meinong u svojoj teoriji spoznaje smatra da se
mogu spoznati imaginarni predmeti: oni koji pripadaju
četvrtoj dimenziji, da tako kažemo, ili su nešto nalik na
Kondijakov senzibilni kip, Lokovu hipotetičnu životi­
nju, kvadratni koren iz -1. Ako su razlozi koje sam iz-
neo valjani, znači da u taj magloviti svet spadaju mate­
rija, ja i spoljni svet, opšta istorija, naši životi.
Pored toga, izraz pobijanje vremena višeznačan
je i neodređen. Može se odnositi na Platonovu i Boetije-
vu večnost kao na dvoumljenja Seksta Empirika. Ovaj
potonji (Adversus mathematicos, XI, 197) pobija pro­
šlost koja je već bila, zatim budućnost koja još nije, tvr­
deći da je sadašnjost i deljiva i nedeljiva. Nije nedeljiva
jer bi u tom slučaju bila lišena početka koji bi je
povezao s prošlošću kao i kraja koji bi je povezao s
budućnošću; ne bi imala ni sredinu jer ono što nema
početak i kraj ne može imati ni sredinu; ali nije ni
deljiva jer bi se u tom slučaju sastojala iz jednog delà
koji je već bio i drugog koji tek treba da bude. Ergo,
ona ne postoji, a pošto ne postoje ni prošlost ni
sadašnjost, vreme kao takvo ne postoji. F. H. Bredli

2
To je pre s v e g a tvrdio Njutn: "Svaka čestica prostora je v e č n a . svaki
nedeljivi trenutak trajanja je sveprisutan." (Principia, UJ. 4 2 )

154
 NOVO POBIJANJE VREMENA

aktualizuje i razrađuje taj problem, primećujući sledeće

(Appearance and Reality, IV): ako se sadašnjost može
podeliti u druge sadašnjosti, ona znači nije manje
složena od vremena; ali ako je nedeljiva, onda je vreme
samo odnos među vanvremenskim pojavama. Dakle,
ovakva razmišljanja negiraju delove da bi zatim
negirala celinu; ja negiram celinu da bih potvrdio svaki
pojedinačni deo. Dijalektikom Berklija i Hjuma stigao
sam do Šopenhauerovog stava: "Volja se manifestuje
samo u sadašnjosti, a nikako u prošlosti ili budućnosti;
prošlost i budućnost ne postoje osim kao apstraktni
pojmovi neophodni svesti, kao racionalnom načelu, radi
povezivanja raznih činilaca. Niko nije živeo u prošlosti
i niko neće živeti u budućnosti: sadašnjost je oblik
svekolikog života, svojstvo koje mu nikakva sila ne
može oduzeti... Vreme je kao krug koji se beskonačno
okreće: silazni luk je prošlost, uzlazni budućnost; na vr­
hu je nedeljiva tačka koja dodiruje tangentu i to je sada­
šnjost. Nepokretna kao tangenta, ova skučena tačka
obeležava dodir objekta, koji se manifestuje kao vreme,
sa subjektom, koji nema oblik i nije dostupan spoznaji
jer predstavlja uslov spoznaje" (Welt als Wille und
Vorstellung, I, 54). Jedna budistička rasprava iz V veka,
Visuddhimagga (Put čistote) ilustruje ovo učenje jed­
nom stilskom figurom: "Strogo govoreći, život jednog
bića traje koliko jedna ideja. Kao kolski točak koji se
okreće i pri tom dodiruje zemlju samo u jednoj tački,
tako i život traje koliko i jedna ideja" (Radakrišnan:
Indian Philosophy, I, 373). Drugi budistički tekstovi
tvrde da se svet uništava i obnavlja šest hiljada pet stoti­
na miliona puta dnevno i da je svaki čovek samo privid
koji na vrtoglav način čini niz trenutnih i pojedinačnih

155
HORHE LUIS BORHES

ljudi. "Čovek prošlog trenutka - tvrdi se u Putu čistote

- živeo je, ali više ne živi, niti će živeti; čovek budućeg
trenutka će živeti, ali nije živeo niti živi sada; čovek
sadašnjeg trenutka živi, ali niti je živeo niti će živeti"
(nav. delo, I, 407). Taj stav možemo uporediti s ovom
Plutarhovom mišlju (De E apud Delphos, 18): "Čovek
jučerašnjice umro je u čoveku sadašnjice, čovek dana­
šnjice umire u čoveku sutrašnjice."
And yet, and yet... Negiranje vremenske uzasto-
pnosti, negiranje ja, negiranje astronomskog svemira, to
su sve izrazi prividnog očajanja i prikrivene utehe. Naša
sudbina (za razliku od Svedenborgovog pakla i pakla
tibetske mitologije) nije zastrašujuća zato što je
prividna, nego zato što je nepovratna i čvrsta kao čelik.
Vreme je materija od koje sam sazdan. Vreme je reka
koja me nosi, ali reka sam ja; tigar koji me rastrže, ali
tigar sam ja; vatra u kojoj gorim, ali vatra sam ja.
Nažalost, svet je stvaran; i ja sam Borhes, nažalost.

BELEŠKA UZ PROLOG

Nema rasprave o budizmu koja ne spominje

apologetsko delo Milinda Panha iz II veka. Ono sadrži
razgovor između Menandera, kralja Bahtijane, i kalu-
đera Nagasene. Nagasena kazuje da isto kao što kraljev­
ska kola ne čine točkovi, ni sedište, ni osovina, ni ruda,
ni jaram, tako ni čoveka ne čine materija, oblik, utisci,
misli, instinkti i svest. On nije kombinacija ovih delova,
ali ipak ne postoji mimo njih... Posle višednevne
rasprave, Menander (Milinda) prihvata budističku veru.
Ovo delo preveo je na engleski Ris Dejvids,
(Oxford, 1890-1894).

156
 BESKONAČNA TRKA AHILA I KORNJAČE

BESKONAČNA TRKA AHILA I KORNJAČE

Značenja koja ima reč dragulj - nešto maleno a

skupoceno, tvrdo ali i tanano, koje se prenosi izuzetno
lako, nešto jasno ali istovremeno i nedokučivo, cvet
godina - sasvim su opravdana. Ne znam kako bi se bo­
lje opisao Ahilov paradoks, koji tako mirno odoleva že­
stokim pokušajima opovrgavan]a već dvadeset i tri
veka. Čini mi se da ga zaista možemo proglasiti besmrt­
nim. Postojano zračenje tajne koje ovakva ustrajnost
pretpostavlja i tanano nerazumevanje kojim izaziva
ljude, darovi su koji nas obavezuju na zahvalnost. Pro­
đimo kroz to iskustvo još jednom, ako ni zbog čega dru­
gog a ono da bismo ponovo potvrdili njegovu unu­
trašnju složenost i tajanstvenost. Stoga nameravam da
nekoliko stranica - nekoliko trenutaka koje ćemo pode-
liti - posvetim izlaganju ovog paradoksa i njegovih naj­
znamenitijih revizija. Polazim od onoga što se dobro
zna: da ga je smislio Zenon iz Eleje, Parmenidov uče­
nik, čovek koji je odricao da se u svemiru išta može
dogoditi.
Biblioteka mi omogućava uvid u nekoliko ver­
zija slavnog paradoksa. Prva se nalazi na stranicama
dvadeset treće knjige veoma hispanskog Hispano-ame­
ričkog rečnika, a svodi se na sledeći oprezni iskaz:
Nema kretanja: Ahil nikada ne može da stigne sporu
kornjaču. Ostavljam po strani ovaj uzdržani opis i tra-

157
HORHE LUIS BORHES

žim manje sažeto izlaganje G. H. Luisa, čije je delo

Biographical History of Philosophy bila prva filozofska
literatura koju sam pročitao, možda iz taštine, a možda
iz radoznalosti. Prenosim to izlaganje: Ahil je simbol
brzine i on treba da sustigne kornjaču, koja je simbol
sporosti. Ahil trči deset puta brže nego kornjača te pri­
staje da joj da deset metara prednosti. Ahil pretrči deset
metara, kornjača jedan; Ahil pretrči taj metar, a kornja­
ča jedan decimetar; Ahil pretrči taj decimetar, a kornja­
ča jedan santimetar; Ahil pređe i taj santimetar, a kor­
njača jedan milimetar; Ahil pretrči taj milimetar, a kor­
njača deseti deo milimetra, i tako beskonačno. Dakle,
Ahil može beskonačno da trči, a da nikad ne sustigne
kornjaču. U tome se sastoji ovaj besmrtni paradoks.
Prelazim na takozvana pobijanja. Ona starija -
koja su izvršili Aristotel i Hobs - sadržana su u tvrdnji
Stjuarta Mila. On smatra da je ovaj problem jedan od
mnogih primera pogrešnog logičkog razmišljanja, a re­
zultat je brkanja pojmova. Mil smatra da se paradoks
može razrešiti time što će se izvršiti razgraničenje poj­
mova:
U zaključku sofizma, izraz beskonačno ozna­
čava bilo koju vremensku jedinicu koju možemo zami­
sliti; dok u premisama označava bilo koji broj jedinica
koje nastaju podelom vremena. Znači možemo podeliti
deset jedinica sa deset, zatim i kvocijent isto sa deset,
koliko god puta hoćemo; potpodele prostora su ne­
ograničene isto kao i potpodele vremena u kojem se
prostor kao rastojanje savladava. Međutim, moguće je
izvršiti neograničen broj potpodela nečega što je samo
po sebi ograničeno. Ovaj argument dokazuje neogra­
ničeno trajanje sadržano u pet minuta, ali samo ovo i

158
 BESKONAČNA TRKA AHILA 1 KORNJAČE

nijedno drugo. Sve dok ne istekne tih pet minuta, vreme

se može podeliti sa deset, zatim opet sa deset, i tako
koliko god puta hoćemo, što je sasvim u skladu s činje­
nicom da je ukupno trajanje ograničeno na pet minuta.
Rezimirajući, ovim dokazujemo sledeću tvrdnju: da bi
se pretrčalo ograničeno rastojanje, potrebno je vreme
koje je neograničeno deljivo, ali je po sebi konačno i
ograničeno (Mil: Logički sistem, peta knjiga, sedmo
poglavlje).
Ne znam kako je čitalac ovo shvatio, ali meni se
čini da se Milovo pobijanje paradoksa svodi na potvrdu
istog. Dovoljno je da utvrdimo da je Ahilova brzina
jedan metar u sekundi, pa da izračunamo neophodno
vreme:
10 + 1 + 1/10 + 1/100 + 1/1000 + 1/10000 ...
Zbir ove neograničene geometrijske progresije
ne može da bude više od dvanaest (tačnije - jedanaest i
jedna petina; još tačnije - jedanaest i tri dvadeset-
petine), ali se taj zbir nikada ne može ostvariti. Drugim
recima, Ahilova staza je neograničena i on će večno
trčati, ali će Ahil preći to rastojanje pre nego što stigne
do kraja dvanaestog metra; ali tako da će se njegova
večnost završiti pre isteka dvanaest sekundi. Ovo siste­
matsko razlaganje, beskonačno spuštanje u sve manje i
sitnije razmake, zapravo i nije u oprečnosti sa našim
problemom, već nam pomaže da ga bolje shvatimo.
Imajmo u vidu da se trkači umanjuju ne samo usled
udaljavanja u vizuelnoj perspektivi, već i usled toga što
moraju pretrčavati mikroskopska rastojanja. Valja imati
na umu i to da ti stepenasti razmaci razaraju prostor. Još
žešće razaraju tekuće vreme baš iz razloga što se nižu u

159
HORHE LUIS BORHES

udvostručenom očajničkom utrkivanju nepomičnosti i

zanosa.
Želja da se paradoks pobije došla je do izražaja
u čuvenom eseju Anrija Bergsona napisanom 1910. go­
dine, Esej o neposrednim podacima svesti; već sam nas­
lov postavlja zahtev za načelom. Evo šta Bergson piše:
Kretanju, s jedne strane, pripisujemo deljivost
prostora u kojem se odvija, zaboravljajući da je lako de-
liti predmet, ali ne i čin; s druge strane, navikli smo da
projektujemo čin, tj. kretanje u prostor, da ga primenju-
jemo na prostor u kojem se telo kreće kao i na samo telo
u pokretu; drugim recima, navikli smo da opredmeću-
jemo kretanje. Po našem mišljenju, sofizmi Elejske
škole proizlaze iz brkanja kretanja i prostora; interval
koji razdvaja dve tačke podložan je neograničenoj
deobi, a kad bi se kretanje sastojalo od delova poput
onih koji čine interval, ovaj interval nikada ne bi
istekao. Međutim, činjenica je da svaki Ahilov korak
predstavlja prost i nedeljiv pokret, te da bi posle
određenog broja takvih pokreta Ahil prestigao kornjaču.
Privid elejskih filozofa nastaje poistovećivanjem niza
pojedinačnih pokreta, tj. činova sui generis s homo­
genim prostorom u kojem se oni odvijaju. Pošto se
prostor može raščlaniti, a zatim ponovo sastaviti prema
bilo kojoj zakonomernosti, njima se činilo da im to
dozvoljava da Ahilovo kretanje ponovo sastave u
celinu, ne služeći se pri tom više Ahilovim koracima,
nego koracima kornjače. Ovom zamenom, umesto
Ahila koji trči da stigne kornjaču, dobij amo drugu
kornjaču koja trči za prvom, a obe napreduju istim
koracima ili istovremenim pokretima, tako da druga
kornjača nikada ne može da stigne prvu. Zašto Ahil

160
 BESKONAČNA TRKA AHILA I KORNJAČE

prestiže kornjaču? Zato što je svaki Ahilov korak, kao i

svaki korak kornjače, pokret koji je kao takav nedeljiv i
predstavlja drukčiju veličinu u prostoru: prema tome, na
kraju mora biti zbir rastojanja koje je pretrčao Ahil, a on
će biti veći od zbira rastojanja koje je pretrčala
kornjača, uključujući prednost koju je imala u odnosu
na Ahila. Zenon to zaboravlja kad ponovo sastavlja
Ahilovo kretanje prema zakonomernosti koja važi za
kornjaču. On zaboravlja da samo prostor dozvoljava
proizvoljno raščlanjivanje i sastavljanje, pogrešno ga
poistovećujući s kretanjem (Neposredni podaci, Barne-
sov španski prevod, str. 89, 90). Jedna osobina ovog
argumenta jeste njegova popustljivost. Bergson priznaje
da je prostor podložan beskonačnoj deobi, ali odbija da
to važi i za vreme. Bergson prikazuje dve kornjače
umesto jedne da bi zavarao čitaoca. Zatim spaja vreme i
prostor, koji se međusobno isključuju: spaja Džejmsovo
brzo i nepovezano vreme, svoju savršenu ushićenost
otkrićem i neograničeno deljivi prostor laika.
Metodom eliminacije dolazim do jedinog meni
poznatog pobijanja koje se istovremeno odlikuje nada­
hnućem dostojnim izvornika prvobitnog paradoksa, što
je vrlina koju zahteva intelektualni smisao za estetiku.
To pobijanje formulisao je Rasel. Pronašao sam ga u
uglednom delu Vilijama Džejmsa Some Problems of
Philosophy, a šire objašnjenje pojmova od kojih polazi
Rasel može se naći u njegovim potonjim delima -
Introduction to Mathematical Philosophy 1919, i Our
Knowledge of the External World, 1926 - koja su ne
samo krajnje lucidna nego i isto tako izazovna i snažna.
Rasel smatra da se čin brojanja u suštini sastoji u
poređenju dvaju nizova. Na primer: ako je u Egiptu

161
HORHE LUIS BORHES

Anđeo ubio svu prvorođenu mušku decu osim onih u

kućama sa crvenim znakom na vratima, znači da se
spasio onoliko dece koliko je bilo crvenih znakova, bez
obzira na konkretan broj tih znakova. Količina je u
ovom slučaju neodređena, ali ima primera kad ona
može biti neograničena. Niz prirodnih brojeva je
beskonačan, ali ipak možemo sa sigurnošću tvrditi da
parnih brojeva ima isto koliko i neparnih:
broju 1 odgovara 2
broju 3 odgovara 4
broju 5 odgovara 6 i tako dalje.

Dokaz je neoboriv, ali i izlišan. Međutim, on se

ne razlikuje od sledećeg: da ima onoliko množilaca
broja tri hiljade osamnaest koliko ima brojeva:
broju 1 odgovara 3018
broju 2 odgovara 6036
broju 3 odgovara 9054
broju 4 odgovara 12. 072 i tako dalje.

Isto važi i za stepene ovog broja, bez obzira što

se u progresiji oni proređuju:
broju 1 odgovara 3018
broju 2 odgovara 3018 2 = 9.108.324
broju 3 odgovara... i tako dalje.

Genijalno prihvatanje ovih činjenica nadahnulo

je formulu koja polazi od toga da je jedan neograničeni
skup - drugim recima, niz prirodnih brojeva - u stvari
skup čiji članovi mogu da se raščlane u neograničene
nizove. Na tim brojčanim visinama, celina nije veća od
delà: tačan broj tačaka kojih ima u svemiru jednak je
broju tačaka kojih ima u jednom metru svemira, ili deci-

162
 BESKONAČNA TRKA AHILA I KORNJAČE

metru ili najdužoj zvezdanoj putanji. Ahilov problem

obuhvaćen je tim epskim odgovorom. Svaka tačka do
koje stigne kornjača nalazi se u određenoj proporciji
prema tački do koje stigne Ahil, a taj odnos koji se ispo-
ljava u svim tačkama ovih simetričnih nizova, dovoljan
je da bi se potvrdila njihova jednakost. Nema ni traga
početne prednosti koja je data kornjači: krajnja tačka
njenog kretanja, krajnja tačka Ahilovog kretanja i
krajnja tačka u vremenu trke - svi ti članovi matema­
tički se podudaraju. Tako glasi Raselovo rešenje. Džej-
ms se ne slaže s njim, mada priznaje tehničku nadmoć-
nost svog neistomišljenika. Raselove tvrdnje (piše on)
izbegavaju suštinu problema koji se odnosi na rastuću
kategoriju neograničenosti, a ne na stabilnu kategoriju
koju Rasel jedino uzima u obzir kad pretpostavlja da je
trka završena i da se problem sastoji u uspostavljanju
ravnoteže između pređenih rastojanja. S druge strane,
nisu neophodna dva rastojanja. Rastojanja koja prelaze
dva trkača ili samo isticanje praznog vremena ukazuju
na sledeći problem: kako završiti trku kada se svaki
prethodni interval javlja kao prepreka na putu ka cilju
(Some Problems of Philosophy, 1911, str. 181).
Došao sam do kraja svoga izlaganja, ali ne i do
kraja našeg mudrovanja. Paradoks Zenona iz Eleje, isti­
če Džejms, nije uperen samo protiv prostorne stvarnosti
već i protiv najnedodirljivije i tanane vremenske stvar­
nosti. Dodajem i to da se samo postojanje nekog fizi­
čkog tela, trajanje u mirovanju, tok jedne večeri u neči­
jem životu, ovim paradoksom pretvaraju u pravu
pustolovinu. Raščlanjivanje se vrši samom rečju bes­
konačnost. Ta reč zebnje (koja je kasnije postala pojam)
stvorili smo iz straha, a onog trenutka kada se usadi u

163
HORHE LUIS BORHES

mišljenje, ona počinje da ga razara i uništava. (Ima i

drugih drevnih gorkih iskustava koja su proistekla iz
upotrebe te podmukle reči: u Kini postoji predanje o
skiptru vladara Lianga koji se prepolovljava u trenutku
kada ga preuzima novi vladar; mada je bio u rukama
vladara iz mnogih dinastija, skiptar još postoji.) Pošto
sam izložio stručna razmatranja o ovom pitanju, plašim
se da moje lično mišljenje može delovati drsko i otr­
cano. No ipak ću da ga iznesem: Zenonova teza je neo­
boriva, osim ukoliko priznamo idealnu prirodu prostora
i vremena. Ponor ovog paradoksa možemo izbeći samo
ako prihvatimo idealizam i konkretan rast onoga što
opažamo.
A moj čitalac će upitati: zar da diramo u naše
poimanje svemira zbog te mrvice grčke tmine?

164
 ODBRANA LAŽNOG BAZILIDA

ODBRANA LAŽNOG BAZILIDA

Negde oko 1905. bilo mi je poznato da se na

sveznajućim stranicama prve knjige (od A do ALL)
Hispano-američkog enciklopedijskog rečnika Montane-
ra Simona nalazi mali crtež nekakvog kralja koji me je
uznemiravao: glave špicaste kao u pevca, snažnih grudi,
držao je štit i bič u raširenim rukama, sedeći na prestolu
nalik na sklupčani rep. Oko 1916. pročitao sam ovaj ne­
jasni spisak imena kod Keveda: "Najpre prokleti
osnivač jeresi, Bazilid. Onda Nikola iz Antiohije, Kar-
pokrat i Serint i zloglasni Ebion. Zatim Valentin, koji je
tvrdio da je svet proizašao iz mora i tišine." Boraveći u
Ženevi 1923, prelistao sam nekakvu nemačku knjigu o
jeresima i saznao da je na onom zlosrećnom crtežu
predstavljen hibridni bog kojem se sa strahopoštova­
njem klanjao sam Bazilid. Saznao sam da su gnostici
bili očajnici vredni divljenja te sam se upoznao s vero-
vanjima kojih su se predano pridržavali. Malo kasnije,
imao sam priliku da proučim specijalne monografije
Mida (nemački prevod pod naslovom Fragments eines
verschollen Glaubens, 1902) i Volfganga Šulca {Doku­
mente der Gnosis, 1910) kao i članke Vilhelma Busea u
Enciklopediji Britanika. Danas pristupam zadatku
rezimiranja i ilustrovanja jedne od njihovih kosmo-
gonija: upravo one koju je propovedao Bazilid, osnivač
jeretičkog učenja. Potpuno se oslanjam na obaveštenja

165
HORHE LUIS BORHES

koja navodi Irinej. Poznato mi je da ih mnogi smatraju

nepouzdanim, ali pretpostavljam da ova haotična revi­
zija pokojnih snova dopušta i reviziju jednog sna za koji
ne znamo da li je uopšte pripadao nekom snevaču. S
druge strane, Bazilidova jeres znatno je jednostavnija
od toga. Rođena je u Aleksandriji, oko sto godina nakon
Krsta, kažu, i to među Sirijcima i Grcima. U to doba
teologija je bila narodna strast.
Bazilidova kosmogonija polazi od jedinstvenog
boga. Ovo božanstvo nije imalo ime ni poreklo; otuda
se približno određivalo nazivom pater innatus. Njegovo
sredstvo delovanja bila je pleroma ili sveobuhvatnost,
nezamislivi muzej platonskih arhetipova, apstraktnih
suština. To je bio nepromenljivi bog, a iz njegovog
mirovanja nastalo je sedam nižih božanstava koji su se
spustili u sferu delovanja, stvorivši najpre nebo, kojim
su i upravljali. Iz tog prvog kruga demijurga proizašao
je drugi krug - anđela, moćnika i vladara; oni su stvorili
niže nebo koje je predstavljalo simetričnu kopiju prvo­
bitnog uzora. Ova druga konklava reprodukuje se kasni­
je u trećoj, a ova u još jednoj nižeg reda, i tako dalje sve
do broja 365. Gospodar poslednjeg neba je onaj iz
Pisma, a njegovo učešće u božanskom gotovo je ništa­
vno. On je sa svojim anđelima sazdao ovo vidljivo ne­
bo, oni su stvorili nematerijalnu zemlju, kojom mi gazi­
mo, da bi je zatim podelili. Razumljivi zaborav izbrisao
je podrobne priče kojima je ova kosmogonija objašnja­
vala poreklo čoveka, ali druge priče iz istog doba omo­
gućuju nam da nadoknadimo taj propust, mada na neo­
dređen i hipotetičan način. Prema odlomku koji je obja­
vio Hilgenfeld, Mrak i Svetlost uvek su postojali ne
znajući jedan za drugoga, a kada su se konačno suočili i

166
 ODBRANA LAŽNOG BAZILIDA

sagledali, Svetlost se odmah okrenula, dok se zalju­

bljeni Mrak dočepao njenog odsjaja ili sećanja. To obe-
ležava nastanak čoveka. U analognom Satornilovom
sistemu, nebo dopušta delotvornim anđelima trenutnu
viziju, tako da oni prema svom liku stvaraju čoveka koji
je puzao po zemlji kao neka zmija, sve dok ga Gospod
nije podario iskrom svoje moći. Važno je ono što je
zajedničko svim ovim predanjima: tvrdnja da smo stvo­
reni od materijala najnižeg reda i da nas je impro-
vizovalo nižerazredno božanstvo iz straha ili osećanja
krivice. Vraćam se Bazilidovoj kosmogoniji. Pošto su
buntovni anđeli jevrejskog Boga napustili čovečanstvo,
vanvremenski bog sažali se na ljude i odluči da im
pošalje spasitelja. Ovaj je morao poprimiti prividnu
telesnost, jer bi ga prava telesnost unizila. Njegova
beživotna avet bila je javno izložena na krstu, ali sâm
Hristos uzneo se kroz sve slojeve neba da bi se ponovo
pridružio pleromi. Prošao je kroz njih neoštećen zato
što je znao tajno ime svojih božanstava. "I oni koji
poznaju istinu ove povesti", zaključuje se u verskom
učenju koje prenosi Irinej, "znaće da su se oslobodili
vlasti prinčeva koji su sagradili ovaj svet. Svako nebo
ima svoje ime isto kao i svaki anđeo, gospodar i moćnik
određenog neba. Onaj koji zna njihova tajna imena
prošao bi kroz sva neba neprimećeno i bezbedno, kao
što je to učinio spasitelj. I kao što Sina niko nije pre­
poznao, tako ni gnostika niko neće prepoznati. Ove taj­
ne ne smeju se izreći, nego se moraju čuvati ćutanjem.
Poznaj sve druge, ali neka drugi ne poznaju tebe."
Prvobitna numerička kosmogonija na kraju se
izvitoperila u brojčanu magiju. Tri stotine šezdeset i pet
spratova nebesa sa po sedam božanstava na svakom od

167
HORHE LUIS BORHES

njih zahtevaju nemoguće pamćenje 2.555 usmenih amu-

leta: godine su ih svele na zvučno ime spasitelja, Kau-
lakau, i ime nepokretnog boga - Abraksas. Za ove razo­
čarane jeretike, spasenje je zapravo mnemotehnički
poduhvat mrtvih, dok muke spasiteljeve nisu ništa do
optički privid - radi se, dakle, o dva privida koji na taja­
nstven način potvrđuju nepostojanost stvarnosti, tj. nji­
hovog sveta.
U krajnjoj liniji nije nam teško da izvrgnemo
ruglu uzaludno umnožavanje nominalnih anđela ili si­
metrično odraženih nebesa ove kosmogonije. Okamovo
taksativno načelo - Entia non sunt multiplicanda prae-
ter necessitatem - moglo bi se primeniti na ovaj slučaj,
što bi ovu kosmogoniju razbilo u paramparčad. Među­
tim, lično mislim da bi ta strogost bila prevaziđena i
izlišna. Ono do čega nam je stalo jeste odgovarajuće
preobražavanje ovih dosadnih i nepostojanih simbola. U
tome otkrivam dvostruki smisao: prvi je opšte mesto
kritike; drugi - koji ne želim da proglasim otkrićem -
ostao je nezapažen do sada. Počeću od onog očevid­
nijeg, a to je nastojanje da se bez skandala razreši pro­
blem zla i to hipotetičnim uvođenjem gradiranog niza
božanstava, koji posreduju između ništa manje hipo­
tetičnog Boga i stvarnosti. U sistemu koji smo opisali,
božanstva izvedena iz Boga degradiraju se i padaju
uporedo s udaljavanjem od njega. I tako sve dok ne dos-
peju na najniži stupanj, kad postaju sile dostojne prezira
koje su sklepale čoveka od materijala najnižeg reda. Kod
Valentina - koji nije smatrao da je svet nastao iz mora i
tišine - govori se o paloj boginji (Akamot) koja sa Mra­
kom izrodi dvoje dece, od kojih je jedno tvorac sveta, dok
je drugo đavo. Simonu Vraču je pripisano da je ovu pri-

168
 ODBRANA LAŽNOG BAZILIDA

ču pogoršao unošenjem nekih izmena: po njemu je

Jelena Trojanska spašena, ali ona je zapravo bila božja
prvorođena ćerka, koju su anđeli kasnije osudili na
mukotrpno lutanje počev od jednog mornarskog bur-
delja u Tiru. 1 Isusove trideset i tri godine i noć koju je
proveo na krstu nisu, po mišljenju gnostika, bili dovolj­
ni zalog za iskupljenje.
Ostaje da razmotrimo drugi smisao ovih mra­
čnih priča. Vrtoglava nebeska kula iz Bazilidove jeresi,
mnoštvo anđela, planetarna senka demijurga koji prave
rusvaj po zemlji, mahinacije nižih konklava protiv ple-
rome, gusta naseljenost ovog mitskog prostora, jedva
zamislivog ili nominalnog - sve to smišljeno je pored
ostalog i zato da bi se unizio ovaj svet. Ne toliko da bi
se podvuklo zlo koje u sebi nosimo, već naša suštinska
beznačajnost. Kao u prostranim sumracima koji se rasi­
paju po ravnicama, nebo izgleda monumentalno i uzbu­
dljivo, a zemlja siromašno. Ovaj stav opravdava kosmo-
gonijsku melodramu koju je smislio Valentin, razvija­
jući beskrajnu priču o dva natprirodna bića, tj. braći ko­
ja se prepoznaju, o paloj ženi, prevejanoj i žestokoj in­
trigi zlih anđela i o venčanju koje se odigrava u završni­
ci. U toj melodrami ili feljtonu, postanje je samo jedan
od mnogobrojnih događaja. Ideja je vredna divljenja:
sastoji se u zamišljanju sveta kao suštinski beznačajnog

1
Jelena, nesrećna kćerka božija. Njeno božansko poreklo nije
smetalo povezivanju predanja o Jeleni s predanjem o Isusu. Bazi-
lidovi sledbenici pripisali su Isusu prividnu telesnost; a za tragičnu
kraljicu tvrdili su d a j e samo njen eidolon, ili privid koji je bio otet
i odveden u Troju. Prema tome, spasenje dugujemo jednoj lepoj
aveti; druga avet izazvala je velike bitke, nadahnuvjti Homera. U
vezi s gnostičkim shvatanjem Jelene vidi Platonovog Fedra i
Adventures Among Books (str. 237-248) Endrjua Lenga.

169
HORHE LUIS BORHES

procesa, kao zalutalog i uzgrednog odsjaja drevnih nebe­

skih epizoda. Postanje se odigralo - slučajno i usput.
Reč je o projektu epskih razmera; pravoverna
religija i teologija odbacuju tu mogućnost, skandalizu-
jući se nad njom. Oni smatraju da se postanje odigralo
kao slobodni i nužni božanski čin. Prema recima sv. Av-
gustina, svemir nije nastao u vremenu već istodobno s njim
- a to je stav koji pobija prioritet Tvorca. Straus smatra da
je pretpostavka o početnom trenutku prividna zato što bi
taj trenutak zarazio vremenom ne samo trenutke koji slede,
već i one koji čine "prethodnu" večnost.
Gnostici su polemisali s hrišćanima tokom prvih
vekova naše ere. Mada su gnostici istrebljeni, ipak
možemo zamisliti kako bi bilo da su oni pobedili. Da je
Aleksandrija, umesto Rima, izišla iz ovog sukoba kao
pobednica, nesređene i mutne priče koje sam ovde rezi­
mirao, bile bi povezane, poučne i svakodnevne. Izreke
kao ona Novalisova: "Život je bolest duha" 2 ili ona krajnje
očajnička Remboova: "Pravi život je negde drugde; mi nis­
mo u svetu", blistale bi u kanonskim spisima. Razmišljanja
poput one odbačene Rihterove teze o zvezdanom poreklu
života i njegovom slučajnom rasprostiranju po ovoj
planeti, doživela bi bezuslovni uspon u verskim labo-
ratorijama. Bilo kako bilo, možemo li se nadati boljem
daru od saznanja da smo beznačajni, može li sam Bog
imati veću slavu od one koju pruža saznanje da je oslo­
bođen tereta sveta?

2
Ovaj stav - Leben ist eine Krankheit des Geistes, ein leiden-
schaftliches Tim - duguje svoje rasprostiranje Karlajlu. koji ga je
izneo u čuvenom članku objavljenom 1829. u časopisu "Foreign
Review". U Proročkim knjigama Vilijama Blejka ne nalazimo sa­
mo usputna poklapanja: one iznova otkrivaju suštinu agonije i sja­
ja gnosticizma.

170
 ODBRANA KABALE

ODBRANA KABALE

Ovo što činim nije prvi pokušaj ove vrste, a neće

biti ni poslednji koji će se završiti neuspehom, ali moje
nastojanje ima dve osobine po kojima se izdvaja iz svih
sličnih nastojanja. Prva je moje gotovo potpuno nepo­
znavanje hebrejskog jezika; a druga, to što nemam na-
meru da branim samo učenje, već hermenuitičke ili kri-
ptografske postupke koji vode ka njemu. Kao što je već
poznato, među ove postupke spadaju vertikalno čitanje
svetih tekstova, čitanje poznato kao boustrophedon
(zdesna nalevo prvi red, sleva nadesno sledeći), siste­
matsko zamenjivanje jednih slova azbuke drugima,
zbrajanje brojčane vrednosti slova, itd. Lako je ove pos­
tupke izvrgnuti ruglu, no ja sam se opredelio za drugi
pristup: da pokušam da ih razumem.
Daleki istočnik ovih postupaka očigledno se ve­
zuje za pojam mehaničkog nadahnuća Biblije. To shva-
tanje, prema kojem su jevanđelisti i proroci bezlični
božji pisari koji beleže što im on diktira, izloženo je s
nepromišljenom žestinom u delu Formula consensus
helvetica, u kojem se zahteva strogo poštovanje sugla­
snika u Svetom pismu, pa čak i dijakritičkih znakova za
koje drevne verzije nisu uopšte ni znale. (To doslovno
ostvarenje božjih književnih namera u čoveku javlja se
kao nadahnuće ili obožavanje: prvobitno značenje ove
reči odnosi se na preuzimanje nečega što je božanskog

171
HORHE LUIS BORHES

porekla. Sledbenici islama mogu se dičiti da su ovu hi­

perbolu prevazišli tvrdeći da izvornik Korana - Majke
knjige - predstavlja jedno od božjih atributa, poput
njegove milosti ili jarosti, te da na taj način prethodi
jeziku, odnosno, postanju. Isto tako ima i luteranskih
teologa koji se ne ustručavaju da Sveto pismo uvrste
među plodove Postanja, smatrajući da je u ovom spisu
otelovljen Sveti duh.
Eto kako stižemo do tajne. Bibliju nije uopšte
diktirao bog, već njegova treća hipostaza. To je mišlje­
nje opšteprihvaćeno; Bekon je 1625. napisao: Pero Sve­
tog duha više se zadržalo na Jovovoj nesreći nego na
Solomunovoj sreći.1 Njegov savremenik Džon Don
takođe je zabeležio: Sveti duh je rečit, snažan i plodan
pisac, ali nije lak na rečima; podjednako je dalek od su-
vog koliko i od kitnjastog stila.
Ne može se govoriti o Svetom duhu, a prećutati
zastrašujuće trojedno jedinstvo čiji je on deo. Katolički
vernici smatraju da su Sveta trojica jedno tročlano telo,
koje je beskrajno savršeno i beskrajno dosadno; libe­
ralni mislioci vide ga kao izlišnog teološkog kerbera,
praznovericu koja će iščeznuti pred naletom mnogih
naprednih tekovina našeg veka. A Trojstvo naravno pre-
vazilazi sve ove obrasce. Zamišljeno jednim potezom,
poimanjem jedinstva Oca, Sina i Svetog duha, ono je
primer intelektualne teratologije, čudovišta koje je mog­
la iznedriti samo strahota nekog košmara. Ja to zaista
mislim, ali imam u vidu i misao da nam svaki predmet
čiji smisao ne poznajemo izgleda bar u početku čudo-

1
Prevodim s latinskog: diffusius tractavit Jobi afflictiones. Engle­
ski prevod je precizniji: hath laboured more.

172
 ODBRANA KABALE

višno. Ova opšta opaska dobija u težini kad je reč o

ovom slučaju zahvaljujući sveštenoj tajni sadržanoj u
predmetu o kojem govorimo.
Razlikovanje tri ličnosti u jednoj mora izgledati
proizvoljno kad se razmatra nezavisno od spasenja.
Sagledavanje ovog pojma kao potrebe vere ne umanjuje
njegovu suštinsku tajnovitost, mada oktriva njegov
smisao i namenu. Ne priznati Trojstvo ili barem Dvoj-
stvo - znači svesti Isusa na uzgrednog Božjeg izaslani­
ka, na slučajnost istorije. To znači ne priznati da je on
neuništivi, stalni predmet naše privrženosti. Ako Sin
nije istovremeno i Otac, ni spasenje ne može biti
neposredan božanski čin; ako On nije večan, nije večna
ni njegova žrtva prenesena silaskom na zemlju i smrću
na krstu. Samo je beskrajna uzvišenost mogla zado­
voljiti dušu izgubljenu u beskrajnom vremenu, ponovio
je Džeremi Tejlor. Na taj način opravdava se dogma,
bez obzira što teza o stvaranju Sina od Oca i Svetog
duha od obojice i dalje nagoveštava izvesnu hijerarhiju i
što se mora priznati jedna mana - da se dogma sastoji iz
običnih metafora. Trudeći se svim silama da razlikuje
članove Trojstva, teologija je došla do zaključka da
nema ničeg zbunjujućeg u tome što je delo jednog člana
Sin, a drugog Sveti duh. Večno nastajanje Sina, večno
nastajanje Svetog duha, tako je to prema taštoj Irineje-
voj odluci: a svodi se na zamišljanje jednog vanvre-
menskog čina, osakaćenog zeitloses Zeitwort, koji mo­
žemo odbaciti ili pobožno poštovati, ali ga ne možemo
osporavati.
Pakao je obično fizičko nasilje, ali ove tri ne­
razlučive ličnosti izazivaju intelektualni strah poput ne­
jasne i varljive beskonačnosti ili nizova ogledala posta-

173
HORHE LUIS BORHES

vljenih jedna naspram drugih. Dante je zamišljao pakao

kao niz krugova različitih boja koji su naslagani jedan
na drugi; Don ga vidi kao znak sazdan od izuvijanih, is­
prepletenih i nerazmrsivih zmija. Toto coruscat trinitas
mysterio, pisao je sv. Pavle; Trojstvo blista u potpunoj
tajni.
Ako Sin predstavlja izmirenja Boga sa svetom,
onda je Sveti duh - načelo sanktifikacije, po Atanaziju;
anđeo nad anđelima, po Makedoniju - najbolje određuje
kao Božja prisnost s nama, njegova imanencija u našim
grudima. (Bojim se da su socinijanci imali puno razloga
da smatraju kako je Sveti duh samo personifikovani
izraz, metafora božjih postupaka, čije su se varijacije
kasnije nizale u nedogled.) Bilo da ga smatramo
običnim sintaksičkim oblikom ili ne, izvesno je da je
nevidljivi treći član zapetljanog trojstva priznati autor
Svetog pisma. U poglavlju posvećenom islamu, Gibon
daje potpuni popis objavljenih delà Svetog duha, koji
po njegovom pomalo skromnom računu obuhvata nešto
više od sto naslova. Međutim, delo koje me ovom prili­
kom zanima je Postanje, jer je upravo to tema kabale.
Kao i mnogi današnji hrišćani, kabalisti su vero-
vali i božansko poreklo te povesti, verujući da ju je sve-
sno redigovala neka beskrajna inteligencija. Posledice
ove pretpostavke mnogobrojne su. Povremeno pisanje
običnih tekstova - što znači efemernih novinskih čla­
naka - dopušta razuman udeo slučajnosti. Članak se za­
sniva na nekom događaju koji se u njemu opisuje:
članak nas obaveštava da se prepad, koji je uvek izne­
nadan, dogodio u toj i toj ulici, na tom i tom uglu, u
toliko sati izjutra. Reč je o obrascu koji se ograničava
na to da nam ukaže na mesto iz kojeg se daju oba-

174
 ODBRANA KABALE

veštenja. U takvim izveštajima, raspon i zvučnost reče­

nica neizostavno zavise od slučaja. Sasvim je pak
obratno u stihovima, gde je bitno podređivanje sadržine
eufoničnim zahtevima (ili praznovericama). Ono što je
u njima proizvoljno nije zvuk, već značenje. To je odli­
ka koju nalazimo kod ranog Tenisona, Verlena, kasnog
Svinberna: kod pisaca koji izražavaju opšta stanja kori-
šćenjem bogatih prozodijskih mogućnosti. Razmotrimo
i treći tip pisca, intelektualca. Bilo da piše prozu
(Valeri, De Kvinsi) ili poeziju, on sigurno ne isključuje
slučajnost, ali je ipak svodi na najmanju moguću meru,
ograničavajući njen neuhvatljivi uticaj. Ovakav pisac
izdaleka se približava Gospodu, za koga neodređeni
pojam slučajnosti nema nikakvog smisla. Tako je s
Gospodom Bogom, koga su teolozi uzdigli do savr­
šenstva i koji u jednom potezu - uno intelligendi actu -
ne samo da shvata sve što se događa u ovom prepunom
svetu, već zna sve što bi se moglo dogoditi kad bi se i
najsitniji događaj iole promenio, znajući istovremeno i
sve što se ne može dogoditi
Zamislimo sad tu svemirsku inteligenciju koja
se ne iskazuje ni u dinastijama, ni u uništenju, ni u
pticama, već u zapisanim rečima. Zamislimo takođe, u
skladu s teorijom nadahnuća koja je prethodila sv. Av-
gustinu, kako Bog diktira svoj iskaz reč po reč. 2 Ova
pretpostavka (a to je polazna tačka kabalista) sagledava
Sveto pismo kao apsolutni tekst u kojem je udeo slučaj-

2 Origen je smatrao da svaka reč u Svetom pismu ima tri značenja:

istorijsko, moralno i mistično, a da ova odgovaraju telu, duši i
duhu, od kojih je čovek sačinjen; Johan Skot Eriđena im pripisuje
beskrajni broj značenja koja blistaju u bogatstvu boja kao perje
carskog pauna.

175
HORHE LUIS BORHES

nosti sveden na nulu. Sama koncepcija ovog dokumenta

prevazilazi sva čuda koja se opisuju na njegovim strani­
cama. To je knjiga koja isključuje slučaj, a sve je obu­
hvaćeno mehanizmom neograničenog broja zamisli u
nepogrešivo izvedenim varijacijama, s otkrovenjima
koja vrebaju na svakom koraku, sa svetlošću koja
obasjava svetlost. Kako odoleti iskušenju da je prouča­
vamo do besmisla, do beskraja koji se izvodi iz brojeva,
upravo onako kako to čini kabala?

1931.

176
 SADRŽAJ

Istorija večnosti 5
Keningar 30
Metafora 50
Učenje o ciklusima 54
Kružno vreme 66
Prevodioci 1001 noći 72
Približavanje Almotasimu 100
Veština vređanj a 108
Zid i knjige 116
Kolridžov cvet 120
Kolridžovsan 125
Vreme i Dž.V. Dan 130
Novo pobijanje vremena 135
Beskonačna trka Ahila i kornjače 157
Odbrana lažnog Bazilida 165
Odbrana Kabale 171
Jorge Luis Borges

KNJIGA OD SNOVA

Proslov

U ogledu iz londonskog Spectatora (rujna 1712.), uvrštenom u ovu knjigu, Joseph Addison
navodi da ljudska duša, snivajući odvojena od tijela, biva u isti mah teatar, glumci i
publika. Mogli bismo dodati daje ujedno autor radnje koju prati. Analognih mjesta ima u
Pe-tronija i u Luisa de Gongore.
Doslovno čitanje Addisonove metafore moglo bi nas navesti na opasno zavodljivu
postavku da snovi tvore najstariju i najsloženiju književnu vrstu. Na temelju te neobične
postavke, koju rado preuzimamo za pisanje ovoga proslova i čitanje teksta, mogao bi se
sačiniti opći pregled snova i njihova utjecaja na književnost. Ovaj šareni zbornik,
sastavljen za razbibrigu znatiželjnom čitatelju, bio bi kockica u tom mozaiku. Rečena
hipote-tička knjiga istražila bi razvoj i grananje te drevne vrste, od proročanskih snova s
Orijenta do alegorijskih i satiričkih snova u Srednjem vijeku i pukih igrarija Le-wisa
Carrolla i Franza Kafke. Razdvojila bi, naravno, snove u snu i snove najavi.
Ova knjiga o snovima, što će je čitaoci višekratno snivati, obuhvaća noćne sanje (one koje,
uzmimo, ja potpisujem), dnevne sanje, kao voljnu djelatnost našega duha, i poneke kojima
se ne zna porijeklo, uzmimo, anglosaksonski San o križu.
Šesta knjiga Eneide drži se tradicije iz Odiseje i navodi da su božanska vrata kroz koja nam
dolaze snovi dvojaka: bjelokosna su namijenjena lažljivim, a rožana proročanskim
snovima. Izbor tvari od kojih su načinjena navodi nas na pomisao daje pjesnik naslutio
kako su snovi što anticipiraju budućnost manje vrijedni od onih lažljivih, da su spontani
izmišljaj čovjeka koji spava.
Jednu vrstu sna valja nam posebno razmotriti. Posrijedi je noćna mora ili snoviđenje, na
engleskom night-mare ili noćna kobila, riječ koja je Victora Hugoa navela na metaforu
cheval noir de la nuit (noćni vranac), premda etimolozi tvrde da taj izraz znači noćna
tlapnja ili noćna priča. Njegov germanski parnjak ^//'postaje engleski elf, zloduh ili
vukodlak koji guši spavača i kinji ga groznim prizorima. Grčki termin ephialtes potječe iz
analogne praznovjerice.
Coleridge je napisao da slike najavi pobuđuju osjećaje, a da u snu osjećaji pobuđuju slike.
(Koji mu je to tajanstven i složen osjećaj izdiktirao Kublaj kana, uzdarje sna?) Kad bi u ovu
sobu ušao tigar, obuzeo bi nas strah; ako nas strah obuzme u snu, mi smislimo tigra. To bi
mogla biti plastična predodžba naše bojazni. Navodim primjer tigra, ali mi možemo svoj
užas projicirati na štošta drugo, nešto što najavi nije nužno stravično, jer strah prethodi
pojavi što ga za tu prigodu utjelovljuje. To može biti mramorna bista, podrum, naličje
kovanice, zrcalo. Nema te forme na svijetu koja ne bi mogla biti izvor strave. Zato noćna
mora možda ima poseban okus, sasvim različit od straha i strahova
10
koje nam može zadati zbilja. Germanski narodi su, čini se, istančanije od romanskih osjetili
tu pritajenu prijetnju zla. Prisjetimo se neprevodivih riječi eery, weird, un-canny,
unheimlich. Svaki jezik stvara ono što mu je potrebno.
Stvaralaštvo noći postupno se uvlačilo u danje stvaralaštvo. Ta je invazija potrajala
stoljećima. Sablasno carstvo Božanstvene komedije nije snoviđenje, izuzev možda u
četvrtom pjevanju, što odiše potmulom grozom. To je mjesto na kojem se zbivaju užasni
događaji. Nauk noći bio je mukotrpan. Snovi iz Svetoga pisma nemaju znacajfe\sna; to su
proroštva koja s naglašenom koherentnošcu pokreću složen mehanizam metafora.
Quevedovi sni kao da su potekli od čovjeka koji nikad nije sanjao, poput onih Kimerijaca
što ih spominje Plinije. Poslije će doći ostali. Upliv noći i dana bit će recipročan. Beckford i
De Quincey, Henry James i Poe, vuku korijen iz snomorice i remete nam noćni spokoj.
Mitologije i religije vjerojatno imaju analogni temelj.
Na kraju, želim izraziti zahvalnost Royu Bartholo-mewu. Ovu knjigu ne bih mogao
sastaviti bez njegove stručne prilježnosti.
J.L.B. Buenos Aires"27. listopada 1975.
11
Priča o Gfi
G,
iilgameš, u dvije trećine bog, jednom trećinom čovjek, življaše u Uruku. Nepobjediv među
ratnicima, vladao je željeznom rukom. Mladići su mu služili, djevojke i žene nasilno je
obljubljivao. Narod je vapio za božanskom zaštitom, i gospodar nebesa naloži božici
Aruru, onoj koja je umijesila prvog čovjeka od gline, da načini stvorenje koje bi se moglo
suprotstaviti Gilgamešu i tako umiriti pučanstvo.
Aruru je načinila stvorenje koje je nazvala Enkidu. Tijelo mu bijaše dlakavo, kosa padala
po plećima, prekrivao se krznom, živio među zvijerima i jeo travu. Uništavao je stupice i
tako spašavao životinje. Saznavši to, Gilgameš naredi da mu odvedu bludnicu. Enkidu je u
njenom zagrljaju proveo sedam dana i sedam noći. Nakon toga gazele i zvijeri stale su
bježati od njega, a njemu su noge klecale i nije mogao trčati kao prije. Preobrazio se u
čovjeka.
Djevojka vidje daje Enkidu postao lijep muškarac. Nagovorila ga je da odu u utvrđeni
Uruk, gdje je vladao Gilgameš, i obiđu sjajan hram gdje zajedno sjede bog i božica. Bližio se
početak nove godine. Gilgameš se pripremao za ritualno vjenčanje, kad je došao Enkidu i
izazvao ga. Okupljeno mnoštvo, unatoč zaprepa-štenosti, oćuti olakšanje.
Gilgameš je prethodne noći usnio kako sa zvjezdanog neba pada strijela stoje ne može
podići ni oboriti.
12
Poslije toga, u središte grada s neba je doletjela i zabila se neobična sjekira. Majka mu reče
da mu taj san najavljuje dolazak junaka koji će mu poslije postati prijatelj.
Zametnuše borbu i Enkidu obori Gilgameša. Došljak uvidje da njegov protivnik nije
hvastav tiranin nego srčani borac koji prihvaća izazov. Podigao gaje, zagrlio, i njih dvojica
postadoše prijatelji.
Gilgameš je bio pustolovne naravi, pa je predložio Enkiduu da nasijeku cedrovine u svetoj
šumi. - To je težak zadatak - odvrati mu Enkidu -jer šumu čuva div Humbaba. Glas mu je
nalik na grmljavinu, jednook je i pogledom te može okameniti, riga plamen iz nosnica i
kužnim dahom sije smrt.
Na to će Gilgameš: - Što ćeš reći djeci kad te budu pitala gdje si bio onog dana kad je
zaglavio Gilgameš?
Enkidu je pristao.
Gilgameš je svoj naum iznio starcima, bogu Šama-šu, vlastitoj majci, nebeskoj kraljici
Ninsun, ali ga oni nisu odobrili. Znajući da joj je sin tvrdoglav i uporan, Ninsun je izmolila
zaštitu od boga Šamaša. Tada je Enkidua proglasila svojim počasnim čuvarom.
Gilgameš i Enkidu stigli su u goru obraslu cedro-vom šumom. Onako umorni, zaspali su.
Prvi je usnio da se na nj survava planina, i da ga je iz te nevolje izbavio čovjek neobične
ljepote, koji gaje smirio, napojio vodom i pomogao mu da ustane.
Enkidu reče: - To znači da ćemo savladati Humba-bu.
Gilgameš je potom sanjao kako nebesa tutnje i zemlja drhti, sve zavijeno u tamu, kroz
guste oblačine sijevne
13
munja i izazove požar, smrt je lijevala s visina, a onda je plamena nestalo i sve je prekrio
pepeo.
Enkidu je dokučio zlokobnu poruku, ali nije prestao sokoliti prijatelja. Stao je obarati
cedar, i to je izazvalo bijes Humbabe. Gilgameša je prvi put obuzeo strah. Ipak, njih su
dvojica savladali diva i odrubili mu glavu.
Gilgameš opere tijelo i stavi na se vladarsku odjeću. Videći junaka, božica Ištar stade ga
nagovarati da joj postane muž, obećavajući mu neviđena bogatstva i svakojake užitke.
Poznavajući vjerolomnu i okrutnu Ištar, koja je dala smaknuti Dumuzija i nebrojene
ljubavnike, Gilgameš je odbije. Bijesna Ištar zatraži od svog oca da na zemlju pošalje
nebeskog bika i zaprijeti da će otvoriti vrata donjega svijeta i podići mrtve da jedu žive.
- Kad bik siđe s nebesa, zemljom će sedam godina vladati bijeda i glad. Jesi li se za to
pripremila?
Ištar odgovori potvrdno.
Tada bik siđe na zemlju. Enkidu se dohvati s njim ukoštac, držeći ga za rogove, a Gilgameš
mu zarije nož u šiju. Zajednički su mu izvadili srce i prinijeli za žrtvu bogu Šamašu, bogu-
suncu.
Ištar je pratila tu borbu sa zidina Uruka. Videći ishod, uspela se na bedem i proklela
Gilgameša. Enkidu biku iščupa rep i baci ga u lice božici, rekavši: - S tobom bih, da mogu,
jednako postupio. Svezao bih te njegovim crijevima.
Ištar je doživjela poraz, i narod je stao klicati zator-nicima nebeskog bika. Ali, volju bogova
ne smije se nekažnjeno izigrati.
14
Usnio je Enkidu da su se bogovi okupili na vijećanje o tome tko snosi veću krivnju za
pogibiju Humbabe i nebeskog bika, on ili Gilgameš. Jedan od njih dvojice platit će glavom.
Nisu se mogli složiti. Anu, otac bogova, reče daje Gilgameš ubio Humbabu i, povrh toga,
posjekao cedar. Rasprava je postajala sve vatrenija, padale su teške riječi. Enkidu se
probudi ne saznavši konačnu odluku. San je ispričao Gilgamešu i za dugih sati besanice što
gaje mučila prisjećao se bezbrižnog življenja među zvijerima. Povremeno je čuo glasove
utjehe.
Koju noć iza toga opet je sanjao. S neba je dopro krič, i čudovište s lavljim licem i orlujskim
krilima i pandžama stušti se na nj, dohvati ga i ponese uvis. Ruke mu se prekriše perjem,
sve je više nalikovao svome otmičaru. Uvidje da je umro i da ga harpija nosi na putu bez
povratka. Stigli su u carstvo tame, gdje su ih okružile sjene zemaljskih uglednika. Bijedne
spodobe u tome staništu imaju krila i hrane se prašinom. Gospodarica podzemlja čitala je
tablicu sudbina i vagala pokojnikove zasluge.
Kad se probudio, dvojici prijatelja postade jasno što su bogovi odlučili. Gilgameš zastre
Enkiduovo lice nevjestinskom koprenom i, ophrvan bolom, pomisli: Sada sam upoznao
lice smrti.
Na otoku onkraj zemaljskih granica življaše Utna-pištim, prastar čovjek, jedini smrtnik
koji je uspio izbjeći smrt. Gilgameš odluči poći do njega, da sazna tajnu vječnoga života.
Stigao je do granice svijeta gdje je silno visoka planina parala nebeski svod udvojenim
vrhovima i do
15
podzemlja dopirala svojim temeljima. Prolaz su čuvala opaka čudovišta, ljudi-škorpioni.
Junak se ne prestraši, nego rekne čudovištima da traži Utnapištima.
- Nitko nije dopro do njega niti je uspio saznati tajnu vječnoga života. Mi čuvamo put
sunca, kojim nijedan smrtnik ne smije kročiti.
- Ali ja hoću - odvrati Gilgameš, i čudovišta ga propuste, videći da pred sobom nemaju
običnog smrtnika.
Zaputi se junak. Prolaz je bivao sve mračniji, a onda ga zapahne lahor, dok se u daljini
nazirala svjetlost. Kad je došao do nje, ukaza mu se čarobni vrt, prošaran blještavim
draguljima. Taj jedinstven prizor, vrt užitaka, bogovi dotad nisu podarili nijednom
smrtnom čovjeku. Ali Gilgameš nije za to mario, krenuo je dalje. Sve dok nije zastao da se
odmori u svratištu. Krčmarica Siduri, peharnica bogova, mišljaše da poslužuje kakva
skitnicu, ali joj se putnik predstavi i ispriča svoj naum.
- Gilgamešu, nikad nećeš naći ono što tražiš. Bogovi su stvorili ljude i podarili im smrtnost.
Sebi su ostavili vječni život. Vjerojatno znadeš da Utnapištim živi na udaljenom otoku,
onkraj oceana smrti. Moraš pronaći Uršanabija, njegova ladara, koji te jedini može odvesti
starcu.
Gilgameš krene dalje, pronađe Uršanabija i nagovori ga za prijevoz. Lađar ga upozori da ne
smije dodirnuti oceanske vode. Naloži mu da obori sto i dvadeset stabala i od njih isteše
vesla. Gilgamešova odjeća poslužila je umjesto jedra.
Kad su stigli, Utnapištim reče:
16
- Avaj, mladiću, na zemlji ništa nije vječno. Leptir živi samo jedan dan. Sve ima svoje
vrijeme i svoje trajanje. Da ti nagradim trud, odat ću ti svoju tajnu stoje samo bogovima
znana.
I ispriča mu pripovijest o potopu. Dobrohotni Ea upozorio gaje što bogovi spremaju, i
Utnapištim dade sagraditi korablju u koju je ukrcao obitelj i stoku. Sedam dana su plovili
olujnim vodama, i korablja se nasukala na vrh neke planine. On pusti goluba da vidi jesu li
se vode povukle, ali se golub vratio jer nije našao uporišta. Isto se zbilo s lastavicom. Ali
gavran se nije vratio. Tada su se iskrcali i prinijeli žrtve bogovima, ali ih je bog vjetrova
vratio u korablju i odveo do mjesta gdje su sada i gdje će vječno boraviti.
Gilgameš u vidje da ga starina ne može ni u što uputiti. Bio je, doduše, besmrtan, ali je to
postao jednokratnom odlukom bogova. Ono za čime Gilgameš teži ne može se pronaći u
ovozemaljskom životu.
Dok se junak spremao za povratak, starac mu rekne gdje će ubrati trnoviti cvijet. Tko ga
okusi stječe vječnu mladost. Gilgameš zaroni i otrgne Čarobnu biljku s oceanskog dna. I
dok se odmarao od napornog putovanja, miris tajanstvenog cvijeta privuče zmiju koja ga
ugrabi, zbaci košuljicu i pomladi se.
Gilgameš se uvjerio da se njegov usud ne razlikuje od usuda ostalih ljudi i vratio se u Uruk.
Babilonski ep iz 2. tisućljeća prije n.e.
17
Beskonačni san Bao
B
ao Yu usnio je da se nalazi u vrtu koji je navlas jednak vrtu u njegovoj kući. Zar je moguće,
zapita se on, da postoji vrt koji se ničim ne razlikuje od vrta u mojoj kući? Ususret su mu
dolazile dvorkinje. Bao Yu začuđeno pomisli: "Tko to ima dvorkinje koje izgledaju jednako
kao Xi Ren, Ping Er i sve ostale iz moje kuće?" Jedna od dvorkinja klikne: "Eno Bao Yua.
Kako je došao ovamo?" Bao Yu je povjerovao da su ga prepoznale. Zaputi se do njih i
rekne: "Krenuo sam u šetnju i slučajno prošao ovuda. Prošetajmo zajedno." Dvorkinje
prasnuše u smijeh. "Gle čuda! Pobrkale smo te s Bao Yuom, našim gospodarom, samo što ti
nisi naočit kao on." Bile su to dvorkinje nekog drugog Bao Yua. "Drage sestrice", reče im
on, "ja sam Bao Yu. Tko je vaš gospodar?" One odgovore: "Naš je gospodar Bao Yu.
Roditelji su mu dali to ime, koje znači dragocjen (Bao) i nefrit (Yu), da bi poživio dugo i
sretno. Kako si se usudio prisvojiti njegovo ime?" I pođoše dalje, smijući se.
Bao Yu bio je utučen. "Nikad nisu ovako postupale sa mnom. Zašto me ove dvorkinje tako
mrze? Zar doista postoji drugi Bao Yu? Moram to utvrditi." Progonjen takvim mislima,
stigao je do dvorišta koje mu se učini poznatim. Popeo se stubištem i ušao u svoju sobu.
Ugleda nekog mladića kako leži. Uz krevet su se smijale i vezle djevojke. Mladić je uzdisao.
Jedna mu djevojka
18
reče: "Što ti je, Bao Yu? Što te muči?" Mladić odvrati: "Usnio sam čudan san. Sanjao sam da
se nalazim u nekom vrtu i da me vi niste prepoznale i da ste me ostavile samoga. Išao sam
za vama do kuće i zatekao drugog Bao Yua gdje spava u mojem krevetu." Čuvši taj dijalog,
Bao Yu nije mogao izdržati a da ne klikne: "Tražio sam Bao Yua. To si ti." Mladić ustane i
zagrli ga, vičući: "To nije bio san! Ti si Bao Yu." Netko zazo-ve iz vrta: "Bao Yu!" Jedan i
drugi Bao Yu protrnuše. Onaj iz sna otiđe; drugi je rekao: "Vrati se brzo, Bao Yu!" Bao Yu
se probudi. Njegova dvorkinja Xi Ren zapita ga: "Što si sanjao, Bao Yu? Što te muči?" A Bao
Yu odgovori: "Usnio sam čudan san. Sanjao sam da se nalazim u nekom vrtu i da me vi
niste prepoznale ..."
Cao Xue Qin, San o crvenoj sobi (o. 1754.)
19
Bog upravlja losipavont L posredno, iTraelovom
3 Izrael je volio Josipa više nego ijednog svoga sina jer je bio dijete njegove staračke dobi; i
on mu napravi kićenu haljinu. 4Kako njegova braća opaze da ga njihov otac voli više od
svih drugih svojih sinova, zamrze ga toliko da mu nisu mogli ni prijaznu riječ progovoriti.
5Jednom Josip usni san i kaza ga svojoj braći, a oni ga zbog toga još više zamrze.
6"Poslušajte", reče im, "san što sam ga usnio! 7Pomislite! Vezali smo nasred polja
snopove, kadli se najednom moj snop uspravi i stade uzgor. Uto se vaši snopovi okupe
okolo i duboko se poklone mom snopu." 8Njegova ga braća upitaše: "Kaniš li nad nama
zakraljevati? Hoćeš li nam biti gospodar?" I još ga više zamrze zbog njegova pričanja
0 snovima. 9Usni on još jedan san te ga ispriča svojoj braći: "Još sam jedan san usnio.
Pazite! Sunce, mjesec
1 jedanaest zvijezda duboko mi se klanjahu!" 10Kad je to ispričao svome ocu, ukori ga
otac i reče mu: "Što znači taj san što si ga usnio? Zar ćemo doći ja, tvoja majka i tvoja braća
pa ti se do zemlje klanjati?" UI dok su braća od zavisti bila ljuta na nj, njegov je otac
razmišljao o svemu.
Post 37
20
Josip, glavni'farom/peharnik i glavni faraonov pekar
4Zapovjednik tjelesne straže odredi Josipa da ih poslužuje. Pošto su proveli u zatvoru
neko vrijeme, 5obojica njih - peharnik i pekar egipatskog kralja, utam-ničenici - usnu san
jedne te iste noći. Svaki je usnio svoj san; i svaki je san imao svoje značenje. 6Kad je Josip
ujutro došao k njima, opazi da su neraspoloženi. 7Upita faraonove dvorane koji su bili s
njim u zatvoru u zgradi njegova gospodara: "Zašto ste danas tako potišteni?" 8Odgovore
mu: "Sne smo usnili, ali nikog nema da nam ih protumači." Josip im reče: "Zar tumačenje
ne spada na Boga? Dajte, pričajte mi!" 9Onda je glavni peharnik ispripovjedio Josipu svoj
san: "Sanjao sam da je preda mnom lozov trs. 10Na trsu bile tri mladice. I tek što je
propupao, procvjeta i na njegovim grozdovima sazru bobe. nKako sam u ruci držao
faraonov pehar, uzmem grožđa, istiještim ga u faraonov pehar, a onda stavim pehar u
faraonovu ruku." 12Josip mu reče: "Ovo ti je značenje: tri mladice tri su dana. 13Poslije tri
dana faraon će te pomilovati i vratiti na tvoje mjesto; opet ćeš stavljati pehar faraonu u
ruku, kao i prije, dok si mu bio peharnik. 14Kada ti bude opet dobro, sjeti se da sara i ja
bio s tobom, pa mi učini ovu uslugu: spomeni me faraonu i pokušaj me izvesti iz ove kuće.
15Jer, zbilja,
21
bio sam silom odveden iz zemlje Hebreja; ni ovdje nisam ništa skrivio, a baciše me u
tamnicu." 16Kad je glavni pekar vidio kako je Josip dao dobro tumačenje, reče mu: "Usnih
da su mi na glavi tri bijele košare. 17U naj-gornjoj bilo svakovrsna peciva što ga pekar
pripravlja faraonu, ali su ptice jele iz košare povrh moje glave." 18Josip odgovori: "Ovo je
značenje: tri košare tri su dana. 19Poslije tri dana faraon će uzdići tvoju glavu i o drvo te
objesiti te će ptice jesti meso s tebe." 20I zaista, trećega dana, kad je faraon priredio gozbu
za sve svoje službenike - bio mu je rođendan - iz sredine svojih službenika izluči glavnog
peharnika i glavnog pekara. 21Vrati glavnog peharaika u peharničku službu te je i dalje
stavljao pehar u faraonovu ruku, 22a glavnog pekara objesi, kako je Josip protumačio.
23Ipak se glavni peharnik nije sjetio Josipa - zaboravio je na nj.
Post 40
22
Josip Puiffaci faraonove sile
1 Poslije dvije godine usni faraon da stoji pokraj Nila. 2Iz Nila iziđe sedam krava, lijepih i
debelih; pasle su po šašu. 3Ali odmah poslije njih iz Nila iziđe sedam drugih krava, ružnih i
mršavih, te stanu uz one krave na obali Nila. 4Ružne i mršave krave požderu ono sedam
lijepih i pretilih, i uto se faraon probudi. 5Opet zaspi te usni drugi san: sedam punih i
jedrih klasova izraste na jednoj stabljici. 6Ali, eto, poslije njih uzraste sedam klasova
šturih, istočnjakom opaljenih. 7Šturi klasovi prož-dru sedam jedrih i punih klasova. I
faraon se probudi, i gle: bio je to san. 8Ujutro faraon bijaše uznemiren u duši, pa pozva sve
čarobnjake i sve mudrace egipatske: ispriča im faraon svoje sne, ali mu ih nitko nije mogao
protumačiti. 9Onda progovori faraonov glavni peharnik: "Moram danas spomenuti jedan
svoj propust. 10Jed-nom, kad se faraon razljutio na svoje službenike, mene i glavnog
pekara stavio je u zatvor u zgradi glavnog upravitelja. nUsnismo san iste noći, i ja i on, ali
je svaki od nas usnio san drugog značenja. 12Onda je s nama bio neki mladi Hebrej, sluga
zapovjednika straže. Ispričasmo njemu svoje sne, a on nam ih protumači: kaza svakom
značenje njegova sna. 13Kako nam ih je protumačio, tako nam se i dogodilo: mene vratiše
na moje mjesto, a onoga objesiše." 14Faraon odmah pošalje po Josipa; izvuku ga brže-
bolje iz tamnice; ošišaju mu kosu,
23
obuku novo odijelo i on stupi pred faraona. 15Onda faraon reče Josipu: "Usnio sam san, a
nitko ga ne može protumačiti. Čuo sam o tebi da možeš protumačiti san čim ga čuješ."
16"Ništa ja ne mogu", odgovori Josip faraonu, "nego će Bog dati pravi odgovor faraonu."
17Onda je faraon pripovjedao Josipu: "U svom snu stojim na obali Nila. I8I gle! Iz Nila iziđe
sedam debelih i lijepih krava. Pasle su po šašu. 19Poslije njih izađe drugih sedam krava.
Bile su mršave, vrlo ružne i koštunjave. Još nikad ne vidjeh onako ružnih krava u svoj
zemlji egipatskoj ! 20I sedam mršavih i ružnih krava proždru prvih sedam debelih krava.
21Pa iako su ih progutale, nije se vidjelo da im je što u trbuhu: bile su ružne kao i prije.
Uto se probudim. 22Zatim sam u snu vidio kako na jednoj stabljici uzraste sedam punih i
lijepih klasova. 23Ali poslije njih uzraste sedam klasova zgrčenih, šturih, istočnjakom
opaljenih. 24I šturi klasovi proždru sedam jedrih klasova. Kazao sam ovo i vračarima, ali
nema nikoga da mi razjasni." 25Onda Josip reče faraonu: "Fa-raonov je san samo jedan:
Bog javlja faraonu što kani učiniti. 26Sedam lijepih krava, to je sedam godina; sedam
lijepih klasova opet je sedam godina. Tako je samo jedan san. 27Sedam mršavih i ružnih
krava poslije njih, a tako i sedam praznih, istočnjakom opaljenih klasova, označuje sedam
gladnih godina. 28To je ono što sam već faraonu rekao: Bog objavljuje faraonu što kani
učiniti. 29Dolazi, evo, sedam godina velikog obilja svoj zemlji egipatskoj. 30A poslije njih
nastat će sedam gladnih godina, kada će se zaboraviti sve obilje u zemlji egipatskoj.
31Kako glad bude harala zemljom, neće se
24
ni znati da je u zemlji bilo obilje - zbog gladi koja će doći - jer će biti vrlo velika. 32A što se
faraonov san ponovio, znači da se Bog na to zaista odlučio i da će to uskoro provesti.
33Zato neka faraon izabere sposobna i mudra čovjeka te ga postavi nad zemljom
egipatskom. 34Nadalje, neka se faraon pobrine da postavi nadglednika u zemlji koji će
kupiti petinu sve žetve u zemlji egipatskoj za sedam godina obilja. 35Neka skupljaju od
svakog žita za sedam dobrih godina što dolaze; neka s ovlaštenjem faraonovim sabiru žito
za hranu i pohranjuju ga po gradovima. 36Neka zalihe služe za hranu u zemlji za sedam
godina gladi što će snaći zemlju egipatsku, tako da za gladi zemlja ne propadne." 37Svidje
se odgovor faraonu i svim njegovim službenicima. 38Zato faraon reče svojim
službenicima: "Zar bismo mogli naći drugoga kao stoje on, čovjeka koji bi bio tako
obdaren duhom Božjim?" 39A onda faraon reče Josipu: "Otkako je sve to Bog tebi otkrio,
nikoga nema sposobna i mudra kao što si ti. 40Ti ćeš biti upravitelj moga dvora: sav će se
moj narod pokoravati tvojim naredbama. Jedino prijestoljem ja ću biti veći od tebe.41
Postavljam te, evo," reče faraon Josipu, "nad svom zemljom egipatskom." 42Poslije toga
skine faraon sa svoje ruke pečatni prsten i stavi ga Josipu na ruku. Zatim zaodjene Josipa
odjećom od najljepše tkanine, a o vrat mu objesi zlatan lanac. 43Vozio se on u kolima kao
njegov zamjenik, a pred njim klicahu: "Abrek! Na koljena!" Tako ga postavi nad svu zemlju
egipatsku. 44Još faraon reče Josipu: "Premda sam ja faraon, neće nitko dići svoje ruke ni
noge bez tvog odobrenja u svoj zemlji egipatskoj." 45Faraon nazva
25
Josipa "Safenat Paneah", a za ženu mu dade Asenatu, kćer Poti-Fere, svećenika u Onu. I
Josip postade poznat po zemlji egipatskoj.
Post 41
Bog šalje pomk h snovima
5 U stupu oblaka side Jahve te stade na ulazu u Šator. Zovnu Arona i Mirjamu. Kad njih
dvoje istupi naprijed, 6reče Jahve: "Saslušajte riječi moje: Nađe li se među vama prorok, u
viđenju njemu ja se javljam, u snu njemu progovaram." (Br 12) 1 O Kad je Gideon došao, a
to jedan baš pripovijedaše X D svome drugu što je sanjao: "Usnio sam kako se pogača
ječmenog kruha kotrlja u midjanski tabor: dokotrlja se do jednog šatora i pogodi, a šator
pade, pre-vrnu se." 14A drug mu odgovori: "Nije to drugo nego mač Gideona, Joaševa sina,
Izraelca. Bog mu je predao u ruke Midjance i sav tabor." (Suci 7)
6Dok se Nikanor u krajnjoj razmetljivosti nadimao te odlučio da plijenom, otetim Judi i
njegovima, podigne zajednički spomenik, 7Makabej se opet postojano i nepokolebljivo
uzdao da će mu Gospodin priteći u pomoć. 8Hrabrio je svoje ljude neka se ne plaše navale
pogana, nego neka se sjete pomoći što su je od Neba
26
već primili i nadaju se da će im i sada Svemogući udijeliti pobjedu. 9Osokolivši ih riječima
Zakona i Proroka, podsjetivši ih na bojeve što su ih već bili, učvrsti ih u hrabrosti. 10Kad
im je tako osmjelio srca, još ih upozori kako pogani okreću vjerom i krše zakletvu. uPošto
je tako svakoga od njih naoružao manje pouzdanjem u štitove i koplja a više smjelošću i
pobudnim riječima, ispriča im vjerodostojan san, viđenje, a oni mu se svi obradovaše.
12Evo stoje vidio: bivši veliki svećenik Oni-ja, čovjek dobar i čestit, skroman u ophođenju,
blage ćudi, otmjen u govoru, od djetinjstva vičan svakoj kreposti, podigao ruke i molio za
svu židovsku zajednicu. 13Zatim se Judi ukazao i čovjek vremešan i častan, čudesna i
veličanstvena dostojanstva. 14Tada Onija progovori: "Ovo je ljubitelj svoje braće koji se
mnogo moli za narod i za sav Sveti grad - Božji prorok Jeremija." 15Nato Jeremija pruži
desnicu i Judi preda zlatan mač. Predajući mu ga, reče: 16"Prihvati ovaj sveti mač: Božji je
dar, njime ćeš slomiti neprijatelje!" (2 Mak 15)
27
Daniel i Nahp/kpdonoTomvl snovi
'đetij'e ft pa
1 Druge godine Nabukodonozorova kraljevanja usni JL Nabukodonozor sanje: njegov se
duh zbog toga uznemiri, a san ga ostavi. 2Kralj naredi da se pozovu ča-robnici i gataoci,
zaklinjači i zvjezdari da protumače kralju njegove sanje. 3Dođoše dakle te stadoše pred
kralja. Kralj im reče: "Usnih jednu sanju i moj se duh uznemiri od želje da razumijem
sanju." 4Kaldejci od-govoriše kralju (aramejski): "O kralju, živ bio dovijeka! Pripovjedi
svoju sanju slugama svojim, a mi ćemo ti otkriti njezino značenje." 5Kralj odgovori i reče
zvjezda-rima: "Moja je odluka neopoziva: ako mi ne kažete što sam snio i što san znači, bit
ćete rastrgani u komade, a vaše će kuće postati smetišta. 6No ako mi otkrijete moju sanju i
njezino značenje, dobit ćete od mene darove i poklone i velike časti. Otkrijte mi dakle što
sam snio i što san znači." 7Oni opet odgovoriše: "Neka kralj rekne svoju sanju slugama
svojim, a mi ćemo mu otkriti njezino značenje." 8A kralj: "Dobro ja znam da želite dobiti
na vremenu jer znate daje moja odluka neopoziva. 9Ako mi ne kažete što sam snio, znači
da me namjeravate obmanjivati varavim riječima i izmišljotinama dok nekako ne prođe
vrijeme. Stoga, recite mi moj san, pa ću
28
znati da li mi možete kazati i njegovo značenje!" 10Zvjezdari odgovoriše pred kraljem:
"Nema na svijetu čovjeka koji bi takvo što mogao otkriti kralju. I stoga nijedan kralj, ma
kako velik i moćan, takvo što ne traži od čarobnika, gataoca ili zvjezdara. nŠto tražiš,
kralju, teško je, i nema ga tko bi to mogao otkriti kralju osim bogova, koji ne borave među
smrtnicima." 12Tada se kralj silno razgnjevi i razbjesni te naredi da se pogube svi mudraci
babilonski. 13Pošto je objavljena naredba da se ubiju mudraci, potražiše i Daniela i
njegove drugove da ih pogube. 14No Daniel se mudrim i umnim riječima obrati na Arjoka,
zapovjednika kraljevskih straža, koji bijaše izišao da pogubi mudrace babilonske. 15On
reče Arjoku, zapovjedniku kraljevu: "Zastoje kralj izdao tako strogu naredbu?" Arjok
pripovjedi Danielu, 16a Daniel otiđe kralju i zamoli da mu dade vremena te će kralju
otkriti što san znači. 17Daniel uđe u svoju kuću te sve kaza Hananiji, Mišaelu i Azarji,
svojim drugovima, 18da mole milosrđe u Boga Nebeskoga radi te tajne, da Daniel i njegovi
drugovi ne poginu s drugim mudracima babilonskim. 19I objavi se tajna Danielu u
noćnom viđenju. A Daniel blagoslovi Boga Nebeskoga. 20Da-niel prihvati riječ i reče: "Bilo
ime Božje blagoslovljeno od vijeka do vijeka, njegova je mudrost i sila. 2IOn mijenja doba i
vremena, ruši i postavlja kraljeve, daje mudrost mudrima a znanje pronicavima. 22On
otkriva dubine i tajne, zna što je u tminama i svjetlost prebiva u njega. 23Tebe, o Bože
otaca mojih, slavim i hvalim što si mi dao mudrost i jakost! Evo, objavio si mi ono što smo
te molili, objavio si nam što kralj traži." 24Daniel
29
ode k Arjoku, kome bijaše kralj naredio da smakne mudrace babilonske. Uđe i reče mu:
"Ne ubijaj mudraca babilonskih! Odvedi me kralju, pa ću mu otkriti što san znači." 25Arjok
žurno odvede Daniela kralju i reče: "Našao sam među izgnanicima judejskim čovjeka koji
će kralju kazati što san znači." 26Kralj reče Danielu (koji se zvaše Baltazar): "Jesi li kadar
kazati mi san koji sam usnio i što znači?" 27Daniel odgovori pred kraljem: "Tajnu koju
istražuje kralj ne mogahu kralju otkriti mudraci, čarobnici, gataoci i zaklinjači; 28ali ima
na nebu Bog koji objavljuje tajne i on je saopćio kralju Nabukodo-nozoru ono što će biti na
svršetku dana. Evo tvoje sanje i onoga što ti se prividjelo na postelji: 29O kralju, na tvojoj
ti postelji dođoše misli o tome što će se dogoditi kasnije, a Otkrivatelj tajna saopćio ti je
ono što će biti. 30Iako nemam mudrosti više nego ostali smrtnici, ta mi je tajna objavljena
samo zato da njezino značenje saopćim kralju i da upoznaš misli svoga srca. 31Ti si, o
kralju, imao viđenje: gle, kip, golem kip, vrlo blistav, stajaše pred tobom, strašan za oči.
32Tome kipu glava bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi,
33gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline. 34Ti si promatrao:
iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i
gline te ih razbi. 35Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve
postade kao pljeva na gumnu ljeti i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip
udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju. 36To bijaše sanja; a njezino ćemo
značenje reći pred kraljem." 37"Ti, o kralju, kralju
30
kraljeva, komu Bog Nebeski dade kraljevstvo, silu moć i slavu - 38i u čije je ruke stavio,
gdje god se našli, sinove ljudske, životinje poljske, ptice nebeske i postavio te gospodarom
nad svim time - ti si glava od zlata. ^Poslije tebe ustat će drugo kraljevstvo, slabije od
tvoga, pa treće, od mjedi, koje će gospodariti svom zemljom. 40A četvrto kraljevstvo bit će
tvrdo poput željeza, poput željeza koje sve satire i mrvi; kao željezo koje razbija, skršit će i
razbit sva ona kraljevstva. 41 Stopala koja si vidio, dijelom glina a dijelom željezo, jesu
podijeljeno kraljevstvo; imat će nešto od čvrstoće željeza prema onome što si vidio željezo
izmiješano s glinom. 42Prsti stopala, dijelom željezo a dijelom glina: kraljevstvo će biti
dijelom čvrsto a dijelom krhko. 43A što si vidio željezo izmiješano s glinom: oni će se
miješati ljudskim sjemenom, ali se neće držati zajedno, kao što se ni željezo ne da
pomiješati s glinom. 44U vrijeme ovih kraljeva Bog Nebeski podići će kraljevstvo koje neće
nikada propasti i neće prijeći na neki drugi narod. Ono će razbiti i uništiti sva ona
kraljevstva, a samo će stajati dovijeka - 45kao što si vidio da se kamen s brijega odvalio a
da ga ne dodirnu ruka te smrvio željezo, mjed, glinu, srebro i zlato. Veliki je Bog saopćio
kralju što se ima dogoditi. Sanja je istinita, a tumačenje joj pouzdano." 46Nato kralj
Nabukodonozor pade ničice i pokloni se pred Danielom. Naredi da mu prinesu dar i kad.
47I reče kralj Danielu: "Zaista, vaš je bog Bog nad bogovima i gospodar nad kraljevima,
Otkrivatelj tajna, kad si mogao otkriti ovu tajnu."
Dn2
31
'ćknie stabla
IJa, Nabukodonozor, živijah mirno u svojoj kući i sretno u svojoj palači, 2kad vidjeh sanju
koja me uplašila. Utvare i viđenja što su mi se na mom ležaju vrzla po glavi uznemiriše me.
3I naredili: neka mi pozovu sve mudrace babilonske da mi kažu što sanja znači. 4Dođoše
gataoci, čarobnici, zvjezdari i tumači znakova: ja im rekoh svoju sanju, a oni mi ne znadoše
reći njezino značenje. 5Tada dođe preda me Daniel, koji je nazvan Baltazar prema imenu
moga boga, i u komu prebiva duh Boga Svetoga. Ja mu pripovjedih svoju sanju:
6"Baltazare, starješino gatalaca, znam da u tebi prebiva duh Boga Svetoga i da ti nijedna
tajna nije preteška: evo sanje što je imah: daj mi njezino značenje. 7Evo viđenja što mi se
na postelji vrzlo po glavi: Pogledam, kad evo jedno stablo usred zemlje vrlo veliko. 8Stablo
poraste, postade snažno, visina mu doseže nebo, vidjelo se s krajeva zemlje. 9Krošnja mu
bijaše lijepa, plodovi obilni; na njemu je bilo hrane za sve, u njegovoj sjeni počivaše
zvijerje poljsko, na njegovim se granama gnijezdile ptice nebeske i svako se tijelo hranilo
od njega. 10Ja promatrah viđenja što su mi se na mojoj postelji vrzla po glavi kad, evo,
Stražar, Svetac, silazi s neba, nsilnim glasom viče: 'Posijecite stablo, okrešite mu grane,
počupajte mu lišće, pobacajte plodove! Neka se životinje razbjegnu ispod njega i ptice s
grana njegovih! 12U zemlji ostavite panj i korijenje u gvozdenim i mjedenim okovima, u
travi poljskoj! Neka ga pere rosa
32
nebeska, i travu zemaljsku neka dijeli sa zvijerjem poljskim! 13Neka mu se promijeni srce
čovječje, srce životinjsko nek' mu se dade! Sedam vremena neka prođe nad njim! 14Tako
su presudili Stražari, tako su odlučili Sveci, da sve živo upozna kako Svevišnji ima vlast
nad kraljevstvom ljudskim: on ga daje kome hoće i postavlja nad njim najnižega od ljudi!'
15Ovo je sanja stoje vidjeh ja, kralj Nabukodonozor. A ti, Baltazare, reci mi njezino
značenje, jer mi nijedan od mudraca moga kraljevstva to ne može reći; ti možeš, jer u tebi
je duh Boga Svetoga." 16Tada se Daniel, nazvan Baltazar, načas smete i prestraši u svojim
mislima. Kralj reče: "Baltazare, ne daj se zbuniti ovom sanjom i njezinim značenjem!"
Baltazar odgovori: "Gospodaru moj, ova sanja neka bude tvojim dušmanima i njezino
značenje tvojim mrziteljima! 17Stablo koje si vidio, veliko i snažno, koje seže sve do neba i
vidi se po svoj zemlji, 18krošnje lijepe i plodova obilnih na kojem bijaše hrane za sve i pod
kojim počiva zvijerje poljsko, a na njegovim se granama gnijezde ptice nebeske: 19to si ti,
o kralju, koji si velik i moćan, veličina ti se povećala i dosegla do neba, a tvoja vlast do
krajeva zemlje. 20A što je vidio kralj kako Stražar, Svetac, silazi s neba te govori:
'Posijecite stablo, raskomadajte ga, no njegov panj i korijenje ostavite u zemlji, u
gvozdenim i mjedenim okovima, u travi poljskoj, neka ga pere rosa nebeska i dio neka mu
bude sa zvijerjem poljskim dok ne prođe sedam vremena nad njim' - 21ovo je značenje, o
kralju, odluka Svevišnjega što će se ispuniti na mom gospodaru kralju: 22Izagnat će te iz
društva ljudi i sa životinjama ćeš poljskim boraviti; hranit ćeš se travom kao goveda, tebe
će prati
33
rosa nebeska; sedam će vremena proći nad tobom dok ne upoznaš da Svevišnji ima vlast
nad kraljevstvom ljudskim i da ga daje kome on hoće. 23A što se reklo 'Ostavite panj i
korijenje stabla' - tvoje će se kraljevstvo obnoviti čim spoznaš da Nebesa imaju svu vlast.
24Zato, kralju, neka ti bude mio moj savjet: iskupi svoje grijehe pravednim djelima i svoja
bezakonja milosrđem prema siromasima, da bi ti potrajala sreća." 25Sve se to dogodi
kralju Nabukodonozoru.
Dn4
Mordokgj'ev san
godine kraljevanja Ahasvera Velikoga, na prvi dan Nišana, Mordokaj, sin Jaira, sina
Šimejeva, sina Kišova, iz Benjaminova plemena, usni san. Mordokaj je bio Židov koji je
živio u gradu Suzi, ugledan čovjek, činovnik na kraljevu dvoru; bio je jedan od onih
zarobljenika što ih je Nabukodonozor, babilonski kralj, protjerao iz Jeruzalema zajedno s
Jekonijom, judejskim kraljem. Ovo je njegov san. Evo: krikovi i buka, grmljavina i potres;
pometenost na zemlji. Zatim: dva golema zmaja, oba spremna za borbu, brekću snažno. Na
to brektanje svaki se narod pripremi za vojnu kako bi se
34
borio protiv naroda pravednih. Bio je dan mraka i tame, jada i pecali, čemera i velike
pometenosti na zemlji. Sav narod pravednih, smućen od straha pred vlastitim nesrećama,
spremi se na propast i zavapi k Bogu. Od toga njihova vapaja neki malen izvor poraste u
golemu rijeku, obilatu vodom. Ogranu svjetlo i sunce, te se poniženi uzvisiše i proždriješe
moćne. Mordokaj, koji je usnio taj san i nazrijevao što Bog kani učiniti, pošto se probudi,
zadrža to u srcu trudeći se do noći da svakoj pojedinosti dokuči značenje.
Est la- 11
Kasnija događanja će Mordokaj a uvjeriti da mu je san zapravo poslao Gospod: rijeka je
bila Estera, a dva zmaja, Mordokaj i Haman; narodi bijahu svi oni koji se udružiše da zatru
židovsko ime; oni koji podigoše svoj glas k Bogu i biše spašeni, narod izraelski. (Est 10)
35
san
1 Odande Abraham krene u krajeve Negeba i nastani X se između Kadeša i Sura. Dok je
boravio kao prido-šlica u Geraru, 2rekao je Abraham za svoju ženu Saru da mu je sestra. I
Abimelek, kralj gerarski, uze Saru sebi. 3Ali Bog dođe Abimeleku noću u snu te mu reče:
"Zbog žene koju si uzeo moraš umrijeti, jer je ona žena udata." 4A nije se Abimelek k njoj
približavao. Zato reče: "Gospodine, zar ćeš pravednika pogubiti? 5Zar mi on nije rekao:
'Ona mi je sestra.' A ona mi je sama rekla: 'On je moj brat.' Čiste sam savjesti i neokaljanih
ruku ovo učinio." 6Bog mu odvrati u snu: "Znam da si to učinio čiste savjesti; i ja sam te
zadržavao da protiv mene ne griješiš; i nisam dopuštao daje dotakneš. 7Sada vrati čovjeku
ženu njegovu; prorok je on; molit će se za tebe da ostaneš na životu. Ako je ne vratiš, znaj
da ćeš umrijeti, ti i svi tvoji." 8Rano ujutro Abimelek ustane, sazove sve svoje sluge i kaže
im sve što je bilo, a ljudi se veoma uplaše. 9Potom Abimelek dozva Abrahama te mu reče:
"Što si nam učinio! Čime sam se ja ogriješio prema tebi da izložiš mene i moje kraljevstvo
velikoj grehoti? Ponio si se prema meni kako ne valja. 10Što si, dakle na umu imao", upita
dalje Abimelek, "kad si tako radio?" nAbraham uzvrati: "Zbilja sam držao da nema Božjeg
straha u ovome mjestu, pa će me ljudi ubiti zbog moje žene. 12A onda, ona je uistinu moja
sestra: kći je moga oca, iako ne i moje majke, pa je pošla za me. 13A
36
kad me Bog udaljio od doma očeva, rekoh joj: Ovu mi uslugu učini: kamo god dođemo, reci
o meni da sam ti brat." 14Abimelek uzme ovaca i goveda, sluga i sluškinja pa ih dade
Abrahamu; vrati mu i njegovu ženu Saru. 15Abimelek zatim reče: "Evo, moja ti je zemlja
otvorena. Nastani se gdje ti se svidi!"
Post 20
lakpvlj'ev san
1 C\Jakov ostavi Beer Šebu i zaputi se u Haran. uSti-X v/gne u neko mjesto i tu prenoći, jer
sunce bijaše već zašlo. Uzme jedan kamen s onog mjesta, stavi ga pod glavu i na tom
mjestu legne. 12I usni san: ljestve stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru, i anđeli Božji
po njima se penju i silaze. 13Uza nj je Jahve te mu govori: "Ja sam Jahve, Bog tvoga praoca
Abrahama i Bog Izakov. Zemlju na kojoj ležiš dat ću tebi i tvome potomstvu. 14Tvojih će
potomaka biti kao i praha na zemlji; raširit ćete se na zapad, istok, sjever i jug; tobom će se
i tvojim potomstvom blagoslivljati svi narodi zemlje. 15Dobro znaj: ja sam s tobom; čuvat
ću te kamo god pođeš te ću te dovesti natrag u ovu zemlju; i neću te ostaviti dok ne
izvršim što sam ti obećao." 16Jakov se
37
probudi od sna te reče: "Zaista se Jahve nalazi na ovome mjestu, ali ja nisam znao!"
17Potresen, uzviknu: "Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata
nebeska!"
Post 28
Salomonov san
4Kralj ode u Gibeon da prinese žrtvu, jer ondje bijaše najveća uzvišica. Salomon prinese
tisuću paljenica na tom žrtveniku. 5U Gibeonu se Jahve javi Salomonu noću u snu. Bog
reče: "Traži što da ti dadem." ''Salomon odgovori: "Veoma si naklon bio svome sluzi
Davidu, mome ocu, jer je hodio pred tobom u vjernosti, pravednosti i poštenju srca svoga;
i sačuvao si mu tu veliku milost i dao si da jedan od njegovih sinova sjedi na njegovu
prijestolju. 7Sada, o Jahve, Bože moj, ti si učinio kraljem slugu svoga na mjesto moga oca
Davida, a ja sam još sasvim mlad te još ne znam vladati. 8Tvoj je sluga usred naroda koji si
izabrao; naroda brojnog, koji se ne da izbrojiti ni popisati. 9Podaj svome sluzi pronicavo
srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati
tvojim narodom koji je tako velik!" 10Bijaše milo Jahvi stoje Salomon to zamolio. "Zato mu
Jahve reče: "Jer si to
38
tražio, a nisi iskao ni duga života, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego
pronicavost u prosuđivanju pravice, 12evo ću učiniti po riječima tvojim: dajem ti srce
mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti će ga imati itko poslije tebe, 13ali ti
dajem i što nisi tražio: bogatstvo i slavu kakve nema nitko među kraljevima. 14I ako budeš
stupao mojim putovima i budeš se držao mojih zakona i zapovijedi, kao stoje činio tvoj
otac David, umnožit ću tvoje dane." 15Salomon se probudi, i gle: bijaše to san. On se vrati
u Jeruzalem i stade pred Kovčeg saveza Jahvina; prinese paljenice i žrtve pričesnice i
priredi gozbu svim slugama svojim.
lKr3
IsprazMosP snova
IZa bezumnika su prazne nade i tlapnje, i od snova luđaci okrilate. 2Kao hvatač sjene ili
gonič vjetra, takav je onaj koji vjeruje snovima.3 Slični su san i zrcalo: u jednome i
drugome samo je prividnost. 4Što se može nečistoćom očistiti? Kako će biti istina od laži?
5Gatanje, proricanje i sni - sve ispraznosti, sve kao tlapnje porodilje. 6Ako ih Svevišnji ne
šalje kao glasnike svoje, ne posvećuj im nijedne misli.
Sir 34
39
O
INe nagli ustima svojim i ne žuri se s riječima pred Bogom, jer je Bog na nebu, a ti si na
zemlji; zato štedi svoje riječi. 2San dolazi od mnogih briga, a lud govor od mnoštva riječi.
Prop5
Proročki viđen
Gepii
in nemam
i Prve godine Baltazara, kralja babilonskoga, usni Da-X niel san: utvare mu se na postelji
vrzle glavom. Sažeto zapisa stoje usnio. 2Kazivaše ovako: Noću u viđenju pogledah, kad
eno: četiri vjetra nebeska uzbibaše veliko more. 3Četiri goleme nemani iziđoše iz mora,
svaka drukčija. Prva bijaše kao lav, a krila joj orlovska. 4Dok je promatrah, krila joj se
iščupaše, diže se ona sa zemlje i uspravi na noge kao čovjek, i bijaše joj dano srce čovječje.
5Kad eno druga neman: gle, sasvim drukčija: kao medvjed, s jedne strane uspravljena, tri
joj
40
I
rebra u raljama, među zubima. I bijaše joj rečeno: "Ustani, nažderi se mesa!" 6Gledah
dalje, i evo: treća neman kao leopard, na leđima joj četiri ptičja krila: imaše četiri glave, i
dana joj je moć. 7Zatim, u noćnim viđenjima, pogledah, kad eno: četvrta neman, strahovita,
užasna, izvanredno snažna: imaše velike gvozdene zube; ona žderaše, mrvljaše, a što
preostade, gazila je nogama. Razlikovala se od prijašnjih nemani i imaše deset rogova.
8Promatrah joj rogove, i gle: među njima poraste jedan mali rog; i pred tim se rogom
iščupaše tri prijašnja roga. I gle, na tome rogu oči kao oči čovječje i usta koja govorahu
velike hule.
SParac i suđenje
9Gledao sam: Prijestolja bjehu postavljena i Pradavni sjede. Odijelo mu bijelo poput
snijega; vlasi na glavi kao čista vuna. Njegovo prijestolje kao plamenovi ognjeni i točko vi
kao žarki oganj. 10Rijeka ognjena tekla, izvirala ispred njega. Tisuću tisuća služahu njemu,
mirijade stajahu pred njim. Sud sjede, knjige se otvori-še. u Ja gledah tada, zbog buke
velikih hula što ih govoraše rog, i dok gledah, neman bi ubijena, njezino tijelo
raskomadano i predano ognju. i2Ostalim nemanima vlast bi oduzeta, ali im duljina života
bi na jedno vrijeme i rok.
41
3ih čov/'egi
1 O Gledah u noćnim viđenjima i gle, na oblacima X ^-/nebeskim dolazi kao Sin čovječji.
On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. I4Njemu bi predana vlast, čast i
kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada
neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti. 15Meni, Danie-lu, smete se zbog toga sav
duh, viđenja mi se vrzoše glavom, svega me prestraviše. 16Pristupih jednome od onih koji
stajahu ondje i zamolih ga da mi rekne istinu o svemu tome. On mi odgovori i kaza mi
značenje: 17"One četiri goleme nemani jesu četiri kralja koji će se dići na zemlji. 18Ali će
od njih kraljevstvo preuzeti Sveci Svevišnjega i oni će ga posjedovati za vijeke vjekova."
19Zaželjeh tada saznati istinu o četvrtoj nemani, onoj koja se razlikovaše od svih drugih,
bila izvanredno strašna, imala gvozdene zube i mjedene pandže i koja je žderala i mrvila i
nogama gazila što preostajaše; 20i o deset rogova što bijahu na njezinoj glavi, i o drugom
rogu koji poraste dok tri prva otpadoše - o rogu koji imaše oči i usta što govorahu velike
hule i koji bijaše veći nego drugi rogovi. 21I gledao sam kako ovaj rog ratuje protiv
Svetaca te ih nadvladava, 22dok ne dođe Pradavni, koji dosudi pravdu Svecima
Svevišnjega, i dok ne dođe vrijeme kad Sveci zaposjedoše kraljevstvo.
42
ČePvrPo kraljevstvo
On reče: "Četvrta neman bit će četvrto kraljev- stvo na zemlji, različito od svih
kraljevstava. Pro-gutat će svu zemlju, zgazit' je i smrviti. 24A deset rogova: Od ovoga
kraljevstva nastat će deset kraljeva, a iza njih će se podići jedan drugi različit od onih
prvih - i oborit će tri kralja. 25On će huliti na Svevišnjega, zati-rati Svece Svevišnjega;
pomišljat će da promijeni blagdane i Zakon, i Sveci će biti predani u njegove ruke na jedno
vrijeme i dva vremena i polovinu vremena. 26Tada će sjesti Sud, vlast mu oduzeti, razoriti,
sasvim uništiti.
Ovan i jarac
1 Treće godine kralja Baltazara ukaza se meni, Da-nielu, viđenje poslije onoga koje mi se
ukazalo prije. 2Gledah viđenje, i dok gledah, nađoh se u Šušanu, čvrstu gradu u pokrajini
Elamu; i u viđenju se vidjeh na rijeci Ulaju. 3Podigoh oči, i gle: ovan stajaše kraj rijeke.
Imaše dva roga: oba roga visoka, no jedan viši nego drugi, a onaj viši narastao poslije.
4Gledah kako ovan bode na zapad, na sjever i jug. Nijedna mu se životinja ne mogaše
oprijeti, ništa mu ne mogaše izbjeći. Činio je što je htio, osilio se. 5Dok sam promatrao, gle:
jarac dolazi sa zapada povrh sve zemlje, ne dodirujući tla; jarac imaše silan rog među
očima. 6Približi se dvorogom ovnu
43
kojega bijah vidio gdje stoji kraj rijeke i potrča na njega u svoj žestini svoje snage. 7Vidjeh
kako se približi ovnu: bijesno udari na ovna i slomi mu oba roga, a ovan nije imao snage da
mu se opre; obori ga jarac na zemlju i stade ga nogama gaziti; nikoga ne bijaše da spasi
ovna. 8Jarac osili veoma, ali kad osili, veliki se rog slomi, a na njegovu mjestu izrastoše
četiri velika roga prema četiri vjetra nebeska. 9Iz jednoga od njih izbi malen rog, ali taj
silno poraste prema jugu i istoku, prema Divoti. 10On poraste sve do Nebeske vojske,
obori na zemlju neke iz Vojske i od zvijezda pa ih zgazi nogama. nPo-raste sve do
Zapovjednika Vojske, oduže mu svagdašnju žrtvu i razori mu njegovo Sveto mjesto.
12Vojska se digla na žrtvu svagdašnju zbog opačine, na zemlju oborila istinu i uspje u
svemu što činjaše. 13Tada čuh gdje jedan Svetac govori, a drugi Svetac upita onoga koji
govoraše: "Dokle će trajati ovo viđenje o svagdašnjoj žrtvi i o opačini što pustoši i gazi
Svetište i Vojsku?" 14Odgovori: "Još dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara; tada će Svetište
biti očišćeno." 15Kad sam ja, Daniel, gledajući ovo viđenje, tražio da ga razumijem, gle,
preda me stade kao neki čovjek. 16Začuh glas čovječji gdje viče preko Ulaja: "Gabriele,
objasni mu to viđenje!" 17On pođe onamo gdje stajah i kad mi se približi, strah me obuze i
padoh na lice. On mi reče: "Sine čovječji, razumij: jer ovo je viđenje za vrijeme posljednje."
O f}PY2in ^to s* Sa vidi0 " njegova dva roga - to su jlL vAraljevi Medije i Perzije. 21Rutavi
jarac jest kralj Grčke; veliki rog među njegovim očima jest prvi kralj; 22slomljeni rog i
četiri roga što izbiše na njegovu mjestu, to su četiri kraljevstva što će izići iz njegova
naroda, ali neće imati njegovu moć. 23I potkraj njihova kraljevanja, kad bezakonici navrše
mjeru, ustat će kralj, drzak i lukav. 24Njegova će moć porasti, ali ne svojom snagom;
nesmiljeno će pustošiti, uspijevat će u svojim pothvatima, zatirat' junake i narod Svetaca.
25Zbog njegove lukavosti prijevara će uspijevati u njegovoj ruci. On će se uznijeti u svome
srcu, iz čista mira upropastit će mnoge. Suprotstavit će se Knezu nad knezovima, ali će - ne
rukom - biti skršen. 26Viđenje o večerima i jutrima o kojem je bilo govora istinito je; no ti
ga zapečati, jer je za daleke dane." 27Tada ja, Daniel, obnemogoh i bijah bolestan više
dana. Zatim ustadoh da vršim kraljevske poslove. Bijah smeten zbog viđenja, no nitko to
nije dokučio.
44
45
3edatftdesep sedmica
IPrve godine Darija, sina Artakserksova, iz roda Medij aca, koji vladaše kraljevstvom
kaldejskim, 2prve dakle godine njegova kraljevanja, ja, Daniel, istraživah u Pismima broj
godina koje se - prema riječi koju Jahve uputi proroku Jeremiji - imaju ispuniti nad
ruševinama Jeruzalema: sedamdeset godina. 3Ja obratih svoje lice prema Gospodinu Bogu
nastojeći moliti se i zaklinjati u postu, kostrijeti i pepelu. 4Ja se moljah Jahvi, Bogu svome,
priznavajući:
Molip/đ i ispo/i/ed Danielova
Ah,
Gospodine moj, Bože veliki i strahoviti, koji čuvaš Savez i naklonost onima koji tebe ljube i
čuvaju zapovijedi tvoje! 5Mi sagriješismo, mi bezakonje počinismo, zlo učinismo,
odmetnusmo se i udaljismo od zapovijedi i naredaba tvojih. 6Nismo slušali sluge tvoje,
proroke koji govorahu u tvoje ime našim kraljevima, našim knezovima, našim očevima,
svemu puku zemlje. 7U tebe je, Gospodine, pravednost, a u nas stid na obrazu, kao u ovaj
dan, u nas Judejaca, Jeruzalemaca, svega Izraela, blizu i daleko, u svim zemljama kuda si ih
rastjerao zbog nevjernosti kojom ti se iznevjeriše.8Jahve, stid na obraz nama, našim
kraljevima, našim knezovima, na-
46
šim očevima, jer sagriješismo protiv tebe! 9U Gospoda je Boga našega smilovanje i
oproštenje jer smo se odmetnuli od njega 10i nismo slušali glas Jahve, Boga našega, da
slijedimo njegove zakone što nam ih dade po svojim slugama, prorocima. "Sav je Izrael
prestupio Zakon tvoj, odmetnuo se ne slušajući tvoj glas. Zato se na nas izlila kletva i
prokletstvo, kako je zapisano u Zakonu Mojsija, sluge Božjega - jer sagriješismo protiv
Njega. 12Izvršio je prijetnje kojima je zaprijetio nama i sucima koji su nam sudili: svalio je
na nas tešku nesreću te se ne dogodi pod nebom što se dogodi u Jeruzalemu. 13Sva ova
nesreća, kao stoje zapisano u Zakonu Mojsijevu, došla je na nas, a mi nismo umilostivili
lice Jahve, Boga svojega: nismo se obratili od svojih bezakonja pa da prionemo uz istinu
tvoju. 14Jahve je bdio nad nesrećom, on je dovede na nas. Jer je pravedan Jahve, Bog naš, u
svim djelima koja učini, a mi nismo slušali glas njegov. 15A sada, Gospode, Bože naš, koji si
moćnom svojom rukom izveo narod svoj iz zemlje egipatske - i time sebi stekao ime koje
traje do danas: mi sagriješismo, mi zlo učinismo. 16Gospode, po svoj pravednosti svojoj
odvrati svoj gnjev i svoju ja-rost od Jeruzalema, grada svojega, Svete gore svoje, jer zbog
naših grijeha i zlodjela naših otaca Jeruzalem i tvoj narod ruglo su svima koji nas
okružuju."
n"'A sada poslušaj, o Bože naš, molitvu sluge svoga i usrdne molbe njegove. Neka tvoje lice
zasja nad svetištem tvojim opustošenim - zbog tebe, Gospode! 18Prikloni uho svoje, Bože
moj, i slušaj! Otvori oči te pogledaj našu pustoš i grad koji se tvojim zove ime-
47
nom! Jer mi te ne molimo zbog svoje pravednosti, već zbog velikih smilovanja tvojih.
19Gospode, čuj! Gospode, oprosti! Gospode, poslušaj i čini! Ne oklijevaj - zbog sebe, Bože
moj, jer se tvojim imenom zove grad tvoj i narod tvoj!"
(qabriel donosi odgovor
f\ "1 Dok sam dakle ja još govorio moleći se, onaj čo-jLš Avjek Gabriel, koga vidjeh na
početku viđenja, do-letje u brzu letu, do tace me se u vrijeme večernjeg prinosa 22i pouči
me: "Daniele, evo me: dođoh da te poučim. 23Od početka tvoje molitve izišla je riječ, i ja
dođoh da ti je navijestim. Ti si miljenik. Pazi dobro na riječ, razumij viđenje."
24"Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom svetom gradu da se dokrajči
opačina, da se stavi pečat grijehu, da se zadovolji za bezakonje, da se uvede vječna
pravednost, da se stavi pečat viđenju i prorocima, da se pomaže Sveti nad svetima. 25Znaj
i razumij: Od časa kad izađe riječ 'Neka se vrate i neka opet sagrade Jeruzalem' pa do
Kneza Po-mazanika: sedam sedmica, a onda šezdeset i dvije sedmice, i bit će opet
sagrađeni trg i opkop, i to u teško vrijeme. 26A poslije šezdeset i dvije sedmice bit će Po-
mazanik pogubljen, ali ne za sebe. Narod jednog kneza koji će doći razorit će Grad i
Svetište: svršetak im je u
48
propasti, a do svršetka rat i određena pustošenja. 27I sklopit će savez s mnogima za jednu
sedmicu: a u polovici sedmice prestat će žrtva i prinos: na vrhu Hrama bit će grozota
pustoši sve do svršetka, dok se određeno pustošenje ne obori na pustošnika."
Dn 7 - 9.
Tumači Biblije smatraju da četiri nemani odgovaraju različitim dijelovima kipa što gaje
Nabukodonozor vidio u snu. Drže da je četvrta neman Sirija, a rog što govoraše velike hule
Antioh IV., progonitelj Židova. Deset kraljeva jesu Aleksandar Veliki, Seleuk I. Nikator,
Antioh Soter, Antioh II. Kalinik, Seleuk III. Keraun, Antioh III Veliki, Seleuk IV Filopator,
Heliodor i Demetrije I. Soter. Nestali su: Seleuk IV. (dao ga je smaknuti Heliodor), Heliodor
i Demetrije I. Starac je Bog, koji priprema suđenje istočnjačkim carstvima. Lik sličan sinu
čovječjem jest Mesija: Krist podsjeća na ulomak u Mt 26,64 pred vrhovnim svećenikom.
Poslije toga se aludira na Aleksandrove ratove s Perzijancima, na stvaranje i raspad
njegova carstva. Danielovo proroštvo - sedamdeset sedmica - temelji se na Jeremijinom -
sedamdeset godina - i dade se tumačiti kao "sedamdeset puta sedam godina".
49
DvosPmki san
f\3 Damasku bijaše neki učenik imenom Ananija. X V/Njemu u viđenju reče Gospodin:
"Ananija!" On se odazva: "Evo me, Gospodine!" HA Gospodin će mu: "Ustani, pođi u ulicu
zvanu Ravna i u kući Judinoj potraži Taržanina imenom Savla. Eno, moli se; 12i u viđenju
vidje čovjeka imenom Ananiju gdje ulazi i polaže na nj ruke da bi progledao." 13Ananija
odgovori: "Gospodine, od mnogih sam čuo o tom čovjeku kolika je zla tvojim svetima
učinio u Jeruzalemu. 14On ima od velikih svećenika i punomoć okovati sve koji prizivlju
ime tvoje." 15Gospodin mu odvrati: "Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje
pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. 16Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime
moje trpjeti." 17Ananija ode, uđe u kuću, položi na nj ruke i reče: "Savle, brate! Gospodin,
Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da pro-gledaš i napuniš se Duha
Svetoga." I8I odmah mu s očiju spade nešto kao ljuske te on progleda pa usta, krsti se i
uzevši hrane, okrijepi se.
Dj9
50
Anđeo 6fO§pod^'i losipovim snovima
1 QA rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova X Omajka Marija, zaručena s Josipom,
prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. 19A Josip, muž njezin, pravedan,
ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi daje potajice napusti. 20Dok je on to snovao,
gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: "Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi
Mariju, ženu svoju. Stoje u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. 21 Rodit će sina, a ti ćeš
mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih." 22Sve se to
dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: 23Evo, Djevica će začeti i roditi sina i
nadjenut će mu se ime Emanuel - što znači: S nama Bog! 24Kad se Josip probudi oda sna,
učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. 25I ne upoznaje dok ne rodi
sina. I nadjenu mu ime Isus.
BA pošto oni otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u ;nu javi Josipu: "Ustani, reče, uzmi dijete i
majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete
da ga pogubi. 14On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu te krene u Egipat. "1
L\Nakon Herodova skončanja, gle, anđeo se Gos-X ^Tpodnji javi u snu Josipu u Egiptu:
20"Ustani, reče, uzmi dijete i njegovu majku te pođi u zemlju izraelsku
51
jer su umrli oni koji su djetetu o glavi radili." 21On ustane, uzme dijete i njegovu majku te
ude u zemlju izraelsku.
Evanđelje po Mateju 1,2
Pripovjj'esp o
Jl oslije očeve smrti Kessi je živio s majkom i bio najbolji lovac. Svakog je dana hvatao
divljač za majčinu trpezu i hranio bogove prinesenim žrtvama. Kessi se zagledao u
Šintalimeni, najmlađu od sedam sestara. Zapustio je lov i odao se neradu i vođenju ljubavi.
Majka ga je prekorila: Najbolji lovac sad je postao lovina! Sin uze kratko koplje, okupi pse
tragače i krene iz kuće. Ali od onoga koji zaboravlja bogove i sami bogovi dižu ruke. Tri je
mjeseca tako tumarao, divljači nigdje traga. Sav iscrpljen, zaspao je u podnožju nekog
drveta. U blizini su živjeli šumski patuljci, koji su mladića odlučili pojesti. Ali u tom su
kraju također boravili duhovi pokojnika, i Kessijev otac smisli lukavštinu. "Patuljci! Čemu
ubijati mladića? Ukradite mu kožuh, da dobro
52
promrzne i uteče odavde!" Patuljci su okorjeli kradljivci, i Kessi se probudio od studenog
vjetra što mu je hujao u ušima i ledio mu pleća. Zaputio se nizbrdo, prema svjetlu koje je
samotno žmirkalo u dolini.
Sedam ga je sanja pohodilo. Stajao je pred golemim vratima što ih je uzaludno pokušavao
otvoriti. Zatekao se u podrumu neke kuće, gdje su radile služavke, i vidio ptičurinu koja je
ugrabila jednu od njih. Obreo se na nepreglednoj livadi kojom je spokojno prolazila
skupina ljudi: sijevne munja, i grom smoždi te ljude. Taj prizor iščezne, i pojave se
Kessijevi preci okupljeni oko vatre koju su brižno održavali. Njemu su ruke vezane, a noge
su sputane lancima što podsjećaju na ženske ogrlice. Potom se spremio za lov, i s jedne
strane vrata vidi zmaja, a s druge grozne harpije.
Sve je to ispričao majci. Ona ga je osokolila ("Trstika se povija na vjetru i kiši, ali se opet
uspravi") i dala mu klupko modre vune, jer ta boja štiti od uroka i pogibelji.
Kessi krene put šume.
Bogovi su i dalje bili uvrijeđeni, divljač kao da je u zemlju propala. Kessi je besciljno lutao,
sav izmožden. Došao je pred velika vrata što su ih čuvali zmaj i grozne harpije. Nije uspio
otvoriti vrata, nitko nije odgovarao na njegovo lupanje. Stao je čekati i tako gaje savladao
san. Kad se probudio, već je bila pala noć. Ugledao je treperavo svjetlo kako se bliži, biva
sve veće. Najzad gaje sasvim zaslijepilo. Bijaše to visok i blještav muškarac. Reče mu da su
to vrata zalaska i da se iza njih
53
nalazi carstvo mrtvih. Smrtniku koji uđe na ta vrata nema povratka. "Kako to da ti možeš
ući?" - upita Kessi. "Ja sam sunce" - odvrati bog i uđe.
S onu stranu vrata, duše pokojnika čekale su da pozdrave boga-sunce u njegovu noćnom
obilasku. Ondje je bio Udipšari, Šintalimeniin otac. Čuvši glas svoga zeta, po veselio se što
će to biti prvi smrtnik koji stiže u obilazak pokojnika. Zamolio je boga-sunce da mu
dopusti ulazak.
- Dobro, neka uđe i ide za mnom po ovoj mračnoj stazi. Neće se više vratiti u carstvo živih.
Vežite mu ruke i noge, da ne može pobjeći. Kad sve razgleda, ubit ću ga.
Kessi stane pred dug i tijesan prolaz. Bog-sunce se udaljavao i sveo na točkicu. Udipšari je
Kessiju svezao noge i ruke, i rekao mu da pođe za slabašnim svjetlom. Kessi je vidio duše
pokojnika kako ražaruju plamen; bili su to kovači boga-sunca, koji kuju munje što ih on
baca na zemlju. Osjetio je da oko njega prolijeću tisuće ptica. "To su ptice smrti, koje u
podzemni svijet donose duše pokojnika" - objasni Udipšari. Kessi prepozna golemu
ptičurinu iz svojih snova. Najposlije su stigli do vrata svitanja. Znajući da mora umrijeti,
Kessi zatraži da se ta odluka poništi. Bog-sunce tada se sjetio kako je Kessi ustajao u zoru,
dan provodio u lovu i prinosio žrtve bogovima. "Neka bude" - odredi on. "Sa svojom
ženom i njezinim sestrama uzaći ćeš na nebo i odande ćete zajedno promatrati vječne
zvijezde."
54
Za vedrih noći, na nebeskim pašnjacima može se vidjeti Lovac kojemu su ruke vezane i
noge sputane lancima što podsjećaju na ženske ogrlice. Oko lovca sjaji sedam zvijezda.
Hetitska priča iz 2. tisućljeća pr. n.e.*
* Prvi dio ove priče sačuvan je na hetitskim zapisima na klinastom pismu. Drugi dio, na
ulomku akadskog prijevoda stoje pronađen u Egiptu potkraj 19. st. Theodore H. Gaster sve
je to preveo, uskladio i popratio komentarima (The oldest stories in the world, 1952.)
Priča je bazično vezana uz smrt i carstvo mrtvih: vrata koja se smrtnicima otvaraju samo
za ulaz u svijet pokojnika (Had; cf. Eneida, VI, 127); ptica koja odnosi smrtnika u carstvo
pokojnika; duhovi pokojnika koji održavaju vatru; zmaj i harpije što čuvaju vrata (v. priču
o Gilgamešu i Eneida, VI, 258-289); susret s Udip-šarijem (Odisej i majka, Eneja i Anhiz,
Dante i Beatrice) koji biva vodičem (Sibila i Eneja, Virgilije i Dante). Kessi je vjerojatno
Orion, lovac, okovan za nebesa, progonitelj sedmorih sestara koje se preobražavaju u
Plejade/Vlašiće. Gnomi/patuljci, koji se pojavljuju u ovoj priči, najstarija su potvrda tih
bića u svjetskoj književnosti.
55
Snove šalje Zeus
D,
'evet su dana božje po vojsci padale str'jele, A dan deseti sazva u skupštinu narod Ahilej; U
srce tu mu je miso bjeloruka metnula Hera, Jer je u brizi bila za Danajce videć ih mr'jeti.
Kada se saberu već i na iskupu kada se nađu, Onda se digne Ahilej brzonogi ovo im veleć:
"I ako smrti mi utečemo, Atrejev sine, Mislim, da ćemo kući odavde uzbiti doći, Kada i kuga
i rat Ahejce združeno biju. Nego da svećenika il' vrača pitamo kojeg IV pogađača sana (jer i
san od boga jeste), Neka nam reče on, što se toliko Febo Apolon Rasrdi,...
Ilijada, I. (Prijevod: Maretić - Ivšić)
56
Dvoja
M
-udra Penelopa njemu [se. Odiseju] ovako odgovori na to:
"Sana zaludnih ima, o tuđinče, ima ih ludih, Te se po njima sve ne izvršuje ljudima
smrtnim. Dvoja su vrata, kroz koja izilaze ništavi sanci: Jedna su od rogova, a druga od
b'jele kosti; Koji idu kroz vrata od rezane bijele kosti, To su prevarljivi sni i lažne
doglašuju r'ječi, Koji na ona glatka na rožana izlaze vrata, Oni javljaju pravo, kad čovjek
vidi ih koji.
Odiseja, XIX. (Prijevod: Maretić - Ivšić)
II
Dvoja su vrata od snova, od samih su jedna rogova, Kroz njih izilaze lako preminulih
istinske sjene, Druga pak vrata su bijela, od slonove kosti su cijela, Kroz njih iz podzemlja
Mani obmanjuju stvorove snene.
P. Vergilije Maron, Eneida, VI. (Preveo Bratoljub Klaić)
57
Penelop/n san
^ e prepoznavši Odiseja, koji se vratio u Itaku poslije dvadeset godina izbivanja, Penelopa
mu se obraća kao strancu)
Nego deder mi san istumači i čuj ga sada: Dvadeset gusaka imam u domu, i one iz vode
Pšenicu jedu, a ja se veselim, kada ih gledam; Al' iz planine sleti orlušina kukasta kljuna Te
im polomi šije i pokla ih; one po dvoru Ležahu hrpimice, a on se digne u eter Divni, a ja u
snu u kuknjavu udarim i plač, I oko mene se tada ljepokose Ahejke skupe, Gdje sam jecala
tužno, što orao pokla mi guske; Al' on opet doleti i padne na isturen balvan Krovni te umiri
glasom čovječjim mene veleći: "Ne boj se ništa, o kćeri Ikarija slavnog daleko, Nije to san,
već zbilja, i tako tebi će biti: Guske su prosci, a ja sam otoič orao bio, A sad muž sam tvoj, i
k tebi se vraćam evo, Pa ću proscima svima sudbinu don'jeti grdnu."
Odiseja, XIX. (Prijevod: Maretić - Ivšić)
58
AAarpovske ide
JN o čini se da usud nije tako neočekivan kako je neizbježan jer kažu da su se pojavila
iznenađujuća znamenja i prikaze. Svjetla na nebu, noćne tutnjave koje su odasvud
odjekivale i osamljene ptice koje su se spuštale na Forum možda nisu vrijedne spomena
pri tako zamašnu događaju; ali filozof [i geograf] Strabon izvješćuje da se pojavilo
mnoštvo ljudi u plamenu kako nasrću a da je rob jednog vojnika izbacio iz svoje ruke silan
plamen i da se činilo onima koji su to gledali da on gori, ali kad je plamen prestao, čovjek
je bio nepo vrij eden; a kad je, kažu, sam Cezar prinosio žrtvu, nije se pokazalo srce
žrtvene životinje a to je bilo smatrano zastrašujućim čudom; jer po zakonima prirode ne
bi mogla nastati živo-tinja bez srca. A od mnogih moguće je čuti i kako pripovijedaju daje
neki gatalac unaprijed upozorio Cezara neka se u onaj dan mjeseca marta koji Rimljani
nazivaju idama čuva velike opasnosti; kad je pak došao taj dan, Cezar, idući u Senat,
pozdravi gataoca pa mu u šali reče: "Evo, došle su martovske ide", a ovaj mu tiho
odgovori: "Da, došle su, ali nisu prošle." A dan uoči toga, dok je večerao kod Marka Lepida,
slučaj je htio daje Cezar potpisivao pisma, kao stoje običavao, ležeći za stolom; a kako je
razgovor skrenuo na pitanje kakva je smrt najbolja, preduhitrivši sve, Cezar usklikne:
"Neočekivana." Poslije toga, dok je spavao, kao što mu je bio običaj, pokraj žene, svi se
prozori i vrata odjednom
59
širom otvoriše i on, zbunjen tim štropotom i svjetlom sijajućeg mjeseca, primijeti da
Kalpurnija spava dubokim snom, ali da u snu izgovara nerazumljive riječi i neartikulirane
uzdisaje; a sanjala je da ga oplakuje držeći ga umorena u naručju.
Drugi opet tvrde da to nije bilo priviđenje što gaje imala njegova žena; nego na Cezarovoj
je kući zaključkom Senata bio postavljen zabat, kako veli Livije, i to je bilo ono što se
Kalpurniji učinilo u snu daje ugledala kako se kida pa se jadala i plakala. U svakom slučaju,
kad se razdanilo, molila je Cezara, ako je moguće, neka ne iziđe, nego neka odloži sjednicu
Senata; a ako nimalo ne mari za njezine snove, neka pokuša razaznati budućnost drugim
oblicima gatanja i žrtvama.
Plutarh, Usporedni životi, Gaj Julije Cezar, LXIIL
(oko 100. n. e.) (Preveo Zdeslav Dukat)
60
Cezarovo pis Lu/qjM Mamiliju Tiinim na
Noć,
. lispopada
1
013. [O Katulovoj smrti.] Bdijem kraj postelje umirućeg prijatelja, pjesnika Katula. S
vremena na vrijeme on utone u san; ja se tada laćam pera, kao i uvijek, možda da bih
izbjegao razmišljanje. (Premda sam dosad morao naučiti da pisati tebi znači iz dubina
svoga uma prizivati pitanja što sam ih cijeli život izbjegavao.)
Upravo je otvorio oči, naveo imena šest Plejada i upitao me za sedmo.
(...)
On spava.
Prošao je još jedan sat. Razgovarali smo. Samrtne postelje mi nisu strane. Onima koji trpe
čovjek govori o njima; onima bistroga uma čovjek veliča svijet koji napuštaju. Nema
dostojanstva u odlasku iz svijeta koji zaslužuje prezir, a umirući često strahuju da život
nije bio vrijedan napora koje ih je stajao. Predmeta pohvale nikad mi ne ponestane.
Proteklog sam sata isplatio jedan stari dug. Mnogo puta tijekom deset godina mojih
pohoda javljao mi se uznemirujući san. Hodam gore-dolje ispred šatora i držim
nepripremljen govor. Zamišljam da sam pred sobom okupio slušateljstvo sačinjeno od
odabranih muškaraca i žena, osobito mladih, kojima želim priopćiti
61
sve što - kao dječak i muškarac, vojnik i upravnik, ljubavnik, otac, sin, patnik i
slavodobitnik - dugujem So-foklu. Jednom prije no što umrem želim sa srca - tako
prijemčivog za terete - skinuti teret te zahvalnosti.
O da, bio je on čovjek, a djelo njegovo bijaše djelo čovjekovo. Staro pitanje dobilo je
odgovor. Bogovi mu nisu odbili pomoći, iako je istina da mu nisu pružili pomoć. To nije
njihov način. Da nisu skriveni, on se ne bi bio toliko upirao da ih nade. I ja sam putovao
najvišim Alpama gdje nisam mogao vidjeti ni koraka pred sobom, ali nikad s njegovom
sabranošću. Njemu je bilo dovoljno živjeti kao daje na Alpama.
A sada je i Katul mrtav.
Thornton Wilder, Martovske ide (1945.) (Preveo Dinko Telećan)
62
lucesp
\^se:
;zar izvještava daje, prije prelaska Rubikona i mar-ša na Rim, usnio kako vodi ljubav s
vlastitom majkom. Kao što znamo, goropadni senatori koji su Cezara izboli noževima nisu
uspjeli spriječiti volju bogova. Jer je Grad zatrudnio od Gospodara ("Romulova sina i
Afroditina potomka") i čudesni nasljednik ubrzo je postao Rimskim carstvom.
Rodericus Bartius, Jedni su brojevi, a drugi nisu (1964.)
63
3cip/ofiov san
IVleđu Ciceronovim tekstovima, po jedinstvenosti religiozne ili, bolje rečeno, filozofsko-
religiozne dimenzije odskače onaj pod naslovom Somnium Scipionis (Scipionov san), u VI.
knjizi rasprave De republica. Pripovjedač Scipion Aemilianus opisuje san u kojemu se
javlja njegov otac, Scipion Afrički. Otac, s uzvisine, pokazuje sinu Kartagu i proriče mu
pobjedu nad tim gradom za dvije godine (i uspješno zauzeće Numan-cije, koje će uslijediti
poslije toga.) Pa dalje veli da će se sin trijumfalno vratiti na Kapitol i da će zateći grad u
posvemašnjem kaosu. Zato će biti potrebno unijeti svjetlo duše, razuma i razboritosti. Da
ga na to potakne, Afrikanac pokazuje sinu odredište duša koje su časno služile domovini i
odlikovale se pobožnošću i praved-nošću. Te duše borave u Mliječnoj stazi, i predvodi ih
princeps deus ili vrhovno božanstvo. To je veleban i divan univerzum, razdijeljen u devet
sfera koje svojim kretanjem stvaraju božansku harmoniju. U nebeskoj sferi - najdaljoj,
onoj koja tvori obodnicu svima ostalima i na kojoj su smještene zvijezde - živi vrhovni bog.
Ispod te sfere nalazi se drugih sedam što se kreću putanjom obrnutom od nebeske. U
donjem krugu kreće se Mjesec; pod njim se nalazi sublunarni svijet gdje je sve smrtno i
prolazno, osim ljudskih duša. One žive u posljednjoj i devetoj sferi, Zemlji, koja se ne kreće
iu
64
koncentričnom je odnosu spram ostalih. Da bi se postigla pobožnost i pravednost, pogled
mora biti uprt u gornje razine, prema supralunarnim sferama, gdje ništa nije prolazno ni
smrtno. Duša je svojim superiornim dijelom vezana uz te sfere i moći će se doista njima
vratiti, kao u svoju domovinu, tek onda kad zaboravi prolaznost materijalnih dobara i
lažne zemaljske slave, odnosno, kad uvidi da to Što boravi u smrtnome tijelu ne znači da je
i ona sama smrtna. Besmrtna duša pokreće smrtno tijelo kao što bog pokreće svijet u
nekim smjerovima što vode u smrt. Zato duša mora biti zaokupljena najplemenitijim
zadaćama, a najplemenitije od svih su one koje su usmjerene na spas domovine. Duše koje
ispune ovu vrhunsku misiju bit će nagrađene uznesenjem u nebeske sfere, a one koje se
budu odale ćutilnim užicima ostat će na zemlji i moći će uzici tek poslije višestoljetnih
muka.
Često se raspravljalo o porijeklu ovih ideja. Neki autori navode da potječu od Posidonija,
neki pak to niječu. Ciceronov prikaz (izuzmemo li, možda, jedino građanski motiv služenja
državi) odgovara brojnim idejama što su nicale u njegovu vremenu i, sjedne strane, imale
dodirnih točaka s astralnim religijama, a, s druge strane, s tendencijom razrade platonskih
poimanja besmrtnosti i jedinstvenosti duše, te, najzad, s vizijom univerzuma kao
vrhunskog sklada, kao hrama u kojemu obitavaju kreposne duše. Takve su ideje prilično
utjecale na kasnije autore; među njima se ističe Makrobije.
Valja primijetiti da je jedna od tema ovoga Sna poimanje beznačajnosti pojedinačnog
života na ovom
65
svijetu u usporedbi s beskrajnim svemirom. Taje tema obrađena u VI. knjizi Eneide
(dijalog Eneje i Anhiza) i u nekim stoičkim spisima (npr. Seneka, AdMarciam de
consolatione, XXI, 1).
Jose Ferrater Mora, Rječnik filozofije (izd. iz 1958.)
snovi
JS^ad vanjska vatra nestane u noć, unutarnja vatra ostaje odsječena. Budući da tada upada
u različit medij, mijenja se i gasi, tako da više nije iste naravi kao zrak koji je okružuje, jer
je on lišen vatre. Gledanje prestaje, a nastaje pobuda za spavanjem. Kad se, naime, vjeđe,
čiju su narav bogovi izmislili kao zaštitu vida, sklope, one obuzdavaju moć unutarnje
vatre, a ta moć smiruje i ujednačava unutarnja gibanja. Kad se ona izjednače, nastaje
mirovanje. Kad se to mirovanje učvrsti, nastupa spavanje s oskudnim snovima; ali kad ima
znatnijih gibanja, ovisno o tome kakva su i na kojim mjestima, ona stvaraju unutra takve i
tolike slične prizore, a izvana ih se sjećaju ljudi kad se probude.
Platon, Jlmej, 45 (Preveo Damir Salopek)
66
Cezarovo pismo-dnevnik Lu/qji4 Mamiliju Utrinu na
Sljedeće su natuknice, čini se, zapisane u siječnju i veljači.
(...)
1020. Jednom si me uza smijeh upitao jesam li ikada sanjao prazninu. Rekao sam ti da
jesam, i taj san sanjam sve otada.
Možda se to zbiva uslijed kakva slučajnog položaja tijela u snu, uslijed probavnog ili kakva
drugog poremećaja, ali užas koji se javlja u svijesti nije stoga manji. Nije, kao što sam
nekoć mislio, posrijedi predodžba smrti i nacerene lubanje. Posrijedi je stanje u kojemu se
naslućuje kraj svih stvari. To nam se ništavilo, međutim, ne predočuje kao praznina ili
tišina, već kao posvemašnje zlo s kojega je skinuta krinka. Smijeh i ujedno prijetnja. Ono
čini smiješnim sve užitke i žalosti te umanjuje sve napore. Taj san dopunjuje druga vizija
koja mi se javlja za napadaja moje bolesti.* Tada kao da dohvaćam prekrasan sklad svijeta.
Ispunjen sam neizrecivom srećom i pouzdanjem. Želim do viknuti svim živima i mrtvima
da nema kutka svemira koji nije dotaknut blaženstvom.
* Padavice.
67
[Nastavlja se na grčkom.]
Oba ta stanja potječu od isparavanja u tijelu, ali o obojima um kaže: odsada to znam. Ne
mogu se odbaciti kao tlapnje. Obojima naše sjećanje pruža brojne blistave i brojne tužne
potvrde. Ne možemo se lišiti jednog a da se ne lišimo i drugoga, niti bih ja - poput seoskog
mirotvorca koji pomiruje dvije suprotstavljene strane - svakome od njih htio dodijeliti
oskudan udio u istini.
Thornton Wilder, Martovske ide (1945.) (Preveo Dinko Telećan)
Krivo propmačen san
ladara Huavnu Capaca obuze strah od kuge, i on se zatvori u svoje odaje, izbjegavajući
doticaj s okolinom. Ondje je usnio da ga pohode tri patuljka i obraćaju mu se riječima:
"Vladaru Inka, došli smo po tebe". Kuga je dosegla Huavnu Capaca, i on naloži
Pachacamacovu proročištu da mu dade naputak o postupku kojim će spasiti život.
Božanski odgovor je glasio: iznesite ga na sunce, pa će ozdraviti. Vladar Inka izašao je na
sunce i ubrzo umro.
Bernabe Cobo, Povijest Novoga svijeta (1653.)
68
Ki4cni snovi
Mal
tkrobije (Ambrosius Macrobius Theodosius), rimski pisac iz 5. stoljeća i autor djela
Saturnalia, napisao je poznati Komentar uz Scipionov san, VI. knjigu Cice-ronove rasprave
De republica, gdje se veliča sistem upravljanja, što se primjenjivao u Rimu za prve
polovine I. stoljeća prije Krista i opisuje kozmogonija plato-ničke i pitagorejske naravi.
Makrobije spominje banalne ili kućne snove, odjek svakodnevice - ljubav, jelo, prijatelji,
neprijatelji, odijevanje, novac - koji nisu vrijedni tumačenja, jer su lišeni božanskog daška
što prožima velike snove. U 13. stoljeću, Albert von Bollstadt (? -1280.), poznatiji kao
Albert Veliki, započeo je skola-stičko zbližavanje grčke filozofije i kršćanskog nauka. U
Parizu mu je učenik bio Toma Akvinski. U raspravi O duši slaže se s Makrobijevim stavom
o ispraznosti običnih snova i o vrsnoći onih što ih prožima božanski dah. Albert je bio
neumoran putnik, zanimao se za svojstva minerala, elemenata, životinja i meteora, a
Rasprava o alkemiji pridala mu je stanovitu čarobnjačku reputaciju. Unatoč tome, postao
je regensburški biskup, ali se i te časti odrekao kad mu se opet prohtjelo putovati. Nije mu
se ispunio san što ga gaji svaki učitelj: da ga s vremenom (iako ne i u znanju) pretekne
najbolji učenik. Poslije smrti Tome Akvinskoga (1274.) vratio se u Pariz i ondje uzdizao
njegov nauk.
Rodericus Bartius, Jedni su brojevi, a drugi nisu (1964.)
69
Dok&z
JS^ad bi netko u snu uspio prošetati Rajem i kao dokaz da je ondje boravio dobio cvijet, i
kad bi, probudivši se, taj cvijet ugledao u ruci... što bi se dogodilo?
S. T. Coleridge(1816.)
raien sari
iL/asjenjeni Nil Tamnopute ljepotice Vodom odjevene Zadirkuju vlak
Bjegunci
Giuseppe Ungaretti,
Rane pjesme (1919.)
(Prevela Morana Čale)
70
O naravi snova
jmačno, kada u slatkom nam spavanju oblada ude San, te čitavo tijelo u najvećem počiva
miru, Ipak nam čini se tada, da bdijemo, krećemo našim Udima, ipak držimo, i usprkos
najvećoj tami Noćnoj, da gledamo Sunce i svjetlost, što svijetli po
danu:
Makar u prostoru tijesnom se čini da mijenjamo nebo, More, rijeke i brda, da hodamo
nogama poljem; Dapače, čujemo glas, pa makar posvuda je stroga Noćna tišina, i mi čak
šuteći odgovor damo. Ostalo ove od vrste je začudno vidimo mnogo, Što sve kao da traži u
ćutila nepovjerenje. Ali zaludu, jer dio tih ćutila najvećma griješi Baš zbog mišljenja duha,
što sami ga dodamo često, Koje nam viđenim čini, što oko ni vidjelo nije. Ništa tegotnije
nije, no stvari razlučiti jasne Onih od dvojbenih, koje od sebe duh dodaje odmah.
Ukratko saslušaj sada, što pokreće u nama duh naš, Kao i miso, što dođe nam u pamet,
odakle dođe? Prvotno tvrdim ja to, da gibaju slike se stvari Mnoge na različan način i na
sve moguće strane. Ove, jer tanane jesu, u zraku se spajaju lako, Kada si dođu u susret, ko
paučina, zlaćeni listić. Ove su naime daleko u tkivu svom finije, nego One, što inače oči
osvajaju, podraže vid nam.
71
Naime, kroz tijela šupljine te prodrijev, izazivlju
odmah
Nježnu prirodu duha unutra, uzrokuju osjet. Vidimo ovaj na način Kentaure i udove Scile,
Cerberska obličja pasa i onijeh slike, što davno Umriješe veće, te crna im zemlja pokriva
kosti. Pronose naime posvuda se okolo različne slike, Koje dijelom se same u zraku
razvijaju samom, Dok se dijelom pak druge odvajaju raznih od stvari, Neke pak nastaju
time, što ovih se oblici spoje. Naime, kentaurova slika od živoga jamačno biti Ne može
zato, jer takvog ne bijaše uopće bića. Ako pak sastavi slučaj od konja i čovjeka sliku, Lako
se udruže odmah, jer, kao što rekosmo prije, One posjeduju narav baš finu i nježnog su
tkiva. Isti na način se još i inače stvaraju slike. Ove budući da silnom lakoćom se pokreću
naprijed, Može, ko prije što rekoh, da jedinim udarcem lako Svaka pojedina duh nam
pokrene s nježnosti svoje: Naime, i ovaj je sam neobično nježan i gibljiv. Ovo da biva, što
kažem, odatle je spoznati lako, Jer je gledanje duha baš slično gledanju tijela, Mora se,
naravski, ono na sličan izvoditi način. Jer sam dakle sad učio, da ako na priliku vidim Lava,
da oči mi slika od lava podražuje tada, Stoga je jasno, da duh se podražuje sličan na način,
Naime sa slikama lava i drugim, što zamijeti tako Jednako s očima, tek što može i finije
vidjet. Niti iz razloga drugog, kad udovi u snu se pruže, Duh nam ostaje budan, no tek što
iste te slike,
72
Koje, i kada smo budni, toliko podražuju duh naš, Te nam se doista čini, da gledamo onog,
što davno Život ga ostavio već, u vlasti što smrti je, zemlje. Ovo od prirode nužno se
događa zato što sva baš Ćutila tjelesna slaba po udima miruju svima; Zato i ne mogu
bludnju da pobiju stvarnošću pravom. Pamćenje osim tog zapne, iznemogne tvrdoga zbog
sna, Te se ne prepire, da li je onaj već od smrti davno Ugrabljen, za kog duh drži, da gleda
ga još u životu. Nije uostalom čudo, što slike se gibaju tako, Štono pravilno ruke i ostale
pokreću ude. Biva naime, da u snu slika to, čini se, radi. Naime, kad nestane prva i nastane
iza tog druga, Drugom u stavu se čini da prva tek promijeni kretnje. Dašto, da držati valja,
da to se događa u tren. Tako pokretljiva, brojna nam izgleda stvari množina, Kao i dijelića,
koji neprestano, svako u vrijeme Osjetno, izlaze iz njih, te mogu da dostaju uvijek. Mnogo
se ovoj u stvari još pita i mnogo nam valja Još razjasniti, ako želimo stvar točno prikazat.
Pita se prvotno: zašto baš razum naš misli na ono, Na što mu upravo došla je požuda, o
tom da misli? Možda gledaju slike baš na volju našu te odmah, Čim mi hoćemo nešto, nam
nadođe prikladna slika? Ako zaželimo more il' kopno il' konačno nebo, Ili i narodni zbor,
pa povorke, gozbu i bitke, Da li nam priroda sve to doslovce stvara i pruža? Ali kod
različnih ljudi, što istom u kraju su, mjestu, Ipak duh pomišlja sasvim na različne također
stvari. Ako mi, nadalje, slike po taktu gledamo stupat
73
U snu, kako u plesu pregibaju udove gipke, Kako pokretljivo ruke u izmjeni podižu gipke,
Te popraćuju ovo još podesnim kretnjama nogu, Nisu li umijeća pune, zar ne kreću se
vješto se slike, Kada noćno u vrijeme izvoditi mogu te igre? Ili će istine više bit u tom? U
vremenu naime Nekom, dok ćutimo, to jest, dok riječcu izustimo
jednu,
Časova krije se mnogo, što razum ih otkrije samo; Odatle biva, da svakom u času i svakom
na mjestu Nama pri ruci su slike od sviju mogućih vrsta. Tako pokretljiva, brojna nam
izgleda stvari množina. Naime, kad nestane prva i nastane iza tog druga Drugom u stavu,
se čini, da prva tek promijeni kretnju. Ali jer nježne su, to duh ne može točno ih vidjet,
Osim o koje on zapne; stog nestanu njemu sve slike, Osijem onih, što izvan tog sam ih je
stvorio iz sebe. Nadalje, sprema se sam i nada se on da će vidjet Ono što slijedi stvar svaku
pojedinu: tako i biva. Zar ti ne vidiš, kako i oči se naprežu silno, Kada svraćaju pogled na
slike, što nježne su posve? Bez tog ne može biti, da vidimo potpuno jasno. Pa i u stvarima
jasnim razabrati lako bi mogo, Ako ne sabereš duh, da tako izgledaju, ko da Kroz sve su
nejasne vrijeme i od nas sasvim daleko. Čemu se čuditi dakle, ponestane 1' ostalo duhu,
Osim, na što se sam nabacio svojski od stvari? Pojavu zatim malenu zamišljamo često
veoma Velikom, te se u bludnju zavodimo, varamo sami. Također biva, da kadšto ne dolazi
ista nam slika
74
U snu, nego što prije je bilo ko žensko, to biva, Te nam se čini, ko muško da najednom pred
nama stoji; Ili tu dođe promijenjeno lice, promijenjena starost. Da se ne čudimo tome, to
zaborav brine se i san.
Lukrecije, O prirodi (knj. IV.) (Preveo Marko Tepeš)
Spoje san
imanje nešto prirodno jer, kao protutežu poslovima koje čovjek obavlja budan, ljudskom
je organizmu Bog odredio vrijeme da predahne spavajući. Prema navodima onih koji su
raspravljali o organizmima, a tako doista i jest, u spavanju udovi miruju i otpočinu. Tada
životni duh pokrene ćutila, te preko njih želi djelovati onako kako tijelo to obično čini kad
ne spava. I zbog toga ljudi štošta sanjaju, katkad shvatljive i suvisle snove, a katkad sasvim
besmislene, ovisno o tomu što jedu i piju, sukladno onomu što rade, čime se bave ili su
zaokupljeni dok su budni, to jest, ovisno o porastu ili opadanju četiriju tjelesnih sokova od
kojih smo sazdani. U tijelu će, naime, brige i prohtjevi rasti dokle god je ono obuzeto
snovima, pa izvjesnim drži sve što se u njemu odigrava, a kad se probudi, sve to iščezne.
Stoga biva
75
jasno da u onih koji svoje vjerovanje grade na ovako krhkom temelju takvo vjerovanje nije
nimalo čvrsto ni zdravo, niti može dulje potrajati.
Alfonso X. Mudri, Sedam zbirki (XVI. zakon)
(Preveo Karlo Budor)
O snovima
... Cum prostrata sopore
Urget membra quies, et mens sine pondere ludit. PETRONIJE,&rt.,fr. 30
Mora
JLAevnoga sanjam kralja. Od željeza On krunu nosi, pogled mu je zgašen. Takvih lica već
nema. Čvrst mač paše Što pasji vjerno služit će mu vezan. Iz Nortumbrije da 1' je, il
Norveške, Ne znam. Znam daje sa Sjevera. Brada, Gusta i riđa, na prsi mu pada. Ne gleda
me nit diže vjeđe teške. Iz kojih mora, iz kojih brodova, Pustolovine kud zvahu ga sretne,
Izronio je mračan čovjek ovaj Da gorčinu mi i starost nametne? Sanja me, znam, i osudu
izriče. Dan prelazi u noć. On se ne miče.
Jorge Luis Borges (Preveo Tonko Maroević)
76
IVlnogi su autori pisali o snovima, ali su ih u pravilu smatrali objavljenjima onoga što se
već zbilo u udaljenim krajevima svijeta, ili pak predznacima onoga što će se zbiti u
budućim razdobljima.
Razmotrit ću sada taj predmet u drukčijem svjetlu, jer bi nam snovi mogli pružiti neku
predodžbu o veleb-nosti ljudske duše i poneki nagovještaj njezine neovisnosti o tvari.
Ponajprije, naši su snovi značajni primjeri djelatnosti prirođene ljudskoj duši, a koju
spavanje nije kadro umrtviti ili ukinuti. Kada se čovjek doima umornim i iscrpljenim
dnevnim poslovima, taj aktivni dio u njegovu ustroju svejednako je djelatan i nepotrošen.
Dok organi osjetila ištu doličan odmor i prijeko potrebnu obnovu, a tijelo više nije u stanju
držati korak s duhovnom supstancijom s kojom je sjedinjeno, duša se napreže u nizu
svojih moći i nastavlja djelovati dok njezin partner ne postane ponovno sposoban praviti
joj društvo. U tom slučaju snovi nalikuju opuštanju i razonodi duše, kada je ona
rasterećena svoga pogona, svojih sportova i rekreacije, kada je odložila svoje brige na
stranu.
71
Kao drugo, snovi su primjer spretnosti i savršenstva koje je prirođeno moćima uma dok su
ove odriješene od tijela. Duša je u svome činjenju sputana i usporena kada djeluje u spoju
s pratnjom koja je u svojim kretnjama tako teška i nezgrapna. No divno je opažati s
kakvom se živahnošću i bodrošću ona očituje u snovima. Spori u govoru drže
nepripremljene govore ili tečno razgovaraju na jezicima koje slabo poznaju. Inače
smrknuti ispaljuju šale, a dosadnj ako vici duhovite odgovore i dosjetke. U umu nema
bolnije djelatnosti no stoje domišljanje, no u snovima je ono s takvom lakoćom na djelu te
nismo ni svjesni uporabe te moći. Vjerujem, primjerice, da svatko katkad sanja kako čita
novine, knjige ili pisma; u kojem slučaju se invencija pobuđuje tako lako da se um
zavarava i zamjenjuje vlastite postavke sa zapisima iz tuđega pera.
U ovom ću dijelu navesti odlomak iz djela Religio Medici, u kojemu domišljati pisac* iznosi
prikaz sebe dok sanja i dok misli u budnome stanju. "U snu smo ne-što više od onoga što
jesmo, a čini se da drijemež tijela nije drugo do buđenje duše. Posrijedi je vezanost
osjetila, ali i sloboda uma; a naša shvaćanja najavi ne pod-udaraju se s maštarijama u snu.
Moj je ascendent pri rođenju vodeni znak Škorpiona, rođen sam u plane-
* Djelo Liječnikova vjera (1643.; godinu dana prije toga pojavilo se pirat-sko izdanje
prepuno grešaka) kojemu je autor Thomas Brovvne (1605. -1682.). To je niz osobnih
zabilježaka, prožetih snažnim duhovnim i vjerskim ocjenama, i skup raznorodnih tema.
Knjiga je napisana 1635. Prije objavljivanja kružila je u rukom ispisanim kopijama.
Postigla je velik uspjeh na engleskom, latinskom, francuskom, flamanskom i njemačkom.
Cijenio ju je doktor Johnson i, poslije njega, Lamb, Coleridge, Carlvle, Browning i dr.
78
tarni sat Saturna, i rekao bih da u sebi nosim djelić toga olov-nog planeta. Nipošto nisam
šaljiva osoba, niti sam sklon veselju i razbibrizi u društvu; pa ipak, u jednom sam snu
kadar sastaviti cijelu komediju, promatrati radnju, shvatiti šale i budan se smijati tim
dosjetkama. Kada bi mi pamćenje bilo vjerno kao što mije um potom plo-dan, učio bih
samo u snovima, a to bih vrijeme odabrao i za svoje molitve; ali naše manjkavo pamćenje
tako slabo zadržava naša rastresena naziranja da zaboravljamo radnju te nam naša
probuđena duša može prenijeti tek zbrkan i razlomljen prikaz onoga što se zbilo ... Tako se
opaža da ljudi na samrti kadšto govore i razmišljaju na razini višoj od one koja im bijaše
svojstvena, jer tada duša, oslobađajući se tjelesnih spona, počinje umovati kao ona sama i
kazivati načinom što nadilazi smrtnost."
I kao treće, mogli bismo isto tako uočiti da strasti snažnije utječu na um dok spavamo
nego kad smo budni. Radost i žalost stvaraju u nama u to vrijeme, većma no u bilo koje
drugo, znatniji osjećaj bola odnosno užitka. Tako je i pobožnost, kao stoje naznačio sjajni
gore-spomenuti autor, na sasvim osobit način uzdignuta i vatrena kada se u duši javlja u
vrijeme dok tijelo počiva. Svakoga će u toj stvari uputiti vlastito iskustvo, premda je posve
vjerojatno da različite naravi to doživljavaju drukčije.
(...)
Ovdje bih rado istaknuo čudesnu moć duše da u takvim prigodama samoj sebi pravi
društvo. Ona opći s nebrojenim bićima što ih je sama stvorila i premješta se u tisuće
prizora kojima je sama tvorcem. Ona sama je
79
pozornica, glumac i gledatelj. To me podsjeća na izreku koja mi je beskrajno draga, a koju
Plutarh pripisuje Heraklitu, naime "da budni imaju jedan i zajednički svijet, a da se svaki
od onih što spavaju okreće u j*
Ne smijem izostaviti dokaz u prilog izvrsnosti duše što sam ga našao navedenog u
Tertulijana, to jest njezinu moć pretkazivanja u snovima. Da je više takvih pretkazanja
bilo, to ne može osporiti nitko tko vjeruje u svete spise, ili tko makar u najmanjoj mjeri
dijeli zajedničku povijesnu vjeru, budući da postoje nebrojeni primjeri takve vrsti u
nekolicine pisaca, drevnih i današnjih, pobožnih i svjetovnih. O tome proistječu li takva
mračna proročanstva, takve noćne vizije, iz neke pritajene moći u duši dok je ova na taj
način odvojena od tijela, ili iz kakva saobraćanja s Vrhovnim bićem, učeni su ljudi naveliko
raspravljali; sama je stvar, držim, neosporiva te su je takvom smatrali i najveći pisci, koje
se nikad nije optužilo za praznovjerje ili zanesenjaštvo.
Ne mislim daje duša u tim stanjima sasma odrješe-na i nevezana tijelom; dostatno je da
nije toliko utonula u tvar te da u svome djelovanju nije zapletena i smetena kolanjem krvi i
sila kao kad je u pogonu za budnih sati. Jedinstvo s tijelom dovoljno je olabavljeno da dade
umu više prostora za igru. Duša se doima skupljenom u sebe te obnavlja tu pokretljivost,
sputanu i oslabjelu, kada djeluje u većoj slozi s tijelom.
Joseph Addison, u Spectatoru br. 487, London, 18. rujna 1712. (Preveo Dinko Telećan)
Prema Dielsu, fragment 89. (Prev.)
Uzvišen dar
o.

'd cjelokupnog pamćenja vrijedi samo Uzvišen dar prizivanja snova.

Antonio Machado
Caednton
80
\w/aedmon trajnu slavu duguje razlozima koji nemaju nikakve veze s estetskim užitkom.
Spjev o Beowulfu je anoniman; Caedmon je pak prvi anglosaski, dakle engleski, pjesnik
čije se ime sačuvalo. U Izlasku i Djelima apostolskim nomenklatura je kršćanska, ali je
osjećajnost poganska. Caedmon je prvi saski pjesnik u kršćanskom duhu. Ovim
razglabanjima valja dodati neobičnu pripovijest o Caedmonu, onu koju iznosi Beda
prečasni u IV. knjizi svoga djela Historia ecclesiastica gentis Anglorum.
"Bijaše u samostanu te nadstojnice [Hild iz Streo-neshalha] stanoviti brat, osobito obdaren
milošću Božjom, koji je običavao sastavljati pobožne stihove, i što god bi čuo iz Svetog
pisma, ubrzo zatim pretočio bi u pjesničke izraze velike umilnosti i poniznosti, i to na
81
engleskom, koji mu bijaše materinjim jezikom. Njegovi su stihovi mnoge poticali da prezru
svijet i ustreme se k nebu. Nakon njega se i drugi mu sunarodnjaci okušaše u skladanju
vjerskih pjesama, ali nitko se nije mogao usporediti s njime, jer on pjesničko umijeće nije
naučio od ljudi, već od Boga; s kojeg razloga nikad nije mogao sastaviti kakvu tričavu ili
ispraznu pjesmu, nego samo one vjerske, koje bijahu u skladu s njegovim pobožnim
jezikom; živeći, naime, kao svjetovnjak sve do poodmaklih godina, nikad ne bijaše naučio
ništa o stihotvorstvu; a tome je razlog kadšto bio u zabavama, na kojima se veselja radi
dogovaralo da svi prisutni naizmjence pjevaju, i kad bi on ugledao glazbalo, ustao bi od
stola i vratio se kući.
Jednom je prilikom postupio tako i iz kuće u kojoj se održavala zabava otišao u staju, gdje
se te noći imao pobrinuti o konjima, te se ondje spremio da počine u dolično vrijeme; u
snu mu se tada javila neka osoba i, dozvavši ga imenom, kazala mu: "Caedmone, otpjevaj
mi neku pjesmu." A on odgovori: "Ne mogu pjevati; to i jest razlog s kojega sam napustio
zabavu i povukao se na ovo mjesto, jer nisam umio pjevati." Onaj stoje govorio s njime
odvrati: "Pjevat ćeš, ipak." - "Sto ću pjevati?" upita ga. "Opjevaj početak stvorenih bića",
reče onaj glas. Na to on smjesta počne pjevati stihove u slavu Božju, koje nikad prije nije
čuo, a sadržaj im bijaše sljedeći: Hvaliti nam je sada Stvoritelja carstva nebeskog, moć
Tvorca i mudrost njegovu, djela Oca slave nebeske. Kako je On, budući vječnim Bogom,
postao tvorcem svih čuda, i kako je najprije, kao svemoćni
82
zaštitnik roda ljudskoga, stvorio nebo za sinove čovječje kao krov na kući, a potom zemlju.
Takav bijaše smisao, ali ne i riječi u slijedu kojim ih je pjevao u snu; jer, makar koliko
brižljivo bili sročeni, stihovi se ne mogu doslovce prevesti iz jednoga jezika u drugi a da ne
izgube velik dio ljepote svoje i uzvišenosti. Probudivši se iza sna, upamtio je sve stoje
pjevao spavajući te je uskoro dodao još mnogo toga u istome smislu, u stihovima
dostojnim Gospoda."
Beda pripovijeda kako je starješica samostana naložila da učeni klerici ispitaju novu
Caedmonovu sposobnost i daje, čim se dokazalo da mu je pjesnički talent podario sam
Bog, predložila tom istom Caedmonu da postane redovnik. "Opjevao je stvaranje svijeta,
podrijetlo čovjekovo i cijelu povijest Postanka, te skovao brojne stihove o odlasku djece
Izraelove iz Egipta i o dolasku njihovu u obećanu zemlju, uz mnoge druge pripovijesti iz
Svetoga pisma; utjelovljenje, muku, uskrsnuće našega Gospodina i njegovo uzašašće na
nebo; dolazak Duha Svetoga i propovijedi apostolske; također i užase budućega suda,
užase paklenih muka i rajske užitke..." Povjesničar u nastavku iznosi kako je Caed-mon,
mnogo godina nakon toga, prorekao čas vlastite smrti i dočekao je u snu. Bog, ili anđeo
Božji, naučio gaje pjevati. Nadajmo se da se susreo sa svojim anđelom.
Jorge Luis Borges
(Umetke iz Bedine Historiae
s engleskoga preveo Dinko Telećan)
83
Valja Po razlikovati
zl/ašto unutarnji poriv uspoređuješ sa snom? Zar ti se čini da su i jedan i drugi bez smisla,
nepovezani, neizbježni, neponovljivi, da nas bezrazložno vesele ili plaše, da nisu u
potpunosti priopćivi, ili nas pak sile da ih priopćimo?
Franz Kafka, Osam bilježnica oktav-formata.
Četvrta bilježnica. (Preveo Dragutin Horvat)
?osjj'ednji dolazak bolesnog Vlastelina
±N itko mu nikada nije saznao pravo ime, svi su ga nazivali Bolesni Vlastelin. Kad je
nenadano iščeznuo, preostalo je samo sjećanje na njegove nezaboravne osmijehe i jedan
portret Sebastiana del Piomba što ga prikazuje u nježnoj sjeni krznenog ogrtača, s
rukavicom na vučenom na ruku koja mlohavo pada kao da pripada zaspalu čovjeku. Neki
koji su ga posebno voljeli, a takvih je bilo jako malo - ja među njima - sjećaju se
84
njegove blijede i prozirne puti, pomalo ženskog načina hoda i tipično izgubljenog pogleda.
Rado je i dugo znao pričati, ali nitko nije shvaćao do kraja njegove riječi; znam da ga neki
nisu htjeli razumjeti, jer je ono što je pričao bilo odviše grozno.
On je doista bio sijač užasa. Njegova nazočnost pridavala je fantastičnu boju najobičnijim
stvarima: kad bi dotaknuo neki predmet, taj bi se preselio u svijet snova... Nitko ga nije
pitao od čega boluje i zašto se ne liječi. Stalno je bio u pokretu, bez predaha, danju i noću.
Nitko nije saznao gdje mu je dom, nitko mu nije upoznao oca ili braću. Jednog se dana
pojavio u gradu i poslije nekoliko godina jednog je dana iščezao.
Uoči tog nestanka, u ranu je zoru došao u moju sobu i probudio me. Osjetio sam meki
dodir rukavice na čelu i ugledao ga pred sobom, u krznenom ogrtaču. Na usnama mu je
titralo vječno sjećanje na osmijeh i oči mu bijahu izgubljenije nego inače. Crvenilo vjeđa
navelo me na zaključak da je probdio noć i da je jedva dočekao zoru, jer su mu ruke
drhtale i tijelo se treslo u ognjici.
- Što je s vama? - zapitao sam ga. - Zar vam se bolest pogoršala?
- Moja bolest? - odgovorio je. - Moja bolest? Vi dakle, kao svi ostali, mislite da sam ja
bolestan! Daje ta bolest moja\ Znajte da sam ja bolest! Nema tu ničega moga, shvatite to!
Ništa meni ne pripada. Ja sam nečiji, postoji netko kome ja pripadam.
Već sam bio navikao na njegova čudnovata razglabanja pa sam ga šutke promatrao. Mora
da je moj pogled bio pun razumijevanja, jer se on približio krevetu i opet mi dodirnuo čelo
mekom rukavicom.
85
- Nema ni traga groznici - nastavio je. - Vi ste savršeno zdravi i spokojni. Vaša krv mirno
kola žilama. Mogu vam, dakle, reći nešto što će vas možda prestraviti. Mogu vam naime
reći tko sam. Pozorno me saslušajte, molim vas, jer možda neću moći dvaput izreći istu
stvar, a svakako je potrebno da to barem jednom kažem.
Zavalio se u naslonjač pored kreveta i nastavio nešto glasnije:
- Ja nisam stvaran čovjek. Nisam čovjek kao drugi ljudi, od krvi i mesa, ljudski porod.
Nisam se rodio kao vaši bližnji, nitko me nije odnjihao ni pratio moje odrastanje, nisam
iskusio burnu mladost i ne znam što znači krvno srodstvo. Ja sam - moram to reći, makar
mi možda nećete vjerovati - tek prikaza iz sna. Slika Williama Shakespearea u mome je
slučaju postala doslovno i tragično istinita: mi smo ista tvar od koje snovi sazdani su\
Postojim zato što me netko sanja; taj netko spava i sanja i vidi kako djelujem i živim i
krećem se, i u ovom času sanja da ja ovo govorim. Kad me taj netko počeo sanjati, ja sam
počeo postojati. Kad se probudi, ja ću prestati postojati. Ja sam njegova maštarija, njegova
kreatura, gost u njegovim dugim noćnim tlapnjama. San toga nekoga do te je mjere trajan i
jak da sam ja postao vidljiv čak i ljudima koji ne spavaju. Ali, svijet jave, svijet zbilje, nije
moj svijet. Mučno se osjećam u bijednoj solidarnosti vaših života. Moj istinski život sporo
protječe u duši mog uspavanog tvorca... Nemojte misliti da se izražavam u zagonetkama i
simbolima. Ovo što vam govorim istina je, cijela jednostavna i užasna
86
istina. Zašto ste tako iskolačili oči? Nemojte u mene zuriti s tom sažalnom smetenošću!
Mene toliko ne muči činjenica što sam protagonist nečijeg sna. Bilo je pjesnika koji su rekli
daje život ljudski sjena sna, a neki su filozofi ustvrdili daje sva zbilja puki privid. Mene
nešto drugo muči: tko je taj koji me sanjal Tko je taj netko, to stvorenje koje ne poznam i
čije sam vlasništvo, koje me namah izvuklo iz tmine umornoga mozga i koje će me, kad se
probudi, namah ugasiti, kao netko tko puhne u plamen svijeće? Danima sam mozgao o
svome gospodaru koji spava, o svome tvorcu koji prati protjecanje moga krhkog življenja.
On je zacijelo velik i moćan, on je biće kojemu naše godine predstavljaju minute, koje cijeli
život nekog čovjeka može proživjeti u jednom satu i povijest cijelog čovječanstva u jednoj
od svojih noći. Njegovi su snovi zacijelo tako živi, jaki i duboki da mogu svoje prizore
projicirati u vanjski svijet, pridati im zbiljsku narav. Možda je cijeli svijet samo vječno
promjenljivi ishod križanja snova što potječu od bića sličnih njemu. Ipak, ne bih htio
previše generalizirati: metafiziku prepustimo lakomislenoj čeljadi! Menije dovoljno što
sam posvema siguran da sam izmaštana tvorba golemog sanjača. Tko je on? To me pitanje
odavno muči, otkako sam otkrio gradu od koje sam sazdan. Za mene je to presudno
pitanje. Od odgovora na nj ovisila je moja sudbina. Prikaze iz sna uživaju prilično široku
slobodu, pa tako i moj život nije ovisio isključivo o mome porijeklu, nego je dobrim
dijelom bio određen mojim odlukama. Valjalo mije saznati tko je moj sanjač da bih
odabrao način života. U
87
početku me plašila pomisao da ga i najmanja sitnica može probuditi, što znači moj kraj.
Neki uzvik, šum ili dašak mogao me začas gurnuti u ništa vilo. Tada mi je bilo stalo do
života i zato sam se uzaludno trudio da dokučim kakve sklonosti i strasti gaji moj neznani
gospodar, da bih u svoje postojanje uveo stavove i forme koje bi ga udobrovoljile. Stalno
me progonila bojazan da ću počiniti nešto što će ga uvrijediti, prestrašiti i onda probuditi.
Neko sam vrijeme zamišljao da je on svojevrsno evanđeosko božanstvo, pa sam nastojao
voditi naj-kreposniji i najsvetiji život na svijetu. Ponekad sam opet mislio daje on neki
poganski junak, pa bih se ovjenčao lozovim lišćem, pjevao vinske himne i s vižljastim
nimfama plesao po šumskim proplancima. Jednom sam čak umislio da sudjelujem u snu
uzvišenog i vječnog mudraca koji je došao živjeti u viši duhovni svijet, te sam probdio noći
i noći provjeravajući broj zvijezda, mjere svijeta i sastav živih. Najposlije sam se umorio od
tog ponižavajućeg služenja nepoznatom i nevidljivom gospodaru. Žarko sam poželio ono
čega sam se prije užasavao: njegovo buđenje. Potrudio sam se da život ispunim
grozomornim postupcima koji će ga natjerati da se probudi. Sve sam poduzeo da se
utopim u spokoju uništenja, da prekinem tu tužnu komediju svoga prividnog života i
razorim tu smiješnu tlapnju koja mi pridaje ljudsku sličnost. Nema zločina što ga nisam
počinio, nema opačine stoje nisam izveo, nisam se žacao sijati stravu. Rafiniranim
mučenjem ubijao sam nevine starce, gradovima sam zatrovao pitku vodu, u isti mah
88
sam plamenom opržio kosu brojnih žena... Zubima, izoštrenima od želje za uništenjem,
zaklao sam svako dijete koje mi se našlo na putu. Noću sam tražio društvo golemih, crnih i
siktavih čudovišta što su ih ljudi zaboravili, sudjelovao sam u nevjerojatnim pothvatima
gnoma, zloduha, vampira i sablasti; s vrha brda stropoštao sam se u golu i izobličenu
dolinu okruženu pećinama što bijahu ispunjene bijelim kostima; vještice su me podučile
zvjerskom rikanju od kojega se u noći i najhrabrijima ledi krv u žilama. Unatoč tome, onaj
koji me sanja ne pokazuje nikakve znake bojazni pred onim što plaši vas ljude. Ili uživa u
prizorima najvećih grozota ili ga to uopće ne zanima niti straši. Do dana današnjeg nisam
ga uspio probuditi, pa i dalje moram voditi ovaj ogavan, služinski i nestvaran život. Tko će
me osloboditi moga sanjača? Kad će zaruditi zora koja će ga navesti na djelovanje, na
činjenje? Kad će zazvoniti zvono, kad će zakukurijekati pijetao, kad će odjeknuti glas što ga
mora probuditi? Odavno čekam to razrješenje. Željno čekam kraj tog glupog sna u kojemu
igram beskrajno jednoličnu ulogu. Ovo što sada radim moj je posljednji pokušaj. Kažem
svojemu sanjaču da sam obično snoviđenje; želim da on sanja kako sanja. To se događa i
ljudima, zar ne? Probude se kad shvate da sanjaju. Zato sam došao k vama, zato sam vam
sve ovo izložio i htio bih da onaj koji me stvorio sada uvidi da ne postojim kao zbiljski
čovjek: u tom trenutku ja bih prestao postojati i kao nestvarna slika. Što mislite, hoću li
uspjeti? Hoću li upornim ponavljanjem i zapomaganjem probuditi svoga nevidljivog
gospodara?
89
U toku ove duge tirade Bolesni Vlastelin meškoljio se u naslonjaču, skidao i navlačio
rukavicu i upirao u me onaj svoj izgubljeni pogled. Reklo bi se da svakog časa očekuje da
se dogodi nešto čudesno i strašno. Izražaj njegova lica podsjećao je na samrtnika.
Povremeno bi pogledavao vlastito tijelo, kao da požuruje njegov nestanak, i pritom je
nervozno brisao vlažno čelo.
- Vi vjerujete mojim riječima, zar ne? - nastavio je. - Vi znate da ne lažem. Ah, zašto ne
mogu nestati, zašto me priječe da skončam? Ta ne sudjelujem valjda u nekom snu koji
neće nikada prestati! U snu vječnog spavača, vječnog sanjača! Otjerajte od mene tu užasnu
pomisao. Utješite me, predložite mi kakvu smicalicu, neki plan, neku varku koja će me
dokrajčiti. Smjerno vas molim, smilujte se ovoj utvari koja ne zna što bi sa sobom.
Kako sam ja i dalje šutio, on me još jednom pogledao i ustao. Učinio mi se prilično višim
nego prije, i iznova sam zapazio njegovu pomalo prozirnu put. Vidjelo se da silno pati.
Svaki se čas trzao, podsjećajući na zvijer koja se pokušava iskobeljati iz mreže. Meka ruka
u rukavici stegla je moju i to je zapečatilo naš rastanak. Potiho mrmljajući izašao je iz sobe
i otada gaje samo netko uspio vidjeti.
Giovanni Papini, Svagdašnja tragika (1906.)
90
Kpttfucjje
vJsjećao se iscrpljenim. Toga ljeta (479. prije Kr.) prevalio je sedamdeset i treću i savršeno
je razumio značenje svoga sna. Zamolio je da obavijeste Zi Gonga, posljednjeg od njegovih
velikih učenika. Zi Gong je, dohitavši, uvidio da ga Konfucije ne dočekuje nego da se s
njime oprašta.
Učitelj mu je rekao:
- Usnio sam da sjedim, primajući žrtve ljevanice. Nalazio sam se među dvojim stupovima.
Pripadnici dinastije Xia, kao da još uvijek vladaju u palači, izlagali su svoje pokojnike na
istočnom stubištu. Pripadnici dinastije Zhou izlagali su ih na zapadnom stubištu,
namijenjenom posjetiocima. Pripadnici dinastije Yin izlagali su ih među dvojim
stupovima; ondje nije bilo gospodara ni posjetilaca. Ja vučem porijeklo od vladara iz
dinastije Yin: nema dvojbe da ću ubrzo umrijeti. I bolje daje tako, jer više nema razumnih
vladara kojima bih ja mogao koristiti.
Nekoliko dana nakon toga je umro, u šesnaestoj godini vladanja Ai Gonga pokrajinom Lu,
u četrdeset i prvoj godini vladanja cara Jing Wanga iz dinastije Zhou.
Eustaquio Wilde, Jesen u Pekingu (1902.)
91
Bjj'ela kpšupa
Iz kojih to engleskih priprostih popijevaka Iz kog perzijskog lista, iz kog otajnog dijela
Prošlosti naše, što je niz zora i sumraka, Dođe, sanjana jutros, baš ta košuta bijela? San
trajao je časak. Vidjeh livadom kako Kruži da se sa sjenom stopi. Od uspomena I zaborava
taje košuta sačinjena. S prednje postoji samo strane, stvorenje lako. Božanstva što vladaju
na ovom čudnu svijetu Dadoše sanjat mi te, al vlast mi nije dana; Možda ćemo na nekom
budućem zaokretu Opet se srest, košuto bijela iz sna mog znana. I ja sam san bjegući, al
ipak duži što je Od tog sna o livadi i od bjeline tvoje.
Jorge Luis Borges (Preveo Tonko Maroević)
92
Događa se
in je oplakivao moju smrt. Vidio sam kako grli moj lijes. Htio sam potrčati da mu kažem
kako to nije istina, daje posrijedi druga, možda sasvim jednaka, osoba, ali nisam smio zbog
krokodila. Stajao je preda mnom, u jarku, i samo čekao da me proguta. Vikao sam iz petnih
žila, i svi ti ljudi koji su došli na sprovod, umjesto da ga upozore, gledali su me prijekorno,
možda zato što sam dražio ono zubato čudovište, pa su se bojali da ne napadne i njih. Clide
je bio jedini koji me nije vidio ni čuo. Kad je stigao čovjek iz pogrebnog poduzeća s onom
kutijom, mislili smo daje violinist. Kad tamo, izvadio je iz nje aparat za zavarivanje, s
plamenikom. Kad bi to bila istina, sve bi propalo, pomislih. Zakopali bi me živoga i ništa ne
bih uspio razjasniti. Oni najbliži htjeli su ga odvojiti od lijesa, jer je to najmučniji trenutak,
ali se on nije dao. Onaj čovjek stao je zavarivati poklopac u razini nogu, i ja više nisam
mogao izdržati: zatvorio sam oči i jurnuo u jarak premda me ondje čekala sigurna smrt.
Poslije toga, sjećam se samo udarca u podbradak. Kao da se koža grebe o neku oštricu.
Možda, dodir zuba. Kad sam oćutio toplinu zavarivanja, probudio sam se i sve shvatio.
Clide je bio u pravu: ja sam umro. Ista dvorana, isti ljudi. Moj jadni sin nije se dao odvojiti.
Aparat mi je šištao oko gležnja. Pogrebni službenik
93
otvori prozorčić na poklopcu lijesa, izvadi rupčić i obriše mi krv s rane.
- Događa se - reče. - Zbog plamenika.
Jorge Alberto Ferrando, Ne reci zbogom (1975.)
Uzalud žalba
B
og nikoga ne kažnjava bez prethodnog upozorenja.
Origen
94
su i
X a ipak je slika majke, kako gleda u daljinu, izazvala u meni jak osjećaj zavičajne tuge,
kakav me dotad napadao samo u snima. Otkako, naime, više nisam najavi rabio maštu i
onu njoj pripadnu oblikovnu sposobnost, javili su se njeni poslenici tijekom spavanja sa
samostalnim postupanjem te navodnom razboritošču i do-sljednošću proizveli takav
koloplet od sna, da je žario bojama i najživljim oblicima. Točno onako, kako mije onomad
navijestio onaj poludjeli majstor i iskusni učitelj, vidio sam i sam u snu najprije rodni grad,
a onda i selo, nekako ozareno i preobraženo, ne mogavši doduše prodrijeti onamo, ili, ako
sam napokon tamo i stigao, bilo je to uz naglo a bezvoljno buđenje. Proputovao sam ovako
najljepše dijelove domovine, što ih u zbilji nikad ne vidjeh, nagledao se planina, dolina i
rijeka, neznanih a opet bliskih imena, što su zvučala poput glazbe, a opet se doimala
nekako smiješno.
Iskazi onog zemljaka potisnuli su mi iz pamćenja djevojku Huldu od sinoć, kao i jutrošnje
planove. Premoren, utonuo sam u san i smjesta se opet odao neumornom životu spavača.
Približavao sam se gradu, u kojem je stajala roditeljska kuća, i to nestvarnim putima,
rukavima širokih rijeka, na čijem je svakom valu bio po plivajući ružin bokor, tako da se
voda jedva stigla ljeskati od mimoplova prave pravcate ružine šume. Na obali je neki
seljak orao zlatnim plugom s mliječno
95
bijelim volovima iz čijih su stopa nicali golemi različci. Brazda se punila zlatnim zrncima
što ih je seljak -jednom rukom upravljajući plugom, a drugom ih grabeći -prosipao
zrakom, našto su oni padali na me u vidu zlatne kiše. Lovio sam ih šeširom, koliko sam
uspijevao, i s radošću se osvjedočavao da se pretvaraju u sve same zlatne kovanice na
kojima je bio otisnut neki stari Švicarac duge brade i s dvoručnim mačem. Bjesomučno
sam ih brojao, a ali ih ipak nisam uspio izbrojati, no napunio sam njima sve džepove. One
koji nisu stali hit-nuo sam opet uvis. Nato se zlatna kiša pretvorila u prelijepog riđana, koji
je rzajući strugao prtinom odakle je proklijala najljepša zob što ju je konj obijesno odbijao.
Svako zobeno zrno bilo je slatka bademova koštica, bilo je grožđica i svakiput novi pfenig
što su zajedno bili umotani u crvenu svilu te skraja ušiti svinjskom čekinjom, što je konja
sve ugodno svrbjelo dok se po tome valjao, tako da se ovako glasao: Bode me zob.
Gottfried Keller, Zeleni Heinrich
(2. verzija, 1880.)
(Preveo Ivo Runtić)
Snovi plemića iz kyle
i.
G<
Toncalo, koji je mrzio tu predaju (nečujna prikaza koja u zimskim noćima luta krunama
Kule s glavom u ruci), udalji se od verande i prekine tu beskonačnu kroniku:
- Odbija za počinak, Videirinha! Prošlo je tri, užas jedan. Slušaj! Tito i Gouveia večeraju
ovdje u Kuli, u nedjelju. Dođi i ti, s gitarom i novom pjesmom, no neka ne bude onako
zlokobna... Buona seral Lijepe li noći!
Odbaci opušak cigare, zatvori ostakljena vrata dnevnoga boravka - "staroga dnevnoga
boravka", s pocrnjelim i turobnim portretima obitelji Ramires, koje je odmalena nazivao
"facama djedova". I, prolazeći hodnikom, još je čuo u daljini, u tišini polja obasjanih
mjesečinom, rimovane pothvate svojih predaka:
U žestokom boju... Kralj Sebastijan... Najmlađem Ramiresu Zastavu povjeri svoju.
Razodjeven, puhnuvši u svijeću, pošto se ovlaš prekrižio, Plemić iz Kule zaspi. No u sobi,
kamo su se naselile sjene, započne burna i strašna noć. Andre Ca-valeiro i Joao Gouveia
provališe kroza zid, u žicanim
96
97
oklopima, dojahavši na zastrašujućim pečenim ciplima! I polako, žmirkajući zlim okom,
stadoše ga kopljem ubadati u trbuh, te on uze stenjati i svijati se na postelji od ebanovine.
Poslije toga, u uličici Vila-Clara, naiđe strašan pokojnik Ramires (kostur mu zveketao u
oklopu) i kralj D. Afonso II., škrgućući oštrim vučjim zubima, te ga bijesno odvukoše u
čuvenu bitku. On se opirao, držeći se za crj epove, dozivajući Rosu, Gracinhu, Titoa! No D.
Afonso gaje željeznom rukavicom udarao u bubrege tako snažno, da ga je odbacio, od
Gagove krčme sve do Sierre Morene, do poprišta bitke, sjajnoga i uskovitlanoga od zastava
i oružja. I odmah se njegov španjolski bratić Gomes Ramires, Veliki meštar od Ca-latrave,
prigne s rasnoga vranca, čupajući mu ostatke kose, dok mu se čitava saracenska vojska
grohotom smijala, a tetka Louredo jadikovala, nošena na plećima četiriju kraljeva kao
Gospin kip!... Naposljetku, iz-možden i živčan, kad se zora stala javljati kroz pukotine
prozora, a lastavice cvrkutale na strehama, Plemić iz Kule odbaci plahte, skoči na drveni
pod, otvori ostakljena vrata - i žudno udahne tišinu, svježinu, zelenilo, mir vrta. Kakva gaje
samo žeđ morila ! Očajnička žeđ od koje su mu odrvenjele usnice! Prisjeti se tada one
voćne soli što mu je propisao dr. Matos, otvori staklenku, otrči u blagovaonicu, u noćnoj
košulji. Zadihan, uspe dvije velike žlice u čašu mineralne vode Bića Velha, i nadušak je
iskapi, dok je peckavo kipjela.
- Ah! Koji užitak! Melem za dušu!
Poguren se vrati u postelju i odmah utone u san, veoma daleko, u dubokoj travi afričke
livade, pod šaptavim
98
kokosovim palmama, u pikantnom mirisu sjajnih cvjetova koji su rasli između zlatnih
stijena. Iz toga savršena blaženstva iščupa ga Bento, u podne, uznemiren "zbog kašnjenja
gospodina doktora".
- Kasnim jer sam proveo užasnu noć, Bento! More, groza, buka, kosturi... To je zbog
prokletih jaja s kobasicom. I zbog krastavca... Naročito zbog krastavca! To je ideja onog
razbojnika Titoa... Potom sam, u zoru, popio onaj fruit salt, pa se sad izvrsno osjećam.
Izvrsno! Čak se osjećam sposobnim za rad! Donesi mi u knjižnicu šalicu zelenoga čaja,
neka bude jak... Donesi i prepečenac.
II.
Na cesti prema Kuli, Goncalove misli odmah odlu-taše, s neodoljivim iskušenjem, ka gđi
Ani - njezinim dekolteima, njezinim dugim kupkama pri kojima je čitala novine. Ah,
kvragu! Ta gđa Ana, čedna, vazda namirisana, raskošno lijepa, čak i kao supruga imala je
samo jedan nedostatak: tatu mesara. Pa i njezin glas -glas od kojega bi ga podišli srsi u Bici
Santi... No Men-donca gaje uvjeravao da taj grub i jak glas u bliskom dodiru postaje
ugodan i gotovo nježan... Uostalom, mjeseci zajedničkoga života naviknu te i na najneugo-
dnije glasove - on sam, eto, više ni ne primjećuje koliko Manuel Duarte ima unjkav glas!
Ne! Neotklonjiva mrlja, zaista, samo je otac mesar. No u svom ovom čovječanstvu, koje je
rodio samo jedan otac, tko je taj,
99
medu tisućama predaka do Adama, tko nema ponekoga djeda mesara? I on sam, vrli
plemić, iz kraljevske kuće koja vrvi dinastijama, zacijelo bi, kad bi pročeprkao po prošlosti,
naišao na kakvoga Ramiresa mesara. A pojavio se mesar odmah u prvom naraštaju, u
uvijek punoj mesnici, ili nestajao u dugim stoljećima - sveudilj je bio tamo, s nožem, s
mesarskom sjekirom, s komadima mesa, s krvavim mrljama na oznojenoj podlaktici!
Te ga misli nisu napustile do Kule - niti poslije, na prozoru sobe, dok je dovršavao cigaru,
slušajući pjev zrikavaca. Već je i legao, i vjeđe su mu se sklapale, a još je uvijek čuo kako ga
nestrpljivi koraci vuku natrag, u tamnu prošlost kuće, u zbrkanu povijest, tražeći mesara. ..
Nalazio se već unutar granica Vizigotskoga carstva, gdje je, sa zlatnom bulom u ruci,
kraljevao njegov bradati djed Recesvinto. Umoran, duboko dišući, prijeđe preko uljuđenih
gradova, naseljenih uljuđenim ljudima, i prodre u guste šume u kojima je još rovao
mamut. U vlažnu gustišu odmah je nabasao na mnogobrojne Ramirese, koji su, brundajući,
nosili mrtvu stoku i svež-njeve drva. Neki su izlazili iz zadimljenih jazbina, ke-seći
zelenkaste zube potomku koji je prolazio. Potom, kroz tužne pustoši i tužan muk, stigne
do zamagljene močvare. A na rubu baruštine, među trstikom, čudovi-štan muškarac, rutav
kao zvijer, sagnut u blatu, kamenom sjekirom silovito je rasijecao komade ljudskoga mesa.
Bio je to jedan od Ramiresa. Na sivom je nebu letio crn jastreb. I odmah je, u magli
močvare, mahnuo Gospi od Craquede, krasnoj i mirisavoj gđi Ani, vičući
100
preko svih carstava i preko svih vremena: "Našao sam svoga djeda mesara!"
III.
Do kasno u noć, šećući po sobi, Goncalo je prežva-kavao gorku činjenicu da u čitavu svom
životu (gotovo od gimnazije!) nije prestao trpjeti poniženja. A sva su ona proizlazila iz
posve običnih namjera, tako sigurnih za svakoga kao što je let za svaku pticu - koje su kod
njega neprestance završavale bolima, sramotom ili gubitkom! Na početku života s
ushićenjem odabire pouzdanika, brata, dovodi ga u intimni spokoj Kule - a taj se čovjek s
lakoćom dočepa Gracinhina srca, žensku iskoristi i kao krpu odbaci! Potom ga obuzme
obična želja da uđe u politički život - a slučaj ga odmah prisili da se preda i prikloni
utjecaju toga istoga čovjeka, sada s velikom moći, koju je on sve te godine mrzio i
ismijavao! Nakon toga prijatelju, sad ponovo u njegovu životu, otvori vrata imanja
Cunhais, uvjeren u ozbiljnost, u čvrst sestrin ponos - a sestra se odmah prepusti starom
zavodniku, bez borbe, prvoga popodneva kad se s njim susrela u izdajničkom polumraku
sjenice! Onda se naumi oženiti ženom koja mu je nudila, uz veliku ljepotu, veliko bogatstvo
- a znanac iz Vila-Clare odmah mu povjerava tajnu: "Žena koju si izabrao, Goncalo, razvrat-
nica je s brojnim ljubavnicima!" Nema sumnje da ga ta žena nije voljela plemenitom i
snažnom ljubavlju! No
101
bio je odlučio u njene lijepe ruke položiti svoju neizvjesnu sudbinu - a evo kako se odmah
javlja, s razornom točnošću, uobičajeno poniženje! Usud zaista oko njega plete mrežu s
pretjeranom mržnjom! (...)
Padne u prostranu postelju kao u grob - ukopa lice u jastuk s uzdahom, s raznježenim
uzdahom sažaljenja nad svojom bijednom sudbinom. I prisjeti se preuzetnih Videirinhinih
stihova, otpjevanih prethodne noći uz gitaru:
Drevna kuća Ramires Čast i cvijet Portugala
Sparušen cvijet! Jadna čast! I kakva je suprotnost taj posljednji Goncalo, koji se zavukao u
svoju rupu, prema onim veličanstvenim precima koje opjevava Vi-deirinha - svi oni, ako
povijest i predaja ne lažu, s trijumfalnim i zvučnim životima! Ne! Ni od njih nije naslijedio
kakvoću koju su kroz stoljeća svi nasljeđivali - odlučnu hrabrost! Otac mu je još bio dobar i
neustrašiv Ramires - koji je, u glasovitu neredu na hodočašću u Riosi, vitlajući
suncobranom krenuo na tri zapete puške. A on... Tamo, u tišini svoje tamne sobe, mogao je
tek zavapiti - rodio se s pogreškom, s pogreškom bez ikakve pozlate, s neizlječivom
tjelesnom slabošću, koja ga, pred kakvom opasnošću, prijetnjom, sjenom, neumitno
prisiljava da ustukne, da pobjegne... Da pobjegne pred jednim Cascom. Da pobjegne pred
tom prznicom plave bradice, koji ga na cesti, a poslije i u gostionici, vrijeđa bez povoda, iz
čista mira.
102
A duša... U gluhome mraku sobe također je mogao priznati, jecajući. Ista slabost mu je
tištala dušu! Ta ga je slabost prepuštala bilo kakvu utjecaju, noseći ga kao suh list pri
najmanjem povjetarcu. Samo zato stoje sestrična Marija jednoga popodneva vragoljasto
zatrep-tala okicama i posavjetovala ga, iza lepeze, da se zainteresira za gospođu Anu - on
odmah, zajapuren od nade, izgradi nad novcem i ljepotom gospođe Ane fiktivnu kulu sreće
i raskoši. A izbori? Ti nesretni izbori? Tko gaje gurao na izbore, i na nedostojnu pomirbu s
Vitezom, i u neugodnosti koje su iz toga proistekle? Gou-veia, samo s površnim
mudrovanjem, promrmljanim preko naočala na putu od Ramosova dućana do pošte na
uglu! I to nije sve! Čak je i u Kuli njim vladao Bento, koji mu je svisoka nametao ukuse,
način prehrane, šetnje, mišljenja i kravate! Čovjek takve naravi, koliko god bio obdaren
inteligencijom, obično je tijesto u koje svijet neprestance utiskuje različite i suprotne
oblike. (...)
Uz nov uzdah još se više zavuče, sakrije pod posteljinu. Nije uspijevao zaspati, a noć se
bližila kraju - sat od kineske pokosti u hodniku muklo je odbio četiri. I tada, kroz
sklopljene vjeđe, u umoru zbrkanu od obnovljene tuge, Goncalo, u mraku sobe, ugleda
blijeda lica koja su sporo promicala...
Bijahu to prastara lica, sa starinskim bradama predaka, s ožiljcima od okrutnih mačeva,
neka još zažarena kao u jeku bitke, druga s veličanstvenim osmijehom kao u sjaju svečane
zabave - sva ona iscerena od ohola zapovijedanja i pobjeđivanja. A Goncalo, vireći preko
ruba
103
pokrivača, raspoznavao je u tim licima istinske crte starih Ramiresa, koje su već tako
pokazivali potamnjeli portreti, ili ih je on takvima zamislio, kao stoje bio zamislio
Tructesindove crte, usklađene s hrabrošću i sjajem njegovih pothvata.
Polagana, ali živa, rasla su iz mraka koji se gibao i kao daje bio napučen. A sad su izranjala
i tijela, veoma snažna tijela, prekrivena zahrđalim žicanim košuljama, stegnuta oklopima
od blještava čelika, zakrinkana tamnim plaštevima zatisnutih pregiba, utegnuta u gizdave
halje od brokata, na kojima su svjetlucali dragulji s ogrlica i pojaseva. I sva ona naoružana,
svim oružjima iz povijesti, od nazubljene hrastove kijače, do kratke večernje sabljice,
optočene svilom i zlatom.
Lišen straha, osovljen u postelji, Goncalo nije sumnjao u čudesnu stvarnost! Jest! Bili su to
njegovi djedovi Ramiresi, njegovi strašni povijesni djedovi, koji su iz svojih raspršenih
grobova jurili, okupljali se u njegovoj staroj, devetstoljetnoj kući - da oko njegove postelje,
postelje u kojoj se bio rodio, okupe veličanstven sabor njegovoga uskrsloga roda. I čak je
prepoznavao neke od najistaknutijih, koji su mu, nakon neprestana ponavljanja
pjesmuljka strica Duartea i Videirinhina gu-đenja/aofof o Ramiresima, neprestano padali
napamet.
Onaj tamo, u bijeloj tunici s velikim crvenim križem na prednjoj strani, zacijelo je Guterres
Ramires, "Prekomorski", koji je pohitao u opsadu Jeruzalema. U drugom, starom i
savršenih crta, koji je pružao ruku, prepoznao je Egasa Ramiresa koji je, u svom časnom
domu, uskratio prenoćište kralju D. Fernandu i preljubnici
104
Eleonori! Onaj tamo, kovrčave riđe brade, koji pjeva mašući kraljevskom ratnom zastavom
Kastilije, zacijelo je Diogo Ramires, "Trubadur", još pod radosnim dojmom portugalske
pobjede kod Aljubarrote? Pred nejasnim svjetlom zrcala titrala su meka grimizna pera na
kacigi Paia Ramiresa, koji se naoružavao da spasi Sv. Louisa, francuskoga kralja. Rui
Ramires osmjehivao se engleskim brodovima koji su, pred pramcem njegove
zapovjedničke lađe, ubirali jedra pokorno ploveći prema Portugalu. Oslonjen o uzglavlje
postelje, Paulo Ramires, kraljev zastavnik na kobnim poljanama Alkaza-ra, bez šljema,
napukla oklopa, naginjao se nada nj svojim dječačkim licem, s brižnom nježnošću kakvoga
raznježenoga djeda...
A tada, obavijen brižnom nježnošću najpjesnički-jega od svih Ramiresa, Goncalo osjeti da
ga svi njegovi preci vole - i da su iz svojih raspršenih grobova priskočili da nad njim bdiju i
pomognu mu u njegovoj slabosti. Uz dug jecaj, odbacujući posteljinu, otvori srce uskr-slim
djedovima i bolno im opiše svoju izdajničku sudbinu koja gaje pobjeđivala i koja mu je
život ispunjala tugom, sramotom i gubitkom! Kad eto, odmah u tmini bljesne željezo, uz
prigušen uzvik: "Unuče, nježni unu-če, uzmi moje nikad slomljeno koplje!" I odmah mu
držak sjajna mača dotakne grudi, uz drugi duboki glas koji gaje sokolio: "Unuče, nježni
unuče, uzmi ovaj goli mač koji se borio kod Ouriquea!" A potom ratna blještava oštrica
udari o uzglavlje, ponuđena s uznositom sigurnošću: "Koga neće oboriti ova sjekira, koja je
srušila
105

vrata Arzile?" (...) No Goncalo, tužno gledajući uzbibane sjene, uzvrati: "Oh, djedovi, što će
mi vaše oružje, kad mi nedostaje vaše srce?"
Probudi se veoma rano, mutno se sjećajući snoviđenja u kojemu je razgovarao s
pokojnicima te, bez slabosti koja gaje obično obuzimala u postelji, obuče kućni ogrtač,
raskrili ostakljena vrata. (...) Ubrzo se pojavi Bento s vrčem tople vode za brijanje. Navikao
na Ple-mićevo veselo buđenje, toliko se iznenadi nad tim tihim i pognutim kretanjem po
sobi, da ga upita je li gospodin doktor možda loše proveo noć...
- Očajno!
J. M. Eca de Queiros,
Ugledna loza Ramiresovih (1900.)
(Preveo Želimir Brala)
Der Tram Ein LeheH
JLJijalog se vodio u Adrogueu. Moj nećak Miguel, kojemu je tada bilo pet ili šest godina,
sjedio je na podu i igrao se s mačkom. Kao i svakog jutra, upitao sam ga:
- Što si noćas sanjao? Odgovorio mije:
- Sanjao sam da sam zalutao u šumi i da sam u neko doba nabasao na drvenu kućicu.
Otvorila su se vrata i izašao si ti.
A onda me, podboden znatiželjom, zapita:
- Reci mi, molim te, što si radio u toj kućici?
Francisco Acevedo, Uspomene jednog knjižničara (1955.)
Obzirnosp
c
Oanjao sam kako neokrznuti jelen moli oproštenje od razočaranog lovca.
Nemer Ibn el-Barud
106
107
I
Hann tekr sverthit Gram okk Leggr i methal theira bert*
Volsunga Saga, 27
IVloja će pripovijest odgovarati stvarnosti, točnije rečeno, mojoj osobnoj uspomeni na
stvarnost, što se svodi na isto. Događaji su se zbili tek nedavno, ali znam daje književna
navada ujedno i navada umetanja nebitnih pojedinosti i naglašavanja pretjeranosti. Želim
pripovijedati o svome susretu s Ulrikom (prezime nikada nisam doznao, a možda ga nikad
neću ni doznati) u gradu Yorku. Ta će kronika obuhvatiti jednu večer ijedno jutro.
Lako bih mogao izjaviti da sam je prvi put ugledao pored Pet sestara iz Yorka, onih čistih
vitraža što prikazuju čitav lik, koje su poštedjeli i Cromwellovi ikono-klasti, no činjenica je
da smo se upoznali u gostinskoj sobi svratišta Northern Inn što se nalazi s druge strane
zidina. Bijasmo malobrojni, a ona je bila okrenuta leđima. Netko joj je ponudio piće, ona
gaje odbila.
- Feministkinja sam - rekla je. - Ne želim se povoditi za muškarcima. Kod njih mi se ne
dopadaju duhan i alkohol.
* On uze Gram, svoj mač, i među njih dvoje položi golo sječivo. 108
Taje rečenica imala biti dovitljiva, te sam pogodio da je ne izgovara prvi put. Kasnije sam
saznao da joj nije svojstvena, ali ono što kažemo nije uvijek nalik na nas.
Pripovijedala je daje kasno stigla u muzej, ali da su joj dopustili da uđe kad su doznali daje
Norvežanka.
Jedan od nazočnih je primijetio:
- Nije to prvi put da Norvežani ulaze u York.
- Tako je - na to će ona. - Engleska je bila naša pa smo je izgubili, ako netko uopće može
nešto imati, odnosno, ako se nešto može izgubiti.
Tada sam je pogledao. Jedan redak Williama Blakea govori o djevojkama od nježna srebra
ili bijesna zlata, ali u Ulriki bijahu i zlato i nježnost. Bila je lagana i visoka, izoštrenih crta
lica i sivih očiju. Manje od njena lica dojmio me se njen izgled tihe tajanstvenosti. Lako se
smiješila i osmijeh ju je pomalo odalečivao. Bila je odjevena u crninu, stoje rijetkost u
nordijskim zemljama, gdje bojama nastoje oživjeti sumornost okoliša. Engleski je govorila
čisto i precizno te je malko naglašavala glas r. Nisam osobit zapažatelj; sve sam to otkrio
malo-pomalo.
Upoznali su nas. Rekoh joj da sam profesor na Sveučilištu Los Andes u Bogoti. Objasnio
sam da sam Kolumbijac.
Upitala me nekako zamišljeno:
- Što to znači biti Kolumbijac?
- Ne znam - odgovorih joj. - To je čin vjere.
- Jednako kao i kad je riječ o Norvežanki - prihvatila je ona.
109
I
Ničega se više ne mogu sjetiti od onoga stoje izrečeno te večeri. Sutradan sam rano sišao u
blagovaonicu. Kroz okna sam ogledao daje zapao snijeg; pustoline su se gubile u jutru.
Osim nas nije bilo nikoga. Ulrika me pozva za svoj stol. Rekla mi je da rado izlazi i pješaci
sama.
Sjetih se jedne Schopenhauerove šale i odgovorili:
-1 ja. Možemo otići zajedno.
Udaljili smo se od kuće, po svježem snijegu. Na poljima nije bilo žive duše. Predložio sam
joj da pođemo u Thorgate, koji je nekoliko milja nizvodno. Znam da sam već bio zaljubljen
u Ulriku; ne bih želio pored sebe nijednu drugu osobu.
Odjednom začuh daleko zavijanje vuka. Nikada nisam čuo zavijanje vuka, ali znam daje to
bio vuk. Ulrika se nije uzbudila.
Začas je rekla kao da naglas razmišlja:
- Oni malobrojni i jadni mačevi što sam ih jučer vidjela u York Minsteru potresli su me
više od onih velikih lađa iz muzeja u Oslu.
Putovi su nam se razilazili. Ulrika je, te večeri, nastavljala putovanje prema Londonu; ja,
prema Edinbur-ghu.
- U Oxford Streetu - kaza mi - krenut ću stopama De Quinceya, koji je tražio svoju Annu
izgubljenu u londonskoj svjetini.
- De Quincey je odustao od traganja - odgovorio sam. - Jaje vazda i dalje tražim.
- Možda si je našao - potiho će ona.
Shvatio sam da iznenađenje nije naodmet pa je poljubih u usta i oči. Odgurnula me nježno
ali čvrsto, i potom izjavila:
- Bit ću tvoja u svratištu u Thorgateu. Molim te da me dotle ne dodiruješ. Bolje da bude
tako.
Neženji koji je već zašao u godine ponuđena je ljubav poklon što se više ne očekuje. Takvo
čudo ima pravo i da postavlja uvjete. Pomislio sam na svoje mladenačke dane u Popavanu
i na jednu djevojku iz Teksasa, svijetlu i vitku poput Ulrike, koja mije uskratila ljubav.
Nisam počinio grešku da je pitam da li me voli. Shvatio sam da nisam prvi i da neću biti
posljednji. Ta pustolovina, meni možda posljednja, toj blistavoj i odlučnoj sljedbenici
Ibsena vjerojatno je samo prolazna.
Proslijedili smo držeći se za ruke.
- Sve je to poput sna - rekoh - a ja nikad ne sanjam.
- Poput onoga kralja - odvrati Ulrika - koji nije sanjao dok ga neki vrač nije naveo da spava
u svinjcu.
Zatim je dodala:
- Osluhni dobro. Zapjevat će ptica. Začas smo začuli pijev.
- U ovim krajevima - rekoh - misle da onaj kome predstoji smrt pretkazuje budućnost.
-1 meni predstoji smrt - na to će ona. Pogledah je preneraženo.
- Pođimo prečicom kroz šumu - potaknuh je. - Brže ćemo stići do Thorgatea.
110
111
- Šuma je opasna - odvratila je. Produžili smo preko pustolina.
- Volio bih da ovaj trenutak potraje zauvijek-promrmljao sam.
- Zauvijek je riječ koja ljudima nije dopuštena -ustvrdila je Ulrika i, želeći stišati zanos,
zamoli me da joj ponovim svoje ime, koje nije dobro čula.
- Javier Otarola - rekoh joj.
Htjela gaje ponoviti i nije mogla. Ni meni nije pošlo za rukom da ponovim njezino prezime.
- Zvat ću te Sigurd - izjavila je s osmijehom.
- Ako sam ja Sigurd - uzvratih joj - onda ćeš ti biti Brvnhild.
Ona ne reče ništa.
- Poznaješ li tu sagu? - upitao sam je.
- Naravno - odvrati. - Tragična predaja koju su Nijemci uništili onim svojim zakasnjelim
Nibelungima.
Nisam želio raspravljati i odgovorih joj:
- Brvnhildo, hodaš kao da priželjkuješ da u postelji između nas dvoje bude mač.
Odjednom se nađosmo pred svratištem. Nije me iznenadilo što se zvalo, kao i ono
prethodno, Northern Inn. Gore, sa stubišta, Ulrika mi dovikne:
- Jesi li čuo vuka? U Engleskoj više nema vukova. Požuri.
Dok sam se uspinjao na gornji kat, opazio sam da su zidovi oblijepljeni tapetama u stilu
Williama Morrisa, grimizno-crvene boje, s isprepletenim voćem i pticama.
112
Ulrika uđe prva. Mračna soba bijaše niska, s dvovodnim stropom. Iščekivana postelja
udvajala se u nekom mutnom staklu, a ulašteni mahagonij podsjetio me na ogledalo iz
Svetog Pisma. Ulrika se već svukla. Pozvala me mojim pravim imenom, Javier. Osjetih da
gušće sniježi. Nestalo je namještaja i ogledala. Između nas nije bilo mača. Vrijeme je
protjecalo poput pijeska. Stoljetna u tmini potekla je ljubav, i prvi i posljednji put
posjedovao sam Ulrikinu sliku.
Jorge Luis Borges (Preveo Karlo Budor)
113
Treća knjiga
Noćrt/fa
Noć i njezine obmane
soha
Nox et solitudo plenae sunt diabolo. (Noću je moja soba puna vragova.)
Crkveni oci
o
\ naša je zemlja mirisava časka, njezin pestić mjesec, a zvijezde su prašnici!", prošaptah u
noć.
I snenih očiju zatvorim prozor, koji u žutom sveto-krugu okana zacrta znamen crnog
golgotskog križa.
O ponoći, u doba zloglasno, kad vladaju bjesovi i vragovi, kao da sam opet čuo bauka što se
opija uljem iz moje svjetiljke.
A možda je to bila i dadilja, koja jednolično pjevu-šeći ziba mrtvorođenče u oklopu mojega
oca.
A možda je kostur landsknehta, što čami zatočen u zidu iza drvene oplate, malo zakucao
čelom, laktom i koljenom.
114
A možda je moj pradjed sišao sa slike u crvotoč-nom okviru i zamočio svoju željeznu
rukavicu u svetu vodu škropionice.
Ali ne, to je Scarbo, koji mi grize vrat, pa da bi ispalio krvavu ranu, uranja u nju svoj
gvozdeni prst, usijan u zažarenoj peći.
Bože moj, kad umrem, udijeli mi molitvu
svećenika, pokrov od platna, lijes od
jelovine i jednu suhu raku.
Molitve gospodina maršala
Oio ti na samrti odriješen od grijeha ili osuđen na paklene muke" - mrmljaše mi te noći
Scarbo kraj uha -"imat ćeš mrtvački pokrov satkan od paučine, a s tobom ću sahraniti i
pauka!"
"O, da mi za mrtvački pokrov dadeš barem jasikov list, u kojem bi me lahor s jezera zibao!"
odgovorih mu zakrvavljenih očiju, jer sam se već bio mnogo naplakao.
"Neću ti ga dati!" - kesio se podrugljivi patuljak. "Bit ćeš hrana kukcu, koji u predvečerje
lovi mušice, što blude zaslijepljene sunčanim smirajem."
"Zar bi ti htio, zar bi ti zaista htio da me isiše taran-tula, u koje je žaoka poput surle slona?"
zavapih roneći sveudilj suze.
115
"Nuder utješi se" - Scarbo još doda - "mrtvački pokrov bit će ti vrpce od zmijinje kože,
uske vrpce poprskane zlatom, kojima ću te čvrsto omotati kao mumiju. I na dnu mračne
grobnice ispod crkve Svetog Be-nignea, gdje ću te uspravno prisloniti uža zid, ti ćeš se
naslušati plača malene dječice iz čistilišta."
No luna je sveudilj na nebu blistala i polako tonula prema obzorju, dok je Scarbo u mojem
podrumu, udarajući teškim kalupom, opet potajno kovao dukate i ceki-
ne.
A međutim je puž, zalutao u noći, ispruživši svoja dva roga, tražio put po obasjanom oknu
mojeg prozora.
Luđak
Uzmi jedan od starih dukata II taj talir od žežena zlata.
Rukopisi Kraljeve knjižnice
-L/una je češljala svoju kosu češljem od ebanovine, s kojeg je pljuštala kiša krijesnica i
srebrila brežuljke, polja i šume.
Patuljak Scarbo, čije se blago sve više gomilalo, re-šetao je na mojem krovu uz jecanje
vjetrulje dukate i cekine, koji su jednolično skakutali, a samo bi se patvoreni zlatnici
skotrljali na ulicu.
A što li se kesio luđak, koji svake noći tumara opustjelim gradom, žmireći jednim okom na
lunu, jer mu je drugo bilo iskopano!
"K vragu i luna!" - gunđao je sabirući đavolske cekine. "Kupit ću ja sebi stup sramote, da
bih se uza nj ogri-jao na suncu."
"Ti na konju?"
"Eh, a zašto ne bih bio? Ta ja sam tako često u propanj jahao na hrtu vlastelina
Linlithgowa!"
Škotska balada
Sjedeći u postelji u sjeni zastora nebnice, uhvatio sam leptira koji se bio netom taj om
iščahurio iz mjesečeve zrake i kapljice rose.
Ukliješten mojim prstima, noćni je metulj zdvojno trzao krilcima, pa, da se iskupi iz
zatočenja, on opojno zamiriše.
Ali ta skitnička životinjica, tek što se domogla slobode, odleti, ostavivši u mojem krilu - o
užasa! - nakaznu strahotnu ličinku s ljudskom glavom.
"Gdje ti je duša, da jašem? - Moja duša, od tegoba dana ohronuo konjic, počiva sada na
zlatnoj nosiljci snova."
116
117
I obuzeta stravom, pobjegne moja duša kroz sinju paučinu sumračja i vine se nad
smrknuta obzorja, na kojima strše crni gotski zvonici.
Srljajući pomamno za njom, zadahtali se patuljak okretao kao vreteno na kojemu se, poput
povjesma, bijelila njegova griva.
Mjesečina
Probudite se, snu odolite, Za pokojnike sada molite!
Noćobdijino izvikivanje
o,
\ kako je divno, dok sa zvonika noću bruje kasne ure, gledati punu lunu koja svojim
blistavim licem nalikuje na teški starinski zlatnik.
Dva su gubavca jadikovala ispod mojeg prozora, pasje zavijao na raskršću, a cvrčak je na
ognjištu sve nešto potiho proricao.
Ali uskoro zavlada oko mene duboka tišina. Guba-vci se vratiše u svoj jadni brlog, čim je
na zvoniku po-zne časove otkucao bat.
Pas pobjegne kad spazi koplja noćnih stražara, koji su bili promukli od kiše i prozebli od
sjevernjaka.
I cvrčak usne, čim pod pepelom u kaminu posljednja iskrica ugasi svoj posljednji blijesak.
118
A meni se činilo - tako je sve u groznici nesklapno - da mi luna, kreveljeći se, plazi jezik
poput obješenoga.
Kolo ispod tvom a
Okruženo razvalinama, zdanje je bilo
glomazno i gotovo u obliku četvorine,
a glavni toranj, na kojem je još bila ura,
nadvisivao je cijeli okoliš.
James Fenimore Cooper
Zaigraše kolo dvanaest vrača ispod golema zvona crkve Svetog Ivana. Jedan za drugim, oni
zazivahu oluju, a ja sam, ležeći u postelji, prestravljen izbrojao dvanaest krikova, što
redom odjeknuše mrklinom noći.
I mjesec naglo otplovi iza oblačina, a kiša, popraćena munjama i vihorom, stane šibati
okna, dok su vjetrulje j ado vno jecale kao ždralovi, što pod pljuskom negdje u šumi na
straži bdiju.
Pukne najtanja žica moje lutnje, koja visi na zidu, češljugar zamahne krilima u svojoj
krletki, neki radoznao duh okrene list Romana o ruži, što u snu počivaše na mojem
štioniku.
Ali iznenada s tutnjavom udari grom u vrh tornja Svetog Ivana. Smrtno ošinuti, čarobnici
nestanu, a ja u
119
I
daljini ugledam njihove gatarske knjižurine, kako u crnom zvoniku bukte poput zublje.
To strahotno blijeskanje ognja obasja zidine gotske crkve plamenim rujem pakla i čistilišta
i baci sjenu divovskog kipa Svetog Ivana na susjedne kuće.
Vjetrulje zahrđaše, mjesec rastopi bisernosive obla-čine, još samo kap po kap cijedila se
kiša s ruba krova, a lahor, raskrilivši pritvoreni prozor, prospe mi po uzglavlju latice
jasmina, kojim je tresla oluja.
San
Sanjao sam mnogo i premnogo, ali od svega ne
razumijem ništa.
Pantagruel, knjiga treća.
B
>ila je noć. Ponajprije smotrim - kako sam vidio, tako i pričam - neku opatiju zidina
raspucalih od mjesečine, šumu, kroz koju krivudaju prokrčeni puteljci, i Mori-mont, gdje je
vrvjelo mnoštvo spodoba u plaštevima i sa šeširima.
Tada - kako sam čuo, tako i pričam - zaječi s nekog tornja lelek mrtvačkog zvona, kojemu
odgovarahu samrtnički jecaji iz ćelije, pa čemerno zapomaganje i nesmiljen grohot, od
kojeg jezom zatreperi svaki list na stablu, a zatim zabruji šapat molitava crnih pokornika,
što su pratili zločinca na stratište.
Napokon spazim monaha - tako se svršava moj san i tako pričam - izdisao je ležeći u
pepelu kao skrušeni pokajnik, pa neku mlađahnu djevojku, što se očajno tr-zala obješena o
granje hrasta, i sama sebe, razbarušene kose, kako me krvnik vezuje za žbice kotača.
Dom Augustin, pokojni prior, obavit će nad odrom u franjevačkoj halji svečani posmrtni
obred, a Margari-ta, koju je ubio njezin ljubavnik, počivat će, odjenuta bijelim ruhom
nevinosti, u lijesu između četiri zapaljene voštanice.
Kod prvog udarca smrska se na meni krvnikova motka kao daje od stakla, gusti mlazovi
pljuska pogase zublje crnih pokornika, mnoštvo se razbježi, kad nahrupi povodanj
nabujalih brzica, a ja sam dalje sanjao nove snove, sve dok se ne prenuh oda sna.
Moj pradjed
Sve je u toj sobi bilo kao nekad, samo su
istruli gobleni visjeli na zidu poput prnja,
a pauci u prašini pleli svoje mreže.
Walter Scott, Woodstock
X oklone se prečasne ličnosti na prastarom goblenu, kad ga uzljulja vjetar, poklone se
jedna drugoj, i moj pradjed ude u sobu, moj pradjed koji je umro već prije nekih
osamdeset godina.
120
121
I ondje, baš ondje na ono klecalo klekne moj pradjed, savjetnik, dotaknuvši bradom žuti
misal, otvoren na stranici gdje je ležala vrpca.
I dok je trajala noć, mrmljao je molitve držeći sveudilj skrštene ruke na svome plastu od
ljubičaste svile, ne pogledavši me nijednim pogledom, mene, svoga potomka, stoje ležao u
njegovoj prašnoj postelji s nebnicom.
A ja, užasnut, najednom razaberem da su mu očni-ce prazne, iako se činilo da čita, da su
mu usnice nepomične, iako sam ga neprestano čuo moliti, da su mu prsti kao u kostura,
iako su na njima blistali dragulji.
I više nisam znao bdijem li ili spavam, dolazi li to blijedo svjetlucanje od mjeseca ili od
Lucifera, je li ponoć ili predzorje.
Ond/na
... Tiho brujeć duši, Sklad zvukova me u snima zatravio, A u blizini glas neki se javio, Što
napjev tužan umilno pjevuši.
Ch. Brugnot, Dva genija
X oslušaj! O, poslušaj me! Ja sam, Ondina, ja ovim kapljicama škropim okna tvojeg prozora,
što zveckaju u tmurnom sjaju mjesečevih zraka; a, evo, sada i gospodarica dvorca,
obučena u blistavu svilu, promatra s doksata divnu zvjezdanu noć i uspavano divno jezero.
122
44
"Svaki je val jedan vodeni vilenjak, što plovi strujom, svaka je struja puteljak, što krivuda
do moje palače, koja je sazdana sva od žitke grade na dnu jezera, u trokutu vatre, zemlje i
zraka.
Poslušaj! O, poslušaj me! Grančicom zelene johe moj otac šiba vodu što brboće, a moje
sestre rukama od pjene miluju svježe otoke trave, lopoča i perunike, ili se rugaju oronuloj
bradatoj vrbi, što peca udicom."
Čim je prigušenim glasom otpjevala pjesmu, stade me zaklinjati da metnem njezin prsten
na svoj prst i budem Ondinin suprug, da s njom razgledam njezinu palaču i kao vrhovni
vladar zagospodarim jezerom.
A kad joj odgovorim da ljubim neku prkosnu i podmuklo zlobnu smrtnu ženu, prolila je
poneku suzu, pra-snula u suludi grohot i nestala u burovitu škropcu valova, što su
iskričavo blistali pod mojim plavim oknima.
I baci na ognjište pregršt lišća blagoslovljene božikovine, a ono pucketajući izgori.
Ch. Nodier, Trilby
Zjrikavče, prijatelju moj, jesi li mrtav, da se ne odzivaš na moje zviždanje, i da se ne
raduješ sjaju rasplamsala ognja?"
123
I ma kako mu usrdni daždevnjak besjedio, cvrčak ne odgovori: ili je spavao čarobnim
snom, ili se u svojoj hirovitosti uporno durio.
"O, zapjevaj mi pjesmu, kojom se svake večeri javljaš iz tvoga skrovišta od pepela i čađe,
iza željezne ploče ukrašene grbom sa tri heraldička ljiljanova cvijeta!"
Ali cvrčak se nije odzivao, pa je ojađeni daždevnjak čas osluškivao, ne bi li mu ipak čuo
glasa, čas gunđao s ra!bvuktalim Plamenom>u kojem su prelivi boja treptali ružičasto,
modro, rujno, žuto i grimizno.
"Mrtav je, mrtav, moj prijatelj cvrčak!" I dok je pro-blijedjeli plamen trnuo sred natmurena
ognjišta, u sobi kao daje netko jecao i uzdisao.
"Mrtav je! E, pa kad je on mrtav, i menije mrijeti!" Dogorjele su grančice vinove loze, i dok
je plamičak na žeravici nemoćno izdisao obasjavajući posljednjim rujem kuku na kojoj visi
kotao, umre daždevnjak od iznemoglosti.
Alovsius Bertrand,
Gašpar Noćnik (1842.)
(Preveo Vladislav Kušan)
124
Priprem
LJ procesima svojih snova čovjek se vježba za budući život.
Nietzsche
"Između jednoga i drugoga mene, neviđena je razlika!"
ko 400. godine, sin Monikin i biskup u Hiponu, Au-relije Augustin, kasnije poznatiji kao sv.
Augustin, napisao je svoje Ispovijesti. Nije mogao zatomiti čuđenje nad deformacijama i
pretjeranostima što u snovima nasrću na muškarca koji se najavi drži svojih etičko-filo-
zofskih shvaćanja i kršćanskog nauka. "To se nije zbilo zbog mene, nego u meni", veli on.
"Između jednoga i drugoga mene, neviđena je razlika!" I biskup zahvaljuje Gospodinu što
nije odgovoran za sadržaj svojih snova. Doista, samo svetac može imati mirnu savjest
znajući daje neodgovoran.
Rodericus Bartius, Jedni su brojevi, a drugi nisu (1964.)
125
Pikovi' ko/itffa se Bog si 147/' da okrijepi duh
X ko može podrobnije opisati svoj prvi dan u Ateni, kad gotovo zaboravljeni djetinji snovi
izlaze na vidjelo i poprimaju zbiljske konture? Vrzmali smo se među bogovima i turistima,
brisali znoj, pili vino; čas bih utonuo u misli, čas brbljao kao svraka, spopala bi me želja da
zapjevam ili bih sasvim zanijemio. Oči hvataju sporedne stvari, množe se za vječnost. Kad
bih susreo djevojku u običnoj bluzi, ona je za mene bila igračica ili proročica. Prošao sam
pored Erehtejona i karijatida gotovo ih ne gledajući, i starim prijateljicama uputio nijemi
pozdrav. Glede Partenona, Iktinovo graditeljsko umijeće biva mi dvogubo: očituje se u
savršenosti hrama i u njegovu idealnom smještaju u pejzažu. S Akro-pole se vidi more!
Kuda se kretao brod s crnim jedrima što je prouzročio smrt starog Egeja? A što reći o
neočekivanom daru, najslasnijim rajčicama što sam ih jeo u životu!
Kad je pala noć, zadržao sam se sat-dva na terasi hotela. Partenon bijaše rasvijetljen a
giorno. (Jesam li znao daje njegovo kamenje izrazito žute boje? Ah, toliko je toga što čovjek
ne zna.) Zaspao sam očekujući snoviđenja vezana uz dnevne obilaske. To se nije ostvarilo.
Sanjao sam putove kojima se Bog služi da okrijepi duh.
126
Kanalima od akrilnih vlakana (nikad prije toga nisam vidio cijevi od akrila) blagotvorne
čestice svjetlosti dopirale su mi u grudi, meko i neosjetno. Podsjećalo me to na ugodan i
dodatan kardiovaskularni sustav kojim cirkulira božanska milost. U isti mah (Bog nije bio
vidljiv, ali je jamačno bio prisutan) vlakanca što su iskrila riječima prenosila su mi
uzvišene vijesti o svemiru i tišini. Halabuka mnoštava utihnula je. Svi ti slojevi otku-
piteljskog praha taložili su se u meni, a ja sam pak bio utonuo u prozračnost i u mir što ga
najavi nikada neću steći.
Za doručkom sam sve to ispričao svojoj ženi, ali se ona (koja bi u razdobljima vjerskih
progona zacijelo bila mučenica) samo nasmiješila.
Što se tu može! Bog nikada neće biti veći od onoga što je sad. Što god poduzeo, ja nikad
neću moći biti manji od onoga što već jesam. Vjerujem da ćemo se jednog dana sresti.
Gaston Padilla, Uspomene suvišna čovjeka (1974.)
127
Kancelarov san
JLismo Vašeg Veličanstva potaklo me da Vam ispričam san što sam ga usnio u proljeće
1863. godine, kad je ozbiljnost političke situacije bila dostigla vrhunac i iz nje se nije
razabiralo ostvarljiva izlaza. Jedne sam, dakle, noći usnio (i to sam sutradan ujutro
ispričao ženi i drugim osobama) da jašem uskom brdskom stazom: zdesna mi provalija, a
slijeva okomita litica. Staza se sve više sužavala, do te mjere daje i konj zastao, a ja zbog
skučenosti mjesta nisam se mogao okrenuti niti sjahati. Našavši se u nevolji, bičem što
sam ga stezao u lijevoj ruci ošinuh vertikalnu i glatku stijenu, zazivajući Božje ime. Bič se
beskrajno oduljio, litica je iščezla, i pred mojim očima iznikla je široka cesta, u dnu se
sterao prekrasan krajolik sa šumama i brdima, kao u Češkoj, diljem kojega se kretala
pruska vojska s razvijenim zastavama. Ja sam se u tom času pitao kako da ta zbivanja što
prije dojavim Vašem Veličanstvu. Probudio sam se sretan i okrijepljen. San se kasnije
ostvario.*
Bismarck Wilhelmu I. (18. prosinca 1881.)
* God. 1863. izbio je ustanak u Poljskoj. U studenom iste godine, smrt danskog kralja
Fridrika VII. iznova je pokrenula europsko pitanje pokrajine Schlesvvig-Holstein. God.
1866. započeo je "munjeviti" sedmotjedni rat protiv Austrije.
128
Alonso
Iz neizvjesnog sna čovjek se budi, U kojem usni sablju i ravnicu; Dodiruje se zabrinut po
licu: Je T ranjen, mrtav - pita se i čudi. Zar ga ne goni čarobnjaka četa Što zakle se o glavi
da mu radi? Ništa. Groznica samo. Samo jadi I bolesti njegovih zadnjih ljeta. Vitez je taj san
Cervantesov bio, A don Quijote je san viteza toga. Dvostruki san ih buni: ne zna, stoga,
Nijedan da 1' je sad il' već je bio. Quijano spava, a snovi ga more; Topovska vatra i Lepanta
more.
Jorge Luis Borges,
Duboka ruža
(Preveo Tonko Maroević)
129

Predsjednikova smrp
dana prije vlastite pogibije u washington-skom kazalištu Ford, od ruke atentatora Joh-na
JVilkesa Bootha.
Jl rije desetak dana kasno sam otišao na počinak, jer sam se dugo zadržao u uredu zbog
važnih poruka... Čim sam zaspao, počeo sam sanjati. Stala me obuzimati smrtna ukočenost.
Čuo sam prigušene jecaje, kao da više ljudi plače u isti tren. Sveudilj sanjajući, ustao sam iz
postelje i sišao niza stube.
Tišinu su remetili identični jecaji, ali je ožalošćena čeljad bila nevidljiva. Obilazio sam
dvorane. Nisam vidio nikoga, ali su me tugovanke stalno pratile.
Dvorane bijahu osvijetljene, predmeti i namještaj bili su mi poznati, ali nigdje ni traga
ljudima čija su srca bila razdirana jadom.
Smeo sam se, obuzela me panika. Što sve to znači? Želeći dokučiti uzrok tim šokantnim i
tajanstvenim zbivanjima, pošao sam u Istočnu dvoranu. Ondje me očekivalo mučno
iznenađenje. Na odru bijaše položeno tijelo u pogrebnoj odjeći. Oko njega, počasna
vojnička straža, i brojni ljudi koji su tužno gledali pokojnika čije je lice bilo zastrto rupcem.
Neki su neutješno plakali.
- Tko je umro u Bijeloj kući? - zapitao sam jednog vojnika. On mi je odgovorio:
- Predsjednik. Poginuo je od ruke ubojice.
Zabilješka Warda Hilla Lamona, šefa policije u distriktu Columbia, koji je bio nazočan kad
je Abraham Lincoln skupini prijatelja u Bijeloj kući pričao nedavni san, nekoliko
130
Dobar radnik
j^luga Božji Antun odao se molitvi i postu kad ga je svladao san. Usnio je da mu glas s neba
kazuje kako njegove zasluge još nisu usporedive sa zaslugama kožara Josipa iz
Aleksandrije. Antun krene na put i svojom časnom nazočnošću iznenadi priprostoga
čovjeka. Kožar mu reče: "Ne sjećam se da sam ikada učinio neko dobro djelo. Nikad od
mene ništa biti neće. Svakog dana, kad sunce grane nad ovim velikim gradom, mislim kako
će svi njegovi žitelji, od najmanjega do najvećega, otići u raj zbog svoje dobrote, a samo ja
neću, jer zbog grijeha zaslužujem mjesto u paklu. Taj me mučan osjećaj prati i prije
odlaska na počinak, ne mogu ga se otresti." "Istina je, sinko" - odvrati Antun - "da si ti u
vlastitoj kući, kao dobar radnik, zaslužio kraljevstvo Božje, a da sam se ja, nesmotren
brbljavac, povukao u osamu i još kaskam za tobom." Poslije toga Antun se vratio u
pustinju i ondje, u prvom snu, začuo Božji glas: "Nemoj se mučiti, ja sam ti blizak. Ali
nemoj zaboraviti da nitko ne može biti siguran u vlastitu ni tuđu sudbinu."
Životi pustinjaka na Istoku 131
Zrcalo vj'epra i mjeseca
U
tih godinu dana Jia Rui vidno je okopnio. Slika nepristupačne gospode Feniks trovala mu
je dane, a snoviđenja i nesanica, noći.
Jednoga se dana pojavio neki čovjek koji je, pro-seći na ulici, izvikivao da može izliječiti
bolesti duše. Jia Rui dade ga pozvati. Prosjak mu reče: "Vaša bolest ne može se savladati
lijekovima. Imam nešto što će vas izliječiti, ako budete slušali moje upute." Iz rukava je
izvadio zrcalo koje se sjajilo s obje strane. Na njemu je pisalo: Dragocjeno zrcalo vjetra i
mjeseca. Prosjak je nadodao: "Ovo zrcalo nekad je stajalo u Palači vile mučnoga buđenja i
ima moć liječenja boljetica što ih uzrokuju nečisti vjetrovi. Nemojte zapasti u iskušenje da
pogledate i onaj dio koji se nalazi na stražnjoj strani. Sutra ću doći po zrcalo i čestitati vam
na poboljšanju." Nije htio uzeti ponuđeni novac.
Jia Rui pogledao je u zrcalo s prednje strane, u skladu s prosjakovim uputama, i užasnuto
ga odbacio od sebe. U zrcalu je vidio vlastitu lubanju. Stao je proklinjati prosjaka i htio je
pogledati drugu stranu. Ondje mu se ukazala gospođa Feniks, u prekrasnoj odjeći, koja ga
je pozivala k sebi. Jia Rui nije se uspio obuzdati, ušao je u ulašteni metal i predao se
ljubavnom uživanju. Gospođa Feniks ga je ispratila. Kad se Jia Rui probudio, zrcalo je bilo
obrnuto i u njemu se opet vidjela lubanja. Izmožden užicima s one druge, zabranjene,
strane,
132
nije se mogao oduprijeti iskušenju da je još jednom pogleda. Gospođa Feniks mahala je,
pozivajući ga, i on opet zaroni i oda se slastima ljubavi. To se ponovilo u nekoliko navrata.
U posljednjoj prigodi, na izlazu su ga zaskočila dvojica muškaraca i okovala u lance. "Poći
ću za vama", promrmljao je, "samo mi dopustite da ponesem zrcalo." Bile su to njegove
posljednje riječi. Zatekli su ga mrtva, na zamrljanoj plahti.
Cao Xue Qin, San o crvenoj sobi (o. 1754.)
Melanjj'in san
K"
retao sam se po snijegu, mislim, u kolima što su ih vukli konji. Svjetlost se svela na
udaljenu točku: činilo mi se da će svaki čas nestati. Zemlja je izašla iz orbite, i mi smo se
sve više udaljavali od Sunca. Pomislih: život se gasi. Kad sam se probudio, tijelo mi bijaše
smrznuto. Ipak, uspio sam naći utjehu, jer je neki dobrostiv čovjek bdio kod mojega trupla.
Gaston Padilla, Uspomene suvišna čovjeka (1974.)
133
San o sud njem danu
ili
San o mrpvačk/'m lubanjama
[1606]
CjTROFU OD LEMOSA, POGLAVARU INDIJA. Vašoj Ekscelenciji uručujem ove gole istine,
koje ne traže onoga tko bi ih odjenuo već onoga tko bi ih odobrio; dospjesmo, naime, u
takva vremena da, unatočposve-mašnjem dobru, moramo za nj sveudilj moliti. Jedino nam
to nekakvu izvjesnost obećava. Neka Vaša Ekscelencija pozivi našemu dobu na čast.
Don Francisco Gomez de Quevedo Villegas
134
lanovi, kako veli Homer, potječu od Jupitera*, te nam ih on šalje; a drugdje stoji da im
treba vjerovati.** Tako je to kad se tiču važnih i bogobojaznih stvari, odnosno sanjaju li ih
kraljevi i velmože, kako se razabire iz veleučenog i predivnog Propercija u ovim
stihovima:
Nec tu sperne piis venientia somnia portis; Quum pia venerunt somnia, pondus habent.***
(Ne preziri snove kad dolaze kroz sveta vrata; Kad su snovi sveti, imaju težinu istine.)
Kažem to zato što držim da je s neba pao san što ga usnuh proteklih noći, pošto sklopih oči
uz knjigu blaženoga Hipolita o smaku svijeta i o drugome dolasku Krista, što bijaše
uzrokom da sam snivao kako gledam Sudnji dan.
I premda je teško povjerovati da u kući pjesnikovoj (makar i u snoviđenju) ima iole zdrava
rasuđivanja, kod mene se ono javilo iz razloga što ga daje Klaudijan u svome proslovu
drugoj knjizi Otmice, kad kaže da sve životinje noću sanjaju ono čime su se bavile danju. A
Petronije Arbiter veli:
* Ilijada, I, 62.
** Odiseja, XIX, 562 i slj.; Eneida, VI, 894 i slj.
*** Elegije, IV, 7.
135
Et canis in somnis leporis vestigia latrat.*
(I pas u snovima laje na zečje tragove.)
Te, govoreći o sucima:
Et pavido cernit inclusum corde tribunal.**
(I uplašen motri gomilom opkoljenu sudačku stolicu.)
Pričinilo mi se, dakle, da vidim nekog junošu koji, prelijećući zrakom, svojim dahom
ozvuči trublju, pa silnim naprezanjem djelomice poružni vlastitu ljepotu. Zvuk naiđe na
posluh med mramornim grobištima i u ušima mrtvaca, te se tako začas pokrenu čitava
zemlja, a kostima bijaše dopušteno da pođu u potragu jedne za drugima. I za tili čas vidjeh
(premda letimično) one koji bijahu vojnici i zapovjednici gdje se srdito podižu iz grobova,
smatrajući to pozivom na vojnu. Tjeskobni i puni zebnje, škrci strahovahu od kakva
prepada. A budući da zvuk bijaše rezak, poklonici taštine i sladoku-sja pomisliše daje to
zov na terevenku ili lov.
Razabrah to po držanju svakoga od njih, i ne vidjeh daje zvuk trublje dopro do ijednog uha
koje bi se uvjerilo da je sve to radi sudovanja. Potom zapazih kako od svojih negdašnjih
tjelesa bježe neke duše, jedne s gađenjem a druge prestravljene. Spopade me smijeh kad
ugledah šarenilo likova i zaprepasti me providnost Božja koja ih je toliko ispremiješala, a
ipak nitko nije, čak ni zbog pogrešna računa, na sebe navukao noge ili udove susjeda.
Učinilo mi se da tek u jednome groblju razmjenjuju glave, te vidjeh nekoga pisara kojemu
duša ne
* Satirikon, CIV. ** Satirikon, CIV.
136
bijaše po volji pa, ne bi li je se otarasio, htjede reći da nije njegova.
Potom, kad je već svatko shvatio da je to Sudnji dan, pogled mi se zaustavi na pohotnicima
koji ne htjedoše da ih pronađu vlastite oči kako ne bi pred sud dovodili svjedoke protiv
sebe. Klevetnici izbjegavahu jezike, lopovi i ubojice davahu petama vjetra bježeći od
vlastitih ruku. I osvrnuvši se na jednu stranu, ugledah škrca koji je zapitkivao nekoga (a
tome, budući da je bio balzamiran, utroba osta negdje daleko, pa nije govorio jer ona još
nije stigla) hoće li uskrsnuti i njegove kese s novcem, kad već toga dana mora uskrsnuti
sve stoje zakopano.
Prasnuo bih u smijeh kad me s druge strane ne bi rastužilo golemo krdo pisara koji
revnosno bježahu pred vlastitim ušima, u želji da ih nemaju kako ne bi čuli ono što i
očekivahu, no bez njih ostadoše samo oni koji su ih kao lopovi izgubili već na onome
svijetu. Međutim, samo zbog nesmotrenosti pravde, to ne snađe i sve ostale. No ponajviše
me zaprepastiše tijela dvojice ili trojice trgovaca koji bijahu navukli duše naopačke, a svih
pet ćutila svelo im se tek na grabežljive nokte desne ruke.
Dok sam to promatrao s neke vrlo velike uzvisine, pored nogu začuh viku neka se
odmaknem; i tek što tako i uradih, počeše izvlačiti glave mnoge prelijepe žene nazivajući
me neuljudnim i prostakom jer da damama nisam ukazao dovoljno poštovanja. (Naime,
čak i u paklu su takve da se ne mogu okaniti te ludosti.) Iziđoše prezadovoljne što su
krasne i nage naočigled tolikih
137
ljudi. Spoznavši daje dan gnjeva Božjeg i da ih vlastita ljepota potajno optužuje, kasnije su
se nešto sporijim koracima zaputile prema dolini. Jedna od njih, koja sedam puta bijaše
udavana, poče smišljati izlike za tolike svoje muževe. Druga od njih, koja negda bijaše
javno bludničila, stalno je pričala daje zaboravila zube i obrvu, pa se vraćala i zastajkivala
kako ne bi dospjela do doline; no naposljetku stiže nadomak prizorišta, a toliko bijaše onih
kojima je svojevremeno pomagala da zgriješe i koji na sav glas nadigoše poviku upirući
prstom na nju da se poželje sakriti usred gomile zbira jer joj se pričinilo da, čak ni toga
dana, o takvoj čeljadi nitko ne vodi računa.
Od toga me odvrati velika halabuka koja s riječne obale dopiraše od mnoštva ljudi što
uzeše progoniti nekog liječnika, za kojega se kasnije iz presude utvrdilo da mu je to zvanje.
Bijahu to ljudi koje je bez razloga prijevremeno otpravio, čime su već sami sebe osudili, te
dođoše natjerati ga da se pojavi pred sudom, i na koncu ga silom sprovedoše do
prijestolja. Sebi slijeva začuh nekakvo pljuskanje kao da netko pliva, te ugledah suca, koji
to negda bijaše, gdje stoji usred potoka i pere ruke, te je to sveudilj ponavljao. Pridoh mu i
priupitah ga zašto se toliko pere, a on mi kaza da ih je još za života ukaljao u nekim
poslovima i da se sada ovdje trsi kako se ovako ukaljan ne bi pojavio pred vječnim
boravištem.
Vidjela se čitava jedna legija zloduha kako, vitlajući bičevima, kolcima i inim pomagalima
pred sudište tjera mnoštvo krčmara, krojača, obućara i knjižara, koji
138
su se od straha pravili gluhima. Premda bijahu uskrsnuli, nisu željeli izići iz grobova.
Začuvši štropot na putu kojim su prolazili, neki odvjetnik promoli glavu i upita ih kamo
idu, a oni mu odgovore da idu "pred pravedni sud Božji, koji je sazvan".
Na to on kaza zavukavši se nešto dublje:
- Ovime ću sebi prištedjeti kasnije hodanje, budem li morao još dublje poći.
Neki se krčmar toliko znojio od zebnje da je pri svakome koraku posrtao od iznurenosti, a
meni se učini da mu jedan zloduh reče:
- Doista je lijepo što nam ovu vodu, to jest svoj znoj, ne prodajete pod vino.
Jedan od krojača, sitna tijela, okrugla obraza, zloslutne brade i još gorih djela, neprestano
je govorio:
- Što sam mogao ukrasti kad vazda skapavah od gladi?
A oni drugi (videći gdje poriče da bijaše lupež) go-vorahu mu kako nije lijepo
omalovažavati vlastiti zanat.
Naidoše na nekolicinu razbojnika i ozloglašenih pljačkaša koji bježahu jedni od drugih, te
vrazi smjesta nasrnuše na njih govoreći da bi se i razbojnici doista mogli pribrojiti onim
prethodnim lupežima, jer da su svojevrsni šumski i planinski krojači, nalik na poljske
štetočine. Među njima izbi prepirka jer su se jedni uvrijedili što idu s drugima, no napokon
svi zajedno stigoše do doline.
Za njima u hordi stupala je ludost sa svojim četvo-rimupornjacima: pjesnicima,
glazbenicima, zaljubljenicima i razmetljivcima, to će reći, čeljadi koja i toga dana
139
bijaše sasvim zastranila. Svi stadoše na istu stranu gdje se već židovski krvnici nadmetahu
s filozofima. Videći prvosvećenike u stolicama slave nebeske, uglas rekoše: - Nosevima su
se pape koristili drugačije od nas; ni desetorostrukim nosom mi, naime, ne nanjušismo
ono što smo imali u rukama.
Dvojica ili trojica opunomoćenika prebrojavahu svoje obraze, te se iščuđavahu što ih je
tolika množina iako su silno bezobrazno živjeli. Naposljetku vidjeh gdje sve njih natjerahu
da umuknu.
Isto je to činio i neki prvostolni ušutkivač, kosma-tiji od kuštrava pseta, koji je toliko
udarao zvonarničkom batinom da, privučeno time, dohrli više od tisuću kanonika, nemalo
prebendara, crkvenjaka i lutkolikih mini-stranata, pa čak i jedan biskup, jedan nadbiskup
ijedan inkvizitor, bogohulno i bogohuliteljsko trojstvo što se pograbilo ne bi li se dočepalo
neke čiste savjesti koja je, sasvim rasijana, onuda pukim slučajem naišla u potrazi za
nekim komu bi dobro pristajala.
Prijestolje bijaše djelo na kojemu su radile svemoć i čudesnost.
Lijep svetima a gnjevan na grešnike, Bog bijaše odjeven u sebe sama; sunce i zvijezde
visjeli mu s usta, vjetar ukočen i nijem, voda nalegla na njegove obale, ljudska zemlja
obješena, zastrašujuća zbog svojih sinova.
Neki su prijetili onomu koji ih svojim lošim primjerom navede na gore običaje. Svi
uglavnom bijahu zabrinuti: pravednici kako bi zahvalili Bogu, kako bi molili za se, a krivci
smišljajući opravdanja.
140
Anđeli čuvari svojim činima i izgledom otkrivahu kakve račune moraju polagati za svoje
štićenike, dok im zlehudi prevrtahu spiskove, rovaše i zapisnike. Naposljetku svi branitelji
ostadoše unutra, a tužitelji vani. Deset je zapovijedi stražarilo na tako uzanim vratima da
su na njima mogli ponešto ostaviti čak i oni što već bijahu mršavi od stroga posta.
Na jednoj se strani sjatile nevolje, kuga i boleštine, nadižući poviku na liječnike. Kuga kaza
daje ona sve redom izranila, ali da su ih tek liječnici otpremili. Boleštine rekoše da nikoga
nisu ubile bez doktorske pomoći, dok nevolje ustvrdiše da su svi sahranjeni podlegli kao
žrtve i jednih i drugih.
Stoga liječnici bijahu primorani polagati račun za pokojnike. Premda nedotupavci
govorahu da su ih ponajviše oni dokrajčili, liječnici s papirom i crnilom stadoše na neku
uzvisinu i, kad bi tkogod bio prozvan od te svjetine namjernika, odmah bi istupio koji od
liječnika te glasno rekao:
- Preda me je zavazda pristupio dana toga i toga, mjeseca toga i toga...
Nabrajanje započe od Adama. A kako bi se vidjelo koliko je temeljito, zatražiše i to da se
polože podrobni računi čak i za nekakvu jabuku, pa sam čuo Judu gdje reče:
- Što li ću tek ja morati polagati zato što sam istome gospodaru prodao jaganjca?
Izredahu se svi starodrevni oci, dođe Novi zavjet, u stolice pored Boga posjedahu svi
apostoli skupa sa svetim ribarom. Potom stiže neki zloduh i reče:
141
- Ovaj ovdje čitavom rukom je prokazao onoga kojega sveti Ivan pokaza tek prstom, pa je
upravo on dao pljusku Kristu.
Sam je sebi presudio, te ga ugurahu u podzemlje svijeta.
Vidjelo se kako se nekolicina siromaha provlači med po tuceta kraljeva kojima krune
zapinjahu, a vidjelo se i to kako tuceti svećenika promakoše bez ikakve zapreke.
Promoliše glave Herod i Pilat, te svatko u Sucu, premda uzvišenome, spozna njegov gnjev.
Reče Pilat:
- To i zavređuje onaj tko se prepustio vlasti ćifuta-rije.
Na to će Herod:
- Ja ne mogu poći na nebo jer, kad i oni drugi doznaju za to, nevina dječica u limbu neće
imati vjere u me. Stoga mi valja poći u pakao, jer mi je i predobro znano to prebivalište.
Uto stiže neki bjesomučan čovjek, sav namrgođen; ispruživši ruku, kaza:
- Ovo je ispitno svjedočanstvo o mojoj osposobljenosti.
Svi se začudiše; stražari ga upitahu tko je. A on vičući odgovori:
- Ispitani učitelj mačevanja, i to jedan od najneu-strašivijih ljudi na svijetu. A da biste u to
povjerovali, evo vam dokaza o mojim podvizima.
No, posežući u njedra kako bi ih pokazao, izvuče ih tako žustro i jarosno da mu se sve
prosu po tlu. U isti tren, dva zloduha i jedan zbir poletješe da to podignu,
142
te vidjeh da, glede svjedočanstava, zbir svojom polet-nošću nadmaši obojicu đavola. Priđe
neki anđeo i ispruži ruku kako bi ga ščepao i strpao unutra, a on, uzmičući, također ispruži
ruku te odskočivši reče:
- Nema obrane od ove finte šakom, a budući da podučavam ubijanje, doista mogu
zahtijevati neka me zovu Galenom, jer kad bi rane koje sam ja nanio jahale na liječničkoj
mazgi, bile bi ravne lošim liječnicima. Želite li me iskušati, pružit ću vam i tu zadovoljštinu.
Svi se nasmijahu, a neki garavi tužitelj ga upita ima li kakvih novosti o svojoj duši. Tražili
su da se izjasni o ni sam ne znam čemu, te on odgovori kako mu nisu poznate finte protiv
neprijatelja duša. Naredili mu da ode pravocrtno u pakao, na što on uzvrati da ga možda
smatraju jednim od onih vještih mačevalaca što se uzdaju u matematičke knjige i da on ne
zna što je to prava crta. Dadoše mu da nauči i, rekavši "Neka uđe drugi", on se sunovrati.
Pristigoše neki opskrbnici i računopolagači (koji baš i nisu bili odveć revni računovođe) te,
u larmi što je stvori sva ta gomila, jedan će ti redarstvenik:
- To su opskrbnici. A drugi rekoše:
- Ta ti su!
I toliko im se smuči ova riječ tati da se uvelike sme-toše. Unatoč tome zamolili su da im
potraže odvjetnika, te neki od vragova reče:
- Evo tu je Juda, koji je odbačeni anđeo.
Kad to začuše, obraćajući se drugom vragu koji je užurbano pokazivao listove što ih valja
pročitati, rekoše:
143
- Neka nitko ne gleda, i pridružimo se družini pri partiji, te uživajmo beskonačna stoljeća u
čistilištu.
Kao dobar kockar, davao otpovrnu:
- Tražite li partiju? Šanse, to jest karte, nisu vam osobite.
Poče ih otkrivati, a oni, videći kako u njih priviruje, ispremiješani kao u paklu karata, svi se
svojevoljno baciše u pakleni bezdan.
No vika kakva se nadigla za nekim zlosretnim pa-štetarom nigda se nije čula ni prilikom
četvorenja ljudi. A kad zatražiše neka izjavi u stoje utrošio njihovo meso, priznao je da ih
je sve stavio u paštete. Oni narede da im se njihovi udovi vrate iz bilo kojeg želuca u
kojemu se zateknu. Na upit želi li da mu se sudi, odgovorio je da želi što Bog da i sreća
junačka. U prvoj se optužbi spominjala nekakva mačka umjesto zeca, uz hrpu kostiju, a ne
baš sve od istog mesa, već i od uljeza - podjednako od ovaca i koza, konja i pasa. Te kad
vidje da mu je dokazano kako je u paštetama nađeno više životinja negoli u Noinoj korablji
(jer u njoj nije bilo miševa ni muha, a u njima jest), okrenu leda i ostavi ih bez riječi.
Sudilo se i filozofima, te se moglo vidjeti kako koriste svoju znanost i razum praveći
silogizme protiv vlastita spasenja. No itekako je vrijedilo vidjeti pjesnike, jer iz čiste su
ludosti željeli Boga uvjeriti da je on Jupiter i da se o njemu svašta govorka. Vergilije je
došao u društvu svojih Sicelides Musae*, govoreći daje riječ o
* Prve riječi tajanstvene Vergilijeve IV. ekloge. 144
rođenju Kristovu, no neki zloduh priskoči i natuknu nešto o Meceni i Oktaviji, te daje
tisuću puta obožavao vlastite roščiće, a nema ih na sebi jer je neradni dan. Koješta je još
napripovijedao. I naposljetku, kad stiže Orfej da (kao stariji) progovori u ime svih,
narediše mu da ponovo pokuša ući u pakao kako bi izišao, a ostalima zapovjediše da ga
prate kako bi im utro put.
Za njima pred vrata stiže neki škrtac, pa ga upitahu što želi. Rekoše mu da na tim vratima
deset zapovijedi priječe ulazak onima koji se tih zapovijedi nisu pridržavali, a on odvrati
kako je nemoguće da bi on u bilo čemu zgriješio kad je riječ o čuvanju i suzdržavanju.
Pročita prvu zapovijed: Voli Boga iznad svega, i kaza daje on samo čekao da stekne sve
kako bi Boga volio ponad svega toga. Ne kuni se uzalud Njegovim svetim imenom\ reče
daje on, čak i kad se lažno kleo, to činio iz velika koristoljublja, pa nije dakle bilo uzalud.
Pridržavaj se svetkovanja blagdana; u te dane, jednako kao i svagdan, pridržavao sam i
skrivao koješta. Poštuj oca i mater, vazda sam im skidao šešir. Ne ubij; sukladno tome
nisam jeo, jer jesti znači ubijati glad. Ne zgriješi bludno; kad je u pitanju sve što stoji
novaca, onda je već sve rečeno. Ne reci lažna svjedočanstva...
- Evo, škrče - na to će davao - ima tu i malko trgovanja; naime, priznaš li da si ga izrekao,
osuđuješ sebe, a ne priznaš li, tada pred Sucem izričeš lažno svjedočanstvo protiv sebe.
Rasrdi se škrtac i kaza:
- Ako ne smijem ući, nemojmo ni trošiti vrijeme. Jer čak je i to odbio trošiti.
145
II
Svojim se životom uvjerio, te ga odvedoše onamo kamo je zaslužio. Uto naidoše
mnogobrojni lopovi, a med njima se spasi tek nekolicina obješenih. Kad vidješe izbavljenje
lopova, takvo raspoloženje zavlada med pisarima, koji se nađoše pred Lutherom,
Muhamedom i Judom, da svi redom nagrnuše kako bi im se sudilo, a od toga vrage
spopade veliki smijeh.
Anđeli čuvari se upinjahu prizivati evanđeliste za odvjetnike.
Vrazi stadoše iznositi optužbu, no ne izricahu j e prema spiskovima na kojima bijahu
nabrojani njihovi grijesi, već na temelju zlodjela što su ih oni sami počinili za života.
Ponajprije rekoše:
- U ovih je, Gospodine, ponajveći grijeh što su pisari.
Na to oni (misleći da će štogod prikriti) odgovoriše vičući da nisu ništa drugo doli tajnici.
Anđeli odvjetnici započeše iznositi obranu. Jedni govorahu:
- Kršteni su i pripadnici su Crkve.
Mnogi od njih ne smogoše reći išta drugo, jer se sve svelo na:
- Čovjek je i neće to više učiniti, pa podignite prst. Naposljetku se spasiše dvojica ili trojica,
a ostalima vrazi rekoše:
- Sada vam je sve jasno.
Namignuvši im, rekoše da su tamo neophodni kako bi prisegnuli protiv nekih ljudi.
A kad oni uvidješe da su, kao kršćani, dopali još gorih muka negoli pogani, ustvrdiše kako
nije njihova
krivnja to što su kršćani, jer da su kršteni dok su bili nejač, pa da krivnju snose kumovi.
Uistinu vam kažem da vidjeh Muhameda, Judu i Luthera koji samo što se nisu odvažili ući
u sudište, ohrabreni time što su vidjeli kako se spasio neki pisar, te me zaprepasti što nisu
to učinili. A spriječio ih je tek neki liječnik jer, primoran od vragova i onih koji ga
dotjerahu, pojave se on, neki ljekarnik i neki brijač, kojima se obrati đavao stoje držao
spiskove:
- Pred tim se doktorom izredalo najviše pokojnika, uz pomoć ovoga ljekarnika i brijača, pa
se baš njima duguje veliki dio ovoga dana.
Za ljekarnika neki anđeo navede daje siromašnima ljekarije davao besplatno, no nečastivi
kaza kako u računu stoji da su dvije bočice iz njegove radnje bile smrto-nosnije od deset
tisuća udaraca bojnim kopljem, jer svi mu lijekovi bijahu bućkuriš, pa se tako urotio s
nekom pošasti, te daje uništio dva sela.
Liječnik se pravdao svaljujući krivnju na njega, te na koncu ljekarnik iščeznu, dok se
liječnik i brijač ostadoše prepirati koji je od njih otpravio koliko pacijenata. Neki odvjetnik
je osuđen zato što mu pravo bijaše posve grbavo. Otkriše nekog čovjeka koji se šćućurio
iza njega kako ga ne bi vidjeli. Kad ga upitahu tko je, kaza daje glumac, no zloduh, vrlo
srdit, odvrati:
- Lakrdijaš je to, Gospodine, i mogao je sebi uštedjeti ovaj dolazak kad je već znao što je
ovdje.
Zakleo se da će otići, te je, održavši riječ, pošao ravno u pakao.
146
147
Uto na poprište stigoše mnogi krčmari, optuženi da su, prodajući vodu umjesto vina,
prijevarom ugušili mnogo žeđi. Ti krčmari priđoše pouzdajući se u to što nekoj bolnici
vazda besplatno davahu čisto vino za mise, no to im nije pomoglo, kao što ni krojačima
nije pomoglo kad su rekli da su upravo oni odijevali malene Isuse. I tako svi bijahu
otpravljeni onamo gdje ih se oduvijek očekivalo.
Stigoše trojica ili četvorica bogatuna, vrlo ozbiljnih Đenovezana, koji zahtijevahu
trgovinske sporazume, a na to će đavao:
- Zar pomoću njih kanite još i zarađivati na nama? Upravo vas to ubija. Ovaj ste puta loše
sračunali, pa vam nema nikakva sporazuma, jer je povjerenje u vas zapalo u stečaj.
Obraćajući se Bogu, đavao kaza:
- Svi ostali ljudi, Gospodine, polažu račun svatko za svoje, a ovi i za tuđe i za sve ostalo.
Izrekoše im presudu; jaje nisam dobro čuo, no oni iščeznuše.
Dođe neki gospodin tako uspravan da se u ispravnosti kanda želio nadmetati i sa samom
pravdom koja ga je čekala. Mnogo se puta svima nakloni, a rukom izvede ceremonijalnu
kretnju kao da pije iz lokve. Ovratnik mu bijaše tako velik da se nije moglo vidjeti ima li
uopće glavu. Uime Boga, jedan od stražara ga upita je li on čovjek, a on najuljudnije odvrati
da jest i, plemićke mu časti, punim se imenom zove gospar Taj i Taj. Neki se zloduh
nasmija i kaza:
- Mladac je taman za pakao.
148
Zapitahu ga što kani, a on odgovori:
- Biti spašen.
Predadoše ga vrazima da ga izdevetaju, a on se samo brinuo hoće li mu izgužvati ovratnik.
Za njim neki čovjek uđe vičući:
- Premda se derem, ne ide mi odveć loše, jer sam već isprašio svekolike svece što su na
nebu.
Zbog toga isprašivanj a svetaca, svi očekivahu da će ugledati kakva Dioklecijana ili Nerona,
a kad tamo ispade daje on crkvenjak koji je pahalicom čistio crkvene slike. Već bi se time
stavio na sigurno, kadli neki zloduh reče daje ispijao ulje iz svjetiljki, pa su se one gasile
bez ulja, a daje krivnju svaljivao na noćne tatove; te da je potkradao urese sa crkvena ruha
kako bi sebe odjenuo; da je još za života nasljeđivao slike; da se itekako okoristio
službama Božjim.
Ne znam koji je bio pravorijek, no pokazahu mu put ulijevo.
Pojavile su se neke nalickane dame koje se započe-še prenemagati pred opakim
spodobama vragova, pa jedan anđeo kaza Bogorodici da one bijahu privržene njezinu
imenu i neka ih zaštiti. Na to neki zloduh uzvrati da su također bile protivnice njene
čednosti.
- Da, zasigurno - kaza jedna koja bijaše preljubnica.
I nečastivi je optuži daje imala jednoga supruga u osam tijela, a da se tisući njih podala.
Samu je sebe osudila, te sveudilj govoraše:
- Da sam znala da ću biti osuđena, ne bih ni svetkom išla na misu.
149
Uto, kad već sve bijaše završeno, otkriše Judu, Muhameda i Martina Luthera. Kad đavao
upita tko je od te trojice Juda, tada Luther i Muhamed rekoše, svatko za sebe, daje to
upravo on. Juda se pak tako rasrdi da će naglas:
- Gospodine, ja sam Juda, i dobro Vam je znano da sam mnogo bolji od ovih, jer ako sam
Vas i prodao, popravio sam svijet, a ovi ovdje, prodavši sebe i Vas, posvema su ga uništili.
Naređeno im je da se uklone, te neki anđeo koji imaše spisak ustanovi da za suđenje još
nedostaju oružnici i žbiri. Pozvaše ih, a oni se veoma žalosni pojave te rekoše:
- Ovdje se već smatramo osuđenima; nije potrebno ništa više.
Jedva su to izrekli kadli uđe neki astrolog, natovaren astrolabima i globusima, nadigavši
graju i govoreći da su se prevarili, da taj dan nikako ne može biti sudnji budući da se
Saturn nije zaustavio, niti je prestalo titranje. Jedan od vragova se okrenu i, videći ga
onako nakrcanog drvom i papirom, kaza mu:
- Sa sobom već donosite ogrjev, kao da vam je poznato da, umjesto onih silnih nebesa
kojima ste se bavili za života, sad spadoste na to da će vam u smrti nedostajati i ono jedno
jedino nebo, pa ćete u pakao.
- Ne, nipošto neću onamo - na to će on.
- Onda će vas odnijeti.
Time se sudovanje okonča i sud bi raspušten. Utvare pobjegoše onamo gdje im je mjesto;
zrak osta prožet novim dahom, zemlja procva, vidje se nebo,
a Krist sa sobom gore na počinak povede one što ih usrećiše njegove muke. Ja ostadoh u
dolini te, prolazeći njome, začuh halabuku i jadikovanje na zemlji.
Priđoh da vidim što je to, pa u dubokoj pećini, to jest u ždrijelu Averna, spazih gdje se
mnogi zlopate, a med njima nekog fiškala koji je izvrtao zakone i sve ostalo, te pisara koji
je sam pojeo spise što ih ne htjede pročitati za života. Sve potrepštine pakla, te odjeća i
pokrivala osuđenih bijahu tamo po vješani, umjesto po čavlima i kukama, po oružnicima;
neki je škrtac svoje jade prebrojavao čak revnosnije negoli svoj novac; neki se liječnik
patio na vrčini, a jedan ljekarnik u štrcaljki.
Videći to, spopade me toliki smijeh da se probudih od grohotanja, i dobro je što nakon
tako žalosna sna ostadoh većma radostan negoli prestravljen.
Snovi su to, gospodine. Zaspite li naime, Vaša Ekscelencijo, uza njih i budete li stvari
gledali onako kako ih ja gledam, uvidjet ćete da ih možete očekivati onakvima kako jao
njima pripovijedam.
Francisco De Quevedo,
Snovi i rasprave o istinama što
otkrivaju zloporabe, poroke i obmane
zanata i staleža ovoga svijeta (1627.)
150
151
San i
Kre:
vl je otjerao Solona iz Sarda zato što je čuveni mudrac prezirao zemaljska dobra i
preporučivao da se u svakoj stvari sagledava njezin kraj. Krez se smatrao najsretnijim
čovjekom na cijelom svijetu. Zato su mu bogovi namijenili kaznu.
Usnije kralj da će njegov junački sin Atis umrijeti od rane zadane željeznim kopljem. Čim
se probudio i protumačio sebi san, on iz muških odaja dade prikupiti duga i kratka koplja i
sve drugo takvo oružje kojim se ljudi služe u ratu, i pohrani ih u spremište. Ujedno je
odlučio oženiti sina. Dok se bavio sinovom svadbom, u Sard dođe čovjek kojeg je zadesila
teška nezgoda i čije su ruke bile uprljane krvlju. Bijaše to Adrast, Frigijac kraljevske krvi,
Midin unuk. Zatražio je utočište i molio Kreza da ga podvrgne očišćenju od grijeha, jer je
nehotice ubio vlastita brata, pa ga j e otac prognao i ostavio bez ičega. Kralj mu udijeli obje
milosti.
Dok je Adrast boravio kod Kreza, u mizijskim s,e krajevima pojavio golemi vepar koji je,
spuštajući se s :$, planine, uništavao Mižanima ljetinu. Ustrašeni Mižani | zamolili su
Kreza da im pošalje hrabrog Atisa s odabranim mladićima i lovačkim psima da tu neman
istjeraju iz njihova kraja, ali im kralj, sjećajući se riječi iz sna, odgovori da mu se sin
nedavno oženio i da je samo time zaokupljen. Atis je to saznao i zatražio od oca da ga ne
ponižava. Tada mu je Krez ispričao svoj san.
152
- Ako je tako - reče Atis - nemamo se čega bojati, jer veprovi očnjaci nisu od željeza.
Otac se s time složio i zatražio od Adrasta da krene kao čuvar u pohodu njegova sina, na
stoje Frigijac pristao, unatoč svojoj nevolji, jer je htio Krezu uzvratiti dobrim djelima. U
toku lova, Adrast je, gađajući kopljem nerasta, promašio, pogodio Atisa i usmrtio ga. Krez
je prihvatio usud prorokovan u snovima i oprostio Adrastu. Sahranio je sina prema
običajima, a nevoljni Adrast okončao je svoj život na grobu, čim su se ljudi razišli sa
sprovoda.
Ovo iznosi Herodot u I. knjizi Povijesti. (Prema predlošku u prijevodu Dubravka Škiljana)
Dttša, sm zbilja
V jeruje se da duša spavača odluta iz njegova tijela te da obilazi mjesta o kojima on sanja.
No, izbivanje duše ima i svojih opasnosti, jer ako se ona iz bilo kojeg razloga trajno zadrži
izvan tijela, osoba na taj način lišena svoje duše mora umrijeti. Mnogi uzroci mogu
zadržati spavačevu dušu. Recimo, ona se može sresti s dušom drugog spavača i s njom se
sukobiti; probudi li se ujutro s kostoboljom, gvinejski crnac misli daje druga duša
izudarala njegovu dok je spavao. Spavačevu dušu može
153
susresti i duša netom preminule osobe i odnijeti je sa sobom; stoga na indonezijskom
otočju Aru ukućani ne spavaju prve noći poslije smrtnog slučaja u obitelji, jer se drži daje
pokojnikova duša još uvijek u kući pa se boje daje ne sretnu u snu.
Nadalje, povratak duše može osujetiti i fizička sila. Santali pripovijedaju kako je neki
čovjek zaspao, i pošto je silno ožednio, njegova je duša u obličju guštera napustila tijelo te
ušla u vrč s vodom da se napije. Dogodilo se da baš tada vlasnik poklopi vrč, pa se duša
nije mogla vratiti u tijelo i čovjek je umro. Dok su se njegovi prijatelji spremali spaliti ga,
netko je otklopio vrč da natoči vode. Gušter je tako uspio pobjeći i vratiti se u tijelo, koje je
odmah oživjelo, pa je čovjek ustao i zapitao prijatelje zašto plaču. Kazaše mu kako su
mislili da je mrtav i spremali se spaliti mu truplo. On im reče da se spustio u zdenac po
vodu, ali je teškom mukom iz njega izašao te se netom vratio. Čuvši to, svi su uvidjeli o
čemu je riječ.
James George Frazer,
Zlatna grana (1890,)
(Preveo Dinko Telećan)
154
Nema nedospoj'nog za ni/ftarija
JN eki pobožan čovjek moljaše Boga da mu otkrije tko će mu praviti društvo na nebesima.
Odgovor je stigao u snu: "Mesar iz tvoje četvrti." Čovjek se silno rastuži zbog toga što gaje
dopalo prosto i neuko čeljade. Uze postiti, moliti se i kumiti. U snu se ponovilo: "Mesar iz
tvoje četvrti." Pobožan čovjek je plakao, molio i navaljivao. Onda je u snu začuo: "Da nisi
tako bogobojazan, zaista ti kažem, već bih te bio kaznio. Što je to nedostojno u čovjeku čije
življenje nisi upoznao?" On ode k mesaru i zamoli ga da mu ispriča svoj život. Mesar mu
reče da zarađenim novcem pomaže siromasima i pokriva kućanske troškove, što doduše i
drugi rade. Sjetio se također daje svojedobno za velik iznos otkupio djevojčicu iz vojničkog
sužanjstva. Omogućio joj je primjeren odgoj i namijenio ju je za ženu sinu jedincu, kad mu
je jednog dana u kuću banuo ucviljen mladić koji mu reče kako je sanjao da se ondje nalazi
odabranica njegova srca koju pozna od djetinjstva i koju su oteli neki vojnici. Mesar mu je
bez krzmanja doveo djevojku. "Ti si doista Božji čovjek!", reče mu znatiželjni i pobožni
sanjač. U dubini duše poželio je još jednom susresti Boga, da mu u snu zahvali na
dostojnom pratiocu u vječnosti. Bog je bio kratak i jasan: "Nema nedostojnog zanimanja,
prijatelju."
Rabi Nisim, Hiburjafe mehaješua (Lijepa priča o spasenju)
155
Interno 5.
U
gluho doba noći probudio sam se na rubu neobične provalije. Tik uz moj krevet, rasjelina
u tamnom kamenu stropoštala se u polukrugovima, zamagljena smradnim isparenjima i
lepetom ptičurina. Stojeći na uzanom vijencu od otpada, gotovo lebdeći u vrtoglavici,
nekakav smiješan lik, ovjenčan lovorom, pružao mije ruku i pozivao me da siđem.
Uljudno sam ga odbio, prožet noćnom stravom, navodeći kako svi pohodi u nutrinu
čovjeka završavaju površnim i ispraznim lupetanjem. Radije sam upalio svjetlo i iznova
uronio u monotoniju tercina gdje mi glas što govori i plače u isti mah ponavlja kako
sjećanje u nevolji na sretne dane najžešće peče.
Juan Jose Arreola, Skupljene pripovijesti (1962.)
156
// pol us mm
L omažem silovanoj noći
Zrak je izrešetan
Poput čipke
Hicima
Muškaraca
Što su se povukli
U rovove
Kao puževi u ljušturu
Čini mi se Da zasopljeno Mnoštvo klesara Dlijetom tuče Po mojim ulicama Što su opločene
Skrutnutom lavom A ja to slušam Ne videć U polusnu
Giuseppe Ungaretti, Zakopana luka (1919.) (Prevela Morana Čale)
157
Pirandelliaiia
Pariški san
vJospođa vidi u snu svog ljubavnika. Isprva je to sno-morica ispunjena ljubomorom.
Potom, noć u kojoj ra-zabire da ga ljubi. Najzad, ljubavnik joj želi pokloniti briljantnu
ogrlicu, ali nepoznata ruka (što pripada prethodnom ljubavniku koji se obogatio na račun
njezinih plantaža) otima ogrlicu. U napadaju ljubomore ljubavnik zadavi gospođu. Ona se
probudi i dvorkinja joj dodaje kutiju s dijamantnom ogrlicom, onom iz sna. Uto stiže
ljubavnik i potuži se da joj nije uspio kupiti ogrlicu, jer je već bila prodana, i pita je što bi
joj drugo mogao pokloniti.
Sadržaj jednočinke
Sanjam (a možda i ne) (1920.)
Luigija Pirandella
Olika toga strašnog kraja Od smrtnika neviđena I za jutarnj ega sj aj a Daleka, neodređena,
Zanijela me čudom sna! Osobitim nekim hirom Uklonio sam bilja sva, Sve je odisalo
mirom,
I zatim, pun oholosti, Zanio se zbog prizora Opojne jednoličnosti Metala i mramora!
Sve stubišta i arkade, Palača što kraja nema Uz jezerca i kaskade Pod kojima zlato drijema;
Slapovi se teški nižu Ko zastori od kristala, Vise, sjaju se i kližu Niz zidine od metala.
158
159
Kolonade, a ne šume, Okružuju tihe vode Gdje najade život glume I razgovor s njima vode.
Ko uz stolnjak modre boje Obale su ružičaste I zelene, tako stoje Da grad u daljinu raste;
Kamenje je nečuveno I valovi od magije; Ogledalo zapanjeno Nad svim što mu se otkrije!
Bezbrižno ko magla lete I božanske rijeke gore, Liju svoje urne svete Na to dijamantno
more.
Ne pitam što želi rulja, Radio sam što sam htio: Pod tunelom od dragulja Ocean sam
ukrotio!
I sve, čak i crna boja Čisto, jasno, kao duga, Voda daje čuda svoja, A kristali daju druga.
160
I ne treba niti zvijezde, Ni sunca nad ovim krajem, Divote se same gnijezde I blistaju
svojim sjajem!
Ta čudesa što se miču Bila su (a to je novo, Samo ih se oči tiču!) Nijema kao nijemo slovo!
Charles Baudelaire,
Cvjetovi zla (1857.)
(Prevela Dunja Robić)
161
I
Coleridgeov san
Ilirski ulomak Kublaj-kan (pedesetak rimovanih i nepravilnih stihova izvanredne
prozodije) odsanjao je engleski pjesnik Samuel Tavlor Coleridge jednoga ljetnog dana
1797. Coleridge piše da se bio povukao na imanje na granici Exmoora; neka ga je nelagoda
bila nagnala da uzme sredstvo za spavanje; san gaje svladao nekoliko trenutaka pošto je
bio pročitao odlomak iz Purchasa koji opisuje kako je Kublaj-kan, vladar komu je na
Zapadu slavu pronio Marco Polo, zidao dvorac. U Coleridgeovu snu, odlomak slučajno
pročitan nastavi klijati i umnožavati se; spavač spazi niz vizualnih slika i, jednostavno,
riječi što su ih izražavale; nakon nekoliko sati probudi se s pouzdanjem daje sastavio, ili
dobio, pjesmu od tristotinjak stihova. Upamtio, ih je s jedinstvenom jasnoćom i mogao je
pribilježiti onaj ulomak koji se sačuvao u njegovim djelima. Jedan ga neočekivan posjet
omete, i poslije toga više se nije mogao sjetiti ostatka. "... otkri,* s nemalim iznenađenjem i
gorčinom" - priča Coleridge - "da, premda je još čuvao neko nejasno i mutno sjećanje na
opći sadržaj vizije, ipak je, izuzme li se kojih osam ili deset razbacanih redaka i slika, sve
drugo nestalo, poupt slika na površini potoka u koji je bačen kamen, ali, jao, bez
mogućnosti da se opet obnove". Swinburne je osjetio da je
* Ovu zgodu Coleridge pripovijeda u trećem licu. 162
ono što je preoteto vrhunski primjer glazbe na engleskome i da je čovjek vrstan da to
raščlani mogao (metafora je od Johna Keatsa) rasplesti i dugu. Prijevodi ili sažeci pjesama
kojima je temeljna vrlina glazba uzaludni su i mogu biti štetni; zaustavimo se, zasada, na
tome daje Coleridgeu bila dana, u snu, stranica nedvojbene sjaj noće.
Taj slučaj, premda izvanredan, nije jedinstven. U psihološkoj studiji The JVorld ofDream
Havelock Ellis usporedio gaje sa slučajem guslača i skladatelja Giu-seppea Tartinija, koji je
usnio daje Đavao (njegov sluga) izvodio na violini čudesnu sonatu; probudivši se, sanjač,
po nesavršenu sjećanju, izvede Trillo del Dia-volo. Drugi klasičan primjer nesvjesnoga
mozganja jest primjer Roberta Louisa Stevensona, komu je san (o čemu je sam izvijestio u
Chapter on Dreams) dao sadržaj Olalle, i drugi 1884., Jekylla i Hydea.
Tartini je želio budan oponašati glazbu iz sna. Ste-venson je iz sna dobivao sadržaj, što će
reći: opće forme. Bliskije je Coleridgeovu verbalnom nadahnuću ono što ga je Prečasni
Bede pripisao Caedmonu {Historia ecclesiastica gentis Anglorum, IV, 24). Slučaj se zbio
potkraj VII. stoljeća u misionarskoj i ratničkoj Engleskoj saksonskih kraljevstava.
Caedmon bijaše neuk pastir i ne više mlad; jedne se noći skrade s veselice pred-vidjevši da
će mu donijeti harfu, a nije se osjećao kadrim pjevati. Zaspao je u staji, među konjima, i u
snu ga netko zazva po imenu i zapovjedi mu da pjeva. Caedmon odvrati da ne zna, ali mu
onaj reče: "Pjevaj početak stvorenih stvari." Caedmon tada izreče stihove koje
163
nikad prije nije bio čuo. Nije ih zaboravio ni onda kad se probudio, i mogao ih je ponoviti
redovnicima obližnjega samostana u Hildu. Nije umio čitati, nego su mu redovnici
objašnjavali ulomke iz svete povijesti, a on ih "preživaše poput čistoga živinčeta i
pretvaraše u prekrasne stihove, i tako je opijevao stvaranje svijeta i čovjeka, i svu priču o
Postanku, i o Izlasku sinova Izrae-lovih, i njihovo došašće u obećanu zemlju, i mnoge
druge stvari iz Biblije, i otjelovljenje, muku, uskrsnuće i uzašašće Gospodnje, u došašće
Duha Svetoga, nauk apostolski i, uz to, strahotu Posljednjega Suda, užas paklenskih muka,
divote Raja, i smilovanja i kazne Gospodnje". Bio je prvi posvećeni pjesnik engleskoga
naroda; "nije mu bilo premca" - veli Bede - "jer nije učio od ljudi nego od Boga". Mnogo
godina poslije prorekao je čas svoje smrti i dočekao je spavajući. Nadamo se da je opet
susreo svog anđela.
Na prvi se pogled Coleridgeov san može učiniti manje krasnim od sna njegova preteče.
Kublaj-kan čudesan je sastav, a gotovo je jedina vrlina himne od devet stihova koju je
sanjao Caedmon to što joj je izvor onirički, ali je Coleridge već bio pjesnik, a Caedmonu je
njegov zaziv otkriven. Ipak, postoji dodatno događaj koji uzdiže gotovo do nedokučivosti
čudo sna u kojem se začeo Kublaj-kan. Ako je taj događaj istinit, pripovijest o Coleridgeovu
snu počinje mnogo stoljeća prije Coleridgea i još nije privedena kraju.
Pjesnik je sanjao 1797. (neki vele 1798.), a objelodanio je izvješće o snu 1816., kao
bilješku ili opravdanje
nedovršene pjesme. Dvadeset godina poslije, pojavio se u Parizu, u odlomcima, prvi
zapadnjački prijevod jedne od onih sveopćih povijesti kojima perzijska književnost tako
obiluje, Povijesni zbornik Rašidudina Faz-laha, koji potječe iz XIV. stoljeća. Na jednoj se
stranici čita: "Na istok od Šang-tua Kublaj-kan sazda dvorac po nacrtu koji bijaše vidio u
snu i koji sačuva u sjećanju." Onaj koji je ovo napisao bio je vezir Gazana Mah-muda,
potomka Kublajeva.
Mongolski vladar iz XIII. stoljeća usnio je dvorac i sazdao ga po viziji; u XVIII. stoljeću
jedan engleski pjesnik , koji nije mogao znati da je ta građevina izvedena iz sna, sanja
pjesmu o dvorcu. U usporedbi s tom simetrijom, koja radi dušama ljudi što spavaju i
obuhvaća kontinente i stoljeća, ništa su, ili vrlo malo, čini mi se, levitacije, uskrsnuća i
ukazanja u pobožnim knjigama.
Koje nam je objašnjenje draže? Oni što unaprijed odbacuju nadnaravno (gledam, uvijek,
pripadati toj družbi) prosudit će daje priča o ta dva sna puka podudarnost, crtež što gaje
izradio slučaj, poput oblika lavova i konja koje, katkada, stvaraju oblaci. Drugi će zaključiti
daje pjesnik, nekako, znao daje car bio sanjao dvorac i samo zato kazao daje sanjao pjesmu
kako bi stvorio blistavu maštariju, koja tako zabasuruje, ili opravdava, ono krnje i
rapsodično u stihovima.* To je nagađanje
* Početkom XIX. stoljeća, ili potkraj XVIII., podvrgnut sudu čitalaca klasičnoga ukusa,
Kublaj-kan bio je mnogo pretjeraniji nego sada. Godine 1884., prvi životopisac
Coleridgeov, Traill, još je mogao napisati: "Ekstravagantna onirička pjesma Kublaj-kan nije
mnogo više od psihološkoga kurioziteta..."
164
165
uvjerljivo, ali nas obvezuje da pretpostavimo, svojevoljno, neki spis, koji sinolozi nisu
identificirali, gdje je Co-leridge mogao pročitati, prije 1816., san Kublajev*. Zanosnije su
pretpostavke koje nadilaze razumsko. Na primjer, možemo pretpostaviti daje careva duša,
pošto se srušio dvorac, prodrla u dušu Coleridgeovu, da bi ga on iznova izgradio u
riječima, trajnijima od mramora i kovina.
Prvi je san pridodao stvarnosti dvorac; drugi, što se zbio nakon pet stoljeća, pjesmu (ili
početak pjesme), koju je nadahnuo dvorac. Sličnost tih snova omogućuje da se nazre
jedinstvena osnova; dugo razdoblje otkriva nadljudskoga izvodioca. Istraživati naum toga
besmrtnika, ili dugovječnika, bilo bi, možda, isto toliko drzovito koliko i uzaludno, ali se
može naslutiti da ga on nije ispunio. God. 1691. otac Gerbillon, iz Družbe Isusove, potvrdio
je da su od dvorca Kublaj-kanova ostale samo razvaline; znamo daje od pjesme uščuvano
jedva pedesetak stihova. Te činjenice dopuštaju da pretpostavimo da nizovi snova i
radova još nisu privedeni kraju. Prvome je sanjaču bilo dano, obnoć, viđenje dvorca, i on
gaje sazdao; drugome, koji nije znao za san predša-snikov, pjesma o dvorcu. Ako ova
shema nije pogrešna, neki će čitatelj Kublaj-kana sanjati, jedne noći od koje nas dijele
stoljeća, kakav mramorni kip, ili neku glazbu. Taj čovjek neće znati da su još dvojica
sanjala; možda niz snova nema kraja, možda je ključ u posljednjem.
Čim sam ovo napisao, nazirem, ili vjerujem da nazirem, drugo objašnjenje. Možda neka
praslika, koja
još nije otkrivena ljudima, neki vječni predmet (da se poslužim Whiteheadovim izrazom),
postupno ulazi u svijet. Njezino prvo očitovanje bijaše dvorac, a drugo pjesma. Tko bi ih
usporedio, vidio bi da su, u biti, isti.
Jorge Luis Borges (Preveo Marko Grčić)
Aspij'agovi snovi
M<
* Vidi John Livingston Lowes, "The Road to Xanadu" {Put u Xanadu), 1927., str. 358, 585.
.eđanski kralj Kijaksar umro je nakon četrdeset godina vladanja i na prijestolju gaje
naslijedio sin Asti-jag. On je imao kćer koju je nazvao Mandana, i Astija-gu se u snu
prikazalo kako se ona toliko pomokrila da je njegov grad bio poplavljen te da se cijela
Azija našla pod vodom. Kad je Mandana dorasla za udaju, nije je htio dati nikome od
Međana koji bi njega bili dostojni, već ju je dao Perzijancu po imenu Kambiz, za kojega je
vidio daje iz dobre kuće i mirne naravi, no ipak gaje smatrao mnogo nižim od bilo kojeg
Međanina srednjeg staleža.
Pošto se Mandana udala za Kambiza, Astij agu se prve godine prikazao nov san: činilo mu
se da iz stidnice njegove kćeri izrasta loza i da ta loza obrasta cijelu Aziju. Prizor nije
ostavljao mjesta dvojbi: dijete će zavladati umjesto njega. Astijag dade pozvati kćer iz
Perzije i, kad se dijete rodilo, naloži rođaku Harpagu da ga uzme,
166
167
ubije i sahrani. Harpaga obuzmu strah i grizodušje, te on preda dijete pastiru Mitradatu i
naredi mu da ga on ubije. Mitradatova žena Kuja upravo je bila donijela na svijet
mrtvorođenče. Dječak kojega su im predali bijaše urešen zlatom i odjeven u svečane
haljinice. Njih se dvoje dogovore da ih zamijene, te da mrtvo dijete izlože u planini, a
donesenog dječaka othrane kao svoje. Tako neće biti uhvaćeni u neposlušnosti prema
gospodarima i njihova odluka neće biti zla. Dijete je raslo i pastirska djeca su ga u igri
proglasila kraljem. Dijete-kralj jednom je prigodom iskazalo svoju zapovjedničku narav.
Čuvši kako je mališan svojski izdevetao sina jednog uglednog Međanina, Astijag primora
Mitradata da mu oda porijeklo tog dječaka. Tako je saznao za Harpago-vu prijevaru.
Gradeći se da oprašta Harpagu, naloži mu da pošalje svoga sina njegovu unuku i pozove ga
na gozbu. Ondje je Harpagu dao poslužiti pečenku od dijelova njegova sina. Uvjerivši se
naknadno u žalosnu istinu, Harpag nije izgubio prisebnost, nego je prikupio ostatke i
otišao kući. Astijag je, pak, ponovo ispitao svoje svećenike. Oni su mu odgovorili: "Dječak
je predodređen da bude kralj. Budući daje već vladao među pastirima, neće još jedanput
zavladati." Astijag se razveseli i pošalje dječaka pravim roditeljima, koji su bili presretni
što im je sin živ. Dječak Kir je odrastao i postao ratnički prvak. Uz Harpagovu pomoć
svrgnuo je Astija-ga i blagonaklono ga zadržao kod sebe sve do njegove smrti. Tako je Kir,
bivši pastir, utemeljio perzijsko carstvo, a sve to opisuje Herodot u I. knjizi Povijesti.
(Prema predlošku u prijevodu Dubravka Škiljana)
168
\J spješan život zapravo je mladenački san ostvaren u zreloj dobi.
Alfred de Vigny
3poru i hljeh
Arapska verzija
JVLusliman, kršćanin i Židov putuju zajedno, potrošili su zalihe hrane, a čekaju ih još dva
dana putovanja kroz pustinju. Te su večeri pronašli jedan hljeb. Što sad? Za jednoga
dovoljno, ali za trojicu premalo. Donesoše odluku da ga pojede onaj tko bude usnio
najljepši san. Sutradan ujutro reče kršćanin: Sanjao sam da me zloduh vodi u pakao koji mi
se prikazao u svoj svojoj grozoti. Musliman reče: Sanjao sam da me anđeo Džibril vodi u
raj koji mi se prikazao u svoj svojoj divoti. Židov reče: Sanjao sam da zloduh vodi
kršćanina u pakao i da anđeo Džibril vodi muslimana u raj, pa sam pojeo hljeb.
Nuzhetol Udeba
169
I
Židovska verzija
Isus, Petar i Juda putuju zajedno. Stižu do krčme. Ostala je jedna jedina patka... Petar:
Sanjao sam da sjedim uz Božjega sina. Isus: Sanjao sam da Petar sjedi uz mene. Juda:
Sanjao sam da sjedite jedan uz drugoga i da ja jedem patku. Sva trojica potražiše patku.
Patki ni traga.
Historia Jeschuae Nazareni
3amo naprjj'ed
KJh, izvrsno! Neka beskonačnost uđe!
Louis Aragon
Između sna i jave
v>/snovna vrlina ove otočne klime* temelji se, kao što reče onaj Moliereov liječnik, na
njezinim "uspavlju-jućim svojstvima". Samo se spavanjem čovjek može odmoriti od
pretjerane dokonosti. Čuveni naputak sa-lernske škole (sex horas dormire...), premda
sročen na izvrsnoj makaronskoj latinštini, zvučao bi kao neukusna šala. Šest sati ležanja!
Da se odužimo pedagogiji, prihvatimo minimum od osam ili devet sati, što ne uključuje
obvezatnu popodnevnu sijestu. Ne moramo se plašiti posljedica; ovdje su rezerve sna
neiscrpne, kao i nepregledna rijeka Parana: nakon četiri zaveslaja, kao da ste progutali
sredstvo za uspavljivanje i jedva uspijevate izdržati do najave policijskog sata. Mogu samo
reći da sam tako savladao najgore nesanice - one što ih u zoru donosi sjeverni vjetar - ne
utječući se krajnjem i uvijek pogibeljnom sredstvu zabranjene, drugim riječima, dosadne
lektire. Ovdašnja vegetacija pravi je blagoslov za živce: ponekad mi se čini da se
pretvaram u vrbu...
Posvetit ću, dakle, svoj nedjeljni zapis smirujućoj temi što je najavljuje naslov, kao kakav
zavjetni dar bogu Morfeju. Nitko mi neće moći predbaciti da ne vladam materijom. Ako se
predmet razmotri pomnije, odnosno, između sna i jave, možda neće ispasti tako
* Posrijedi su otoci na rijeci Parana, u široj okolici Buenos Airesa.
170
171
nevažan kao što se čini. San nije zastoj u životu, nego jedna od njegovih najneobičnijih
faza, jer pliva u misteriju i graniči s nadnaravnim. Zato ga pjesnici razumiju bolje od
fiziologa. Dok potonji raspravljaju da li stanje mozga u snu odgovara pomanjkanju ili
navali krvi, ne nalazeći konačan odgovor, poete, od Homera do Tennvsona, naziru istinu
kroz šarenu prizmu iluzije. Najveći od svih njih izrekao je ove duboke riječi što dopiru do
one razine koju ne mogu doseći sonde ni psihometri: "Mi smo ista tvar/od koje snovi
sazdani su...* A Mussetov junak, tumačeći na svoj način božanskog Shakespearea, divno
kazuje:
La vie est un sommeil, Vamour en est le
reve...
A kako je tek istančan naš psihički instrument! Ovaj naš suvremen i nijansiran jezik i dalje
trpa u Sanchove bisage, obilježene jednom jedinom etiketom sna, cijelu onu porodicu stoje
tvore sommeil, somme, songe, reve, reverie, itd., i tako razudenu ljestvicu svodi na jedan
ton!
Prilično rijetko sanjam - dok spavam, naravno. Može mi proteći nekoliko noći bez tog
"nesvjesnog mozganja" koje je za većinu ljudi sinonim za spavanje. A kako znadem da
djelom i ponašanjem nisam mjesečar, prema ustaljenoj teoriji morao bih priznati da se
uglavnom ne sjećam snova zato što tih snova nije ni bilo. Vidjet ćemo da i u tome ima
razlika, jer je zbilja nešto
* W. Shakespeare, Oluja, IV, 1. Preveo Antun Šoljan. 172
manje jednostavna od teorije. Kako god bilo, ja sam dosta razmišljao o toj neobičnoj
organskoj disocijaciji koja predstavlja svojevrstan periodički razlaz duše i tijela. Možda
upravo zbog svoje slabe učestalosti moji snovi ostaju trajnije upamćeni nego kod drugih
ljudi. Još uvijek pamtim četiri ili pet snova iz svog dalekog djetinjstva, gotovo s istom
jasnoćom kao i onaj što me pohodio preksinoć i dao mi povod za ove retke. Na nj ću se
vratiti kasnije. Neke sam snove zapisao u bilježnicu: pojedini su tako čudnovati ili
grozomorni da mi je i danas dovoljno pročitati bilješku da bih ponovno doživio prvobitni
osjećaj silovite tjeskobe ili strave.
Osim toga, zapazio sam u svojih bližnjih, ponekad sasvim neposredno, vanjske
manifestacije sna, posebno noćne more. Moj skitalački život dao mi je za to dosta
materijala. Na putovanjima gdje se miješa svatko sa svakim, od bolivijskih svratišta do
brodskih kabina i spavaćih kola, vidio sam i odviše drama i komedija usnule čeljadi. Ali
nijedan kasniji doživljaj nije bio tako potpun i trajan kao onaj prvi, što ću ga opisati jer je
njegov akter umro. Poslužio je kao temelj moje skromne teorije sna; na nj sam
neizostavno upućivao svoje naknadne opservacije, čak i tvrdnje u knjigama, da bih im
dokazao ispravnost. Protekle su brojne godine, i moj analitički instrument vjerojatno je
istančaniji. Pa ipak, rezultati te duge mladenačke inicijacije za mene su neizbrisivi, i vidim
da kamen kušnik nije ostario.
Ima tome dvadeset i tri godine, živio sam u Salti, kod trgovca iz pokrajine Tucumana. Iako
je u našem kolonijalnom zdanju, gdje se mogla udobno smjestiti cijela
173
Noina obitelj, praznih soba bilo napretek, nas dvojica, kao prisni prijatelji, spavali smo u
istoj sobi jer smo voljeli čavrljati ležeći u postelji. Uglavnom smo zajedno odlazili na
počinak; kad nekim slučajem ne bismo zajedno krenuli u noćni život, onaj koji bi se ranije
vratio obično je čekao u obližnjem biljarskom salonu. A budući da sam ja već bio stekao
lošu navadu čitanja u krevetu, zaspao bih sat-dva kasnije od svog prijatelja. On koji je
budan bio sušta ugladenost, na spavanju bi postao mau-vais coucheur. Kad je bio
najmirniji, hrkao je da se sve orilo, pa se i sam znao prenuti, prestrašen vlastitim tru-
bljenjem. Ali to nije bilo ono najgore. Moj je prijatelj sanjao naglas, opsjednut groznim
snoviđenjima što su u meni izazivala svakojake reakcije, ako tako mogu nazvati sve ono
što sam u svom nestrpljenju znao lanu-ti. Kad sam se uvjerio u loše strane zajedničke
sobe, već je bilo kasno da tome doskočim. Najprije me odvratila naklonost prema njemu, a
potom znatiželja ili, točnije rečeno, sve veće zanimanje za moždanu dramu koja se zbivala
pred mojim očima, odnosno ušima, i iza spuštenog zastora, pa sam se ja od nijemog
svjedoka neo-sjetno preobrazio u upućenog suradnika.
Neću se zadržavati na pojedinostima što se uklapaju u klasičnu teoriju i što ih je moje
višemjesečno iskustvo potvrdilo, nego ću samo ukazati na ona obilježja koja joj otvoreno
protuslove. U medicinskim raspravama, a pogotovo u psihijatriji - koja među tim novim
disciplinama prednjači u nagađanju i uvrnutim tezama - čovjek će uzalud tražiti istinski
znanstveni duh koji zazire od konvencionalnih formula i ne nabacuje svaki
174
čas magister dixit. Skreću nam pozornost, recimo, na to da su halucinacije okusa i,
nadasve, njuha, puno rjeđe od halucinacija drugih ćutila. Taje primjedba nevažna, ako
prihvatimo da se na javi osjeti okusa i mirisa ne dadu predočiti: mi ne možemo zamisliti
miris jasmina koji ima vlastitu narav i razlikuje se, uzmimo, od naravi ljubičice. Što se tiče
okusa, čiji su osjeti nerazdvojno vezani s osjetima opipa, njegovo mutno ili
pretpostavljeno javljanje u snu nužno je iluzorno ili se temelji na rečenoj vezi.
Opsežna rasprava Brierrea de Boismonta prepuna je naivnih slučajeva, bez zrna kritike
kao u Lombroso-vim opisima. Spominje se, naravno, klasičan slučaj čuvene Tartinijeve
sonate koju je kompozitoru, prema vlastitim riječima, "izdiktirao sam nečastivi".
Psihijatrijsko tumačenje, koje to djelo pripisuje fenomenu nesvjesnog mozganja, otkriva
da učenjakova lakovjernost ne zaostaje za glazbenikovom, nego je pače i nadmašuje. Ja
više volim tu legendu takvu kakva jest, s vragom i rogovima.
Pa onda one trivijalne anegdote vezane uz somnam-bulizam, što ih autori uredno
preuzimaju jedan od drugoga, premda znaju protusloviti njihovim teoretskim načelima.
Ovamo spada ona poznata pripovijest o redovniku, koju iznosi Fodere i ponavljaju je svi
njegovi nasljednici. Pripovijeda prior kartuzijanskog samostana da je jedne noći, dok je
nešto pisao, u njegovu ćeliju ušao mladi klerik kruta držanja, ukočena pogleda i zgrčena
lica. Mjesečar se uputio prema priorovu krevetu, srećom bez spavača, i u nj triput zabio
nožinu što ju je
175
nosio sa sobom... Prior je sutradan porazgovarao s redovnikom i on mu je u tančine opisao
prizor iz prethodne noći, dodavši da gaje na imaginarni zločin naveo san u kojemu je prior
ubio njegovu majku...
Ne ulazeći u raspravu o tom slučaju, koji može biti stvaran, nema dvojbe daje, osim drugih
očito apokrifnih pojedinosti, cijela ta ispovijest pacijenta iskonstruirana. Čovjek koji
poslije mjesečarskog ispada nastavlja spavati, poslije buđenja uopće se ne sjeća svoga
ponašanja, ponajmanje sna što ga je tobože na to naveo: amnezija je potpuna. To se ne
zbiva u slučajevima noćnih mora što se naglo prekidaju zbog nekog vanjskog razloga. Ta
razlika, koju držim bitnom, potvrdit će se u mojem slučaju iz Salte. (...)
Prijatelj o kojemu sam već govorio nije bio tipični mjesečar, premda sam u dva-tri navrata
opazio da se, sveudilj spavajući, osovljuje u postelji i počinje odijevati. Tjeskobni snovi
pohodili su ga gotovo svakonoćno. Patio je od kroničnih želučanih tegoba i, naravno, kad
ne bi propustio večernji obrok, snomorica je bila neizbježna. Ona bi nastupila s prvim
snom, gotovo uvijek je imala jednake vanjske manifestacije, što su odražavale internu
dramu bez većih varijacija, a tu dramu mi je akter ispričao dvadeset puta. Ako izostavim
detalje, gotovo uvijek je bila posrijedi kavga kojoj su kumovali ljudi sponekom, nadničari
ili majstori (moj je prijatelj imao šećeranu); oni su mu dobacivali uvrede, spavač bi se
ražestio, obasipao ih prijetnjama koje su mi najavljivale neizbježno koban rasplet. Ubrzo
bi jauknuo, i nakon
toga stao stenjati: netko gaje ubo nožem u predio iznad želuca pa je osjećao samrtne
muke...
Moj nevoljni prijatelj opisivao mije taj prizor s dirljivom lucidnošću i začudnim koloritom.
Kao što rekoh, u njemu su varirala samo neka sporedna obilježja. Nije mi dugo trebalo da
ga naučim naizust, kao Crvenkapicu. U početku me čudila nevjerojatna brzina radnje: ono
što je u pričanju moglo ostaviti dojam da traje satima, zapravo je bilo zbijeno u nekoliko
sekunda. Budući da sam u tim trenucima gotovo uvijek bio budan, često bih uspio
preduhitriti napadaj i to tako da sam mijenjao položaj spavača. Ponekad bih se umiješao u
prizor, stao bih tobože na stranu napadnutoga, pomagao mu, pokazivao neprijatelje u
bijegu ili oborene u prašinu poslije našeg junačkog otpora. Ta moja sugestija obično je bilo
djelotvorna - za moga prijatelja korisna, a za mene zabavna - pa sam je često primjenjivao,
u potrazi za novim efektima.
Kad bi se pacijent probudio u času moje intervencije, stao bi mi pričati o mojim podvizima
od kojih mi je zastajao dah: moja četiri zbiljska poklika predstavljali su kratku i sirovu
potku koju bi snoviđenje preobrazilo u fantastičnu epopeju. Ali, kad bi, prevladavši krizu i
izbjegavši probavne tegobe, moj prijatelj nastavio spavati bez buđenja, sutradan ujutro
nije se baš ničega sjećao. Takve reakcije, što sam ih često iskusio i u drugim okolnostima
potvrdio, navode me da, protivno onome što sam na raznim mjestima pročitao, ustvrdim
da:
176
177
1. sugestija može biti djelotvorna u normalnom snu (kamo, psihološki gledano, pripada i
snomorica) i u mje-sečarskom snu;
2. amnezija koja nastupi poslije neprekinute noćne more vjerojatno ima iste uzroke kao i
zaboravljanje običnih snova.
Ti uzroci leže u superpoziciji novih slika na prethodne. Rečeno je da snovi najradije
nailaze prije jutarnjeg buđenja, i da se tada širom otvaraju bjelokosna vrata mašte.
Posljednji snovi bivaju i jedini snovi, jer su prekrili ili izbrisali one prethodne. Baš kao što
od vojske koja maršira ostaju vidljivi samo tragovi zadnjih redova. (...)
San zauzima dobar dio našega života. A opet, nema dvojbe daje snivanje povremeni oblik
ludila, periodički delirij s ovim ili onim obilježjima. Delirij, odnosno, bulažnjenje,
etimološki uzevši, znači "sijanje izvan brazde". Ta slika ne znači daje brazda nespretno
uzorana ili da je sjeme loše kvalitete, ona samo označava odstupanje, pogrešni smjer. To je
delirij u uobičajenom obliku: niz nesuvislih čina ili riječi, bez posljedica i svrhovitosti,
premda bi, pojedinačno gledajući, svaki čin mogao biti razložan i svaka riječ na mjestu. Zar
to nije najbolja definicija tlapnje? (...)
Paul Groussac, Intelektualno putovanje (1904.)
A/a/fov osmijeh
idio Alah kako Isus obilazi neku dolinu i kako ga hvata san i kako mu se u snu prikazala
izbijeljela lubanja. Reče Alah: Hajde, Isuse, pitaj je pa će ti odgovoriti. Isus se naglas pomoli
i od njegova čudotvornog daha lubanja progovori. Reče da joj duša čami u vječnoj kazni
zato stoje pripadala narodu kojega je pogodila Alahova srdžba. Opisala je Azrajela, anđela
smrti, i prizore i kazne što ih je vidjela na svakima od sedmorih vrata pakla. Isus se opet
pomoli, i lubanja stekne tijelo i život. Dvanaest je godina služila Svemogućemu, a potom je
skončala u Božjem miru. Tada se Isus probudio i nasmiješio. Onda se i Alah nasmiješio.
Narodna sa Bliskog istoka
178
179
IN isam zbiljna, vjerojatno nikoga ne zanimam. Ja sam dronjak, zavisnik, priviđenje. Živim
među bojaznima i željama; te bojazni i želje održavaju me i razaraju. Rekoh već da sam
dronjak.
Počivam u tmini, u dugotrajnim i neshvatljivim zaboravima. Iznebuha me primoraju da
izađem na vidjelo, u prodornu svjetlost što mi zamalo jamči zbiljnost. A onda se opet
pozabave sobom i zaborave na mene. Ja tonem u mrak, sve se uzaludnije koprcajući,
svedena na ništavilo, na jalovost.
Noć je moja domaja. Muž, raspet na snoviđenju, uzalud me pokušava odbaciti. Ponekad, s
ustreptalom nespretnošću, nekako ugodim želji žene koja se odupire u snu, sva zgrčena, i
najposlije se preda, izduljena i meka kao jastuk.
Egzistencija mije nestalna, razapeta sam između ta dva bića koja se mrze i vole, koja su
roditelji nakaznog djeteta. Unatoč tome, ja sam lijepa i grozna. Remetim mir toga para ili u
njemu izazivam žarču ljubav. Ka-dikad se smjestim među njima, i intimni zagrljaj čudesno
me uspostavi. On zapaža moju prisutnost i uporno se želi uništiti, naći mi zamjenu. Najzad
se ipak preda, iscrpljen, okrene leđa ženi, ispunjen kivnošću. Ja ostajem uz nju, uzbuđena, i
grlim je nepostojećim rukama što se postupno razlazu u snu.
Na početku sam zapravo morao reći da se još nisam rodila, da nastajem sporo i tjeskobno,
u dugočasnom i dubinskom procesu. Oni svojom ljubavlju nesvjesno zagorčavaju moje
nerođeno žice.
Dugo mi grade život u svojim mislima, nespretnim rukama što me uporno oblikuju, mijese
i rastaču, nikad zadovoljni.
Ali jednog dana, kad slučajno postignu moju konačnu formu, ja ću im umaknuti i uspjet ću
samu sebe sanjati, u zbiljskoj punini. Oni će se razdvojiti. Ja ću napustiti ženu i progonit ću
muškarca. Stražarit ću na vratima spavaće sobe, vitlajući plamenim mačem.
Juan Jose Arreola, Skupljene pripovijesti (1962.)
Ci
'huang Tzu je usnio daje leptir i, probudivši se, nije znao da li je čovjek koji je usnio daje
leptir ili je leptir koji sanja daje čovjek.
Herbert Allen Giles, ChuangTzu (1889.)
180
181

san
Ukjj'anovi snovi
1 e noći u Napulju, poslije obilaska Vezuva, žar uzbuđenja što sam ih doživio u toku dana
nije mi podario san, tako potreban mojim iscrpljenim udovima, nego je izazvao užasna
snoviđenja. Plameni jezici vulkana i mračni bezdan lišen tame preplitali su se s
kojekakvim besmislicama razigrane mašte, i kad bih se probudio iz tih ubitačnih snova,
uporno me progonila jedna jedina pomisao, kao da je posrijedi zbiljska činjenica... Umrla
mi je majka! Srećom, ona je uz mene i podučava me davnašnjim stvarima koje ne poznam,
a svi ostali su ih zaboravili. U svojoj sedamdeset i šestoj godini moja majka prešla je Ande
da se oprosti od sina, prije nego ode u grob. Sama ta pojedinost bila bi dostatna da predoči
moralnu čvrstinu njezine naravi.
Domingo Faustino Sarmiento, Uspomene iz pokrajine (1851.)
rčki sofist Lukijan iz Samosate (o.l25. - 185.) poznat je po svojim snovima. U jednom od
njih opisao je svoje djetinjstvo stoje proteklo i odrazilo se u viđenjima. Okušao se u
kiparstvu, kao učenik u radionici svoga strica, i tada su mu se u snu ukazale dvije žene,
Retorika i Kiparska umjetnost, koje su hvalile i uzdizale svoju vrijednost. Lukijan se
priklonio Retorici, stekao bogatstvo i ugled, te je sokolio mlade ljude da se povedu za
njegovim primjerom i da ne posustanu pred prvim poteškoćama u životu. U snu što ga je
nazvao Pijetao, Mikilije sniva o bogatstvu i žali se na bijedan ratarski život. Probudi ga
kukurijekanje pijetla koji je u prethodnom životu bio Pitagora. Pijetao objasni rataru da je
bogatstvo izvor nevolja i briga, i da siromaštvo omogućuje spokojniji i sretniji život. U
trećem snu, Putovanju u podzemni svijet ili Tiraninu, pripovijeda o dolasku pokojnika u
Had. Filozof Kinisk sve okreće na šalu, a Tiranin očajava, nastoji pobjeći i ponovo steći
negdašnju moć i slavu. Uto stiže Mikilije (sada postolar, a ne više ratar) koji ne strahuje od
konačne presude i očekuje je s radosnom znatiželjom. On i Kinisk zadobit će blaženstvo, a
Tiranin će biti kažnjen.
Rodericus Bartius, Jedni su brojevi, a drugi nisu (1964.)
182
183
Sjene od/eriup 7Hade
, predstava tvorac, u svome teatru Što na vjetru krhke temelje zasniva Sjene odjenut znade
u raskošno ruho.
Luis de Gongora
n sad sanja - rekao je Cvilibim - i što misliš o čemu sanja?
Alica je rekla: "To nitko živ ne zna."
- Ma nemoj! Sanja o tebil -uskliknuo je Cvilibim i pobjedonosno pljesnuo dlanovima. - I što
misliš, kad bi on sad prestao sanjati o tebi, gdje bi bila?
- Ovdje gdje sam i sad, jasno - rekla je Alica.
- A ne, // ne! - odvratio je prezirno Cvilibim. - Ne bi bila nigdje! Pa ti si samo nešto u
njegovom snu!
- Kad bi se ovaj tu kralj probudio - dodao je Cvili-bum - ti bi nestala... fuć... ugasila ko
svijeća!
Lewis Carroll, Stoje Alica otkrila iza zrcala (1872.)
(Preveo Antun Šoljan)
184
Drea/f/P/gers
LJ djetinjstvu sam žarko obožavao tigra, i to ne žućkastoga jaguara s plutajućih biljnih
otočića po nabujaloj Parani i iz amazonskoga gustiša, što ga ovdje nazivaju tigre, nego
ispruganoga, azijskoga, kraljevskoga tigra, s kojim se smiju suočiti samo ratnici iz kule na
slonovskim leđima. Uobičajio sam bio, bez kraja i konca, stajati pred jednim od kaveza u
Zoološkome vrtu; cijenio sam debele enciklopedije i prirodopisne knjige po sjaj noći
njihovih tigrova. (Još se sjećam tih slika: ja koji ne mogu bez pogreške upamtiti čelo ili
osmijeh žene.) Prođe djetinjstvo, izblijedješe tigrovi i strast za njima, ali su još u mojim
snovima. Na toj potonuloj ili zbrkanoj razini oni i dalje vladaju, i to ovako.
Usnula, smete me san, i odmah znadem da je to san. A onda pomislim: ovo je san, čista
zabava moje volje, i sad kad sam neograničeno moćan, hajde da proizvedena tigra.
0 nesposobnosti! Nikad moji snovi ne umiju začeti žuđenu zvijer. Pojavi se tigar, istina, ali
razuden, ili slabašan, ili nečistih oblika, ili nedopustivo velik, ili pretjerano nepostojan, ili
nalik na psa ili pticu.
Jorge Luis Borges (Preveo Marko Grčić)
185
Hram, grad artiepipovl san
IN aročito je hram - sveto mjesto par excellence - imao nebeski prototip. Na brdu Sinaju,
Jahve pokazuje Moj-siju "oblik" svetišta što ga ovaj ima izgraditi za njega: "Pri izgradnji
prebivališta i svega u njemu postupi točno prema uzorku koji ti pokažem... Pazi! Načini ih
prema uzorku koji ti je na brdu pokazan." (Izl 25, 9, 40) A kada svome sinu Salomonu
predaje plan za zgrade hrama, za šator, i za sve potrepštine u njima, David ga uvjerava
daje "sve to u skladu s onim što Jahve napisa vlastitom rukom da bi razjasnio cijelo djelo
za koje on pribavi uzorak." (1 Ljet 28,19). I on je, dakle, vidio, nebeski model.
Najraniji dokument koji se odnosi na arhetip nekog svetišta jest natpis vezan uz hram što
gaje kralj Gudea podigao u Lagašu. Kralj u snu vidi božicu Nidabu, koja mu pokazuje
pločicu na kojoj su zapisana imena blagotvornih zvijezda, i boga koji mu otkriva plan
hrama. I gradovi imaju svoje božanske prototipove. Svi su babilonski gradovi imali
arhetipove u sazviježđima: Sip-para u Raku, Niniva u Velikom medvjedu, Assur u Ark-turu
itd. Senaherib je dao izgraditi Ninivu u skladu s "oblikom... zacrtanim u davno doba
rukopisom nebeskih zvijezda." Model ne samo da prethodi zemaljskoj arhitekturi, nego je
i smješten u idealnom (nebeskom) području vječnosti. To nagoviješta i Salomon: "Odredio
si mi da sagradim Hram na Svetoj gori tvojoj i žrtve-
186
nik u gradu boravišta tvojeg, u liku svetoga šatora, koji si od iskona bio spremio." (Mudr 9,
8)
Nebeski je Jeruzalem stvorio Bog prije no što gaje sazdala ljudska ruka; upravo o njemu
govori prorok u Baruhovu Sirijskome otkrivenju, II, 4, 2-7: '"Misliš li da ovo je grad o
kojemu rekoh: "Na dlanovima ruku Svojih sam te isklesao"? Zdanje što je sada podignuto
medu vama nije ono koje je otkriveno sa Mnom, koje se ovdje priprema od vremena kada
sam naložio da se stvori Raj, i pokazao ga Adamu prije njegova grijeha...'" Nebeski
Jeruzalem nadahnjivao je sve hebrejske proroke: Tobiju (13,16), Izaiju (59,11 i d.),
Ezekijela (60) itd. Da bi mu pokazao grad Jeruzalem, Bog izaziva u Ezekijela ekstatičnu
viziju i nosi ga na visoku planinu. Sibilinska proročanstva, pak, čuvaju spomen na Novi
Jeruzalem, u središtu kojega blista "hram... s divovskim tornjem koji dotiče samo nebo i
kojega svi vide..." No najljepši opis nebeskog Jeruzalema javlja se u Otkrivenju (21, 2 i d.):
"I opazih kako 'Sveti grad' - novi 'Jeruzalem' - silazi od Boga s neba, opremljen poput
zaručnice koja je nakićena za svoga muža."
Mircea Eliade, Mit o vječnom povratku (1965.) (S engleskoga preveo Dinko Telećan)
187
Poslovice i
XXI.
Usnih da Boga gledam I da mu se klanjam. Usnih da sluša me, predan... A zatim usnih da
sanjam.
XLVI.
Usnih da Boga čujem Kako mi Ne spavaj! kliče, Kad Boga savlada sanak Da mu Budi se!
vičem.
Antonio Machado
Ep caepem
je zrno koje sanja klas, antropoid koji sanja čovjeka, čovjek koji sanja ono što će uslijediti.
Ravmond de Becker
188
G/las*h sarijdčđ
lll/unapije je vrlo maštovito rekonstruirao život Jam-bliha iz Halkide (o. 250. - o. 325.).
Znamo daje bio učenik Porfirija koji gaje posebno cijenio; znamo daje bio učitelj
neoplatonizma u Siriji gdje su se uz njega obrazovali Teodor iz Azine, Deksip, Sopatar,
Eufrazije, Edezije, Eustakije. Njegovo glavno djelo opširan je komentar Pitagorina učenja u
deset knjiga, od kojih je sačuvano pet. Focije u svojoj iscrpnoj Biblioteci, tn&-noj i
Myriobiblon, govori o neobičnom smjeru kojim je poveo neoplatonizam. Budući daje
Eunapije poznavao kaldejsku predaju, priklonio se ritualnoj magiji, zagovarao je
misticizam i spasenje duše zapetljao u sumnjivo podcjenjivanje znanja. Htio je postati
predvodnik radikalne mistično-magijske reakcije protiv širenja kršćanstva, pa su ga
nazvali "novi Asklepije". Od njegovih snova o spasenju nije se ništa sačuvalo. U djelu De
mysteriis aegiptorum (koje mu se pripisuje) navodi kako su čovjeku "božanski snovi"
podareni dok pluta između sna i jave, i da zato možemo čuti glas sanjača: glas koji biva
tajanstven (izobličen) kao što neobična bivaju i snoviđenja.
Rodericus Bartius, Jedni su brojevi, a drugi nisu (1964.)
189
D'
san
JLJrugi dio trodijelnog dijaloga što gaje Denis Dide-rot (1713. - 1784.) ostavio u rukopisu
koji je objavljen tek 1830. Naslovi su pojedinih dijelova: Entretien en-tre d'Alembert et
Diderot/Razgovor d'Alemberta i Di-derota.Le reve de d'Alembert/D 'Alembertov san i
Suite de l'entretien/Nastavak razgovora. D'Alembert započinje dijalog ispovijedajući
deizam i iskazujući vjeru u vrhovnog tvorca. Diderot mu odgovara da su sve tradicionalne
razlike između triju carstava u prirodi (životinjskog, biljnog i rudnog) proizvoljne i
neodržive: samo empirijski možemo lučiti između inertne i aktivne osjetljivosti.
Osjetljivost je svojstvena materiji i od nje je neodvojiva. Slobodan izbor ne postoji.
Egzaktne znanosti (fizika, matematika) i znanosti koje se temelje na pretpostavkama
(povijest, moral, politika) razlikuju se samo po tome što s pomoću prvih možemo osigurati
točnost svojim predviđanjima, dok s pomoću drugih ostvarujemo relativnu izvjesnost. Kad
bismo poznavali sve elemente i sile u nekom procesu, bili bismo ravni božanstvu.
D'Alembert nudi skepsu kao utočište, ali mu Diderot dokazuje da se nitko ne može
racionalno proglasiti skeptikom. D'Alembert se vraća kući i ondje ga u snu muče svakojaka
snoviđenja. Gospođica Julie de Lespinasse bilježi na papir njegovo buncanje, a doktor
Bordeu (kojega je dala pozvati) sve to nastoji tumačiti,
te se zabavlja pogađanjem nastavka sna (ili buncanja). D'Alembert se probudi, a gospođica
de Lespinasse i liječnik raspravljaju o čovjeku, skupu molekula što su privremeno
združene pod upravom središnjeg živčanog sistema. Iznose se pretpostavke koje će
ovovjeka znanost potvrditi. Liječnik se upušta u razglabanje o nužnosti odbacivanja
pojmova kao što su slobodna volja, odgovornost, zasluga ili krivnja, vrlina i porok.
Posrijedi su obična fiziološka stanja; ne može se govoriti o "protuprirodnom" činu, jer je
sve priroda. Na kraju, pobojav-ši se mogućih posljedica svojega umovanja, liječnik (koji
zastupa Diderotove ideje) prekida dijalog.
Eustaquio Wilde, Francuska književnost (1884.)
SđM
JVlurrav je usnio san. Psihologija i znanost tapkaju u mraku kad nam nastoje objasniti
neobične pustolovine našega netjelesnog bića dok tumaramo predjelima "blizanca Smrti,
Sna". Pripovijest što slijedi nije pokušaj tumačenja; riječ je tek o zapisu Murraveva sna.
Jedna od najzagonetnijih okolnosti u tome čudnovatom zbivanju sastoji se u tome da se
snovi što kanda obuhvaćaju
190
191
mjesece ili čak godine odigravaju unutar nekoliko sekundi ili minuta.
Murrav je čekao u svojoj osudeničkoj ćeliji. Električna lučna svjetiljka na stropu hodnika
bacala je jarko svjetlo na njegov stol. Po listu bijelog papira jedan je mrav jurcao kao
sumanut, a Murrav mu je omotnicom priječio put. Smaknuće na električnoj stolici bijaše
predviđeno za osam uvečer. Murrav se smiješio lakrdijanju najmudrijega među kukcima.
U sobi su još bila sedmorica osuđenika. Otkako se ondje nalazio, Murrav je vidio kako
odvode njih trojicu; jedan od njih sišao je s uma i borio se poput vuka uhvaćenog u zamku;
drugi, jednako pomahnitao, licemjerno se ulagivao nebesima; treći, slabić, srušio se te su
ga privezali za dasku. Pitao se s koliko će se pribranosti njegovo srce, noge i lice suočiti sa
smaknućem. Jer, bila je to njegova večer. Držao je da mora biti blizu osam sati.
Nasuprot njegovoj bijaše ćelija Bonifacija, sicilijanskog ubojice njegove zaručnice i dvojice
policajaca koji su ga došli uhititi. Murrav je s njime satima igrao dame, i svaki od njih
izvikivao je svoj potez nevidljivom protivniku s druge strane hodnika.
Zaori Bonifacijev gromki, neuništivo pjevni glas:
"Ehej, maestro Murrav, vi dobro jeste, jelda?"
"Dobro sam, Bonifacio", reče Murrav odmjereno, puštajući mrava da vrluda po omotnici i
potom ga nježno istresajući na pod.
"Tako treba, maestro Murrav. Muški ko mi trebaju umrijeti ko muški. Ja budem drugi
tjedan. Neka, dobro
192
je. Zapamtite, maestro Murrav, ja pobijedio u zadnjoj igri dama. Možda još igramo jednom.
Ne znam. Možda ćemo morati vikati potez vraški glasno kad se igra dame gdje nas bude
poslalo."
Opora Bonifacijeva mudrost, a zatim i njegov zaglušni, zvonki smijeh, grijala je umjesto da
zaledi obamrlo Murravevo srce. Najzad, pred Bonifacijem je bio
; još tjedan dana života.
! Zatvorenici začuše poznati, glasan škljocaj čeličnog zasuna kad su se vrata na kraju
hodnika otvorila. Trojica muškaraca dođoše u Murravevu ćeliju i otključaše je. Dvojica
bijahu zatvorski stražari, a treći je bio "Len" - ne, tako bijaše nekad; sada je to bio
velečasni
; Leonard Winston, prijatelj i susjed iz njihovih dječačkih
' dana.
"Nagovorio sam ih da mi dadu mjesto zatvorskog kapelana", reče, kratko i snažno
stisnuvši Murravevu ruku. U lijevoj ruci držao je malu Bibliju, a kažiprstom je obilježavao
stranicu.
Murrav se blago osmijehne i uredno posloži dvije ili tri knjige te nekoliko držala za pero.
Htio je govoriti, ali mu na um nije pala nijedna prikladna riječ.
Zatvorenici su svoju dvadeset pet metara dugu i devet metara široku ćeliju nazvali
Pretpakao. Stalni čuvar Pretpakla, krupan, neotesan i prijazan čovjek, izvuče iz džepa
pljosku s viskijem i pruži je Murravu, govo-
reći:
"Tako je uobičajeno, znate. Dam svakome kome treba okrepa. Nema rizika da će mu prijeći
u naviku, je li."
193
Murrav potegne dobar gutljaj.
"Tako valja, momče!" reče stražar. "Malo osvježenja za živce, i sve ide ko po loju."
Stupili su u hodnik, i svaki od osuđene sedmorica znao je o čemu se radi. Pretpakao je
svijet izvan svijeta] ali u njemu se uči, kad je čovjek lišen jednoga ili viš< među petorima
postojećim osjetilima, koristiti šestim. Svi su znali da se bliži osma ura, a Murrav je u osam
trebao ići na stolicu. U mnogim pretpaklima postoji i stanovita aristokracija zločina.
Čovjek koji ubija na otvorenom, koji svlada svoga neprijatelja ili progonitelja, raspaljen
primitivnim čuvstvima i žarom borbe, prezire ljudskog štakora, pauka i zmiju.
Od trojice osuđenika, dakle, samo su se trojica oprostila s Murravem dok je on koračao niz
hodnik među dvojicom stražara - Bonifacije, Marvin, koji je ubio stražara u pokušaju
bijega iz zatvora, i Bassett, pljačkaš vlakova, koji je na to bio natjeran, jer teklić nije digao
ruke kad mu je tako zapovijeđeno. Preostala četvorica tiho su tinjala u svojim ćelijama,
besumnje snažnije ćuteći svoju izopćenost iz društva u Pretpaklu nego što su pamtili svoje
manje slikovite povrede zakona.
Murrav se čudio vlastitoj mirnoći, gotovo ravnodušnosti. U prostoriji za pogubljenje bilo je
dvadesetak ljudi, šarolik skup zatvorskih službenika, novinskih izvjestitelja i promatrača
koji su uspjeli
(Ovdje, usred rečenice, ruka smrti prekinula je kazivanje posljednje pripovijesti O.
Henrvja. Prije no što ju je započeo pisati, on je ukratko zabilježio kako je
194
namjerava razviti: Murrav, zločinac optužen i osuđen za umorstvo svoje zaručnice -
umorstvo iz ljubomore -najprije se sa smrtnom kaznom suočava mirno i, prema svim
vanjskim znacima, ravnodušno spram svoje sudbine. Dok se približava električnoj stolici,
zbiva se preokret u njegovim osjećajima. Omamljen je, izbezumljen i zabezeknut. Cijeli
prizor u sobi za pogubljenje - svjedoci, gledaoci, pripreme za smaknuće - postaje mu
nestvaran. Kroz mozak mu sijevne misao daje načinjena strašna pogreška. Zašto je
privezan za stolicu? Što je napravio? Kakav je zločin počinio? Dok mu vezuju remenje,
javlja mu se viđenje. U snu vidi seosku kolibicu, okupanu suncem i okruženu cvijećem. U
njoj su neka žena i djetešce. On razgovara s njima i ustanovljuje da su mu to supruga i
dijete, a da im je ta koliba dom. Dakle, sve je greška, netko je užasno, nepopravljivo
pogriješio. Optužba, suđenje, presuda, smrtna kazna na električnoj stolici - sve je to san.
On grli ženu i cjeliva dijete. Da, ovdje je sreća. Bio je to san. A tada, na stra-žarev znak,
uključuje se kobna struja. Murrav je sanjao pogrešan san.)
O.Henry(1910.) (Preveo Dinko Telećan)
195
Mafarije/ san
i^veti Makarije usni daje, hodajući pustinjom, nabasao na lubanju i odgurnuo je štapom.
Lubanja zastenje i Makarije je zapita kome pripada.
- Ja sam bio jedan od onih idolopokloničkih svećenika što su ovdje živjeli. Ti si opat
Makarije - glasio je odgovor.
Potom mu reče da, kad god on, Makarije, moli za griješnike, oni oćute nekakvu utjehu. Svi
su duboko za-preteni u bezdanu ognja paklenoga i ne mogu se međusobno vidjeti. Kad ih
se neki pobožan čovjek sjeti, nakratko im pođe za rukom da se mutno razaznaju. Taj im
užasan prizor blaži samoću.
Životi pustinjaka na Istoku
196
3vj'esno i nesvjesno
Jung je u svojoj autobiografiji naveo upečatljiv san. (A koji san to nije?) Nalazio se pred
nekom bogomoljom, sjedeći u lotosovu položaju, kad je ugledao jogi-na utonula u duboku
meditaciju. Približivši mu se, opazi da jogin ima njegovo lice. Sav prestravljen, ustuknuo je,
probudio se i stao ovako razmišljati: on je taj koji meditira, on je sanjao i ja sam njegov
san; kad se probudi, ja ću prestati postojati.
Rodericus Bartius, Jedni su brojevi, a drugi nisu (1964.)
San junačine Era
-A"
li neću ti zaista - rekoh ja - kazivati pričanje Alkinojevo, nego pričanje junačine Era, sina
Arme-nijeva, rodom iz Pamfilije. On jednom pogibe u ratu, i kad mrtvace nakon deset dana
odniješe već raspale, njega odniješe čitava. Donesen kući, imao se dvanaestoga dana
pokopati, ali ležeći na lomači, oživje, a oživ-jevši, pričaše stoje ondje vidio.
197
Kad je već njegova duša izašla, reče da je išao s mnogima i da su došli u neki božanski kraj,
u kojem su bila dva otvora u zemlji jedan uz drugi, i opet gore na nebu druga dva otvora
nasuprot. U sredini medu tim otvorima sjedahu suci, i kad bi oni presudili, nalagahu
pravednima da idu desno i gore kroz nebo i da sprijeda privežu znakove presuda, a
nepravednima nalagahu da idu lijevo i dolje i da oni imaju otraga znakove svega što su
učinili. A njemu, kad je pristupio, rekli su da on ima biti glasnik ljudima o onome ondje, i
govorahu mu neka sluša i gleda sve u onome kraju. Vidio je tu dakle kako su na jedan i
drugi otvor neba i zemlje odlazile duše kad im se izrekla presuda. A od druga dva otvora
na jedan su uzlazile duše iz zemlje, pune suhosti i prašine, a na drugi su s neba silazile
druge, čiste duše. I sve duše, koje su neprestano dolazile, činilo se da su došle s daleka
putovanja. Veselo odlažahu na travnjak, raza-pinjahu šatore kao na zboru, pozdravljahu se
među sobom koje bijahu poznate. One koje su dolazile iz zemlje pitahu one druge za
prilike ondje, i one s neba za njihove prilike. Dok su jedne drugima pričale, jedne su
naricale i plakale, sjećajući se koliko su i kako trpjele i što su vidjele na putovanju pod
zemljom - a putovanje je tisuću godina - a opet one s neba pričahu o užicima i prizorima
beskrajno lijepim. Da se dakle mnogo ispripovijeda, Glaukone, treba mnogo vremena; ali
glavno je, reče Er, ovo:
Koliko je svaki pojedinac ikada ikome krivo učinio i kolikima, za sve je kažnjen redom, za
svakoga de-seterostruko - i to za svaku stotinu godina, jer je tolik
198
čovječji vijek - da bi trpio za nepravdu deseterostruku kaznu. I ako je npr. tko skrivio
mnoge smrti, time stoje izdao i turio u ropstvo ili države ili vojske, ili stoje bio sukrivac
kakve druge nevolje, zbog svega je toga dobio deseterostruke muke za svako zlodjelo. I
opet, ako je učinio kakva dobročinstva i ako je bio pravedan, za sve je isto tako dobivao
plaću. A o onima koji su se netom rodili i kratko vrijeme živjeli govoraše drugo što nije
vrijedno spomena. Ali za neštovanje i štovanje bogova i roditelja i za vlastoručno ubojstvo
spominjaše još veće odmazde. Reče naime Er da je bio nazočan kad je netko nekoga pitao
gdje je Ardijej Veliki. A taj Ardijej bijaše silnik u nekom gradu u Pamfiliji - već je tisuću
godina od onda - i ubio je starca oca i starijega brata i mnogo je inače grijeha učinio, kako
se govorilo. Reče dakle Er daje onaj zapitani rekao: "Nije amo došao niti će doći. Jer
gledasmo zaista i ovaj strašan prizor. Kad bijasmo blizu izlaska, želeći uzaći, i kad smo bili
sve ostalo pretrpjeli, ugledasmo iznenada i Ardijej a i druge ljude, gotovo većinu njih
tirane; a bijahu i neki obični građani među velikim grešnicima. Oni su već mislili da će
uzaći, ali ih otvor nije htio primiti, nego se začuje rika kad je htio uzaći netko tko je po
zloći bio tako nepopravljiv ili koji nije bio dovoljno kažnjen. Tu su po strani - reče -stajali
blizu divlji, ognjeni ljudi, i kad su čuli taj glas, jedne su, obujmivši ih, odvodili, a Ardijeju su
i drugima sputali ruke, noge i glavu, oborili ih i oderali im kožu, pa su ih postrance duž
puta vukli i na trnju grebena-li, i svagda su prolaznicima kazivali zašto se odvode, i da će
biti bačeni u Tartar."
199
Tada dakle reče Er da je za svakoga od mnogih i svakakvih strahota osobito strašna bila ta
da ne bi zajek-nuo onaj glas kad se budu penjali, i kad je glas šutio, da je svaki vrlo veseo
uzašao. Presude su dakle i kazne takve nekakve i prema njima su opet nagrade. Kad onima
na travnjaku proteče svakom po sedam dana, treba im osmi dan odanle ustati i ići dalje.
Dolaze četvrti dan onamo odakle vide odozgo preko svega neba i zemlje protegnuto
svjetlo u pravcu kao vrpca, najvećma nalik na dugu, ali jasnije i čišće. Do svjetla su došli
pošavši naprijed dan hoda i ondje su vidjeli prema sredini svjetla napete s neba krajeve
njegovih veza. To je naime svjetlo sveza neba kao podvezi troveslarki. Tako ono drži
skupa cijelo obrtanje. A od krajeva je napeto vreteno Ananke, pomoću kojega se obrću sva
obrtanja. Tome je vretenu držak i kuka od čelika, a pršljen od smjese čelika i drugih
kovina. A priroda je pršljena ovakva. Oblikom je kao zemaljski pršljen, a prema onome što
je govorio Er, treba pomisliti da je pršljen nekakav ovakav: kao kad bi ujedan veliki
pršljen, probušen i skroz izduben, bio umetnut drugi manji, takav koji pristaje kao posude
koje pristaju jedna u drugu; i tako dalje treći, četvrti i druga četiri. Ima naime u svemu
osam pršljena, jedni su u druge umetnuti, odozgo pokazuju rubove kao okruge, a oko
drška čine suvisli hrbat jednog pršljena; držak je kroz sredinu osmog pršljena skroz
proturen. Prvi dakle izvanjski pršljen ima najširi okrug neba, drugi je okrug šestoga
pršljena, treći četvrtoga, četvrti osmoga, peti sedmoga, šesti petoga, sedmi trećega, osmi
drugoga, A okrug najvećeg pršljena je šaren, a
200
sedmoga je najsvjetliji; okrug osmoga pršljena dobiva sjaj od sedmog pršljena; okrug
drugoga i petoga pršljena imaju boju nalik jednu na drugu, više su žućkasti nego drugi
okruži; treći ima najbjelju boju, četvrti je crvenkast, a šesti je po bjelini drugi. A vrti se
dakle cijelo vreteno naokolo istim tokom. Ali u njegovu cjelokupnom okretanju sedam
okruga unutra okreće se pomalo protivnim smjerom od cjeline, a od tih samih sedam
okruga najbrže ide osmi; kao drugi i skupa idu sedmi, šesti i peti; kao treći brzinom ide
naokolo, kako se njima činilo, četvrti, a treći kao četvrti i drugi kao peti. A okreće se
vreteno u krilu Ananke. Na svakome njegovu okrugu stoji odozgo i skupa se vrti Sirena, te
daje svaka jedan svoj posebni glas; od svih osam slaže se jedna harmonija glasova. A druge
tri žene sjede naokolo jednako daleko, svaka na prijestolju, Moire, kćeri Ananke, u bjelini s
vijencima na glavi, i to Laheza, Klota i Atro-pa, i pjevaju uz glasove Sirena. I Klota se na
mahove masa i pomaže okretati izvanjsko obrtanje vretena, Atro-pa opet unutarnja
obrtanja ljevicom isto tako, a Laheza s jednom pa drugom rukom redom se masa jednoga
pa drugoga obrtanja.
Kad su oni dakle došli, odmah su imali ići k Lahezi. Onda ih je nekakav glas najprije
postavio u red, zatim je uzeo s koljena Lahezi kocke i uzorke života, uspeo se na nekakvu
visoku govornicu i rekao: "Govori djeva Laheza, kći Ananke. Duše jednodnevne, počinje se
drugi vijek smrtonosan za smrtan rod. Neće sudbina vas kockom birati, nego čete vi birati
sudbinu. Na koga padne prva kocka, prvi neka bira život u kojemu će nužno
201
biti. Ali krepost nije ničije vlasništvo. Nju će svatko cijeniti ili ne cijeniti, i imat će je više ili
manje. Krivnja je na biraču, bog nije kriv."
- A kad je to glasnik rekao, bacio je kocke na sve, a svatko je dizao kocku koja je pala
pokraj njega, samo nije Er; njemu nije dao glasnik. A koji je kocku digao, bijaše mu jasno
koji je po kocki bio na redu. Zatim je opet glasnik metnuo pred njih na zemlju uzorke
života, mnogo više nego je njih ondje bilo, a uzorci su bili svakakvi: metnuo je naime živote
svih životinja, pa i svekolike ljudske. A bijahu među njima i silništva. Jedna su silništva bila
trajna, a druga su sred vijeka propadala i svršavala se siromaštvima, progonima i
prosjačenjima. Bilo je života i za ugledne ljude, te su bili jedni ugledni zbog obličja, po
ljepoti i ostaloj jakosti i vrsnoći, a drugi su bili ugledni zbog roda i vrsnoće predaka; a bilo
je života i za neugledne ljude u tim svojstvima, a isto je tako bilo života i za žene. A
vrstanja za dušu tu nije bilo, jer time što odabire drugi život, postaje ona drukčija. Ostali
su uzorci života bili smjesa jednoga s drugim: bogatstva i siromaštva, bolesti i zdravlja, a
neki su bili i u sredini od toga. Tu je dakle, kako se čini, mili Glaukone, sve opasnost za
čovjeka, i zbog toga treba najviše nastojati kako će svaki od nas ostale nauke od-nemariti,
a taj nauk tražiti i učiti, samo ako ga bude mogao odakle naučiti i iznaći, naime: tko će mu
dati moć i znanje da raspoznaje dobar i loš život, pa da uvijek svuda po mogućnosti
odabire bolji život, da promišlja sve što je upravo sada rečeno, tako da jedno s drugim
202
uspoređuje i razlaže o vrijednosti toga prema kreposti života, pa da onda zna koja smjesa
ljepota i siromaštva ili bogatstva i uz koji duševni značaj čini život zlim ili dobrim; da zna
što čini odličan i prost rod, privatan život i državnička služba, jakost i slabost, učenost i
neukost, i što čine sva takva duši prirođena i stečena svojstva ako se jedna s drugim
miješaju. Onda bi, pazeći na prirodu duše, iz svega toga mogao stvoriti zaključak i
odabirati bolji i gori život, zovući gorim onaj život koji će voditi dušu da postaje
nepravednija, a boljim onaj život koji će je voditi da postaje pravednija, a ostalo sve da
pušta na miru; ta vidjeli smo daje takav izbor za života i nakon smrti najbolji. Treba dakle
da to mišljenje svatko čelično drži i da takav dođe u Had, da ga ni ondje ne zbunjuju
bogatstva ni slična zla, da ne zapadne u silništva i druga takva djela, te da ne počini mnoga
i nepopravljiva zla, a da još veća sam ne pretrpi, nego da nauči uvijek odabirati srednji
takav život i kloniti se po mogućnosti jedne i druge krajnosti i u ovome životu i u svemu
budućemu, jer tako postaje čovjek najsretniji.
Pa zatim pričaše dalje Er, glasnik s onoga svijeta, da je glasnik tako rekao: "I onoga koji
posljednji pristupi čeka život zadovoljan, ne zao, samo ako pametno odabere i ako živi
skladno. Ni prvi neka ne bude u izboru nemaran ni posljednji neveseo!" A kad je glasnik to
rekao, odmah je, reče Er, prvi na koga je kocka pala pristupio i odabrao najveću tiraniju, te
s bezumnosti i proždrljivosti nije kod izbora sve dovoljno razmotrio, nego mu je umaklo
daje u onome zao udes, naime, da
203
jede vlastitu djecu i druga zla. Ali kad je prvi birač u dokolici to gledao, udarao se i naricao
poradi izbora i nije se držao onoga stoje glasnik prije rekao. Nije naime sebe okrivljivao
zbog zla, nego udes, bogove i sve prije umjesto sebe. A pripadao je on među one koji su s
neba došli; živio je u prijašnjem životu u uređenoj državi, a krepost je stekao navikom, a
ne filozofijom. A da se i to reče: nisu se u tome manje isticali oni koji su došli s neba,
budući da se nisu namučili muka; ali oni iz zemlje većinom nisu birali prenaglo, budući da
su se i sami namučili i druge vidjeli u nevolji. Upravo stoga i nastaje promjena zla i dobra
za većinu duša; zatim nastaje promjena zbog sreće u kocki. Jer ako bi se tko uvijek
razborito bavio filozofijom, kada god bi dolazio u ovaj život, i ako mu kocka izbora ne bi
padala među posljednjima, po vijestima odanle čini se da ne bi bio samo ondje sretan,
nego da mu ni put odavle onamo i natrag ovamo ne bi bio podzeman i neravan, nego
gladak i nebeski.
Reče naime Er da je vrijedno bilo vidjeti taj prizor kako su pojedine duše birale živote: bio
je prizor jadan, smiješan i čudan, jer su duše većinom birale po navici prijašnjeg života. Jer
vidio je, reče Er, dušu koja je nekad bila Orfejeva kako je odabirala život labuda, a nije se
htjela roditi od žene, mrzeći na žene zato što su je žene usmrtile. Vidio je dušu Tamira
kako je odabrala život slavuja; vidio je i labuda kako se preobražava da odabere ljudski
život, a isto tako i druge ptice pjevice. A dvadeseta po kocki duša odabrala je život lava.
Bila je to duša Ajanta Telamonova, koja se klonila da postane
čovjek jer se sjećala svađe radi oružja. Nakon njega bila je Agamemnonova duša, a i ona je
u zamjenu uzela život orla, mrzeći na ljude zbog stradanja. Srednja je kocka pala na dušu
Atalantinu, i kad je ona vidjela časti kojima se obasipa borac, nije mogla mimoići to, nego
ih je uzela. Nakon nje vidio je dušu Epeja Panopejeva kako ide u prirodu žene nadarene za
umijeća, a daleko među posljednjima vidio je dušu šaljivca Tarzita kako ulazi u majmuna.
A slučajno je išla na izbor i duša Odi-sejeva, po kocki od sviju posljednja. Pamteći prijašnje
muke, odrekla se častoljublja, dugo je vremena obilazila i tražila život dokona pojedinca, i
jedva ga je našla gdje leži odnemaren od ostalih. Kad gaje vidjela, rekla je da bi isto bila
učinila i onda daje dobila prvu kocku, i veselo ga je uzela. Isto su tako išle duše i iz ostalih
životinja u ljude i jedne u druge, te su se nepravedno pretvarale u divlje životinje, a
pravedne u pitome, i miješale se svakojako. A kad su već sve duše odabrale život, onda su,
kako im je pala kocka, u redu pristupale k Lahezi, a ona je sa svakim slala onog demona
kojega je odabrao da ga u životu čuva i da mu ispuni što je odabrao. Demon je dušu vodio
najprije pred Klotu, pa stupio pod njezinu ruku i pod vreteno što se vrti, potvrđujući tako
udes koji je svatko kockom odabrao. A kad se čovjek dotaknu vretena, vodio gaje demon
opet do predenja Atropina da zapredenu pređu izabrane sudbine učine nepromjenljivom.
A odanle je onda išao ne obazirući se pod prijesto Ananke i kroza nj je prošao, i kad su već
i ostali prošli, išli su svi na polje Lete kroz
204
205
silnu žegu i omaru, jer i bijaše polje bez drveća i raslinja. Oni su tu, kad je već nastajala
večer, razapinjali šatore kraj rijeke Ameleta, a njegove vode nikakva posuda nije mogla
držati. Potrebno je dakle bilo da svatko ispije mjericu one vode, a oni koje ne čuva
razumnost da piju više od mjerice. A kako bi svagda koji ispio, sve je zaboravljao. Kad su
usnuli, te je došla ponoć, nastala je grmljavina i potres i odanle je najednom svaki
drugamo gore letio da se rodi, trepereći kao zvijezde. A njemu nisu dali piti vode. Kuda je
pak i kako došao u tijelo, ne zna, nego je najednom otvorio oči i vidio daje zora i da leži na
lomači.
Platon, Država, I.
(Preveo Martin Kuzmić.
Redaktura prijevoda: Damir Salopek)
206
Popfa
naše tegobno i površno rasuđivanje vidljiva strana ćilima (čiji se nacrt nikad ne ponavlja)
vjerojatno je obrazac zemaljskog življenja. Naličje potke je druga strana svijeta (dokidanje
vremena i prostora ili njihovo sramno ili uzvišeno veličanje), potka je san. To je u
Teheranu usnio Moj sije Neuman, proizvođač i prodavač ćilima, čiji dućan gleda na Trg
Firdusi.
Gaston Padilla, Uspomene suvišna čovjeka (1974.)
Kraljevo
Aoslije vojnog poraza (1763.) francuski agenti u Kanadi Indijancima su podmetnuli priču
kako se francuski kralj, koji je godinama spavao, nedavno probudio i odmah izjavio:
"Treba izbaciti Engleze koji su zauzeli rodnu grudu moje crvene djece." Vijest se proširila
cijelim kontinentom i postala jednim od motiva čuvene zavjere poglavice Pontiaca.
H. Desvignes Doolittle, Rambling Thoughts on WorldHistory (1903.)
207
U
snovima (piše Coleridge) slike predstavljaju dojmove za koje mislimo da ih uzrokuju; ne
osjećamo straha zato što nas muči sfmga, nego sanjamo sfingu da bismo objasnili strah
koji osjećamo. Ako je to tako, kako bi mogao puki pregled oblika prenijeti čuđenje, zanos,
uzbunjenost, prijetnju i razdraganost koji otkaše san te noći? Pokušat ću, ipak, iznijeti
takav pregled. Možda će činjenica što je jedan jedini prizor obuhvaćao taj san ukloniti ili
ublažiti temeljnu poteškoću.
Mjesto bijaše Filozofski fakultet; vrijeme, sumrak. Sve (kao i obično u snovima) bijaše
pomalo različito; lagana izdignutost izmijenila je stvari. Birali smo fakultetske vlasti.
Razgovarao sam s Pedrom Henriquezom Urenom, koji je najavi bio umro prije mnogo
godina. Odjedamput nas pomete cika neke manifestacije ili uličnih svirača. Ljudski i
životinjski krici dopirahu iz gradske četvrti zvane Bajo. Jedan glas kriknu: Evo ih! i onda:
Bogovi! Bogovi! Četiri-pet osoba iziđe iz svjetine i zauze govornicu u Velikoj Dvorani. Svi
plješćemo, plačući. Bili su to Bogovi, koji se, napokon, vratiše iz stoljetnoga progonstva.
Izdignuti na govornici, zabačenih glava i ispršeni, oholo primahu naše počasti. Jedan
držaše grančicu koja se, bez sumnje, uklapala u bezazlenu botaniku snova; drugi, širokom
kretnjom, pružaše
* Ragnarokje propast bogova u nordijskoj mitologiji. 208
rukukojabijašepandža; jedno Janusovo lio Mimnjiča-vo promatraše kukasti kljun Thothov.
Mo/il.i pmiukan našim pljeskom, jedan se, ne znam koji, oyl.r.i pobjedničkim, nevjerojatno
prodornim, kvocnnjcm. .tu n podsjećalo na grgljanje i zviždanje. Stvari se, od toga časa,
promijeniše.
Sve je počelo sa sumnjom (možda pretjeranom) da Bogovi ne umiju govoriti. Stoljeća
izbjegličkoga i bestijalnoga života zatriješe u njima ljudsku dimenziju; mjesec islamski i
križ rimski bijahu neumoljivi s tim prebjezima. Preniska čela, žuti zubi, brkovi tanušni kao
u mješanca ili Kineza i zvjerske žvale pokazivahu da se olimpsko pleme izrodilo. Odjeća im
nije odgovarala pristojnu i doličnu siromaštvu nego prostačkom sjaju tajnih kartašnica i
bordela u Baju. U jednom zapučku krvario je karanfil, pod tijesnim kaputom nazirao se
obris bodeža. Iznenada osjećamo da igraju posljednju kartu, da su lukavi, neznalice i
okrutni, poput starih grabežljivih zvijeri, i da će nas, prepustimo li se strahu ili sažaljenju,
najposlije uništiti.
Vadimo teške revolvere (odjednom se revolveri nađoše u snu) i veselo ubijamo Bogove.
Jorge Luis Borges (Preveo Marko Grčić)
209
Ganjao je kako dugotrajna bol u donjem dijelu trbuha, koju nije spominjao da ne dosađuje
drugima ili da ga drugi ne gnjave pitanjima, postupno jenjava i najzad nestaje, kao rukom
odnesena. Sanjao je da ga kuharica Eustolia (koju je naslijedio od majke, stara je bila
ćaknuta) napušta i odlazi nećakinji, pa će se konačno moći pristojno hraniti. Kućom se više
nije širio zadah češnjaka. Sanjao je da se ponovno susreće s Lavinijom, svojom
nezaboravnom Lavinijom, koja je sada bila slobodna. Brak je proslavljen u najužem krugu.
Sanjao je da priprema opsežnu antologiju o izlišnosti književne apologije. Pohvale
kritičara bile su jednodušne. Sanjao je broj glavnog zgoditka na Božićnoj lutriji. Nije ga bilo
lako otkriti, ali je zato sebi priskrbio lijepi imetak. Sanjao je pobjednike svih trka što se
uskoro imaju održati na hipodromu u četvrti Palermu. A trke je mrzio, jedan mu je stric
počinio samoubojstvo, itd. Sanjao je da se probudio. Ali se nije probudio. Već je nekoliko
minuta bio mrtav.
Eliseo Diaz, Bilješke o slučajnosti (1956.)
210
SoFlar/saiijđPi
a
fd lat. glagola somnio, 1. To su kojekakve tlapnje što ih naš um prevrće dok spavamo, pa
dotičnima ne treba pridavati važnosti. Samo u onim snovima na temelju kojih liječnici
prosuđuju koji tjelesni sok prevladava u bolesnika, ima neko zrnce istine. Ovamo ne
ubrajamo božanske najave što ih Bog prenosi Josipu i drugim svecima. "Što se babi htilo,
to se babi snilo." Poznata je priča o psu koji je sanjao da glođe komad mesa. Škljo-ca on
zubima i povremeno, sav blažen, zareži. Videći njegovo ponašanje, gospodar dohvati
batinu, stane ga devetati, i pas se probudi, nemilo izubijan.
Sebastian de Covarrubias Orozco,
Blago španjolskog jezika
(Tesoro de la lengua castellana o espafiola, 1611.)
211
Dvgj'ica vi
G"
ottfried Keller je na samrti povjerio prijatelju daje za proteklih noći vidio dvojicu vitezova,
od glave do pete u oklopu od žežena zlata, kako nepomično stoje pored ormarića što se
nalazio između dva prozora. Pisac se uporno vraćao toj temi, ali nije bio kadar opisati
čudesno blještavilo koje je, prema njegovim riječima, prožimalo taj prizor.
Ibrahim Zaid, Marginalia (1932.)
Ih i lio Pempore
D,
'ošao sam u Meksiko 18. ožujka 1949., kao stipendist instituta Colegio de Mexico. Kolege
koji su me dočekali, medu njima Sonia Henriquez Urena, otpratili su me u studentski dom i
otišli. Povadio sam i posložio onih par stvarčica iz prtljage (u kojoj je bio i latinski rječnik)
i zavukao se u postelju. Poslije trideset i četiri sata putovanja bio sam iscrpljen.
Usnio sam da su protekli mjeseci. Uoči moga povratka u Buenos Aires, Alfonso Reyes
pozvao me da
212
provedem vikend u jednom hotelu u Cuernavaci i ondje mije, za oproštaj, čitao svoj
prijevod prvih devet pjevanja Ilijade, prijevod čiji sam nastanak pratio, iz subote u subotu,
tijekom nezaboravnih i dalekih večeri u "Alfonsovoj kapelici", u tadašnjoj Ulici Industrias.
Alfonso Reyes čita Homera samo za mene, a oko nas se prostire visoravan Anahuac!
(Pedro Sarmiento de (jam-boa navodi daje na meksičkoj zemlji otkrio otiske Odi-sejevih
stopa!) Poklonio sam mu izdanje sabranih pjesama Leopolda Lugonesa, koje je sadržavalo
i njegove prepjeve Homera.
Izjutra sam se rano probudio. Colegio se nalazio na koju minutu hoda od doma, u Ulici
Napoles br. 5. Kad sam došao, vrata su još bila zatvorena. Kupio sam No-vedades i stao
čitati. Malo zatim je naišao Raimundo Lida. Uspeli smo se na drugi kat, do dvorane za
filologiju. Poslije sat vremena Lida me izvijesti: "Don Alfonso vas očekuje." Sišao sam.
"Roy, dopustite da vam stegnem obje ruke. Osjećajte se kao kod svoje kuće. Izvolite sjesti."
I kao iz puške: "Pričajte mi o Pedru." Počeo sam govoriti. Zbrda-zdola. Potekla je bujica
sjećanja. Reyes nije krio uzbuđenje (bio mu je najbliskiji prijatelj, neposredno i izdaleka,
četrdeset godina.) Združivalo nas je sjećanje na Pedra Henriqueza Urenu, nepromjenljivo
kao zvijezde, toplo poput prijateljstva.
Protekli su mjeseci.
Koji dan prije mog povratka u Buenos Aires, Alfonso Reyes pozvao me da provedem
vikend u jednom hotelu u Cuernavaci, skupa s donom Manuelom. Slutio sam što će se zbiti,
ponio sam svezak Lugonesovih djela.
213
II
U ta dva dana don Alfonso mi je pročitao - oh bozi, samo za mene! - svoj rimovani prepjev
prvih devet pj evanj a Ilijade.
Tada sam usnio da dolazim na aerodrom meksičkoga glavnog grada i da su me kolege
dočekali, otpratili do studentskog doma i otišli. Povadio sam i posložio onih par stvarčica
iz prtljage (latinskim rječnikom, istini na volju, nisam se prečesto služio) i sutradan ujutro
Raimundo Lida mi reče: "Don Alfonso vas očekuje." Sišao sam. "Roy, dopustite da vam
stegnem obje ruke. Osjećajte se kao kod svoje kuće. Izvolite sjesti." I kao iz puške: "Pričajte
mi o Pedru." Počeo sam govoriti. Združivalo nas je sjećanje na Pedra Henriqueza Urenu.
Roy Bartholomew
 on
1 olike sam godine proveo u bijegu i čekanju, a sad mi je neprijatelj stigao u kuću. S
prozora sam vidio kako se tegobno uspinje puteljkom na uzvišici. Ispomagao se štapom,
običnim štapom koji u staroj ruci ne može postati oružje nego biva puki oslonac. Jedva
sam čuo očekivani zvuk: slabašno kucanje na vratima. Sa stanovitom nostalgijom svrnuo
sam pogled na svoje rukopise, na nedovršeni koncept i na Artemidorovu raspravu o
snovima, koju sam uporno držao na stolu, iako ne znam grčki. Još jedan izgubljen dan,
pomislio sam. Jedva jedvice sam otključao vrata. Pobojao sam se da će se čovjek srušiti, ali
se on nekako održao na nogama, nesigurno zakoraknuo, odložio štap (koji više nisam
vidio) i sav smožden stropoštao se u moju postelju. U svojoj sam ga tjeskobi često
zamišljao, ali sam tek tada zapazio da me, gotovo bratski, podsjeća na posljednji Lincolnov
portret. Moglo je biti oko četiri po podne.
Prignuo sam se da me može čuti.
- Čovjek misli da godine teku samo njemu - rekoh mu - ali godine teku svima. Najzad smo
se ovdje susreli, i ono što se prije ovoga dogodilo gubi smisao.
Dok sam to govorio, on je raskopčao ogrtač. Desnu je ruku držao u džepu kaputa. Naslutio
sam da ima revolver.
Tada mije odrešito rekao:
214
215
- Računao sam na vašu samilost i tako sam ušao u ovu kuću. Sad vas držim u šaci i u meni
nema ni trunke milosrđa.
Smišljao sam nekakav odgovor. Nisam neka junačina i samo su me riječi mogle spasiti.
Uspio sam reći:
- Istina je da sam se svojedobno loše ponio prema jednom djetetu, ali vi više niste to dijete
niti sam ja onaj bezumnik. Uostalo, osveta je ispraznija i besmislenija od praštanja.
- Baš zato što više nisam ono dijete - odvratio mije - moram vas ubiti. Ovo nije osveta nego
pravedni čin. Vaši su argumenti, Borgese, puke smicalice jer se bojite smrti. Nema vam
spasa.
- Nešto ipak mogu poduzeti - rekoh.
- Što to? - zapita me on.
- Probudit ću se. I ja se probudih.
Jorge Luis Borges
216
Spoje ispimpo?
Mi
Jadi Bertrand Russell sanjao je kako se medu listovima papira što ih je ostavio na stoliću u
školskoj spavaonici nalazi jedan na kojemu stoji: "Ono što piše na drugoj strani nije
istinito." Okrenuo je list i pročitao: "Ono što piše na drugoj strani nije istinito." Čim se
probudio, pretražio je papire na stoliću. Onoga lista nije bilo.
Rodericus Bartius, Jedni su brojevi, a drugi nisu (1964.)
217
San o nafti
San o
\J ljeto 1950. liječnik mije propisao dulji odmor. Mjesec dana poslije toga u snu mi se
ukazao blještav lik koji mije rekao: "Ovo nije vrijeme za odmor. Ustani i skrši lance
iranskog naroda." Taj sam apel poslušao i, unatoč iscrpljenosti, ponovno sam se uključio u
rad državne komisije. Kad je nakon dva mjeseca ta komisija usvojila odluku o početku
nacionalizacije naftne industrije, uvidio sam da mi je prikaza iz sna dala vrlo sretan
poticaj.
Muhammad Mosadek,
na sjednici iranskog parlamenta,
13. svibnja 1951.
Odraz
eli svijet razdijeljen je na dva dijela. Jedan je vidljiv, a drugi nevidljiv. Ono vidljivo samo je
odraz onog nevidljivog.
Žohar, L, 39.
Olušaj, o čudnom snu koji sanjah,
Usred noći kad ostali svi su
Na počinak pošli, pripovjedit hoću.
Činilo se da gledam čudesno stablo,
Uvis uzdignuto svjetlom obasjano,
Krasan križ. Utvara ta je bila
Zlatom optočena; ures od pet dragulja
Gore na prekrižju gordo je blještio
Na sve strane svijeta. Prema sudu starom
Anđeli ga motrili, ne bješe to mrska grana.
A gledali su grdosiju ganuti duhovi sveti,
Smrtnici na zemlji i sva stvorenja.
Stoji predivan pobjede križ i ja, pokore vrijedan,
Grdno ranjen grijehom. Gledam golemi križ:
Ruhom ovijen raskošno blista,
Zlatom okovan; dragulji osunčali
¦ Najstariji zapis pjesme nalazi se na kamenom križu u mjestu Ruthwell u Škotskoj, koji je
vjerojatno podignut između 670. i 750. godine. Tekst je pisan northumbrijskim dijalektom
i uklesan runama. Najpotpuniji tekst pjesme sačuvan je u latiničkom rukopisu iz druge
polovice 10. stoljeća, poznatome kao Vercelli Book, jer se stoljećima čuvao u knjižnici
katedrale talijanskog grada Vercellija. Taj je rukopis sročen na zapadnosakson-skom
dijalektu. Još su dva stiha pjesme urezana u srebrni križ koji se čuva u katedrali St. Michel
et Ste. Gudule u Bruxellesu. Za ovaj je prijevod korišteno izdanje pjesme što su ga prema
rukopisu iz Vercellija uredili Bruce Dickins i Alan C. Ross (London, 1954.) (Prev.)
218
219
Križ Svemogućega jarkim sjajem. Ali kroz sjaj sam vidio strašnu Muku mučenika
i drvo moćno Gdje krvari zdesna. To me kosnulo duboko. Strahovah za lijepi mu lik.
Gledah prikazu, luč, Gdje mijenja ovoj i boju; sad rosom okvašen, Natopljen navalom
krvi, sad naočito urešen. Stojeći sam nebrojene sate Promatrah sjetan
Spasiteljev stup, Dok ne začuh kako zausti, Progovori gordo grana ponajbolja: "U
davne dane, dobro se sjećam, Posjekli su me posred šume, Istrgli iz korijena.
Odnijeli me strani oružnici. Napravili me nakazom, nosio sam zločince. Opet me naprtili
ratnici na rame spustili na sljemenu
brda.
Svezale me spodobe. Gospodara svijeta vidjeh Da prema meni žuri, na mene se penje.
Ne smjedoh se više ni svinut ni slomit Protiv Vladareve volje. Kad vidjeh da drhte
Zemlja i tlo, trebalo je tada Zlotvore zdrobit, ali sam zakovan stao. Skine se sad
mladi Spasitelj, sam Bog Svevišnji, Snažan i stamen. Stane na drvo visoko, Odvažno,
naočigled mnogih, jer izbavit će ljude. Zadrhtah kad me junak zagrli, do zemlje se ne
mogoh
sagnut,
Pasti na tvrdo tlo. Morao sam tjeskobno stajati. Uspravljen kao križ, uzdignuh
uzvišenog Kralja, U nebu Najvišega; nagnuti se ne usudih. Probili me klinovima
krvavim, kitili me ranama, Zloćudnim zasjekama. Ne usudih se zgromiti ih. Rugali nam
se oboma. Okrvavljen bijah krvlju Što tekla je iz tijela Junaka, kad trudno dušu ispusti.
Na pustoj sam planini iskusio mnogu patnju, Okrutni udes. Gledao sam istinskog
Boga Ko roba razapetoga. Tmina se raširi Ovivši oblakom Uzvišenog tijelo, Sunce
sjajno; sumrak se spusti, Smrknut pod oblacima. Oplakivao je svijet Kraljevu smrt;
Krist je na križu. Al došavši odasvud dotrčali mnogi Plemenitome. Ja to sve
promatrah. Bolno me tuga tištila, spustih mu tijelo u njine ruke, Ponizan, pun snage.
Prihvatiše svemogućeg Boga, Izdigoše iz užasne muke. Ostaviše me krvlju Natopljena,
ratnici; bijah strijelama ranjen. Odoše s umornim; stajahu truplu uz uzglavlje;
Nagledali se nebeskog Kneza, gdje se nemoćan
odmara,
Poniknuo nakon pobjede. Počnu grob graditi Naočigled ubojica, isklešu ga od kamena
ozarena, Polože u njega pobjede Vladara. Pjevali za njim
tužaljku, Plačni u predvečerje. Tad htjedoše poći,
220
221
Umorni od silnog svijeta; On ostade s nešto straže.
Plačući plaho smo predugo vremena
Stajali kao okovani, kad je odjeknuo glas
Zapovijedi. Zamoreno truplo se hladilo,
Taj stan duše. Tad su nas sasjekli sve,
Srušili na tlo; oh, strašnog li iskustva!
Gurnuli nas u guduru. Ali su Gospodove sluge
Doznale za to;
Zatočnici me uresili zlatom i srebrom.
**
Sada možeš čuti, moj čovječe mili, Da sam nedjela zlih ljudi nemila iskusio, Bolne
brige. I brzo dođe čas Da me se štuje nadaleko i na široko Po svom velikom svijetu
i zemlji svoj, Zavjetuju se ovom znaku. Na meni je zakovan Stradavao Božji Sin: zato
sam sada slavan, Najviši pod nebom, i naklonjen sam Svakom stvoru kad strahuje od
mene. Nekoć sam postao najljuća patnja, Mnogima mrzak, al marno sam utro Pravi
životni put, puku na zemlji. Slušaj, uzdignu me iznad svih stabala Starješina slavni,
kraljevstva nebeskog Kralj, Kao stoje i materi svojoj Mariji Svemogući Bog ispred
svega svijeta
222
Život uzdigao iznad sviju žena.
Moj junače mili, sada te molim
Da ovaj san objaviš svijetu;
Pronesi priču daje postavljeno stablo
Mučilište moćnoga Boga. Muku je trpio
Zbog golemih grijeha grešnika
I Adamovih davno okajanih djela.
Smrt je skrhan kušao; al Spasitelj potom uskrsne
Snagom svojom moćnom za spas čovjeka.
On se uzdignu na nebo. Odatle će zatim sići
Natrag na zemlju na pomoć ljudima
Sam Svevišnji na Sudnji dan.
Svemogući Bog će sići s anđelima svojim,
Da presudi pravo, presudu izrekne
Svim smrtnicima, kako do tog suda
Na prolaznom životnom putu zasluže.
Svaki stvor bijedan nek je u strahu
Od one riječi koju izrekne Izbavitelj;
Pitao j e on puk gdj e j e pravednik,
Koji je izabrao okusiti gorku
Smrt na križu zbog imena Svevišnjega.
A oni će se prestrašiti i malo promisliti
Koji će Isusu odgovor dati.
Svaki stvor bijedan nek je u strahu
Kad u srcu zadrži znamen najbolji.
Kroz križ će u raj kročiti
Sa zemlje dobra duša svaka,
Koja sa Svemoćnim stan dijeliti želi."
223
Usrdnu molitvu uputih križu uma radosna,
Srca osnažena otkako sam sam
Bio malena sljedba; misao mi bila
Usredotočena na odlazak; druge je obuzeo
Umor duha. Ushit je duše moje
Da se sada smijem stablu pobjede uteći
Jer mi je dano da ga mogu od drugih bolje
Sam slaviti; ta mi se skromna želja
Začela u srcu, pa zaštiti se nadam
Od kršnoga križa. Nemam moćnijih
Prijatelja mnogo. I oni su pošli,
Slijedili slave Vladara, napustili veselje i sjaj;
Žive na nebu s Ocem života,
U stanu slave; a ja svakoga dana
Očekujem vrijeme da me Vladara križ,
Koji sam ovdje na obronku onomad gledao,
Iz prolaznog života povede,
I prati putem do prave sreće,
Do radosti u raju; s revnim pukom
Gospodina na gozbi gledati je sreća;
tamo gdje ću potom sretan među svecima Veliki Gospod će mi on što patio je nekoć na
drvu križa;
On će me posjesti Stanovati u sjaju, U veselju živjeti. Prijatelj biti, Za krivde ljudi
On nas je iskupio i život nam darovao, Na nebu dom. Nada se vratila
224
S blagoslovom i blaženstvom, onima što SC borile
s ognjem.
Sinje pobjedonosan bio na putu patnje, Moćan i uspješan. Kad je ušao s mnogih Duša
vojskom u dom Vječnoga, Svemogućeg starješine, uz sretne anđele I sve svece,
koji stan slavni Imaju na nebu,* tamo dođe naroda Vladar, Svemoćni Bog, u svoj
vlastiti rod.
(Sa staroengleskoga prevela Dora Maček)
225
shod
Jučer smo stigli iz Teherana. Pet stotina kilometara pješčare, opustjela sela, trošna
konačišta, hiroviti oblici iranske visoravni. Bili smo umorni i živčani. Kupka i dobar čaj u
hotelu, potom odlazak u šetnju. Parkovi, avenije, kupole, minareti. Noć je u Isfahanu
čarobna, nebo je savršeno.
Kad smo se, puni dojmova i sretni, vratili u hotel, raspričali smo se dok nas nije savladao
san.
Usnio sam da se u središtu čudesne kupole na Lu-tfullahovoj džamiji nalazi oku nevidljiv
rubin s magičnim moćima. Čovjeku koji stane točno ispod njega, šutke i zatomljena daha,
ukazuje se skriveno blago i mjesto na kojemu se ono čuva. On ne smije razglasiti njegovo
postojanje i ne smije ga se pokušati domoći, jer bi se pretvorio u drvo, to drvo u oblak, taj
oblak u stijenu, a stijena bi se raspala u tisuću djelića. Rubin izaziva zadovoljstvo ili
čuđenje, ali ne dopušta bogaćenje.
Jutros samo opet otišli u Meidan-e shah. Obišli smo palaču Ali Kapi od najzabitnijih
hodnika do muzičke dvorane. Začudila su me stubišta s previsokim i nevjerojatno uskim
stepenicama. Netko je objasnio da se tako sprečavao upad neprijateljskih konjanika.
Dok se Melania zadržavala na terasi koja gleda na nekadašnji teren za polo (najljepši trg
na svijetu), meni vrag nije dao mira. Skoknuo sam u Lutfullahovu džamiju, stao sam pod
samo središte kupole, nijemo i zato-mivši dah. Okerna svjetlost sipila je u svim nijansama.
226
I odjednom, moj Bože! Ukaza se blago nezamislivi* količine i vrijednosti, u blizini, gotovo
nadohv;it mkc, medu razvalinama jednog od negdašnjih vrapcjih tornjeva ili golubinjaka
ili onih kuća užitaka izvan nula. Viđenje me pohodilo u vrtoglavom sjaju što je puti a jao
beskonačnu sekundu.
Vratio sam se u palaču. Obišli smo Džamiju pet a kl, prešli stari most koji ima trideset i
nešto lukova...
Hoću li dovršiti ovu bilješku ili ću se raspasti u tisuću djelića?
Roy Bartholomew
1
Skriveni''jelen
D,
'rvosječa iz pokrajine Qin nabasao je u šumi na preplašenog jelena i ubio ga. Ne želeći da
to netko sazna, zakopao gaje i prekrio granjem i lišćem. Malo potom zaboravio je gdje ga je
sakrio i počeo misliti kako je sve to sanjao. Svima je to pričao kao da se dogodilo u snu.
Jedan od onih koji su ga slušali pode u potragu za jelenom i pronađe ga. Odnese ga kući i
rekne ženi:
- Neki je drvosječa sanjao daje ubio jelena, onda je zaboravio gdje gaje sakrio i sad sam
gaja našao. Taj je čovjek zaista pravi sanjač.
227
- Ti si vjerojatno sanjao da si vidio drvosječu koji je ubio jelena. Zar ti doista misliš da taj
drvosječa postoji? A opet, kako ovdje vidim jelena, tvoj je san istinit - reče mu žena.
- Čak i da sam pronašao jelena ravnajući se prema snu, zašto da razbijam glavu oko toga
tko je od nas dvojice sanjao? - odvrati muž.
Te se noći drvosječa vratio kući sveudilj misleći na jelena, te je zaspavši doista usnio
mjesto gdje je sakrio jelena i čovjeka koji ga je pronašao. Kad je zarudila zora, ode on tome
čovjeku i u njegovoj kući nade jelena. Obojica su dugo raspravljali i najzad otišli sucu da on
odredi tko je u pravu. Sudac reče drvosječi:
- Ti si doista ubio jelena i vjerovao si da se to zbilo u snu. Potom si doista sanjao i bio
uvjeren da je to istina. Ovaj čovjek do tebe pronašao je jelena i sada se s tobom oko toga
spori, a njegova žena pak misli da je on sanjao daje pronašao jelena što gaje netko drugi
ubio. Prema tome, nitko nije ubio jelena. Ali, s obzirom na okolnost da jelen leži pred
nama, bit će najbolje da ga vas dvojica podijelite.
Priča je doprla do ušiju vladara i vladar Qina reče:
- Tko zna, možda i taj sudac sanja da dijeli jelena!
Lie Zi (o. 300. pr. Krista)
228
San Pedra HertriaMeza Mrefie
Oan što ga je Pedro Henriquez Urena usnio u zoru nekog dana 1946. godine začudo nije
bio sastavljen od slika nego od sporo izgovorenih riječi. Glas koji ih je izgovarao nije bio
njegov, ali je podsjećao na njega. Unatoč patetičnim mogućnostima što ih je tema nudila,
ton bijaše bezličan, bez neke posebnosti. Za vrijeme sna, koji bijaše kratak, Pedro je znao
da spava u svojoj sobi i da je supruga pored njega. U tmini sna, glas mu je kazivao:
Pred neku večer, na križanju Ulice Cordoba raspravljao si s Borgesom o zazivu anonimnog
Seviljca: O Smrti, dođi tiho/ kao što obično stižeš strijeloml Slutili ste daje posrijedi
namjeran odjek nekog latinskog teksta, jer takva prenošenja bijahu u skladu s navadama
toga razdoblja koje nije poznavalo koncept plagijata kao ovo naše, gdje je kudikamo
važniji trgovački nego literarni aspekt toga pitanja. Niste slutili, niste ni mogli slutiti, daje
taj dijalog bio proročanske naravi. Za koji sat pohitat ćeš do zadnjeg perona stanice
Constitucion, jer moraš održati predavanje na Sveučilištu u La Plati. Ući ćeš u vlak, odložit
ćeš torbu u mrežu poviše sjedišta i sjesti pokraj prozora. Netko kome ne znam imena, ali
mu vidim lice, uputit će ti nekoliko riječi. Nećeš mu odgovoriti, jer ćeš biti mrtav. Ti si se
već, zauvijek, oprostio sa
229
suprugom i kćerima. Ovoga se sna nećeš sjećati, jer je tvoj zaborav potreban za neumitan
tijek događanja.
Jorge Luis Borges
Priča o dvojici kgji sm sari/ali
/\rapski povjesničar El Išaki iznosi ovaj događaj:
"Pričaju ljudi dostojni povjerenja (ali, samo je Alah sveznajuć, svemoguć i milostiv i vječno
budan) daje u Kairu živio čovjek vrlo bogat, ali do te mjere velikodušan i darežljiv, daje
sve, osim očeve kuće, izgubio i bio primoran raditi da preživi. Radio je toliko da ga je jedne
noći shrvao san pod smokvom u njegovoj bašči, a u snu mu se ukazao mokar čovjek koji je
iz usta izvadio zlatnik i rekao mu: 'Tvoje blago je u Perziji, u Isfaha-nu, pođi i potraži ga!'
Sutradan ujutro probudio se i krenuo na dugi put, te svladao pogibelji pustinja, brodova,
gusara, idolopoklonika, rijeka, divljih zvijeri i ljudi. Napokon se domogao Isfahana, ali ga
noć zatekne unutar gradskih zidina pa se ispruži da prespava u dvorištu neke džamije.
Odmah do džamije nalazila se jedna kuća, i po odluci Svemogućeg Boga, nekakva lopovska
družina prođe kroz džamiju i ušulja se u kuću, a buka koju su podigli probudi čeljad stoje
spavala, i oni počeše dozivati u pomoć. Susjedi također udare u viku,
230
dok nije sa svojim ljudima pristigao nadzornik noćne ophodnje u toj četvrti, te razbojnici
pobjegoše preko terase. Nadzornik naredi da pretraže džamiju i u njoj pronađoše čovjeka
iz Kaira i tako ga izdevetaju bambusovim šibama, da je zamalo izdahnuo. Nakon dva dana
osvijestio se u tamnici. Nadzornik naredi da ga dovedu i reče mu: 'Tko si i odakle dolaziš?'
Ovaj mu odgovori: 'Ja sam iz čuvenoga grada Kaira i zovem se Muhamed el Magrebi'.
Nadzornik ga zapita: 'Što te dovelo u Perziju?' On odluči da ispriča istinu i reče mu: 'U snu
mi je nekakav čovjek naredio da dođem u Is-fahan, jer daje ondje moje blago. Evo me u
Isfahanu, i vidim da su obećano blago zacijelo ove batine kojima si me tako velikodušno
obdario.'
Na te se riječi nadzornik grohotom nasmije, da si mu mogao umnjake vidjeti, pa reče:
'Nepromišljeni i lakovjerni čovječe, triput sam sanjao neku kuću u Kairu, u kojoj se nalazi
vrt, a u vrtu sunčani sat, a iza sunčanog sata smokva, i do smokve studenac, a pod
studencem blago. Nikad mi nije palo na pamet da povjerujem u tu laž. A ti, porodu mazge i
zloduha, lutao si od grada do grada, jer si slijepo povjerovao snu. Da te više ne vi-djm u
Isfahanu. Uzmi ovaj novac i gubi se!'
Čovjek ga uzme i vrati se u domovinu. Pod studencem u vrtu (onom vrtu iz nadzornikova
sna) iskopao je blago. Tako mu je Bog udijelio blagoslov i nagradio ga i uzvisio. Bog je
milostiv, skrovit."
Iz Priča iz 1001 noći, 351. noć
231
'h Flom
INisi lakomac: hajde. A da li već ostale mane S time ti nagoše u bijeg? Častoljublja pustog li
nema U srcu tvom? Da li od smrti nema jetkoga straha? Sanje, vračarska groza, čudesa
strašila noćna,
Vještice, tesalske čini - zar svemu tom ti se ne smiješ?
Horacije, Epistula II, 2. (Preveo Juraj Zgorelec)
svjj'epa
1 ko usni da ljepota prolazi poput sanje? Zbog crvenih tih usana, u gordosti tužno svitih,
Tužno jer nikakvo čudo više ne može se zbiti, Troja iščeznu u lučima žalobnim što se
tanje...
William Butler Yeats (Preveo Dinko Telečan)
232
Teologija
o što znate, mnogo sam putovao. To me učvrstilo u uvjerenju daje putovanje uvijek više ili
manje iluzorno, da ničeg nova nema pod kapom nebeskom, da je sve jedno i isto, itd., ali i
da je, paradoksalno, neutemeljena bilo kakva žudnja za iznenađenjem i novotarijom. Svijet
je zaista neiscrpan. Kao dokaz mogu vam navesti čudnovato vjerovanje koje sam otkrio u
Maloj Aziji, u zajednici pastira koji se zaogrću ovčjom kožom i nasljednici su nekadašnjeg
kraljevstva Maga. Ti čobani vjeruju u snove. "Kad zaspeš, odlaziš u nebo ili u pakao, ovisno
o tvojim postupcima u toku protekloga dana." Kad bi čovjek primijetio: "Nikad nisam vidio
da spavač nekamo odlazi. Iskustvo mi kazuje da leži dok ga ne probudimo", oni bi
odgovorili: "Ti ne vjeruješ ni u što i zato zaboravljaš vlastite noći - tko nije doživio ugodne
ili grozne snove? - i brkaš san sa smrću. Svatko je od nas svjedok da za spavača postoji
drugi život. S pokojnicima je drugačije, oni leže nepomično i pretvaraju se u prah."
H. Garro, Tout lou Afo/w/(1918.)
233
snova
" i^ada, budući da se ne slažemo u tumačenju vergil-skoga proricanja, prihvatimo se
drugoga načina gatanja.
- Kojega? - upita Panurg.
- Dobroga, starinskoga i izvornoga - odgovori Panurg. - To je po snovima. Jer sanjajući u
uvjetima koje opisuju Hipokrat u knjizi O snovima, Platon, Plotin, Jamblik, Sinezije,
Aristotel, Ksenofont, Galen, Plutarh, Artemidor Daldijan, Herofil, Kvint iz Smirne, Teokrit,
Plinije, Atenej i drugi, duša često predviđa buduće stvari. (...) Na taj način, dok tijelo spava
i probava na svim mjestima potpuno završila, naša duša, budući da nije više potrebna do
buđenja, zabavlja se i pohodi svoj zavičaj, a to je nebo. Odatle ona dobiva čast da sudjeluje
u svojemu prvobitnom i božanskom podrijetlu, i razmatrajući onu beskonačnu i duhovnu
sferu kojoj je središte na svakomu mjestu svemira, obodnica nigdje (to je Bog, po nauku
Hermesa Trismegista), u kojoj ništa ne nastaje, ništa ne prolazi, ništa ne propada, sva su
vremena sadašnja, duša zamjećuje ne samo stvari minule u nižim gibanjima nego i buduće
stvari; i kada ih prenese svojemu tijelu, pa ih s pomoću njegovih ćutila i udova otkrije
prijateljima, kažu joj daje gatara i proročica.
234
Istina je da ih ona ne prenosi s onakvom točnošću kako ih je vidjela, zapreka je
nesavršenost i krhkost tjelesnih ćutila; kao što mjesec, primivši svjetlost od sunca, nama je
ne šalje onakvu, onako blistavu, onako čistu, onako živu i žarku kako ju je primio.
Zbog toga je gatanju po snovima potreban tumač koji je vješt, mudar, domišljat, iskusan,
razborit, i savršen onirokrit i oniropol, kako su ih zvali Grci.
Zato je Heraklit govorio da nam san ništa ne otkriva, da nam jednako ništa ne sakriva;
samo nam daje znakove i slutnju stvari koje dolaze, bilo na našu sreću i nesreću, bilo na
tuđu sreću i nesreću. (...) Drevni je gatar Amfijaraj htio da oni što kroz snove primaju pro-
roštva ništa ne jedu cijeli taj dan i ne piju vina tri dana prije toga. Mi se nećemo držati tako
žestoka i stroga ustezanja. Doista vjerujem da čovjek koji se nakljukao hranom i nakresao
teško može shvatiti pojam duhovnih stvari; ipak ne dijelim nazore onih koji nakon dugih i
ustrajnih postova misle da su dublje prodrli u razmatranju nebeskih stvari. (...) Znajte
zastalno da svaki san koji završi tako da se čovjek prene i ostane srdit i ozlojeđen, ili znači
zlo ili na zlo sluti. (...) Primjer: u snu i užasnom buđenju Hekube, u snu Orfejeve žene
Euridike, nakon kojega su se, kaže Enije, prenule i probudile u strahu. Doista je potom
Hekuba vidjela smrt i uništenje svoga muža Prijama, svoje djece, svoje domovine; Euridika
je uskoro zatim bijedno umrla.
235
I
U Eneje koji je sanjao da se razgovara s pokojnim Hektorom, pa se naglo prenuo i
probudio. Doista je te iste noći Troja poharana i spaljena.
Francois Rabelais, Pantagruel, III. knj. (1564.)
(Preveo Mate Maras)
San
JLjatine somnus somni, sopor quies quae ab humoribus a corde ad cerebrum sublatis
concitatur, qui ubifuerint refrigerati recidentes ad cor calorem eius refrigerant. (Latinski
san, sna [somnus, somni]: usnulost, počinak koji nastaje kad se sokovi iz srca dignu u
mozak; pošto se ondje ohlade, ponovno se spuštaju u srce i ondje hlade njegovu vrelinu.*).
Na grčkom se naziva (...) hyp-nos, odakle mu neki, doduše s nategom, zamjenjujući slova,
izvode etimologiju. Prema drevnom vjerovanju, postojalo je božanstvo zvano San, koje je
boravilo kod Kimerana. Potanki opis nalazi se u Ovidijevim Metamorfozama (lib. XI):
Est prope Cimmerios longo spelunca recessu Mons cavus ignavi domus et penetralia
somni,
* Prev. Darko Novaković. 236
Quo numquam radiis oriens, mediusve caedensve, Phoebus adire potest, etc.
(Blizu je Kimerske zemlje sa prostorom dubokim
spilja,
Brdina šuplja, gdje živi i počiva lijeni Sanak, Kamo ni ujutru Feb ni opodne ni naveče
svojim Zrakama ne može prodr'jet.**)
San i tumačenje sna, taj način govora, potječu iz Svetoga Pisma, Daniel, 2, kad se
Nabukodonozor probudio sav usplahiren nakon neobičnoga sna i zatražio od dvorskih
gatalaca i zvjezdara da mu otkriju što je snio i što taj san znači. Oni mu nisu mogli
udovoljiti, nego su odvratili: Non est homo super terram, qui ser-monem tuum, rex, possit
implere. (Nema na svijetu čovjeka koji bi takvo što mogao otkriti kralju.) Saznavši daje
kralj naredio pogubljenje svojih mudraca, prorok Daniel obrati se Bogu koji mu u noćnom
viđenju otkrije ono stoje Nabukodonozor želio znati. Prvo, dakle, san, a potom njegovo
tumačenje. Odatle potječe česta španj. uzrečica nipor suehos (ni u snu, niti govora) kojom
se nešto poriče i želi odagnati iz misli.
Sanjiv: onaj kome se spava, dremovan.
Sebastian de Covarrubias Orozco,
Blago španjolskog jezika
(Tesoro de la lengua castellana o espanola, 1611.)
** Prev. Tomo Maretić
237
0,
'd najranijeg je djetinjstva osjećao da se ne nalazi ondje gdje bi morao biti. Osjećao se
strancem u obitelji, strancem u vlastitom selu. U snovima je Migvur -tako se zvao - vidio
krajolike i prizore kojih nije bilo u njegovu kraju, Ngariju: pješčana prostranstva, kružne
pustene šatore, samostan na brdu. Te iste slike su mu na javi zastirale ili zamućivale zbilju.
Kao devetnaestogodišnjak pobjegao je od kuće, žudeći za zbiljom koja se podudara s
navedenim formama. Bio je skitnica, prosjak, nadničar, pokatkad kradljivac. Danas je
stigao u ovo konačište na granici.
Vidio je zgradu, umornu mongolsku karavanu, deve u dvorištu. Ušavši, naiđe na starog
redovnika koji je vodio karavanu. Tada su se prepoznali. Mladi skitnica vidio je sebe kao
staroga lamu i vidio je redovnika koji je izgledao kao nekad, davno, dok je bio njegov
učenik. Redovnik je pak prepoznao u mladiću svoga starog, već pokojnog, učitelja.
Prisjetili su se hodočašća u svetišta na Tibetu, povratka u planinski samostan. Pričali su,
evocirali prošlost, povremeno se prekidali da ubace kakvu pojedinost.
Mongoli su poduzeli to putovanje jer su tražili novog poglavara svog samostana. Posljednji
je umro prije dvadeset godina, i oni su uzaludno očekivali njegovu reinkarnaciju. Sada su
je pronašli.
238
Karavana je u svitanje otpočela spori povratak. Migvur se vraćao pješčanim
prostranstvima, kružnim šatorima i samostanu iz svoje prethodne inkarnacije.
Alexandra David-Neel, Mistici i čarobnici s Tibeta (1929.)
Presuda
1 e je noći car sanjao daje izišao iz palače i da u tmini seta perivojem, među rascvalim
drvećem. Neka je spodoba klekla preda nj i zamolila ga daje zaštiti. Car mu to obeća.
Spodoba mu se predstavi kao zmaj i reče kako su zvijezde otkrile da će mu sutradan, prije
zalaska sunca, carev ministar Wei Qing odrubiti glavu. Car se, u snu, zakle da će mu pružiti
zaštitu.
Probudivši se, car se raspita o Wei Qingu. Rekoše mu da nije u palači. Car pošalje po njega i
cijeli mu dan ispuni zaduženjima, samo da ne ubije zmaja. Predvečer mu predloži da
odigraju partiju šaha. Igra se odužila, i umornoga ministra savlada san.
Odjednom zaori silan štropot. Malo zatim uđoše dvojica časnika noseći golemu zmajsku
glavu natopljenu krvlju. Baciše je pod noge caru i povikaše:
- Pala je s neba.
239
Wei Qing, sad već budan, u nevjerici protrlja oči i reče:
- Baš čudno, upravo sam sanjao da ubijam takvoga zmaja.
Wu Cheng En (o. 1505. - o. 1580.)
Dvanaesti svi^a P5&.
JL revalila je pedesetu i njezino lice krasio je blagi osmijeh. Od smrti Pedra Henriqueza
Urefle proteklo je dvanaest godina. Kad smo se toga prisjetili, ona je ponovila ono što mije
rekla 1946. godine: zbog moje mladosti, gubitak je nenadoknadiv, ali u meni će vječno
živjeti uspomena na velikog učitelja. Ušetao sam se po spavaćoj sobi. Majka me stalno
pratila pogledom. Iako je patila od teške srčane bolesti, nikad se nije tužila ili iskazivala
umor, i za okolinu je uvijek bila izvor života i solidarnosti. Kad sam odlučio otići, uzela me
je za ruke i rekla: Ne dopusti da te unište. Zaspao sam razmišljajući o toj rečenici. Te sam
noći sanjao da obavljam razne poslove u gradu i La Plati i da to radim nevoljko, premda za
to nije bilo posebnih razloga. Ujutro su mi dojavili daje majka umrla. Pohitao sam u stan
na križanju ulica Viamonte i Maipu. Ondje su se već poduzimale mjere što su uobičajene u
tim tužnim okolnostima.
240
Kad sam se prvi put pribrao od boli, otvorio sam, sa sigurnošću, ladicu njezinog noćnog
ormarića. U njoj je bilo pismo što gaje urednim engleskim rukopisom napisala prethodne
noći. Molila me da joj obavim razne poslove u Buenos Airesu i La Plati. One iste koji su mi
se javili u snu.
Roy Bartholomew
INeki čovjek, najavi, cijeni svog prijatelja i ima u nj puno povjerenje, ali ga uznemiruju
snovi u kojima se taj prijatelj ponaša kao zakleti neprijatelj. Najposlije se otkrije daje
prava prijateljeva narav ona iz snova. Objašnjenje se vjerojatno temelji na instinktivnom
poimanju zbilje.
Nathaniel Hawthorne, Bilježnice (1868.)
241
ovora
ećina tekstova što ih je Jorge Luis Borges priredio za razne izdavače, uz njegovo ime
navodi i imena suradnika, mahom autorovih prijatelja: Pedro Henriquez Ure-na, Adolfo
Bioy Casares, Silvina Ocampo, Silvina Bu-llrich. Tri je antologije Borges potpisao sam. Prva
je pod naslovom El matrero/Odmetnik (s tekstovima argentinskih autora) objavljena
1970. Iste je godine izašao i njegov izbor i prijevod Whitmanovih stihova. Treća je ova
Knjiga od snova (Libro de suenos), objavljena 1976. Suradnik mu je bio Roy Bartolomew,
argentinski publicist i prigodni pjesnik, kojemu se Borges odužio širokogrudnim
uvrštavanjem triju tekstova. Izdanje je nadgledao Miguel de Torre y Borges, autorov
nećak, što ga ujak spominje u tekstu apokrifnog pisca Franci-sca Aceveda (id est, sebe) na
107. stranici. Nije nezanimljivo napomenuti da je ilustraciju naslovnice izradio Oscar
Smoje, suvremeni argentinski slikar, zacijelo potomak hrvatskih doseljenika. A naklada?
Ciglih pet tisuća primjeraka.
Ovaj "šareni zbornik, sastavljen za razbibrigu znatiželjnom čitatelju" ne ravna se prema
školničkim kriterijima, zanemaruje kronologiju, ne uspostavlja hijerarhije,
243
odbacuje geografsku zastupljenost. Kao što bi rekao Borges, "nered je u njoj svrhovit".
Uvršteni su oni tekstovi koji mogu pobuditi (i koji su u njemu pobudili) estetski doživljaj
ili užitak. Uz ulomke iz Biblije ili ho-merskih epova tu ćemo zateći izvještaj policajca,
izjavu političara i apokrifne sastavke, tako drage slijepom meštru. Naime, pored poznatih
imena iz svjetske književne baštine stoje i autori (H. Garro, Rodericus Bar-tius, Jorge
Alberto Ferrando...) što ih je jamačno smislila mašta njegovih prijatelja ili njega samoga.
Nekim, po njegovu mišljenju, nepravedno zapostavljenim nacionalnim i stranim piscima,
odužio se uvrštavanjem poduljih ulomaka. To su, u prvom redu, Paul Groussac (1848. -
1929.), naturalizirani Argentinac, britki polemičar, sjajan stilist i dugogodišnji upravnik
Nacionalne biblioteke u kojoj će kasnije Borges preuzeti istu funkciju, te Jose Maria Eca de
Queiros (1845. - 1900.), portugalski pisac "što ga zakasnjela međunarodna kritika
svrstava medu najveće pripovjedače njegova vremena". Kafka je, recimo, dobio pet-šest
redaka.
Za hrvatsko izdanje ove knjige korišteni su i već postojeći prijevodi. Stanovit dio tekstova
preveden je s nešpanjolskih izvornika da se izbjegne, gdje god je to bilo moguće, prijevod
prijevoda. Zahvaljujem svima onima koji su obavili i nesebično ustupili prijevode
pojedinih naslova. U prvom redu, Dori Maček koja je sa staroengleskoga
prevela/prepjevala San o križu. Taj se anonimni spjev iz IX. stoljeća prvi put objavljuje na
hrvatskom. Nadalje, Karlu Budoru, koji se latio nemogućeg pothvata da prepjeva
polisemičke snomorice iz Quevedova Sna, i kolegama s Odsjeka za klasičku filologiju,
Darku Novakoviću i Damiru Salopeku, koji su me stručnim savjetima riješili brojnih
nedoumica. I, last but not least, sinu Dinku koji je pretočio anglosaksonske izvornike.
Milivoj Telećan

Jorge Luis Borges

Jorge Luis Borges (1899.-1986.), argentinski pjesnik, pripovjedač i esejist - koji je danas
poznat u cijelome svijetu - školovao se u Zurichu, gdje je, pored latinskoga, grčkog i
engleskog naučio francuski, a onda i njemački. Odmah nakon Prvoga svjetskog rata otišao
je u Španjolsku, gdje je počeo pomalo objavljivati u avangardnim časopisima. Vrativši se
1921. u rodni Buenos Aires, izdaje ultraistički manifest, u kojem promovira poetiku
tadašnjih njemačkih ekspresionista, koje i prevodi na španjolski. Iste godine osniva
svojevrsne zidne novine pod naslovom Prisma, a 1922. utemeljuje magazin Proa.
Istodobno šalje priloge u važni književni časopis Martin Fierro.
Godine 1923. objavljuje knjigu pjesama Fervor de Buenos Aires, 1925. Luna de enfrente i
1929. Cuader-no San Martin. Izlaze mu 1925. knjigGlnquisicion, 1926. El tamano de mi
esperanza, 1928. El idioma de los ar-gentinos, 1930. Evaristo Carregio, 1932. Discusion,
1935. Historia universal de infamia i 1936. Historia de la eternidad. Godine 1952.
objavljuje glasovitu knjigu Otras inquisiciones.
Borges kao prozni pisac stječe svjetski ugled tek 1961., kad je primio Međunarodnu
književnu nagradu izdavača, skupa sa Samuelom Beckettom. No, dotad je on već bio
objavio glavninu svojih najvažnijih knjiga
pripovijedaka. Zapravo, on je na počecima svoje literarne karijere iskreno smatrao da
nema dovoljno dara da napiše klasičnu priču: mislio je daje njegov krajnji, skromni domet
poezija i esej. Ipak, dvije su ga njegove prozne knjige Ficciones (1944.) i ElAleph (1957.),
proslavile kao tvorca onoga što je otad u svijetu poznato kao magični realizam.
Shakespeareovo pamćenje j e prvi put obj avlj eno 15. svibnja 1980. u argentinskom
dnevniku Clarin. Podatak je iz knjige Borges, sjaj i poraz (Borges, esplendor y derrota,
1996.) stoje potpisuje Maria Esther Vazquez, autorova dugogodišnja suradnica i pratilja
na putovanjima. To je ujedno i posljednja priča koju će Borges izdiktirati nekome u pero ili
stroj, jer je još od sredine pedesetih godina protekloga stoljeća zbog slabovidnosti bio
osuđen na posredništvo u pisanju i čitanju. Preostalih šest godina života najmanje se
zadržavao u Buenos Ai-resu. Diljem svijeta ukazuju mu počasti, organiziraju boravke i
predavanja, uručuju počasne doktorate i nagrade. Pretvorio se u planetarnu zvijezdu koja
u svakoj prigodi znade naći riječi zahvale ili pronicljivog komentara. Unatoč poodmakloj
dobi savršeno je lucidan, i njegovi razgovori što ih je kao osamdesetpetogodišnjak vodio s
Osvaldom Ferrarijem - kasnije sakupljeni u knjizi - nisu puka reciklaža uspomena i
prethodnih spisa nego, počesto, spontani niz novih tumačenja ili postavki. U tome je
razdoblju objavio nekoliko knjiga stihova i putopisa, a naslov dostojniji pažnje svakako je
Devet ogleda o Danteu (Nueve ensavos dantescos, 1982.).