S engleskoga prevela:

Maja Vrbanc

2
 Za Logana.
Tek sam te upoznala, a već te volim.

3
 Bilo joj je drago što je upravo sada i ovdje postojala udobna kuća, i tata i mama i
svjetlost iz kamina i glazba. Ne može ih se zaboraviti, pomisli ona, zato što postoje
upravo sada. A sada se ne događa nekoć davno.

LAURA INGALLS WILDER,

The Little House in the Big Wood

Vrijeme je najveća udaljenost između dvaju mjesta.

TENNESSEE WILLIAMS,
Staklena menažerija

4
 Dragi Petere,

nedostaješ mi. Znam da je prošlo samo pet dana, ali mi nedostaješ kao da je prošlo pet
godina. Možda zato što ne znam jesmo li ti i ja završili svoju priču i hoćemo li više ikad
razgovarati. Hoću reći, vjerojatno ćemo se pozdraviti na satu kemije, ili na hodniku, ali ne
znam hoće li među nama biti sve kao što je bilo. I to me žalosti. Osjećala sam da ti mogu reći
sve, bilo što. Mislim da si i ti osjećao isto. Nadam se da jesi.
Zato ću ti sada reći sve, dok još imam hrabrosti. Uplašilo me ono što se dogodilo među
nama u jacuzziju. Znam da je tebi to bio samo još jedan običan dan, ali meni je značilo puno
više. I to je ono što me plaši. Ne samo zato što su svi brujali o tome, nego zato što se nešto
takvo dogodilo. O tome kako se dogodilo spontano i koliko mi se dopalo. Uplašila sam se i
iskalila na tebi i zbog toga ti se iskreno ispričavam.
Žao mi je što te na zabavi nisam branila pred Joshom. Trebala sam. Znam da sam ti bar
toliko dugovala. I više, zapravo. Još ne mogu povjerovati da si došao i donio one voćne
kolačiće. Moram ti reći da si bio jako sladak u onoj vesti. Ne govorim ti to da bih ti se ulizivala.
Stvarno to mislim. Ponekad mi se toliko sviđaš da je to nepodnošljivo. Taj me osjećaj potpuno
ispuni, kao da će me cijelu preplaviti. Toliko mi se jako sviđaš da ne znam što ću. Kad znam da
ću te vidjeti, srce mi počne lupati kao ludo. I onda, kada me pogledaš kao što samo ti znaš, ja
sam najsretnija cura na svijetu. Sve ono što je Josh rekao o tebi, nije istina. Nisi me
ograničavao. Baš suprotno. Uz tebe sam procvjetala. Darovao si mi prvu ljubavnu priču,
Petere. Molim te da još ne završi.

S ljubavlju,
Lara Jean

5
 1.

Kitty cijelo jutro mrmlja. Tata i Margot mamurni su od dočeka Nove godine. A ja? Meni
u očima svjetlucaju zvijezde, jer u džepu kaputa skrivam pismo.
Obuvamo se jer idemo u posjet teti Carrie i tetku Viktoru. Kitty i dalje na sve moguće
načine pokušava izbjeći obavezu da obuče korejsku narodnu nošnju. „Pogledaj rukave!
Prekratki su mi!“
Tata joj neuvjerljivo odgovara: „Takvi i trebaju biti.“
A ona upire prstom u mene i Margot. „Zašto su onda njima rukavi taman?“
Kad smo zadnji put bile u Koreji, baka nam je kupila narodne nošnje. Margotina ima
žutu jaknu i svijetlozelenu suknju. Moja jakna je boje slonovače, a suknja tamnoružičasta s
dugačkom mašnom iste te boje, s ušivenim cvjetovima na prednjoj strani. Suknja je bogata i
široka poput zvona i pada sve do poda. Za razliku od Kittyne; njoj njezina ne pokriva ni
članke.
„Nismo mi krivi što rasteš kao da te zalijevamo“, odgovorim joj petljajući s mašnom,
koju je najteže pravilno svezati. Nekoliko sam puta pogledala video na YouTubeu da bih
otkrila kako se to točno radi, ali i dalje izgleda otužno i neravno.
„Suknja mi je prekratka“, nastavlja cendrati podižući rubove. Prava je istina da Kitty
mrzi nositi korejsku narodnu nošnju jer se u njoj treba kretati graciozno i pridržavati
je rukom, inače se rasklopi.
„I ostali rođaci bit će u nošnjama, a i usrećit ćeš baku“, kaže tata masirajući
sljepoočnice. ,,I gotova stvar.“
U autu Kitty nastavlja gunđati. „Mrzim Novu godinu“, procijedi, na što se svi osim mene
namršte. Margot je već dovoljno loše volje jer je morala ustati u cik zore da bi se iz
prijateljičine vikendice vratila na vrijeme. A tu je i mamurluk. Mene ništa ne može
oneraspoložiti jer ja i nisam u ovom automobilu. Negdje sam drugdje, razmišljam o pismu
koje sam napisala Peteru i sad mozgam je li dovoljno iskreno, kada i kako ću mu ga dati, što
će on reći i što će ono značiti. Da mu ga ubacim u poštanski sandučić? Ostavim u školskom
ormariću? Nakon što ga pročita, hoće li mi se nasmiješiti kad se sretnemo, hoće li se našaliti
na račun pisma i tako razbiti nelagodu? Ili će se praviti da ga nikad nije ni vidio, radi nas
oboje? Mislim da bi to bilo gore. Moram si ponavljati da je, unatoč svemu, Peter ljubazan i
pristojan i da neće biti neugodan i okrutan. Bez obzira na sve. Barem sam u to sigurna.
„O čemu razmišljaš?“ upita me Kitty. Jedva je čujem.
„Halo?“
Zatvorim oči i pravim se da spavam. Jedino što vidim je Peterovo lice. Nisam sigurna što
od njega zapravo želim, za što sam spremna - je li ovo ozbiljna ljubavna priča ili je ono što
smo imali prije, samo dobra zabava i poneki poljubac. Ili je nešto između. Samo znam da iz
glave ne mogu izbaciti to njegovo lijepo lice. Način na koji se zlobno smješka kad izgovara
moje ime. Kako ponekad, kad sam mu blizu, zaboravim disati.

6
 Kad stignemo do kuće tete Carrie i tetka Viktora postane nam jasno da ostali rođaci
nisu u nošnjama. Kitty gotovo poljubičasti od napora da ne zaurla na tatu. Margot i ja
ga samo znakovito pogledamo. Nije baš ugodno cijeli dan sjediti u nošnji. Ali sve postane
puno podnošljivije kada mi se baka s odobravanjem osmjehne. Izuvamo se i svlačimo
kapute u hodniku, kad prošapćem Kitty: „Možda nam odrasli zbog nošnje daju više novaca?“
„Cure, izgledate tako ljupko“, razveseli nam se teta Carrie i izgrli nas. „Haven je odbila
obući svoju nošnju!“
Haven preokrene očima na majčine riječi. „Sviđa mi se tvoja frizura“, odmah se obrati
Margot.
Haven i ja smo isto godište. Misli da je puno starija od mene iako nas dijeli samo
nekoliko mjeseci. I uvijek se pokušava dodvoriti Margot.
Prvo obavimo klanjanje. Prema korejskoj tradiciji, na novogodišnji se dan mlađi
klanjaju starijima, čime im požele sreću u novoj godini. Zauzvrat, stariji im daju novac.
Klanjamo se po redu, od najstarijeg člana do najmlađega. Baka je najstarija u obitelji i prva
sjeda na kauč, a za njom teta Carrie i tetak Viktor, pa tata i tako sve do kraja reda, do Kitty.
Kada dođe tatin red da sjedne na kauč da bismo mu se poklonili, vidim da je do njega prazan
jastuk, baš kao i svake Nove godine otkako je umrla mama. Osjetim bol u prsima gledajući
ga kako sjeda sam i pokušava se nasmiješiti dok nam pruža novčanice od deset dolara. Baka
znakovito uhvati moj pogled i znam da misli isto što i ja. Kad dođe moj red da se poklonim,
kleknem s rukama skupljenim ispred čela i zakunem se da sljedeće godine tata na kauču
neće sjediti sam.
Dobile smo po deset dolara od tete Carrie i tetka Viktora, tate, tete Min i tetka Sama,
koji nisu naši pravi teta i tetak, nego su nam dalji rođaci (ili se kaže rođaci iz drugoga
koljena? Uglavnom, oni su mamin rod) i dvadeset dolara od bake! Nošnja nam nije donijela
puno više novca, ali to je, sve u svemu, ipak pristojna svota. Prošle su nam godine tetke
i tetci dali samo po pet dolara.
Jedemo juhu od rižinih tortica, za sreću. Teta Carrie napravila je i tortice od crnoga
graška i navaljuje da probamo barem jednu iako ih nitko ne želi. Blizanci Harry i Leon -
daleki rođaci iz trećega koljena - odbijaju jesti i juhu i tortice pa ispred televizora u
dnevnom boravku jedu pileće krokete. Za blagdanskim stolom u blagovaonici
nema dovoljno mjesta pa Kitty i ja jedemo na visokim stolcima za šankom u kuhinji. Odavde
ih čujemo kako se smiju. Prije nego što počnem jesti juhu, zaželim želju. Molim te, molim te
da ovo između mene i Petera uspije.
„Zašto sam dobila najmanji tanjur juhe?“ prošapće mi Kitty.
„Zato što si najmanja.“
„Zašto nismo dobile vlastitu zdjelicu s povrćem?“
„Jer teta Carrie misli da to ne volimo kad nismo čistokrvne Korejke.“
„Idi ih pitati da nam daju“, prošapće Kitty.
I ja odem zatražiti tu zdjelicu s povrćem, ali uglavnom zato što i sama želim probati.
Dok odrasli piju kavu, Margot, Haven i ja odlazimo u Haveninu sobu. Kitty ide s nama.
Obično se igra s blizancima, ali je danas odlučila uzeti psa tete Carrie, jorkširskog terijera
Smittyja, i krenuti stubama za nama, kao da je i ona jedna od cura.

7
 Haven je zidove sobe oblijepila posterima indie rock bendova. Za većinu nikad nisam
čula, stalno ih mijenja. Na zidu ugledam i novi poster Belle i Sebastiana iz Sumrak
sage. Izgleda kao da je od trapera. „Ovo je super“, kažem.
„Baš sam ga namjeravala skinuti“, odgovori Haven. „Uzmi ga ako hoćeš.“
„Hvala, ali ne treba mi“, odgovorim joj. Znam da mi nudi poster kako bi zauzela taj neki
stav svisoka. Uvijek je takva.
„Ja ću ga uzeti“, reče Kitty i Haven se na sekundu namršti, ali Kitty već skida poster sa
zida. „Hvala, Haven.“
Margot i ja se pogledamo i pokušamo se ne nasmijati. Haven nikad nije imala previše
strpljenja za Kitty. Osjećaj je obostran.
„Margot, jesi li bila na kojem koncertu otkad si u Škotskoj?“ upita Haven i baci se na
krevet otvarajući laptop.
„Zapravo i ne“, odgovori Margot. „Imam jako puno obaveza s predavanjima.“
Margot ionako baš ne voli koncerte. Pogledava u mobitel; nošnja se širi posvuda oko
nje. Od nas cura Song jedino je ona još u potpunosti u nošnji. Ja sam skinula jaknu, ostale su
mi samo suknja i podsuknja. Kitty je skinula i jaknu i suknju pa sada na sebi ima samo
košulju koja se nosi ispod jakne i hlače koje idu pod podsuknju.
Sjednem na krevet do Haven da bi mi mogla pokazati fotografije s odmora na
Bermudskim otocima koje je stavila na Instagram. Dok ih gledamo, pojavi se jedna sa
skijanja. Haven je bila u Charlottesvilleu s učenicima iz drugih škola tako da poznaje puno
ljudi, uključujući i one iz moje škole. Ne mogu si pomoći pa uzdahnem kad ugledam
fotografiju svih nas iz autobusa zadnje jutro. Peter me grli i šapuće mi na uho. Kad bih se
barem mogla sjetiti što mi je govorio.
Haven me iznenađeno pogleda i kaže: ,,Oh, hej, pa to si ti, Lara Jean. Odakle je ova
slika?“
„Sa školskog skijanja.“
„Je li to tvoj dečko?“ upita me Haven očito impresionirana iako se trudi to ne pokazati.
Voljela bih da mogu odgovoriti da jest. Ali...
Kitty dotrči i preko naših ramena pogleda fotografiju. „Da, i on je najzgodniji dečko
kojeg ćeš u životu vidjeti, Haven.“ Izgovorila je to kao da je izaziva na dvoboj.
Margot podigne pogled sa svoga telefona i zasmijulji se.
„Pa to baš i nije istina“, nervozno se promeškoljim. Mislim, on stvarno jest najzgodniji
dečko kojeg sam u životu vidjela, ali ne znam kakvi su dečki u Haveninoj školi.
„Ne, Kitty je u pravu, zgodan je“, prizna Haven. „Mislim, kako si ga smotala? Bez uvrede.
Uvijek sam mislila da nisi tip cure koju zanimaju izlasci.“
Namrštim se. Nezainteresirana za izlaske? Kakav je to tip cure? Je li to mala gljiva koja
sjedi doma u polumračnoj sobi promatrajući kako iz nje raste mahovina?
„Lara Jean puno izlazi“, odgovori odano Margot.
Zacrvenim se. Nikad ne idem na spojeve, a i Peter jedva da se računa, ali sam joj
svejedno zahvalna na laži.
„Kako mu je ime?“ upita me Haven.

8
 „Peter. Peter Kavinsky.“ Volim izgovarati njegovo ime jer me podsjeća na zadovoljstvo u
kojem se uživa kao u komadiću čokolade dok se polako otapa na jeziku.
,,Oh“, odgovori ona. „Mislila sam da on hoda s onom lijepom plavušom. Kako joj je ime?
Jenna? Zar vas dvije niste bile najbolje prijateljice u djetinjstvu?“
Osjetim bol u srcu. „Ime joj je Genevieve. Nekad smo bile prijateljice, sada više nismo. A
ona i Peter su prekinuli.“
„Pa koliko dugo ste ti i Peter skupa?“ upita me Haven. Ima onaj sumnjičavi izraz u
očima kao da mi vjeruje devedeset posto, ali tu je i onih deset u kojih sumnja. „Počeli smo se
družiti u rujnu.“ Barem je to istina. „Trenutno nismo zajedno, trenutno pauziramo... Ali ja
se... nadam.“
Kitty mi svojim malim prstom napravi rupu na obrazu. „Nasmiješi se“, kaže i vidim da
se i ona smiješi. Priđe mi bliže u zagrljaj. „Pomiri se s njim već danas, može? Želim Petera
natrag.“
„Nije to tako jednostavno“, odgovorim joj iako bi možda moglo i biti.
„Naravno da jest. Još mu se jako sviđaš. Samo mu reci da se i on tebi sviđa i gotovo. Opet
ćete biti zajedno i oboje ćete zaboraviti da si ga izbacila iz kuće.“
Haven razrogači oči: „Lara Jean! Ti si prekinula s njim?“
„Zaboga, zar je u to tako teško povjerovati?“ upitno je pogledam i Haven otvori usta, a
onda ih mudro zatvori.
Još jednom pogleda u Peterovu fotografiju, a onda ustane i ode u kupaonicu. Zatvarajući
vrata za sobom, kaže: „Jedino što mogu reći jest da ga ja, da je moj dečko, nikad ne
bih ostavila.“
Na te mi njezine riječi cijelim tijelom prođu trnci.
I ja sam nekad tako mislila o Joshu, a vidi me sada: kao da je prošlo milijun godina i
sada je samo uspomena. Ne želim da tako bude i s Peterom. Teško je prisjetiti se
starih osjećaja. Kao kad se zatvorenih očiju svim silama trudiš prisjetiti njegova lica i jedva
uspijevaš. Što god bilo, ja se zauvijek želim sjećati njegova lica.
Spremamo se za odlazak i dok navlačim kaput, iz džepa mi ispadne pismo za Petera.
Margot ga podigne. „Još jedno pismo?“
Pocrvenim. Brzo odgovorim: „Ne znam još hoću li mu ga dati ili ostaviti u poštanskom
sandučiću. Ili da ga možda pošaljem poštom? Ili da mu ga osobno dam? Gogo, što ti misliš?“
„Trebala bi jednostavno popričati s njim“, odgovori Margot. „Odmah sada. Tata će te
odbaciti. Idi do njegove kuće i daj mu pismo pa ćeš vidjeti što će ti reći.“
Na samu tu pomisao srce mi počne brže kucati. Odmah sad? Da odem samo tako, bez
najave i plana?
„Ne znam“, počnem se izvlačiti. „Mislim da moram još razmisliti.“
Margot otvori usta da mi odgovori, ali nam iza leđa dođe Kitty i kaže: „Dosta više s tim
pismima. Samo idi i vrati ga.“
„Nemoj da bude prekasno“, doda Margot i znam da ne misli samo na mene i Petera.
Izbjegavala sam temu Josha zbog svega što je bilo s nama. Znam da mi je Margot
oprostila, ali nema smisla soliti ranu. Ionako sam joj ovih nekoliko dana pružala tihu
podršku i nadala se da je to dovoljno. Za manje od tjedan dana Margot se vraća u Škotsku.
9
Mislim da nije dobro da ode bez razgovora s Joshom. Već smo tako dugo prijatelji. Znam da
ćemo Josh i ja izgladiti stvari jer smo susjedi. Tako to ide s ljudima koji se često viđaju.
Pomire se i bez prevelikog truda. Ali Margot i Josh neće se biti u prilici pomiriti jer se ona
odselila i sad je daleko. Ako ne razriješe to sad, ožiljci će s vremenom postati grublji,
otvrdnut će i njih dvoje će se početi ponašti kao stranci koji se nikad nisu voljeli. To je
najtužnije od svega.
Kitty obuva čizme i ja prošapćem Margot na uho: „Ako ja odem razgovarati s Peterom, i
ti bi trebala popričati s Joshom. Nemoj otići u Škotsku i ostaviti ovakvu situaciju.“
„Vidjet ćemo“, odgovori ona, ali joj u očima vidim nadu, što me umiri.

10
 2.

Margot i Kitty spavaju na stražnjem sjedalu automobila. Kitty je glavu stavila u

Margotino krilo, a Margot se naslonila i spava širom otvorenih usta. Tata sluša radio s
osmijehom na licu. Svi su tako spokojni, a meni srce udara milijun puta u minuti u
iščekivanju onoga što namjeravam učiniti.
Napravit ću to odmah, još večeras. Prije nego što se vratimo u školu, prije nego što se
sve vrati u normalu i prije nego što Peter i ja postanemo prošlost. Poput one snježne
kugle koja se protrese pa je na trenutak sve okrenuto naglavačke, šljokice su razasute
posvuda i sve je čarobno, a onda se sve umiri i vrati tamo gdje i pripada. Stvari se uvijek
vrate na svoje mjesto. Ja se ne mogu vratiti.
Sve sam pažljivo tempirala tako da semafor prije Peterove kuće zamolim tatu da me
odbaci do njega. Sigurno mi je u glasu čuo koliko to želim, jer je pristao bez potpitanja.
Kad priđemo Peterovoj kući, vidim da po sobama gori svjetlo, a na prilazu su parkirani i
njegov auto i jednovolumen koji vozi njegova mama. Sunce je u zalasku, i to ranije nego
obično jer je zima. S druge strane ulice, Peterovi susjedi još nisu uklonili blagdanske ukrase.
Danas je vjerojatno zadnji dan da ih maknu jer je početak nove godine. Nova godina, novi
početak.
Osjećam kako mi žile na ruci pulsiraju i postajem jako nervozna. Jako, jako nervozna.
Istrčim iz automobila i pozvonim. Kad iz kuće začujem korake, mahnem tati da može ići i on
krene unatrag. Kitty se probudila i, široko se osmjehujući, naslonila lice na prozor. Podigne
palac u znak podrške i ja joj odmahnem.
Peter otvori vrata. Srce mi divlje poskoči. Nosi kariranu košulju koju prije nisam vidjela.
Sigurno ju je dobio za Božić. Kosa mu je na tjemenu zaležana, izgleda da sam ga probudila.
Ne čini se baš jako iznenađen što me vidi. „Bok.“ Pogledom odmjeri moju suknju, koja se
napuhana nazire ispod zimskoga kaputa i sliči na krinolinu. „Zašto si odjevena tako
svečano?“
„Za Novu godinu.“ Možda sam prvo trebala otići kući i presvući se. Barem bih se
osjećala kao ja dok ovako stojim pred njegovim ulaznim vratima, njemu na milost i
nemilost, s nadom u srcu. „Da, bok, kako si proveo Božić?“
„Dobro.“ Ne žuri se i prođu pune četiri sekunde prije nego što ponovo upita: „Kako si se
ti provela?“
„Odlično. Dobili smo psića, štene. Ime mu je Jamie Fox - Nevolja.“ Na Peterovu licu ne
nazirem ni tračak osmijeha. Hladan je. Nisam očekivala da će biti hladan. Možda nije samo
hladan. Možda mu nije stalo, svejedno mu je. „Imaš li sekundu, možemo li razgovarati?“
Peter slegne ramenima, što sliči na pristanak, ali me ipak ne pozove u kuću. Odjednom se
sva prestravim da je unutra Genevieve, no strah ubrzo nestane kad se sjetim da u tom
slučaju sigurno sad ne bi bio sa mnom vani. Ostavi vrata odškrinuta dok obuva tenisice i
navlači kaput, a onda izađe na trijem. Zatvori vrata za sobom i sjedne na stepenicu. Sjednem
11
do njega popravljajući suknju da se ne izgužva. „Pa, što ima?“ upita me kao da mu oduzimam
dragocjeno vrijeme.
Ovo nije u redu. I nije ono što sam očekivala. Ali što sam, zapravo, očekivala od Petera?
Da ću mu dati pismo, da će ga on pročitati i onda se zaljubiti u mene? Da će me zagrliti, da
ćemo se početi strastveno ljubiti, ali ništa više od toga, samo ćemo se ljubiti. I što onda?
Prohodat ćemo? Koliko će vremena proći prije nego što mu dosadim, prije nego
mu Genevieve počne nedostajati, prije nego što poželi nešto više od onoga što sam mu
spremna dati, u spavaćoj sobi i životu uopće? Netko poput njega nikad ne bi mogao biti
sretan ostajući kod kuće, sjedeći na kauču i gledajući filmove. Ipak je to Peter Kavinsky.
Očito sam predugo bila zaokupljena svojim sanjarenjem pa on ponovi pitanje, ovaj put
nešto manje hladnim tonom: „Što je, Lara Jean?“ Gleda me kao da nešto očekuje i odjednom
me uhvati panika. U ruci čvrsto stegnem pismo i gurnem ga još dublje u džep. Ruke su mi
ledene. Nemam ni rukavice ni kapu. Vjerojatno bih trebala otići kući. „Samo sam došla reći...
Reći ti da mi je žao kako je sve završilo. I... Nadam se da ćemo ostati prijatelji, i sretna Nova
godina.“ Na moje zadnje riječi on upitno zaškilji. „Sretna Nova godina?“ ponovi. „To si mi
došla reći? Da ti je žao i da mi sretna Nova godina?“
„Da. I da se nadam kako ćemo ostati prijatelji“, dodam grizući usnu.
„Nadaš se da ćemo ostati prijatelji“, ponovi on i u njegovom glasu osjetim blagi
sarkazam koji ne razumijem i koji mi se uopće ne sviđa.
„To sam rekla.“ Ustanem. Nadala sam se da će me uvesti u kuću, ali ga sad to ne želim ni
pitati. A vani je tako hladno. Možda ako mu nagovijestim... Dahnem u ruke i kažem:
„Pa, trebala bih krenuti kući.“
„Samo malo. Vratimo se na dio u kojem se ispričavaš. Za što se točno ispričavaš? Zato
što si me izbacila iz kuće ili zato što si pomislila da sam smeće koje hoda okolo i
priča ljudima da smo spavali iako nismo?“
Grlo mi se stisne. Kada to kaže ovako, stvarno zvuči grozno. „Za oboje. Žao mi je i zbog
jednog i zbog drugog.“
Peter nakrivi glavu i podigne obrve: ,,I što još?“
Potpuno me zbuni. Što još? „Nema više ništa. To je sve.“ Hvala Bogu da mu nisam dala
pismo, ako se već misli tako ponašati. Nije da sam jedina koja se ima za što ispričati.
„Hej, ti si ta koja je došla ovamo i počela se ispričavati i govoriti da ostanemo prijatelji.
Nećeš me natjerati da prihvatim tvoju poluglupu ispriku.“
„Pa, svejedno ti želim sretnu Novu godinu.“ Sad sam ja sarkastična i osjećaj je prilično
dobar. „Želim ti svu sreću. Da ti ugodno prođu dani života i sve ostalo.“
„Dobro. Bok.“
Okrenem se da ću otići. Još jutros sam bila tako puna nade. Sanjarila sam i zamišljala
kako će proći ovaj naš susret. Bože, Peter je takav kreten. Nek' mu bude!
„Samo malo.“ Srce mi ponovo zatreperi kao kad mi Jamie Fox - Nevolja skoči na krevet,
brzo i nepozvano. Okrenem se trudeći se izgledati kao oh, što sad hoćeš, da ne vidi kako se
zapravo osjećam.
„Što to stišćeš u džepu?“

12
 Ruka mi poleti u džep. „Ovo? Oh, ništa. Samo neke reklame. Našla sam ih pokraj tvog
poštanskog sandučića. Ne brini se, reciklirat ću papir umjesto tebe.“
„Daj mi i ja ću reciklirati, odmah i sad“, odgovori mi i ispruži ruku.
„Ne, rekla sam da ću ja to učiniti.“ Gurnem rukom pismo još dublje u džep kaputa i
Peter mi ga pokuša uzeti. Divlje se okrenem od njega i još čvršće stisnem pismo. On slegne
ramenima i ja se opustim uz uzdah olakšanja, kad Peter skoči prema meni i iščupa mi pismo
iz ruke.
Počnem teško disati. „Vrati mi, Peter!“
On veselo odgovori: „Petljanje s poštom je zakonom zabranjeno.“ A onda pogleda
omotnicu. „Ovo je za mene. Od tebe.“ Pokušam očajnički zgrabiti omotnicu i iznenadim
ga. Počnemo se otimati, čvrsto stežem rub omotnice, ali on ne pušta. „Prestani, poderat ćeš
ga!“ vikne izvlačeći pismo iz moga stiska.
Pokušam još jače zgrabiti omotnicu, ali prekasno. Već ju je uzeo. Peter mi je drži iznad
glave, otvara je i počinje čitati. Pravo je mučenje stajati ispred njega i čekati - što,
zapravo čekam, ne znam ni sama. Dodatno poniženje? Možda bih trebala otići. Kako samo
sporo čita...
Kada napokon pročita pismo, upita me: „Zašto mi nisi htjela dati pismo? Zašto si htjela
samo otići?“
„Zato, ne znam, nisi izgledao kao da ti je drago što me vidiš...“ Zvučim neuvjerljivo.
„Zato što se pravim da me nije lako dobiti! Čekao sam da me nazoveš, ludaro. Prošlo je
već šest dana.“
Uzdahnem. ,,Oh!“
,,Oh.“ Peter me zgrabi za rubove kaputa i privuče me bliže sebi, dovoljno blizu da me
može poljubiti. Stoji mi tako blizu da na ovoj zimi mogu vidjeti oblačiće njegova daha. Tako
blizu da bih mu mogla prebrojati trepavice. Dubokim glasom kaže: „Pa onda... Još ti se
sviđam?“
„Da“, prošapćem. „Mislim, onako.“ Srce mi ubrzano lupa. Osjećam se kao da lebdim.
Sanjam li? Ako je tako, nikad se ne želim probuditi. Peter me pogleda kao da želi reći daj se
uozbilji, znaš i sama da ti se sviđam. Znam, znam. A onda mi nježno kaže: „Vjeruješ li mi da
nisam nikome rekao da smo spavali na skijanju?“
»Da.“
,,U redu.“ On uzdahne. „Je li se... Je li se nešto dogodilo između tebe i Sandersona nakon
što sam one večeri otišao iz tvoje kuće?“ Ljubomoran je! I sama pomisao na to ispuni
me toplinom. Spremam mu se reći da nema šanse, ali on brzo odgovori: „Čekaj. Nemoj mi
reći. Ne želim znati.“
„Ne“, odgovorim mu odlučno tako da zna kako to stvarno i mislim. On kimne, ali ne kaže
ništa. A onda mi se primakne i ja zatvorim oči slušajući kako mi srce odzvanja u prsima. Mi
smo se zapravo poljubili samo četiri puta i samo je jednom bilo za stvarno. I sad bih htjela
da se odmah počnemo ljubiti da prestanem biti nervozna. Ali me Peter ne poljubi, ne onako
kao što sam očekivala. Poljubi me u lijevi obraz, a onda u desni; dah mu je topao. A onda
ništa. Sirom otvorim oči. Zar me ne želi? Zašto me ne poljubi kako spada?
„Što to radiš?“ prošapćem.

13
 „Držim te u neizvjesnosti.“
Brzo mu odgovorim: „Ajmo se samo poljubiti.“ On nagne glavu i obraz mu se okrzne o
moj, kad se otvore ulazna vrata kuće i pojavi se Peterov mlađi brat Owen. Brzo se
odmaknem od Petera kao da sam upravo saznala da boluje od neizlječive zarazne bolesti.
„Mama vas zove da uđete i probate jabukovaču“, kaže stojeći prekriženih ruku i zlobno se
smiješeći.
„Za minutu“, odgovori mu Peter i ponovo me privuče bliže.
„Rekla je odmah“, odgovori Owen.
Bože. U panici pogledam Petera. „Trebala bih krenuti prije nego što se tata počne
brinuti...“
On bradom pokaže prema vratima. „Uđi na minutu, a onda ću te odvesti doma.“ Uđemo,
on uzme moj kaput i tiho upita: „Zar si stvarno namjeravala hodati do kuće u ovoj svečanoj
odjeći? Po ovoj hladnoći?“
„Ne, planirala sam natjerati te da me odvezeš“, prošapćem.
„Kakva ti je to odjeća?“ upita me Owen.
„To Korejci nose za Novu godinu“, odgovorim mu. Peterova se mama pojavi iz kuhinje s
dvije šalice iz kojih se puši. Nosi dugački kardigan od kašmira koji je opušteno zavezan oko
struka i vunene šlape bež boje. „Predivna je“, kaže. „Izgledaš prekrasno. Tako šareno.“
„Hvala vam“, odgovorim osjećajući se nelagodno zbog pažnje koju mi je posvetila.
Nas troje sjednemo u dnevni boravak, a Owen pobjegne u kuhinju. Još osjećam kako mi
obrazi gore jer me Peter htio poljubiti, ali i zbog činjenice da Peterova mama vjerojatno zna
što smo radili. Pitam se zna li što se događa među nama i koliko joj je uopće rekao, ako joj je
išta rekao.
„Kako si provela Božić, Lara Jean?“ upita me njegova mama. Puhnem u šalicu. „Bilo je
jako lijepo. Tata je mlađoj sestri kupio štene pa se sve vrijeme svađamo tko će ga maziti. A i
moja starija sestra je došla na praznike pa i u tome uživamo. Kako ste vi proveli praznike,
gospođo Kavinsky?“
,,Oh, bilo je dobro. Mirno.“ Pokaže na šlape: „Ovo mi je poklonio Owen. Kako je prošao
Božić? Jesu li se tvojim sestrama dopali Peterovi voćni kolači? Iskreno, meni nisu baš među
dražima.“
Iznenađeno pogledam u Petera, koji je iznenada jako zauzet mobitelom. „Rekao si da ih
je ispekla tvoja mama.“
Međutim, ona se ponosno nasmije. „Ma, ne. Sve je sam napravio. Bio je jako odlučan i
uporan.“
„Imali su okus po smeću!“ poviče Owen iz kuhinje. Mama se ponovo nasmije, a onda sve
utihne. U glavi vrtim moguće teme za razgovor. Novogodišnje odluke, možda? Snježna oluja
koja bi nas trebala pogoditi sljedeći tjedan? Od Petera nikakve pomoći, i dalje bulji u
mobitel.
A onda njegova mama ustane. „Bilo mi je drago vidjeti te, Lara Jean. Peter, pobrini se da
na vrijeme dođe kući.“
„Hoću.“ A meni kaže: „Odmah ću se vratiti, idem samo po ključeve.“

14
 Čim Peter izađe iz dnevnog boravka, kažem: „Ispričavam se što sam došla ovako bez
najave, na novogodišnji dan. Nadam se da vas nisam omela.“
„Tu si uvijek dobrodošla.“ Nagne se prema meni, stavi mi ruku na koljeno i znakovito
me pogleda: „Samo te molim da budeš nježna prema njegovu srcu.“
Uhvati me nervoza. Je li joj Peter rekao što se dogodilo? Ona me potapša po koljenu.
„Laku noć, Lara Jean.“
„Laku noć“, odgovorim joj poput jeke.
Unatoč tome što mi se ljubazno smješka, osjećam se kao da sam upravo upala u nevolju.
U glasu joj se dala naslutiti nota prijekora - bila sam sigurna da sam je čula. Nemoj se igrati s
mojim sinom. Zapravo je rekla upravo to. Je li Peter bio jako uzrujan zbog svega što se
dogodilo? Nije se ponašao kao da je povrijeđen. Iživciran i možda malo uvrijeđen, ali se nije
ponašao kao da ga je sve to jako pogodilo, dovoljno da bi o tome pričao s majkom. Možda su
on i mama vrlo bliski. Mrska mi je pomisao da sam uspjela ostaviti loš dojam i prije nego što
smo Peter i ja prohodali.
Vani je mrkli mrak i na nebu nema puno zvijezda. Mislim da će uskoro ponovo pasti
snijeg.
Prizemlje moje kuće potpuno je osvijetljeno, a svjetlo je i u Margotinoj sobi na katu. Na
drugoj strani ulice božično drvce gospođice Rothschild, smješteno do prozora, još
je osvijetljeno.
Peteru i meni je toplo i ugodno u njegovu automobilu. Radi nam grijanje. Upitam ga:
„Jesi li rekao mami da smo prekinuli?“
„Ne. Jer nikad i nismo prekinuli“, odgovori mi smanjujući grijanje.
„Nismo?“
On se nasmije: „Ne, zato što nikad i nismo za ozbiljno bili zajedno, sjećaš se?“
Jesmo li sada zajedno? To je ono što me muči, ali ga to ne pitam jer me zagrli i primakne
mi glavu bliže svojoj, zbog čega sam opet nervozna. „Nemoj biti nervozna“, kaže mi. Brzo ga
poljubim kako bih mu dokazala da nisam.
„Poljubi me kao da sam ti nedostajao“, reče mi promuklim glasom.
„Jesam“, odgovorim mu. „Moje ti je pismo reklo da si mi nedostajao.“
„Da, ali...“
Poljubim ga prije nego što dovrši rečenicu. Za ozbiljno. Kao da tako i mislim. I on mene
ljubi kao da misli ozbiljno. Kao da je prošlo četiri stotine godina. A onda prestanem misliti i
izgubim se u poljupcima.

15
 3.

Nakon što me Peter dovezao kući, jurnem unutra da bih sve ispričala Margot i Kitty.
Puknut ću ako to ne napravim iste sekunde.
Kitty leži na kauču, gleda televiziju, a u krilu joj je Jamie Fox - Nevolja. Okrene se kad
uđem. Tihim mi glasom objavi: „Gogo plače.“
Moje oduševljenje brzo splasne. „Što?! Zašto?“
„Mislim da je bila kod Josha i da su razgovarali i da nije prošlo baš najbolje. Trebala bi
provjeriti kako je.“
Oh, ne. Nije baš tako trebalo završiti. Trebali su ponovo biti zajedno, kao Peter i ja. Kitty
se namjesti na kauču s daljinskim u ruci i očitim osjećajem da je ispunila svoje sestrinske
dužnosti. „Kako je prošao razgovor s Peterom?“
„Super“, odgovorim. „Stvarno super.“ Licem mi se razlije osmijeh, ali ga brzo sklonim, iz
poštovanja prema Margot.
Odem u kuhinju i skuham Margot šalicu čaja s dvije žličice meda, baš kao što nam je
mama radila prije spavanja. Na sekundu razmislim da li da dodam i malo viskija jer
sam vidjela da tako rade u jednoj seriji - sluge bi stavili viski u topli napitak gospodarice
kako bi je umirio i opustio. Znam da je Margot pila na fakultetu, a i mamurna je. Ali
sumnjam da bi tata takvo što odobrio. I tako ulijem čaj bez viskija u svoju omiljenu šalicu i
pošaljem Kitty da ga odnese na kat. Kažem joj da bude slatka. I da prvo preda Margot čaj, a
onda da se sklupča do nje na krevetu na barem pet minuta. Na to Kitty preokrene očima jer
se ona mazi samo ako od toga ima ikakve koristi, ali i zato što znam da je plaši kad Margot
vidi uzrujanu.
„Odnijet ću joj Jamieja pa nek' se mazi s njim“, odgovori Kitty.
Kako je sebična!
Popnem se do Margotine sobe s kriškom kruha namazanom maslacem i posutom
cimetom. Ne vidim ni Kitty ni Jamieja. Margot se sklupčala na jednoj strani kreveta i
plače. „Stvarno je gotovo, Lara Jean“, prošapće. „Znam da je završilo i ranije, ali sad je
stvarno gotovo, zauvijek. Mimislila sam da će htjeti ponovo biti sa mnom ako se
predomislim, ali on to ne želi.“ Sklupčam se do nje i naslonim čelo na njezina leđa. Osjetim
svaki njezin udah. Glavu je zabila u jastuk, a ja je češkam po lopaticama, baš onako kao što
voli. Margot nikad ne plače. I to što sada plače utječe na moj svijet, na ovu kuću. Osjećam da
je sve nekako ukrivo. „Rekao je da su veze na daljinu pre-preteške, da sam bila u pravu što
sam prekinula s njim. Toliko mi nedostaje, a čini se da ja njemu uopće nisam.“
Osjećam se krivom i ugrizem se za usnu. Ja sam ta koja ju je potaknula na razgovor s
Joshom. Ovo je dijelom i moja krivnja. „Margot, nedostajala si mu. Užasno si mu puno
nedostajala. Za vrijeme francuskog u školi znala sam pogledati van i vidjeti ga kako sjedi na
tribinama i sam ruča. Izgledao je jako tužno.“

16
 Ona šmrcne. „Stvarno?“
„Da.“ Ne razumijem što se događa s Joshom. Ponašao se kao da je zaljubljen u nju. Kad
je otišla, gotovo da je upao u depresiju. Čemu onda sve ovo?
Margot uzdahne i kaže: „Mislim... mislim da ga još uvijek jako volim.“
„Ozbiljno?“ Ljubav. Margot je rekla volim. Mislim da je nikad nisam čula da kaže kako
voli Josha. Možda je rekla da je zaljubljena, ali nikad nije rekla da ga voli. Margot plahtom
obriše oči. „Prekinula sam s njim da ne bih bila jedna od onih koje plaču za dečkom, a sada
sam točno ta. Kako jadno.“
„Od svih koje poznajem, ti si najmanje jadna, Gogo“, odgovorim joj. Margot prestane
šmrcati i okrene se prema meni. Mršteći se, odgovori mi: „Nisam rekla da sam ja jadna. Nego
je jadno to što plačem zbog dečka.“
,,Oh“, kažem. „Ipak ne mislim da je jadno plakati zbog nekoga. To samo znači da ti je
jako stalo do te osobe i da si tužna.“
„Toliko sam plakala da osjećam kako mi oči sliče na... smežurane grožđice. Jesu li
natečene?“ Margot zaškilji prema meni.
„Jesu, natečene su“, priznam. „Oči ti nisu navikle na plakanje. Imam ideju!“ Skočim iz
kreveta i otrčim u prizemlje do kuhinje. Napunim zdjelu ledom i stavim u nju dvije srebrne
žlice te pojurim natrag. „Legni na leđa“, naredim joj i Margot posluša. „Zatvori oči.“ Stavim
po jednu žlicu na svako oko.
„To stvarno pali?“
„Vidjela sam u časopisu.“
Kad se žlica zagrije na koži, ponovo je umočim u led i vratim joj na lice, pa ponovim
postupak. Margot me pita što se dogodilo s Peterom, pa joj ispričam cijelu priču, ali
izostavim dio o ljubljenju jer nije primjereno govoriti joj o tome dok joj je srce slomljeno.
Ona sjedne na krevet i kaže: „Ne moraš se praviti da ti se sviđa Peter samo da bi zaštitila
moje osjećaje.“ Margot bolno proguta, kao da je boli grlo. „Ako ti se još uvijek sviđa Josh...
ako se ti njemu sviđaš...“ U nevjerici zinem i pokušam to zanijekati, pokušam joj objasniti da
mi se čini kako se to između mene i Josha dogodilo tako davno, ali me ona zaustavi rukom.
„Bilo bi mi stvarno jako teško, ali ne želim vam stajati na putu, znaš? Ozbiljno tako mislim,
Lara Jean. Možeš mi reći istinu.“
Tako mi je drago da je to spomenula, osjećam olakšanje. Brzo joj odgovorim: ,,Oh, ne
sviđa mi se Josh, Gogo. Ne na taj način. Uopće. A ni ja se njemu ne sviđam na taj način.
Barem mislim... Mislim da si i meni i njemu jako nedostajala. Sviđa mi se Peter.“ Pod
pokrivačem pronađem Margotinu ruku i zakvačim svoj mali prst o njezin. „Kunem ti se,
kao sestra sestri.“
Ona opet bolno proguta. „Onda pretpostavljam da ne postoji neki tajni razlog zašto ne
želi da pokušamo ponovo. Mislim da jednostavno više ne želi biti sa mnom.“
„Ne, nego si ti u Škotskoj, a on u Virginiji i to bi bilo jako teško. Pametno si učinila što si
prekinula s njim prije odlaska. Bila si pametna i hrabra, i u pravu.“
Licem joj prođe tamna sjena sumnje, a zatim odmahne glavom i izraz na licu nestane.
„Dosta priče o meni i Joshu. Mi smo sada prošlost. Pričaj mi o Peteru. Molim te, osjećat ću se
bolje.“ Ponovo se ispruži na krevetu i vrati žlice na oči.
„Pa, večeras je isprva bio jako hladan prema meni, vrlo nezainteresiran...“
17
 „Ne, počni priču od početka.“
I ja počnem: ispričam joj sve o lažnoj vezi, jacuzziju, svemu. Dok joj prepričavam
detalje, Margot cijelo vrijeme skida žlice s očiju i u nevjerici me pogledava. Ubrzo joj oči
izgledaju puno bolje i manje natečene. I ja se osjećam bolje, čak i veselije. Sve sam joj to
mjesecima tajila, a sada zna što se sve dogodilo otkako je otišla i ponovo osjećam da smo
bliske. Ne možeš biti blizak s nekim, ne za stvarno, ako među vama postoje tajne.
Margot se nakašlje. Malo je oklijevala, a onda me upitala: ,,I? Kako se ljubi?“
Osjetim da mi se obrazi crvene. Stavim prst na usta prije nego što joj odgovorim: „Ljubi
se kao... kao da bi mu to mogao biti posao.“
Margot prasne u smijeh i makne žlice s očiju. „Kao muška prostitutka?“
Uzmem jednu žlicu i lupnem je po čelu. „Au!“ Ona posegne za drugom žlicom, ali ja sam
brža. Obje se smijemo kao lude dok je ponovo pokušavam udariti žlicom.
„Margot... Je li te boljelo tijekom seksa?“ Pazim da ne izgovorim Joshovo ime. Čudna
situacija jer Margot i ja nikad nismo razgovarale o seksu. Nijedna od nas nije imala iskustva.
Ali ona ga sada ima, a ja nemam, pa želim znati sve što zna.
„Uh, mislim, prvih nekoliko puta malo boli.“ Sada se ona crveni. „Lara Jean, ne mogu o
tome razgovarati s tobom. Jako je čudno. Zar ne možeš pitati Chris?“
„Ne, želim čuti od tebe. Molim te, Gogo. Moraš mi sve ispričati tako da i ja znam. Ne
želim ispasti glupa kada to budem radila prvi put.“
„Nije baš da smo Josh i ja vodili ljubav sto puta! Nisam sad neka stručnjakinja. A i radila
sam to samo s njim. Ali ako misliš spavati s Peterom, budi pažljiva i koristi kondome
i ostalo.“ Brzo kimnem. Sad će ona početi o bitnim stvarima. ,,I budi jako sigurna, što možeš
sigurnija. I reci mu da bude nježan i pažljiv tako da doživljaj bude poseban, nešto što
ćeš pamtiti kao lijep događaj.“
„Jasno. Pa, koliko je, ono, trajalo od početka do kraja?“
„Ne dugo. Nemoj zaboraviti da je to i Joshu bio prvi put.“ Zvuči sjetno. Sad se i ja
osjećam sjetno. Peter je to već puno puta napravio s Genevieve pa je sad već vjerojatno
stručnjak. S njim ću sigurno već prvi put doživjeti orgazam. Što je super, ali bilo bi bolje da
oboje ne znamo što radimo, a ne samo ja.
„Nije ti žao što si to učinila, zar ne?“
„Ne. Mislim da ne. Mislim da će mi uvijek biti drago što sam to napravila s Joshom. Bez
obzira na to kako je završilo.“ Drago mi je to čuti jer to znači da čak i sada, dok su joj oči
crvene od plača, Margot ne žali što je voljela Josha.
Te sam večeri spavala u njezinoj sobi, kao u dobra stara vremena, stisnuta pod
pokrivačem uz nju. Margotina soba je najhladnija jer se nalazi iznad garaže. Slušam kako se
grijanje uključuje i isključuje.
Ležeći u tami, Margot kaže: „Kad se vratim u školu, hodat ću s gomilom Škota. Više
nikad neću imati takvu priliku, zar ne?“
Prasnem u smijeh i okrenem se tako da sada gledamo jedna u drugu. „Ne, čekaj. Nemoj
hodati s hrpom Škota. Hodaj s Englezom, Ircem i Škotom. I Velšaninom! Napravi turneju po
Britanskom Carstvu!“

18
 „Pa, kad već studiram antropologiju...“ doda Margot i počne se smijati. „Znaš što je
najtužnije? Josh i ja nikad nećemo biti prijatelji kakvi smo bili. Ne nakon ovoga. Taj je
dio završio. A bio mi je najbolji prijatelj.“
Pravim se da brišem suze s očiju kako bih nam popravila raspoloženje, ali i da ona ne
počne ponovo plakati. „Hej, mislila sam da sam ti ja najbolji prijatelj!“
„Nisi mi ti najbolji prijatelj. Ti si mi sestra i to je nešto puno više.“
I jest.
„Josh i ja počeli smo tako jednostavno i zabavno, a sada smo stranci. Više nikad neću
vratiti tu osobu koju sam poznavala bolje nego ikoga i koja je tako dobro poznavala mene.“
Osjetim kako mi se srce stegnulo. Kada to tako kaže, zvuči tužno. „Možete opet biti
prijatelji, samo nek prođe neko vrijeme.“ Ali neće biti isto, to mi je jasno. Uvijek će žaliti
za onim što je bilo. Uvijek će biti barem malo... manje.
„Ali nikad više neće biti kao što je bilo.“
„Ne“, složim se. „Pretpostavljam da neće.“ Čudno, ali pomislim na Genevieve i ono što
smo značile jedna drugoj. Bilo je to prijateljstvo koje ima smisla dok si dijete, ali ne i sada
kad smo mnogo starije. Pretpostavljam da ne možemo održati isti odnos samo uime starih
vremena.
Čini se da je došao kraj razdoblju u kojem su postojali Margot i Josh. Ovaj put za
stvarno. Stvarno je zato što Margot plače i zato što joj u glasu mogu čuti da je gotovo.
Ovaj put obje znamo da je to istina. Stvari su se promijenile.
„Nemoj dopustiti da se to dogodi i tebi, Lara Jean. Nemoj dopustiti da stvari postanu
ozbiljne i da se ne mogu vratiti na staro. Budi zaljubljena u Petera ako želiš, ali budi oprezna
sa svojim srcem. Ljudi misle da će stvari trajati zauvijek, ali to nije tako. Ljubav može
nestati, ljudi mogu otići, a da to i ne žele. Nema garancije.“
Teško progutam. „Bit ću oprezna.“ Ali nisam sigurna da znam što to stvarno znači. Kako
mogu biti oprezna kad mi se već sada toliko sviđa?

19
 4.

Margot je s prijateljicom Casey otišla kupiti nove čizme, tata je na poslu, a Kitty i ja
izležavamo se i gledamo televiziju kad mi se iznenada oglasi mobitel. Dobila sam
Peterovu poruku.

Kino večeras?

Odgovorim da i stavim uskličnik. Onda obrišem uskličnik jer zvučim previše ushićeno.
Iako bez uskličnika nema nikakvog entuzijazma. Odlučim se za emoji nasmijanog lica i
pritisnem pošalji prije nego što počnem još više mozgati.
,,S kim se dopisuješ?“ Kitty leži na podu dnevnog boravka i jede puding. Jamie joj
pokušava ukrasti malo, ali ona odmahne glavom i ukori ga: „Znaš da ne smiješ jesti
čokoladu!“
„Dopisujem se s Peterom. Znaš, to možda i nije prava čokolada. Možda je samo zamjena
za čokoladu. Provjeri što piše na pakiranju.“ Od svih nas, Kitty je najstroža prema Jamieju.
Kada počne cviliti da ga uzmemo u naručje, ona ga ne uzima odmah; kad je zločest, poprska
ga po njušci vodom. Svim je tim trikovima uči naša susjeda koja živi preko puta, gospođica
Rothschild, koja je neka vrsta šaptačice psima. Nekad je imala tri psa, ali kad se rastala,
dobila je skrbništvo nad Simone, zlatnom retrivericom, a njezin bivši suprug nad preostala
dva psa.
„Je li Peter opet tvoj dečko?“ upita me Kitty.
„Ovaj. Nisam sigurna.“ Nakon što mi je Margot jučer savjetovala da ne žurim, da budem
oprezna i da ne uđem u odnos preduboko, možda neko vrijeme nije loše biti nesiguran.
Osim toga, nije lako objasniti nešto što nikad i nije bilo precizirano. Bili smo dvoje ljudi koji
su se pretvarali da se sviđaju jedno drugome, pretvarali smo se da smo zajedno, pa što smo
onda sada? I što bi se dogodilo da smo se počeli jedno drugome sviđati bez pretvaranja, za
stvarno? Bismo li ikad bili par? Pretpostavljam da nikad nećemo dobiti odgovor na to
pitanje.
„Kako to misliš, nisi sigurna?“ Kitty je odlučna. „Zar ne bi trebala znati jesi li nečija cura
ili ne?“
„Nismo još o tome razgovarali. Mislim, nismo ništa odlučili.“
Kitty promijeni program na televiziji. „Trebala bi se time pozabaviti.“ Prevmem se na
stranu i oslonim na laktove. „Zar bi to nešto promijenilo? Mislim, sviđamo se
jedno drugome. Kakva je razlika između toga i nekog službenog naziva? Što bi se time
promijenilo?“ Kitty mi ne odgovori. „Halo?“
„Oprosti, ali možeš li ponoviti što si rekla za vrijeme reklama? Pokušavam gledati
seriju.“

20
 Bacim joj jastuk na glavu. „Bolje mi je da razgovaram s Jamiejem.“ Pljesnem rukama.
„Dođi, Jamie!“
Jamie podigne glavu i pogleda me, a onda ponovo legne do Kitty, i dalje u nadi da će
dobiti malo pudinga, sigurna sam.
Sinoć dok smo bili u njegovu automobilu nije se činilo da Petera muči status našeg
odnosa. Izgledao je sretno i ležerno, kao i obično. Ja sam osoba koja se previše brine
zbog svake sitnice. Dobro bi mi došlo malo Peterova bezbrižnog pogleda na život. „Hoćeš li
mi pomoći odabrati što da obučem za večerašnji izlazak u kino s Peterom?“ upitam Kitty.
„Mogu ići i ja?“
„Ne!“
Kitty se počne duriti, pa dodam: „Možda drugi put.“
Otrčim stepenicama do svoje sobe i počnem vaditi stvari iz ormara. Ovo će biti naš prvi
pravi izlazak i želim ga bar malo zadiviti. Na žalost, Peter me već vidio u svim mojim dobrim
kombinacijama, tako da moram otići po odjeću u Margotin ormar. Ona ima bež vunenu
haljinu koju je donijela iz Škotske i koju mogu odjenuti na tajice i kratke smeđe čizme. A tu
je i njezin zeleni džemper koji mi se jako sviđa; mogu ga odjenuti uz svoju žutu suknju i
staviti žutu vrpcu u kosu, a kosu nakovrčati jer mi je Peter jednom rekao da mu se sviđa
kovrčava.
,,Kitty!“ vrisnem. „Dođi vidi koje sam dvije kombinacije odabrala!“
„Za vrijeme reklama!“ zaurla ona. U međuvremenu pošaljem Margot poruku:

Mogu li posuditi tvoj džemper ili tvoju bež

vunenu haljinu??
Oui.

Kitty odabire džemper uz tvrdnju da sliči na odjeću klizačica, što mi se sviđa čuti.
„Možeš to obući i kad ćemo ići na klizanje“, reče. „Ti, ja i Peter.“
Smijem se. „Može.“

21
 5.

Peter i ja stojimo u kinu u redu za kokice. Čak se i ta obična stvar čini kao najbolja na
svijetu. Posegnem u džep provjeriti je li karta još tamo. Želim je sačuvati.
Gledajući u Petera, prošapćem: „Ovo je moj prvi spoj.“ Osjećam se kao štreberica iz
filma koja uspije dobiti najboljeg dečka u školi i to mi uopće ne smeta. Nimalo.
„Kako je moguće da je ovo tvoj prvi spoj kada smo izašli već toliko puta?“
„Ovo je moj prvi pravi spoj. Naši drugi izlasci bili su dok smo se pretvarali; ovo je za
stvarno.“
On se namršti. „Oh, čekaj, ovo je za stvarno? Nisam to znao.“
Krenem da ću ga udariti po ramenu i on se nasmije pa me zgrabi za ruku i ispreplete
moje prste sa svojima. Osjećam se kao da mi srce tuče u toj ruci. Ovo je prvi put da se
za ozbiljno držimo za ruke i osjećaj je drukčiji nego kad smo se držali za ruke dok smo se
pretvarali da smo zajedno. Osjećaj je sličan udaru struje, ali na dobar način. Na najbolji
mogući način.
Pomičemo se u redu i shvatim da sam nervozna, što je čudno, jer je to ipak Peter. Ali i
on je drukčiji Peter i ja sam drukčija Lara Jean i ovo je spoj, pravi spoj. Tek toliko da ne
šutimo, pitam: „Kad ideš u kino, voliš li više čokoladne ili gumene slatkiše?“
„Ni jedno. Želim samo kokice.“
„Onda smo osuđeni na propast! Ne voliš ni jedno ni drugo, a ja volim oboje.“ Dođemo do
blagajne i počnem tražiti novčanik. Peter se nasmije. „Stvarno misliš da ću djevojci dopustiti
da na svom prvom spoju plati?“ Ispravi se i kaže blagajnici: „Možemo li dobiti jedne srednje
kokice s maslacem i možete li maslac nanijeti u slojevima? I jedne kisele bombone i kutiju
čokoladnih grožđica. I jednu malu Coca-Colu od višnje.“
„Kako si znao da želim baš to?“
„Obraćam više pažnje nego što misliš, Covey.“ Peter objesi svoju ruku oko mojih
ramena uz samozadovoljan smiješak i slučajno me udari po desnoj dojci.
,,Au!“
On se posramljeno nasmije. „Ups. Oprosti. Jesi li dobro?“
Udarim ga laktom i on se nastavi smijati dok se primičemo kinodvorani - gdje ugledamo
Genevieve i Emily kako izlaze iz ženskog toaleta. Genevieve sam zadnji put vidjela kad je
svima u autobusu na povratku sa skijanja prepričavala da smo se Peter i ja ševili u jacuzziju.
Osjetim jak nalet panike, ili bijesa, ili straha.
Peter uspori na sekundu i nisam sigurna što će se dogoditi. Trebamo li im prići i
pozdraviti ih? Ili ih samo trebamo proći? Jače me zagrli i osjetim da je i on neodlučan. Da
se dvoumi. Genevieve riješi taj problem za sve nas i nastavi hodati prema kinodvorani kao
da nas nije vidjela. Ušla je u istu kinodvoranu u koju idemo i mi. Ne gledam u Petera i ne

22
govorim ništa. Pretpostavljam da ćemo se praviti da je nema? On me provede kroz isti ulaz i
odabere stražnja sjedala ulijevo. Genevieve i Emily sjede u sredini. Vidim njezinu plavu kosu
i sivi kaput. Natjeram se skrenuti pogled. Ako se Gen okrene, ne želim da me ulovi kako
buljim u nju.
Sjednemo i krenem skidati kaput i udobno se namještati u sjedalu kad odjednom
zazvoni Peterov mobitel. On ga izvuče iz džepa pa ga vrati. Znam da je dobio Geninu poruku,
ali osjećam da ga ne mogu to i pitati. Njezina je prisutnost uništila večer. Ostavila je trag
vampirskog ugriza.
Svjetla se ugase i Peter me zagrli. Pitam se hoće li me grliti tijekom cijelog filma.
Osjećam da sam ukočena i pokušavam umiriti disanje. On mi prošapće u uho: „Opusti
se, Covey.“
Pokušavam, ali je nemoguće opustiti se u ovim okolnostima. Peter me stisne za rame,
nagne se i priljubi se uz moj vrat. „Lijepo mirišeš“, reče tiho. Nasmijem se, pomalo
preglasno, što natjera čovjeka što sjedi ispred nas da se okrene i pogleda me. Obuzdam se i
kažem Peteru: „Oprosti, jako sam škakljiva.“
„Nema problema“, odgovori ne mičući ruku s mog ramena. Nasmijem se i kimnem, ali
se zapitam - očekuje li on nešto za vrijeme filma? Je li zato odabrao stražnja sjedala iako je
bilo slobodnih u sredini? Osjetim kako u meni raste panika. Genevieve je ovdje! I drugi ljudi!
Možda se jesam ljubila s njim u jacuzziju, ali tamo nije bilo nikoga oko nas. Uostalom, na
neki način želim samo gledati film. Nagnem se da bih otpila malo soka, ali se zapravo samo
suptilno želim odmaknuti od njega.
Nakon filma se, bez izgovorenog dogovora, proguramo iz dvorane da ne bismo ponovo
sreli Genevieve. Oboje istrčimo iz kina kao da nam je vrag za petama - a, pretpostavljam,
nekako i jest. Peter je gladan, ali ja sam sita od silnih grickalica da bih mogla večerati pa
predložim da podijelimo njegov pomfrit. Ali on kaže: „Mislim da bismo trebali otići u pravi
restoran, ovo je tvoj prvi spoj.“
„Nisam znala da si tako romantičan.“ Rekla sam to kao da se šalim, ali sam to i mislila.
„Navikni se“, pohvali se. „Znam kako se treba ponašati s djevojkom.“
Odvede me u restoran Slatka hrana za dušu, njegov omiljeni, kaže mi. Gledam ga kako u
sebe trpa pečenu piletinu s vrućim medom i umakom koji je polio po mesu i pitam se koliko
je puta Genevieve isto ovako sjedila i promatrala ga kako jede. Naš grad nije baš velik. Nema
puno mjesta na koja možemo otići, a da tamo već nije bio s Genevieve. Odem do toaleta i
odjednom mi padne na pamet da joj Peter možda upravo odgovara na poruku, ali se odmah
natjeram tu misao izbaciti iz glave. Pa što ako joj i odgovori na poruku? Još su prijatelji.
Dopušteno mu je. Neću dopustiti da mi Gen upropasti ovu večer. Želim biti ovdje, u ovom
trenutku, i znati da smo na našem prvom spoju samo nas dvoje.
Vratim se, sjednem i vidim da je Peter pojeo piletinu jer je oko njega hrpa prljavih
salveta. Ima naviku brisati prste svaki put kad uzme zalogaj. Na bradi ima meda za koji
se zalijepio komadić mesa, ali mu to ne kažem jer mislim da izgleda smiješno.
,,I kakav ti je prvi spoj?“ upita me Peter naslanjajući se u stolcu. „Ispričaj mi kao da
pričaš nekom drugom, a ne meni koji te izveo na spoj.“
„Dopalo mi se što znaš kakve grickalice volim.“ On zadovoljno kimne. ,,I... Svidio mi se
film.“

23
 „Da. To sam shvatio. Stalno si me ušutkivala i pokazivala na platno.“
„Čovjek koji je sjedio ispred nas bio je jako ljut.“ Neodlučno zastanem. Nisam sigurna
trebam li reći ono što želim, ono o čemu razmišljam cijelu večer. „Ne znam... je V se to samo
meni čini ili...“
Nagne se prema meni i pozorno me sluša. „Što?“
Duboko udahnem. „Nije li... pomalo čudno? Mislim, prvo smo se pretvarali da smo
zajedno, a onda nismo. Pa smo se posvađali, a sada smo tu i ti jedeš pečenu piletinu. Kao da
smo sve napravili pogrešnim redoslijedom, i to je dobro, ali... i dalje nekako naopačke.“ I jesi
li me pokušao pipkati za vrijeme filma?
„Pretpostavljam da je pomalo čudno“, prizna. Pijem ledeni čaj i osjećam olakšanje što
ne misli da sam čudna zato što sam mu rekla da je situacija čudna. Naceri mi se. „Možda nam
treba novi ugovor.“ Ne znam šali li se ili je ozbiljan, ali prihvatim igru. „Što bismo stavili u
ugovor?“
„Pada mi na pamet... Pretpostavljam da bih te trebao zvati svaku večer prije spavanja.
Ti bi pristala ići sa mnom na sve moje utakmice lacrossea. Kao i na neke treninge. Ja
bih imao obavezu doći u tvoju kuću na večeru. Ti bi morala ići sa mnom na zabave.“
Kad spomene zabave, namrštim se. „Zašto ne bismo radili samo one stvari koje želimo?
Kao što smo radili prije.“ Odjednom čujem Margotin glas u svojoj glavi. „'Ajmo...' ajmo se
samo zabavljati.“ Peter kimne i sad on izgleda kao da mu je laknulo. „Da!“
Sviđa mi se što ne uzima stvari previše k srcu, preozbiljno. Kod drugih bi me ljudi to
živciralo, ali ne i kod njega. Mislim da je to jedna od njegovih prednosti. To, i što ima lijepo
lice. Mogla bih ga gledati cijeli dan. Pijem ledeni čaj na slamku i gledam ga. Taj bi ugovor
mogao biti dobar. Pomogao bi nam izbjeći probleme prije nego što se i pojave i pomoći nam
da budemo odgovorni. Mislim da bi Margot bila ponosna na mene.
Iz torbe izvadim mali notes i olovku. Na vrhu stranice napišem: Novi ugovor Lare Jean i
Petera. Ispod toga napišem: Peter će dolaziti točno na vrijeme. Peter ispruži vrat da bi mogao
čitati naopačke. „Čekaj, je l' to piše Peter će dolaziti točno na vrijeme?“
„Ako si mi najavio da ćeš doći, onda to i napravi. I dođi na vrijeme.“ Peter se namršti.
„Nisam došao jedan jedini put i ti se još ljutiš.“
„Ali uvijek kasniš.“
„Pa to nije isto kao i uopće se ne pojaviti!“
„To što stalno kasniš pokazuje da nemaš dovoljno poštovanja prema osobi koja te
čeka.“
„Ja tebe poštujem! Poštujem te više nego bilo koju drugu djevojku koju poznajem!“
Uprem prst u njega: „Djevojku? Samo djevojku? Kojeg to dečka poštuješ više nego
mene?“
Peter zabaci glavu i glasno zastenje. Protegnem se preko stola, preko hrane i zgrabim
ga za ovratnik pa poljubim prije nego što se počnemo ponovo svađati. Iako, moram
priznati da zbog ove vrste svađe, sitnog prepucavanja, ne ozbiljne svađe, osjećam da smo
doista svoji, prvi put večeras.
Eto, ovo smo odlučili:

24
 Peter neće kasniti više od pet minuta.
Lara ]ean neće tjerati Petera da nauči nikakvu novu vještinu.
Peter ne mora zvati Laru Jean prije odlaska na spavanje, ali može ako želi.
Lara Jean odlazit će na zabave samo ako bude htjela.
Peter će voziti Laru Jean kad god to bude htjela.
Lara Jean i Peter će uvijek jedno drugome govoriti istinu.

Želim u ugovor dodati još nešto, ali sam, sada kad nam ide tako dobro, previše
nervozna da bih to i spomenula.
Peter može biti prijatelj s Genevieve sve dok je o tome iskren s Larom Jean.
Ili je možda bolje reći: Peter neće lagati Lari Jean o stvarima vezanim uz Genevieve?
Ali to je previše, već imamo pravilo da ćemo si uvijek govoriti istinu. A takvo pravilo
ionako ne bi bilo istinito. Zapravo sam htjela reći da će Peter uvijek odabrati Laru Jean prije
Genevieve. Ali to ne mogu reći. Naravno da ne mogu. Možda ne znam puno o hodanju i
dečkima, ali znam da ljubomora i nesigurnost uopće nisu zgodne osobine.
I zato se ugrizem za jezik; ne izgovorim ono što mislim. Postoji još nešto, jedna jako
važna stvar u koju želim biti sigurna.
„Peter?“
„Da?“
„Želim da jedno drugome nikad ne slomimo srce.“
Peter se nasmije s lakoćom i stavi mi lice među svoje ruke: „Planiraš li mi slomiti srce,
Covey?“
„Ne. I sigurna sam da ti ne planiraš slomiti moje. Nitko to nikad ne planira.“
„Onda to stavi u ugovor. Peter i Lara Jean obećavaju da jedno drugome neće slomiti srce.“
Pogledam ga s olakšanjem i zapišem.
Lara Jean i Peter neće jedno drugome slomiti srce.

25
 6.

Dan prije povratka u školu Kitty i ja ležimo na mojem krevetu i na laptopu gledamo
snimke kućnih ljubimaca. Jamie Fox - Nevolja sklupčao nam se pod nogama. Kitty ga
je umotala u svoju staru pamučnu dekicu iz koje mu sad viri samo sitna njuškica. Sanja,
znam po tome što se svako-malo strese i zadrhti. Ali ne znam sanja li nešto lijepo ili ružno.
„Misliš da bismo trebale početi snimati Jamieja?“ upita me Kitty. „Dovoljno je sladak,
zar ne?“
„Apsolutno je sigurno da je sladak, ali nema baš neki poseban talent ili nešto super
posebno i drugačije.“ Čim sam izgovorila riječ drugačije, pomislim na Petera i kako mi
je jednom rekao da sam slatka na drugačiji način. Pitam se misli li to i dalje. Čula sam da ti je
osoba sve ljepša što ti se više sviđa, čak i ako to na početku nisi mislio.
„Jamie zna hodati poput malog jelenka, zna se šepuriti“, podsjeti me Kitty.
„Hm. Ne bih baš rekla da je to nešto posebno. Nije da uskače u kartonske kutije, ili da
svira klavir, ili da ima jako namršteno lice.“
„Gospođica Rothschild će mi pomoći dresirati ga. Ona misli da je Jamie stvoren za
trikove.“ Kitty klikne na video psa koji zavija na Thriller Michaela Jacksona. Kitty i ja se
smijemo kao lude i ponovo gledamo video.
Nakon toga gledamo snimku žene kojoj se mačka obavija oko lica poput šala i meni
sine: „Čekaj malo. Jesi li napisala zadaću?“
„Samo sam trebala pročitati knjigu.“
„I jesi li je pročitala?“
„Većinu jesam“, iživcirano odgovara Kitty gnijezdeći se bliže meni.
,,Kitty, imala si cijele božične praznike da je pročitaš!“ Stvarno bih voljela da Kitty više
čita, poput Margot i mene, ali njoj je draži televizor. Zaustavim video i zaklopim računalo.
„Nema više gledanja videa s kućnim ljubimcima. Idi i pročitaj knjigu do kraja.“ Počnem je
gurati iz kreveta i Kitty me zgrabi za nogu.
„Dražesna moja sestro, nemoj me odbaciti!“ Ponosno kaže: „To je Shakespeare. Romeo i
Julija, ako slučajno nisi pročitala.“
„Nemoj se praviti pametna kao da si stvarno pročitala Shakespearea. Prije neki dan sam
te vidjela kako gledaš taj film na televiziji.“
„Koga briga jesam li pročitala knjigu ili odgledala film? Poruka je ionako ista.“ Kitty
dopuže natrag do mene.
Pomilujem je po kosi. „Koja je poruka?“
„Nemoj se ubiti zbog dečka.“
„Ili cure.“

26
 „Ili cure“, složi se pa ponovo rasklopi računalo. „Još jedan video s mačkom i idem čitati
knjigu.“
Oglasi mi se mobitel i vidim Chrisinu poruku.

ODMAH provjeri Instagram Ljutitekučke.

Ljutitakučka je anonimni profil na Instagramu koji objavljuje skandalozne fotografije i

snimke ljudi što se ljube ili opijaju na tulumima po gradu. Nitko ne zna kome taj
profil pripada, na njemu je samo sadržaj. Prošle se godine tu našla i fotografija djevojke iz
druge srednje škole na kojoj ova pokazuje stražnjicu policijskom automobilu. Fotografija
je postala jako popularna, svi su je vidjeli. Čula sam da su curu zbog toga izbacili iz škole.
Ponovo mi se oglasi mobitel.

ODMAH!

„Pričekaj, Kitty, moram prvo nešto provjeriti“, govorim i zaustavim video. Dok tražim
Instagram, kažem: „Ako želiš ostati, zatvori oči dok ti ne kažem da ih možeš otvoriti.“
Kitty me posluša.
Zadnja objava na profilu Ljutitekučke je video dečka i cure koji se ljube u jacuzziju.
Ljutitakučka je posebno poznata po svojim jacuzzijevskim video-uradcima. Obično ih tagira
s #brijačina. Ovaj video nije baš najbolje kvalitete i čini se da ga je zumirala iz daljine.
Stisnem na video. Djevojka sjedi dečku u krilu, njezino je tijelo omotano oko njegova,
njezine noge oko njegova struka, a ruke oko vrata. Cura ima crvenu spavaćicu koja pluta po
vodi poput napuhanog jedra. Njezina glava zaklanja pogled na dečka. Kosa joj je duga i
vrhovi šaraju po vodi kao da krasopisom ispisuju riječi. Dečko joj rukom prolazi niz leđa,
kao da je violončelo po kojem on svira. Gledam video u transu i isprva ne primjećujem da ga
gleda i Kitty. Obje smo nakrivile glavu pokušavajući shvatiti što to zapravo gledamo. „Ne bi
trebala ovo gledati“, kažem joj.
„Je l' se seksaju?“ upita me.
„Teško je reći zbog njezine spavaćice.“ Možda? A onda djevojka dotakne dječakov obraz
i nešto u tom pokretu učini mi se poznatim, u načinu na koji ga dodiruje, kao da
čita Brailleovo pismo. Nešto mi je tu jako poznato. Odjednom mi niz vrat prođe jeza i
postanem svjesna te ponižavajuće spoznaje. Ta djevojka sam ja. Ja i Peter, u jacuzziju na
skijanju.
Oh, moj Bože.
Vrisnem.
Margot dotrči s jednom od onih korejskih maski za lice s rupama za oči, nos i usta. „Što
je? Što je?“
Rukom pokušavam pokriti ekran, ali je odgurne pa potom vrisne i ona. S lica joj padne
maska. ,,Oh, moj Bože! Jesi li to ti?“
O moj Bože, oh moj Bože, oh moj Bože.

27
 „Ne daj da Kitty vidi!“ povičem.
Kittyne su oči širom otvorene. „Lara Jean, mislila sam da si ti dobrica.“
„I jesam!“ zavrištim.
Margot teško proguta. „To... to izgleda kao...“
„Znam. Nemoj ni izgovoriti.“
„Ne brini se, Lara Jean“, pokuša me umiriti Kitty. „Vidjela sam i gore na televiziji, a tek
na HBO-u.“
,,Kitty, idi u svoju sobu!“ poviče Margot. Kitty zacvili i još se više približi meni.
Ne mogu vjerovati u što gledam.
Naslov videa je Dobrica Lara Jean ševi se s Kavinskym u jacuzziju. Jesu li kondomi efikasni
pod vodom? Mislim da ćemo brzo saznati;-) Pod komentarima je puno emotikona
širom otvorenih očiju i onih što vrište od smijeha. Jedan komentar je od neke Veronice
Chen, koja je napisala: Kakva drolja! Je li cura Azijatkinja?? Uopće nemam pojma tko je
Veronica Chen!
„Tko mi je to mogao napraviti?“ počnem jadikovati i pritisnem ruke na obraze. „Ne
osjećam vlastito lice. Je li moje lice i dalje moje lice?“
„Tko je, do vraga, Ljutitakučka?“ želi znati Margot.
„Nitko ne zna“, odgovorim dok mi u ušima tako tutnji da jedva čujem vlastiti glas. „Puno
ih dijeli njezine objave. Ili njegove. Govorim li preglasno?“ U šoku sam. Sad ne osjećam ni
ruke ni noge. Mislim da ću se onesvijestiti. Što se to događa? Je li ovo moj život?
„Ovo moram odmah skinuti s interneta. Ima li neki broj telefona na koji možemo
prijaviti neprikladni sadržaj? Moramo ovo prijaviti!“ Margot mi iz ruku uzima laptop.
Klikne na ikonu na kojoj piše PRIJAVA NEPRIKLADNOG SADRŽAJA. Čita komentare na
stranici i kipi od bijesa: „Ljudi su totalni kreteni! Mislim da ćemo morati nazvati
odvjetnika. Ovo ne možemo odmah maknuti s interneta.“
„Ne!“ povičem. „Ne želim da tata zna za to!“
„Lara Jean, ovo je ozbiljno. Ne želiš da neki fakultet progugla tvoje ime i naiđe na video!
Ili, možda, budući poslodavac...“
„Gogo! Zbog tebe se sada osjećam još gore!“ Dograbim svoj mobitel. Peter. On će znati
što treba napraviti. Pet je sati, što znači da je još na treningu. Sad ga ne mogu ni nazvati.
Zato mu pošaljem poruku:

Nazovi me što je prije moguće.

A onda začujem tatin glas iz prizemlja: „Ovi se krumpiri neće sami pretvoriti u pire! Tko
će mi doći pomoći?“
Bože. Sad moram na večeru, gledati u tatino lice znajući da postoji ovaj video. Nije
moguće da mi se ovo događa, da je ovo moj život.
Margot i Kitty razmijene poglede, a onda pogledaju u mene. „Nitko ne smije ništa reći
tati!“ prosikćem na njih. „To se odnosi na tebe, Kitty!“
Ona me uvrijeđeno odmjeri: „Znam kad trebam držati jezik za zubima.“

28
 „Oprosti, oprosti“, promumljam. Srce mi udara tako jako da me zaboli glava. Ne mogu ni
razmišljati.
Tijekom večere toliko me steže u želucu da jedva uspijevam progutati zalogaj krumpira.
Na sreću, tu su Margot i Kitty koje održavaju razgovor tako da ja ne moram govoriti. Guram
hranu po tanjuru i kriomice pod stolom hranim Jamieja Foxa - Nevolju. Čim su ostali završili
s jelom, potrčim stepenicama i pogledam u mobitel. Peter se još nije javio. Dobila sam još
jednu poruku od Chris i jednu od Haven:

O Bože, jesi li to ti??!

Ne znam tko je ta cura iz videa. Uopće se ne prepoznajem. Ja sebe tako ne vidim. Kao da
gledam u neku drugu djevojku koja nema nikakve veze sa mnom. Nisam cura koja ulazi u
jacuzzi s dečkima, sjeda im u krilo i strastveno ih ljubi u mokroj spavaćici. Ali sam te večeri
bila baš to. Samo što video ne prikazuje baš cijelu istinu.
Samu sebe tješim i govorim si da ne vodimo ljubav. Nije da sam gola. Samo se čini da
sam gola. U školi su sigurno svi vidjeli video, mene u jednom od stvarno
najromantičnijih trenutaka u životu. I ne samo to, netko je to i snimio. Tu je bio još netko. To
je sjećanje trebalo biti samo moje i Peterovo, a sada se čini da nas je netko promatrao iz
šume i s nama podijelio taj trenutak. To više nije samo naš trenutak. Sad mi se čini da taj
trenutak i nije nešto posebno. Izgleda nekako jeftino. Tada sam se osjećala slobodno i
hrabro, možda čak i seksi. Mislim da se nikad prije nisam osjećala seksi. A sada samo želim
da me nema.
Ležim na krevetu i zurim u strop. Mobitel je pokraj mene. Margot i Kitty zabranile su mi
da gledam video. Pokušale su mi oduzeti i mobitel, ali sam im rekla da mi treba jer
očekujem Peterov poziv. A onda kriomice ponovo pogledam video. Dosad ga je komentiralo
više od sto ljudi. Nijedan komentar nije dobar.
Kitty se na podu igra s Jamiejem Foxom - Nevoljom, a Margot šalje e-mail Instagramovu
odjelu za korisnike, kad mi odjednom Chris pokuca na prozor. Margot joj otvori i ona uđe
rumenih obraza i tresući se od hladnoće. „Je li ona u redu?“
„Mislim da je u šoku“, odgovori Kitty.
„Nisam u šoku“, kažem. Ali možda i jesam. Možda je ovo šok. Ovo je čudan i pomalo
nestvaran osjećaj, kao da sam tupa dok su mi, u isto vrijeme, sva osjetila pojačana.
Margot kaže Chris: „Zašto ne uđeš kroz vrata kao normalna osoba?“
„Kucala sam, ali nitko nije otvarao.“ Chris izuje čizme i sjedne na pod do Kitty. Milujući
Jamieja, kaže: ,,U redu, mislim da se jedva vidi da si to stvarno ti. Osim toga, video je stvarno
dobar, tako da se nemaš čega sramiti. Mislim, super izgledaš.“
Margot ispusti zvuk gađenja: „Kakve to uopće ima veze?“
„Samo sam iskrena! Objektivno, situacija je grozna, ali opet objektivno, Lara Jean je
stvarno ispala fantastično.“
Puzeći pod poplunom kažem: „Mislila sam kako se jedva vidi da sam to ja! Znala sam da
ne trebam ići na to skijanje. Mrzim jacuzzije. Zašto bih dobrovoljno ušla u jacuzzi?“
„Hej, budi sretna što nosiš spavaćicu“, reče Chris. „Mogla si biti gola!“

29
 Promilim glavu ispod popluna i pogledam je: „Nikad ne bih bila gola!“
Chris se posprdno nasmije: „Nikad gola. Jesi li znala da to stvarno postoji? Neki ljudi
sami sebe nazivaju nikadgolima i sve vrijeme nose odjeću, čak i kad se tuširaju. Ono,
nose kratke traperice.“
Okrenem se na drugu stranu, što dalje od Chris.
Osjetim da se krevet ulegnuo i Margot se popne. „Sve će biti u redu“, kaže i podigne
poplun. „Natjerat ćemo ih da maknu video.“
„Nije bitno“, odgovorim. „Već su ga ionako svi vidjeli. Svi misle da sam drolja.“
Chris stisne oči. „Ti, dakle, misliš da je cura drolja ako se poševi u jacuzziju?“
„Ne! Nisam to mislila reći: to je ono što drugi ljudi govore.“
„Što si onda htjela reći?“ uporna je.
Pogledam u Kitty koja Chrisinu kosu plete u male pletenice. Jako je tiha pa smo
zaboravile da je tu i nismo je izbacile iz sobe. „Ako si stvarno spremna i ako je to ono što
želiš, i ako si se zaštitila, onda mislim da je to u redu i da možeš raditi što god želiš.“
Margot odgovori: „Društvo jedva čeka posramiti ženu koja uživa u seksu, a pohvaliti
muškarca. Mislim, svi su komentari o tome da je Lara Jean drolja, a nitko i ne
spominje Petera, koji je na toj snimci skupa s njom. To je smiješan primjer dvostrukih
mjerila.“
Nisam o tome razmišljala.
Chris pogleda u mobitel. „Ono, otkad sam došla ovamo troje različitih ljudi poslalo mi je
video.“
Uzdahnem, pa Margot zaključi: „Chris, to nam ne pomaže. Nimalo.“ Okrene se prema
meni i kaže: „Ako ti netko išta kaže, samo se pravi kao da te se to ne tiče, kao da je to ispod
tvoje razine.“
„Ili, ono, samo to prihvati“, ubaci se Chris.
Iza nje se oglasi Kitty: „Nitko ništa neće reći Lari Jean jer je ona Peterova cura. To znači
da je ona pod njegovom zaštitom, kao u Obitelji Soprano.“
„O moj Bože, ti si gledala Obitelj Soprano? Kako si gledala Obitelj Soprano? Tu seriju više
ne prikazuju na televiziji“, prestravljeno kaže Margot.
„Gledala sam video na zahtjev. Trenutno gledam treću sezonu.“
,,Kitty! Prestani to gledati!“ Ona zatvori oči i odmahne glavom. „Nema veze. To sad
ionako nije bitno. Poslije ćemo o tome. Lara Jean ne treba dečka da je zaštiti.“
„Ne, Kitty ima pravo“, upetlja se Chris. „Nije riječ o tome da je Peter muško. Pa, ne
sasvim. Riječ je o tome da je on popularan, a ona nije. I tu onda zaštita stupa na snagu.
Bez zamjerke.“
„Bez zamjerke“, odgovorim joj. To je pomalo uvredljivo, ali je i istinito i sad nije vrijeme
da razmišljam o svojim povrijeđenim osjećajima. Pogotovo ne o nečemu tako nebitnom u
usporedbi s umalo-seks-snimkom.
„Što o tome kaže Kavinsky?“ upita me Chris.
„Još ništa. Još je na treningu.“

30
 Odjednom mi zazvoni telefon i nas se tri pogledamo širom otvorenih očiju. Margot
uzme telefon i pogleda u ekran. „Peter je!“ Dobaci mi mobitel kao da je vrući krumpir.
„Dajmo im privatnosti“, reče Margot gurajući Chris. Chris je odgurne.
Ignoriram ih obje i javim se na telefon. „Halo.“ Glas mi je drhtav.
Peter počne brzo govoriti. „U redu, vidio sam video i prvo ću te zamoliti da ne poludiš.“
Teško diše, čini se da trči.
„Da ne poludim? Kako da ne poludim? Grozno je. Znaš li što govore o meni u
komentarima? Da sam drolja. Misle da se na toj snimci ševimo, Petere.“
„Nikad ne čitaj komentare, Covey! To je prvo pravilo...“
„Ako mi sad kažeš da je to prvo pravilo Kluba boraca, poklopit ću ti.“
„Oprosti. U redu, znam da je grozno, ali...“
„Nije samo grozno. Ovo je pravi horor. Svi mogu vidjeti moj najintimniji trenutak. Cijela
stvar je jako ponižavajuća. Stvari koje ljudi govore...“ Glas mi se slomi. Kitty, Margot i Chris
me gledaju tužnim očima, što me čini još tužnijom.
„Nemoj plakati, Lara Jean. Molim te, nemoj plakati. Obećavam ti da ću sve popraviti.
Pronaći ću vlasnika profila Ljutitakučka i natjerati ga da makne video.“
„Kako? Ne znamo ni tko se iza toga krije! Osim toga, kladim se da su svi u školi već
vidjeli video. I profesori. Pouzdano znam da profesori prate Ljutitukučku. Jednom sam bila u
zbornici i čula gospodina Filipea i gospođicu Ryan kako govore da je zbog tog profila škola
na lošem glasu. A što je s odborom koji razmatra prijave na fakultet i našim
budućim poslodavcima?“
Peter zavrišti: „Budući poslodavci?! Covey, vidio sam puno gore stvari. Do vraga, na tom
sam profilu vidio gore fotografije samog sebe. Sjećaš se one na kojoj sam gol i gdje mi je
glava u WC-školjci?“
Zadrhtim. „Nikad to nisam vidjela. Osim toga, to si ti, to nisam ja. Ja ne radim takve
stvari.“
„Samo mi vjeruj, u redu? Obećavam ti da ću to riješiti.“
Kimnem iako znam da me ne vidi. Peter je moćan. Ako itko može popraviti ovu
situaciju, onda je to on.
„Slušaj, moram ići. Trener će urlati ako vidi da sam na mobitelu. Nazvat ću te večeras, u
redu? Nemoj otići spavati prije nego što te nazovem.“
Ne želim prekinuti razgovor. Htjela bih da možemo pričati još malo.
,,U redu“, prošapćem.
Završim razgovor, a Margot, Chris i Kitty bulje u mene.
,,I?“ upita Chris.
„Kaže da će to riješiti.“
Kitty samodopadno kaže: „Jesam li ti rekla.“
„Što uopće znaci da ce on to riješiti?“ upita Margot. „Nije baš dokazao da je odgovoran.“
„Nije on kriv“, izgovorimo Kitty i ja u isto vrijeme.
,,Oh, ja točno znam tko je za ovo odgovoran“, objavi Chris. „Moja draga sestrična.“

31
 Ostanem bez daha. „Što? Zašto?“
Ona me pogleda u nevjerici. „Zato što si joj uzela dečka!“
„Genevieve je ta koja je prevarila Petera. Zato su i prekinuli. Nisu prekinuli zbog mene!“
„Kao da je to bitno!“ odmahne Chris glavom. „Daj, molim te, Lara Jean. Sjećaš se što je
napravila Jamili Singh? Svima je ispričala da njezina obitelj ima roba iz Indonezije samo zato
što se Jamila usudila hodati s Peterom nakon što su njih dvoje prekinuli. Samo kažem, ne
bih se kladila da ona nema svoje prste u ovoj spački.“
Na skijaškom je izletu Genevieve rekla da zna za poljubac, što znači da joj je Peter to u
nekom trenu ispričao - iako sumnjam da joj je rekao da je on poljubio mene, a ne ja
njega! Ipak, teško mi je povjerovati da bi mi ona mogla napraviti nešto tako okrutno. Jamila
Singh i Genevieve nikad jedna drugoj nisu bile drage. Ali Gen i ja smo nekoć bile najbolje
prijateljice. Priznajem da zadnjih nekoliko godina nismo često razgovarale, ali je Gen uvijek
bila odana svojim prijateljima.
Ma, ovo je sigurno napravio jedan od dečki iz grupe koja je bila najglasnija, ili možda...
Ne znam. Mogao je to biti bilo tko!
„Nikad joj nisam vjerovala“, reče Margot. Onda se okrene prema Chris: „Bez zamjerke.
Znam da ti je sestrična.“
Chris se posprdno nasmije: „Zašto bih se ljutila? Ne mogu je podnijeti.“
„Prilično sam sigurna da je ona svojim biciklom ogrebala bakin automobil“, reče
Margot. „Sjećaš se, Lara Jean?“
To je zapravo napravila Chris, ali to ne spominjem. Chris počne gristi nokte i panično
me pogleda pa kažem: „Mislim da nije Genevieve objavila video. To je mogao biti svatko
tko nas je te večeri vidio.“
Margot me zagrli. „Ne brini se, Lara Jean. Natjerat ćemo ih da ga maknu. Ti si
maloljetnica.“
„Daj da ga ponovo vidim“, kažem. Kitty upali laptop i pokrene video.
Ponovo osjetim onaj nelagodni osjećaj u želucu. Zatvorim oči da ne moram gledati.
Hvala Bogu da se čuje samo zvuk drveća i mjehurića u jacuzziju. „Je li... je li grozan kao što se
sjećam? Mislim, stvarno izgleda kao da se ševimo? Budite iskrene.“ Otvorim oči.
Margot gleda u video, nakrivljene glave. „Ne, stvarno ne izgleda tako. Izgleda kao...“
„Izgleda kao jako dobro ljubljenje“, dobaci Chris.
„Da“, složi se Margot. „Kao jako dobro ljubljenje.“
„Kunete se?“
Jednoglasno odgovore: „Kunemo se.“
,,Kitty?“ upitam.
Ona se ugrize za usnu. „Meni sliči na seks, ali s obzirom na to da nas dvije jedine tu
nemamo nekog iskustva, zapravo ne znam.“ Margot uzdahne, a Kitty doda: „Oprosti,
pročitala sam tvoj dnevnik.“
Margot je udari i Kitty pobjegne brzo poput raka.
Duboko udahnem. „U redu, s tim mogu živjeti. Mislim, koga još briga za ljubljenje, zar
ne? To je dio života, zar ne? I jedva mi se vidi lice? Morao bi me poznavati da bi znao da sam

32
to ja. Nigdje nije napisano moje puno ime, nego samo Lara Jean. Sigurno postoji tonu Lara
Jean, zar ne? Zar ne?“
Margot mi neuvjerljivo kimne. „Nikad nisam vidjela da je netko tako brzo prošao pet
faza žalovanja. Znaš se nevjerojatno brzo oporaviti.“
„Hvala ti“, odgovorim pomalo osjećajući ponos.
A onda, u mraku, kad su moje sestre i Chris otišle, i kad smo si Peter i ja rekli laku noć, i
kad me je on po stoti put uvjerio da će sve biti u redu, ponovo pogledam Instagram i sve
komentare. I užasnuta sam.
Pitala sam Petera što misli tko bi to mogao napraviti; odgovorio je da ne zna. Vjerojatno
neki jadni napaljeni dečko, rekao mi je. Ne pitam ga ono na što doista mislim, što me doista
muči. Je li to učinila Genevieve? Može li me stvarno toliko mrziti da mi želi toliko nauditi?
Sjećam se dana kada smo razmijenile narukvice prijateljstva. „Ovo je dokaz da smo
najbolje prijateljice“, rekla mi je. ,,I da smo ti i ja bliže jedna drugoj nego drugima.“
,,A što je s Allie?“ upitala sam. Uvijek smo bile trojac iako je Genevieve u mojoj kući
provodila više vremena zato što je Allieina mama branila druženje s dečkima i korištenje
interneta.
„Allie je sasvim u redu, ali s tobom sam bliža“, odgovorila mi je. Osjećala sam se krivom,
ali u isto vrijeme i počašćenom. Genevieve sam draža ja. Bile smo bliske. Narukvica je bila
dokaz. Kako me tada jeftino kupila, tom jednom narukvicom od obične vrpce.

33
 7.

Sljedećeg sam se jutra s posebnom pažnjom obukla za školu.

Chris mi je rekla da prihvatim situaciju, što znači da moram odjenuti tip odjeće gledaj
mene. Margot mi je savjetovala da se pretvaram da mi je sve to ispod časti, što znači da
bih trebala odjenuti nešto zrelo, poput suknje ispod koljena ili možda zeleni sako od samta.
Instinkt mi govori da budem neprimjetna, neprimjetna, neprimjetna. Da obučem
široku vestu koja više sliči deki. Tajice. Margotine smeđe čizme. Da mogu otići u šeširu, to
bih i napravila, ali šeširi u školi nisu dopušteni.
Napunim zdjelu zobenim pahuljicama i dodam im narezanu bananu, ali se uspijem
natjerati na samo nekoliko zalogaja. Previše sam nervozna. Margot je to primijetila pa mi je
u torbu ubacila vrećicu indijskih oraščića za kasnije. Imam sreće što je još ovdje i što se
toliko brine o meni. Sutra odlazi za Škotsku.
Tata mi opipa čelo. „Vjerojatno su grčevi. Trebam dobiti mengu.“ Samo trebam
izgovoriti tu čarobnu riječ i znam da tata više ništa neće pitati.
„Ah“, odgovori on uz mudro kimanje glavom. „Nakon što nešto pojedeš, popij dva
ibuprofena.“
„Može“, odgovaram. Zbog laži se osjećam loše, ali to je vrlo mala laž koja je zapravo za
tatino dobro. Nikad ne smije saznati za video, baš nikad.
Peter se zaustavi pred kućom točno na vrijeme, prvi put. Stvarno se drži ugovora.
Margot me otprati do vrata i kaže: „Glavu gore, u redu? Nisi napravila ništa loše.“
Čim uđem u auto, Peter se nagne i poljubi me, što me još uvijek nekako iznenađuje.
Nisam očekivala da će me poljubiti pa sam mu se slučajno zakašljala u usta.
„Oprosti“, kažem.
„Nema problema“, odgovori mi ležerno kao i obično. Stavi ruku na stražnju stranu
moga sjedala i krene unatrag, a onda mi dobaci svoj mobitel. „Pogledaj profil Ljutitekučke.“
Otvorim njegov Instagram i profil Ljutitekučke. Vidim objavu koja je jučer bila ispod
naše. To je fotografija onesviještenog dečka sa slikom penisa nacrtanom flomasterom
po cijelom licu. Ta je objava sada na vrhu. Uzdahnem. Nema više videa s jacuzzijem! „Peter,
kako si ovo postigao?“
Peter se ponosno naceri. „Sinoć sam poslao poruku Ljutitojkučki i rekao im da maknu to
sranje s profila ili ćemo ih tužiti. Rekao sam im da je moj ujak odvjetnik i da smo
oboje maloljetni.“ Stisne mi koljeno.
„Je li tvoj ujak stvarno odvjetnik?“
„Ne. Ima pizzeriju u New Jerseyju.“ Oboje se nasmijemo pa osjetim olakšanje. „Slušaj,
nemoj se danas ni zbog čega brinuti. Ako itko išta spomene, istući ću ga.“
„Samo bih htjela znati tko je to napravio. Mogla bih se zakleti da smo te noći bili sami.“

34
 Peter odmahne glavom. „Nismo radili ništa loše! Mislim, koga briga ako smo se ljubili u
jacuzziju? Koga briga ako smo se i poševili?“ Namrštim se i on brzo doda: „Znam, znam. Ne
želiš da ljudi misle da smo nešto radili kad nismo. I stvarno nismo. To sam i rekao onoj
Ljutitojkučki.“
„Drugačije je kad se radi o curama i kad se radi o dečkima, Peter.“
„Znam. Nemoj se ljutiti. Saznat ću tko je to objavio.“ Pogleda pred sebe. Toliko je
ozbiljan da ne sliči na sebe; očito je odlučan u svojoj namjeri i pogled na njegov profil
ulijeva mi povjerenje.
Oh, Peter, zašto si tako zgodan! Da nisi toliko zgodan, nikad ne bih ušla u taj jacuzzi. Za
sve si ti kriv. Osim što nisi. Ja sam ta koja je izula cipele i skinula čarape pa ušla u jacuzzi.
Željela sam to. Samo mi je drago što on sve ovo tako ozbiljno shvaća i šalje mailove u ime
nas oboje. Znam da je to nešto zbog čega se Genevieve ne bi brinula; ona nikad nije imala
problema s javnim pokazivanjem osjećaja, a nije je ni mučilo što je u centru pažnje. Ali mene
brine, jako me brine.
On se okrene i pogleda me proučavajući mi oči, lice. „Nije ti žao što si to učinila, zar ne,
Lara Jean?“
Odmahnem glavom. „Ne, nije.“ Onda mi se tako slatko nasmije da si ne mogu pomoći pa
mu uzvratim osmijehom. „Hvala ti što si ih natjerao da maknu video zbog mene.“
„Zbog nas“, ispravi me Peter. „Napravio sam to zbog nas.“ Ispreplete prste svoje ruke s
mojima. „Radi se i o tebi i o meni, malena.“
Stegnem svoje prste oko njegovih. Ako se budemo držali dovoljno čvrsto, sve će biti u
redu.
Dok zajedno hodamo školskim hodnikom, cure šapuću. Dečki se hihoću. Neki dečko s
kojim Peter trenira dotrči do nas i pokušava mu dati pet, ali ga on samo udari i odgurne.
Kad ostanem sama pokraj svog ormarića vadeći knjige, priđe mi Lucas. „Neću ti ni
pokušati reći nešto utješno“, reče. „Samo ću te pitati jesi li na videu stvarno ti?“
Duboko udahnem, smirujući se: „Jesam, to sam ja.“
Lucas tiho zazviždi. „Jebote.“
„Da.“
„I... jeste li ti i on...“
„Ne, apsolutno nismo. Mi nismo.“
„Zašto ne?“
Posramim se na pitanje iako znam da se nemam razloga sramiti. Samo nikad prije
nisam imala priliku razgovarati o svom seksualnom životu, jer kome bi palo na pamet da
me išta pita? „Nismo zato što nismo. Nema nekog velikog razloga, osim što još nisam
spremna i ne znam je li i on. Nismo o tome ni razgovarali.“
„Pa, on nije nevin. Teško je i zamisliti da on to nikad nije napravio.“ Da bi naglasio svoje
riječi, Lucas raširi tamnoplave anđeoske oči. „Znam da si ti nevina, Lara Jean, ali Kavinsky
sasvim sigurno nije. To ti govorim kao muško.“
„Ne znam kakve to veze ima sa mnom“, odgovorim, iako sam se i sama to pitala jer me
to pitanje muči. Jednom smo Peter i ja pričali o tome, može li se automatski pretpostaviti da

35
cura i dečko koji već neko vrijeme hodaju i spavaju zajedno, ali se ne mogu sjetiti što je on
rekao na tu temu. Trebala sam bolje slušati.
„Slušaj, budući da su on i Genevieve to radili... kao divlji zečevi ili što već.“ Lucas se
zlobno nasmije na vlastite riječi i ja ga uštipnem. „Samo zato što su oni to radili, ne znači da
radimo i mi, pa čak ne znači ni da on to želi.“ Ili možda znači?
„On to sigurno želi.“
Teško progutam. „Pa, šteta ako je tako, stvarno tužno. Ali iskreno, mislim da nije.“ U
tom trenutku odlučim da ćemo Peter i ja imati vezu nalik pečenju rebaraca. Polako i na
laganoj vatri. S vremenom ćemo taj plamen pojačati. Samouvjereno kažem: „Ono što imamo
Peter i ja potpuno se razlikuje od onoga što su imali on i Genevieve. Ili od onoga što su
bili. Kako god. Mislim, ne bi trebao uspoređivati veze, u redu?“ Opominjem njega, a ja to
sama radim.
Tijekom sata francuskog čujem Emily Nussbaum kako šapće Genevieve: „Ako ostane
trudna, misliš da će joj Kavinsky platiti abortus?“
Genevieve joj odgovori šapćući: „Nema šanse. On je previše škrt. Možda joj plati pola.“ I
svi se počnu smijati.
Lice mi u hipu bukne od poniženja. Dobijem poriv vrišteći odgovoriti: Nismo se ševili! Mi
smo rebarca! Ali znam da bih im time samo priuštila još više zadovoljstva, ali i pokazala da
su me uspjeli povrijediti. Umjesto toga, prisjetim se savjeta koji mi je udijelila Margot. I tako
podignem glavu još više, što više mogu, toliko visoko da me zaboli vrat.
Možda je snimku stvarno objavila Gen. Možda me stvarno toliko mrzi.
Gospođica Davenport me presretne na putu do učionice. Zagrli me i kaže: „Lara Jean,
kako se držiš?“
Znam da joj zapravo nije stalo do mene. Samo traži trač. Ona je najveća tračerica među
profesorima, možda i najveća među učenicima. Pa, sigurno joj neću dati materijala za rundu
tračanja u zbornici. „Super sam“, odgovorim joj veselo. Visoko podignuta glava, visoko
podignuta glava.
„Vidjela sam video“, prošapće mi gledajući sluša li nas tko. „Video tebe i Petera u
jacuzziju.“
Toliko jako stisnem čeljust da me zabole zubi.
„Sigurno su te komentari jako uzrujali, za što te uopće ne krivim.“ Gospođica Davenport
bi stvarno trebala pronaći neku zanimaciju u životu ako tijekom zimskih praznika gleda
profile svojih učenika na Instagramu! „Klinci mogu biti jako okrutni. Vjeruj mi, znam to iz
vlastitog iskustva. Nisam ja puno starija od vas.“
„Stvarno sam super i hvala vam što se brinete.“ Nema se tu što vidjeti, ljudi. Nastavite
dalje sa svojim poslom.
Gospođica Davenport isturi donju usnu. „Pa, ako želiš porazgovarati s nekim, želim da
znaš da možeš računati na mene. Dopusti mi da budem od pomoći. Kad god poželiš možeš
se družiti sa mnom, napisat ću ti ispričnicu.“
„Hvala vam, gospođice Davenport.“ Izmigoljim iz njezina zagrljaja.

36
 Gospođa Duvall, savjetnica za upis na fakultete, zaustavi me na putu na sat engleskog.
„Lara Jean“, počne, a onda zastane. „Ti si tako pametna i nadarena djevojka. Nisi tip djevojke
koja bi se mogla naći u ovakvoj situaciji. Ne bih voljela da odabereš krivi put.“
Osjetim kako mi naviru suze. Poštujem gospođu Duvall. I želim da ima dobro mišljenje
o meni. Samo kimam jer je to jedino što sam trenutno u stanju.
Ona me nježno uhvati za bradu. Parfem joj miriše na ružine latice. Starija je žena,
oduvijek radi u školi. Gospođi Duvall je iskreno stalo do učenika. Ona je ta kojoj se
bivši učenici, dok su na praznicima, vraćaju da bi je pozdravili. „Sad je vrijeme da ozbiljno
shvatiš svoju budućnost i da se ne fokusiraš na srednjoškolske drame. Nemoj
fakultetima dati razlog da te odbiju, u redu?“
Ponovo kimnem.
„Dobra djevojka“, kaže mi. „Znam da si bolja od toga.“
Te mi riječi odzvanjaju u ušima: bolja od toga. Bolja od čega? Bolja od koga?
Tijekom ručka pobjegnem u ženski zahod da ne bih ni s kim morala razgovarati. I
naravno da tamo zateknem Genevieve koja stoji pred ogledalom i nanosi sjajilo za usne.
U ogledalu njezin pogled sretne moj. „Bok.“ Taj način na koji izgovara bok, tako
samozadovoljno, tako sigurna u sebe.
„Jesi li to bila ti?“ Glas mi odzvanja zidovima.
Genevievina ruka zastane. A onda se sabere i zatvori sjajilo za usne: „Jesam li to bila ja
što?“
„Jesi li ti poslala taj video Ljutitojkučki?“
„Ne“, naruga se ona. Usta joj se pomaknu udesno tim vrlo malim, jedva zamjetnim
trzajem. I tada shvatim da laže. Dovoljno sam je puta gledala kako laže svojoj mami da
ne bih znala da joj se usne u tim situacijama uvijek tržnu udesno. Iako sam sumnjala, možda
duboko u sebi i znala, ova mi spoznaja oduzme dah.
„Znam da više nismo prijateljice, ali smo nekad bile. Poznaješ moje sestre, moga tatu.
Poznaješ mene. Znala si koliko će me ovo povrijediti.“ Stegnem ruku u šaku da ne zaplačem.
„Kako si to mogla učiniti?“
„Lara Jean, žao mi je što ti se ovo dogodilo, ali to stvarno nisam bila ja.“ Uslijedi lažno
suosjećajno slijeganje ramenima i opet ono: kut usana tržne joj se prema gore.
„Ti si to napravila. Znam da jesi. Kad Peter sazna...“
Ona podigne obrvu. „I što će onda napraviti? Pretući će me?“
Toliko sam ljuta da mi drhte ruke. „Ne, zato što si djevojka. Ali neće ti ni oprostiti. Drago
mi je što si to napravila ako će mu to dokazati kakva si zapravo.“
„On jako dobro zna kakva sam ja zapravo. I znaš što? Još uvijek me voli više nego što će
tebe ikada. Vidjet ćeš.“ Nakon tih riječi okrene se na peti i ode.
I tada mi sine. Ona je ljubomorna. Na mene. Ne može podnijeti da je Peter sa mnom, a
ne s njom. Pa, upravo se odala jer čim Peter sazna da nam je to napravila ona, nikad je više
neće gledati istim očima.
Kad završi nastava, odjurim do parkirališta, gdje me Peter čeka u zagrijanom autu. Čim
otvorim suvozačka vrata, izgovorim: „Genevieve je to činila!“ Uđem u auto. „Ona je poslala
video Ljutitojkučki. Upravo mi je priznala!“

37
 On me trezveno upita: „Rekla je da je snimila video? Izgovorila je baš te riječi?“
„Pa... ne.“ Što je točno rekla? Otišla sam iz zahoda s osjećajem da je priznala, ali sada,
kad prevrtim razgovor u glavi, shvatim da baš i nije bilo tako. „Nije baš otvoreno priznala,
ali gotovo da jest. I napravila je onaj pokret ustima!“ Trznem kutovima usana. „Vidiš? To je
uvijek oda!“
On podigne obrvu. „Daj molim te, Covey.“
„Peter!“
,,U redu, u redu. Razgovarat ću s njom“, kaže pa pokrene auto.
Sigurna sam da znam odgovor na ovo pitanje, ali ga svejedno moram pitati. „Je li ti koji
od profesora išta rekao o videu? Možda trener White?“
„Ne. Zašto? Je li tebi netko nešto rekao?“
O tome je govorila Margot, o dvostrukim mjerilima. Dečki ostaju dečki, ali djevojke bi
trebale biti oprezne: oprezne kad je riječ o tijelu, o budućnosti, o svemu onome po čemu nas
ljudi sude. Odrješito ga upitam: „Kad ćeš razgovarati s Genevieve?“
„Otići ću do nje večeras.“
„Otići ćeš do njezine kuće?“ ponovim.
„Pa, da. Moram je gledati u oči da bih znao laže li ili ne. I provjerit ću taj njezin znak koji
otkriva da laže, zbog kojeg si tako uzbuđena.“
Peter je jako gladan pa stanemo usput na hamburger i frape. Kad napokon stignem
kući, Margot i Kitty me čekaju. „Sve nam ispričaj“, reče Margot dodajući mi šalicu
kakaa. Provjerim je li stavila kolačiće od bijeloga sljeza pa se uvjerim da jest.
„Je li Peter sredio situaciju?“ želi znati Kitty.
„Da! Uspio je nagovoriti Ljutitukučku da makne video. Rekao im je da ima ujaka koji je
vrhunski odvjetnik, iako je zapravo vlasnik pizzerije u New Jerseyju.“
Margot se na to nasmije. A onda se uozbilji. „Jesu li bili grozni prema tebi?“
Veselo odgovorim: „Ne, nije bilo loše.“ Osjetim nalet ponosa što se pravim hrabra pred
sestrama. „Ali sam prilično sigurna da znam tko je to napravio.“
A one uglas pitaju: „Tko?“
„Genevieve, baš kao što je Chris rekla. Suočila sam je s tim na zahodu i zanijekala je, ali
onda je napravila onaj pokret ustima koji napravi uvijek kad laže.“ Pokažem im. „Gogo,
sjećaš li se toga?“
„Mislim da da!“ odgovori, ali znam da se ne sjeća. „Što je rekao Peter kad si mu rekla da
je to napravila Genevieve? Povjerovao ti je, zar ne?“
„Zapravo i ne“, ogradim se pušući u vrući kakao. „Mislim, rekao je da će razgovarati s
njom i saznati istinu.“
Margot se namršti. „Trebao bi biti na tvojoj strani, bez obzira na sve.“
„I jest, Gogo!“ Zgrabim ju za ruku i isprepletem prste s njezinima. „Ovo mi je napravio.
Rekao je: Riječ je o tebi i meni, malena. Bilo je jako romantično!“
Ona se počne cerekati. „Tebi nema pomoći. Nikad se nemoj promijeniti.“
„Voljela bih da sutra ne ideš“, uzdahnem. Već mi jako nedostaje. Nedostaje mi da je s
nama, da osuđuje, da dijeli mudre savjete, da mi pruža sigurnost. To mi daje snage.

38
 „Lara Jean, možeš ti to riješiti i sama“, kaže mi i ja pažljivo slušam, tražeći na njoj neki
znak sumnje ili licemjerja, bilo kakav znak da je to rekla samo da utješi. Ali nije bilo znaka.
Samo povjerenje.

39
 8.

Margot sutra odlazi za Škotsku i ovo je naša posljednja zajednička večer. Tata peče
korejska rebarca i zapečeni krumpir sa sirom. Čak radi i tortu od limuna, i to ne
onu kupovnu, nego pravu. Kaže: „Hladno je i vrijeme je grozno pa mislim da nam svima
treba malo sunca u obliku torte od limuna.“ Onda me zagrli oko struka i potapša po boku, i
iako ništa ne pita, znam da zna kako se sa mnom događa nešto puno ozbiljnije od
mjesečnice.
Još nismo ni počeli jesti kada tata pita: „Imaju li ova rebarca isti okus kao i bakina?“
„Uglavnom“, odgovorim. Tata se uozbilji i ja brzo dodam: „Mislim, čini se da su čak i
bolja.“
„Marinirao sam meso točno onako kao što je rekla“, doda. „Ali se meso ne odvaja od
kosti kao kad ih ona napravi, zar ne? Ako se rebarca dobro pripreme, nož nije ni
potreban.“ Margot nožem za odrezak pokušava odrezati komad mesa, a onda nakon tatinih
riječi odjednom stane. „Prvi put sam ovo jelo kušao s vašom mamom. Na našem prvom
spoju odvela me u korejski restoran i naručila za oboje na korejskom jeziku pa mi tek
poslije objasnila svako jelo. Te me večeri očarala. Jedino mi je žao što ste prestale ići u
korejsku školu.“ Uozbilji se na trenutak, a onda se ponovo nasmije. „Jedite cure.“
„Tata, Sveučilište u Virginiji nudi mogućnost učenja korejskoga“, kažem. „Ako upadnem,
obećavam da ću ga nastaviti učiti.“
„Tvoja bi se mama time oduševila“, odgovori mi i ponovo mu u očima vidim onaj stari,
tužni pogled.
Margot se brzo ubaci: „Rebarca su jako fina, tata. U Škotskoj jednostavno nema dobre
korejske hrane.“
„Spakiraj nešto algi i ponesi ih sa sobom“, predloži tata. ,,I onog čaja od ginsenga koji
nam je baka donijela iz Koreje. Trebala bi uzeti i kuhalo za rižu.“
Kitty se namršti. „Kako ćemo onda mi jesti rižu?“
„Kupit ćemo drugo.“ Sanjivo doda: „Stvarno bih želio da odemo u Koreju na obiteljski
odmor. Zar to ne bi bilo super? Mama i ja oduvijek smo vas htjeli odvesti na put u
Koreju. Tamo još uvijek imate puno rođaka.“
„Može li i baka s nama?“ upita Kitty. Kriomice dodaje komadiće mesa Jamieju, koji sjedi
na stražnjim nogama i molećivo nas gleda.
Tata se umalo uguši zalogajem krumpira. „To je odlična ideja“, uspije odgovoriti. „Bila
bi nam dobar vodič.“
Margot i ja razmijenimo osmijeh. Baka bi za tjedan dana tatu dovela do ludila. Mene
veseli pomisao na odlazak u kupovinu. ,,Oh, kad samo pomislim na sve vrste
olovaka, bilježnica i svega ostalog što imaju“, kažem. ,,A tek odjeća. I ukosnice. BB-kreme.
Trebala bih sastaviti popis.“

40
 „Tata, ti bi mogao ići na tečaj kuhanja korejske hrane“, predloži Margot.
„Da! 'Ajmo putovanje planirati za ovo ljeto“, doda tata. Vidim da je već sada jako
uzbuđen. „Ovisno o našim rasporedima, naravno. Margot, ti ćeš cijelo ljeto biti ovdje s
nama, zar ne?“ Barem je tako govorila prošli tjedan.
Ona spusti pogled na tanjur. „Nisam sigurna. Ništa još nije odlučeno.“ Tata izgleda
zbunjeno, a Kitty i ja se pogledamo. To sigurno ima veze s Joshom i ne mogu je
kriviti. „Možda mi se ukaže mogućnost stažiranja na Kraljevskom antropološkom institutu u
Londonu.“
„Mislio sam da si rekla kako se želiš vratiti i raditi u Montpelieru“, kaže tata, a čelo mu
se nabora od zbunjenosti.
„Još nisam sigurna što želim raditi. Kao što sam i rekla, još nisam odlučila.“
Kitty se ubaci. „Ako dobiješ kraljevsko stažiranje, hoćeš li upoznati članove kraljevske
obitelji?“
Zakolutam očima. Margot joj uputi zahvalan pogled i odgovori: „Sumnjam, Kitten, ali
nikad se ne zna.“
,,A što je s tobom, Lara Jean?“ širom otvorenih očiju i sasvim nevino upita Kitty. „Zar i ti
ne bi trebala nešto raditi ovo ljeto, da bi mogla unijeti u prijavu na sveučilišta?“
Zlobno je pogledam. „Imam dosta vremena na miru razmisliti o svemu.“ Ispod stola je
jako uštipnem i ona zacvili.
„Planirala si na proljeće potražiti nekakvo stažiranje“, podsjeti me Margot. „Kažem ti,
Lara Jean, ako ne budeš bila brza, sva će dobra mjesta otići. Jesi li kontaktirala Noni
za poduku za završni ispit i maturu? Provjeri hoće li ići u ljetnu školu ili će ljeto provesti kod
kuće.“
,,U redu, u redu. Hoću.“
„Možda bih ti ja mogao dogovoriti posao u bolničkoj suvenirnici“, ponudi se tata. „Mogli
bismo zajedno putovati na posao, zajedno ručati. Bilo bi ti super zabavno cijeli dan provesti
sa starim!“
„Tata, zar nemaš prijatelje na poslu?“ upita Kitty. „Sjediš li sam za ručkom?“
„Pa, ne, ne svaki dan. Ponekad jedem sam za radnim stolom, ali to je zato što ne mogu
odvojiti puno vremena za ručak. Kad bi Lara Jean radila u bolničkom dućanu, potrudio bih
se pronaći vremena.“ Ne razmišljajući, krene lupkati po rebarcu na tanjuru. „Možda bi za nju
bilo posla i u McDonaldsu, ali moram to izvidjeti.“
Kitty odjednom kaže: „Hej, ako dobiješ posao u McDonaldsu, kladim se da će ti dopustiti
da jedeš pomfrita koliko god hoćeš.“
Namrštim se. Već vidim kako će mi izgledati ljeto i ne sviđa mi se ono što vidim. „Ne
želim raditi u McDonaldsu. I bez uvrede, tata, ali ne želim raditi ni u bolničkoj suvenirnici.“
Brzo razmišljam. „Razmišljala sam, htjela bih raditi neki uredski posao, u Belleviewu. Možda
mogu stažirati kao direktorova organizatorica događanja. Ili pomoćnica. Margot, što ti zvuči
dojmljivije?“
„Pomoćnica direktora za organizaciju događanja“, odgovori Margot.
„To stvarno zvuči puno profesionalnije“, složim se. „Imam puno ideja. Možda navratim
tamo ovaj tjedan i predložim ih Janette.“

41
 „Na primjer?“ upita me tata.
„Tečaj izrade albuma“, improviziram. „Imaju toliko fotografija i uspomena i stvari koje
su s vremenom prikupili pa mislim da bi ih bilo dobro staviti u knjigu, da ih ne izgube.“
Odjednom osjetim nalet inspiracije. ,,A možda bismo onda mogli organizirati i malu
izložbu i pokazati sve albume pa bi ih posjetitelji mogli vidjeti, prelistati i pročitati njihove
životne priče. Mogla bih ispeći lisnato tijesto punjeno sirom i poslužiti bijelo vino...“
„To je fantastična ideja“, kaže mi Margot uz odobravajuće kimanje glavom.
„Stvarno odlična“, oduševljeno kaže tata. „Jasno je da nećeš piti bijelo vino, ali se
apsolutno slažem s lisnatim sa sirom!“
,,Oh, tata“, odjeknemo sve tri kao u zboru, jer on voli kada to napravimo, kada krene biti
pekmezast pa onda sve tri uzdahnemo kao da smo ljute i kažemo: ,,Oh, tata.“
Dok peremo suđe Margot mi kaže da bih svoje ideje svakako trebala izložiti Belleviewu.
„Treba im netko poput tebe da preuzme stvari u svoje ruke“, kaže mi perući pećnicu. „Svježa
energija, nove ideje. Ljudi izgube elan radeći u domu za umirovljenike. Janette će biti
oduševljena ako dobije još jedan par ruku.“
Većinu tih stvari za Belleview rekla sam da me više ne bi gnjavili, ali sada razmišljam
kako bih stvarno trebala razgovarati s Janette.
Popnem se u svoju sobu i vidim da imam propušteni poziv od Petera. Nazovem ga i u
pozadini čujem televizor. „Jesi li razgovarao s njom?“ Nadam se, nadam se, nadam se da mi
sad vjeruje.
„Razgovarao sam.“
Srce mi lupa. ,,I? Je li priznala?“
„Ne.“
„Ne.“ Izdahnem. U redu. Pretpostavljam da sam to i očekivala. Gen nije od onih što se
lako predaju. Ona je borac. „Pa, može reći što god hoće, ali ja znam da je to napravila ona.“
„Sve si to zaključila iz jednog pogleda, Covey.“
„Nije to samo pogled. Poznajem je. Bila mi je najbolja prijateljica. Znam kako razmišlja.“
„Poznajem je bolje od tebe i kažem ti, ne mislim da je to napravila ona. Vjeruj mi.“
Istina je da je on bolje poznaje, naravno da je istina, ali ja znam da je to ipak bila ona,
kao što cura poznaje drugu curu i kao što bivša prijateljica poznaje bivšu prijateljicu. Koliko
god godina prošlo. Cura te stvari zna, osjeća u kostima. „Vjerujem tebi. Ali ne vjerujem njoj.
Sve ovo dio je njezinog plana, Peter.“
Nastupi duga šutnja i čujem kako mi vlastite riječi odzvanjaju u ušima te čak i meni
zvuče suludo. Glas mu je pun strpljenja kad progovori: „Trenutno je opterećena obiteljskim
problemima, nema sad vremena pakostiti tebi, Covey.“
Obiteljski problemi? Osjetim nalet krivnje jer se sjetim da je Chris spomenula kako joj
je baka slomila kuk i da je obitelj raspravljala treba li je smjestiti u dom. Genevieve je
oduvijek bila bliska s bakom, rekla je da je bakina omiljena unuka jer sliči na nju - što znači
da su obje jako lijepe. A možda su njezini roditelji? Genevieve se uvijek brinula da će se
razvesti. A možda je sve to laž. Na vrh mi je jezika da to i kažem, a onda on oprezno
progovori: „Mama me zove da siđem. Možemo li o ovome razgovarati sutra?“
„Naravno“, odgovorim.
42
 Mislim, pretpostavljam da posrijedi može biti bilo što. Peter je u pravu. Možda sam je
nekoć dobro poznavala, ali više ne. Peter je sad bolje poznaje. Osim toga, zar nije ovo način
na koji se može izgubiti dečko, ovakvim paranoidnim, ljubomornim i nesigurnim
ponašanjem? Sasvim sam sigurna da mi sve to ne ide u korist.
Završimo razgovor i odlučim jednom zauvijek zaboraviti taj video. Što je bilo, bilo je.
Imam dečka, mogući novi posao (neplaćeni, sigurna sam, ali ipak) i učenje na koje
moram misliti. Ne smijem dopustiti da me ovo omete. Uostalom, na snimci mi se ne vidi lice.

43
 9.

Sutradan ujutro prije škole stavljamo prtljagu u automobil da bi tata odvezao Margot
na aerodrom. Stalno pogledavam prema prozoru Joshove spavaće sobe pitajući se hoće li
sići i pozdraviti se. To je najmanje što može napraviti. Ali svjetla nisu upaljena, tako da
sigurno još spava.
Dok se Margot pozdravlja s Jamiejem Foxom - Nevoljom, gospođica Rothschild izađe sa
psom. Čim je ugleda, iskoči iz Margotina zagrljaja i potrči preko ulice. Tata trči za njim.
Jamie laje i skače po Simonu, jadnom starom psu gospođice Rothschild, koji ga ignorira.
Jamie je toliko uzbuđen da se popiša po zelenim čizmama gospođice Rothschild pa se tata
ispričava, ali ona se samo smije. „Oprat će se“, čujem je kako kaže. Izgleda lijepo, smeđu
kosu skupila je u rep, a nosi hlače za jogu i široku vojničku jaknu. Mislim da i Genevieve ima
takvu.
„Požuri tata!“ poviče Margot. „Moram stići tri sata prije leta.“
„Tri je ipak previše“, kažem. „Dva je sasvim dovoljno.“ Gledamo kako tata pokušava
uhvatiti Jamieja, i Jamieja kako se pokušava izmigoljiti. Gospođica Rothschild uhvati ga
jednom rukom i poljubi u glavu. „Za međunarodne letove treba stići tri sata ranije. Moram
prijaviti i prtljagu, Lara Jean.“
Kitty ništa ne govori. Samo mirno promatra pseću dramu na drugoj strani ulice.
Tata se vrati s Jamiejem koji mu se i dalje pokušava izvući iz ruku i kaže: „Bolje da
krenemo prije nego što Jamie izazove još više nevolja.“ Nas tri se snažno zagrlimo, a
Margot mi šapne da budem jaka i ja kimnem. Onda ona i tata krenu prema aerodromu.
Još je rano, ranije nego inače kad se budimo za školu pa odlučim sebi i Kitty ispeći
palačinke od banane. Ona je i dalje udubljena u svoje misli. Dvaput je moram pitati želi
li jednu palačinku ili dvije. Napravim nekoliko više i zamotam ih u foliju jer ih na putu do
škole namjeravam podijeliti s Peterom. Operem posuđe, čak i Janette u Belleview e-mailom
pošaljem probni prijedlog na koji ona odmah odgovori. Osoba koja je zamijenila Margot dala
je otkaz prije mjesec dana, tako da sam se javila u pravi tren, piše mi. Predlaže da dođem u
subotu pa ćemo porazgovarati o tome što se od mene očekuje.
Osjećam da napokon sve imam pod kontrolom, da sam napredovala i da ja to mogu.
Osjećam se dobro dok tog hladnog siječanjskog jutra ulazim u školu držeći Petera za
ruku, punog želuca palačinki od banana, s novim poslom, u Margotinu džemperu. Dapače,
osjećam se sjajno.
Peter želi zastati pokraj učionice s računalima da bi isprintao zadaću iz engleskog, pa to
i napravimo. On se logira i ja glasno uzdahnem kada vidim fotografiju na ekranu. Netko je na
računalo postavio sliku s videa iz jacuzzija. Mene u Peterovu krilu, u crvenoj spavaćici od
flanela koja mi se zadigla oko bokova. Na vrhu slike stoji natpis: VRUĆI SEKS U JACUZZIJU. A
na dnu: KRIVO TO RADITE.

44
 „Što, do vraga?“ promrmlja Peter ogledajući se po učionici. Nitko ne podigne pogled.
Ode do drugog računala - ista slika, drugi naslov. ONA NIKAD NIJE ČULA DA SE ONO MOŽE
SMANJITI, piše na vrhu. ON JE ZADOVOLJAN ONIM ŠTO MU SE NUDI, stoji na dnu.
Proširili smo se poput virtualnog virusa.
U sljedećih nekoliko dana slika se pojavljuje posvuda. Na instagramskim profilima
drugih ljudi, na Facebooku.
Na jednoj je fotošopom dodan rasplesani morski pas. Na drugoj je netko skinuo naše
glave i stavio mačje. Na trećoj jednostavno piše AMIŠKI BIKINI.
Peterovi prijatelji iz lacrosseova tima drže da je sve to jako smiješno, ali se zaklinju da
to nisu napravili oni. Na ručku se Gabe buni: „Ja čak i ne znam koristiti fotošop!“
Peter si ugura pola sendviča u usta. ,,U redu, a tko to onda radi? Jeff Bardugo? Čarter?“
„Stari, nemam pojma“, odgovara Darell. „To je kao virus. Puno njih je to moglo.“
„Moraš priznati da je ona s mačjim glavama bila jako smiješna“, reče Gabe. A onda se
okrene prema meni i kaže: „Žao mi je, Large.“ Ne odgovaram. Ipak, mačje glave su
bile smiješne. Ali situacija nije. Na početku je Peter sve pokušao umanjiti šalama, ali to već
traje nekoliko dana pa vidim da je i njemu počelo smetati. Nije navikao biti meta sprdnje i
šale. Nisam ni ja, ali samo zato što nisam navikla da netko obraća toliku pažnju na ono što
radim. A otkako sam s Peterom, ljudi obraćaju pažnju. Bilo bi mi draže da to ne rade.

45
 10.

Tog se popodneva u velikoj školskoj dvorani okupe razredi treće godine. Predsjednica
našeg razreda Reena Patel stoji na podiju i podnosi izvještaj - koliko smo novca prikupili za
proslavu maturalne večere i prijedloge za putovanja u završnom razredu. Sjedim nisko u
stolcu, zahvalna na prilici za odmor, bez tuđih pogleda, došaptavanja i osuda.
Ona klikne na zadnji slajd i tad se dogodi. „Ja, tako napaljena“ trešti iz zvučnika.
Ugledam svoj video, moj i Peterov, kako bljeska na ekranu. Netko je skinuo video s profila
Ljutitekučke i dodao mu glazbenu podlogu. Na snimci poskakujem gore dolje u Peterovu
krilu tri puta brže od ritma glazbe.
Oh, ne, ne, ne, ne. Molim te, ne.
Sve se događa odjednom. Ljudi vrište, smiju se, upiru prstom i govore: „Ooooh!“
Gospođa Vasquez trči do projektora da ga ugasi dok Peter trči na pozornicu i grabi mikrofon
iz ruku zabezeknute Reene.
„Onaj tko je ovo napravio obično je smeće. Iako se to nikoga jebeno ne tiče, Lara Jean i
ja nismo se ševili u jacuzziju.“
Zvoni mi u ušima. Ljudi se okreću prema meni, a onda prema Peteru.
„Samo smo se ljubili, zato odjebite!“ Gospođa Vasquez, savjetnica trećih razreda,
pokušava uzeti mikrofon iz Peterovih ruku, ali Peter se ne da. Drži mikrofon visoko i dere
se: „Saznat ću tko je ovo učinio i prebit ću ga!“ U tom mu metežu ispadne mikrofon. Ljudi
kliču i smiju se, Petera odvode s pozornice s rukama na leđima i on panično gleda
prema publici. Traži mene.
Skup se prekine i svi krenu prema vratima, ali ja ostanem sjediti. Chris me pronađe i
dođe do mene ozarena lica. Zgrabi me za ramena. „Hmmm, to je bilo ludo! Dva puta
je opsovao!“
Ja sam još u šoku, možda. Taj intimni video Petera i mene upravo je prikazan na
velikom ekranu i svi su ga vidjeli. Gospođa Vasquez, 71-godišnji gospodin Glebe, koji i ne
zna što je to Instagram. Jedini strastveni poljubac moga života, koji su sada vidjeli svi.
Chris me prodrma za ramena. „Lara Jean! Jesi li dobro?“ Ja joj nijemo kimnem glavom i
ona me pusti. „Prebit će onoga tko je ovo učinio? Baš bih to voljela vidjeti!“ Nasmije se
i zabaci glavu unatrag poput divljeg ponija. „Mislim, dečko je kreten ako misli da to nije
učinila Gen. Ono, ima ozbiljnih problema s vidom, kužiš?“ Chris odjednom zastane i
promotri moje lice. „Jesi li sigurna da si dobro?“
„Svi su nas vidjeli.“
„Da... to je grozno. Sigurna sam da Gen u tome ima svoje prste. Sigurno je angažirala
jednog od svojih Malaca da ubaci video u Reeninu prezentaciju.“ Chris odmahuje glavom
u nevjerici. „Ona je takva kučka. Ipak, drago mi je da je Peter razjasnio situaciju. Ono, ne

46
želim da si umisli, ali to što je napravio stvarno je bilo zadivljujuće. Za mene to nikad
nijedan dečko nije učinio, stao tako pred sve i rekao istinu.“
Znam da misli na dečka s kojim je hodala u prvom razredu srednje koji je svima rekao
da se ševio s njom u svlačionici. Sjetim se gospođe Duvall i njezinih riječi. Ona bi vjerojatno
svrstala Chris u skupinu cura koje stalno partijaju, cura koje spavaju sa svima, cura koje
nisu „bolje od toga“. Nije bila u pravu. Sve smo mi iste.
Nakon što škola završi, izlazim iz učionice, kad mi se u torbi oglasi mobitel. Peterova
poruka.

Kažnjen sam. Nađemo se kod mog automobila!

Potrčim do parkirališta gdje u autu sjedi Peter i čeka me s već uključenim grijanjem.
Ceri mi se i kaže: „Zar nećeš poljubiti svoga muškarca? Upravo sam pušten iz zatvora.“
„Peter! Nije vrijeme za šalu. Jesu li te suspendirali?“
Zlobno se nasmiješi. „Hah. Uspio sam ih nagovoriti da to ne naprave. Ravnatelj Lochlan
me voli. Ipak, mogli su me suspendirati. Da je to netko drugi...“
Oh, Peter. „Molim te, nemoj mi se sad početi hvaliti.“
„Kad sam izašao iz Lochlanova ureda, dočekala me hrpa cura s druge godine i
zapljeskala mi. Govorile su: Kavinsky, tako si romantičan.“ On zazviždi i ja ga pogledam.
Privuče me sebi. „Hej, znaju one da sam zauzet. Postoji samo jedna koju želim vidjeti u
amiškom bikiniju.“
Nasmijem se, ne mogu si pomoći. Peter voli pažnju, i mrzim biti još jedna cura koja mu
je poklanja, ali to je ponekad jako teško. Osim toga, ta njegova gesta i jest bila nekako
romantična.
On me poljubi u obraz i priljubi mi se uz lice. „Zar ti nisam rekao da ću riješiti stvar,
Covey?“
„Jesi“, priznam milujući ga po kosi.
,,I jesam li napravio dobar posao?“
„Jesi.“ I to mu je dovoljno da bude sretan. Dovoljno je da mu kažem da je napravio
dobru stvar. Smješka se cijelim putem do doma. Ali ja još uvijek razmišljam o tome što
se dogodilo.
Ispričam se zbog neodlaska na večerašnju zabavu lacrosseova tima na koju sam trebala
ići s njim. Rekla sam da se moram pripremiti za sutrašnji susret s Janette, ali oboje znamo
da je posrijedi nešto drugo. Mogao mi je reći da mu kažem istinu, podsjetiti me da smo
obećali jedno drugome uvijek govoriti istinu, ali to nije učinio. Dovoljno me dobro poznaje i
zna da se moram zavući u svoju mišju rupu na neko vrijeme, dok ne budem spremna. Kad
izađem, bit ću u redu.
Te večeri pečem kolače chai sa šećerom, glazurom od cimeta i žutanjaka - kao da te grle
u ustima. Kuhanje me smiruje, centrira me. Pribjegavam mu kad ne želim razmišljati o
teškim temama. Ta aktivnost zahtijeva tako malo - samo je potrebno pratiti upute, a na
kraju si ipak nešto stvorio. Od sastojaka do pravog deserta. Poput čarolije. Pucneš prstima i
eto nečeg slasnog.

47
 Nakon ponoći stavim kolače na pladanj da se hlade i navučem pidžamu sa slikama
mačaka pa se popnem na kat čitati u krevetu, kad začujem kucanje na prozoru. Pomislim da
je Chris pa odem do prozora provjeriti jesmo li ga zatvorile, ali nije ona - Peter je! Otvorim
prozor. ,,Oh moj Bože, Peter! Što radiš ovdje?!“ Šapćem iako mi srce snažno lupa. „Tata je
kod kuće!“
Peter uđe. Ima plavu majicu s kapuljačom i topli prsluk. Skine kapuljaču, naceri se i
kaže: „Tiho. Probudit ćeš ga.“
Otrčim do vrata i zaključam ih. „Peter! Ne bi smio biti ovdje!“ U isto sam vrijeme
uspaničena i uzbuđena. Mislim da mi u sobu još nikad nije ušao dečko, ne od Josha, ali i to je
bilo jako davno.
On se već izuva. „Daj da ostanem nekoliko minuta.“
Prekrižim ruke jer ne nosim grudnjak i kažem: „Ako misliš ostati samo nekoliko
minuta, zašto se izuvaš?“ Ne odgovori mi. Baci se na krevet i kaže: „Hej, zašto ne nosiš svoj
amiški bikini? Tako je seksi.“ Htjedoh ga udariti po glavi, ali me on zgrabi za zglob ruke i
zagrli. Zarije glavu u moj trbuh poput dječaka. Prigušenim glasom kaže: „Žao mi je što ti
se sve ovo događa zbog mene.“
Dodirnem vrh njegove glave, kosa mu je meka i svilenkasta. ,,U redu je, Peter. Znam da
nisi ti kriv.“ Pogledam u starinski sat s budilicom. „Možeš ostati petnaest minuta, ali onda
moraš ići.“ Peter kimne glavom i pusti me. Sjednem na krevet do njega i stavim mu glavu na
rame. Nadam se da će minute prolaziti sporo. „Kako je bilo na zabavi?“
„Dosadno bez tebe.“
„Lažljivče.“
S lakoćom se nasmije. „Što si pekla večeras?“
„Kako znaš da sam pekla?“
Peter me pomiriši. „Mirišeš na šećer i maslac.“
„Kolače chai od šećera s glazurom od žutanjaka.“
„Mogu li ponijeti par komada?“
Kimnem i naslonimo se na zid. On me zagrli, sigurno i zaštitnički. „Još dvanaest
minuta“, kažem mu držeći usta na njegovu ramenu. Osjetim da se nasmiješio.
„Onda ih treba iskoristiti.“ Počnemo se ljubiti. Nikad nisam poljubila dečka u svom
krevetu. Ovo je nešto sasvim novo. Sumnjam da ću više ikad o svom krevetu misliti na isti
način. Između poljubaca, on progovori: „Koliko još imam vremena?“
Pogledam na sat. „Sedam minuta.“ Možda bih mogla dodati još pet...
„Možemo li onda leći?“ predloži.
Udarim ga u rame. „Peter!“
„Samo te želim malo držati u zagrljaju! I da želim pokušati nešto više, trebalo bi mi više
od sedam minuta, vjeruj mi.
I tako legnemo, leđima sam okrenuta prema njemu, a on je obavijen oko mene, njegove
ruke oko mojih. Bradu je smjestio u udubinu između moga vrata i ramena. Mislim da mi je
to najdraža stvar koju smo ikad napravili. Toliko mi se sviđa da se neprestano moram
opominjati da ostanem budna. Želim zatvoriti oči, ali ih natjeram da gledaju u sat.

48
 „Ovo je tako dobro“, uzdahne on. Bilo bi mi draže da to nije rekao jer počinjem misliti
koliko je puta tako u zagrljaju držao Genevieve.
Nakon što je prošlo petnaest minuta tako se brzo dignem i sjednem na krevet da on
iznenađeno poskoči. Potapšam ga po ramenu. „Vrijeme je da kreneš, frende.“
On se naduri. „Daj, Covey!“
Odlučno odmahnem glavom.
Da me nisi natjerao da mislim na Genevieve, dala bih ti još pet minuta.
Nakon što ispratim Petera s vrećicom kolača, legnem na krevet i zatvorim oči
zamišljajući da me njegove ruke još uvijek grle i tako zaspim.

49
 11.

Sljedećeg dana odlazim do Janettina ureda u Belleviewu naoružana bilježnicom i

olovkom. „Imam ideju za tečaj. Izrada albuma za starije osobe.“ Janette kima glavom i ja
nastavim. „Stanare mogu podučiti kako napraviti album. Zajedno ćemo pregledati njihove
stare fotografije i uspomene i saslušati njihove priče.“
„To zvuči super“, odgovori mi.
„Mogu ja voditi taj tečaj, a mogu preuzeti i organizaciju okupljanja na koktel petkom
navečer?“
Janette zagrize u sendvič od tune i proguta. „Mogli bismo ukinuti koktele.“
„Ukinuti?“ ponovim u nevjerici.
Ona slegne ramenima. „Otkad smo ponudili računalni tečaj, rijetko tko dolazi.
Stanovnici su skužili kako koristiti Netflix. Stvari se mijenjaju.“
,,A kako bi bilo da to organiziramo više kao neki događaj? Ono, da bude posebnije.“
„Nemamo novca ni za što otmjeno, Lara Jean. Sigurna sam da ti je Margot rekla kako se
ovdje snalazimo. Naša su sredstva jako mala.“
„Ne, ne, mislila sam više na stvari koje možemo napraviti sami. Jednostavni, mali dodaci
koji puno znače. Mogli bismo uvesti pravilo da muškarci moraju nositi sako. A mogli bismo
iz blagovaonice posuditi i fine čaše, da ne koristimo plastične?“ Janette me još uvijek sluša i
ja nastavljam. „Zašto da poslužujemo kikiriki iz pakiranja kada bismo ga mogli staviti u neku
lijepu zdjelu, zar ne?“
„Kikiriki će svejedno imati okus po kikirikiju.“
„Ima elegantniji okus ako ga se servira u kristalnoj zdjeli.“
Rekla sam i previše. Janette se čini kako sve to zahtijeva previše truda i muke, sigurna
sam.
„Nemamo mi kristalnih zdjela, Lara Jean.“
„Sigurna sam da mogu barem jednu pronaći doma“, uvjerim je.
„Zvuči kao puno truda radi petka navečer.“
„Pa, možda bismo mogli večer organizirati samo jedanput na mjesec. Tako bi to bilo još
posebnije. Zašto ne napravimo malu stanku i organiziramo taj događaj u velikom stilu
nakon mjesec dana ili tako nešto?“ predložim. „Mogli bismo ljudima pružiti priliku da im
nedostaje. Napuhati neizvjesnost i onda to napraviti kako treba.“ Janette nevoljko kima i
prije nego što se stigne predomisliti, ja kažem: „Smatraj me svojom pomoćnicom, Janette.
Sve prepusti meni. Ja ću se pobrinuti za sve.“
Ona slegne ramenima. „Onda pokušaj.“
Istog poslijepodneva dok sam u svojoj sobi s Chris, nazove Peter. „Prolazim autom
pokraj tvoje kuće“, kaže mi. „Jesi li za druženje?“

50
 „Ne!“ poviče Chris u telefon. „Zauzeta je.“
On mi zagunđa u uho.
„Oprosti“, kažem mu. „Chris je kod mene.“
Kaže da će me nazvati kasnije i jedva završim razgovor prije nego što Chris zakokodače:
„Molim te, nemoj postati jedna od onih cura koje zaborave na sve druge kad nađu dečka.“
Poznat mi je taj izraz „one cure“ jer Chris nestane svaki put kad upozna novog dečka.
Prije nego što je uspijem podsjetiti na to, nastavi: „Nemoj biti ni jedna od onih
glupavih obožavateljica. Jebeno mrzim te obožavateljice. Ono, zar ne mogu obožavati nešto
drugo? Neki bend, na primjer? Oh, moj Bože, bila bih jako dobra obožavateljica nekog
stvarnog, važnog benda. Ono, da sam nešto kao inspiracija tom bendu, kužiš?“
„Što je s onom idejom da osnuješ vlastiti bend?“
Chris slegne ramenima. „Dečko koji svira gitaru sredio si je ruku na skejtbordu i onda
se više nikome nije dalo. Hej, želiš li da sutra navečer odemo do grada na nastup
onog benda, Flomaster? Frank će posuditi kombi od tate pa će vjerojatno biti dovoljno
mjesta.“
Nemam pojma tko je Frank, a i Chris ga sigurno poznaje pune dvije minute. Ona uvijek
izgovara imena drugih ljudi kao da bih ja trebala znati tko su. „Ne mogu, imamo nastavu.“
Ona se namršti. „Vidiš, točno o tome govorim. Već sad si jedna od onih cura.“
„Nema to nikakve veze, Chris. Pod a, tata me nikad neće pustiti u grad ako sutradan
imam školu. Pod b, nemam pojma tko je Frank i neću se voziti u njegovom kombiju. Pod
c, čini mi se da taj bend Flomaster ne svira moju vrstu glazbe. Sviraju li glazbu koju volim?“
„Ne“, prizna ona. ,,U redu, ali moraš pristati na sljedeću stvar koju te tražim. I bez tih a-
b-c-evo-razloga-zašto ne-sra-nja.“
,,U redu“, složim se iako me uhvati lagana nervoza jer s Chris nikad ne znaš, može te
uvaliti u svašta. Doduše, poznavajući je, već je zaboravila o čemu smo pričale.
Smjestimo se na pod i bacimo na manikiranje. Chris dohvati jednu od mojih zlatnih
olovaka za nokte i počne crtati zvjezdice po noktu na nožnom palcu. Ja crtam lavandu i
tamnoružičasto cvijeće s nevenom u sredini. „Chris, hoćeš li mi ispisati moje inicijale na
desnoj ruci?“ Dignem ruku. „Počni od prstenjaka nadolje, prema palcu. L J. S. C.“
„Hoćeš li neki posebni stil pisanja ili obični?“
Pogledam je. „Daj, molim te. S kime misliš da razgovaraš?“ U isto vrijeme kažemo:
„Posebni.“
Chris je odlična u krasopisu. Toliko dobra, u stvari, da se divim njezinom radu pa
kažem: „Hej, imam ideju. Kako bi bilo da počnemo manikirati stanare u Belleviewu? Oni bi
se oduševili.“
„Koliko bismo im naplatile?“
„Ništa! To je društveno-koristan rad koji nije obavezan. To radiš iz dobrote. Neki
stanari si ne mogu sami dobro odrezati ni nokte na rukama. Ruke su im prekvrgave.
Treba im pomoć i za nokte na nogama. Nokti su im jako debeli i...“ Zastanem kad na njezinu
licu vidim izraz gađenja. „Možda možemo imati neku kašicu za napojnice.“
„Neću starim ljudima rezati nokte na nogama badava. Neću to raditi za manje od
pedeset dolara, u najmanju ruku. Vidjela sam noge svoga djeda, nokti su mu poput

51
orlovih kandži.“ Vrati se mojem palcu crtajući predivni rukopisni cvjetni C. „Gotovo. Bože,
kako sam dobra.“ Zabaci glavu unatrag i poviče: ,,Kitty! Dovući guzicu ovamo!“
Kitty utrči u moju sobu: „Što je? Baš sam bila usred nečega.
„Baš sam bila usred nečega“, oponaša je Chris. „Ako mi doneseš dijetnu Colu, i tebi ću
srediti nokte kao Lari Jean.“ Ponosno joj pokažem svoje ruke poput modela. Chris
broji prstima. „Mogu ti ispisati Kitty Covey da stane na sve prste.“
Kitty odskakuće i ja joj doviknem: „Donesi i meni neki sok!“
,,S ledom!“ poviče Chris. Onda zamišljeno uzdahne. „Voljela bih imati mlađu sestru.
Svašta bih joj naređivala i bila bih jako dobra u tome.“
,,Kitty obično nije poslušna kao što je sada. Takva je samo zato što ti se divi.“
„Divi mi se, zar ne?“ Chris otkine mucicu s čarape smiješeći se samoj sebi.
Kitty se divila i Genevievei. Bila je njome nekako očarana. „Hej“, kažem iznenada: „Kako
je tvoja baka?“
„Dobro je. Prilično je vitalna.“
,,A kako je... ostatak tvoje obitelji? Je li sve u redu?“
Chris slegne ramenima. „Naravno. Svi su dobro.“
Hmm. Ako Chris ne zna, kako je moguće da je situacija s Genevieveinom obitelji tako
loša? Ili možda nije uopće loša, možda je to još jedna Genevieveina prevara. I kao mala
je puno lagala, bilo da se želi izvući iz nevolje pred mamom, pa bi tada okrivila mene, bilo da
zadobije simpatije odraslih.
Chris me pogleda. „O čemu tako intenzivno razmišljaš? Jesi li još uzrujana zbog svoje
snimke seksa?“
„Nije snimka seksa ako ne prikazuje nikoga tko se seksa!“
„Smiri se, Lara Jean. Sigurna sam da je Peterova velika gesta bila učinkovita i da će vas
ljudi ostaviti na miru. Zaboravit će i okrenut će se drugim stvarima.“
„Nadam se da si u pravu“, odgovorim.
„Vjeruj mi, sljedeći će se tjedan pojaviti netko novi ili nešto novo pa će svoju pažnju
usmjeriti prema tome.“
Ispostavilo se da je Chris bila u pravu, da su se ljudi zaokupili nečim drugim. U utorak je
Clark iz četvrtog razreda ulovljen kako masturbira u muškoj svlačionici pa sada svi pričaju
samo o tome. Blago meni!

52
 12.

Stormy kaže da na ovom svijetu postoje dvije vrste djevojaka. One koje ti slome srce i
one kojima drugi slome srce. Mislim da nije teško pogoditi kojoj grupi pripada Stormy.
Prekriženih nogu sjedim na Stormynu izblijedjelom baršunastom kauču pregledavajući
veliku kutiju za cipele u kojoj su uglavnom crno-bijele fotografije. Pristala je pridružiti se
mome tečaju izrade albuma pa se sada pokušavamo organizirati. Složila sam njezine
fotografije u nekoliko kategorija. Stormy, rane godine, odrastanje, njezino prvo, drugo
i četvrto vjenčanje - jer nismo pronašle fotografije s trećega. To i nije bilo pravo vjenčanje
jer su mladenci pobjegli i tajno se vjenčali.
„Ja sam ta koja lomi srca, ali ti, Lara Jean, ti si cura kojoj slome srce.“ Podigne obrve
suosjećajno me gledajući. Mislim da ih je danas zaboravila iscrtati olovkom.
Razmišljam o tome što je rekla. Ne želim biti ona kojoj slome srce, ali ni ona koja ih
slama. ,,Stormy, jesi li imala puno veza u srednjoj školi?“
,,Oh, naravno. Na desetke. Tako se to radilo u moje vrijeme. U petak bih otišla na vožnju
autom s Burtom, a u subotu na plesnjak sa Samom. Nismo se vezali, nego smo bili otvoreni
prema svim mogućnostima. Djevojka se ne bi posvetila samo jednoj vezi ako nije bila baš
jako, jako sigurna.“
„Sigurna da joj se dečko sviđa?“
„Sigurna da se za njega želi udati. Zašto bi se, inače, itko odrekao sve moguće zabave?“
Podignem fotografiju na kojoj je Stormy u lepršavoj svečanoj haljini bez naramenica
koja se širi od struka. S tom svojom svijetloplavom kosom i visokim obrvama mogla bi biti
rođakinja Grace Kelly. Do nje stoji mladić koji nije ni posebno visok ni posebno zgodan, ali u
njemu nešto ima. Neki sjaj u očima. ,,Stormy, koliko godina imaš na ovoj slici?“
Stormy pogleda u fotografiju. „Šesnaest ili sedamnaest. Otprilike kao ti.“
„Tko je mladić?“
Stormy pobliže promotri fotografiju, a lice joj se nabora poput suhe marelice. Crveno
lakiranim noktom kucne po fotografiji. „Walter! Zvali smo ga Walt. Bio je pravi šarmer.“
„On ti je bio dečko?“
„Ne, samo dečko s kojim bih s vremena na vrijeme izašla.“ Ona svoje blijede obrve
pomiče gore-dolje. „Išli smo se kupati goli u jezeru i ulovila nas je policija. Bio je to
pravi skandal. Policija me dovezla kući omotanu samo u deku.“
,,I onda... jesu li te ogovarali?“
„Naravno.“
„I ja sam se pomalo našla u skandalu“, kažem. A onda joj ispričam priču o jacuzziju,
videu i svemu ostalome. Objašnjavam joj kako se video širi internetom. Oduševljena je,
sva treperi od uzbuđenja.

53
 „Odlično!“ zaklikće. „Tako mi je drago zbog tebe. Cura s reputacijom je mnogo
zanimljivija od obične dobrice.“
,,Stormy, to je na internetu. Internet je zauvijek. Nije to obična školska glasina. Osim
toga, ja na neki način i jesam dobrica.“
„Ne, tvoja sestra Margaret je dobrica.“
„Margot“, ispravim je.
„Pa, meni svakako sliči na Margaret. Mislim, stvarno, svaki petak provoditi u domu za
starce! Da sam ja tinejdžerica koja svoje najbolje godine provodi u nekom
prokletom staračkom domu, prerezala bih si žile. Ispričavam se zbog psovki, mila.“ Popravi
jastuk na koji se naslonila. „Najstarija djeca su uvijek vrlo uspješni dosadnjakovići. Moj
sin Stanley je užasan dosadnjaković. Najgori. On je pedijatar, za Boga miloga!
Pretpostavljam da sam si sama kriva, jer sam ga nazvala Stanley. Nije da sam imala puno
izbora. Moja svekrva inzistirala je da ga nazovemo po njezinom pokojnom mužu. Bože dragi,
kakva je oštrokondža bila.“ Stormy otpije gutljaj ledenog čaja. „Znaš, srednja djeca trebala bi
se zabavljati. To je tebi i meni zajedničko. Drago mi je što nisi puno navraćala do doma.
Nadala sam se da ti se događa nešto uzbudljivo. Čini se da sam bila u pravu. Iako bi
ipak mogla češće doći.“
Stormy baš zna natjerati čovjeka da se osjeća krivim. Usavršila je umjetnost durenja.
„Sada kad ovdje imam pravi posao, dolazit ću češće.“
„Ne prečesto.“ Naglo se oraspoloži. „Sljedeći put dovedi i tog svog dečka. Treba nam
ovdje nove krvi. Da malo prodrma ovo mjesto. Je li zgodan?“
„Da, jako je zgodan.“ Najzgodniji od svih zgodnih dečki. Stormy zaplješće rukama.
„Onda ga obavezno moraš dovesti. Samo mi to unaprijed najavi da se pripremim i
dočekam ga u najboljem izdanju. Imaš li još kakvog momka sa strane?“
Nasmijem se. „Nemam! Rekla sam ti da imam dečka.“
„Hmm.“ To je bilo sve što je rekla, samo hmm. A onda: „Imam unuka koji bi mogao biti
tvojih godina. Još je u srednjoj školi. Možda mu kažem da navrati i upozna te. Dobro je kad
cura ima više mogućnosti.“ Pitam se kako izgleda Stormyn unuk - vjerojatno je pravi igrač,
baš kao i Stormy. Otvorim usta da joj zahvalim i odbijem, ali mi ona samo odmahne rukom i
utiša me. „Kad završimo s mojim albumom, izdiktirat ću ti svoje memoare, koje ćeš ti
natipkati na kompjutoru. Razmišljam o naslovu Oko oluje. Ili Olujno nevrijeme.“ Stormy
počne pjevušiti. ,,Stormy iveather“, pjeva. „Od kada moj muškarac i ja nismo zajedno... stalno
pada kiša...“ Odjednom stane. „Trebali bismo organizirati karaoke! Zamisli samo, Lara Jean.
Ti u odijelu. Ja u uskoj crvenoj haljini, ležim na klaviru. Gospodina Moralesa će strefiti srce.“
Zasmijuljim se. „Bolje da mu ne priuštimo srčani udar. Možda da mu srce samo
zatreperi.“
Ona slegne ramenima i nastavi pjevati lagano njišući bokovima. „Stormy weather...“
Ako joj ne preusmjerim pažnju, nastavit će pjevati. ,,Stormy, reci mi gdje si bila kad je
umro John F. Kennedy.“
„Bio je petak. Pekla sam tortu od ananasa za bridž-klub. Stavila sam je u pećnicu i
vidjela vijesti pa sam totalno zaboravila na nju i umalo zapalila kuću. Bila je puna čađe,
pa smo morali krečiti kuhinju.“ Zaigra se kosom. „Taj je čovjek bio svetac. Princ. Da sam ga
upoznala u svojim najboljim danima, mogli smo se stvarno dobro zabaviti. Znaš,

54
jednom sam na aerodromu koketirala s Kennedyjem. U baru je sjeo do mene i počastio me
martinijem. Nekad su aerodromi bili puno glamurozniji. Ljudi bi se za putovanje obukli baš
lijepo i svečano. Današnja mladež u avionu obuje one grozne čizme od ovčje kože i donji dio
pidžame. Da te oči zabole. Ja ne bih takva izašla ni do poštanskog sandučića.“
„Koji Kennedy?“ upitam.
„Hmm? Oh, ne znam. Imao je jednu od onih Kennedyjevih brada.“
Ugrizem se za usnu da se ne bih počela smijati. Stormy i njezine dogodovštine. „Mogu li
dobiti recept za tortu od ananasa?“
„Naravno, dušo. To je obična žuta torta od ananasa sa smeđim šećerom i trešnjama
maraskino na vrhu. Samo moraš kupiti ananas u kolutićima, ne u komadima.“
Torta zvuči grozno. Pokušavam diplomatski kimati, ali me Stormy prokuži. Ljutito mi
reče: „Nisi valjda mislila da sam imala vremena sjediti i peći torte kao neka dosadna stara
domaćica? Naravno da sam varala.“
„Ti nikad ne bi mogla biti dosadna“, brzo dodam jer je to istina i jer znam što želi čuti.
,,I tebi bi dobro došlo da manje vremena provodiš kuhajući, a malo više uživajući u
životu.“ Oštra je, a ona nikad nije tako oštra sa mnom. „Mladost je uzalud potrošena
na mlade“, namršti se. „Bole me noge. Možeš mi dodati tablete Tylenola?“
Skočim na noge, željna ponovo biti u njezinoj milosti. „Gdje ih držiš?“
,,U kuhinjskoj ladici, do sudopera.“
Tražim, ali ih ne vidim. Pronalazim samo baterije, puder, gomilu salveta iz McDonaldsa,
paketiće šećera i trulu bananu. Bananu kriomice bacim u smeće. ,,Stormy, ne vidim nigdje
tvoje tablete. Možda si ih stavila negdje drugdje?“
„Zaboravi“, obrecne se dolazeći mi s leđa i gurajući me u stranu. „Sama ću.“
„Želiš li da ti skuham čaj?“ Stormy je stara, zato se ovako ponaša. Nije namjerno gruba.
Sigurna sam da nije namjerno.
„Čaj je za starice. Želim koktel.“
„Odmah“, odgovorim.

55
 13.

Službeno je počeo i moj tečaj izrade albuma. Razočarana sam odazivom. Za sada ga
pohađaju samo Stormy, Alicia Ito, čila i sabrana niska žena poliranih noktiju i kratke frizure,
te lukavi gospodin Morales za kojeg mislim da je zaljubljen u Stormy. Ili Aliciju. Teško je biti
siguran jer on očijuka sa svima, ali je popunio dvije stranice albuma obiju dama na kojima je
radio skupa s njima. Odlučio je album nasloviti Dobri, stari dani. Jednu stranicu u Stormynu
albumu ukrasio je glazbenim notama i fotografijom dvoje ljudi, koja je snimljena prošle
godine na disco-večeri. Još radi na stranici Alicijina albuma. Na sredinu stranice zalijepio je
fotografiju Alicije kako sjedi na klupi u dvorištu i gleda pred sebe. Oko slike je polijepio
cvijeće. Vrlo romantično.
Nemam preveliki budžet pa sam donijela vlastite potrepštine. Ostalima sam rekla da
skupljaju slike iz časopisa, kao i gumbe i kuglice. Kao ni ja, ni Stormy ništa ne baca,
sve skuplja. Čipku s krsnih haljinica svoje djece, kutiju šibica iz hotela u kojem je upoznala
muža („Ne pitaj“, rekla mi je) i staru ulaznicu za pariški kabaret (Oduševim se. „Jesi bila
u Parizu dvadesetih? Jesi li upoznala Hemingwaya?“ A ona me presječe pogledom i odgovori
kako je valjda jasno da nije baš toliko stara i da mi je nužna poduka iz povijesti).
Alicia koristi minimalistički i jasan stil. Mojom crnom olovkom za kaligrafiju na
japanskom jeziku piše opis pod svaku fotografiju.
„Što to ovdje piše?“ upitam je pokazujući pod fotografiji na kojoj su Alicia i njezin
suprug Phil na Niagarinim slapovima. Drže se za ruke odjeveni u žute kabanice.
Alicia se nasmije: „Piše: Kad nas je uhvatila kiša.“
Dakle, i Alicia je romantična. „Sigurno ti jako nedostaje.“ Phil je umro prije godinu dana.
Srela sam ga samo nekoliko puta, kad bih petkom pomagala Margot organizirati
večer koktela. Phil je bolovao od demencije i nije puno govorio. Sjedio bi u invalidskim
kolicima u zajedničkom dnevnom boravku i samo se osmjehivao ljudima. Alicia je uvijek
bila uz njega, nikad ga nije ostavila samog.
„Nedostaje mi svaki dan“, odgovori mi sa suzama u očima.
Stormy se ugura među nas, zatakne svoju zelenu šljokičastu olovku za uho i kaže:
„Alicia, trebala bi unijeti malo više života na svoje stranice.“ Stavi pred nju svoj papir
s naljepnicama kišobranima.
„Ne, hvala ti“, odgovori joj ukočeno Alicia i odgurne papir. „Ti i ja imamo potpuno
drugačiji stil.“
Stormy se na to namršti. Brzo odem do zvučnika i pojačam glazbu da bih podigla
atmosferu. Stormy dopleše do mene i zapjeva: ,,Johnny Angel, Johnny Angel. Meni si anđeo.“
Zagrlimo se i zapjevamo zajedno: „Sanjam o nama i kako će nam biti...“
Kad Alicia ode do toaleta, Stormy kaže: „Isuse, kakva dosadnjakovićka.“
„Ne mislim da je dosadna“, odgovorim.

56
 Stormy u mene upre svoj ružičasto lakirani nokat. „Da se nisi usudila zavoljeti je više od
mene samo zato što ste obje Azijatkinje.“
Provodeći vrijeme u staračkom domu, navikla sam čuti pomalo rasističke komentare.
Barem Stormy više ne koristi izraz orijentalka.
„Obje ste mi jednako drage“, kažem joj.
„Takvo što ne postoji“, naduri se ona. „Nitko ne može dvije osobe voljeti jednako.“
„Zar ti ne voliš svu svoju djecu jednako?“
„Naravno da ne.“
„Mislila sam da roditelji nemaju omiljeno dijete.“
„Naravno da imaju. Moj ljubimac je najmlađi sin Kent, zato što je pravi mamin sin.
Svake mi nedjelje dolazi u posjet.“
Odano kažem: „Pa, svejedno. Mislim da moji roditelji nemaju omiljeno dijete.“ To kažem
zato što mislim da je to ispravno reći, ali je li to istina? Mislim, ako mi netko priprijeti
pištoljem i kaže da moram birati, što bih odgovorila, tko je tatina ljubimica? Margot, možda.
Oni su si najsličniji. Ona iskreno voli gledati dokumentarce i promatrati ptice, baš kao i on.
Kitty je još mala, zbog čega je automatski omiljena. A gdje sam ja, srednja cura Song? Možda
sam ja bila mamina ljubimica. Voljela bih da sam sigurna. Pitat ću tatu, ali sumnjam da će mi
reći istinu. Margot bi mogla.
Nikad ne bih mogla birati između Margot i Kitty. Ali, recimo, da se obje utapaju i da
samo jednoj mogu dobaciti jastuk za spašavanje, onda bih vjerojatno odabrala Kitty. Margot
mi nikad ne bi oprostila da postupim drugačije. Mi se obje brinemo o Kitty.
Pomisao da bih mogla izgubiti Kitty odvede me u sentimentalnije, zamišljeno
raspoloženje pa tu večer, kad ona zaspi, ispečem njezine omiljene kolačiće. U zamrzivaču
držim vreće tijesta za kolače, zamotano u savršene valjkaste loptice, tako da kad god
poželimo, za dvadeset minuta možemo ispeći kolače. Kad sutra otvori vrećicu s užinom,
dočekat će je iznenađenje.
Dam jedan kolačić i Jamieju iako znam da ne bih smjela. Ali, gleda me tim svojim tužnim
psećim očima i jednostavno ne mogu odoljeti.

57
 14.

„O čemu to sanjariš?“ Peter me lupne žlicom po čelu da mi privuče pozornost. Sjedimo u

Starbucksu nakon škole i pišemo zadaću.
Ubacim dva paketića šećera u plastičnu čašu i promiješam slamkom. Otpijem veliki
gutljaj i osjetim kako mi šećer hrska pod zubima. „Razmišljala sam kako bi bilo super kad bi
ljudi naših godina mogli biti zaljubljeni kao što se to radilo pedesetih.“ Odmah poželim da
nisam rekla zaljubljeni, jer Peter nikad nije rekao ništa na tu temu, da je zaljubljen u mene.
Ali sad je prekasno, riječi su već izrečene pa se samo jako nadam da ih je Peter prečuo.
„Pedesetih su ljudi jednostavno hodali, bilo je baš tako jednostavno. Ono, jednu večer bi te
Burt odveo u kino, a sljedeće Walter na swing ili što slično.“
Udubljen u misli, odgovori: „Što je, do vraga, swing?“
„To je vrsta plesa, kao u Briljantinu.“ Peter me upitno pogleda. „Nisi gledao Briljantin?
Sinoć je bio na televiziji. Nema veze. Poanta je u tome da u to vrijeme djevojka nije bila
ničija cura dok nije dobila značku.“
„Značku?“ ponovi Peter.
„Da, dečko bi curi dao značku svoga bratstva, što je značilo da hodaju samo jedno s
drugim. Bez značke ništa nije bilo službeno.“
„Ali ja nisam u bratstvu. I ne znam kako izgledaju njihove značke.“
„Točno“, odgovorim.
„Čekaj, želiš li mi reći da hoćeš značku ili da nećeš?“
„Ni jedno ni drugo. Samo razgovaramo. Zar ne misliš da je to baš super, kako su nekad
hodali? Jest mrvicu staromodno, ali je gotovo i...“ Što ono Margot uvijek kaže?
,,Postfeministički.“
„Čekaj. Ti to želiš hodati s drugim frajerom?“ Nije baš da zvuči uzrujano, više zbunjeno.
„Ne! Ja samo... samo primjećujem. Mislim da bi bilo super kad bi se takvo ležerno
hodanje vratilo u modu. Ima u tome nečeg dražesnog, zar ne? Sestra mi je rekla kako joj
je žao što je dopustila da situacija između nje i Josha postane tako ozbiljna. I ti si mi rekao
kako ti je bilo grozno kad je hodanje s Genevieve postalo ozbiljno. Ako ti i ja
prekinemo, nikad ne bih htjela da se rastanemo ljuti jedno na drugo pa da ne možemo biti ni
u istoj prostoriji. Što god da se dogodilo, želim da ostanemo prijatelji.“
Peter ignorira moju zadnju rečenicu. „Sa mnom i Gen je bilo komplicirano zbog Gen. Ti i
ja smo nešto drugo. Ti si... drugačija.“
Osjetim kako se crvenim. Pokušavam se kontrolirati da ne zvučim preradoznalo kada
upitam: „Kako misliš drugačija?“ Jasno mi je da pokušavam izvući kompliment, ali me nije
briga.

58
 „Lako je biti s tobom. Ne tjeraš me da poludim ili da se uzrujam, ti si...“ Peterov glas
zatreperi gledajući me. „Što? Što sam rekao?“
Osjećam da mi se cijelo tijelo ukočilo. Ni jedna cura ne želi čuti ovo što je sada rekao.
Nijedna. Svaka cura želi da zbog nje dečko poludi i bude nervozan - zar to nije dio
zaljubljenosti?
„Mislim to na pozitivan način, Lara Jean. Jesi li ljuta? Nemoj se ljutiti.“ Umorno protrlja
lice.
Oklijevam. Peter i ja smo uvijek iskreni jedno prema drugome, tako je od samog
početka. Htjela bih da tako i ostane. Ali onda iznenada ugledam brigu u njegovim očima,
nesigurnost i to je nešto što nikad prije nisam zamijetila. Ne veseli me što to vidim. Zajedno
smo tek nekoliko tjedana i ne želim započeti novu svađu kad znam da nije mislio ništa loše.
Čujem samu sebe kako izgovaram: „Ne, nisam ljuta.“ I kako sam to izrekla, tako stvarno više
nisam ljuta. Ipak sam ja ta koja se brinula da veza s Peterom ide prebrzo i predaleko. Možda
je dobro da zbog mene nije lud i nervozan.
Taj oblak s njegova lica odmah nestane i opet je veseo. To je Peter kojeg znam. Pije čaj.
„Vidiš, baš sam na to i mislio, Lara Jean. Zato mi se i sviđaš. Jednostavno kužiš stvari.“
„Hvala ti.“
„Nema na čemu.“

59
 15.

Rano ujutro, prije škole, Josh struže led s vjetrobranskog stakla. Potrčim prema svom
automobilu. Tata je već ostrugao led s mojega, upalio motor i grijanje. Pogledam u
Joshov auto koji je još uvijek debelo pokriven ledom i shvatim da neće stići u školu na
vrijeme. Od Božića ga gotovo i nismo vidjeli. Nakon čudne situacije sa mnom i prekida s
Margot, Josh se povukao u kuću. Sad u školu odlazi nešto ranije nego obično i vraća se nešto
kasnije. Nije mi se javio kad je isplivala ta stvar s videom, a dijelom mi je zbog toga bilo
i drago. Nisam htjela od Josha slušati prodike tipa rekao sam ti i njegovo vječito
nepovjerenje prema Peteru.
Krenem unatrag s prilaza pa u zadnjoj sekundi otvorim prozor i nagnem se van. „Hoćeš
da te povezem?“ upitam ga.
Oči mu se rašire od iznenađenja. „Da. Naravno.“ Baci lopaticu za struganje leda u auto i
uzme ruksak pa dotrči do mene. Ulazeći, kaže: „Hvala, Lara Jean.“ Smrznute ruke približi
grijanju.
Pažljivo vozim kroz susjedstvo jer je cesta još od noćas zaleđena.
„Stvarno si postala dobra vozačica“, kaže Josh.
„Hvala.“ Vježbala sam, i sama i s Peterom. Još me ponekad ulovi nervoza, ali svaki put
kad sjednem u auto i počnem voziti, ona je sve manja jer znam da mogu. Jedini način da
saznaš možeš li nešto napraviti jest da budeš uporan.
Ostalo nam je još nekoliko minuta do škole kad Josh upita: „Kad ćemo početi opet
razgovarati? Samo mi reci, da znam.“
„Pa pričamo sada, zar ne?“
„Znaš što mislim. Ono što se dogodilo između mene i Margot je naša stvar. Zar ti i ja ne
možemo biti prijatelji, kao što smo bili nekad?“
„Naravno da ćemo opet biti prijatelji, Josh. Ali ti i Margot prekinuli ste prije manje od
mjesec dana.“
„Ne, prekinuli smo u kolovozu. Ona je prije tri tjedna zaključila da se želi pomiriti, ali
sam ja odbio.“
Uzdahnem. „Zašto si je odbio? Zbog udaljenosti?“
I Josh uzdahne. „Veze traže puno angažmana. Vidjet ćeš. Kad budeš s Kavinskym dulje,
bit će ti jasno o čemu govorim.“
,,Oh Bože, ti si takva sveznalica. Najveća sveznalica koju sam ikad upoznala, osim moje
sestre.“
„Koje?“
Osjećam da bih se najradije nasmijala, ali se suzdržim. „Obje. Obje su sveznalice.“

60
 „Još nešto.“ Nećka se, a onda ipak nastavi. „Nisam bio u pravu što se tiče Kavinskog. Po
načinu na koji se postavio u cijeloj toj situaciji s videom, vidi se da je dobar dečko.“
„Hvala ti, Joshy. Stvarno je dobar dečko.“
On kimne i na nas se spusti ugodna tišina. Drago mi je što je vrijeme grozno i što mu je
auto jutros bio pokriven ledom.

61
 16.

Sljedeći dan nakon škole sjedim na klupi i čekam Petera kad kroz vrata izađe
Genevieve. Razgovara na mobitel. „Ako joj ti ne kažeš, kunem ti se da ću ja.“
Srce mi poskoči. S kim to razgovara. Ne valjda s Peterom?
U taj tren za njom izađu i njezine prijateljice Emily i Judith te ona naglo prekine. „Gdje
ste, do vraga, vi kučke?“ grubo im se obrati.
One se pogledaju. „Gen, smiri se“, kaže joj Emily i jasno mi je da se igra vatrom jer je
očito pomalo ratoborna, ali dovoljno oprezna da dodatno ne rasplamsa Genin bijes.
„Još uvijek nam ostaje dovoljno vremena za šoping.“
Uto me Genevieve spazi i njezin čangrizav izraz lica nestane. Mašući rukom, upita me:
„Hej, Lara Jean. Čekaš Kavinskog?“
Kimnem i puhnem u prste tek toliko da nešto radim. Osim toga, hladno je.
„Taj dečko uvijek kasni. Reci mu da ću ga večeras nazvati, može?“
Kimnem bez razmišljanja i cure odoše držeći se pod ruku. Zašto sam kimnula? Što to
nije u redu sa mnom? Zašto se nikad ne mogu sjetiti ničeg pametnog? Kad se Peter pojavi, ja
još uvijek korim samu sebe. On sjedne na klupu do mene i zagrli me. Onda mi razbaruši
kosu kao što to obično radi Kitty. „Što ima, Covey?“
„Hvala ti što si me natjerao da te čekam na ovoj hladnoći“, odgovorim pa ga promrzlim
prstima uhvatim za vrat.
Peter cikne i odskoči od mene. „Mogla si čekati unutra!“
Ima pravo. Osim toga, nisam zato ljuta. „Gen ti je poručila da će te večeras nazvati.“
On zakoluta očima. „Baš zna raditi probleme. Nemoj joj dati da te iživcira, Covey.
Ljubomorna je.“ Ustane i ispruži ruku, koju nevoljko prihvatim. „Daj da te odvedem na
vruću čokoladu koja će ugrijati tvoje promrzlo tijelo.“
„Vidjet ćemo“, odgovorim.
Dok se vozimo, on me pogledava provjeravajući jesam li još uvijek loše volje. Ne
uspijevam još dugo zadržati ljutiti izgled, previše se trudi. Dopustim mu da me časti
vrućom čokoladom, koju podijelim s njim. Ali mu zabranim da takne moje kolačiće od sljeza.
Te mi večeri zazvoni mobitel na noćnom ormariću. Ne provjeravam, znam da je Peter
koji traži moju potvrdu. Skinem slušalice s ušiju i javim se. „Bok.“
„Što radiš?“ glas mu je dubok. To znači da leži.
„Zadaću. A ti?“
,,U krevetu sam. Samo sam te nazvao da ti poželim laku noć.“ Nastupi tišina. „Hej, kako
to da ti mene nikad nisi nazvala da mi poželiš laku noć?“
„Ne znam. Pretpostavljam da se nikad nisam sjetila. Želiš li?“

62
 „Pa. Ne moraš ako nećeš. Samo sam se pitao kako to da nisi.“
„Mislila sam da mrziš cijelu tu rutinu zadnjeg poziva. Sjećaš se? To si stavio u ugovor.
Rekao si kako je Genevieve inzistirala da nju zadnju nazoveš svaku večer i da te to
živciralo.“
On zastenje. „Možemo li ne razgovarati o njoj? Uostalom, zašto imaš tako dobro
pamćenje? Svega se sjetiš.“
„To mi je i dar i prokletstvo.“ Podcrtam odlomak u knjizi i pokušavam zadržati telefon
na ramenu, ali mi sklizne. „Čekaj, želiš onda da te nazovem svaku večer ili ne?“
„Uh, zaboravi.“
„Uh, u redu“, odgovorim i čujem ga kako se smiješi.
„Bok.“
„Bok.“
„Čekaj. Možeš li mi donijeti jedan od onih tekućih jogurta za ručak?“
„Zamoli me.“
„Molim te.“
„Lijepo me zamoli.“
„Bok.“
„Boook.“
Treba mi još dva sata da završim zadaću. Ali kad te noći usnem, usnem nasmijana.

63
 17.

Mislim da tata večeras ide na spoj jer je rekao da ima dogovor s prijateljem, ali se
obrijao i obukao lijepu košulju, a ne jedan od onih svojih poderanih džempera. Zurilo mu
se pa ga nisam pitala tko mu je taj prijatelj. Vjerojatno netko iz bolnice. Tata baš i nema
širok krug prijatelja. Sramežljiv je. O kome god da je riječ, zvuči dobro.
Čim ode, okrenem se prema Kitty koja leži na kauču, gleda televiziju i liže gumene
bombone. Jamie spava do nje. ,,Kitty, misliš li da je tata...“
„Na spoju? Daaa.“
,,I to ti je u redu?“
„Naravno. Iako bih radije da je s nekim koga već znam i tko mi se već sviđa.“
„Što ako se ponovo oženi? Hoće li ti to biti u redu?“
„Naravno. Tako da možeš skinuti tu facu zabrinute starije sestre, u redu?“
Pokušavam zamisliti da mi je lice prazan komad papira. Mirno joj kažem: „Znači, tebi bi
bilo u redu da se tata ponovo oženi.“
„To je samo spoj, Lara Jean. Ljudi se ne žene nakon jednog običnog spoja.“
„Ali se žene nakon što odu na puno spojeva.“
Vidim da se zabrinuto zamislila, a onda kaže: „Vidjet ćemo. Nema smisla sad s tim
razbijati glavu.“
Ne bih baš rekla da razbijam glavu, ali sam znatiželjna. Kad sam baki rekla kako se ne
bih bunila da tata opet krene na spojeve, to sam i mislila. Ipak, želim znati da je ta osoba
dovoljno dobra za njega, tko god ona bila. Promijenim temu. „Što želiš za rođendan?“
upitam je.
„Sastavljam popis“, odgovori. „Novu ogrlicu za Jamieja. Kožnatu. Sa šiljcima. I pokretnu
traku za trčanje.“
„Pokretnu traku za trčanje!“
„Da, želim naučiti Jamieja hodati po njoj.“
„Sumnjam da će tata pristati kupiti pokretnu traku za trčanje, Kitty. Jako su skupe. Osim
toga, gdje bismo je stavili?“
„Okej, u redu. Zaboravi na pokretnu traku. Želim i naočale za gledanje u mraku.“
„Trebala bi kopiju tog e-maila poslati i Margot.“
„Što mogu dobiti iz Škotske, a da mi to ovdje nemamo?“ upita.
„Originalne škotske prutiće od maslaca. Kilt. Što još... Loptice za golf. Suvenir čudovišta
iz Loch Nessa.“
„Kakav suvenir?“

64
 „Preparirano čudovište iz jezera Loch Ness. Majica s likom, čudovišta iz Loch Nessa.
Možda neki poster koji sjaji u mraku.“
„Stani. To je dobra ideja. Dodat ću to na popis.“
Kitty ode na spavanje, a ja pospremim kuhinju, operem i štednjak pa sredim hladnjak,
tako da mogu tatu ispitati kako je bilo čim uđe u kuću. Kad on dođe, stavljam brašno u
limenu posudu. Ležerno ga pitam: „Kako ti je bilo na spoju?“
On se zbunjeno namršti. „Spoj? Bio sam na koncertu klasične glazbe s kolegicom
Marjorie. Njezin suprug leži u krevetu s gripom pa mi je ponudila njegovu kartu, da
ne propadne.“
Moj se entuzijazam istopi. ,,Oh.“
Pjevušeći, natoči si čašu vode i kaže: „Trebao bih češće ići na koncerte klasične glazbe.
Jesi li ti zainteresirana, Lara Jean?“
„Ovaj... pa možda“, odgovorim.
Uzmem hrpu slatkiša s cimetom, otrčim u svoju sobu i sjednem za stol. Jedući, otvorim
računalo i utipkam u tražilicu „spojevi za tate“. I gle čuda, pronađem internetsku stranicu za
upoznavanje samohranih roditelja.
Počnem mu slagati profil. Najprije ono najvažnije - treba mu profilna fotka. Krenem
razgledavati tatine fotografije koje imam na računalu. Ni na jednoj nije sam. Napokon
odaberem dvije koje i označim: jednu od prošlog ljeta s plaže - slika tate od glave do pete jer
je to jedan od savjeta na intemetu - i jednu od prošlog Božića na kojoj nosi skandinavski
džemper koji smo mu poklonile. Na slici reže pečeno pile i izgleda kao tata na onaj dobar i
zdrav način. Na prigušenom svjetlu blagovaonice jedva mu se vide bore, samo nekoliko
malih oko očiju. Što me podsjeti: trebam ga natjerati da svaki dan stavlja kremu. Možda bih
mu za Dan očeva mogla kupiti nešto za njegu kože. Ostavim si poruku u podsjetniku.
Tata je u ranim četrdesetima. To znači kako je još dovoljno mlad da upozna nekoga i
zaljubi se. I to ne samo jednom, nego čak i dva ili tri puta.

65
 18.

Kad se Kitty rodila, rekla sam da više sliči na mačkicu nego na Katherine pa je tako ime
Kitty ostalo. Kad smo se vratili iz posjeta njoj i mami u bolnicu, Margot i ja napravile smo
poster SRETAN ROĐENDAN, KITTY da nam brže prođe vrijeme. Izvukle smo sve bojice i
ostale potrepštine koje smo imale pa se baka naljutila jer smo napravile grozan nered u
kuhinji koji je ona morala očistiti. Boje su bile razasute po cijelom podu, vodene bojice su
zaprljale pločice, a naših otisaka ruku bilo je posvuda. Imamo fotografiju mame kako stoji
ispod postera i drži Kitty tog dana kad su došle iz bolnice. Sretna je. Oči su joj umorne, ali
bistre.
Uvele smo običaj da taj poster vješamo na Kittyna vrata svake godine na njezin
rođendan, tako da on bude prvo što će vidjeti kad se probudi. Probudila sam se jako rano i
pažljivo objesila poster, da se rubovi ne savinu ili poderu. Za doručak sam joj napravila
omlet od sira. Od kečapa sam napravila mačje lice u simbolu srca. Imamo i „ladicu za
proslave“ u kojoj držimo rođendanske svjećice, papirnate šešire, ukrasne stolnjake i
rođendanske čestitke, za slučaj da zaboravimo kupiti. Uzmem papirnate šešire i jedan, malo
nagnut u stranu, stavim sebi na glavu. Po jedan stavim do Kittynog i tatinog tanjura, a jedan
na glavu Jamieja Foxa - Nevolje. Nije mu baš drago, ali ga ipak uspijem snimiti prije nego što
ga skine. Tata sprema Kittyn omiljeni ručak, koji će ponijeti u školu. Sendvič sa sirom brie i
čipsom, kao i kolačić s crvenim nadjevom od višnje i glazurom od kremastog sira.
Kitty se oduševi uređenim stolom. Sviđa joj se i omlet s likom mačke. Plješće rukama i
smije se kao hijena i kad tati pukne lastika na šeširu i on mu odleti s glave. Iskreno,
nema sretnije rođendanske curice od naše Kitty.
„Mogu li obući tvoj džemper s tratinčicama?“ upita me ustima punim omleta.
Pogledam na sat. „Donijet ću ti ga, ali moraš brzo pojesti.“ On će stići svaki trenutak.
Vrijeme je za odlazak i mi se obuvamo, poljubimo tatu na odlasku i izlazimo iz kuće. Na
ulici, ispred automobila čeka nas Peter s buketom umotanih ružičastih karanfila. „Sretan ti
rođendan, mala“, reče.
Kitty izbeči oči. „Je li to za mene?“
On se nasmije. „Nego za koga drugoga? Požuri i sjedni u automobil.“
Kitty se okrene prema meni širom otvorenih očiju. Na licu joj je širok osmijeh. I ja se
smiješim. „Ideš i ti s nama, Lara Jean?“
Odmahnem glavom. „Ne, u autu ima mjesta samo za dvoje.“
„Danas si ti moja jedina djevojka, malena“, reče Peter i Kitty se okrene prema njemu te
mu iz ruku zgrabi buket cvijeća. Galantno joj otvori vrata te ih za njom i zatvori.
Meni namigne. „Nemoj biti ljubomorna, Covey.“
Nikad mi se nije sviđao više nego tada.

66
 Kitty će svoj rođendan, zajedno sa svim svojim prijateljima, proslaviti tek za nekoliko
tjedana. Inzistira da svi ostanu prespavati iako je tata u veljači vikendima dežuran u bolnici.
Večeras ćemo njezin rođendan proslaviti obiteljskom večerom.
Tata za večeru najviše voli spremiti pečenu piletinu. Zove to specijalitetom kuće. Pile
premaže velikim količinama maslaca, napuni lukom i jabukama, pospe začinima i stavi
u pećnicu. Obično kao prilog napravi i krumpir u nekom obliku. Večeras radi pire od
slatkoga krumpira koji će posuti smeđim šećerom i cimetom pa će sve to staviti na vatru
da se šećer rastopi.
Kitty je zadužena za postavljanje stola. Izvadila je i ljuti umak Texas za tatu, senf za
sebe i džem od jagoda za mene. Da je Margot s nama, za nju bi na stol stavila ajvar.
„Kakav umak je s piletinom jela mama?“ odjednom me upita Kitty.
„Ja... Ne mogu se sjetiti“, odgovorim. Obje pogledamo u tatu, koji provjerava piletinu.
„Je li jela senf kao i ja?“ upita.
Tata zatvori vrata pećnice. „Hmm. Pa, znam da je voljela balzamski ocat. Jako. Ono
stvarno jako, jako.“
„Samo na piletini?“ upita Kitty.
„Na svemu, zapravo. Avokadu, s maslacem na kruhu, rajčicama, odreskom.“
Ovu informaciju pospremim pod „razne činjenice o M“.
„Jeste spremne za večeru?“ upita tata. „Htio bih servirati ovu pticu dok je još sočna.“
„Za minutu“, odgovori mu Kitty i točno minutu kasnije netko pozvoni na vrata. Kitty
potrči prema vratima i vrati se s gospođicom Rothschild. Nosi uske traperice, crnu dolčevitu
i čizme na visoku potpeticu. Oko vrata joj je nezgrapna crno-zlatna ogrlica. Njezina
crvenkasto-smeđa kosa je polupodignuta. U rukama ima zamotani poklon. Male
nožice Jamieja Foxa - Nevolje ne mogu dovoljno brzo stići do nje, skliže se po podu mašući
svojim malim repom.
Smijući se, ona kaže: „Pa, bok Jamie.“ Stavi dar na radnu plohu i klekne da bi ga
pogladila. „Kako ste svi vi?“
„Bok, gospođice Rothschild“, kažem.
„Trina!“ tata će iznenađeno.
Gospođica Rothschild se nervozno nasmije. ,,Oh, zar niste znali da dolazim? Kitty me
pozvala, danas kad je navratila do mene s Jamiejem...“ Pa pocrveni.
,,Kitty“, ukori je blago tata.
„Rekla sam mu, tata je jednostavno zaboravio“, odgovori Kitty.
„Hm“, reče gospođica Rothschild gledajući je znakovito. Kitty se pravi da to ne vidi. „Pa,
svejedno vam hvala!“ Jamie skače po njoj, što je samo jedna od njegovih loših
navika. Gospođica Rothschild izbaci koljeno i Jamie se odmah primiri. „Sjedni, Jamie.“
I on stvarno sjedne! Tata i ja razmijenimo oduševljene poglede. Očito je da ga gospođica
Rothschild treba nastaviti dresirati.
„Trina, što ti mogu ponuditi za popiti?“ upita je tata.
„Što god imaš otvoreno“, odgovori ona.
„Nemam ništa otvoreno, ali ću rado otvoriti što god voliš...“

67
 „Gospođica Rothschild voli sivi pinot“, reče Kitty. ,,S jednom kockom leda.“
Ona još više pocrveni. „Zaboga, Kitty, nisam ja neka pijanica!“ Okrene se prema nama:
„Obično popijem malu čašu nakon posla, ali ne svaku večer.“
Tata se nasmije. „Stavit ću bijelo vino u zamrzivač. Začas će se rashladiti.“
Kitty izgleda presretno. Kad tata i gospođica Rothschild odu u dnevni boravak, zgrabim
je za okovratnik i prošapćem: „Što si naumila?“
„Ništa“, odgovori mi pokušavajući se izvući iz stiska.
„Je li ovo zamka?“ prosikćem.
„Pa što i da jest? Bili bi dobar par.“
Huh! „Zašto to kažeš?“
Kitty krene nabrajati. „Voli životinje, zgodna je, zarađuje svoj novac i sviđa mi se.“
Hmm. Sve to zvuči stvarno dobro. Osim toga, stanuje odmah preko puta nas, što je
zgodno.
„Misliš li da gospođica Rothschild gleda dokumentarce?“
„Koga briga za stare dokumentarce? Tata ih može gledati s tobom ili Margot. Kemija je
važna.“ Kitty se pokušava izvući iz moga stiska. „Pusti me da odem vidjeti ima li među njima
kemije!“
Pustim je. „Ne, nemoj još ići.“ Kitty se ozlovolji i udalji se. Značajno kažem: „'Ajmo
pustiti da malo krčkaju.“
Ona odjednom stane i zahvalno mi kimne. „ Ajmo pustiti da malo krčkaju“, ponovi ona,
upijajući riječi.
Kitty žvače bijelo meso, jedino koje jede. Voli da je tanko narezano pa tata to uvijek
pokuša napraviti, ali mu uvijek ispadne jadno, nekako razbacano. Mislim da ću mu za
ovaj rođendan pokloniti električni nož. Ja volim batak. Iskreno ne razumijem zašto bi se itko
trudio jesti bilo što osim batka, ako ima izbora.
Gospođica Rothschild istrese malo ljutog umaka na komad piletine i Kittyne oči zasjaje.
U glavi bilježim da se gospođica Rothschild iskreno smije tatinim otrcanim šalama. Cijenim i
način na koji hvali moje kolačiće s cimetom. Još ih nekoliko smrznutih stavim u pećnicu, a
tata pristavi kavu.
„Obožavam kako je ovaj kolačić u isto vrijeme hrskav i mekan. Želiš mi reći da si ga
sama napravila?“
„Uvijek“, odgovorim joj.
„Pa, curo, daj mi recept.“ Onda se nasmije. „Čekaj, nemoj se truditi. Znam svoje
prednosti, a pečenje kolača nije jedna od njih.“
„Rado ćemo ih uvijek podijeliti s tobom - uvijek imamo puno kolača i torti“, reče Kitty,
što je smiješno jer Kitty nikad ne pomaže u pečenju. Samo se pojavi kad su kolači već gotovi
i kad ih samo treba ukrasiti i pojesti. Kriomice pogledam u tatu koji mirno ispija kavu.
Uzdahnem. On je potpuno nesvjestan onoga što se događa.
Zajedno peremo posuđe i pakiramo ostatke hrane i sve to izgleda nekako prirodno.
Gospođica Rothschild zna, a da joj to nitko nije rekao, da vinske čaše treba oprati ručno, a ne
u perilici. Iz prve pronađe ladicu u kojoj držimo foliju za pakiranje. Što više govori o

68
Margotinim organizacijskim vještinama nego o intuiciji gospođice Rothschild. Ali
ipak... Mogu je zamisliti kako se neprimjetno uklapa ovdje s nama. I, kao što sam rekla,
stanuje preko puta, što je zgodno. Ljudi kažu da onoga tko ti je daleko zavoliš još više, ali ja
mislim da su u krivu: zavoliš više onoga tko ti je blizu.
Čim gospođica Rothschild ode kući, a tata se povuče u radnu sobu, Kitty dotrči k meni
dok slažem odjeću za sutra. Plavi džemper s likom lisice koji čuvam za posebne prilike
i suknju boje senfa s dokoljenicama.
,,I?“ hoće znati. U rukama nosi Jamieja Foxa - Nevolju.
„Sviđa mi se kako je počela prozirnom folijom zamatati hranu, to je stvarno bila dobra
ideja“, kažem stavljajući u kosu mašnu od kornjačevine i promatrajući se u ogledalu. „Jako je
pohvalila i moje kolačiće od cimeta, što mi puno znači. Ali nisam sigurna da sam vidjela
kako između nje i tate frcaju iskre. Mislim, jesi li stekla dojam da je on zainteresiran?“
„Mislim da bi mogao biti ako mu pruži priliku. Hodala je s tipom iz ureda, ali ju je
previše podsjećao na bivšeg muža.“
Začuđeno je pogledam. „Zvuči kao da ste vas dvije vodile ozbiljne razgovore?“
Kitty ponosno kaže: „Ona se prema meni ne ponaša kao da sam malo dijete.“ Ako je
Kitty toliko luda za njom, onda to puno znači. „Pa, moguće je da nije tatin tip, ali ako ih
nastavimo gurati jedno prema drugome, tko zna?“
„Kako to misliš da ona možda nije tatin tip?“
„Čini se da je njezin stil toliko drugačiji od maminog. Zar ona nije pušačica? Tata to ne
voli.“
„Pokušava prestati. Sad koristi elektroničku cigaretu.“
„Nastavit ćemo je pozivati na druženja i vidjeti što će se dogoditi“, kažem i uzmem
četku za kosu. „Hej, misliš li da možeš iz videa na YouTubeu naučiti napraviti malu
pletenicu?“
„Mogu pokušati“, odgovori Kitty. „Prvo nakovrčaj krajeve kose pa me potraži nakon što
odgledam svoje serije.“ „Dogovoreno.“

69
 19.

Margot i ja razgovaramo preko Skypea i pričam joj što ima novoga. Ona sjedi za stolom,
odjevena je u pulover svijetloplave i tamnozelene boje. Kosa joj je mokra. Pije čaj iz šalice na
kojoj je ispisano ime grada u kojem studira, St. Andrews. „Super ti je taj pulover“, kažem joj
stavljajući laptop na koljena i naslanjajući se na jastuke. „Pogodi koga Kitty pokušava spojiti
s tatom.“
„Koga?“
„Gospođicu Rothschild.“
Margot se umalo udavi čajem. „Onu koja stanuje preko puta? Ti se šališ! To je doslovce
najluđa stvar koju sam ikad čula.“
„Stvarno? Misliš?“
„Da! Ti ne?“
„Ne znam. Kitty provodi jako puno vremena s njom jer je uči dresirati Jamieja. Čini se
jako draga.“
„Mislim, naravno da je draga, ali uvijek je previše našminkana i vrišti poput vještice.
Sjećaš li se kako su se ona i bivši muž znali glasno svađati usred dvorišta?“ Margot
slegne ramenima. „O čemu bi ona i tata uopće mogli pričati? Ona je nalik onima iz serije
Kućanice iz Charlottesvillea. Osim što je razvedena.“
„Napomenula je da joj je to omiljena serija“, priznajem, osjećam se kao tužibaba. „Rekla
je da joj je to razonoda!“
„Koji grad?“
„Svi, mislim?“
„Lara Jean, obećaj mi da joj nećeš dopustiti da se dočepa tate. On ne zna ništa o
spojevima u dvadeset i prvom stoljeću. Pojest će ga živog. Njemu treba žena koja je zrela,
neka kojoj se u očima vidi da je mudra.“
Zafrkćem. „Kao na primjer? Baka? Ako je tako, onda znam nekoliko žena iz Belleviewa s
kojima ga mogu spojiti.“
„Ne, ali barem netko tko je isto godište kao i on! Ta žena mora biti sofisticirana, ali
ujedno uživati u prirodi i planinarenju i tako nečemu.“
„Kad je tada zadnji put planinario?“
„Nije već godinama, ali se baš o tome i radi. Treba mu žena koja će ga ohrabriti da se
zainteresira za takve stvari. Uz koju će biti aktivan, fizički i psihički.“
Zasmijuljim se. ,,A... seksualno?“ Jednostavno ne mogu odoljeti šali, ili prilici da zgrozim
Margot.
„Fuj“, poviče ona. „Ti si izopačena!“
„Samo se šalim!“
70
 „Odmah sad ću prekinuti razgovor.“
„Ne, nemoj. Ako gospođica Rothschild nije ona prava, mislila sam da bi mogao pokušati
upoznati nekog preko interneta. Pronašla sam internetsku stranicu za njega. On je zgodan
čovjek, znaš. Baka ga je za Dan zahvalnosti gnjavila da bi trebao više izlaziti. Rekla je da nije
dobro da je muškarac sam.“
„On je savršeno sretan.“ Zastane. „Nije li?“
„Mislim da je savršeno... zadovoljan? Ali to nije isto kao i biti sretan, zar ne? Gogo,
mrzim i pomisliti da je usamljen... I način na koji je Kitty odlučna u svojoj namjeri da ga
spoji s gospođicom Rothschild tjera me na pomisao da žudi za majkom.“
Margot uzdahne i popije gutljaj čaja. ,,U redu, radi na njegovom internetskom profilu i
pošalji mi korisničko ime i lozinku tako da mogu procijeniti je li to za njega. Izabrat ćemo
nekoliko njih i ponuditi mu samo njih par kako mu sve to ne bi bilo previše.“
Impulzivno kažem: ,,A da to odgodimo dok ne vidimo kako će se odvijati cijela ta stvar
između njega i gospođice Rothschild? Barem bismo joj trebale dati priliku, zar ne misliš?
Radi Kitty.“
Margot ponovo uzdahne. „Što misliš, koliko ima godina?“
„Ono, trideset i devet? Četrdeset?“
„Pa, odijeva se kao da je puno mlađa.“
„Nemoj joj to uzeti za zlo“, odgovorim iako moram priznati da sam osjetila blagu
nelagodu kad je rekla da odjeću kupujemo u istom dućanu. Znači li to da se odijeva kao da je
mnogo mlađa nego što jest, ili da se ja odijevam kao da sam mnogo starija? Chris moj stil
odijevanja zove ,,šik spoj bake i curice“ ili „Lolita knjižničarka“. To me podsjeti. „Hej, ako
vidiš kakav slatki kilt, hoćeš li mi donijeti jedan? Crveni tartan-uzorak, s velikom kopčom?“
„Potražit ću“, obeća. „Možda uspijem pronaći isti kilt za sve tri. Zapravo, za nas četvero.
To nam može biti božična čestitka dogodine.“
Zafrkćem. „Tata u kiltu!“
„Nikad se ne zna, možda mu se dopadne. Uvijek spominje da je četvrtinom Škot. Nek' se
onda tako i ponaša.“ Obuhvati šalicu objema rukama i popije gutljaj čaja. „Pogodi što?
Upoznala sam slatkog dečka. Samuela. Zajedno idemo na predavanje o britanskoj pop
kulturi.“
„Ooo. Ima li otmjen naglasak?“
„Nesumnjivo“, odgovori mi otmjenim engleskim naglaskom. Obje se smijuljimo.
„Večeras se nalazimo u pubu. Poželi mi sreču.“
„Sretno!“ povičem.
Volim kad je Margot ovakva, vesela i sretna i ne previše ozbiljna. Mislim da to znači da
je stvarno preboljela Josha.

71
 20.

„Nemoj stajati pred televizorom“, oštro kaže Kitty.

Novim pernatim brisačem prašine koji sam naručila preko interneta brišem police s
knjigama. Ne mogu se sjetiti kad je zadnji put netko ovdje pobrisao prašinu. Okrenem se i
odgovorim joj: „Zašto si danas tako zločesta?“
„Loše sam volje“, promrmlja protežući duge tanke noge. „Danas mi je u posjet trebala
doći Shanea, a nije.“
„Pa, nemoj se zato istresati na meni.“
Kitty se počeše po koljenu. „Hej, što misliš o ideji da gospođici Rothschild pošaljem
čestitku za Valentinovo, u tatino ime?“
„Da se nisi usudila!“ zaprijetim joj pernatim brisačem prašine. „Trebala bi prestati s
tom navikom zabadanja nosa u tuđa posla, Katherine. Nije nimalo simpatično.“
Kitty zakoluta očima. „Uh, bolje da ti nisam ništa rekla.“
„Prekasno. Gle, ako je ljudima suđeno da budu skupa, sami će pronaći put.“
„Biste li ti i Peter sami pronašli put da nije bilo onih pisama?“ izaziva me.
Jedan bod za Kitty.
„Vjerojatno ne“, priznam.
„Sigurno ne. Trebalo ti je da te pogurnem.“
„Nemoj se ponašati kao da je tvoj čin slanja mojih pisama došao iz tvoje nesebičnosti. I
sama znaš da si to napravila da bi mi napakostila.“
Kitty se pravi da to nije čula i upita me: „Što znači nesebično?“
„Velikodušno, darežljivo, dobrotvorno... Odnosno, suprotno od svega što ti jesi.“
Kitty vrisne i baci se na mene pa se kratko hrvamo. Obje smo zadihane, ali se smijemo
dok se udaramo o police. Nekad sam je mogla svladati bez previše napora, ali više ne. Noge
su joj jake. Zna mi se i dobro izvući iz stiska, poput crva. Napokon joj obje ruke zarobim na
leđima i ona povikne: „Predajem se, predajem se!“ Čim je oslobodim, ona skoči i ponovo me
napadne, škakljajući mi pazuha i pokušavajući me zgrabiti za vrat.
„Ne za vrat, ne za vrat!“ povičem. Vrat je moja slaba točka, što svi u obitelji znaju.
Padnem na koljena i smijem se dok me ne zaboli. „Stani, stani! Molim te!“
Kitty me prestane škakljati. „To je zato što sam nese... nesebična“, odgovori mi. „To je
moje nesebičnjaštvo.“
„Moja nesebičnost“, teško dišem.
„Mislim da je i nesebičnjaštvo ispravno.“

72
 Da Kitty nije poslala ona pisma, bismo li svejedno Peter i ja pronašli put jedno do
drugoga? Prvo želim reći ne, ali možda bismo nastavili neko vrijeme različitim
putovima dok se oni ne bi ispresjekli. A možda i ne bi. Bilo kako bilo, sad smo tu gdje jesmo.

73
 21.

„Pričaj mi o svom dečku“, zamoli Stormy. Sjedimo na podu njezine sobe tražeći slike i
uspomene koje ćemo joj staviti u album. Jedino se ona danas pojavila na tečaju za izradu
albuma, pa smo otišle u njezinu sobu. Brinulo me da će Janette primijetiti mali odaziv na
moj tečaj, ali otkad sam počela volontirati, ona me ni jednom nije došla provjeriti. Još bolje.
„Što želiš znati?“
„Bavi li se kakvim sportom?“
„Igra lacrosse.“
„Lacrosse?“ ponovi ona. „Ne nogomet ili košarku ili bejzbol?“
„Pa, jako je dobar u tome. Već ga je vrbovalo nekoliko fakulteta.“
„Imaš li kakvu njegovu sliku?“
Izvadim mobitel i pokažem joj fotku nas dvoje u njegovu automobilu. On nosi
tamnozeleni pulover u kojem je strašno zgodan. Sviđa mi se u tom puloveru. Dobijem
potrebu maziti ga poput kakve plišane igračke.
Stormy pažljivo promatra sliku. „Huh“, kaže. „Jako je zgodan. Ipak, mislim da je moj
unuk zgodniji. Moj unuk sliči na mladog Roberta Redforda.“
Koga?
„Pokazat ću ti ako mi ne vjeruješ“, kaže, ustane i krene pretraživati fotografije. Otvara
ladice, pomiče papire. Svaka druga baka u Belleviewu drži fotografiju svoga unuka na
vidljivome mjestu. Uokvirenu, iznad televizora ili na polici. Ali ne i Stormy. Jedine uokvirene
fotografije koje ima one su nje same. U hodniku je jedna golema, prikazuje nju kao
mladenku, a zauzima gotovo cijeli zid. Da sam i ja nekad bila tako lijepa, htjela bih se
pohvaliti. „Huh. Ne mogu je pronaći.“
„Pokazat ćeš mi drugi put“, kažem i Stormy ponovo sjedne na kauč.
Podigne noge na otoman. „Kamo danas mladi odlaze kad žele biti nasamo? Zar više
nema nekog vidikovca?“ Kopa, sigurna sam da želi znati više. Stormy može nanjušiti
dobru priču, ali ja joj ne želim ništa odati. A nije baš da imam i što.
„Ovaj, ne znam... mislim da ne.“ Pravim se da me zaokuplja hrpa uspomena preda
mnom. Ona počne izrezivati neki članak iz novina. „Sjećam se prvog dečka s kojim
sam otišla na takvo mjesto. Ken Newbery. Vozio je stari Chevrolet. Bože, kad se samo sjetim
uzbuđenja kad te dečko dodirne prvi put. Ništa se s tim ne može usporediti, zar ne, mila?“
,,Mm-hmm. Gdje je hrpa starih broadwayskih kazališnih programa koje si imala? I njih
bismo trebale staviti u album.“
„Možda su u mom sanduku.“
Uzbuđenje kad te dečko dodirne prvi put.
U želucu osjetim nervozu. Poznato mi je to uzbuđenje. Sjećam ga se savršeno. Sjećala
bih ga se i da nije zabilježeno kamerom. Lijepo je ponovo ga se prisjetiti, tog sjećanja,
drugačijeg od videa i svega što je uslijedilo.

74
 Stormy mi se približi. „Samo upamti, Lara Jean, cura je ta koja odlučuje koliko će daleko
stvari ići. Dečki misle svojim znaš-već-čime. Na tebi je da ostaneš pribrana i zaštitiš ono što
je tvoje.“
„Ne znam, Stormy. Zar to nije pomalo seksistički?“
„Život je takav. Ako zatrudniš, ti si ta čiji će se život promijeniti. Njemu se ništa bitno ne
mijenja. Ti si ta koju ljudi ogovaraju. Gledala sam onu emisiju Mame tinejdžerice. Svi ti dečki
su bezvrijedni. Obično smeće!“
„Želiš li mi reći da se ne bih trebala upuštati u seksualni odnos?“ Stormy mi sve vrijeme
govori da ne budem tako ukočena, da živim život, da volim dečke. A sad ovo?
„Želim ti reći da budeš oprezna. Oprezna kao što su život i smrt, jer je upravo o tome
riječ.“ Značajno me pogleda. „I nikad nemoj očekivati da će dečko donijeti kondome.
Dama uvijek nosi svoje.“
Nakašljem se.
„Svoje tijelo moraš zaštititi, ali u njemu i uživati.“ Značajno podigne obje obrve. „Ti
odabireš s kim ćeš podijeliti to iskustvo, pa stoga biraj mudro. Svaki muškarac koji
me dodirnuo bio je time privilegiran. Time mu je ukazana čast.“ Stormy mahne rukom iznad
mene. „Sve ovo? To treba poštivati kao neki sveti hram, razumiješ me? Ne može
svaka mlada budala samo tako pristupiti prijestolju. Upamti moje riječi, Lara Jean. Ti
odlučuješ tko, koliko daleko, koliko često, ako uopće.“
„Nisam znala da si takva feministica“, odgovorim.
„Feministica?“ Stormy zazvuči zgroženo. „Nisam ja feministica. Mislim, stvarno, Lara
Jean!“
,,Stormy, nemoj se ljutiti. To znači da vjeruješ kako su muškarci i žene jednaki i da
trebaju imati jednaka prava.“
„Ne mislim da mi je ijedan muškarac ravnopravan. Žene su superiornije i nemoj to
zaboraviti. Nemoj zaboraviti ništa od ovoga što sam ti upravo rekla. Zapravo, trebala bi sve
to zapisati, za moje memoare.“ Počne pjevušiti Stormy weather.
Dok smo se Peter i ja pretvarali da hodamo, nikad nije postojala mogućnost da stvari
odu predaleko. Ali sad vidim kako se brzo sve to može promijeniti, a da to ne shvatim
na vrijeme. Od poljupca do njegove ruke pod mojom majicom potrebne su samo dvije
sekunde. To je tako ludo i zastrašujuće. Kao da smo u jurećem vlaku, i sviđa mi se. Ali
sviđa mi se i spori vlak u kojem mogu gledati kroz prozor i diviti se prirodi, zgradama,
planinama. Kao da ne želim propustiti male stvari, želim da potraje. A već u sljedećoj
sekundi želim odrasti brže, više, sada. Da budem spremna, kao i svi ostali. Kako to da su svi
ostali tako spremni?
Mene sve to još uvijek iznenađuje, to da imam dečka s kojim sam bliska. Još uvijek me
ulovi nervoza kad me obgrli oko struka ili uhvati za ruku. Mislim da ne znam kako se hoda u
ovom desetljeću. Zbunjuje me to. Ne želim ono što su imali Margot i Josh ili Peter i
Genevieve. Želim nešto drugačije.
Možda bi se moglo reći da sam kasnije sazrela, ali to samo znači da svatko ima svoj red
odrastanja. I da kad imaš šesnaest godina itekako postoji ispravan i manje ispravan način
vezivanja s dečkima.
Moje tijelo je hram koji ne može štovati bilo koji dečko.

75
Neću napraviti ništa više od onoga što želim.

76
 22.

Peter i ja smo u Starbucksu, sjedimo jedno do drugoga i učimo za test iz kemije.

Ležerno drži ruku na mom stolcu i oko olovke koju drži počinje mi vrtjeti kosu. Namota je
na olovku pa pusti da padne poput vrpce. Pravim se da ne primjećujem. Privuče moj stolac
bliže svojem i toplo me poljubi u vrat, što me natjera na smijeh. Odmaknem se od njega. „Ne
mogu se koncentrirati dok to radiš.“
„Rekla si da voliš kad ti se igram s kosom.“
„Volim, ali pokušavam učiti.“ Pogledam uokolo. „Osim toga, na javnom smo mjestu.“
„Jedva da ima koga!“
„Tu je konobar, a i onaj tip koji stoji pokraj vrata.“
Pokušavam mu tipa diskretno pokazati olovkom. U školi je sada prilično mirno i baš
nam ne treba još jedan video.
„Lara Jean, nitko nas neće snimiti, ako te to zabrinjava. Ne radimo ništa.“
„Od početka znaš da ne volim javno iskazivanje osjećaja“, napomenem mu.
Peter se zlobno nasmiješi. „Stvarno? Nemojmo zaboraviti tko je koga poljubio na
hodniku. Doslovce si skočila na mene, Covey.“
Zacrvenim se. „To je bilo s namjerom, i ti to jako dobro znaš.“
„Pa i sad postoji namjera“, duri se. „Dosadno mi je i želim te poljubiti. Zar je to loše?“
„Ti si takvo dijete“, odgovorim mu i snažno ga uštipnem za nos. „Ako ušutiš i nastaviš
učiti sljedećih četrdeset i pet minuta, dopustit ću ti da me poljubiš u privatnosti svog
automobila.“
Peterovo se lice ozari. „Dogovoreno.“ Zazvoni mu mobitel i on ga pogleda. Namršti se i
nešto brzo otipka.
„Je li sve u redu?“ upitam.
On kimne, ali izgleda kao da je miljama daleko i nastavi tipkati unatoč tome što smo se
dogovorili da ćemo učiti. Sad sam i ja rastrojena i pitam se o čemu se to dopisuje. Ili s kim.

77
 23.

U supermarketu sam, guram kolica i tražim kondenzirano mlijeko za savijaču od limete

kad na odjelu s pahuljicama ugledam Josha. Došuljam mu se iza leđa i udarim ga kolicima.
„Hej, susjede“, kažem.
„Hej, pogodi što“, Josh se nasmije onim ugodnim osmijehom tipa drago mi je što te
vidim. „Uspio sam se prije roka upisati na Sveučilište u Virginiji.“
Glasno vrisnem i pustim kolica. „Josh! To je fantastično!“ Zagrlim ga i skačem od veselja
tresući ga za ramena. „Morao bi biti uzbuđeniji, luđače!“
On se glasno nasmije i poskoči nekoliko puta prije nego što me pusti. ,,I jesam uzbuđen.
Moji roditelji su presretni jer sad neće morati plaćati skupu školarinu na nekom sveučilištu
u drugoj državi. Nisu se svađali već danima.“ Stidljivo me upita: „Hoćeš li javiti Margot? Ne
mogu je sam nazvati, ali ipak mislim da je zaslužila to znati. Ona je ta koja mi je uvijek
pomagala u učenju. Dijelom se ovo dogodilo i zbog nje.“
„Reći ću joj. Znam da će joj biti jako drago zbog tebe, Josh. I tati i Kitty, također.“
Podignem ruku i on mi udari peticu. Ne mogu vjerovati: Josh ide na sveučilište i uskoro više
nećemo biti susjedi. Ne kao do sada. Diplomirat će i napustiti grad, a možda se njegovi
roditelji napokon i razvedu pa će prodati kuću i više mi neće biti susjedi. Već
mjesecima odnos između nas dvoje nije savršen, čak i prije prekida s Margot. Nismo se
družili već jako dugo, ali mi je bila draga pomisao da je tu, vrata do mojih, ako mi zatreba.
„Jednom kad prođe još nešto vremena...“ počnem. „Jednom kada to bude u redu s
Margot, hoćeš li svratiti na večeru, kao nekad? Svima jako nedostaješ. Znam da ti Kitty jedva
čeka pokazati nove trikove koje je uvježbala s Jamiejem. Mogu ti odmah reći da nisu nešto
pa nemoj puno ni očekivati. Ali ipak.“
Osmijeh mu se razlije licem, taj smiješak koji se razvije u jedan veliki, meni dobro
poznat. ,,U redu“, odgovori.

78
 24.

Za nas cure Song izrada čestitke za Valentinovo vrlo je ozbiljna stvar. Jedan tako
skroman, drag i iskren običaj, kakva tradicija i jest. Stoga je i ručno napravljena čestitka
najbolja. Imam sve što nam je potrebno, a uspjela sam sačuvati i čipke i vrpce i ostale sitne
ukrase. Imam limenku s kuglicama i perlicama i umjetnim sitnim nakitom, imam i
antikne pečate - Kupida, srca svih vrsta, cvijeće.
Tata od nas tri po običaju dobije čestitku. Ove će godine Margot prvi put poslati
zasebnu. I Josh će dobiti jednu. Puštam Kitty da je sama ukrasi, a ja se samo potpišem
ispod nje.
Veći dio popodneva provela sam izrađujući čestitku za Petera. Radim bijelo srce
obrubljeno bijelom čipkom. U sredini sam ružičastim koncem izvezla riječi „Ti si moj,
Petere“. Znam da će ga to nasmijati. Opušteno je i izazivajuće. I nije preozbiljno, baš kao i
Peter. Pa ipak obilježava dan i činjenicu da smo mi, Peter Kavinsky i Lara Jean Song Covey, u
vezi. Prvo sam htjela napraviti puno ekstravagantniju čestitku, veliku, s punu kuglica i čipke,
ali je Kitty rekla da je kičasta.
„Nemoj mi uzeti sve perlice“, kažem Kitty. „Trebale su mi godine da ih prikupim.
Ozbiljno ti kažem, godine.“
Uvijek pragmatična, Kitty mi odgovori: „Kakva je svrha skupljati ih ako ih nećeš
iskoristiti? Sav taj trud da bi ih držala u maloj limenci gdje ih nitko ne može vidjeti?“
„Pretpostavljam“, odgovorim jer je stvarno u pravu. „Samo hoću reći da staviš perlice
na čestitke onih ljudi do kojih ti je stvarno stalo.“
„Što je s ljubičastim dragim kamenom?“
„Uzmi koliko hoćeš“, odgovorim joj dobronamjernim tonom kojim se bogati vlastelin
obraća svojim seljacima. Ljubičasto drago kamenje ne pristaje motivu moje čestitke.
Pokušavam čestitci dati viktorijanski izgled, a ljubičasto drago kamenje više nalikuje
cirkuskom, ali to nikad neću priznati Kitty. Svaki put kada primijeti da netko nešto ne
vrednuje, postane toliko sumnjičava da joj ta ista stvar izgubi na vrijednosti. Takva je. Dugo
je bila uvjerena da obožavam grožđice pa nikad nije pojela više od svoje polovice. Ja
zapravo uopće ne volim grožđice i zahvalna sam kad ih netko drugi pojede. Kitty se
doslovce znala prejesti grožđica i najvjerojatnije je bila jedino dijete u vrtiću s redovitom
probavom.
Lijepim različite uzorke kamenčića oko srca i glasno se zapitam: „Hoćemo li tati
prirediti poseban doručak? Možemo kupiti jedan od onih sokovnika i napraviti mu sok
od svježe iscijeđenog crvenog grejpa. Mislim da sam na internetu vidjela i pekač za vafle u
obliku srca, nije jako skup.“
„Tata ne voli grejp“, odgovori Kitty. ,,A jedva koristimo i pekač za vafle koji imamo.
Kako bi bilo da jednostavno izrežemo vafle u obliku srca?“

79
 „To će izgledati jeftino“, pobunim se. Ali, u pravu je. Nema smisla kupovati nešto što
ćemo koristiti jedanput na godinu, pa čak i ako nije skupo. Što je Kitty starija, primjećujem
da više sliči Margot nego meni.
A onda ona kaže: ,,A da uzmemo kalup za kolače i napravimo palačinke u obliku srca? I
stavimo crvenu jestivu boju?“
Pogledam je: „To je to!“ Možda ipak u njoj ima i nešto mojih osobina.
Kitty nastavi. „Mogli bismo crvenu jestivu boju staviti i u sirup pa da sliči na krv. Krvavo
srce!“
Ma kakvi. Nema veze. Kitty je potpuno svoja.

80
 25.

Večer prije Valentinova uvjerim samu sebe da ne mogu Peteru darovati samo čestitku i
da je lisnato tijesto punjeno trešnjama fantastična ideja pa se probudim prije izlaska sunca i
pečem ga tako da kuhinja izgleda poput mjesta zločina. Sok od trešnje proliven po radnoj
ploči i pločicama. Kao prizor krvoprolića. Krvoproliće od trešnje. Gore nego kad sam pekla
crvenu tortu i pločice zamazala crvenom jestivom bojom. Četkom sam morala ribati fuge.
Nakon čišćenja sam je morala baciti jer više nije bila upotrebljiva.
Ali moje lisnato je ispalo super, kao da je kupovno. Svaki komad je prekrasno zlatnožut
sa šiljastim rubovima i rupicama iz kojih izlazi para. Planiram ih servirati za ručkom, znam
da će Peteru, Gabeu i Darrellu biti drago. Dat ću jedan i Lucasu. I Chris, ako uopće dođe u
školu.
Pošaljem poruku Peteru da ne treba dolaziti po mene jer želim u školu stići ranije i
staviti čestitku u njegov ormarić. Ima nečeg romantičnog u toj tradiciji stavljanja čestitke u
ormarić - kada bolje razmislim, ormarić je baš kao i poštanski sandučić i svi znaju da su
pisma poslana poštom romantičnija nego kad ih se samo nekom osobno uruče.
Kitty siđe oko sedam pa zajedno za tatu postavimo svečani valentinovski stol. Oko
tanjura stavimo i čestitku od mene, Kitty i Margot. Ostavim mu dva lisnata s trešnjama.
Propustit ću njegovu reakciju jer ne želim u školu doći nakon Petera. On uvijek stigne u
zadnji tren pa mislim da će biti u redu ako stignem samo pet minuta ranije.
Kada dođem u školu, uspijem neopaženo staviti čestitku u Peterov ormarić pa odem do
kantine da ga pričekam.
Ali kad uđem u kantinu, on je već tamo, stoji pokraj automata s pićem sa... Genevieve.
Drži joj ruke na ramenima i nježno razgovara s njom. Ona kima i gleda u pod. Zašto je tako
tužna? Ili je to samo gluma, način da Peteru bude blizu?
Valentinovo je i ja se osjećam kao da svoga dečka prekidam u razgovoru s bivšom
curom. Je li joj stvarno samo dobar prijatelj ili tu ima nečeg više? Kad je ona u
pitanju, osjećam da tu ima puno više, bio on toga svjestan ili ne. Jesu li razmijenili poklone
za Valentinovo, u ime dobrih starih vremena? Jesam li ja to umislila ili to tako rade bivši koji
su ostali prijatelji?
Uto me ona spazi, kaže nešto Peteru, prođe pokraj mene i izađe iz kantine. On mi priđe.
„Sretno Valentinovo, Covey.“ Stavi mi ruke na bokove i podigne me u zagrljaj kao da
sam perce. Spuštajući me, kaže: „Možemo li se poljubiti u javnosti, ipak je praznik?“
,,A da mi prvo daš poklon?“ odgovorim i ispružim ruku.
Peter se nasmije. „Do vraga, u ruksaku mi je. Pobogu. Tako si pohlepna.“
Što god da jest, vidim da je zbog toga uzbuđen, pa sam i ja. Uzme me za ruku i povede
do stola na kojem je njegov ruksak. „Prvo sjedni“, kaže i ja ga poslušam. Sjedne do mene.
„Zatvori oči i ispruži ruku.“

81
 Ja to napravim i čujem kako otvara ruksak te mi stavlja nešto na dlan. Komad papira.
Otvorim oči.
„To je pjesma“, reče. „Za tebe.“

Jer mi ne bljesne mjesec, da sna ne donese

O lijepoj Lari Jean;
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Lare Jean.

Rukom pokrijem usta. Lijepa Lara Jean! Ne mogu vjerovati. „Ovo je nešto najbolje što je
itko ikad napravio za mene. Mogla bih te udaviti zagrljajem, toliko sam sretna.“ Zamišljam
ga kako u svojoj sobi sjedi za radnim stolom i ispisuje riječi po papiru. I zbog toga mi je
neizmjerno drag. Prođu me trnci. Rijeke elektriciteta od glave do pete.
„Stvarno? Sviđa ti se?“
„Obožavam je!“ Zagrlim ga i stisnem najviše što mogu. Njegov dar za Valentinovo stavit
ću u kutiju za šešire i kad budem stara kao Stormy, izvadit ću je, pročitati i sjetiti se ovog
trenutka. Zaboravit ću na Genevieve, zaboravit ću na sve. Peter Kavinsky mi je napisao
pjesmu.
„To nije jedini poklon koji imam za tebe. Nije čak ni najbolji.“ Odvoji se od mene i iz
ruksaka izvadi malu ljubičastu kutiju za nakit. Uzdahnem. Kaže mi zadovoljno: „Požuri
i otvori je već jednom.“
„Je li to značka?“
„Nešto bolje.“
Ruka mi poleti na usta. To je moja ogrlica, medaljon u obliku srca iz antiknog dućana
njegove mame. Ista ona kojoj se mjesecima divim. Kad je tata za Božić rekao da je
ogrlica prodana, mislila sam da je više nikad neću vidjeti.
„Ne mogu vjerovati“, prošapćem dodirujući dijamantnu kopču u sredini.
„Daj da ti je zakopčam.“
Podignem kosu i Peter mi stane iza leđa pa zakopča ogrlicu oko vrata. „Mogu li je uopće
prihvatiti?“ pitam se na glas. „Bila je jako skupa, Peter! Ono, stvarno, stvarno skupa.“
On se nasmije. „Znam koliko je koštala. Ne brini se, mama mi je dala dobar popust.
Morao sam joj obećati da ću vikendima voziti kamion i skupljati namještaj za dućan, ali ono,
nije greda. Nema veze, dok god ti se sviđa.“
Dodirnem ogrlicu. „Sviđa mi se! Jako mi se sviđa.“ Krišom pogledam po kantini.
Pretjerujem, ali poželim da je Genevieve ovdje i da je sve ovo vidjela.
„Čekaj, a gdje je moj poklon?“ upita Peter.
,,U tvom ormariću“, odgovorim mu. Sada požalim što sam slušala Kitty i nisam
napravila nešto više za prvo Valentinovo s dečkom. S Peterom. Ah, dobro. Barem mi je
u ruksaku toplo lisnato s višnjama. Dat ću mu sve. Neka mi oproste Chris, Lucas i Gabe.
Ne mogu se prestati gledati s ogrlicom oko vrata. U školi je nosim preko džempera da je
svi mogu vidjeti i diviti joj se. Navečer je pokažem tati, Kitty i Margot preko

82
Skypea. Pokažem je i Jamieju Foxu - Nevolji, u šali. Svi su oduševljeni. Ne skidam je, nikad je
neću skinuti: nosim je i dok se tuširam i dok spavam.
Baš kao u knjizi Mala kuća u velikoj šumi, kad je Laura za Božić dobila krpenu lutku.
Imala je oči od crnih gumba i bobicama umrljane usne i obraze. Crvene karirane čarape
i ružičasto-plavu haljinu. Laura ju nije mogla prestati gledati. Držala ju je čvrsto u zagrljaju i
zaboravila na ostatak svijeta. Majka ju je morala podsjetiti da i drugim djevojčicama dopusti
da se s njom poigraju.
Tako se osjećam i ja. Kad me Kitty zamoli da je proba, dvoumim se na sekundu, a onda
se osjetim krivom što sam tako škrta. „Samo budi pažljiva“, kažem joj i otkopčam ogrlicu.
Kitty se pretvara da joj je medaljon ispao s lanca i ja zavrištim. „Šalim se“, smije se ona.
Ode do mog ogledala i pogleda se izvijenog vrata i zabačene glave. „Nije loše. Zar ti nije
drago da sam započela cijelu ovu tvoju priču s Peterom?“
Bacim jastuk na nju.
„Mogu li je posuditi za posebne prilike?“
„Ne!“ A onda se opet sjetim Laure i lutke. „Da. Ali samo ako je stvarno posebna.“
„Hvala ti“, odgovori Kitty. Nakrivi glavu i ozbiljno me pogleda. „Lara Jean, mogu li te
nešto pitati?“
„Možeš me pitati što god želiš“, kažem joj.
„O dečkima.“
Trudim se ne izgledati nestrpljivo dok kimam glavom. Dečki! Već smo dotle došli. U
redu. „Slušam.“
„Obećavaš da ćeš mi iskreno odgovoriti? Kuneš se da hoćeš, kao sestra?“
„Naravno. Sjedni do mene, Kitty.“ Sjedne do mene na pod i ja je zagrlim osjećajući se
darežljivo i toplo i majčinski. Kitty stvarno odrasta.
Ona me pogleda širom rastvorenih očiju. „Je l' Peter i ti radite ono?“
„Što?“ Odgurnem je. ,,Kitty!“
Radosno mi odgovori: „Obećala si da ćeš odgovoriti!“
„Pa, odgovor je ne, ti mali prepredeni davežu. Bože! Izlazi iz moje sobe.“ Kitty
odskakuće smijući se poput poludjele hijene. Čujem je i s druge strane hodnika.

83
 26.

Baš kad sam pomislila da je cijela stvar s jacuzzi-videom završila, pojavi se još jedna
verzija i podsjeti me da ta noćna mora neće nikad završiti. Ništa na internetu nikad ne
umire, tako kažu, zar ne? Ovaj me put vijest dočekala u knjižnici. Krajičkom oka vidim dvije
učenice iz drugog razreda kako zajedno, sa slušalicama na ušima, gledaju video i smiju
se. Na videu sam ja u spavaćici obavijena oko Petera poput pokrivača. Nekoliko sekundi
samo sjedim zatočena u vlastitoj neodlučnosti. Da se suočim s njima ili ne? Sjetim se
Margotinih riječi da budem iznad svega i pravim se kako me nije briga. A onda pomislim:
Zajebi to.
Ustanem, priđem im i izvadim slušalice iz laptopa. „Dio tvoga svijeta“ trešti iz zvučnika.
„Hej!“ poviče jedna od njih, okrećući se u stolcu.
A onda shvati da sam to ja pa se ona i prijateljica panično pogledaju. Jedna od njih
glasno zatvori laptop. „Hajde, pusti video“, kažem i prekrižim ruke.
„Ne, hvala“, odgovori mi.
Nagnem se, otvorim laptop i pustim video. Tko god da ga je napravio, ubacio je i scene
iz Male sirene. „Kada će doći red na mene? Zar se ne bih voljela, voljela naći na toj obali
gore...“ Zatvorim laptop. „Samo da znate, gledanje ovog videa jednako je gledanju dječje
pornografije i trebalo bi vas za to optužiti. Vaša IP-adresa je već u sistemu. Razmislite
o tome prije nego što proslijedite ovaj video. To je već distribucija.“
Crvenokosa cura uzdahne: „Kako je ovo dječja pornografija?“
„Jer sam maloljetna, baš kao i Peter.“
Druga djevojka se zlobno naceri: „Mislila sam da vas dvoje tvrdite kako ne spavate
skupa.“
Zabezeknuta sam: „Pa, neka to riješi pravosuđe. Ali ovo ću prvo prijaviti ravnatelju
Lochlanu.“
„Nismo baš jedine koje ovo gledamo!“ reče crvenokosa.
„Razmisli kako bi se osjećala da si ti na tom videu“, kažem joj.
„Osjećala bih se super“, promrmlja ona. „Ti si sretnica. Kavinsky je zgodan.“
Sretnica. Baš.
Peter je jako uzrujan kad mu pokažem video „Mala sirena“. Inače se za Petera nikad
ništa loše ne lijepi, samo se otkotrlja od njega. Mislim da ga baš zato ljudi toliko
vole. Siguran je u sebe, samouvjeren je. To ljudima pruža osjećaj sigurnosti.
Ali ga uzdrma video „Male sirene“. Gledamo ga u njegovu automobilu i on je toliko ljut
da se bojim da će mobitel baciti kroz prozor. „Ti jebivjetri! Kako se samo usuđuju!“ Peter
rukom udari o volan pa se oglasi truba. Trznem se. Nikad ga nisam vidjela ovako uzrujanog.

84
Nisam sigurna što trebam reći, kako ga smiriti. Odrasla sam u kući punoj žena i jednog
nježnog oca. Ne znam ništa o raspoloženjima dečka tinejdžera.
„Sranje!“ poviče. „Mrzim što te od ovoga ne mogu zaštititi.“
,,I ne trebaš“, odgovorim mu i dok to govorim, shvatim da tako i mislim. Dobro se s tim
nosim i sama.
On gleda ravno pred sebe. „Ali ja to želim. Mislio sam da sam stvar sredio, ali se opet
pojavila. Baš je poput jebenog herpesa.“
Želim ga utješiti i nasmijati pa da zaboravi. U šali ga pitam: „Petere, imaš li ti herpes?“
„To nije smiješno, Lara Jean.“
„Oprosti“, stavim mu glavu na rame. „Ajmo odavde.“
Peter upali automobil. „Kamo želiš?“
„Bilo kamo. Nikamo. Ajmo se samo voziti.“ Ne želim nikoga sresti, ne želim vidjeti ničije
značajne poglede ni čuti šaputanja. Želim se sakriti. Peterov audi je naš mali raj.
Da prikrijem svoje mračne misli, uputim mu veseli osmijeh, dovoljno veseo da se i on meni
nasmije. Jedva.
Vožnja umiri Petera i kad stignemo do moje kuće, čini se da je ponovo dobre volje.
Pitam ga želi li ući i večerati s nama jer večeras imamo pizzu. Kažem mu da može
dobiti jednu s čim god želi. Ali on samo odmahne glavom i kaže da mora kući. Prvi put me ne
poljubi na rastanku i zbog toga se osjetim krivom jer znam da se on osjeća loše. Dijelom je
to i moja krivnja, znam da jest. Uvjeren je da se mora popraviti zbog mene. A sada zna da to
ne može i to ga ubija.
Uđem u kuću. Tata sjedi za kuhinjskim stolom, samo sjedi i čeka me, strogog izraza lica.
„Zašto se ne javljaš na mobitel?“
„Oprosti... Baterija mi je prazna. Je li sve u redu?“ Sudeći po ozbiljnom izrazu lica, čini se
da nije baš sve.
„Moramo razgovarati, Lara Jean. Dođi, sjedni.“
Poput vala, zapljusne me strah. „Zašto, tata? Što nije u redu? Gdje je Kitty?“
,,U svojoj sobi.“ Spustim torbu i krenem prema kuhinjskom stolu vukući noge što
sporije mogu. Sjednem do njega, a on teško uzdahne i spoji ruke.
„Je l' zbog profila koji sam ti napravila na sajtu za spojeve? Nisam ga još ni aktivirala“,
kažem, na što on odgovori protupitanjem.
„Zašto mi nisi rekla što se događa u školi?“
Propadnem u zemlju. „Na što misliš?“ Još se nadam da je riječ o nečem drugom. Reci mi
da sam pala na testu iz kemije, reci bilo što, samo nemoj spominjati jacuzzi.
„Na video tebe i Petera.“
„Kako si saznao?“ prošapćem.
„Nazvala me tvoja savjetnica. Bila je zabrinuta za tebe. Zašto mi nisi rekla što se događa,
Lara Jean?“
Ozbiljan je i jako razočaran, a to mrzim više od ičega. Osjećam kako mi naviru suze.
„Zato... Bilo me sram. Nisam htjela da imaš loše mišljenje o meni, tata. Kunem se da smo
se samo ljubili. To je sve.“

85
 „Nisam pogledao video, niti namjeravam. To je tvoja i Peterova privatna stvar. Ali bi mi
bilo draže da si tog dana postupila drugačije, Lara Jean. Naši postupci imaju dugotrajan
učinak.“
„Znam.“ Niz lice mi se kotrljaju suze.
Tata mi iz krila uzme ruku i stavi je u svoju.
„Boli me što mi se nisi povjerila kad je situacija u školi postala teška. Znao sam da
prolaziš kroz nešto, ali nisam htio navaljivati. Uvijek se pitam što bi tvoja mama napravila
da je tu. Znam da nije lako kad za razgovor imaš samo tatu.“ Glas mu se slomi, a ja zaplačem
još jače. „Ali trudim se. Stvarno se trudim.“
Skočim iz stolca i snažno ga zagrlim. „Znam da se trudiš“, ridam.
I on mene zagrli. „Moraš znati da mi uvijek možeš reći sve, Lara Jean. Što god bilo.
Razgovarao sam i s ravnateljem Lochlanom i sutra će objaviti da će svi koji gledaju ili
dijele taj video biti suspendirani.“
Preplavi me olakšanje. Trebala sam se odmah povjeriti tati. Ispravim se i on mi obriše
suze. ,,A sad mi ispričaj više o tom profilu za upoznavanje koji si spomenula.“
,,Oh...“ Ponovo sjednem. „Pa... Napravila sam ti profil na samohraniroditelji.com.“ On se
namršti pa brzo dodam: „Baka misli kako nije dobro da muškarac predugo bude sam i ja se s
njom slažem. Mislila sam da bi ti upoznavanje preko interneta pomoglo da ponovo počneš
upoznavati ljude.“
„Lara Jean, mogu se sam brinuti o svom privatnom životu! Ne treba mi spojeve
organizirati kći.“
„Ali... Nikad ne ideš na spojeve.“
„To je moja briga, ne tvoja. Želim da već večeras makneš taj profil.“
„Nikad ga nisam ni aktivirala, samo sam ga napravila, za svaki slučaj. Vani postoji jedan
sasvim drugi svijet, tata.“
„Sada razgovaramo o tvom ljubavnom životu, ne mom, Lara Jean. Moj ćemo sačuvati za
neku drugu priliku. Želim čuti više o tvome.“
,,U redu.“ Uredno složim ruke ispred sebe, na stolu. „Što želiš znati?“
On se počeše po vratu. „Pa... Jeste li ti i Peter ozbiljni?“
„Ne znam. Ono, mislim da bih mogla biti zaljubljena u njega. Ali možda je to još rano
reći. Koliko uopće netko može biti ozbiljan u srednjoj školi? Vidi Margot i Josha i kako su
završili.“
Tata čeznutljivo zaključi: „On više i ne navraća.“
„Točno. Ne želim biti cura koja će u studentskom domu plakati zbog dečka.“ Odjednom
zastanem. „To je mama rekla Margot. Rekla joj je da ne bude cura u vezi koja će otići na
fakultet i onda propustiti puno toga.“ Znalački se nasmije. „Ona bi baš takvo što rekla.“
„Tko je bio njezin srednjoškolski dečko? Je li ga jako voljela? Jesi li ga ikad upoznao?“
„Mama nije imala dečka u srednjoj školi. Mislila je na svoju cimericu Robyn.“ Tata se
nasmije. „Znala je izluđivati mamu.“
Naslonim se u stolcu. Cijelo vrijeme mislila sam da je mama pričala o sebi.

86
 „Sjećam se kad sam prvi put vidio tvoju mamu. U svojoj studentskoj sobi priredila je
večeru koju je nazvala 'Lažni dan zahvalnosti' i na koju sam otišao s prijateljem.
Usred svibnja priredila je gozbu za Dan zahvalnosti. Nosila je crvenu haljinu i tada joj je
kosa bila dugačka. Znaš već, vidjela si fotografije.“ Zastane i tračak smiješka mu se razlije
licem. „Zadirkivala me jer sam umjesto svježih mahuna donio one u limenci. Ako bi joj se
netko dopao, obično bi ga zadirkivala. Ja to tada, naravno, nisam znao. Tada nisam imao
pojma o curama.“
Ha! Tada. „Mislila sam da ste se upoznali na satu psihologije“, kažem.
„Prema priči tvoje mame, cijeli jedan semestar pohađali smo isto predavanje, ali je se ja
ne sjećam. Predavanja su se održavala u jednoj od onih velikih dvorana u kojima je bilo na
stotine ljudi.“
„Ali ona je tebe primijetila“, kažem. Tu sam priču već čula. Rekla je da joj se dopalo kako
mimo sluša predavanje i kako mu je kosa poduža na vratu jer ju je podsjetio na
nekog rastresenog profesora.
„Hvala Bogu da me primijetila. Gdje bih bio bez nje?“
Zamislim se. Stvarno, gdje bi bio? Sigurno ne bi imao nas, ali onda ne bi bio ni udovac.
Bi li mu život bio sretniji da se oženio nekom drugom djevojkom, donio neke druge odluke?
Tata me nježno udari po bradi. Odlučno kaže: „Ne bih bio nigdje bez nje jer ne bih imao
svoje kćeri.“
Nazovem Petera i javim mu da je gospođa Duvall nazvala tatu i da on zna sve o videu,
ali da je razgovarao s ravnateljem Lochlanom i da sve će biti u redu. Očekujem da prihvati
situaciju s olakšanjem, ali on i dalje zvuči potišteno. „Tvoj me tata sada sigurno mrzi“, reče.
„Ne mrzi te“, uvjeravam ga.
„Misliš li da bih mu trebao nešto reći? Ne znam, ono, da mu se ispričam kao muškarac
muškarcu?“ Zadrhtim. „Sasvim sigurno ne. Moj tata je super čudan.“
„Da, ali...“
„Prestani se brinuti Peter, molim te. Već sam ti rekla, moj tata je sve sredio. Ravnatelj
Lochlan će sve upozoriti i ljudi će nas ostaviti na miru. Osim toga, nemaš se za što
ispričavati. I ja sam u tome sudjelovala baš kao i ti. Nisi me natjerao da napravim nešto što
nisam htjela.“
Završimo razgovor i premda se zbog videa osjećam bolje, i dalje sam uznemirena zbog
Petera. Znam da ga živcira što me ne može zaštititi, ali znam da je dijelom nervozan jer mu
je povrijeđen ponos, a to nema veze sa mnom.
Zar je muški ego doista tako krhka, lako lomljiva stvar? Očito jest.

87
 27.

U utorak sam dobila pismo, ali sam ga otvorila tek u srijedu ujutro, prije polaska u
školu. Sjedila sam u kuhinji, jela jabuku i pregledavala poštu čekajući da Peter dođe po
mene. Račun za struju, račun za televiziju, katalog Victoria Secreta, Kittyno mjesečno
izdanje časopisa Ljubitelji pasa (za djecu!). A onda pismo, u bijeloj omotnici, naslovljeno na
mene. Muški rukopis. Povratna adresa mi nije poznata.

Draga Lara Jean,

u naše je dvorište prošli tjedan palo drvo i gospodin Barber, koji ima firmu za uređenje
vrtova, svratio je ukloniti ga. Barberi su novi stanari naše stare kuće u Meadowridgeu. I
vlasnici su tvrtke za uređenje vrtova. Gospodin Barber mi je donio tvoje pismo. Primijetio sam
da si ga poslala još u rujnu, ali ja sam ga primio tek ovaj tjedan jer je bilo poslano na moju
staru adresu. Zato mi je i trebalo ovoliko da ti otpišem.
Tvoje me pismo podsjetilo na svakojake stvari za koje sam mislio da sam ih zaboravio.
Kao kad je tvoja starija sestra ispekla kolače od kikirikija u mikrovalnoj pa ste odlučile da će
najveći kolač dobiti onaj tko pobijedi u natjecanju u breakdanceu. Ili kad sam
jednom zaboravio ključeve od kuće pa sam otišao u tvoju kućicu na drvetu pa smo ti i ja čitali
dok se nije smračilo, a onda smo upalili džepnu lampu. Sjećam se da su tvoji susjedi roštiljali
hamburgere i ti si me tjerala da ih zamolim da nam daju jedan, da ga podijelimo, ali ja se
nisam usudio. Kad sam napokon došao kući, našao sam se u groznoj nevolji jer nitko nije znao
gdje sam bio, ali je vrijedilo.

Prestanem čitati. Sjećam se toga dana kada smo oboje zaboravili ključeve od kuće! Osim
Johna i mene, zaboravila ih je i Chris, ali je ona morala nekamo ići, pa smo ostali samo nas
dvoje. Tata je bio na nekom seminaru; ne sjećam se gdje su bile Margot i Kitty. Strašno smo
ogladnjeli pa smo pojeli vrećicu Skittlesa koju je Trevor sakrio ispod neke daske u podu.
Možda sam mogla pričekati svoje i kod Josha, ali bilo je nečeg zabavnog u igri skitnica s
Johnom Ambroseom McClarenom. Kao da smo pobjegli od kuće.

Moram ti priznati da me tvoje pismo oduševilo jer sam bio tako malo dijete kad mi je bilo
trinaest godina, dok si ti bila već izgrađena osoba s kompleksnim mislima i osjećajima. Meni
mama još uvijek za školsku užinu reže jabuku. Da sam ti kojim slučajem napisao pismo u
osmom razredu osnovne, mislim da bih jedino napisao da ti je kosa lijepa. To je to. Ali tvoja
kosa je stvarno lijepa. Stvarno nisam imao pojma. Stvarno nisam znao da sam ti se
tada sviđao.
Vidio sam te prije nekoliko mjeseci u gužvi na Modelu UN-a. Sumnjam da si me
prepoznala, ali ja sam sudjelovao na natjecanju i predstavljao Republiku Kinu. Predala si mi

88
poruku i pokušao sam te dozvati, ali ti si samo nastavila hodati. Nakon natjecanja sam te
pokušao pronaći, ali si već bila otišla, jesi li me vidjela?
Najviše me zanima zašto si mi poslala pismo nakon toliko vremena. Ako me želiš nazvati,
ili mi poslati mail, ili mi pisati, molim te da to i učiniš.
Srdačno,
John.

P. S. Pitala si me - jedino me mama i baka zovu ]ohnny, ali me slobodno tako možeš zvati i
ti.

Duboko i glasno izdahnem. U osnovnoj školi smo John Ambrose McClaren i ja imali dva
„romantična“ susreta - poljubili smo se tijekom igre „Zavrti bocu“, što zapravo uopće nije
bilo romantično, i onog dana kad je padala kiša, na tjelesnom, što je do ove godine bio i
najromantičniji trenutak moga života. Sigurna sam da se John tog trenutka ne sjeća kao
najromantičnijeg. Sumnjam da ga se uopće sjeća. Činjenica da sam dobila ovo pismo od
njega, nakon toliko vremena, znači da se vratio u moj život. Drugačije je nego kad sam ga
vidjela u prosincu na Modelu UN-a na pune dvije sekunde. Tada sam mislila da sam ugledala
duha. Ali ovo je stvarna živuća osoba koju sam nekad poznavala i koja je poznavala mene.
John je bio pametan. Imao je najbolje ocjene od svih dječaka u razredu, a ja od svih
djevojčica. Zajedno smo bili u razredu za napredne. Najviše je volio povijest - uvijek je nešto
čitao - ali je isto tako bio dobar u matematici i prirodnim znanostima. Sigurna sam da se to
nije promijenilo.
Ako je Peter bio zadnji dečko iz razreda koji je narastao, John je bio prvi. Sviđala mi se
njegova kosa nalik suncu, svijetle boje ljetnoga kukuruza. Bio je miran i srdačan, imao je lice
dječaka koji se nikad nije našao u nevolji. Bio je omiljeni dječak svih majki u susjedstvu.
Jednostavno je tako izgledao. Zato ga je bilo super imati za partnera u nekoj nepodopštini.
On i Peter su se zajedno upuštali u svakojake nevolje. John je bio pametniji od Petera, imao
je velike ideje, ali se pomalo sramio govoriti jer je mucao.
Volio je svoju sporednu ulogu, dok je Peter uživao u svojoj glavnoj. Zato su svi za sve
uvijek krivili Petera, on je bio dežurni krivac. Kako bi se jednog anđela poput
Johna Ambrosea McClarena moglo i za što kriviti? A i nije to bila neka ozbiljna krivnja. Lijepi
dečki znaju kako šarmirati ljude. Ljudi im uvijek popuste. Samo odmahnu glavom uz ono Oh,
Peter i nikad ih ne kazne. Naša profesorica engleskoga, gospođica Holt, zvala ih je Butch
Cassidy i Sundance Kid.
Tada još nismo znali tko su ti. Peter ju je jednog dana uvjerio da nam na satu pusti film.
Ostatak školske godine svađali su se tko je Butch, a tko Sundance Kid, iako je svima bilo
jasno tko je tko.
Kladim se da se sviđa svim curama u školi. Kad sam ga vidjela na natjecanju Model UN-
a, izgledao je tako sigurno. Sjedio je uspravno, onako širokih ramena, usredotočen
na natjecanje. Da idem u Johnovu školu, kladim se da bih ga neprestano slijedila s
dalekozorom i proteinskim pločicama. Mogu se zamisliti kako kampiram ispred njegova
školskog ormarića. Napamet bih naučila njegov raspored. Iz glave bih znala što jede za

89
ručak. Jede li još uvijek dupli sendvič s maslacem od kikirikija i džemom, od cjelozrnatoga
kruha? Zanima me. Toliko toga o njemu ne znam.
Peter zatrubi i prene me iz sanjarenja. Na zvuk trube poskočim s osjećajem krivnje.
Imam ludi poriv sakriti pismo, staviti ga u svoju kutiju za šešire i više ne razmišljati o
njemu. Ali onda pomislim da bi to stvarno bilo ludo. Naravno da ću otpisati Johnu Ambroseu
McClarenu. Bilo bi nekulturno da to ne napravim.
Zato gurnem pismo u ruksak, navučem bijelu pernatu jaknu i otrčim do Peterova
automobila. Na tlu se još mogu vidjeti ostaci snijega od zadnje oluje. Nije to više
snježni pokrivač, nego pohabani pokrivač. Kad je riječ o vremenu, volim pravilo sve ili ništa.
Ili da snijega uopće nema ili da je toliko visok i dubok da u njega propadnem do koljena.
Stignem do Peterova automobila i vidim da se dopisuje na mobitel.
„Što ima novoga?“ upitam ga.
„Ništa“, odgovori. „Dopisujem se s Gen. Htjela je da je vozim, ali sam joj rekao da ne
možemo.“
Koža mi se naježi. Naježi se na pomisao da se i dalje tako puno dopisuju, da imaju odnos
u kojem jednostavno jedno drugo mogu pitati za vožnju. Prijatelji su, samo prijatelji.
Stalno si to ponavljam. I on mi govori istinu, baš kao što je i obećao. „Pogodi od koga
sam dobila pismo.“
Autom izlazi s prilaza kuće. „Koga?“
„Pogodi.“
„Ovaj... Margot?“
„Zašto bi to bilo iznenađenje. Ne, ne od Margot. Od Johna Ambrosea McClarena!“
Peter izgleda zbunjeno. „McClarena? Zašto bi ti on poslao pismo?“
„Zato što sam i ja njemu pisala, sjećaš se? Kao što sam pisala i tebi. Napisala sam
ukupno pet ljubavnih pisama i jedino se njegovo nikad nije vratilo. Mislila sam da je
zauvijek izgubljeno, ali je onda nakon jedne ledene kiše palo drvo u Johnovu dvorištu i
gospodin Barber ga je došao odvesti pa mu je donio i pismo.“
„Tko je gospodin Barber?“
„Čovjek koji je kupio Johnovu staru kuću. Ima i tvrtku za uređivanje vrtova. Uostalom,
sve to i nije važno. Važno je da je John tek prošli tjedan dobio moje pismo, zato mu je
i trebalo tako dugo da mi otpiše.“
„Hm“, reče Peter igrajući se s gumbima za grijanje. „Dakle, napisao ti je pravo pismo? Ne
mail?“
„Da, pravo pismo koje je poslao poštom.“ Gledam ga da vidim je li ljubomoran. Gledam
hoće li ga ovi događaji barem malo uzrujati.
„Hm“, reče opet Peter. Ovaj drugi hm zvuči dosadno, neutralno. Nije nimalo ljubomoran.
„Kako je Sundance Kid?“ Zlobno se nasmiješi. „McClaren je mrzio što sam ga tako zvao.“
„Sjećam se“, odgovorim. Stanemo na semaforu; red za školu je dugačak.
„Što ti je napisao?“

90
 ,,Oh, znaš i sam, ono kako si i tako to.“ Pogledam kroz prozor. Ne želim baš podijeliti
sadržaj pisma jer svojom reakcijom to nije ni zaslužio. Zar ne može ni odglumiti da mu je
stalo?
Peter prstima lupa po upravljačkoj ploči automobila. „Trebali bismo se jednom s njim
naći.“
Pomisao na Petera i Johna Ambrosea McClarena u istoj prostoriji je neugodna. U koga
bih uopće gledala? Nehajno kažem: „Hmm, možda.“ Možda nisam ni trebala
spominjati pismo.
„Mislim da je moja stara bejzbolska rukavica još kod njega“, zamišljeno će on. „Hej, je li
me spomenuo?“
„Kao na primjer?“
„Ne znam. Je li pitao za mene, kako sam?“
„Ne baš.“
„Hmm.“
Peter se odjednom ozlovolji. „Što si mu otpisala?“
„Tek sam dobila pismo! Još mu nisam stigla ništa otpisati.“
„Kad budeš, reci mu da ga pozdravljam“, odgovori.
„Naravno“, odgovorim. Popipam ruksak da se uvjerim je li pismo još uvijek unutra.
„Čekaj, ako si ljubavno pismo poslala petorici nas, znači li to da smo ti se svi
podjednako sviđali?“
Gleda me očekujući kako ću odgovoriti da mi se najviše sviđao on, ali to ne bi bila istina.
„Da, svi ste mi se podjednako sviđali“, kažem mu.
„Sranje! Tko ti se najviše sviđao? Ja, zar ne?“
„Nije moguće odgovoriti na to pitanje, Petere. Mislim, sve je moguće. Mogla bih reći da
mi se najviše sviđao Josh jer mi se sviđao najdulje, ali ne mogu odlučiti koga sam najviše
voljela na temelju činjenice koga sam najdulje voljela.“
„Voljela?“
„Tko mi se najviše sviđao“, kažem.
„Definitivno si rekla voljela.“
„Pa mislila sam ovo drugo.“
„Što je s McClarenom?“ upita me. „Koliko ti se on sviđao u usporedbi s nama ostalima?“
Napokon! Napokon je malo ljubomoran. „Sviđao mi se...“ Htjedoh reći jednako, ali nisam
sigurna. Stormy kaže da ti se ne može svaka osoba jednako sviđati. Ali kako uopće odrediti
koliko ti se sviđa jedna osoba, a kamoli dvije? Peter uvijek, ono, mora biti najbolji. On to
očekuje. Zato samo kažem: „Ne mogu znati. Ali sad mi se najviše sviđaš ti.“
Peter odmahne glavom. „Za nekoga tko nikad nije imao dečka, stvarno znaš kako ga
smotati.“
Podignem obrve. Ja znam kako smotati? To čujem prvi put u životu. Genevieve, Chris,
one znaju kako smotati dečka. Ne ja. Nikad ja.

91
 28.

Dragi John(ny),
kao prvo, hvala ti na pismu. Dočekalo me kao jako lijepo iznenađenje. A drugo... Priča o
pismima. Pismo sam ti napisala u osmom razredu osnovne, ali ti ga nikad nisam namjeravala
poslati. Zvuči suludo, znam, ali to sam nekad radila - kada bi mi se sviđao neki dečko, napisala
bih mu pismo i sakrila ga u svoju kutiju za šešire. Pisma su bila samo za moje oči. Ali je onda
moja mala sestra Kitty - sjećaš je se? Mršava i tvrdoglava? - u rujnu poslala sva
pisma, uključujući i tvoje.
Sjećam se onog natjecanja u breakdanceu. Mislim da je pobijedio Peter. On bi ionako uzeo
najveći kolač od kikirikija! Sjećaš li se kako bi uvijek uzeo zadnji komad pizze? Tako iritantno.
I kako su se on i Trevor posvađali oko zadnjega komada pizze pa su ga bacili na pod da ga
nitko ne može pojesti? Sjećaš li se kako smo se svi došli pozdraviti s tobom kad si se selio?
Ispekla sam čokoladnu tortu prelivenu čokoladom i maslacem od kikirikija. Donijela sam i nož,
ali ste vi već spakirali tanjure i vilice pa smo tortu jeli rukama u dvorištu. Kada sam se vratila
kući, vidjela sam da su mi usta umrljana čokoladom. Bilo me jako sram. Čini mi se kao da je sve
to bilo prije jako mnogo vremena.
Nisam članica Modela UN-a, ali sam bila tamo toga dana i vidjela sam te. Zapravo, imala
sam osjećaj da bi tamo mogao biti jer se sjećam kako si volio Model UN-a u osnovnoj školi. Žao
mi je što nisam dulje ostala i porazgovarala s tobom. Mislim da sam se uplašila jer te nisam
jako dugo vidjela. I ti si meni ostao isti. lako si sada puno viši.
Htjela bih te zamoliti za uslugu - hoćeš li mi vratiti moje pismo? Ostala su mi se vratila i
iako sam sigurna da će biti jako neugodno, stvarno bih voljela pročitati što sam napisala.
Tvoja prijateljica,
Lara Jean

92
 29.

Kasno je i sva su svjetla u kući ugašena. Tata je u bolnici, Kitty spava kod prijateljice.
Znam da Peter želi ući u kuću, ali tata će se uskoro vratiti i možda se izbezumi ako nas
zatekne same tako kasno. Tata nije ništa konkretno rekao, ali od videa se nešto promijenilo,
sasvim malo. Sada me kada izlazim s Peterom na najopušteniji način pita kamo idemo i kada
ću se vratiti. Prije me to nikad nije pitao iako pretpostavljam da tada za to i nije imao
razloga.
Pogledam u Petera, koji je ugasio automobil. Odjednom kažem: „Zašto ne bismo otišli
do Carolyn Pearce i njezine stare kuće na drvetu?“
On spremno pristane: „Ajmo.“
Vani je mračno; nikad ovdje nisam bila tako kasno. Uvijek je gorjelo svjetlo, ili iz
kuhinje Pearceovih, ili iz garaže, ili iz moje kuće. Peter se prvi popne i onda meni
mobitelom osvijetli put.
Divi se kako se unutra ništa nije promijenilo. Onako je kao što je i bilo. Kitty nikad nije
bila previše zainteresirana dolaziti ovamo. Pa je kućica bila nekako napuštena otkad smo je
nakon osnovne škole prestali koristiti.
„Mi“ podrazumijeva svu djecu iz susjedstva mojih godina: Genevieve, Allie Feldman,
ponekad Chris, a ponekad i dečke - Petera, Johna Ambrosea McClarena, Trevora. Bilo je to
naše mjesto. Nismo radili ništa loše, nismo pušili ili pili. Samo smo sjedili i razgovarali.
Genevieve je uvijek izmišljala igre poput „Koga bi odabrao“. Da se nađeš na pustom
otoku, koga bi od nas poveo? Peter je uvijek bez imalo razmišljanja odabrao Genevieve
jer mu je bila cura. Chris je rekla da bi povela Trevora jer na njemu ima najviše mesa i zato
što je najodvratniji, jer bi se mogla okrenuti kanibalizmu. Ja sam rekla da bih povela
Chris jer mi s njom nikad ne bi bilo dosadno. Chris se to dopalo; Genevieve bi mi se
namrštila, ali je već bila izabrana. Osim toga, to je bila istina: s Chris bi uvijek bilo zabavno, a
mogla bi biti i jako korisna. Sumnjam da bi Genevieve pristala skupljati drvo za vatru ili
loviti ribu. John je obično jako dugo razmišljao. Obično bi imenovao svakog od nas i
nabrajao naše prednosti. Peter je brzo trčao, Trevor je bio jak, Genevieve je bila spretna,
Chris bi se znala obraniti u tuči, a za mene je rekao da se nikad ne bih prestala nadati da će
nas netko spasiti. I zato je odabrao mene.
Toga smo se ljeta družili zadnji put. Svaki dan smo provodili izvan kuće. Kako čovjek
odrasta, tako sve manje vremena provodi vani. Nitko ti više ne govori idi se vani igrati. Ali
tog ljeta jesmo. To je bilo i najtoplije ljeto u zadnjih sto godina, govorili su. Većinu vremena
proveli smo vozeći se biciklima i plivajući u bazenu. Igrali smo igre.
Peter sjedne na pod i skine kaput, koji raširi poput deke. „Možeš sjesti ovdje.“
Sjednem i on me zgrabi za gležnjeve i pažljivo povuče prema sebi kao da sam neka
velika riba koja bi se mogla otkinuti s udice. Koljena nam se dodirnu i on me

93
poljubi: mekano, kao da imamo sve vrijeme na svijetu. Drhtim, ali ne od hladnoće. Osjećam
nervozu i užurbano lupanje srca. Peter sagne glavu i počne me ljubiti po vratu, pa sve niže
do ključne kosti. Stisnula sam se pa me i ne škaklja kao inače kad mi netko dodirne vrat.
Usta su mu topla i sviđa mi se taj osjećaj. Naslonim ruke iza svojih leđa i on se
pomakne prema meni, iznad mene. Je li to to? Treba li se to ovako dogoditi? Na podu drvene
kućice Carolyn Pearce?
On zavuče ruku pod moju majicu, ali još uvijek ne i pod grudnjak i odjednom me
obuzme panika i misao koja mi prije nije padala na pamet - Genevieveine grudi su
sigurno veće od mojih. Hoće li biti razočaran?
Odjednom progovorim: „Nisam još spremna na seks s tobom.“
On naglo podigne glavu: „Bože, Lara Jean! Uplašila si me.“
„Oprosti. Samo sam htjela da to bude jasno, za slučaj da nije.“
„Jasno je.“ Peter me povrijeđeno pogleda i uspravi se: „Nisam neki špiljski čovjek.
Dovraga!“
„Znam“, kažem. Sjednem i popravim ogrlicu tako da srce bude sprijeda. „Samo... Nadam
se da to nisi pomislio jer si mi dao ovu divnu ogrlicu, da ću...“ Prestanem govoriti jer vidim
da me bijesno gleda. „Oprosti, oprosti. Ali... Je l' ti nedostaje seks? Mislim, jer ste ti i
Genevieve to stalno radili?“ Svi smo čuli priče o seksualnom životu Ka vinskog i Gen, da su
to napravili u spavaćoj sobi roditelja Stevea Bledella tijekom zabave za zadnji dan škole i da
je Gen počela uzimati pilule u prvom razredu srednje. Kako se netko tko je navikao na stalni
seks može zadovoljiti sa mnom, djevicom koja se s njim samo ljubi? Ne zadovoljiti.
Zadovoljiti je pogrešna riječ. Usrećiti.
„Nismo to radili stalno! Ne želim o tome razgovarati s tobom. Previše je čudno.“
„Samo kažem jer ja to nisam napravila nikad, a ti jesi, i to puno puta. Stvara li to neku
prazninu u tvom životu? Osjećaš li se možda kao... kao da nešto propuštaš? Je li to ono kao
kad nikad ne kušaš sladoled pa i ne znaš koliko je dobar, a onda ga napokon probaš i stalno
ga želiš?“ Grizem donju usnu. „Da li i ti... stalno žudiš za tim?“
„Ne!“
„Budi iskren!“
„Želim li da to radimo ti i ja? Mislim, da, naravno. Ali nije da te pokušavam nagovarati.
Čak nikad o tome nisam počeo priču! Dečki raspolažu i drugim načinima da se...“
Pocrveni. „Opuste.“
„Pa... Gledaš porniće?“
„Lara Jean!“
„Po prirodi sam znatiželjna! Znaš da sam takva. Nekad si odgovarao na sva moja
pitanja.“
„To je bilo prije. Sad je drugačije.“
Ponekad Peter zna izgovoriti nešto strašno pametno i ne primijetiti što je rekao. Stvari
su drugačije. Prije je bilo lakše. Prije nego što smo počeli razgovarati o seksu.
Nesigurno mu kažem: „Ugovorom smo se obvezali jedno drugom uvijek govoriti istinu.“

94
 „Dobro, ali neću s tobom razgovarati o pornićima.“ Htjedoh ga upitati još nešto, ali
Peter doda: „Sve što ću ti reći jest da laže svaki dečko koji kaže kako nikad ne gleda porno-
filmove.“
„Onda i ti to radiš.“ Kimnem samoj sebi. U redu. Dobro je znati. „Znaš one statističke
podatke koje ljudi uvijek spominju, o tinejdžerima koji svakih sedam sekundi misle na seks?
Je li to stvarno istina?“
„Ne. I samo želim da se zna kako si ti ta koja priča o seksu. Mislim da su cure time
opsjednute više nego dečki.“
„Možda“, odgovorim i on uzbuđeno širom otvori oči. Nesigurno dodam: „Mislim,
naravno da me zanima. Razmišljam o tome. Ali ne mislim da ću to tako skoro napraviti. I s
kim. Uključujući i tebe.“
Vidim da je Peteru neugodno jer brzo odgovara: ,,U redu, u redu. Shvatio sam. „Ajmo
razgovarati o nečem drugom.“ Tiho promumlja: „Ionako mi nije palo na pamet pričati
o tome.“
Fora mi je što mu je neugodno. Nisam mislila da će mu biti jer ipak ima iskustva.
Povučem ga za rukav džempera.
„Jednom, kad budem spremna, ako budem spremna, javit ćuti.“
Onda ga povučem k sebi i nježno poljubim. On otvori usta, kao i ja, pa mi sine da bih
ovog dečka mogla ljubiti satima.
Usred ljubljena, upita me: „Čekaj, to znači da nikad nećemo spavati? Ono, baš nikad?“
„Nisam rekla nikad. Ali ne sad. Dok ne budem jako, jako sigurna. U redu?“
On se nasmije. „Dobro. Ti si ta koja vozi ovaj autobus. Tako je od početka. Ja te se još
uvijek trudim dostići.“ On me jače zagrli i pomiriši mi kosu. „Kakav to novi šampon imaš?“
„Ukrala sam ga Margot. Od kruške. Dobro miriši, zar ne?“
„Nije loše. Ali možeš li opet koristiti onaj koji si koristila prije? Od kokosa? Volim miris
tog šampona.“ Licem mu se razlije sanjivi izraz, kao kad se večernja magla spušta na grad.
„Ako mi se bude dalo“, odgovorim, na što se on naduri. Već razmišljam kako bih trebala
kupiti i masku za kosu od kokosa, ali volim ga držati u neizvjesnosti. I sam je rekao -
ja vozim ovaj autobus. Peter me povuče bliže sebi i zagrli me s leđa. Glava mi je na njegovu
ramenu, a ruke na njegovim koljenima. Ovo je lijepo. Ugodno. Samo ja i on, barem nakratko,
daleko od ostatka svijeta.
Sjedimo tako kad se odjednom sjetim nečeg jako važnog. Vremenske kapsule. Baka
Johna Ambrosea McClarena u sedmom mu je razredu za rođendan poklonila kapsulu. Iako
je on htio videoigru. Rekao je da će je baciti, ali se onda sjetio da bi jedna od nas cura možda
to htjela. Ja sam rekla da bih je uzela, a onda je isto rekla i Genevieve, pa se, naravno,
pridružila i Chris. Onda sam se dosjetila da je zakopamo u dvorištu Pearceovih, ispod kućice
na drvetu. Oduševljeno sam predložila da svi u kapsulu stavimo nešto što smo tada imali sa
sobom. Rekla sam da bismo se trebali vratiti kad završimo srednju školu, otvoriti kapsulu i
prisjetiti se starih vremena.
„Sjećaš li se vremenske kapsule koju smo zakopali?“ upitam ga.
„Oh, da! McClarenova kapsula. 'Ajmo je iskopati.“

95
 „Ne možemo je otvoriti bez ostalih“, kažem. „Sjećaš se, rekli smo da ćemo to napraviti
kad maturiramo?“ Tada sam još vjerovala da ćemo svi zauvijek biti prijatelji.
„Ti, ja, John, Trevor, Chris, Allie.“ Nisam spomenula Genevieve.
Čini se da Peter to ne primjećuje. ,,U redu, onda ćemo pričekati. Što god moja cura želi.“

96
 30.

Draga Lara Jean,

vratit ću ti pismo pod jednim uvjetom. Moraš se svečano iskreno zakleti zakletvom koju je
nemoguće prekršiti - da ćeš mi ga vratiti kad ga pročitaš. Moram imati dokaz da sam se sviđao
curi u osnovnoj školi jer tko će mi inače povjerovati?
Moram ti reći da je ta čokoladna torta s maslacem od kikirikija bila najbolja koju sam
ikad jeo. Nikad od tada nisam probao tako dobru tortu na kojoj je čokoladnim bombonima
ispisano moje ime. Još se ponekad toga sjetim. Takva se torta teško zaboravlja.
Imam pitanje za tebe. Koliko si pisama napisala? Samo pitam da bih znao koliko se
posebnim trebam osjećati.
John

Dragi Johne,
ja, Lara Jean, ovim se putem svečano zaklinjem zakletvom koju nije moguće prekršiti -
da ću ti pismo vratiti netaknuto i nepromijenjeno. A sad mi vrati moje pismo!
Kakav si ti lažljivac. Jako dobro znaš da si se sviđao curama u osnovnoj školi. Kad smo
znale spavati jedna kod druge, uvijek bismo pričale tko je u timu Peter, a tko u timu John.
Nemoj se praviti da to nisi znao, Johnny!
I da ti odgovorim na pitanje - napisala sam pet pisama. Petorici značajnih dječaka u
cijelom mom životu. Iako sada, kada ovo pišem, pet zvuči puno jer mi je samo šesnaest godina.
Pitam se koliko će ih biti kad napunim dvadeset! Volontiram u domu za starije i tamo stanuje
jedna gospođa koja je imala puno muževa i proživjela tako puno toga. Gledam je i mislim kako
ne žali ni za čim jer je napravila i vidjela sve.
Jesam li ti rekla da je moja starija sestra otišla u Škotsku, u St. Andrews? Tamo su se
upoznali princ William i Kate Middleton. Možda i ona upozna princa, ha-ha! Kamo želiš na
fakultet? Znaš li što želiš studirati? Nekako mislim da ću ja ipak ostati studirati u državi.
Virginia ima odlične škole, a bit će i jeftinije. Osim toga, jako sam bliska s obitelji i ne bih htjela
biti jako daleko od nje. Iako sam neko vrijeme mislila da ću, dok studiram na Sveučilištu
u Virginiji, živjeti doma, sad mi se sve više sviđa ideja da ipak živim u domu i doživim pravi
studentski život.
Nemoj mi zaboraviti poslati pismo,
Lara Jean

Tata je u bolnici, ali je prije odlaska napravio veliki lonac zobene kaše, jedan od onakvih
kakvi se mogu vidjeti u javnim kuhinjama.

97
 Kaša je sad već prilično gumena i moram joj dodati pola boce javorova sirupa i suhih
višanja da bi bila jestiva. Čak ni nakon te intervencije nisam sigurna da mi se uopće jede.
U jednu zdjelu stavim kašu po kojoj pospem nasjeckane orahe, a u drugu u kašu stavim med,
za Kitty.
„Dođi po kašu“, zovem je. Ona je pred televizorom, naravno.
Sjedimo na barskim stolcima u kuhinji i jedemo. Barem je zabavno jer nam se pasta
hvata po ustima poput ljepila. Jedem i pogledavam prema prozoru.
Kitty mi pucne prstima pred očima. „Halo! Pitala sam te nešto.“
„Je li bio poštar?“ upitam.
„Poštar nedjeljom dolazi tek iza dvanaest“, odgovori Kitty ližući med sa žlice. Gledajući
me, kaže: „Zašto si cijeli tjedan tako uzbuđena oko pošte?“
„Čekam pismo“, odgovorim.
„Od koga?“
„Samo... Ni od kog važnog.“ Početnička greška. Trebala sam izmisliti neko ime jer Kitty
stisne oči i sad je jako znatiželjna.
„Da je riječ o nekom nevažnom, ne bi ti stalno pogledavala prema prozoru. Od koga je
pismo?“
„Ako baš moraš znati, to je pismo meni od mene. Jedno od onih mojih ljubavnih pisama
koje si ti poslala.“ Preko stola je uštipnem za ruku. „Vraća mi se.“
„Od onog dečka sa smiješnim imenom. Ambrose. Kakvo je to ime, Ambrose?“
„Zar ga se uopće sjećaš? Živio je u našoj ulici.“
„Imao je žutu kosu“, reče Kitty. ,,I skejtbord. Jednom mi je dao da se njime igram.“
„To je on“, kažem prisjećajući se. Od svih dječaka, on je imao najviše strpljenja s Kitty
iako je bila jako naporna.
„Prestani se smijati“, zapovjedi mi Kitty. „Ti već imaš dečka. Ne trebaju ti dva.“
Osmijeh mi nestane s lica. „Samo se dopisujemo, Kitty. I nemoj se derati na mene.“
Nagnem se da je ponovo uštipnem i ona se brzo odmakne. „Što ćeš danas raditi?“
„Gospođica Rothschild je rekla da će mene i Jamieja povesti do psećeg parka“, odgovori
Kitty stavljajući zdjelicu u sudoper. „Idem je podsjetiti.“
„Provodiš s njom jako puno vremena.“ Kitty slegne ramenima i ja nježno dodam: „Samo
joj nemoj dosađivati, u redu? Mislim, ona je, ono, u četrdesetima. Možda želi nedjeljom
raditi nešto drugo. Otići u vinoteku ili na bazen. Ne trebaš joj ti da je gnjaviš i govoriš joj da
treba hodati s tatom.“
„Gospođica Rothschild se voli družiti sa mnom pa slobodno svoje mišljenje zadrži za
sebe.“
Namrštim se. „Stvarno si neodgojena, Kitty.“
„Za to slobodno okrivi sebe, Margot i tatu. Vi ste me ovako odgojili.“
„Pretpostavljam da onda nikad i ni za što nećeš biti kriva jer ćeš za loš odgoj uvijek
kriviti nas.“
„Točno tako.“

98
 Frustrirano uzdahnem i Kitty odskakuće, pjevušeći samoj sebi, zadovoljna što me
iživcirala.

Draga Lara Jean,

službeno ti želim reći da su mi cure poklanjale pažnju jer sam bio Peterov najbolji
prijatelj. Zato me Sabrina Fox i pozvala da joj budem pratnja na završnom plesu u osnovnoj
školi! Prije plesa otišli smo u restoran „Crveni jastog“, gdje je pokušala sjesti do Petera.
Što se tiče fakulteta, moj tata je išao na UNC pa bi htio da idem i ja. Kaže da mi je to u
krvi. Mama želi da ostanem u državi i ne odem predaleko. Ovo nisam nikome rekao, ali bih
stvarno želio ići u Georgetown. Da se ne ureknem. Upravo učim za ispite.
Osim toga... vraćam ti tvoje pismo. Nemoj zaboraviti na svoje obećanje. Stvarno mi je
drago dopisivati se s tobom, ali bih volio da mi daš i svoj broj telefona. Nije te baš lako naći na
internetu.

Moja prva pomisao: nije pogledao video. Nemoguće da jest! Ne, ako kaže da me je teško
naći na internetu. Pretpostavljam da sam se duboko u sebi brinula zbog toga, jer se sada
osjećam kao da mi je pao kamen sa srca. Utješno je znati da me pamti na određeni način,
kao i ja njega. Iskreno, John Ambrose McClaren nije tip dečka koji prati Ljutitukučku. Ne
John Ambrose McClaren kakvog ja pamtim.
Pogledam u pismo i vidim da je na dnu njegov broj telefona. Zatrepćem. Pisma su
bezopasna, ali ako John i ja počnemo razgovarati telefonom, zar to na neki način neće biti
izdaja? Ima li uopće razlike između slanja poruka i pisanja pisama? Prvo je brže. Ali čin
pisanja pisma, odabira papira i olovke, ispisivanje adrese na kuvertu, lijepljenje marke, a tek
same riječi... To se radi s namjerom. Obrazi mi pocrvene. To je... romantičnije. Pismo je nešto
što se čuva.
Kad smo već kod toga... Razmotam drugi komad papira iz omotnice. Izgužvan je, ali ga
svejedno prepoznajem. Debeli bež papir s plavim inicijalima LJSC na vrhu.
Tatin rođendanski dar jer sam tada bila očarana svime što ima monogram.

Dragi Johne Ambrose McClarene,

sjećam se dana kada je sve počelo. Jesen, osmi razred osnovne škole. Spremali smo lopte
nakon sata tjelesnog i ulovila nas je kiša. Potrčali smo prema zgradi, ali ja nisam mogla trčati
tako brzo kao ti pa si stao i uzeo i moju torbu. Bilo je bolje nego da si me primio za ruku. Još se
sjećam kako si izgledao - majica ti se zalijepila za leđa, a kosa ti je bila mokra kao da si se
upravo istuširao. Kada je kiša počela jako padati, počeo si zavijati kao malo dijete. I taj
trenutak - kad si me pogledao s velikim osmijehom na usnama. Rekao si, „Ajde, L. J.!“
Tada se dogodilo. Tada sam znala, bila sam posve sigurna. Volim te, Johne Ambrose
McClarene. Stvarno te volim. Mogla sam te voljeti cijelu srednju školu. Mislim da bi i ti mene
mogao voljeti. Da se barem ne seliš, Johne! Baš je nepošteno što se ljudi sele. Tako je to kad
roditelji nešto odluče, a tebe i ne pitaju. Ne mislim da sam zaslužila da me pitaju - nisam ja
tvoja cura ili nešto slično. Ali barem bi tebe trebali pitati.
Iskreno sam se nadala da ću te jednog dana zvati Johnny. Jednom te mama došla pokupiti
nakon škole. Nekoliko nas sjedilo je na školskim stepenicama. Nisi vidio njezin automobil pa je

99
ona potrubila i dozvala te ,,Johnny!“ Voljela sam taj zvuk. Johnny. Kladim se da će te jednog
dana tvoja cura zvati Johnny. Prava je sretnica. Možda sada već i imaš curu. Ako imaš, onda
znaj ovo - da te jednom davno voljela cura iz Virginije.
Reći ću to samo ovaj put, jer ionako to nikad nećeš čuti. Zbogom, Johnny.
S ljubavlju,
Lara Jean
Zavrištim toliko glasno i prodorno da Jamie zalaje. „Oprosti“, prošapćem i bacim se na
jastuke. Ne mogu vjerovati da je John Ambrose McClaren to pročitao. Ne sjećam se da je bilo
tako... golo. S toliko... žudnje. Bože, zašto moram biti ona koja toliko žudi? Grozno. Baš
grozno. Nikad prije nisam bila gola pred dečkom, ali se sada osjećam kao da jesam. Ne mogu
ponovo pogledati u pismo, ne mogu o njemu ni razmišljati. Uguram ga u omotnicu i gurnem
pod krevet kao da više ne postoji. Daleko od pogleda, daleko od misli.
Sasvim je jasno da John neće ovo pismo dobiti natrag. U stvari, mislim da mu više ne bih
trebala pisati. Sve se čini nekako... drukčije.
Zaboravila sam na to pismo i kako sam strasno žudila za njim. Kako sam bila sigurna,
apsolutno sam vjerovala da smo stvoreni jedno za drugo, samo da nam se ukaže prilika.
Zadrhtim kad se sjetim kako sam sigurna bila. I sada se osjećam nemirno i nesigurno.
Ranjivo. Što on to nosi u sebi da sam bila tako sigurna?
Čudno je da u svojim pismima nisam spomenula Petera. Napisala sam da mi se počeo
sviđati najesen, kad smo krenuli u osmi razred. I Peter mi se sviđao u osmom razredu, tako
da su mi se jedno vrijeme sviđala obojica. Kad mi se jedan počeo sviđati, a drugi prestao? To
zna samo jedna osoba, koju to nikad neću moći pitati.
Ona je predvidjela da će mi se dopasti John.
Genevieve je tog ljeta većinu noći spavala kod mene. Allie je mogla prespavati samo u
posebnim prilikama, tako da smo uglavnom bile samo nas dvije. Pričale bismo o događajima
od toga dana, prepričavale svaki detalj povezan s dečkima. „Ovo će biti naša ekipa“, rekla mi
je jednu večer jedva mičući usnama. Na lice smo stavile korejske maske koje mi je poslala
baka, one tvrde koje lagano otpuštaju ulja, vitamine i ostale dobre stvari. „Ovakva će nam
biti srednja škola. Ja ću biti s Peterom, a ti s McClarenom. Chris i Allie mogu podijeliti
Trevora. Svi ćemo biti moćni parovi.“
„Ali John i ja se ne sviđamo jedno drugome na taj način“, odgovorim joj stisnutih zubi da
mi se maska na licu ne pomakne.
„Budete“, reče ona. Rekla je to kao da se radi o sudbonosnoj činjenici, i ja sam joj
povjerovala. Uvijek bih joj povjerovala.
Ništa od toga nije se dogodilo. Osim dijela s Gen i Peterom.

100
 31.

Lucas i ja sjedimo u hodniku i dijelimo čokoladicu sa sladoledom od jagode. „Drži se

svoje polovice“, opomene me. Spustim glavu i uzmem još jedan griz.
„Ja sam je kupila!“ opomenem ja njega. „Lucas... Misliš li da je pisanje pisma drugoj
osobi varanje? Ne mislim na sebe, pitam za prijateljicu.“
„Ne“, odgovori Lucas. Podigne obrve. „Čekaj, jesu li to seksi pisma?“
„Ne!“
„Je li to ona vrsta pisma koju si napisala i meni?“
Uputim mu blagi ne. Pogleda me i znam da mi ne vjeruje. „Onda je u redu. Zapravo ne
radiš ništa loše. Kome to pišeš?“
Neodlučno ga pitam: „Sjećaš se Johna Ambrosea McClarena?“
On preokrene očima. „Naravno da se sjećam Johna Ambrosea McClarena. U sedmom
razredu sam bio zaljubljen u njega.“
„Ja u osmom!“
„Naravno. Svi smo bili zaljubljeni u njega. U osnovnoj školi se ljudima sviđao John ili
Peter. To je bio očiti izbor.
Kao Betty i Veronica. Jasno je da je John Betty, a Peter Veronica.“ Zastane. „Sjećaš li se
kako je John blago mucao?“
„Da! Bilo mi je pomalo žao kad je prestao. Bilo je to tako slatko. Dječački. Sjećaš li se
kako mu je kosa bila boje blijedoga maslaca? Ono, mislim da tako izgleda svježi maslac.“
„Meni je više sličila na svilu iz kukuruza, ali da. I kakav je sada?“
„Ne znam... Čudno je jer ga se sjećam onakvoga kakav je bio u osnovnoj školi, i to je
samo moje sjećanje, a sada postoji i ova, sadašnja verzija njega.“
„Jeste li u osnovnoj hodali?“
,,Oh, ne! Nikad.“
„Zato si i znatiželjna.“
„Nisam rekla da sam znatiželjna.“
Lucas me pogleda. „Skoro pa jesi. Ne krivim te. I ja sam znatiželjan.“
„Zabavno je razmišljati o tome.“
„Imaš sreće“, reče mi.
„Kako?“
„Sretna si jer imaš... mogućnosti. Mislim, nisam službeno gay, ali i da jesam, u našoj
školi su još samo dvojica. Mar Weinberger, koji sliči na pizzu, i Leon Butler.“ Lucas se strese.
„Što fali Leonu?“

101
 „Nemoj me ni pitati. Volio bih da nam je škola veća. Tu stvarno nema nikoga za mene.“
Mrzovoljno gleda pred sebe. Ponekad zaboravim da je Lucas gay i poželim da mi se opet
sviđa.
Uhvatim ga za ruku. „Uskoro ćeš otići u svijet i imat ćeš toliko mogućnosti da nećeš
znati što odabrati. Svi će se zaljubiti u tebe jer si lijep i šarmantan. Nećeš se ni sjećati
srednje škole.“
Lucas se nasmije i njegova mrzovolja nestane. „Tebe, svejedno, neću zaboraviti.“

102
 32.

„Pearceovi su napokon prodali kuću“, reče tata stavljajući salatu od špinata na Kittyn
tanjur. „Za mjesec dana dobivamo nove susjede.“
Kitty se oraspoloži. „Imaju li djece?“
„Donnie kaže da su umirovljenici.“
Kitty se pravi da povraća. „Starci. Dosadno! Imaju li barem unuke?“
„Nije rekao, ali mislim da ne. Mislim da će srušiti kućicu na drvetu.“
Zastanem usred žvakanja. „Uništit će našu kućicu na drvetu?“
Tata kimne. „Mislim da će napraviti terasu.“
„Terasu!“ ponovim. „Nekad smo se tamo super provodili. Genevieve i ja satima smo se
igrale Zlatokose. Doduše, uvijek je ona bila Zlatokosa. Ja sam samo stajala ispod drveta i
dozivala je“ - nastavim s najboljim engleskim naglaskom koji mogu odglumiti - „Zlatokosa,
Zlatokosa, molim vas da raspustite svoju kosu, gospođice.“
„Kakav je to naglasak?“ upita Kitty.
„Kokni. Mislim. Zašto? Nije dobro?“
„Baš i ne.“
,,Oh.“ Pogledam u tatu. „Kada planiraju srušiti kućicu?“
„Nisam siguran. Pretpostavljam prije nego što se usele, ali nikad se ne zna.“
Jednom sam pogledala kroz prozor i vidjela da se John McClaren sam popeo u kućicu.
Sjedio je i čitao. Uzela sam par Coca-Cola i knjigu i otišla do njega pa smo tamo čitali cijelo
poslijepodne. Poslije su došli Peter i Trevor Pike pa smo prestali čitati i svi zajedno kartali.
Tad sam bila zaljubljena u Petera, tako da to svoje druženje s Johnom nisam doživjela kao
nešto romantično. Ali se sjećam kako sam mislila da su naša tiha poslijepodneva ugrožena i
da bih radije da smo zajedno nastavili čitati, u tišini.
„Ispod kućice na drvetu zakopali smo vremensku kapsulu“, kažem Kitty i stavim pastu
na četkicu za zube. „Genevieve, Peter, Chris, Allie, Trevor, ja i John Ambrose McClaren.
Namjeravali smo je iskopati kad maturiramo.“
„Trebala bi organizirati zabavu za iskopavanje kapsule prije nego što sruše kućicu“,
reče Kitty sjedeći na školjci. Ona piški, a ja perem zube. „Možeš poslati pozivnice i
organizirati zabavicu. Otkapanje kapsule.“
Ispljunem pastu. „Da, samo u teoriji. Allie se odselila, a Genevieve je...“
„Mučka s k“, ubaci se Kitty.
Nasmijem se. „Svakako je mučka s k.“
„Zločesta je. Dok sam bila mala, jednom me zaključala u ormar s ručnicima!“ Kitty pusti
vodu i ustane. „Svejedno možeš prirediti zabavu, ali nemoj pozvati Genevieve. Nema smisla

103
da pozoveš bivšu curu svog dečka.“ Da barem postoje pravila koga pozvati na zabavu
otkapanja vremenske kapsule! Da barem postoji tako nešto kao što je zabava za otkapanje
vremenske kapsule! „Odmah sam te pustila iz ormara“, napomenem joj. Spustim četkicu za
zube. „Operi ruke.“
„Namjeravala sam.“
,,I operi zube.“ Prije nego što mi Kitty stigne odgovoriti, dodam: „I nemoj reći da si
namjeravala jer znam da nisi.“
Kitty će učiniti sve samo da ne mora oprati zube.
Ne možemo dopustiti da samo tako sruše kućicu na drvetu, bez oproštaja. To ne bi bilo
u redu. Uvijek smo govorili da ćemo se vratiti. Organizirat ću tematsku zabavu. Genevieve bi
se podrugljivo nasmijala na tu djetinjastu ideju, ali nju ionako neću pozvati pa me baš briga
što misli. Pozvat ću Petera, Chris, Trevora i... Johna. Moram pozvati Johna. Kao prijatelja,
samo kao prijatelja.
Što smo jeli toga ljeta? Štapiće od sira. Sendviče koje smo slagali od sladoleda i
čokoladne napolitanke koje su nam se lijepile za prste. Topli havajski punč, pili smo ga na
litre. I sok od naranče Capri. John je uvijek sa sobom u vrećici nosio dupli sendvič s
maslacem od kikirikija i džemom od jagoda koji mu je spremila mama. Svu tu hranu servirat
ću i na zabavi.
Što još? Trevor je uvijek nosio zvučnike. Njegov tata je slušao južnjački rock i tog je ljeta
Trevor toliko puta pustio pjesmu Sweet Home Alabama da je Peter iz kućice
izbacio zvučnike pa Trevor par dana s njim nije razgovarao. Trevor Pike imao je smeđu
kosu koja bi se nakovrčala kad je bila mokra. Bio je bucmast kao što to već i jesu dečki u
osnovnoj školi (u obrazima i oko struka) prije nego što preko noći izrastu i sve se izjednači.
Uvijek je bio gladan pa je zavirivao u tuđe frižidere. Otišao bi piškiti, a vratio se s lizalicom
ili bananom ili krekerima ili već nečim što je uspio maznuti. Trevor je bio Peterov treći
čovjek. Prvi je bio John pa Peter pa onda Trevor. Više se ne druže kao prije. Trevorovi
prijatelji su atletičari. Ne pohađamo ni istu nastavu. Ja sam u razredu za napredne dok
Trevora nikad nisu previše zanimali ni škola ni ocjene. Sjećam se da je bio zabavan.
Sjećam se i dana kad je Genevieve došla do mene plačući i rekla da se seli. Ne daleko, i
dalje će ići u našu školu, ali više neće moći doći ovamo biciklom ili pješice. Peter je bio
tužan. Tješio ju je i grlio. Sjećam se da sam mislila kako su u tom trenutku izgledali odraslo,
kao pravi zaljubljeni tinejdžeri. A onda su se Chris i Gen zbog nečega posvađale, ozbiljnije
nego inače, ne sjećam se o čemu je bila riječ, mislim o njihovim roditeljima. Kada im se
roditelji nisu slagali, obično bi se posvađale i one.
Gen se odselila i ostale smo prijateljice, ali negdje u vrijeme završnog plesa jednostavno
me odbacila. Pretpostavljam da u njezinu životu više nije bilo mjesta za mene. Mislila sam
da je Genevieve netko s kim ću se zauvijek družiti. Da će biti jedna od onih s kojima ostaješ
prijatelj cijeli život, bez obzira na sve. Ali nije bilo tako. I evo nas sada, tri godine kasnije,
gore smo od potpunih stranaca. Znam da je ona snimila video, znam da ga je poslala
Ljutitojkučki.
Kako da joj to oprostim?

104
 33.

Josh ima novu curu. Liza Broker, djevojka iz njegova kluba stripova. Ima kovrčavu
smeđu kosu, lijepe oči, velike grudi i aparatić za zube. Ona je u četvrtom srednje, baš kao i
Josh, i jako je pametna, baš kao i Josh. Ne mogu vjerovati da hoda s curom koja nije Margot.
U usporedbi s mojom sestrom, lijepe oči i velike grudi Liže Bookers ne predstavljaju ništa.
Često pred Joshovom kućom vidim nepoznati auto, a danas, kada mi stigne pošta, vidim
kako ona i Josh izlaze iz kuće i da je on prati do automobila, gdje je i poljubi. Baš kao što je
nekad ljubio Margot.
Pričekam da ona ode i prije nego što uđe u kuću, pozovem Josha. „Ti i Liza ste sada
zajedno, ha?“
On se okrene, izgleda iznenađeno. „Družimo se, da. Nije to ništa ozbiljno. Ali mi se
sviđa.“ Josh mi se približi.
Ne mogu odoljeti da ne kažem: „O ukusima se ne raspravlja. Mislim na to da si izabrao
nju, a ne Margot.“ Oholo se nasmijem i taj zvuk iznenadi i mene jer smo Josh i ja sad dobri -
ne kao prije, ali smo dobri. Baš zločesto od mene što sam to rekla. I nisam htjela biti zla
prema Lizi Bookers, koju čak i ne poznajem. Samo sam htjela obraniti svoju sestru. Zbog
svega što su ona i Josh jedno drugome nekad značili.
Tiho mi odgovori: „Nisam između Liže i Margot odabrao Ližu i ti to znaš. Liza i ja se u
siječnju gotovo nismo ni poznavali.“
„U redu, dobro, a zašto onda nisi odabrao Margot?“
„Ne bi nam uspjelo. Još mi je stalo do nje. Uvijek ću je voljeti. Ali bila je u pravu kad je
prekinula sa mnom. Bilo bi nam još teže da smo ostali zajedno.“
„Ali zašto niste barem pokušali? Da znate za sigurno?“
„Završilo bi isto čak i da nije otišla u Škotsku.“
Ima tvrdoglavi izraz lica, vidim da je odlučan. Znam da mi neće reći ništa više, a mene
se to, zapravo, i ne tiče. Tiče se njega i Margot. A možda ni on sam zapravo ne zna
pravu istinu.

105
 34.

Chris se pojavi kod mene s donjom polovicom kose u boji lavande. Skine kapuljaču s
glave i pita: „Što misliš?“
„Mislim da je lijepo“, odgovorim.
Kitty razjapi usta pa procijedi: „Izgleda kao pisanica.“
„Napravila sam to da naljutim mamu.“ U glasu joj čujem da je nesigurna, ali da se to
trudi prikriti.
„Izgledaš profinjeno“, kažem joj. Dodirnem joj vrhove kose. Kao da gladim sintetičku
kosu Barbike koja je upravo oprana.
Kitty doda: „Kao baka.“ I ja je odrješito pogledam.
„Je li sranje?“ upita je Chris, nervozno grizući donju usnu.
„Nemoj prostačiti pred mojom sestrom! Ima samo deset godina!“
„Oprosti. Izgleda li grozno?“
„Da“, prizna Kitty. Hvala Bogu na Kitty, uvijek možeš računati da će ti reći brutalnu
istinu. „Zašto nisi otišla kod frizera da ti to tamo naprave?“
Chris prođe prstima kroz kosu. „Jesam“, duboko izdahne. „Sra... mislim, grozno. Možda
bih trebala podrezati vrhove.“
„Uvijek sam mislila da bi ti kratka kosa jako lijepo stajala“, kažem. „Ali iskreno, ne
mislim da boja lavande izgleda loše. Nekako je baš lijepa. Kao unutarnja strana školjke.“
Da sam hrabra kao Chris, odrezala bih si kosu na kratko kao Audrey Hepburn u filmu
Sabrina. Ali nisam toliko hrabra i mislim da bih žalila za konjskim repom, pletenicama i
kovrčama.
,,U redu. Možda je zadržim neko vrijeme.“
„Pokušaj je oprati nekoliko puta i vidi hoće li pomoći“, predloži Kitty i Chris je pogleda.
„Imam korejsku masku za kosu koju mi je kupila baka“, kažem stavljajući joj ruku oko
ramena.
Odemo na kat i Chris ode u moju sobu dok u kupaonici tražim masku za kosu. Kad se
vratim sa staklenkom, Chris sjedi na podu i prekapa po mojoj kutiji za šešir.
„Chris! To je privatno.“
„Bilo je otvoreno!“ Drži Peterovu pjesmu koju mi je poklonio za Valentinovo. „Što je
ovo?“
Ponosno kažem: „Pjesma koju mi je Peter napisao za Valentinovo.“
Chris ponovo pogleda u papir: „Rekao je da ju je on napisao? Sere. Ovo je dio pjesme
Edgara Allana Poea.“
„Ne, sigurna sam da ju je Peter napisao.“

106
 „To je dio pjesme Annabel Leel Učili smo je na satu engleskoga u osnovnoj. Sjećam se jer
smo išli u muzej Edgara Allana Poea i onda smo otišli do broda na rijeci čije je ime Annabel
Lee. Pjesma je bila uokvirena na zidu!“
Ne mogu vjerovati. „Ali... rekao mi je da ju je sam napisao, za mene.“
Ona zakokodače: „Klasični Kavinsky.“ Kad Chris shvati da se ja ne smijem, kaže: „Eh,
svejedno. Misao se računa, zar ne?“
„Osim što ovo nije njegova misao.“ Bila sam toliko sretna kad mi je poklonio pjesmu.
Nitko još nije za mene napisao ljubavnu pjesmu, a sad ispada da ju je od nekoga ukrao.
Poklonio mi je ukradeno.
„Nemoj se ljutiti. Mislim, smiješno je! Očito je da te pokušao impresionirati.“
Trebala sam znati da je Peter nije napisao. On gotovo nikad ne čita, a pogotovo ne piše
pjesme. „Pa, barem je ogrlica prava“, kažem.
„Jesi li sigurna?“
Oštro je pogledam.
Te večeri Peter i ja razgovaramo na mobitel i baš se spremam suočiti ga s istinom oko
pjesme ili ga barem zezati. Ali onda počnemo pričati o njegovoj utakmici u petak u
drugoj školi. „Doći ćeš, zar ne?“ pita me.
„Htjela bih, ali sam obećala Stormy da ću je u petak farbati.“
„Zar ne možeš to napraviti u subotu?“
„Ne mogu jer je u subotu zabava otkapanja kapsule, a ona tu večer ima spoj. Zato i treba
kosu obojiti dan ranije...“ Zvuči kao loš izgovor, znam. Ali obećala sam. Osim toga, ne bih se
vozila u autobusu s Peterom i ne osjećam se ugodno voziti četrdeset i pet minuta do škole u
kojoj još nikad nisam bila. Nisam mu tamo potrebna. Ne kao što sam potrebna Stormy.
On šuti.
„Doći ću na sljedeću utakmicu, obećavam“, kažem.
Peter plane: „Gabeova cura dolazi na svaku utakmicu i na lice si svaki put nacrta broj
njegova dresa. A čak i ne ide u našu školu!“
„Imali ste samo četiri utakmice i ja sam bila na dvije!“ Sada sam ja ljuta. Znam da mu je
lacrosse bitan, ali nije važniji od mojih obaveza u Belleviewu. ,,I znaš što? Znam da mi nisi ti
napisao pjesmu za Valentinovo. Kopirao si pjesmu Edgara Allana Poea!“
„Nikad nisam ni rekao da sam je ja napisao“, kaže nervozno.
„Jesi, rekao si. Ponašao si se kao da si je napisao.“
„Nisam tako mislio, ali si se ti tako jako razveselila! Oprosti što te pokušavam usrećiti.“
„Znaš što? Mislila sam ti na dan utakmice ispeći kocke od limuna, ali sada nisam sigurna
hoću li.“
„Dobro, jer ni ja ne znam hoću li stići na tvoju zabavu u subotu. Možda ću biti umoran
nakon utakmice.“
Uzdahnem. „Bolje ti je da dođeš!“ Zabava je ionako mala, a Chris baš i nije netko na koga
se sa sigurnošću može računati. Ne možemo na zabavi biti samo ja, Trevor i John. Troje ljudi
ne čini zabavu.

107
 Peter se nakašlje. „Onda ti je bolje da na dan utakmice nađem kocke od limuna u svom
ormariću.“
„Dobro.“
„Dobro.“
U petak mu donesem kocke od limuna i na lice si naslikam broj njegova dresa, što ga
oduševi. Zgrabi me i baci u zrak široko se osmjehujući. Osjećam se krivom što to
nisam napravila i prije, jer se ne trebam puno truditi da ga usrećim. Sada shvaćam da je riječ
o malim stvarima, malim naporima koji održavaju vezu. I shvaćam da u maloj količini
posjedujem moć da ga povrijedim, baš kao i moć da ga usrećim. Ovo me otkriće uznemiri i
pobudi čudan osjećaj u grudima koji ne znam objasniti.

108
 35.

Brinula sam se da će nam biti hladno ako u kućici na drvetu ostanemo dugo, ali je
neuobičajeno toplo, toliko toplo da tata počinje jednu od onih svojih priča o klimatskim
promjenama pa ga Kitty i ja jednostavno isključimo.
Tata završi priču, a ja odem do garaže, uzmem lopatu i počnem kopati ispod drveta.
Zemlja je tvrda i treba mi da se uhodam, ali napokon naiđem na nešto metalno.
Vremenska kapsula je veličine malog prijenosnog hladnjaka, izgleda kao futuristička
termosica za kavu. Metal su nagrizli vlaga i prljavština, ali ne onoliko koliko sam očekivala,
jer su ipak prošle četiri godine. Odnesem je u kuću i operem u sudoperu pa se opet sjaji kao
nova.
U podne napunim veliku vreću sendvičima od sladoleda, havajskim punčem,
čokoladnim napolitankama i sve to odnesem do kućice na drvetu. Hodam našim dvorištem
do kuće Pearceovih pokušavajući ne ispustiti vreću i prijenosne zvučnike za mobitel kad
ugledam Johna Ambrosea McClarena kako stoji ispred kućice i gleda je prekriženih
ruku. Uvijek bih prepoznala njegovu plavu kosu.
Odjednom zastanem osjetivši nervozu i nesigurnost. Očekivala sam da će Peter ili Chris
biti sa mnom kad on dođe jer bi to umanjilo svaku neugodnost. Ali nisam te sreće.
Spustim torbu i zvučnike na zemlju, priđem mu namjeravajući ga potapšati po ramenu,
ali on se iznenada okrene. Ustuknem. „Hej! Bok!“ kažem.
„Hej!“ On me dugo gleda. „To si stvarno ti?“
„Ja sam.“
„Nedostižna Lara Jean Covey s kojom se dopisujem i koja je došla na natjecanje Model
UN-a, a onda pobjegla bez pozdrava?“
Ugrizem se za unutrašnjost obraza. „Sigurna sam da sam te barem pozdravila.“
Zadirkujući me, kaže: „Ne, siguran sam da nisi.“
U pravu je, nisam. Bila sam usplahirena. Baš kao i sad. Tako je kad ponovo sretneš
nekoga koga si poznavao kao dijete, a sada ste odrasliji, iako niste potpuno odrasli, a između
vas su sve te godine i pisma i ti ne znaš kako se ponašati.
„Pa - kako god. Izgledaš... viši.“ I ne samo to. Kad ga pažljivije pogledam, primjećujem
više toga. Sa svjetlom kosom, blijedom puti i rumenim obrazima izgleda kao sin nekog
engleskog farmera. Ali je vitak pa više sliči na osjećajnog farmerova sina koji kriomice čita u
staji. Na ovu se pomisao nasmijem i John me znatiželjno pogleda, ali ništa ne pita.
Uz kimanje glavom kaže: „Ti izgledaš... posve isto.“
Je li to dobro ili loše? „Stvarno?“ Popnem se na vrhove prstiju. „Mislim da sam od osmog
razreda osnovne ipak malo narasla.“ A i grudi su mi malo veće. Ne puno. Nije da želim da
John primijeti moje grudi, samo kažem.

109
 „Ne, izgledaš... baš onako kao što te se sjećam.“ John Ambrose nagne se prema meni i
mislim da će me zagrliti, ali mi samo želi uzeti torbu iz ruke. Prođe me neki osjećaj koji
me uplaši, ali se čini da on to ne primjećuje. „Pa, hvala ti što si me pozvala.“
„Hvala tebi što si došao.“
„Želiš da stvari odnesem gore, u kućicu?“
„Može“, odgovaram.
John uzme torbe i pogleda unutra. „Opa. Sve što smo nekad jeli? Kako bi bilo da se ti
prva popneš, a ja ću ti dodati stvari.“ Tako i učinim: popnem se ljestvama, a on ide iza mene.
Sagnem se i ispružim ruke čekajući da mi doda torbu.
On zastane na pola puta, pogleda me i kaže: „Još uvijek pleteš kosu u elegantne
pletenice.“
Dodirnem jednu pletenicu. Od svih stvari koje se sjeća o meni. Tada mi je Margot plela
kosu u pletenice. „Stvarno misliš da izgleda elegantno?“
„Da. Ono... izgleda raskošno.“
Prasnem u smijeh. „Raskošno!“
„Da. Kao... Zlatokosa.“
Legnem na trbuh preko ruba i pravim se da mu spuštam kosu da se može popeti. On se
popne do vrha i doda mi torbu, koju uzmem, pa mi se nasmiješi i povuče me za pletenicu.
Još uvijek ležim i tijelom mi prođe elektricitet od njegova dodira. Odjednom osjećam
tjeskobu, kao da će se u ovoj kućici na drvetu uskoro spojiti prošlost i sadašnjost, da će se
ispreplesti dva svijeta u kojem će se zajedno naći moj dečko i momak s kojim se dopisujem.
Možda sam o svemu ovome trebala bolje razmisliti. Ali sam razmišljala samo o vremenskoj
kapsuli i tome što ćemo jesti. Zaokupila me ideja o svemu ovome - da će se ponovo okupiti
stari prijatelji, kao što smo se i dogovorili. I evo nas sad ovdje.
„Je li sve u redu?“ upita John pružajući mi ruku dok ustajem.
Ne prihvatim je, ne želim da me opet strese struja. „Sve je super“, odgovorim vedro.
„Hej, još mi nisi vratila moje pismo“, reče. „Prekršila si svoje neprekršivo obećanje.“
Nespretno se nasmijem. Potajno sam se nadala da neće načeti tu temu. „Bilo me previše
sram. Zbog svega što sam napisala. Ne mogu podnijeti pomisao da to netko drugi čita.“
„Ali ja sam to već pročitao“, napomene.
Na sreću, naš razgovor prekine dolazak Chris i Trevora Pikea. Odmah se bace na hranu.
Peter kasni. Pošaljem mu ozbiljnu poruku. Bolje ti je da si na putu ovamo. A onda: Nemoj mi
odgovarati na poruku ako voziš. Opasno je.
Baš kad se spremam poslati je, Peter se pojavi na ulazu kućice. Htjedoh ga zagrliti, ali
onda vidim da za njim ulazi i Genevieve. Smrzne mi se cijelo tijelo. Gledam u njega pa u nju.
Ona samo prođe pokraj mene i zagrli Johna. ,,Johnny!“ vrisne, a on se nasmije. U želucu
osjetim oštar ubod zavisti. Zar njome mora biti očaran baš svaki dečko?
Dok ona grli Johnnyja, Peter me molećivo gleda. Usnama izgovori Nemoj se ljutiti i spoji
ruke u znak molitve. Ja mu isto tako nečujno odgovaram Koji vrag i on se nakrevelji. Nikad
nisam izričito rekla da je neću pozvati, ali sam mislila da se to podrazumijeva. A onda
pomislim, čekaj malo. Došli su zajedno. Bio je s njom i meni ništa nije rekao, a onda ju je

110
doveo ovamo, ovamo, u moju kuću. Točnije, u kućicu na drvetu mojih susjeda. Tu curu koja
ga je povrijedila, povrijedila nas oboje.
A onda se Peter i John grle, daju si pet i tapšaju se po leđima kao stari ratni drugovi,
braća po oružju. „Prošlo je jebeno dugo vremena, frende“, govori Peter.
Genevieve skida svoju pernatu bijelu jaknu i udobno se smješta na pod. Prošao je kratki
trenutak u kojem sam mogla izbaciti i nju i Petera. „Bok, Chrissy“, reče Genevieve i smiješeći
se sjedne na pod. „Lijepa zurka.“
Chris je gleda. „Što ti uopće radiš ovdje?“ Volim je jer je to rekla, volim je.
„Peter i ja smo se našli pa mi je rekao što ste za danas isplanirali.“ Još uvijek se izvlačeći
iz jakne, Genevieve mi reče: „Pretpostavljam da se moja pozivnica izgubila u pošti.“
Ne odgovorim joj, jer što da joj kažem pred svim ovim ljudima? Samo privučem koljena
bliže grudima. Dok sjedim pokraj nje primjećujem kako je kućica mala. Jedva da ima mjesta
za sve ruke i noge, pogotovo sada kad su dečki tako visoki. Prije su cure i dečki bili manje-
više iste visine.
„Bože, zar je ovo mjesto uvijek bilo ovako majušno?“ upita Genevieve nikog određeno.
„Ili smo svi jako narasli?“ Ona se nasmije. „Osim tebe, Lara Jean. Ti si još uvijek džepno
izdanje.“ Rekla je to slatko. Slatko i s visoka. Nimalo ljubazno.
Ne dam se smesti: nasmijem se. Ne želim joj dopustiti da misli kako je pobijedila. John
preokrene očima. „Ista stara Gen.“ Rekao je to vrlo suhoparno, kao da ga to
njezino ponašanje umara, ali mu se ona nasmije onim svojim osmijehom koji joj nabora nos,
kao da joj je uputio kompliment. Onda John pogleda u mene i zlobno podigne jednu obrvu
i ja se odmah osjećam bolje, samo tako. Na neki čudan način, njezina prisutnost zapravo čini
naš krug potpunim. Iz vremenske kapsule može uzeti što god je njezino tako da ova naša
povijest može završiti.
„Trev, dodaj mi sendvič“, reče Peter tiskajući se između mene i Genevieve. Ispruži noge
prema sredini kruga i svi se pomaknu da mu naprave više mjesta.
Odgurnem mu noge kako bih vremensku kapsulu mogla staviti u sredinu. „Evo je. Sva
vaša najveća blaga iz sedmog osnovne.“ Pokušavam aluminijski poklopac otvoriti bez
problema, ali je stvarno zapeo. Mučim se pokušavajući otvoriti noktima. Pogledam u Petera,
koji je zauzet hranom i ne primjećuje moju muku, pa John ustane i pomogne mi otvoriti je.
John miriši na sapun od borovih iglica. Dodam to popisu novih stvari koje sam o njemu
naučila.
„Gdje ćemo to napraviti?“ upita me Peter ustima umrljanim čokoladom. „Da
jednostavno istresemo sav sadržaj?“
Razmišljam. „Mislim da bi svatko od nas trebao izvući nešto iz kapsule. Da ceremonija
potraje dulje, kao kad otvaramo poklone na Božić.“
Genevieve se nestrpljivo nagne naprijed. Bez gledanja, stavim ruku u kapsulu i izvučem
prvu stvar koju mi prsti dodirnu. Smiješno je jer iako sam zaboravila što sam u nju stavila,
odmah znam što mi se našlo među prstima, ne trebam ni pogledati da se uvjerim jesam li u
pravu. To je narukvica prijateljstva koju mi je Genevieve napravila kada smo u petom
osnovne bile u fazi pletenja. Konac ružičaste, bijele i svijetloplave boje. I ja sam jednu
napravila njoj. Od ljubičastog i žutog konca. Ona se vjerojatno toga i ne sjeća. Pogledam je.
Lice joj je bezizražajno. Čini se da ne prepoznaje narukvicu.

111
 „Što je to?“ upita Trevor.
„To je moje“, kažem. „To je... narukvica koju sam nekad nosila.“
Peter svojom cipelom dodirne moju. „Taj konac je bila tvoja najvrjednija stvar?“
zadirkuje me.
John me samo gleda. „Stalno si je nosila“, kaže i slatko je što se toga uopće sjeća.
Jednom kada bismo stavile narukvicu prijateljstva na ruku, nismo je više smjele skinuti,
ali sam je svejedno žrtvovala za vremensku kapsulu jer mi je to bila najdraža stvar. Možda je
u to vrijeme prijateljstvo između Gen i mene zahladilo. Prokletstvo narukvice prijateljstva.
„Ti si na redu“, kažem mu. On posegne u kapsulu i izvadi loptu za bejzbol. „To je moje“,
poviče Peter. „Kad sam u Claremont Parku otrčao cijelu bazu.“ John mu dobaci loptu i Peter
je uhvati. Gledajući je, reče: „Vidi, potpisao sam se i stavio datum!“
„Sjećam se tog dana“, kaže Genevieve i nakrivi glavu. „Nakon što si optrčao bazu,
dotrčao si s terena i poljubio me pred svojom mamom. Sjećaš se?“
„Uh... ne baš“, promrmlja Peter. Pognute glave gleda u loptu okrećući je u rukama kao
da je opčinjen njome. Ne mogu mu vjerovati. Stvarno ne mogu.
,,Ne-u-god-njak“, likuje Trevor.
Nježnim glasom, kao da su sami, kao da nitko osim njih ne postoji, ona ga upita: „Daš je
meni?“
Peterove uši pocrvene. Uspaničeno me pogleda: ,,Covey, želiš li ti loptu?“
„Ne“, odgovorim i okrenem glavu od njega. Zgrabim vrećicu smokija i cijelu šaku
utrpam u usta. Tako sam ljuta i bolje mi je da jedem smoki nego da počnem urlati.
„U redu, onda ću je ja zadržati“, reče Peter i stavi loptu u džep kaputa. „Možda će je
Owen htjeti. Žao mi je, Gen.“ Zgrabi vremensku kapsulu i gume ruku. Izvuče
iznošenu bejzbolsku kapu tima Orioles. Zadere se: „Vidi što držim u ruci, McClarene.“
Smiješak se razlije Johnovim licem lijeno poput ljetnog sunca. Uzme kapu iz Peterove
ruke i stavi je na glavu.
„To je stvarno bilo tvoje najvrjednije bogatstvo“, kažem. Kapu nije nosio samo ljeti,
nego i ujesen. Tražila sam od tate da mi kupi majicu s logom Oriolesa jer sam mislila da
ću time impresionirati Johna McClarena. Nosila sam je dvaput, ali mislim da on to uopće nije
primijetio. Nestane mi osmijeh s usana kada primijetim da me Genevieve promatra.
Moj pogled susretne njezin. Nešto je sveznajuće u njezinu pogledu što me čini nervoznom.
Ona odvrati pogled i sad se smiješi samo za sebe.
„Orioles su sranje“, reče Peter naslanjajući se na zid. Posegne prema prijenosnom
hladnjaku i izvuče sendvič od sladoleda.
„Dodaj i meni jedan“, dobaci Trevor.
„Žao mi je, ovo je zadnji“, odvrati mu Peter i zagrize.
John uhvati moj pogled i namigne mi. „Isti stari Kavinsky“, kaže i ja se nasmijem. Znam
da mi želi poručiti kako smo se u pismima o tome dopisivali.
Peter mu se naceri: „Hej, ne mucaš više.“
Smrznem se. Kako je to mogao reći tako oholo? Nitko od nas nikad nije pričao o
Johnovu mucanju u osnovnoj školi. Zbog toga je bio jako sramežljiv. Ali sada se John samo

112
nasmije, slegne ramenima i odgovori: „Javit ću Elaine, svojoj logopedici iz osmog razreda, da
sam napredovao.“ Kako je samo samouvjeren!
Peter zatrepće, ali jasno vidim ga da je Johnov odgovor uhvatio nespremnog. On ne
poznaje ovoga Johna McClarena. Prije je Peter bio brz i domišljat, ne John. On je
samo slijedio Petera i iako je ovaj možda još uvijek isti, John se promijenio. Sad je Peter taj
koji nije baš jako siguran i samouvjeren.
Sljedeća je Chris. Ona izvuče prsten s malim biserom. Allie je taj prsten dobila na dar od
svoje tete, za krstitke. Obožavala ga je. Moram joj ga poslati. Trevor izvuče svoju najvredniju
stvar - potpisanu bejzbolsku sličicu. Genevieve izvuče Chrisinu - omotnicu s novčanicom od
dvadeset dolara.
„To!“ poviče Chris. „Već sam tada bila mala genijalka.“ Ona i ja si damo pet.
„Što je s tobom, Gen?“ upita Trevor.
Ona slegne ramenima. „Pretpostavljam da nisam ništa stavila u kapsulu.“
„Jesi“, kažem mičući si s prstiju mrvice smokija. ,,I ti si bila tu taj dan.“ Sjećam se da se
nije mogla odlučiti hoće li staviti sliku sebe i Petera ili ružu koju joj je dao za rođendan. Ne
sjećam se što je na kraju stavila.
„Pa, unutra nema više ničega tako da pretpostavljam da nisam. Nema veze.“
Za svaki slučaj, još jednom pogledam u kapsulu. Bila je prazna.
„Sjećate se kako smo se znali igrati 'Ubojica'?“ pita Trevor ispijajući zadnje kapi soka od
naranče.
Oh, kako sam voljela tu igru! Svi bi dobili svoju metu: svatko bi iz šešira izvukao jedno
ime, a zadatak je bio da tu metu ukloniš. Jednom kada si iz igre izbacio tu osobu, od nje bi
dobio ime njezine mete pa bi tada to postala tvoja meta. Igra je bila zabavna jer smo se
stalno morali skrivati. I jer je trajala danima.
„Ja sam bila cma udovica“, reče Genevieve i ramenom okrzne Peterovo. „Pobijedila sam
više puta od ikog drugog.“
„Molim te“, naruga se Peter. „I ja sam puno puta pobijedio.“
,,I ja sam“, reče Chris.
Trevor pokaza na mene. „L'il J., ti si bila najgora u toj igri. Mislim da nisi nijednom
pobijedila.“
Začudim se. L'il J. Zaboravila sam da me nekoć tako zvao. I u pravu je: nikad nisam
pobijedila. Nijednom. Samo jednom sam bila blizu. Chris me imala za metu i ulovila me na
jednom Kittynom druženju s prijateljicama. Mislila sam da sam sigurna jer je već bilo jako
kasno. A bila sam tako blizu pobjede, mogla sam je gotovo dotaknuti.
Chris i ja se pogledamo i znam da se i ona sjeća. Namigne mi i ja je tužno pogledam.
„Lara Jean jednostavno nema taj ubilački instinkt“, reče Genevieve gledajući u svoje
nokte.
„Ne možemo svi biti crna udovica“, odgovorim.
„Istina“, odvrati mi i ja stisnem zube.

113
 John se obrati Peteru: „Sjećaš se kad si ti jednom bio moja meta. Sakrio sam se iza
automobila tvoga tate prije škole, ali sam uplašio njega, a ne tebe? Baš se uplašio, što je
uplašilo i mene pa smo obojica vrištali?“
,,A onda smo svi morali prestati jer je Trevor došao u dućan moje mame sa skijaškom
maskom na glavi“, poviče Peter.
Svi se počnu smijati, osim mene. Još razmišljam o Genevieveinoj izjavi o ubilačkom
instinktu.
Trevor se toliko jako smije da ne može govoriti. „Umalo je pozvala policiju!“ uspije reći.
Peter vrhom cipele udari u moje. „Morali bismo opet igrati tu igru.“
Pokušava mi se dodvoriti, ali ja još nisam spremna oprostiti mu pa samo hladno
slegnem ramenima. Voljela bih da nisam ljuta na njega jer stvarno želim da je ponovo
igramo.
Želim dokazati da i ja imam ubilački instinkt i da nisam obična luzerica.
„Trebali bismo“, javi se John. „U ime dobrih starih vremena.“ Ulovi moj pogled. „Još
jedan pokušaj, Lara Jean.“
Nasmiješim se.
Chris podigne obrve. „Što pobjednik dobiva?“
„Pa... ništa“, odgovorim. „Radimo to iz zabave.“ Trevor se namršti.
„Trebali bismo imati nekakvu nagradu“, uplete se Genevieve. ,,U čemu je smisao igre
ako nema nagrade?“
Brzo razmišljam. Što bi bila dobra nagrada? „Ulaznice za kino? Kolač po izboru
pobjednika?“ razmišljam na glas. Nitko ne prozbori ni riječ.
„Svi bismo mogli uložiti dvadeset“, ponudi John. Zahvalno ga pogledam i on mi se
nasmiješi.
„Novac je dosadan“, reče Genevieve rastežući se poput mačke.
Zakolutam očima. Tko uopće i želi njezina dva centa? Nisam je tražila ni da bude ovdje.
Trevor reče: „Ovaj, a kako bi bilo da se pobjedniku donese doručak u krevet svaki dan
tijekom cijelog tjedna? Palačinke u ponedjeljak, omlet u utorak, vafle u srijedu i tako dalje.
Ima nas šest, tako da...“
Genevieve se zgrozi i odvrati: „Ne doručkujem.“ Svi uzdahnu.
„Zašto onda ti nešto ne predložiš umjesto da samo odbijaš tuđe prijedloge?“ predloži
Peter i ja se sakrijem iza pletenice kako nitko ne bi primijetio da se smijem.
,,U redu.“ Genevieve razmišlja koju minutu, a onda joj se osmijeh razlije licem. Njezin
prepoznatljiv izraz kada se sjeti nečeg velikog, što me čini nervoznom. Polako kaže:
„Pobjednik ima pravo na želju.“
„Od koga?“ upita Trevor. „Od svih?“
„Od samo jedne osobe koja je u igri.“
„Čekaj malo“, uplete se Peter. „Na što to pristajemo?“
Genevieve izgleda zadovoljna sama sobom. „Osoba ima pravo tražiti od druge osobe da
joj ispuni jednu želju i ta osoba to mora učiniti.“ Dok to govori, sliči nekoj zloj kraljici.
Sjaj bljesne u Chrisinim očima: „Bilo što?“
114
 „U razumnim granicama“, dodam brzo. Uopće ovako nešto nisam imala na umu, ali su
barem pristali da odigramo još jednom.
„Razum je subjektivna stvar“, napomene John.
„Uglavnom. Gen ne može natjerati Petera da se još jednom, zadnji put, poševi s njim“,
reče Chris. „Svi razmišljamo o istome, zar ne?“
Ukočim se. Ja uopće nisam razmišljala o tome, uopće. Ali sad razmišljam.
Trevor prasne u smijeh i Peter ga gume rukom. Genevieve odmahne glavom. „Baš si
odvratna, Chrissy.“
„Samo sam naglas rekla ono o čemu svi razmišljaju!“
Jedva da ih još slušam. Samo mislim na to kako želim da igra počne i kako želim
pobijediti. Barem jednom želim u nečemu pobijediti Genevieve.
Imam samo jednu olovku, ali ne i papir pa John raspara omot sendviča i svi na
komadiće kartona ispišemo svoja imena. Onda svi svoje papiriće stavimo u vremensku
kapsulu i ja je protresem. Kapsula ide od ruke do ruke. Ja sam zadnja. Izvučem komadić
kartona i držeći ga blizu grudima, otvorim i pročitam.

JOHN.

Pa, to će zakomplicirati stvari. Krišom ga pogledam. On pažljivo stavlja svoj komadić

kartona u džep traperica. Oprosti, prijatelju, ali namjeravam te pobijediti. Brzo pogledam
sve u prostoriji tražeći tko bi mogao imati moje ime, čija sam ja meta, ali svi su nabacili
ozbiljan izraz lica.

115
 36.

Dom je sigurno mjesto, tako smo se dogovorili i postavili kao pravilo. Kao i škola, ali ne
i parkiralište ispred škole. Čim izađeš kroz vrata kuće ili škole, sve je dopušteno. Ispadaš iz
igre ako te osoba čija si meta dodirne objema rukama.
Ako se kojim slučajem predaš, gubiš život. Genevieve je predložila ovo zadnje, zbog
čega me prolazi jeza. Trevor Pike se također strese i kaže: „Cure me plaše.“
„Ne, zastrašujuće su samo cure iz njihove obitelji“, reče Peter pokazujući na Chris i
Genevieve. Obje se nasmiju i u tim njihovim osmijesima vidim da zapravo dolaze iz
iste obitelji. Gledajući me postrance, Peter s nadom u glasu kaže: „Ti nisi takva. Ti si slatka,
zar ne?“ Odjednom se sjetim nečega što mi je Stormy rekla. Nemoj mu dopustiti da
misli kako te poznaje. Peter je siguran da me poznaje. Koliko to već netko može biti.
,,I ja mogu biti takva“, odgovorim tiho i on problijedi. Okrenem se prema ostalima i
kažem: ,,'Ajmo se samo dobro provesti.“
,,Oh, bez brige, bit će zabavno“, uvjerava me John. Stavi na glavu svoju bejzbolsku kapu
Orioles i povuče šiltericu nadolje. „Neka igre počnu.“ Ulovi moj pogled. „Ako si mislila da
sam bio dobar na natjecanju Model UN-a, čekaj da vidiš moje vještine u ovoj igri.“
Svi zajedno odlazimo do njihovih automobila. Čujem kako Peter govori Genevieve da se
poveze s Chris, čemu se obje suprotstave. „Dogovorite se same“, kaže im. „Ja ću ostati sa
svojom curom.“
Genevieve preokrene očima i Chris zagunđa: „Ugh. U redu.“ Okrene se prema Genevieve
i kaže joj: „Ulazi.“
Chris izlazi s parkirališta, kad John upita Petera: „Tko ti je cura?“ Osjetim nervozu.
,,Covey.“ Peter ga čudno pogleda. „Nisi znao? Baš čudno.“
A onda obojica pogledaju u mene. Peter je zbunjen, ali John razumije što se već ima za
razumjeti.
Trebala sam mu reći. Zašto mu nisam rekla?
Uskoro svi odu, osim Petera.
„Hoćemo li razgovarati o ovome?“ upita me slijedeći me u kuhinju. U ruci držim vreću
za smeće s omotima sendviča i soka. Ponudio se da spusti vreću iz kućice, ali sam odbila.
Gotovo sam se spotaknula silazeći niz ljestve, ali me baš briga.
„Naravno, razgovarajmo.“ Okrenem se i krenem prema njemu mašući vrećom za smeće.
Pokušava me zaustaviti podižući obje ruke pred sebe.
„Zašto si doveo Genevieve?“
Peter se namršti. „Ovaj, Covey, žao mi je.“
„Jesi li bio s njom? Zato nisi došao ranije da mi pomogneš sve pripremiti?“

116
 Ustručava se. „Da, bio sam s njom. Nazvala me i plakala pa sam otišao do nje. A onda je
nisam mogao takvu ostaviti samu... pa sam je poveo.“
Plakala je? Nikad je nisam vidjela da plače. Nije plakala čak ni kad joj je umrla mačka
Kraljica Elizabeta. Sigurno se pretvarala samo kako bi Peter ostao s njom. „Nisi je
mogao ostaviti?“
„Ne“, odgovori. „Prolazi kroz neka sranja. Samo se trudim biti uz nju i za nju. Kao
prijatelj. To je sve!“
„Pobogu, baš zna kako te smotati oko malog prsta, Petere!“
„Nije tako.“
„Uvijek je tako. Ona povlači konce, a ti samo...“ Mašem rukama i glavom poput
marionete.
Peter se namršti. „To je zlobno.“
„Pa, tako se sada osjećam. Zato ti je bolje da pripaziš.“
„Ali ti nisi zlobna. Obično nisi.“
„Zašto mi ne možeš reći o čemu je riječ? Znaš da neću nikome reći. Samo bih htjela
razumjeti o čemu se radi, Petere.“
„Nije na meni da ti kažem. Nemoj me tjerati da ti odam njezinu tajnu jer jednostavno ne
mogu.“
„Ona to radi samo da bi manipulirala tobom. Ona to uvijek radi.“ Čujem ljubomoru u
vlastitu glasu i mrzim to, mrzim. Ovo nisam ja.
On uzdahne. „Među nama se ne događa ništa. Sad samo treba prijatelja.“
„Ima ona puno prijatelja.“
„Treba joj stari prijatelj.“
Odmahnem glavom. On jednostavno ne razumije. Cure i inače dobro poznaju jedna
drugu, onako kako dečki nikad neće moći. Zato i znam da je ovo samo još jedna njezina
igra. Danas je došla na moj teren kako bi mi pokazala da je jača od mene.
Peter kaže: ,,A kad pričamo o prijateljima, nisam znao da ste ti i McClaren tako prisni.“
Pocrvenim. „Rekla sam ti da se dopisujemo.“
On podigne obrve i kaže: „Dopisujete se, a on svejedno ne zna da smo ti i ja zajedno?“
„Nikad nismo došli na tu temu!“ Čekaj malo, ja sam ta koja bi se trebala ljutiti, a ne
obrnuto. Odjednom se cijeli ovaj razgovor okrenuo naglavačke i sad ja izvlačim deblji kraj.
„Onog dana kada si otišla na natjecanje Model UN-a prije par mjeseci pitao sam te jesi li
vidjela McClarena i rekla si mi da nisi. Ali kad je on danas spomenuo to natjecanje, bilo
je jasno da ste se sreli. Zar ne?“
Knedla mi stoji u grlu. „Otkad si ti sudac? Svašta. Vidjela sam ga na natjecanju, ali nismo
razgovarali; samo sam mu predala poruku...“
„Poruku? Dala si mu poruku?“
„Nije to bila poruka od mene, nego od predstavnika druge zemlje, za natjecanje.“ Peter
otvori usta da će postaviti još jedno pitanje, ali ga prekinem: „Nisam ti tada to spomenula jer
se ništa nije ni dogodilo.“

117
 Nepovjerljivo mi reče: „Dakle, želiš da budem iskren prema tebi, ali ti ne želiš biti
iskrena prema meni?“
„Nije tako!“ povičem osjetivši da bih mogla zaplakati. Što se to uopće događa? Kako je
naša svađa tako brzo postala ozbiljna?
Oboje zašutimo. Onda on tiho upita: „Želiš li da prekinemo?“
Prekid? „Ne.“ Odjednom mi se tijelo počne tresti kao da ću zaplakati. „Želiš li ti?“
„Ne!“
„Ti si mene prvi pitao!“
„Dakle, to je to. Nijedno od nas ne želi prekinuti pa pretpostavljam da ćemo onda samo
prijeći preko svega.“ Peter potone u stolac za kuhinjskim stolom i stavi glavu na stol.
Sjednem preko puta njega. Kao da je jako daleko od mene. Najradije bih ispružila ruku i
dodirnula mu kosu pa da ova svađa što prije bude daleko iza nas.
Podigne glavu, oči su mu velike i tužne. „Možemo li se sada zagrliti?“
Plaho kimnem i oboje ustanemo pa ovijem ruke oko njegova struka. On me čvrsto grli
uza se. Glavu je naslonio na moje rame i govori: „Kako bi bilo da se više nikad ne svađamo?“
Nervozno se nasmijem, ali osjetim olakšanje. „Da, molim.“
A onda me on ljubi, njegove usne gladno traže moje, kao da traži potvrdu, neko
obećanje koje mu samo ja mogu dati. Umjesto odgovora, ja mu uzvraćam poljubac - da,
obećavam, obećavam, obećavam da se više nikad nećemo svađati. Gubim ravnotežu i on me
stisne još čvršće i ljubi me sve dok ne izgubim dah.
37.
Te večeri razgovaram s Chris na mobitel i ona kaže: „Progovori. Tko je tvoja meta?“
„Neću ti reći.“ Tu sam grešku već napravila. Rekla bih Chris previše toga, a ona bi to
iskoristila da pobijedi.
„Daj! Pomoći ću ti ako ti pomogneš meni. Želim dobiti svoju želju!“ To je ujedno i
njezina jača i slabija strana - potreba da ispuni svoju želju. Ali „Ubojica“ se mora igrati
hladne i proračunate glave, ne treba srljati. Govorim to kao netko tko je pažljivo pratio
svaku igru, ali nikad nije pobijedio, naravno.
„Možda sam ja tvoja meta. Osim toga, i ja želim pobijediti.“
,/Ajmo samo pomoći jedna drugoj u ovom, prvom krugu“, nastavi Chris. „Ti nisi moja
meta, kunem se.“
„Zakuni se na svoju omiljenu dekicu koju ne daš mami da ti baci.“
„Kunem se na svoju dekicu Fredrick i još se jače kunem na novu kožnatu jaknu koja
košta više od mog prokletog automobila. Jesam li ja tvoja meta?“
„Ne.“
„Zakuni se na svoju ružnu kolekciju beretki.“
Ogorčeno otpuhnem. „Kunem se na svoju šarmantnu i predivnu kolekciju beretki! Tko
ti je meta?“
„Trevor.“
„Ja sam dobila Johna McClarena.“

118
 „Ajmo se udružiti i zajedno ih izbaciti iz igre“, predloži Chris. „Naše savezništvo trajat će
samo u prvom krugu, a onda svaka nastavlja za sebe.“
Hmm. Misli li ozbiljno ili je ovo neki njezin plan? ,,A što ako mi lažeš jer sam tvoja meta i
želiš me izbaciti iz igre?“
„Zaklela sam se na Fredricka!“
Oklijevam, ali ipak kažem: „Pošalji mi sliku s imenom tvoje mete i onda ću ti
povjerovati.“
„Dobro! I ti meni pošalji svoju.“
„Dobro. Bok.“
„Čekaj. Reci mi istinu. Frizura mi je stvarno grozna? Je, zar ne? Gen je običan gnjus. Je T
tako?“
Oklijevam na stotinku sekunde. „Tako je.“

Chris i ja skrivamo se na podu njezina automobila. Odvezle smo se do kvarta nedaleko

od moje kuće; tu će autom proći Trevor jer tim prečacem ide u školu, na trkački trening.
Auto smo parkirale na tuđem parkiralištu. Ona mi kaže: „Reci mi što ćeš poželjeti ako
pobijediš.“ Po načinu na koji je to rekla znam da je uvjerena kako nemam šanse.
O želji sam razmišljala sinoć dok sam pokušavala zaspati. ,,U lipnju se u Sjevernoj
Karolini održava sajam rukotvorina. Mogla bih poželjeti da me Peter odvede tamo. Nema
šanse da me odvede bez prisile. Mogli bismo uzeti kombi njegove mame tako da bude
mjesta za sve stvari koje namjeravam kupiti.“
„Sajam rukotvorina?“ Chris me pogleda kao da sam muha koja joj je upravo uletjela u
automobil. „Potratila bi želju na odlazak na sajam?“
„Samo sam razmišljala o mogućnostima“, slažem joj. „Osim toga, ako si već tako
pametna, što bi ti poželjela da si na mome mjestu?“
„Poželjela bih da Peter s Gen više nikad ne progovori ni riječ. Mislim, ono, stvarno. Baš
sam opaki genijalac, zar ne?“
„Opaki da, genijalac teško.“ Chris me gurne i ja se nasmijem. Naguravamo se kad
odjednom Chris stane i kaže: „Dvapedesetpet. Polazak.“ Potom otvori vrata, izađe
iz automobila i sakrije se iza hrastova drveta u dvorištu.
Adrenalin mi kola venama i ja iskočim iz automobila, dohvatim Kittyn bicikl iz
prtljažnika i počnem ga gurati niz cestu. Stanem, spustim ga na zemlju i legnem preko njega
u dramatičnu pozu. Izvadim bocu lažne krvi koju sam kupila baš za ovu priliku i poprskam
je po trapericama - starim trapericama koje sam ionako planirala donirati Crvenom križu.
Čim vidim da se Trevorov auto približava, počnem glumiti da plačem. Iza drveta, Chris mi
prošapće: „Smanji doživljaj!“ Odmah se prestanem praviti da plačem i počnem jaukati.
Trevor se zaustavi blizu mene. Spusti prozor. „Lara Jean? Jesi li dobro?“
Cvilim. „Ne... Mislim da sam uganula nogu. Stvarno me boli. Možeš li me odvesti doma?“
Tjeram se da pustim suzu, ali ispada da je teško natjerati se na plač. Pokušavam misliti na
nešto tužno - na Titanik, stare ljude koji boluju od Alzheimera, kako Jamie Fox - Nevolja
ugiba - ali ništa.
Trevor me sumnjičavo gleda. „Zašto voziš bicikl u ovom kvartu?“

119
 Oh ne, gubim ga! Počnem brzo govoriti. Ipak, ne prebrzo. „Nije ovo moj bicikl; to je
bicikl moje mlađe sestre. Sara Healey joj je prijateljica. Znaš je, mlađa sestra Dana Healeyja?
Stanuju tamo.“ Pokažem na njihovu kuću. „Njoj vozim bicikl - oh, Bože, Trevore. Zar mi ne
vjeruješ? Ozbiljno me nećeš povesti?“
Trevor se ogleda oko sebe. „Kuneš se da ovo nije neki trik?“
Imam te! „Da! Kunem se da ti nisi moja meta, u redu? Molim te, pomogni mi da se
dignem. Stvarno me boli.“
„Prvo mi pokaži nogu.“
„Trevore! Ne možeš vidjeti uganutu nogu!“ Cvilim, jaučem i radim cijelu predstavu oko
pokušaja da ustanem pa Trevor napokon parkira automobil i izađe. Pomaže mi da se
dignem na noge i ja se pravim da me cijelo tijelo boli. „Budi nježan“, govorim mu. „Vidiš?
Rekla sam ti da nisi moja meta.“
Trevor me primi ispod pazuha. Chris mu se došulja tiho poput nindže. Zaleti se s
objema ispruženim rukama i udari ga po leđima. „Imam te!“ poviče.
Trevor se prepadne i pusti me pa jedva izbjegnem pasti za stvarno. „Do vraga!“ zaurla.
Vidno radosna, Chris kaže: „Gotov si, naivčino!“ Damo si pet i zagrlimo se.
„Možete li se suzdržati i ne slaviti preda mnom?“ promrmlja Trevor.
Chris ispruži ruku. „Daj mi, daj mi, daj mi.“
Trevor uzdahne, odmahne glavom i kaže: „Ne mogu vjerovati da sam pao na tvoju foru,
Lara Jean.“
Potapšam ga po leđima: „Oprosti, Trevore.“
,,A što bi bilo da si ti moja meta?“ upita me. „Što bi onda učinila?“
Huh, nisam na to pomislila. Optužujući pogledam Chris. „Čekaj malo! Da, što bi se
dogodilo da sam ja njegova meta?“
„Bile smo spremne preuzeti taj rizik“, reče glatko Chris. „Pa, Trev, što je bila tvoja
želja?“
„Ne moraš nam reći ako ne želiš“, napomenem mu.
„Poželio bih karte za fakultetsku nogometnu utakmicu. McClarenov tata ima sezonske
karte! Prokleta bila, Chris.“
Osjećam se loše. „Možda te ipak povede. Trebao bi ga pitati...“
On posegne u džep i iz novčanika izvadi komadić presavijenoga kartona. Prije nego što
ga Chris otvori, ja brzo kažem: „Nemoj zaboraviti, ako je na papiru moje ime, ne možeš me
izbaciti. Ovo ovdje je sigurna zona.“
Chris kimne, otvori papirić i naceri se.
Ne mogu odoljeti. „Moje ime?“
Chris gurne karton u džep.
„Ako si dobila moje ime, ne možeš me izbaciti iz igre!“ Počnem uzmicati, što dalje od
nje. „Dogovorile smo se da ćemo u prvom krugu biti saveznice, a još mi nisi pomogla
s mojom metom.“
„Znam, znam. Ne brini se, nisam dobila tebe.“

120
 Nisam baš uvjerena da govori istinu. Već me pobijedila na ovaj način. Ne može joj se
vjerovati, ne u ovoj igri. Trebala sam se prije toga sjetiti. Zato uvijek i gubim; ne mogu dugo
biti nepovjerljiva.
„Lara Jean! Rekla sam ti, nisi ti moja meta!“
Odmahnem glavom. „Samo uđi u automobil, Chris. Ja ću se odvesti Kittynim biciklom.“
„Ti to ozbiljno?“
„Da. Ovaj put želim pobijediti.“
Chris slegne ramenima. „Kako hoćeš. Kad mi već ne vjeruješ, neću ti pomoći s tvojom
metom.“
„Nema frke“, odgovorim i sjednem na Kittyn bicikl.
38.
Peter i ja razgovaramo samo u školi i na mobitel, dok jedno od nas ne ispadne iz igre. A
to neću biti ja. Jako sam oprezna. U školu odlazim i vraćam se sama. Dobro pogledam oko
sebe prije nego što iskočim iz automobila i što brže mogu otrčim do ulaza u školu. Čak sam
angažirala i Kitty da mi bude izvidnica - kad dođemo pred kuću, ona prva izađe iz auta i
provjeri je li u redu da izađem i ja. Obećala sam joj da će dobiti dio moje želje, ako
pobijedim.
Ali dosad sam radila samo na obrani. Nisam ni pokušala iz igre izbaciti Johna
McClarena. Ne zato što se bojim, nije da se bojim igre. Jednostavno ne znam što bih mu
rekla. Sram me. Možda neću ništa ni morati reći. Možda sam si samo umislila da ga
zanimam.
Nakon ručka Chris dotrči niz hodnik i doskliže se do Lucasa i mene koji sjedimo na
podu ispred naših ormarića. Danas dijelimo sladoled na štapiću, onaj od grožđa.
Chris sjedne do nas. „Nisam više u igri“, kaže.
„Tko te izbacio?“ iznenađeno pitam.
„John Prokleti McClaren!“ Otme sladoled iz Lucasovih ruku i dovrši ga u jednom
zalogaju.
„Nekulturno“, reče joj Lucas.
„Ispričaj nam što se dogodilo“, nagovaram je.
„John me jutros pratio do škole. Stala sam natočiti benzin. Dok sam mu bila okrenuta
leđima, iskočio je iz svog automobila. Nisam ni skužila da me prati!“
„Čekaj, kako je znao da ćeš stati na benzinskoj?“ upita Lucas. Zna sve o našoj igri, što bi
mi moglo koristiti ako na kraju ostanemo samo Genevieve i ja jer stanuje blizu nje.
„Ispraznio mi je benzin iz auta!“
„Opa“, kažem zadivljeno. Drago mi je što John igru shvaća tako ozbiljno. Bojala sam se
da je drugi neće tako shvatiti, ali čini se da nisam bila u pravu. Pitam se što bi John poželio
da je pobijedio? Sigurno nešto jako dobro čim se toliko trudi.
„To je opravdano“, reče Lucas kimajući glavom.
„Ne mogu se ni ljutiti jer mu je ideja stvarno super.“ Chris otpuhne kosu s lica. „Ali me
živcira što ne mogu natjerati Gen da mi da bakin auto.“
Lucas u čudu rastvori oči. „To je bila tvoja želja? Auto?“

121
 „Taj mi auto jako puno znači“, odgovori mu Chris. „Baka me u njemu svake nedjelje
popodne vodila u frizeraj. Da ima pravde, taj bi automobil bio moj. Gen je svojim
pričama okrenula baku protiv mene!“
„O kakvom je autu riječ?“ upita Lucas.
„O starom jaguaru.“
„Koje je boje?“ želi znati.
„Crne.“
Da ne poznajem Chris, pomislila bih da joj u očima vidim suze. Zagrlim je. „Želiš da ti
kupim sladoled na štapiću?“
Chris odmahne glavom. „Večeras planiram obući kratku majicu pa ne želim da mi se
vidi naduti trbuh.“
„Ako si ti sad izvan igre, tko je nova Johnova meta?“ upita Lucas.
,,Kavinsky“, odgovori Chris. „Nisam ga stigla izbaciti iz igre jer je uvijek s onom jebenom
Gen, a bila sam sigurna da sam ja Genina meta.“ Pogleda me. „Oprosti, L. J.“
Lucas i Chris me sažaljivo pogledaju.
Ako je Chrisina meta bio Peter, a John je iz igre izbacio Chris, to znači da je nova
Johnova meta Peter. Što znači da sam ja Peterova ili Genevieveina meta. A budući da je
moja meta John, to znači da jedno od njih ima ono drugo - što znači da su sklopili neko
savezništvo. To znači da se povjeravaju jedno drugome, rekli su jedno drugome tko je
čija meta.
Grlo mi je suho. „Od početka sam znala da su još uvijek prijatelji. Osim toga, ona prolazi
kroz jako teško razdoblje, znaš?“
„Kroz što prolazi?“ upita Chris i podigne visoko jednu obrvu.
„Peter je rekao da ima nekih obiteljskih problema.“ Ona me gleda kao da ne zna o čemu
govorim. „Ti nisi čula ništa?“
„Mislim, ponašala se čudno prošlog tjedna na rođendanu tete Wendy. Ono, bila je veća
kučka nego obično. Jedva je cijelu večer i s kim progovorila riječ.“ Slegne ramenima. „Tako
da možda nešto i ima, ali ja ne znam o čemu se radi.“ Chris otpuhne kosu s lica. „Do vraga.
Ne mogu vjerovati da neću dobiti taj auto.“
„Za tebe ću Johna McClarena izbaciti iz igre“, obećam joj. „Tvoja smrt neće biti
uzaludna.“
Ona me pogleda. „Da si ga izbacila iz igre, ovo se ne bi dogodilo.“
„On stanuje pola sata vožnje od nas! I ne znam kako da dođem do njegove kuće.“
„Svejedno, dijelom je to tvoja krivnja.“ Zazvoni zvono i Chris ustane. „Bok, cure.“ Ode
niz hodnik, u suprotnom smjeru od učionice u kojoj se održava nastava.
„Upravo me nazvala curom“, reče Lucas mršteći se. „Jesi li joj rekla da sam gay?“
„Ne!“
,,U redu, jer sam ti to rekao u povjerenju. Sjećaš se?“
„Lucas, naravno da se sjećam!“ Sad sam ja nervozna - jesam li ikad išta o Lucasu rekla
Chris? Gotovo sam sto posto sigurna da nisam, ali zbog njegovog pitanja više se ne
bih mogla kladiti.

122
 „Dobro“, reče Lucas i uzdahne. „Svejedno.“ Ustane i pruži mi ruku, da mi pomogne
ustati. Uvijek je tako galantan.

123
 39.

Večeras je službeno počelo druženje petkom uz koktel koje sam organizirala u

Belleviewu, ali večer baš i nije... kao što sam očekivala. Već je prošlo pola sata, a došli su
samo Stormy, gospodin Morales, Alicia i Nelson koji boluje od Alzheimerove bolesti. Dovela
ga je njegovateljica, tek toliko da promijeni okolinu. Dotjeran je pa u plavoj sportskoj jakni
s bakrenom dugmadi izgleda vrlo elegantno. Nije puno više ljudi došlo ni kad je ovakva
druženja organizirala Margot - gospođa Maguire je stalno dolazila, ali je prošli mjesec
prebačena u drugi dom, a gospođa Montero je nedavno umrla. Obećala sam Janette da ću
udahnuti novi život druženju uz koktele, a vidi me sad. Bojim se jer bi Janette, ako vidi da
nije došlo puno ljudi, mogla ukinuti druženja, bez obzira što je meni na pamet pala super
ideja za drugi put - vojna zabava u stilu četrdesetih, za vrijeme rata. Ako večerašnja
zabava ne uspije, sigurno mi neće dopustiti da organiziram nešto drugo. Osim toga, prirediti
zabavu na koju je došlo samo četvero ljudi, od kojih jedan spava, sliči na neuspjeh.
Stormy ili to ne primjećuje ili joj ne smeta; ona svejedno pjeva i svira klavir. Zabava se mora
nastaviti, njezin je moto.
Pokušavam izgledati zaposleno i ne skidam osmijeh s lica. Tra-la-la, sve je divno. Čaše
sam poredala u uredan niz da sliči na pravi bar. A donijela sam i hrpu stvari od kuće -
elegantni stolnjak (bez mrlja od hrane i svježe izglačan), malu vazu koju sam stavila do
pladnja s keksima od maslaca od kikirikija (dvoumila sam se oko maslaca od kikirikija zbog
alergija i to, ali sam se onda sjetila da stariji ljudi nisu tako alergični na hranu), maminu i
tatinu srebrnu posudu za led s njihovim inicijalima i istu takvu srebrnu zdjelu s narezanim
kriškama limuna i limete.
Već sam svima pokucala na vrata, ali većine stanara nije bilo. Ako mogu hodati,
pretpostavljam da onda petkom navečer neće ostati u sobi. Stavljam slani kikiriki u
kristalnu zdjelu u obliku srca (Alicijin doprinos, zdjelu je donijela s tavana, baš kao i
hvataljke za led) kad odjednom u prostoriju ušeće John Ambrose McClaren. Odjeven je u
svijetloplavu košulju i plavu sportsku jaknu, jako sličnu Nelsonovoj! Umalo sam zavrištala.
Rukama pokrijem usta i čučnem iza stola. Mogao bi pobjeći ako me vidi. Nemam pojma što
radi ovdje, ali ovo je super prilika da ga izbacim iz igre. Sakrijem se iza stola i počnem
razmišljati što da napravim.
Odjednom glazba utihne i čujem Stormy kako me doziva: „Lara Jean? Lara Jean, gdje si?
Izađi iza tog stola. Želim te upoznati s nekim.“
Polako se dignem na noge i ugledam Johna McClarena kako zuri u mene. „Što ti radiš
ovdje?“ upita me, povlačeći okovratnik košulje kao da ga guši.
„Volontiram“, kažem još uvijek se držeći na sigurnoj udaljenosti. Ne želim ga uplašiti.
Stormy pljesne rukama. „Vas dvoje se poznajete?“
John odgovori: „Mi smo prijatelji, bako. Nekad smo bili susjedi.“

124
 ,,Stormy je tvoja baka?“ Ne vjerujem vlastitim ušima. Znači, John je taj unuk s kojim mi
je htjela dogovoriti spoj! Od svih staračkih domova u svim gradovima na svijetu! Moj unuk
sliči na mladog Roberta Redforda. I sliči, stvarno sliči.
„To mi je prabaka“, odgovori John.
Stormy pogledom preleti po prostoriji. „Tiho! Ne želim da ljudi znaju da sam ti praišta.“
John spusti glas. „Ona je druga supruga mog pradjeda.“
„Bio mi je najdraži suprug“, reče Stormy. „Neka ti je laka zemlja, stari lišče.“ Gleda u
Johna, pa u mene. ,,Johnny, budi drag pa mi donesi votku s mineralnom i puno limuna.“ Vrati
se za klavir i počne svirati When I Fali in Love.
John krene prema meni i ja ispružim ruku: „Da si odmah stao, John Ambrose McClaren.
Jesam li ja tvoja meta?“
„Ne! Kunem se. Moja meta je - neću ti reći.“ Zastane. „Čekaj malo, jesam li ja tvoja?“
Odmahnem glavom, nevino poput malog izgubljenog janjeta. On me još uvijek
sumnjičavo gleda, pa odlučim smućkati Stormy njezino piće. Znam koliko ga voli. U
čašu stavim tri kockice leda i točim votku točno osam sekundi pa dodam malo mineralne
vode. Onda iscijedim tri kriške limuna i to dodam u čašu. „Evo“, kažem i pružim mu čašu.
„Slobodno je stavi na stol“, odgovori mi.
„Johne! Kažem ti, nisi ti moja meta!“
On odmahne glavom. „Stol.“
Odložim čašu na stol. „Ne mogu vjerovati da mi ne vjeruješ. Sjećam se da si nekad
vjerovao ljudima i u njima vidio samo dobro.“
John oprezno odgovori: „Samo... ostani s te druge strane stola.“
Ups. Kako da ga izbacim iz igre ako mi ne dopusti da mu se približim?
Nehajno kažem: „Nema veze. Ne vjerujem ni ja tebi! Jer ovo je ipak prilično velika
slučajnost, da si ovdje.“
,,Stormy me ucijenila da dođem!“
Okrenem glavu da pogledam Stormy. Ona još uvijek svira i gleda nas sa smiješkom.
Gospodin Morales priđe baru i upita: „Mogu li te zamoliti za ples, Lara Jean?“
„Možete“, odgovaram. Upozorim Johna: „Da mi se nisi usudio približiti.“
On ispruži ruke kao da se štiti od mene: „Nemoj se ni ti približavati meni!“
Gospodin Morales i ja zaplešemo i ja mu naslonim lice na rame kako bih prikrila
smiješak. Baš mi dobro ide ovo špijuniranje. John McClaren sjedi u fotelji, gleda Stormy
kako svira i razgovara s Alicijom. Sad ga imam. Ne mogu vjerovati kakvu sreću imam.
Planirala sam se pojaviti na sljedećem natjecanju Model UN-a, ali ovo je puno bolje.
Razmišljam kako bi bilo najbolje da mu priđem s leđa i iznenadim ga, kad Stormy
odjednom ustane i izjavi da joj treba predah jer želi plesati s unukom. Odem do CD-a i
pustim glazbu koju smo odabrale da svira dok je ona na pauzi.
John se pobuni: ,,Stormy, rekao sam ti da ne plešem.“ U školi je znao glumiti da mu je
loše kako bi se izvukao sa sata plesa, eto, toliko nije volio plesati.

125
 Stormy ga ne sluša, naravno. Digne ga iz fotelje i počne mu pokazivati kako se pleše
fokstrot. „Stavi mi ruku na bok“, naredi mu. Pokušava ga naučiti korake, a on joj gazi po
nogama. „Joj!“ oštro će ona.
Ne mogu se prestati smijuljiti. Smije se i gospodin Morales. Približimo im se plešući.
„Mogu li se ubaciti?“ upita gospodin Morales.
„Molim vas!“ John gurne Stormy u ruke gospodina Moralesa.
„Johnny, budi pristojan i zamoli Laru Jean za ples“, kaže Stormy, a gospodin Morales je
zavrti.
John me ispitivački pogleda i imam osjećaj da još nije siguran je li moja meta ili nije.
„Želiš plesati, zar ne, Lara Jean?“
Tužno slegnem ramenima. Čeznutljivo. Trudim se izgledati kao cura koja čeka da je
netko zamoli za ples.
„Želim vidjeti mlade kako plešu!“ poviče Norman.
John McClaren me pogleda i podigne jednu obrvu. „Ako se samo budemo njihali lijevo
desno, vjerojatno ti neću gaziti po nogama.“
Pretvaram se da razmišljam pa kimnem. Srce mi jako lupa. Približavam se svojoj meti.
Priđemo jedno drugome i ja isprepletem prste oko njegova vrata. On svoje ruke stavi na
moj struk i počnemo se njihati, nimalo u ritmu glazbe. Niska sam, samo sto pedeset i osam
centimetara, a on izgleda kao da je visok barem sto osamdeset i dva. Nosim cipele s
potpeticama, tako da smo prave visine za ples i odgovaramo si. Stormy mi se znalački
nasmiješi s druge strane prostorije, a ja se pravim da nisam primijetila. Trebala bih ga
izbaciti iz igre prije nego što me provali, ali ostali su tako sretni što nas vide da
plešemo. Mogu odgoditi plan na nekoliko minuta.
Dok se njišemo, sjetim se plesa u osmom razredu osnovne, kako su svi išli s nekim, a
mene nitko nije pozvao. Mislila sam da ćemo Genevieve i ja ići zajedno, ali mi je rekla da
će njih odvesti Peterova mama te da prvo idu u restoran, na pravi spoj, i bilo bi čudno da im
se prikrpam. Pa su tako na spoj otišli ona i Peter i Sabrina Fox i John. Nadala sam se da će
me John McClaren zamoliti da otplešemo sentiš, ali nije; nije plesao ni s kim. Jedini dečko
koji je stvarno plesao je Peter. Cijelu je večer bio na plesnom podiju, sa svim ostalim ljudima
koji su bili kul.
John mi jednu ruku čvrsto drži na leđima, vodi me i pomislim kako je zaboravio na igru.
Sad ga imam u šaci.
„Nisi tako loš“, kažem mu. Uskoro će pjesma završiti i bolje mi je da se koncentriram na
kraj. Imam te za pet, četiri, tri, dva...
„Pa... ti i Kavinsky, ha?“
Potpuno me zbunio i na trenutak sam posve zaboravila na igru. „Da...“
On se nakašlje i kaže: „Bio sam prilično iznenađen kad sam čuo da ste zajedno.“
„Zašto? Zato što nisam njegov tip?“ kažem želeći zvučati opušteno, ali mi uopće nije
svejedno.
„Ne, jesi.“
„Zašto onda?“ prilično sam sigurna da će John reći zato što mislim da on nije tvoj tip, baš
kao što je rekao i Josh.
126
 Ne odgovori odmah. „Onoga dana kada si došla na natjecanje Model UN-a, slijedio sam
te do parkirališta, ali si već bila otišla. A onda sam dobio tvoje pismo, pa sam ti otpisao, i ti
meni, a onda si me pozvala na otvaranje kapsule. Pretpostavljam da nisam znao što da
mislim. Razumiješ?“ Gleda me očekujući da razumijem.
Sva mi krv jurne u obraze i začujem jaku tutnjavu u ušima. Sa zakašnjenjem shvatim da
je to zvuk moga srca koje snažno udara. Tijelo mi još uvijek pleše.
On nastavi: „Možda je to bilo glupo pomisliti, jer se sve ono dogodilo prije puno godina.“
Sve ono? Želim znati, ali ne bi bilo pristojno pitati. „Znaš li čega se ja sjećam?“ odjednom
upitam.
„Čega?“
„Kad su se Trevoru poderale kratke hlače dok ste igrali košarku. I svi su se tako jako
smijali pa je Trevor počeo bjesnjeti. Ali ne i ti. Sjeo si na bicikl, otišao do svoje kuće i
donio Trevoru nove hlače. To me se baš snažno dojmilo.“
On se lagano nasmiješi. „Hvala.“
A onda oboje zašutimo i samo plešemo. Tako je lagodno šutjeti uz njega. „John?“
„Hmm?“
Pogledam ga. „Moram ti nešto reći.“
„Što?“
„Imam te. Mislim, ti si moja meta. U igri.“
„Ozbiljno?“ John je iskreno razočaran, zbog čega se osjetim krivom.
„Ozbiljno. Oprosti.“ Stavim mu obje ruke na ramena. „Ulovila sam te.“
„Pa, sad je tvoja meta Kavinsky. A baš sam se veselio da ću ga izbaciti iz igre. Sve sam
već isplanirao.“
Željno upitam: „Što si planirao?“
„Zašto bih to rekao curi koja me upravo izbacila iz igre?“ izaziva me, ali ne baš
uvjerljivo i oboje znamo da će mi reći.
Prihvatim igru. „Molim te, Johnny. Nisam ja samo cura koja te izbacila. Ja sam tvoja
prijateljica s kojom se dopisuješ.
John se nasmije. ,,U redu, u redu. Pomoći ću ti.“
Pjesma završi i mi se razdvojimo. „Hvala ti za ples“, kažem mu. Nakon ovoliko vremena,
napokon znam kakav je osjećaj plesati s Johnom Ambroseom McClarenom. „Što bi poželio
da si pobijedio?“
Ni časa ne oklijeva s odgovorom. „Tvoju čokoladnu tortu s maslacem od kikirikija i
mojim imenom ispisanim bombonima u boji.“
Gledam ga iznenađeno. To bi poželio? Mogao je poželjeti bilo što, ali bi svejedno htio
moju tortu?
Naklonim mu se držeći rubove haljine. „Počašćena sam.“
„Pa, to je stvarno bila jako dobra torta“, odgovori mi.

127
 40.

Par dana kasnije Peter i ja razgovaramo na telefon i on odjednom upita: „Ja sam tvoja
meta, zar ne?“
„Ne!“ Nisam mu rekla da sam za vikend izbacila Johna. Ne želim da on - ili Genevieve -
previše znaju. U igri smo ostali samo nas troje.
„Dakle, ja sam tvoja meta!“ On uzdahne. „Ne želim više igrati. Usamljen sam i jako...
frustriran. Nisam te vidio već tjedan dana, osim u školi! Kada će sve ovo završiti?“
„Petere, nisi ti moja meta. John je.“ Osjećam se pomalo krivom što lažem, ali tako igraju
pobjednici. Ne preispituju se.
S druge strane tišina. A onda kaže: „Hoćeš li otići do njegove kuće i izbaciti ga iz igre?
Živi usred ničega. Mogu te odvesti ako želiš.“
„Nisam još posve razradila kako ću to učiniti“, odgovorim. „Tko je tvoja meta?“ Znam da
sam to ja ili Genevieve.
On zašuti. „Neću ti reći.“
,,A jesi li ikome rekao?“ Na primjer, Genevieve?
„Ne.“
Hmm. ,,U redu, ali ja sam tebi rekla, pa bi trebao i ti meni.“
Peter prasne: „Nisam te natjerao da mi kažeš, sama si mi rekla. Ako si lagala i ako sam
ja stvarno tvoja meta, daj me molim te već jednom izbaci iz igre! Preklinjem te. Dođi do
mene odmah sada i dopustit ću ti da se neopaženo uvučeš u moju sobu. Neću se micati i dat
ću ti da me uloviš ako to znači da ću te vidjeti.“
»Ne.“
„Ne?“
„Ne, ne želim tako pobijediti. Kad budeš moja meta, želim znati da sam te pošteno
pobijedila. Moja prva pobjeda u igri 'Ubojica' ne smije biti ukaljana“, zastanem. „Osim
toga, tvoja kuća je sigurna zona.“
Peter ogorčeno uzdahne: „Hoćeš li barem doći u petak na moju utakmicu lacrossea?“
Utakmica lacrossea! To je savršeno mjesto da ga izbacim. Trudim se ne zvučati
uzbuđeno i kažem: „Ne mogu doći. Tata ima spoj i moram čuvati Kitty.“ Laž, ali Peter to ne
zna.
„Pa, zašto je ne povedeš? Već me pitala može li doći na koju utakmicu.“
Brzo razmišljam. „Ne, jer nakon škole ide na sat klavira.“
„Otkad to Kitty ide na sate klavira?“

128
 „Odnedavno, zapravo. Susjeda joj je rekla da to pomaže kod treniranja pasa, smiruje ih.“
Ugrizem se za usnu. Hoće li mi povjerovati? Brzo dodam: „Obećavam da ću doći na sljedeću
utakmicu.“
Peter opet zagunđa, ovaj put glasnije: „Ubijaš me, Covey.“
Uskoro, dragi Peter.
Iznenadit ću ga na utakmici. Obojit ću se u školske boje, čak ću na lice nacrtati njegov
broj. Bit će tako sretan što me vidi da neće ništa posumnjati!
Ne mogu objasniti zašto mi je ova igra tako važna. Znam da svakim danom sve više
želim pobijediti. Želim pobijediti Genevieve, da, ali i više od toga. Možda želim dokazati
da sam se i ja promijenila: da nisam poput mekanoga kolača, da se i ja znam boriti.
Nakon što završim razgovor s Peterom, pošaljem poruku Johnu i javim mu ideju da
Petera izbacim iz igre na utakmici pa se on ponudi da će me odvesti. Utakmica je u
njegovoj školi. Pitam ga je li siguran da želi doći po mene, a on odgovori da jest jer želi
Kavinskom vidjeti izraz na licu kad ga izbacim iz igre. Osjećam se bolje jer se ne želim
izgubiti na putu do utakmice.
U petak, nakon škole, požurim kući da se mogu spremiti. Odjenem se u boje škole -
svijetloplavu majicu, bijele kratke hlače i bijelo-plave dokoljenice na pruge. U kosu stavim
plavu vrpcu. Na lice nacrtam veliki broj 15 i zaokružim ga bijelom olovkom za oči. Istrčim iz
kuće čim začujem zvuk Johnova automobila. Nosi svoju izblijedjelu bejzbolsku kapu Orioles
sa spuštenim šiltom. Odmjeri me kad uđem u auto.
Smiješeći se, kaže: „Sličiš na one cure s automobilskih utrka.“
Lupnem ga po šilterici. „Tu si kapu nosio svaki dan, cijelo ljeto.“
John pokrene automobil i nasmije mi se kao da čuva neku tajnu. Zarazno je. Sad se i ja
nasmijem, a ne znam zašto. „Što je? Zašto se smiješiš?“ upitam ga povlačeći dokoljenice.
„Ništa“, odgovori.
Udarim ga laktom. „Daj!“
„Početkom ljeta mama me grozno ošišala i bilo me sram. Otad joj više nikad nisam dao
da me šiša.“ Pogleda na sat. „Kad si ono rekla da počinje utakmica? U pet?“
„Tako je!“ Toliko sam uzbuđena da skačem na sjedalu. Peter će biti ponosan kako sam
sve ovo isplanirala, znam da hoće.
Za manje od pola sata dođemo do Johnove škole. Stigli smo prije školskog autobusa s
Peterovim timom, pa John otrči u školu po slatkiše iz automata. Vrati se s dvije limenke soka
i vrećicom slano-kiselog čipsa, za oboje.
Visoki crni dečko u dresu tima lacrosse dotrči do našeg automobila. Poviče:
„McClarene!“ Sagne se i gurne glavu kroz prozor, pa se on i John pozdrave udarajući se
šakama. „Hoćeš li nakon utakmice svratiti do Danica?“ upita ga.
John me pogleda i reče: „Nah, ne mogu.“
Onda me njegov prijatelj primijeti i širom otvori oči. „Tko je to?“
„Ja sam Lara Jean i ne idem u ovu školu“, kažem i to je jako glupo, jer on to već sigurno
zna.
„Ti si Lara Jean!“ On oduševljeno kimne glavom. „Čuo sam za tebe. Radi tebe McClaren
ide u starački dom, zar ne?“
129
 Pocrvenim i John se nekako ugodno nasmije. „Ajde, gibaj odavde, Avery.“
Avery gume ruku kroz prozor preko Johna i rukuje se sa mnom. „Drago mi je da smo se
upoznali, Lara Jean. Vidimo se.“ I ode.
Dok sjedimo i čekamo, još par ljudi dođe do Johnova auta da se s njim pozdravi i vidim
da je sve onako kao što sam i zamišljala: ima puno prijatelja i sviđa se curama.
Nekoliko cura prođe pokraj automobila, a jedna od njih se okrene i upitno pogleda u mene.
Čini se da John to ne primjećuje. Pita me koje emisije gledam, što ću raditi za proljetne
praznike u travnju, a što za ljetne. Govorim mu o tatinoj ideji da odemo u Koreju.
„Imam smiješnu priču vezanu uz tvog tatu“, kaže John gledajući me postrance.
Uzdahnem. ,,Oh ne. Što je napravio?“
„Nije ništa, ja sam.“ On se nakašlje. „Malo me sram.“
Protrljam dlanove i jedva čekam čuti priču.
„Otišao sam do tvoje kuće kako bih te pitao hoćeš li ići sa mnom na ples, na kraju osmog
razreda osnovne. Sve sam detaljno isplanirao.“
„Nikad me nisi pozvao da idemo na ples!“
„Znam, dolazim do toga. Hoćeš li mi dopustiti da dovršim priču ili ne?“
„Sve si detaljno isplanirao“, potaknem ga.
John kimne. „Uzeo sam hrpu palica i cvijeća i njima pod tvojim prozorom ispisao PLES?.
Ali se odjednom pojavio tvoj tata koji je mislio da čistim ljudima dvorišta. Dao mi je deset
dolara pa sam izgubio hrabrost i otišao kući.“
Nasmijem se. „Ja... ne mogu vjerovati da si to napravio.“ Ne mogu vjerovati da mi se to
umalo dogodilo. Kakav bi to osjećaj bio, da dečko nešto takvo napravi za mene? U cijeloj
povijesti mojih pisama, u mojoj povijest s dečkima, ni jednom se nisam sviđala onome koji
se sviđao meni. Uvijek sam u tome bila sama, žudeći za dečkom, i to je bilo u redu, bilo je
sigurno. Ali ovo je nešto novo. Ili staro. Staro i novo, jer ovo čujem prvi put.
„Najveće razočaranje osmog razreda“, reče John i tad se sjetim kako mi je jednom Peter
rekao da je najveće Johnovo razočaranje bilo što me nije pozvao na ples, da je za
time najviše žalio. Bila sam vrlo ushićena kad mi je to rekao, pa je brzo povukao svoje riječi
rekavši kako se samo šalio.
Dolazi školski autobus. „Vrijeme je za zabavu“, kažem uzbuđeno dok gledamo kako
igrači izlaze iz busa - vidim Gabea, Darrella, ali ne i Petera. I zadnja osoba izađe iz autobusa,
ali ne i Peter. „Baš čudno...“
„Je li moguće da je došao svojim automobilom?“ upita John.
Odmahnem glavom. „Nije. Nikad to ne radi.“ Zgrabim telefon iz ruksaka i pošaljem mu
poruku.

Gdje si?

Nema odgovora. Nešto nije u redu. Osjećam. Peter nikad ne propušta utakmicu. Igra čak
i kad ima gripu.

130
 „Odmah se vraćam“, kažem Johnu i iskočim iz automobila pa potrčim prema stadionu.
Dečki se zagrijavaju. Vidim Gabea kako sjedi na klupi i veže tenisice. Pozovem ga. „Gabe!“
On iznenađeno podigne glavu. „Large! Što ima?“
Upitam ga bez daha: „Gdje je Peter?“
„Ne znam“, odgovori istežući vrat. „Treneru je rekao da ima hitan slučaj u obitelji.
Zvučalo je prilično ozbiljno. Kavinsky ne bi propustio utakmicu da nije nešto važno.“
Već trčim natrag do automobila. Čim uđem, upitam Johna: „Možeš li me odvesti do
Petera?“
Prvo ugledam njezin automobil. Parkiran na ulici ispred njegove kuće. A onda vidim
njih dvoje kako stoje na cesti, gdje ih svi mogu vidjeti. On je grli, ona se naslanja na
njega kao da ne može stajati na nogama. Lice je zarila u njegove grudi. On joj nešto šapuće
na uho i nježno je miluje po kosi.
Sve se događalo jako brzo, ali osjećam kao da je vrijeme usporilo, kao da hodam kroz
vodu. Mislim da sam prestala disati. Zavrti mi se u glavi. I sve oko mene nestane. Koliko sam
ih samo puta već tako vidjela? Previše.
„Samo vozi“, uspijem reći Johnu i on me posluša. Prođe pokraj Peterove kuće. Oni nisu
ni pogleda digli. Hvala Bogu da nisu. Tiho ga pitam: „Možeš li me odvesti kući?“ Ne mogu ni
pogledati u Johna. Mrzim što je sve ovo vidio.
John počne. „Možda nije...“ A onda se zaustavi. „To je samo zagrljaj, Lara Jean.“
„Znam.“ Što god da jest, zbog nje je propustio utakmicu. Blizu smo moje kuće, kad on
upita: „Što ćeš sada?“
Razmišljala sam o tome: „Reći ću Peteru da večeras dođe do mene i onda ću ga izbaciti
iz igre.“
„Još uvijek namjeravaš igrati?“ Zvuči iznenađeno.
Gledam kroz prozor, u sva ta poznata mjesta. „Naravno. Izbacit ću ga, a onda i
Genevieve. I pobijediti.“
„Zašto tako jako želiš pobijediti?“ upita me. „Radi nagrade?“
Ne odgovorim mu. Ako progovorim, zaplakat ću.
Došli smo do moje kuće. Promrmljam: „Hvala ti na vožnji“ i izađem iz automobila prije
nego što mi može odgovoriti. Utrčim u kuću, izujem cipele i otrčim uza stepenice u svoju
sobu. Legnem na krevet i zurim u strop. Prije deset godina sam na strop zalijepila zvijezde
koje sjaje u mraku i većinu sam uspjela skinuti, osim jedne, koja se drži čvrsto poput kakvog
stalaktita. Zvijezdo bajna, zvijezdo sjajna. Želim da mogu, želim da smijem poželjeti želju
večeras. Želim da ne plačem.
Pošaljem poruku Peteru:

Dođi do mene kad završiš druženje s Genevieve.

On mi odgovori samo:

Dobro.

131
 Samo dobro. Nije zanijekao, nije ponudio objašnjenje.
A ja sam sve ovo vrijeme opravdavala njegovo ponašanje. Vjerovala sam njemu, a ne
svom instinktu. Zašto radim sve ove ustupke, praveći se da mi ne smeta nešto što mi
zapravo smeta? Samo da ga zadržim? U ugovoru smo napisali da ćemo jedno drugome
uvijek govoriti istinu. Obećali smo da nećemo jedno drugome slomiti srce. On je već dva
puta prekršio obećanje.

132
 41.

Peter i ja sjedimo pred mojom kućom. Čujem televizor iz dnevnog boravka. Kitty gleda
film. Jako dugo šutimo. Čuje se samo cvrčanje cvrčaka.
On progovori prvi: „Nije ono što misliš, Lara Jean, stvarno nije.“
Smirujem misli u glavi da bih ih spojila u rečenicu koja ima smisla. „Kad smo sve ovo
počeli, bila sam sasvim sretna s tim da sve vrijeme provodim doma, sa sestrama i tatom. To
mi je bilo ugodno. A onda smo se ti i ja počeli družiti, i kao da si mi... pokazao svijet.“ Na ove
mu se riječi oči nasmiješe. „Ispočetka me bilo strah, ali onda mi se dopalo. Dio mene želi
zauvijek biti s tobom. Bilo bi to lako. Mogla bih te voljeti zauvijek.“
Trudi se da mu glas zvuči bezbrižno: „Onda to i napravi.“
„Ne mogu.“ Glas mi drhti. „Vidjela sam vas. Grlio si je, bila ti je u zagrljaju. Sve sam
vidjela.“
„Da si sve vidjela, znala bi da nije bilo tako“, započne on. Samo ga gledam i lice mu se
smrači: „Molim te. Nemoj me tako gledati.“
„Ne mogu si pomoći. Sada te mogu gledati samo ovako.“
„Gen me danas trebala pa sam bio uz nju, ali samo kao prijatelj.“
„Nema smisla, Peter. Davno si postao njezino vlasništvo, a tu za mene nema mjesta.“
Pogled mi zamute suze koje mi se skupljaju u očima. Obrišem ih rukavom jakne. Ne
mogu više biti u njegovoj blizini. Boli me kad ga gledam. „Zaslužujem bolje od toga, znaš?
Zaslužujem... Zaslužujem nekoga kome sam ja na prvome mjestu.“
,,I jesi na prvome mjestu.“
„Ne, nisam. Ona je. Još uvijek je štitiš, njezine tajne, o čem god da je riječ. Od čega? Od
mene? Što sam joj ja to učinila?“
On bespomoćno raširi ruke: „Ukrala si me od nje. Postala si najvažnija osoba u mom
životu.“
„Ali, zapravo i nisam. O tome se i radi. Ona ti je najvažnija.“ On pokuša zanijekati, ali
nema smisla. Kako da mu vjerujem kad mi je istina pred nosom? „Znaš li kako znam da ti je
ona najvažnija u životu? Jer nju odabereš svaki put.“
„To nije istina!“ prasne on. „Kad sam saznao da je ona snimila video, zaprijetio sam joj
da ću otići od nje ako te ikad više povrijedi.“ Peter i dalje govori, ali ja ne čujem ništa
od onoga što izlazi iz njegovih usta.
Znao je.
Znao je da je Genevieve snimila video i stavila ga na internet. Znao je, a nikad mi nije
rekao.
Peter prestane govoriti. Zuri u mene. „Lara Jean? Što nije u redu?“
„Znao si?“

133
 On problijedi. „Ne! Nije tako kako misliš. Nisam sve vrijeme znao.“
Obližem usne i stisnem ih. „Dakle, u jednom trenutku si saznao istinu, ali mi nisi rekao.“
Teško dišem. „Znao si koliko sam uzrujana, ali si ju svejedno nastavio braniti, a onda si
saznao istinu i nikad mi nisi rekao.“
Peter počne jako brzo govoriti. „Dopusti mi da ti objasnim. Tek sam nedavno saznao da
Gen ima veze s videom.
Pitao sam je i sve mi je priznala. Te večeri na skijanju, vidjela nas je u jacuzziju i snimila
video. Onda ga je poslala Ljutitojkučki i stavila ga u prezentaciju na okupljanju u
velikoj dvorani.“
Znala sam, ali sam povjerovala Peteru i odlučila se pretvarati da ne znam ono što znam.
Zbog čega? Zbog njega?
„Stvarno je sjebana zbog situacije u obitelji, i bila je ljubomorna pa se istresla na tebi i
meni...“
„Na primjer? Kakvih to problema ona ima?“ Ne očekujem odgovor, znam da mi neće
reći. Samo želim dokazati da sam u pravu.
On me bolno gleda. „Znaš da ti ne mogu reći. Zašto me dovodiš u situaciju da ti moram
reći ne?“
„Sam se dovodiš u tu situaciju. Ona je tvoja meta, zar ne? U igri, ona je tvoja meta, a ja
sam njezina.“
„Koga briga za glupu igru? Covey, razgovaramo o nama.“
„Meni je stalo do glupe igre.“ Peter je odan prvo njoj, a tek onda meni. Prva je
Genevieve, a onda ja. Takav je dogovor. Uvijek je bilo tako. Muka mi je od toga. Nešto
mi odjednom postane jasno. Iznenada ga upitam: „Zašto je Genevieve bila vani te noći na
skijaškom izletu? Svi su njezini prijatelji bili unutra.“
Peter nakratko zatvori oči. „Zašto je to važno?“
Razmišljam o toj noći u šumi. Kako je bio iznenađen što me vidi. Zaprepašten, čak. Nije
on mene čekao. Čekao je nju. Još uvijek je čeka. „Da ti se te večeri nisam došla ispričati, bi li
nju poljubio?“
Ne odgovori mi odmah. „Ne znam.“
Te mi dvije riječi sve potvrde. Ostanem bez zraka. „Ako pobijedim... znaš li što ću
poželjeti?“ Nemoj to izgovoriti, nemoj to izgovoriti. Nemoj izgovoriti ono što ne možeš
povući. „Poželjet ću da nikad sve ovo nismo ni započeli.“ Riječi mi odjekuju u glavi, vise u
zraku.
On duboko i polako udahne. Oči mu se stisnu, usta mu se skupe. Povrijedila sam ga.
Jesam li to htjela? Mislim da jesam, ali sada, dok gledam njegovo lice, nisam više
sigurna. „Ne moraš pobijediti da bi ti se želja ispunila, Covey. Možeš to dobiti odmah, ako
želiš.“
Ispružim ruke i stavim mu ih na prsa. Oči mi se napune suzama. „Izbačen si iz igre. Tko
je tvoja meta?“ Pitam iako znam odgovor.
„Genevieve.“
Ustanem. „Zbogom, Peter.“ A onda uđem u kuću i zatvorim vrata za sobom. Ne okrenem
se, ni jednom.

134
 Tako smo lako prekinuli. Kao da nije bilo ničega. Kao da smo bili nevažni. Znači li to da
nam od početka nije bilo suđeno? Da smo jednostavno bili greška sudbine? Ako nam je bilo
suđeno, kako smo tako jednostavno mogli prekinuti?
Pretpostavljam da to znači da nam nije bilo suđeno.

135
 42.

Peter i ja, naš prekid - sve je baš onako srednjoškolski. Pod time mislim da je sve
kratkotrajno. Čak će i ova bol proći i nestati. Ovu bih izdaju trebala pamtiti i čuvati, jer ipak
je to moj prvi pravi prekid. A sve ovo je samo dio zaljubljivanja. Nisam ni mislila da ćemo
zauvijek biti zajedno. Tek mi je šesnaest, a njemu sedamnaest. Jednog ću se dana
svega ovoga sjećati sa smiješkom.
Govorim to samoj sebi čak i kad su mi oči pune suza, svaku večer prije odlaska u krevet,
prije nego zaspim u suzama. Plačem sve dok me obrazi ne počnu peći od brisanja suza. Taj
bunar tuge počinje s Peterom, ali s njim ne završava. Jer mi kroz glavu prolazi samo jedna
misao: nedostaje mi mama, nedostaje mi mama, jako mi nedostaje. Da je ovdje, donijela bi
mi šalicu čaja i sjela do mene, na krevet. Glavu bih joj stavila u krilo i ona bi mi prstima
prolazila kroz kosu, šaptala na uho: Sve će biti u redu, Lara Jean. Sve će biti u redu. I ja bih joj
povjerovala, jer je uvijek govorila istinu.
Oh, mama. Kako mi nedostaješ. Zašto te nema kad te najviše trebam?
Iz naše veze sačuvala sam salvetu na kojoj me Peter nacrtao, ulaznicu s prvog odlaska u
kino i pjesmu koju mi je dao na Valentinovo. Ogrlicu. Naravno, ogrlicu. Ne mogu se natjerati
da je skinem. Ne još.
Cijelu subotu provedem u krevetu, a dignem se samo da bih nešto pojela i pustila
Jamieja u dvorište da se popiški. Gledam romantične komedije i vrtim ih na one tužne
dijelove. Zapravo bih trebala smišljati kako iz glave izbaciti Genevieve, ali ne mogu. Boli me
svaki put kad pomislim na nju, na igru, i najviše na Petera. Odlučim to izbaciti iz glave pa
se tome posvetiti kad budem u stanju koncentrirati se.
John mi je poslao poruku da vidi jesam li dobro, ali se ne mogu natjerati da mu
odgovorim. I to ostavljam za kasnije.
Iz kuće sam izašla samo u nedjelju popodne jer sam morala u Belleview na sastanak
odbora za planiranje događaja. Uz malo Stormyna nagovaranja, Janette je odobrila moju
ideju za vojnu zabavu s temom 1940-ih, a šou mora ići dalje. Prokleti bili ti prekidi.
Stormy kaže da cijela zajednica umirovljenika priča o našoj skoroj zabavi. Ona je
uzbuđena jer se šuška da će Ferncliff, drugi veliki starački dom u gradu, vjerojatno
sudjelovati i da će svoje stanare dovesti u naš dom. Stormy kaže da tamo imaju jednoga
kvalificiranog udovca, kojeg je upoznala u književnom klubu starijih građana u
obližnjoj knjižnici. Zbog te se vijesti uzbude i druge stanarke doma. „On je jako otmjen
sjedokosi gospodin“, govori svima Stormy. ,,A još uvijek ima i vozačku dozvolu!“ I ja tu
vijest prenosim svima. Sve samo da bih ih zainteresirala.
Na zabavi će svi dobiti barem pet „ratnih mjenica“ koje će koristiti za kupnju viskija ili
male značke u obliku zastave ili za ples. To je bila ideja gospodina Moralesa.
Zapravo, njegova je ideja bila da svi dobiju mjenicu za ples samo sa ženama, ali ga sve
optužimo da je šovinist i odlučimo da mjenica vrijedi za ples sa ženom ili muškarcem. Alicia,
136
pragmatična kao i uvijek, kaže: „Ionako će na zabavi biti puno više žena nego muškaraca,
tako da je normalno da će žene plesati s drugim ženama.“
Idem od stana do stana i molim stanare da mi posude fotografije iz 1940-ih, ako ih
imaju, a posebno one s uniformama ili s neke vojne zabave iz tog vremena na kojoj su
bili. Jedna me stanarka odmjeri od glave do pete i uvrijeđeno odgovori: „1945. sam imala
tek šest godina!“ Brzo se snađem i kažem joj da mi može posuditi i fotografiju svojih
roditelja, ali mi zatvori vrata.
Izrada albuma sa starijim građanima pretvorila se u odbor za planiranje zabave.
Isprintala sam ratne mjenice i gospodin Morales ih izrezuje. Maude, nova članica grupe koja
se jedina razumije u internet, skuplja novinske članke iz vremena Drugog svjetskog rata
kojima ćemo ukrasiti stol s pićem i grickalicama. Njezina prijateljica Claudia slaže popis
pjesama koje ćemo puštati.
Alicia će imati vlastiti stolić. Radi vijence od papira u različitim bojama, ljubičastoj,
svijetloružičastoj i tirkiznoj, te cvjetnog uzorka. Stormy se buni da trebamo koristiti
samo crvenu, bijelu i plavu, boje američke zastave, ali Alicia je uporna i ja se složim s njom.
Uvijek je otmjena, pa je takva i fotografija Amerikanaca japanskog podrijetla u
logorima, koju je stavila u srebrni okvir.
„Te će slike pokvariti raspoloženje“, šapuće mi Stormy.
Alicia se naglo okrene: „Ove slike služe tome da bi ljudi nešto naučili, da poduče glupe.“
Stormy ustane sa svojih 160 centimetara visine, odnosno 168 centimetara ako
računamo potpetice. „Alicia, jesi li me upravo nazvala glupačom?“ Trgnem se. Stormy se baš
namučila oko zabave, pa je u zadnje vrijeme bila nešto više stormy 1 nego obično.
Ne mogu sada podnijeti još jednu njihovu svađu. Spremam se zamoliti ih za mir kad
Alicia prikuje Stormy svojim čeličnim pogledom i kaže: „Ako si se prepoznala.“
Stormy i ja duboko uzdahnemo pa ona ode do Alicijina stola te pobaca sve origamije i
papirnate ukrase. Alicia vrisne i ja ponovo uzdahnem. Svi podignu pogled. ,,Stormy!“
„Misliš stati na njezinu stranu? Upravo me nazvala glupačom! Stormy Sinclair može biti
štošta, ali glupa nije.“
„Nisam ni na čijoj strani“, kažem i sagnem se po ukrase.
„Trebala bi stati na moju stranu“, reče Alicia. Bradom pokaže na Stormy: „Misli da je
neka velika dama, ali je zapravo obično derište koje se duri zbog jedne obične zabave.“
„Derište!“ poviče Stormy.
„Hoćete li se, molim vas, prestati svađati?“ Na svoj užas osjetim kako mi se u očima
skupljaju suze. „Ne mogu to danas podnijeti.“ Glas mi zadrhti. „Stvarno ne mogu.“
Njih se dvije pogledaju i dotrče do mene. „Dušo, što nije u redu?“ zapjevuši Stormy.
„Sigurno se radi o dečku.“
„Sjedni, sjedni“, reče Alicia. Odvedu me do kauča i svaka mi sjedne s jedne strane.
„Svi van!“ poviče Stormy i svi se razbježe. „Reci nam što nije u redu.“
Obrišem oči rubom rukava. „Peter i ja smo prekinuli.“ Prvi put sam te riječi izgovorila
na glas.

1
Engl. stormy - olujni, olujna, burni, buma

137
 Stormy uzdahne. „Ti i Gospodin Zgodni ste prekinuli! Zbog drugog dečka?“ Vidim joj
nadu u očima, znam da misli na Johna.
„Nismo prekinuli zbog drugog dečka. Komplicirano je.“
„Dušo, nikad nije jako komplicirano“, reče Stormy. ,,U moje vrijeme...“
Alicia je gleda: „Hoćeš li joj dati da dođe do riječi?“
„Peter nikad nije prebolio svoju bivšu curu Genevieve“, kažem šmrcajući. „Ona nas je
snimila u jacuzziju, što je Peter saznao i nije mi rekao.“
„Možda te samo želio poštedjeti“, reče Alicia.
Stormy ljutito odmahne glavom, zbog čega se njezine naušnice sudare i zazvone. „Taj
dečko je smeće, jednostavno je tako. Trebao bi se prema tebi ponašati kao prema kraljici,
a ne prema toj drugoj.“
Alicia je optuži: „Ti samo želiš da Lara Jean prohoda s tvojim praunukom.“
„Pa što onda!?“ Sa sjajem u očima odgovori: „Lara Jean, što radiš večeras?“
Na to se sve tri nasmijemo. „Sada ne mogu razmišljati ni o jednom drugom dečku osim
o Peteru“, odgovorim. „Sjećate li se vas dvije svoje prve ljubavi?“
Stormy ih je imala puno - zar stvarno? Ali ona samo kimne. „Garrett O'Leary. Ja sam
imala petnaest, a on osamnaest i samo smo jednom plesali, ali kako sam se osjećala kad me
gledao...“ Ona zadrhti.
Pogledam u Aliciju. „Tvoja prva ljubav bio je tvoj suprug Phillip, zar ne?“
Na moje iznenađenje, ona odmahne glavom. „Moja prva ljubav bio je jedan Albert. Bio je
najbolji prijatelj mog starijeg brata. Mislila sam da ću se udati za njega. Ali nije bilo suđeno. I
tako sam upoznala svog Phillipa.“ Nasmiješi se. „Phillip je bio ljubav mog života. A ipak,
nikad nisam zaboravila Alberta. Kako li sam samo bila mlada! Stormy, možeš li vjerovati da
smo ikad bile tako mlade?“
Stormy joj ne odgovori na uobičajen, veseli način. Oči joj zasuze i progovori blago, kao
što je dosad nisam čula: „Bilo je to prije milijun godina. A ipak.“
„A ipak“, ponovi Alicia.
Obje mi se nježno smiješe s tako iskrenom i stvarnom privrženošću da sad oči zasuze
meni. „Što da radim sada kad Peter više nije moj dečko?“ pitam se na glas.
„Radit ćeš sve ono što si radila prije nego što ti je postao dečko“, odgovori Alicia.
„Isprva će ti nedostajati, ali bit će bolje s vremenom. Bit će lakše.“ Položi svoju
naboranu ruku na moj obraz. Osmijeh joj titra na usnama. „Potrebno ti je samo vrijeme, a ti,
malena, imaš sve vrijeme ovoga svijeta.“
To je tako utješna misao, ali nisam sigurna da u nju posve vjerujem. Mislim da vrijeme
mladima znači nešto drugo. Da su minute dulje, jače, življe. Znam samo da je svaka
minuta bez njega beskrajno dugačka. Kao da čekam, čekam da mi se vrati. Ja, Lara Jean,
znam da se neće vratiti, ali moje srce to još do kraja ne razumije.
Napunila sam se energijom, obrisala suze i sada s Janette razgovaram o zabavi. U
njezinom smo uredu. Ona usputno spomene dnevni boravak i ja se smrznem. „Janette,
dnevni boravak nije dovoljno velik.“
„Ne znam što bih ti rekla. Prostorija za druženje je rezervirana za bingo. To je uvijek
petkom.“
138
 „Ali ova zabava je veliki događaj! Zar ne možemo bingo prebaciti u dnevni boravak,
samo taj put?“
„Lara Jean, ne mogu pomaknuti bingo. Ljudi iz cijelog susjedstva dolaze ovamo,
uključujući i majku agenta za nekretnine koji je tu prostoriju unajmio. Puno je tu
politike. Ruke su mi vezane.“
„Pa, možemo li onda koristiti blagovaonicu? Možemo pomaknuti sve stolove i u sredinu
postaviti podij za ples, a uza zid staviti stol s pićem i grickalicama. To bi moglo upaliti.“
Janette me pogleda jednim od onih pogleda iz kojeg vrišti: „Mo'š mislit'„.
,,A tko će maknuti sve stolove i stolce? Ti?“
„Pa da, ja. A mogu okupiti i volontere...“
„Pa da neki stanar ozlijedi leđa i tuži dom? Ne, hvala.“
„Ne trebamo pomaknuti sve stolove, samo polovicu. Zar ne možeš zamoliti osoblje da
pomogne?“ Janette odmahuje glavom i ja se odjednom sjetim. „Janette, čula sam da bi dom
Femcliff rado doveo neke svoje stanare na našu zabavu. Ferncliff. Sami sebe nazivaju
prvorazrednim umirovljeničkim domom ovog područja.“
,,Oh, Bože, Ferncliff je rupa. Ljudi koji tamo rade su grozni. Ja imam magisterij.
Prvorazredni umirovljenički dom ovoga područja? Ha! Mo'š misliti.“
Sve što sada trebam je reći: „Kažem ti, Janette, ako ovaj ples ne odradimo svjetski,
ispast ćemo smiješni. A to ne smijemo dopustiti. Želim da stanovnici Ferncliffa kada
ovamo uđu požele da tu mogu i ostati!“
,,U redu, u redu. Zamolit ću domare da pripreme blagovaonicu.“ Janette mi zaprijeti
prstom: „Ti, curo, kad nešto naumiš, ne popuštaš.“
„Nećeš požaliti“, obećam joj. „Čekaj da vidiš fotografije. Postavit ću ih po cijelom
internetu. Svi će poželjeti da mogu biti ovdje s nama!“
Na to Janette stisne oči od zadovoljstva i ja odahnem od olakšanja. Ova zabava mora biti
savršena. Jednostavno mora.
To je moje jedino veselje.

139
 43.

U nedjelju navečer kovrčam kosu. Sam taj čin je nekako pun nade. Volim se kovrčati
navečer i razmišljati o svemu što se može dogoditi sutra. Osim toga, kosa izgleda puno bolje
kada prespava i kad nije jako napuhana.
Već sam gotovo nakovrčala polovicu, kad mi kroz prozor u sobu uđe Chris. „Trenutno
sam u kazni pa moram pričekati da mama zaspi prije nego se ušuljam u kuću“,
kaže skidajući kožnatu jaknu. „Jesi li još depresivna zbog Kavinskog?“
Provučem još jedan pramen kose kroz uvijač. „Da. Mislim, nije još prošlo ni četrdeset i
osam sati.“
Chris me zagrli. „Mrzim to reći, ali cijela ta priča od početka je bila osuđena na propast.“
Pogledam je uvrijeđeno. „Baš ti hvala.“
„Pa, istina je. Čudno je kako ste uopće i prohodali, a onda i sve to s videom iz jacuzzija.“
Uzme mi uvijač iz ruku i počne kovrčati svoju kosu. „Iako, moram priznati da ti je to dobro
iskustvo. Nikad ti se nije dogodilo ništa ružno, draga. A znaš i jako osuđivati druge.“
Otmem joj uvijač i pravim se da ću je udariti po glavi. „Jesi li me došla razveseliti ili
nabrajati moje mane?“
„Oprosti! Samo kažem.“ Veselo mi se nasmiješi. „Nemoj dugo biti tužna. Nije to tvoj stil.
Ima i drugih osim Kavinskog. Dečki koji nisu bijedni otpadci moje sestrične. Dečki poput
Johna McClarena. On je tako zgodan. Ja bih mu se upucavala da mu se ne sviđaš ti.“
„Ne mogu sad razmišljati o drugima. Peter i ja smo tek prekinuli.“
„Postoji neka kemija između tebe i Johnnyja. Vidjela sam to na vlastite oči na otvaranju
vremenske kapsule. On te želi.“
Ona svojim ramenom lagano dotakne moje. „Nekad ti se sviđao. Možda tu još uvijek ima
nečega.“
Ignoriram je i kovrčam kosu, pramen po pramen.

Na satu kemije Peter sjedi ispred mene. Nisam znala da ti netko može još više
nedostajati kad se nalazi na samo nekoliko koraka od tebe. Možda zato što me ne gleda, nije
me nijednom pogledao. Nisam sasvim shvaćala da je postao velik dio moga života. Da mi je
postao... blizak. A sada ga više nema. Ne da ga nema, još je ovdje, ali mi je nedostupan, što bi
moglo biti još gore. Na sekundu je bilo jako dobro. Bilo je jako, jako dobro. Zar ne da je bilo
dobro? Možda dobre stvari stvarno ne traju dugo. Možda su zato i slađe jer traju kratko.
Možda se samo želim utješiti. I uspijevam, jedva. Jedva je zasad dovoljno.
Nakon sata Peter se zadrži za svojim stolom, a onda se okrene i kaže mi: „Bok.“
Srce mi poskoči. Bok. Odjednom me spopadne suluda pomisao da me želi vratiti i ako
me pita, pristat ću. Zaboravit ću na ponos, zaboraviti na Genevieve, zaboraviti na sve.

140
 „Htio bih da mi vratiš ogrlicu“, kaže. „Očito.“
Prsti mi polete prema medaljonu u obliku srca koji mi visi oko vrata. Htjela sam je
skinuti jutros, ali se nisam na to mogla natjerati.
I sad je moram vratiti? Stormy ima punu kutiju sitnica i uspomena iz prijašnjih veza.
Nisam mislila da ću morati vratiti poklone. Ali ogrlica je bila skupa, a Peter je
praktičan. Mogao bi dobiti povrat novca, a njegova bi je mama mogla ponovo prodati.
„Naravno“, kažem petljajući oko kopče.
„Nisam mislio da je trebaš vratiti odmah sada“, odgovori i ruke mi se zaustave. Možda
mi dopusti da je još malo zadržim, možda zauvijek. „Ali uzet ću je.“
Ne mogu otkopčati kopču i to moje petljanje traje jako dugo i grozno je jer on samo
stoji. Napokon mi priđe s leđa, makne mi kosu s vrata i stavi je na rame. Možda sam
samo umislila, ali mislim da čujem kako mu kuca srce. Njegovo kuca, a moje puca.

141
 44.

Kitty mi uleti u sobu. Sjedim za stolom i pišem zadaću. Već dugo nisam ovdje pisala
zadaću. Peter i ja bismo nakon škole otišli u Starbucks. Život je već samotan.
„Jeste li ti i Peter prekinuli?“ želi znati Kitty.
Poskočim. „Tko ti je rekao?“
„Nemoj se brinuti za to. Samo odgovori na pitanje.“
„Pa... jesmo.“
„Ne zaslužuješ ga“, plane ona.
U nevjerici se naslonim u stolcu. „Što? Ti si moja sestra, nije pravedno da staješ na
Peterovu stranu. Nisi ni čula moju stranu priče. Ali i ne moraš. Zar ne znaš da uvijek trebaš
biti na strani svoje sestre?“
Ona napući usne. „Koja je tvoja strana, tvoja verzija priče?“
„Moja verzija je komplicirana. Peter još nešto osjeća prema Genevieve.“
„Ne gleda je više na taj način. Ne traži izgovore.“
„Nisi ti vidjela što sam vidjela ja, Kitty!“ planem.
,,A što si to vidjela?“ izaziva me brade isturene poput oružja. „Reci mi.“
„Nije riječ samo o tome što sam vidjela. Nego o tome što sam sve vrijeme znala. Samo,
nema veze. Ne bi ti to razumjela, Kitty.“
„Jesi li vidjela da je ljubi? Jesi li?“
„Ne, ali...“
„Ali ništa.“ Ona zaškilji. „Ima li to kakve veze s onim dečkom koji ima čudno ime? John
Amberton McClaren ili što već?“
„Ne! Kako me to uopće možeš pitati?“ duboko izdahnem. „Čekaj malo! Jesi li opet čitala
moja pisma?“
Ona se uozbilji i znam da je čitala, vrag mali. „Ne mijenjaj temu! Sviđa li ti se ili ne?“
„Ovo nema nikakve veze s Johnom McClarenom. Riječ je samo o meni i Peteru.“
Želim joj reći da je znao da je Genevieve snimila video i poslala ga svima. Znao je, a ipak
ju je štitio. Ali ne mogu pokvariti mišljenje te curice o Peteru. Bilo bi okrutno priuštiti joj
takvo što. ,,Kitty, nema veze. Peter još nešto osjeća prema Genevieve, a ja sam to uvijek
znala. Osim toga, nema smisla ozbiljno se vezati uz Petera kad ćemo jednog dana
prekinuti baš kao Margot i Josh. Srednjoškolske veze ne potraju, znaš. A za to postoji dobar
razlog. Premladi smo da bismo bili u ozbiljnoj vezi.“ Dok izgovaram te riječi, osjetim kako mi
se niz lice kotrljaju suze.
Kitty se smekša. Zagrli me. „Nemoj plakati.“
„Ne plačem. Samo sam malo zasuzila.“

142
 Duboko uzdišući, kaže: „Ako je to ljubav, onda ne hvala. Ne želim to. Kad budem starija,
radit ću samo ono što želim.“
„Što to znači?“ pitam je.
Kitty slegne ramenima. „Ako mi se sviđa dečko, u redu, hodat ću s njim, ali neću sjediti u
kući i za njim plakati.“
,,Kitty, nemoj se praviti da nikad ne plačeš.“
„Plačem zbog važnih stvari.“
„Plakala si neku večer jer ti tata nije dao da ostaneš gledati televiziju!“
„Pa, da, to je važno.“
Šmrcnem. „Ne znam zašto se zbog ovog prepirem s tobom.“ Premala je da bi shvatila.
Dio mene nada se da nikad neće ni morati. I meni je bilo lakše dok nisam shvaćala.
Te večeri tata i ja peremo posuđe, kad se on nakašlje: ,,Kitty mi je ispričala o velikom
prekidu. Kako si?“
Isperem čašu i stavim je u perilicu. ,,Kitty je brbljavica. Namjeravala sam ti sama reći.“
Duboko u sebi nadala sam se da neću morati.
„Želiš li razgovarati o tome? Mogu skuhati čaj. Ne tako dobro kao mama, ali svejedno.“
„Možda kasnije“, odgovorim jer ga ne želim povrijediti. Njegova verzija čaja nije baš
najbolja.
On me zagrli. „Bit će bolje, obećavam. Peter Kavinsky nije jedini dečko na svijetu.“
Uzdahnem. „Nikad više ne želim ovako patiti.“
„Ne možeš se zaštititi od patnje, Lara Jean. To je dio života.“ Poljubi mi vrh glave. „Idi u
svoju sobu i odmori se. Ja ću završiti sa suđem.“
„Hvala tatice.“ Ostavim ga samog u kuhinji i čujem kako pjevuši brišući tavu
kuhinjskom krpom.
Tata je rekao da Peter nije jedini dečko na svijetu. Znam da je to istina, naravno da
znam. Ali vidi tatu. Mama je za njega bila jedina djevojka na svijetu. Da nije, već bi si
nekoga našao. Možda se i on pokušava zaštititi od patnje. Možda smo sličniji nego što sam
mislila.
45.
Opet pada kiša. Palo mi je na pamet da nakon škole odvedena Kitty i Jamieja u park, ali
to sada ne dolazi u obzir. Sjedim na krevetu, kovrčam kosu i promatram kišu kako se slijeva
niz prozor. Čini se da vrijeme odgovara mom raspoloženju.
Zbog prekida sam zaboravila na igru. Ali vratila sam se. I pobijedit ću. Pobijedit ću nju.
Ne može dobiti i Petera i pobijediti u igri. Nije pravedno. Poželjet ću i neku savršenu želju,
nešto što joj mogu uzeti. Kad bih barem znala što!
Trebam pomoć i nazovem Chris, ali se ona ne javlja. Spremam se ponovo je nazvati, ali
u zadnjoj sekundi pošaljem poruku Johnu:

Hoćeš li mi pomoći da iz igre izbacim Genevieve?

Odgovori mi tek za nekoliko minuta.

143
 Bila bi mi čast.

John se namjesti na kauču i nagne naprijed pažljivo me gledajući. ,,U redu, kako si to
zamislila? Želiš li je samo izbaciti? Ili je totalno rasturiti?“
Stavim pred njega čašu slatkog ledenog čaja. Sjednem do njega. „Mislim da je prvo
trebamo pratiti. Ne znam kakav joj je raspored.“ I... ako igrajući igru naletim na njezinu
veliku tajnu, pa to će biti bonus.
„Sviđa mi se kako razmišljaš“, kaže John ispijajući hladni čaj.
„Znam gdje drže rezervni ključ. Chris i ja smo jednom iz njezine kuće trebale uzeti
usisavač. Što ako... Što ako joj se uspijem uvući pod kožu? Da joj, na primjer, ostavim
poruku na jastuku na kojoj piše: Gledam te. To bi je stvarno uplašilo.“
John se umalo udavi čajem. „Čekaj, a što ti imaš od toga?“
„Ne znam. Ti si stručnjak u ovome!“
„Stručnjak? Kako sam ja stručnjak? Da sam imalo dobar, još bih bio u igri.“
„Nikako nisi mogao znati da ću ja biti u Belleviewu“, napomenem. „Stvarno nisi imao
sreće.“
„Imamo mi puno slučajnosti. Belleview. To što si onog dana došla na natjecanje Model
UN-a.“
Spustim pogled na ruke. „To... nije baš bila slučajnost. Zapravo, nije bila uopće. Došla
sam na natjecanje da bih potražila tebe. Htjela sam vidjeti kako sada izgledaš. Znala sam da
ćeš bih tamo jer sam zapamtila da si u osnovnoj jako volio to natjecanje.“
„Pridružio sam se Modelu UN-a da bih svladao tremu od istupa u javnosti. Zbog
mucanja.“ Zastane. „Jesi li rekla da si me došla potražiti? Da vidiš kako izgledam?“
„Da. Ja... uvijek sam se pitala.“
John ne kaže ništa, samo me promatra. Naglo spusti čašu na stol. A onda je podigne i
pod nju stavi podmetač. „Nisi mi rekla što se dogodilo između tebe i Kavinskog onu
večer nakon što sam otišao.“
,,Oh. Prekinuli smo.“
„Prekinuli ste“, ponovi on bezizražajno.
Primijetim da nas Kitty špijunira s dovratka. „Što želiš, Kitty?“
„Ovaj... Je li ostalo humusa od paprike?“ upita.
„Ne znam. Provjeri.“
John širom otvori oči. „To je tvoja mlađa sestra?“ Okrene se Kitty i kaže: „Kad sam te
zadnji put vidio, bila si mala djevojčica.“
„Da, odrasla sam“, odgovori mu ona nimalo ljubazno.
Oštro je pogledam. „Budi ljubazna prema našem gostu.“ Kitty se okrene na peti i potrči
na kat. „Oprosti zbog sestre. Bliska je s Peterom i ima lude ideje...“
„Lude ideje?“ ponovi John.

144
 Mogla bih samu sebe istući. „Da, mislim, ona misli da ima nešto među nama. Ali očito je
da nema i ja ti se, ono, ne sviđam na taj način, tako da, ludo je.“ Zašto uopće govorim? Zašto
mi je Bog dao usta kad samo pričam gluposti?
Tako je tiho da otvorim usta kako bih izrekla još više gluposti, ali onda on progovori:
„Pa... Nije to tako ludo.“
„Da! Mislim, nisam mislila ludo.“ Brzo zatvorim usta i gledam pred sebe.
„Sjećaš se kad smo u mom podrumu igrali 'Zavrti bocu'?“
Kimnem.
„Bio sam nervozan zbog poljupca s tobom jer nikad prije nisam poljubio curu“, kaže i
uzme čašu s ledenim čajem. Otpije gutljaj, ali u čaši više nema čaja, samo led. Njegov pogled
sretne moj i on se naceri. „Svi su me dečki zezali jer sam se ustrtario.“
„Nisi se ustrtario“, kažem.
„Mislim da je to bilo u vrijeme kad nam je Trevorov stariji brat rekao da je cura...“ John
zastane na trenutak i ja nestrpljivo kimnem da nastavi. „Tvrdio je da je cura imala orgazam
jer ju je poljubio.“
Ja se vrišteći nasmijem i zatvorim usta rukama. „To je najveća laž koju sam ikad čula!
Nikad ga nisam vidjela ni da priča s curom. Osim toga, mislim da to nije moguće. I da jest,
sumnjam da bi Sean Pike bio u stanju učiniti takvo što.“
I John se smije. „Sad i ja znam da je to bila laž, ali sam mu tada povjerovao.“
„Je li to bio fenomenalan poljubac? Ne, nije.“ John se tržne i ja brzo nastavim. „Ali nije
bio grozan. Kunem se. Slušaj, nije da sam ja neka stručnjakinja u ljubljenju. Što ja znam?“
„U redu, u redu, možeš me prestati tješiti.“ Spusti čašu na stol. „Sad sam bolji u tome.
Barem mi tako kažu cure.“
Razgovor je skrenuo u čudne vode, povjeravamo se jedno drugome i nervozna sam, ali
ne na loš način. Volim dijeliti tajne, praviti se da zajedno kujemo neku urotu. ,,Oh, toliko si ih
poljubio, ha?“
On se ponovo nasmije. „Pristojan broj.“ Zastane. „Iznenadilo me da se uopće sjećaš tog
dana. Bila si zaljubljena u Kavinskog i mislim da nisi nikog drugog ni primijetila.“
U šali ga odgurnem. „Nisam bila zaljubljena u Kavinskog!“
„Jesi, bila si. Sve si vrijeme buljila u bocu, ovako.“ John uzme bocu i zapilji se u nju.
„Čekala si svoj trenutak.“
Crvena sam u licu, znam da jesam. ,,Oh, daj šuti.“
On se smije. „Kao orao koji čeka svoj plijen.“
„Ušuti!“ Sad se i ja smijem. „Kako se toga uopće sjećaš?“
„Jer sam i ja radio istu stvar“, odgovori.
,,I ti si buljio u Petera?“ Kažem to u šali, da ga zezam, jer je smiješno. Prvi put u zadnjih
nekoliko dana iskreno se zabavljam.
On me pogleda ravno u oči onim svojim sigurnim i mirnim plavim očima i dah mi
zastane u grudima. „Ne, gledao sam u tebe.“
Zvoni mi u ušima. To je zvuk mog srca koje ludo lupa. U sjećanjima se sve događa uz
zvuk glazbe. To mi je omiljena rečenica iz Staklene menažerije. Ako zatvorim oči, mogu

145
je čuti prisjećajući se toga dana u podrumu Johna Ambrosea McClarena. Kada se za nekoliko
godina budem prisjećala ovog trenutka, kakva će glazba svirati?
On me još uvijek gleda pa osjetim vihor koji mi počinje u grlu i širi se na grudi. „Sviđaš
mi se, Lara Jean. Sviđala si mi se tada, a sad mi se sviđaš još više. Znam da ste ti i
Kavinsky tek prekinuli i da si sad tužna, ali samo sam htio da moje namjere budu savršeno
jasne.“
„Ovaj... u redu“, prošapćem. Njegove riječi... Čula sam ih jasno. Ne mogu pogrešno
zaključiti. Nije ni zamucnuo. Bio je posve jasan.
,,U redu onda. 'Ajmo se pobrinuti da ispuniš svoju želju.“ Uzme svoj mobitel i otvori
Googleove karte. „Provjerio sam Geninu adresu prije nego što sam došao. Mislim da si u
pravu - treba ići polako, provjeriti situaciju. Ne trebamo se zalijetati.“
,,Mm-hm.“ Kao da sam u nekom snu, teško je koncentrirati se. John Ambrose McClaren
želi biti savršeno jasan.
Prenem se iz sanjarenja kada Kitty uđe u dnevni boravak noseći čašu soka od naranče,
zdjelicu s humusom od paprike i vrećicu čipsa. Dođe do kauča i sjedne između nas. Otvori
vrećicu čipsa i upita: „Hoćete vi?“
„Može“, odgovori John i uzme čips. „Hej. Čujem da si dobra u spletkarenju. Je li to
istina?“
Oprezno mu odgovori: „Zašto to misliš?“
„Ti si poslala pisma Lare Jean, zar ne?“ Kitty kimne. „To znači da si prilično dobra u
spletkarenju.“
„Mislim, da. Pretpostavljam.“
„Super. Trebamo tvoju pomoć.“
Kittyne ideje nisu ostvarive - da probušimo Genevieveine gume, ili da joj na kuću
bacimo dimnu bombu da je izmamimo van, ali John zapisuje svaki njezin prijedlog, što Kitty
itekako primjećuje. Njoj malo što promakne.

146
 46.

Sljedeće jutro Kitty se igra s tostom namazanim maslacem od kikirikija. Tata je, čitajući
novine, upozori: „Ako ne požuriš, prepustit ćeš autobus.“
Ona jedva slegne ramenima i polako se popne stepenicama da uzme torbu. Sigurna sam
da računa na to kako ću je povesti ako zakasni na autobus, ali i ja se žurim. Zaspala sam i
onda nisam mogla pronaći svoje omiljene traperica pa sam morala obući druge.
Ispirem zdjelu iz koje sam pojela pahuljice i pogledam kroz prozor. Vidim kako Kittyn
školski autobus odlazi. „Propustila si autobus!“ povičem.
Nema odgovora.
Stavim ručak u torbu i pozovem je: „Ako misliš ići sa mnom, bolje ti je da požuriš! Bok,
tata!“
Obuvam cipele pokraj ulaznih vrata kad Kitty protrči pokraj mene i istrči van s torbom
na ramenu. Slijedim je i za sobom zatvorim vrata. Na drugoj strani ulice, naslonjen na crni
audi, stoji Peter. Široko se osmjehuje Kitty i ja zatečeno stanem. Prva mi je pomisao - je li
došao vidjeti mene. Ne, sigurno nije. Druga misao je - ovo je neka zamka? Ogledam se oko
sebe tražeći Genevieve. Nema je, i osjećam se krivom jer sam to pomislila.
Kitty maše rukama i trči prema njemu. „Bok!“
„Spremna za polazak?“ upita je.
„Da.“ Ona se okrene i pogleda me. „Lara Jean, možeš s nama. Sjest ću ti u krilo.“
Peter pogleda u mobitel pa nestane i ono malo moje nade da je došao vidjeti mene. „Ne,
u redu je“, odgovaram. „Ionako ima mjesta samo za dvoje.“
On joj otvori vrata i Kitty uđe u automobil. „Vozi brzo“, kaže mu.
Jedva da me i pogleda. Pa... Pretpostavljam da je to to.

„Kakvu mi tortu pečeš?“ Kitty sjedne na barski stolac i gleda me. Tortu radim večeras
da se može slegnuti do sutrašnje zabave. Utuvila sam si u glavu da Kittyna zabava u
pidžamama mora biti najbolja zabava ikad, dijelom zato što je odgođena pa je vrijedi
dočekati, a dijelom zato što je deseti rođendan veliki događaj u životu jedne curice.
Kitty nema mamu, ali će, ako se nas pita, imati spektakularnu rođendansku proslavu u
pidžamama.
„Rekla sam ti da je to iznenađenje.“ Stavim izmjerenu količinu brašna u zdjelu. „Kako si
provela dan?“
„Dobro. Dobila sam minus pet iz testa iz matematike.“
,,Oh, super! Je li se dogodilo još što zanimljivo?“
Kitty slegne ramenima. „Mislim da je gospođica Bertoli slučajno prdnula dok nas je
prozivala. Svi su se smijali.“

147
 Prašak za pecivo, sol. „Super, super. Je T te, ovaj, Peter odvezao ravno u školu ili ste stali
negdje?“
„Odveo me da kupimo krafne.“
Ugrizem se za usnu. „To je lijepo. Je li štogod rekao?“
„O čemu?“
„Ne znam. Životu.“
Kitty zakoluta očima. „Nije te spomenuo, ako me to pitaš.“
To zaboli. „Nisam uopće na to mislila“, slažem.
Kitty i ja smo do u detalje isplanirale rođendan. Zabava u pidžamama ima temu -
zombiji. Kabina za slikanje sa svim rekvizitima. Manikiranje i crtanje noktiju.
Kittynu tortu sam pomno izabrala. Čokoladna je, s džemom od kupina i preljevom od
bijele čokolade. Napravila sam i tri različita umaka. Kiseli s lukom, humus od paprike i
hladni umak od špinata. Pun tanjur narezanog svježeg povrća. Hrenovke u lisnatom tijestu.
Slane kokice s karamelom za gledanje filma. Serbet od limete preko kojeg se prolije sok od
đumbira. S tavana sam donijela i staru staklenu zdjelu za punč koja će poslužiti i za moju
vojnu zabavu u domu. Za doručak ću ispeći čokoladne palačinke. Znam da su svi ti detalji
važni i Kitty. Već mi je napomenula da je Brielle mama za rođendan napravila napitak od
jagoda, a tko može zaboraviti da je mama Alicie Bernard ispekla palačinke kada neprestano
govori o tome?
Tatu smo otjerale u njegovu sobu, što mu uopće ne smeta, ali sam ga prije odlaska
zamolila da iz moje sobe donese mali starinski ormarić. Umjetnički sam u njega složila
vlastitu kolekciju spavaćica i pidžama te donje rublje i mekane šlape.
Svi se odmah preobuku u pidžame, smijući se, vrišteći i svađajući se.
Ja sam u svijetloružičastoj kućnoj haljini koju sam kupila na sajmu. Nije nikad nošena,
još je imala etiketu. Osjećam se kao Doris Day u filmu Tvornica pidžama. Jedino mi
nedostaju natikače na potpeticu s pomponom. Pokušavam uvjeriti Kitty da trebamo gledati
stare filmove, ali ona odmah odbaci tu ideju. Da bude smiješno, u kosu sam stavila viklere.
Ponudim se i ostalim curama staviti viklere, ali me sve odbiju.
Toliko su glasne da stalno ponavljam: „Cure, cure!“
Usred manikiranja primijetim da se Kitty povukla. Mislila sam da će biti u svom
elementu, u centru svoje rođendanske proslave, ali ona se samo mimo igra s Jamiejem.
Kad sve cure potrče stepenicama do moje sobe da si stavimo maske na lice, koje sam
ranije pripremila, zgrabim Kitty za lakat. „Zabavljaš se?“ upitam je. Ona kimne i pokuša se
izvući iz stiska, ali je ja ozbiljno pogledam: „Kuneš se kao sestra sestri?“
Kitty je neodlučna. „Shanae je postala jako dobra prijateljica sa Sophie“, reče i oči joj se
napune suzama. „Bolje su prijateljice nego što smo bile ona i ja. Jesi li primijetila da imaju
istu manikuru? Nisu me pitale želim li i ja takvu.“
„Mislim da to nisu napravile namjerno“, kažem joj.
Ona slegne svojim mršavim ramenima.
Zagrlim je i ona samo tako ukočeno stoji pa joj stavim glavu na svoje rame. „Teško je s
najboljim prijateljicama. Obje rastete i mijenjate se, a teško je rasti i mijenjati se
istom brzinom.“

148
 Ona podigne glavu i ja je ponovo gurnem na svoje rame. „To isto dogodilo se s tobom i
Genevieve?“ upita me.
„Iskreno, ne znam što se dogodilo sa mnom i Genevieve. Odselila se i ostale smo
prijateljice, a onda to jednog dana više nismo bile.“ Shvatim ubrzo da to i nije baš utješno
reći nekome tko osjeća da ga prijatelji zapostavljaju. „Sigurna sam da se to tebi nikad neće
dogoditi.“
Kitty poraženo uzdahne. „Zašto se stvari moraju promijeniti?“
„Jer bi inače sve ostalo isto i ne bismo odrasli. Zauvijek bi imala devet godina i nikad ne
bi napunila deset.“
Ona rukavom obriše nos. „Ne bi mi to smetalo.“
„Onda nikad ne bi mogla voziti auto, studirati ili kupiti kuću i posvojiti hrpu pasa. A
znam da sve to želiš. Imaš avanturistički duh i ponekad je teško biti klinka jer ti za puno
stvari treba odobrenje starijih. Kad budeš starija, moći ćeš raditi što hoćeš i nećeš nikoga
morati pitati za dopuštenje.“
Ona uzdahne. „Da, to je istina.“
Sklonim joj kosu s čela. „Hoćeš da vam stavim film?“
„Hororac?“
„Može.“
Ona se udobrovolji i odmah se krene q'enkati. „Mora imati oznaku R, da znamo da je za
one starije od sedamnaest. Ne želimo gledati dječje filmove.“
„U redu, ali ako se uplašite, nećete spavati sa mnom u sobi. Zadnji put od vas nisam
cijelu noć mogla zaspati. Ako koji roditelj nazove i požali se, reći ću da ste same
odabrale film, bez moga znanja.“
„Nema problema.“
Gledam je kako trči uz stepenice. Iako je nemoguća, volim je takvu kakva je. Ne bi mi
smetalo da zauvijek ima devet godina. Kittyne se brige još uspiju popraviti, stanu mi u dlan.
Sviđa mi se što još uvijek u nekim stvarima ovisi o meni. Zbog njezinih briga i potreba
zaboravim na svoje. Sviđa mi se da sam joj potrebna, da netko ovisi o meni. Ovaj prekid s
Peterom nije veliki događaj kao deseti rođendan Katherine Song Covey. Izrasla je poput
korova, bez majke, samo s dvije sestre i tatom. Nije to malo. To je nešto posebno.
Ali deset godina. To znači da više nije mala curica. Negdje je između. Pomisao da će
odrasti, da će prerasti svoje igračke... Tužna sam. Odrastanje je doista gorko-slatko iskustvo.
Mobitel mi zazvoni i vidim da mi je tata poslao poruku:

Mogu se spustiti u prizemlje? Jako sam žedan.

Možeš.
Super.

149
 47.

Pratimo Genevieve i u tome ima nečeg čudno poznatog. Promatrajući njezine male
rituale, vrati mi se sjećanje. Isprepliću se stvari koje sam o njoj znala s onima koje nisam.
Ona se odveze u McDonalds i znam što će naručiti, a da i ne provjerim. Mali sladoled, mali
pomfrit s kečapom i šest komadića pohane piletine s umakom.
John i ja neko vrijeme slijedimo Genevieve, ali je izgubimo na semaforu pa odlučimo
otići do Belleviewa. Ionako je sastanak odbora za planiranje zabave. Budući da je zabava
blizu, svi radimo još više kako bi sve bilo spremno na vrijeme. Belleview je postao moja
utjeha, tamo se osjećam sigurno. Dijelom zato što Genevieve ne zna da tamo volontiram, pa
me ne može izbaciti iz igre, a dijelom jer je to jedino mjesto na kojem neću naletjeti na
Petera, pa su njih dvoje slobodni raditi što god požele, sad kad on više nije u vezi.
Na početku sastanka počne padati snijeg. Svi se okupe oko prozora te govore
odmahujući glavama: „Snijeg u travnju! Možeš li vjerovati?“ A onda se svi vratimo izradi
ukrasa za vojnu zabavu. John pomaže u izradi zastave.
Kad završimo, primijetimo da je već napadalo nekoliko centimetara snijega koji se
potom pretvorio u led. ,,Johnny, ne možeš voziti po ovome vremenu. Nipošto ti to neću
dopustiti“, kaže Stormy.
„Bako, bit će sve u redu“, odgovori John. „Dobar sam vozač.“
Stormy ga udari šakom u rame. „Rekla sam ti da me nikad ne zoveš bakom! Samo
Stormy. I odgovor je ne. Odlučila sam i to je to. Oboje ćete večeras ostati u Belleviewu.
Preopasno je da vozite.“ Strogo me pogleda. „Lara Jean, odmah nazovi tatu i reci mu da te
neću pustiti van po ovakvom vremenu.“
„Može moj tata doći po nas“, predložim.
„Pa da se taj jadni udovac na putu ovamo sudari s nekim? Ne. Ne dolazi u obzir. Daj mi
svoj mobitel. Ja ću ga nazvati.“
„Ali sutra moram u školu“, kažem.
„Otkazano“, reče Stormy smiješeći se. „Upravo su na televiziji rekli da je škola
otkazana.“
Bunim se: „Ali nemam ni četkicu za zube, pidžamu, ništa!“
Ona me zagrli. „Samo se opusti jer će se Stormy pobrinuti za sve što ti treba. Nemoj
zamarati svoju lijepu malu glavicu.“
I otud priča kako smo John Ambrose McClaren i ja proveli noć u staračkom domu.
Snježna oluja u travnju nešto je čarobno. Unatoč klimatskim promjenama. U vrtu ispod
prozora Stormyna dnevnog boravka izniklo je nekoliko ružičastih cvjetova, koje je
snijeg pokrio baš onako kao što Kitty posipa šećer na palačinke - brzo i puno. Uskoro se
cvijeće više i ne vidi, pokrio ga je snijeg.

150
 Igramo igru „Dame“ u Stormynu dnevnom boravku na jednoj od onih velikih ploča što
se mogu kupiti u običnoj trgovini. John me već dvaput pobijedio i stalno me pita da li ga
puštam. Sram me priznati, ali odgovor je ne jer je on u toj igri jednostavno bolji od mene.
Stormy poslužuje pina coladu s „mrvicom ruma, da se ugrijemo“. U mikrovalnoj je zagrijala
lisnato sa špinatom, koje ni John ni ja ne jedemo. Slušamo CD Binga Crosbyja. U devet i
trideset Stormy počne zijevati govoreći da će uskoro na spavanje. John i ja se pogledamo -
jako je rano, i ne sjećam se kad sam zadnji put išla spavati prije ponoći.
Stormy inzistira da ja ostanem spavati kod nje, a da John ode kod gospodina Moralesa.
Vidim da John nije oduševljen tom idejom jer pita: „Zar ne mogu spavati ovdje, na
podu?“ Iznenadim se kad ona odmahne glavom: „Nisam sigurna da bi se to svidjelo tati Lare
Jean!“
„Stvarno mislim da se moj tata neće ljutiti, Stormy“, kažem. „Mogu ga nazvati ako želiš.“
Ali ona čvrsto i odlučno odbije: John će spavati kod gospodina Moralesa. Za nekoga tko
mi uvijek govori da budem divlja i upuštam se u avanture te da nosim kondome, mnogo je
staromodnija nego što sam mislila.
Stormy doda Johnu mali ručnik i nekoliko silikonskih čepića za uši. „Gospodin Morales
hrče“, kaže mu i poljubi ga za laku noć.
John podigne obrve: „Kako ti to znaš?“
„Bolje da ne znaš!“ odgovori mu i ode u kuhinju kao prava velika dama, što i jest.
John mi tiho kaže: „Znaš što? Stvarno, stvarno ne bih volio znati.“
Ugrizem se za unutarnju stranu obraza da se ne počnem smijati. „Nemoj isključiti zvuk
na mobitelu“, reče mi John prije odlaska. „Poslat ću ti poruku.“
Slušam zvuk Stormyna hrkanja uz blagi zvuk ledenih pahuljica koje udaraju o prozor.
Zaplela sam se u Stormynu vreću za spavanje u kojoj mi je vruće i poželim da Stormy
nije upalila grijanje. Stari ljudi se uvijek bune da im je hladno u Belleviewu, da je
grijanje mlako poput mokraće, kako to kaže Danny. Meni je jako vruće. Nosim Stormynu
satensku spavaćicu boje breskve s visokim ovratnikom, zbog čega mi je još gore. Ležim i
igram Candy
Crush na mobitelu pitajući se hoće li mi John već jednom poslati poruku.

Hoćeš se igrati u snijegu?

Odmah mu odgovorim.

DA! Ovdje je jako vruće.

Nađemo se za dvije minute u hodniku?
Može.

Brzo ustanem iz vreće i umalo padnem. Uz pomoć mobitela pronađem kaput i čizme.
Stormy još uvijek hrče. Ne mogu pronaći šal, ali ne želim da me John čeka, pa izjurim iz sobe.

151
 On je već u hodniku. Kosa mu je zaležana na potiljku. Samo zbog toga bih se mogla
zaljubiti u njega, ako si dopustim. Kad me ugleda, ispruži ruke i zapjeva: „Želiš li napraviti
snjegovića?“ i ja prasnem u smijeh pa John kaže: „Tiho, probudit ćeš sve stanare!“ zbog čega
se počnem smijati još glasnije. „Ne mogu se prestati smijati“, izgovorim zadihano dok trčimo
prema ulaznim vratima i izlazimo u dvorište. Oboje smo bez daha. I oboje odjednom
zastanemo.

Tlo je prevučeno debelim pokrivačem bijeloga snijega, debeloga poput ovčje vune. Tako
je lijepo i tiho da osjećam kako će mi srce puknuti od zadovoljstva. U tom sam trenutku
baš sretna. Shvatim da je to zato što ni jednom nisam pomislila na Petera. Okrenem se i
pogledam u Johna, koji me gleda sa smiješkom, pa u trbuhu osjetim leptiriće.
Vrtim se u krug i pjevam: „Želiš li napraviti snjegovića?“ A onda se opet oboje
nasmijemo.
„Izbacit ćeš nas odavde“, opomene me. Zgrabim ga za ruke i natjeram da se vrti u krug
zajedno sa mnom što je brže moguće. „Prestani se ponašati kao neki starac iz staračkog
doma!“ povičem. On ispusti moju ruku i oboje se spotaknemo. A onda počne grabiti snijeg i
praviti grudu. „Starac, ha? Pokazat ću ti tko je starac!“
Odmaknem se od njega skližući se i posrćući u snijegu. „Da se nisi usudio, John
Ambrose McClaren!“
On potrči za mnom smijući se i teško dišući. Uspije me uhvatiti oko struka pa podigne
ruku kao da će mi snježnu grudu ugurati za leđa, ali me u zadnji čas pusti. Raširi
oči. „Pobogu. Zar ispod kaputa nosiš spavaćicu moje bake?“
Zasmijuljim se i kažem: „Hoćeš vidjeti? Jako je seksi.“ Počnem otkopčavati kaput.
„Čekaj, okreni se prvo.“
On odmahne glavom i kaže: „Ovo je čudno“, ali me svejedno posluša. Čim mi je okrenuo
leđa, dohvatim šaku snijega, napravim grudu i stavim je u džep kaputa.
,,U redu, možeš se okrenuti.“
John se okrene i ja ga pogodim grudom ravno u glavu, ravno u oko. ,,Au!“ poviče i
rukavom kaputa obriše oko.
Počnem mu se približavati. „O Bože. Tako mi je žao. Jesi li dobro...“ John već radi novu
grudu i potrči prema meni. I počnemo se grudati. Lovimo jedno drugo i ja ga uspijem još
jednom pogoditi ravno u leđa. Odlučimo se na primirje kada se poskliznem tako jako da
skoro padnem na stražnjicu. Na sreću, John me uhvati prije nego što padnem. Ne pušta me
odmah. Pogledamo jedno u drugo na sekundu. Drži me oko struka. Ima snježnih pahulja po
trepavicama. „Da znam da još nisi preboljela Kavinskog, sad bih te poljubio“, kaže mi.
Zadrhtim. Najromantičnija stvar koja mi se do sada dogodila, prije Petera, bio je
trenutak kad sam na kiši skupljala nogometne lopte s Johnom Ambroseom McClarenom. A
sada ovo. Čudno je da nikad nisam hodala s Johnom, a upravo sam s njim doživjela dva
najromantičnija trenutka.
John me pusti: „Smrzavaš se. Ajmo unutra.“
Odemo do salona na Stormynu katu da se odmrznemo. U salonu gori samo jedna
svjetiljka pa je svjetlo prigušeno.

152
 Čini se da su večeras svi u svojim stanovima. Čudan je osjećaj biti ovdje bez Stormy i
ostalih. Kao da sam noću u školi. Sjednemo na elegantan francuski kauč pa skinem čizme
da ugrijem noge. Mičem prstima da bih ih odledila.
„Šteta što ne možemo zapaliti vatru“, reče John protežući se i gledajući u kamin.
„Da, kamin je lažan“, kažem mu. „Sigurno postoji kakav zakon o kaminima i staračkim
domovima, kladim se...“ Zastanem jer ugledam Stormy u svilenom kimonu kako se šulja na
prstima i niz hodnik odlazi prema stanu gospodina Moralesa. Bože moj.
„Što je?“ upita John i ja mu stavim ruku na usta. Sagnem se i skliznem s kauča na pod.
Povučem i njega. Ostanemo sjediti na podu dok ne čujem kako se vrata zatvaraju.
On prošapće: „Što je? Što si vidjela?“
Sjednem i prošapćem mu: „Nisam sigurna želiš li znati.“
„Dragi Bože. Što? Samo mi reci.“
„Vidjela sam Stormy u crvenom kimonu kako ulazi u stan gospodina Moralesa.“
John se zagrcne. „Pobogu. To je...“
Pogledam ga s razumijevanjem. „Znam. Oprosti.“
On odmahne glavom i nasloni se na kauč te ispruži noge. „Opa. To je stvarno nešto.
Moja prabaka ima aktivniji seksualni život od mene.“
Ne mogu odoljeti, a da ne pitam: „Pa onda... Pretpostavljam da si spavao s puno
djevojaka.“ Naprasito dodam: „Oprosti, ja sam jako znatiželjna.“ Počešem se po
obrazu. „Neki bi rekli da volim zabadati nos u tuđa posla. Ne moraš mi odgovoriti ako ne
želiš.“
„Ne, odgovorit ću ti. Nikad ni s kim nisam spavao.“
„Što!?“ Ne mogu vjerovati. Kako je to moguće?
„Zašto si tako iznenađena?“
„Ne znam. Mislila sam da to rade svi dečki.“
„Pa, imao sam samo jednu curu koja je bila vrlo religiozna pa nikad nismo, što je u redu.
Osim toga, vjeruj mi kad ti kažem da ne znam puno dečki koji spavaju s curama. Rekao bih
da većina to ne radi.“ John zastane.
„Što je s tobom?“
„Ni ja to nikad nisam“, odgovorim mu.
On se zbunjeno namršti. „Čekaj, mislio sam da ste ti i Kavinsky...“
„Ne. Zašto to misliš?“ Oh. Video. Osjetim kako mi se steglo grlo. Nadala sam se da je on
jedina osoba koja nije vidjela taj video. „Dakle, vidio si snimku iz jacuzzija.“
John se nećka, a onda mi kaže: „Da. Nisam isprva znao da si to ti, sve do zabave, kad
smo otvorili vremensku kapsulu. Onda sam shvatio da ste vas dvoje skupa. Jedan prijatelj
mi je pokazao snimku u razredu, ali nisam baš pažljivo gledao.“
„Samo smo se ljubili“, kažem i pognem glavu. „Voljela bih da to nisi vidio.“
„Zašto? Iskreno, to mi ništa ne znači.“
„Svidjela mi se pomisao da imaš dobro mišljenje o meni. Osjećam da me ljudi sada
gledaju drugačije, ali ja sam još uvijek ona ista stara Lara Jean. Znaš na što mislim?“

153
 ,,I ja imam takvo mišljenje o tebi“, odgovori John. „Meni si još uvijek ista. Uvijek ću imati
takvo mišljenje o tebi, Lara Jean.“
Njegove riječi, način na koji me gleda - kao da me nešto grije iznutra, sve do mojih
smrznutih prstiju. Želim da me poljubi. Želim saznati hoće li me poljubiti drugačije
nego Peter, hoće li to umanjiti bol koju osjećam. Želim da me natjera da zaboravim na
Petera, barem nakratko. Ali možda on zna kako se osjećam - da je na neki način Peter ovdje
s nama, u mojim mislima, i da to neće biti samo trenutak između njega i mene - jer John
ništa ne poduzima.
Pita me: „Zašto mi se uvijek obraćaš mojim punim imenom i prezimenom?“
„Ne znam. Pretpostavljam da u svojoj glavi o tebi tako razmišljam.“
„Oh, dakle hoćeš reći da često misliš na mene?“
Nasmijem se. „Ne. Hoću reći da kad razmišljam o tebi, što nije često, tako te zamišljam.
Uvijek na prvi dan škole učiteljima moram objašnjavati da je moje ime Lara Jean, a ne samo
Lara. Sjećaš se kako te je zbog toga gospodin Chudney počeo zvati John Ambrose? Gospodin
John Ambrose.“
Lažnim, snobovskim engleskim naglaskom, John reče: „Gospodine John Ambrose
McClaren Treći, gospođo.“
Hihoćem se. Nikad nisam upoznala nikog - trećeg. „Stvarno?“
„Da. Zapravo je glupo. Moj tata je John Mlađi pa me zato u obitelji još uvijek zovu mali
John. Kao da sam neki reper ili onaj tip iz Robina Hooda.“
„Tvoja je obitelj tako otmjena.“ Vidjela sam Johnovu mamu jednom kad ga je došla
pokupiti pred školu. Izgledala je mlađe od drugih mama, imala je istu mliječnu put kao
i John, a i kosa joj je bila duža od kose ostalih mama.
„Ne. Moja obitelj uopće nije otmjena. Sinoć nam je mama za desert napravila salatu od
želea. I ono, moj tata jede samo jako pečeni odrezak. I uvijek na godišnji odlazimo samo
u ona mjesta do kojih se možemo odvesti automobilom.“
„Mislila sam da je tvoja obitelj... pa, bogata.“ Odmah se osjetim posramljeno jer sam
rekla „bogata.“ Neukusno je govoriti o novcu drugih ljudi.
„Moj tata je jako škrt. Njegova građevinska tvrtka je prilično uspješna, ali se ponosi time
što je od sebe stvorio uspješnog poslovnog čovjeka. Nije studirao, kao ni moji djed i baka.
Moja sestra je prva u obitelj otišla na studij.“
„Nisam to znala“, kažem. Toliko toga novoga saznajem o Johnu Ambroseu McClarenu!
„Sada je tvoj red da mi kažeš nešto što o tebi ne znam“, reče John.
Nasmijem se. „Znaš o meni više nego drugi. Za to se pobrinulo moje ljubavno pismo.“
Sljedeće jutro kišem dok oblačim kaput pa Stormy podigne tanku obrvu. „Prehladila si
se igrajući se sinoć na snijegu s Johnnyjem?“
Meškoljim se. Nadala sam se da to neće spominjati. Ne želim razgovarati o njezinim
ponoćnim susretima s gospodinom Moralesom! Čekali smo da Stormy ode u svoj stan pa se
pola sata nakon toga John vratio u stan gospodina Moralesa. Neuvjerljivo odgovorim:
„Oprosti što smo se tako iskrali. Bilo je rano i nismo mogli zaspati, pa smo otišli na snijeg.“

154
 Stormy odmahne rukom. „I nadala sam se da će se takvo što dogoditi.“ Namigne mi.
„Zato sam i natjerala Johnnyja da spava kod gospodina Moralesa. Nije zabavno ako ne
postoji neka prepreka da malo začini stvar.“
Sa strahopoštovanjem joj odgovorim: „Tako si lukava!“
„Hvala ti, draga.“ Zadovoljna je sama sobom. „Znaš da bi moj Johnny bio odličan prvi
suprug. Pa, jesi li ga barem poljubila?“
Lice mi gori. „Ne!“
„Meni možeš reći istinu, mila.“
,,Stormy, nismo se poljubili, a čak i da jesmo, ne bih o tome razgovarala s tobom.“
Stormy se naljuti. „To je stvarno jako sebično od tebe!“
„Moram ići Stormy. Tata me čeka pred domom. Vidimo se!“
Požurim prema vratima, ali ona poviče za mnom: „Ne brini se, već ću ja od Johnnyja
saznati što se dogodilo! Vidimo se na zabavi, Lara Jean!“
Vani sja sunce i većina snijega već se otopila. Čini mi se kao da sam sve što se noćas
dogodilo samo sanjala.

155
 48.

Noć prije zabave zovem Chris i stavim je na zvučnik jer valjam kolače u šećer od
kadulje. „Chris, možeš li mi posuditi svoj poster iz Drugog svjetskog rata?“
„Mogu, ali što će ti?“
„Treba mi za vojnu zabavu iz 1940-ih koju za sutra priprema u Belleviewu...“
„Stani, već mi je dosadno. Bože, samo pričaš o tom Belleviewu!“
„To mi je posao!“
„Ooh, to znači da bih ga trebala naći i ja?“
Zakolutam očima. Svaki naš razgovor vrti se oko Chris i svega što ima veze s Chris. „Hej,
kad već razgovaramo o zabavnim poslovima koje bi mogla raditi, kako bi bilo da na zabavi
radiš kao prodavačica cigara? Mogla bi se super obući, staviti neki šeširić.“
„Prave cigare?“
„Ne, čokoladne. Cigare nisu dobre za stare ljude.“
„Hoće li biti cuge?“
Htjedoh reći da hoće, ali samo za stanare, pa se predomislim. „Mislim da neće. Nije
dobro da kombiniraju alkohol s lijekovima, neki od njih koriste hodalice.“
„Kad je ono ta zabava?“
„Sutra!“
„Oh, žao mi je. Ne mogu se zbog toga odreći izlaska petkom. Sigurno ću imati nešto
bolje za petak navečer. Možda utorak. Možeš li prebaciti zabavu za sljedeći utorak?“
„Ne! Možeš li, molim te, sutra u školu donijeti poster?“
„Da, ali me moraš podsjetiti porukom.“
„Dobro.“ Otpuhnem kosu s lica i počnem rezati kolače. Još moram narezati mrkvu i
celer za tanjur s povrćem i napuniti kolače od bjelanjaka. Ukrasit ću ih bijelim i
plavim prugama. Nadam se da se boje neće izmiješati. Ma nema veze. Ako se i izmiješaju,
ljudi će morati jesti ljubičaste kolače od bjelanjaka. Ima i gorih stvari. Govoreći o gorim
stvarima...
„Jesi li čula štogod o Gen? Bila sam jako oprezna, ali mi se čini kao da više nije
zainteresirana za igru 'Ubojica'.“
S druge strane tišina.
„Vjerojatno je prezaposlena bacanjem seksualnih uroka na Petera“, kažem nadajući se
da će se Chris pridružiti mojoj šali. Ona se uvijek voli šaliti na račun Gen.
Ali to ne učini. Samo mi kaže: „Moram ići - mama me gnjavi da izvedem psa.“
„Nemoj zaboraviti poster!“

156
 49.

Nakon škole Kitty i ja okupiramo cijelu kuhinju jer u njoj ima najviše dnevnog svjetla.
Donesem iz sobe zvučnike i stavim CD Andrews Sisters da nas glazba ufura u dobro
raspoloženje. Kitty rasprostre ručnik i na njega stavi svu moju šminku, ukosnice, lak za
kosu.
U ruci držim pakiranje lažnih trepavica. „Odakle ti ovo?“
„Brielle ih je ukrala sestri pa je meni dala jedno pakiranje.“
„Kitty!“
„Neće ni primijetiti. Ima ih na tone!“
„Ne možeš samo tako uzimati stvari koje pripadaju drugima.“
„Nisam ja uzela - Brielle je. Osim toga, ne mogu ih sada vratiti. Želiš li da ti ih stavim ili
ne?“
Nisam sigurna. „Znaš li kako se to radi?“
„Da, puno puta sam gledala Brielleinu sestru kako ih stavlja.“ Kitty mi uzme trepavice iz
ruku. „Ako ne želiš da ti ih stavim, u redu. Sačuvat ću ih za sebe.“
„Pa... u redu onda. Ali nemoj više krasti.“ Namrštim se. „Hej, je l' vas dvije uzimate i
moje stvari?“ Sad, dok razmišljam, sjetim se da svoju kapu s mačjim ušima nisam vidjela već
mjesecima.
„Šššš, dosta priče“, odgovori Kitty.
Kosa nam oduzme najviše vremena. Na YouTubeu smo provele sate gledajući kako se
uvijaju velike lokne. Potrebno je kosu dugo četkati pa staviti mnogo viklera i laka za kosu. I
ukosnica. Puno, puno ukosnica.
Gledam se u ogledalo. „Misliš da mi frizura izgleda nekako... ozbiljno?“
„Kako to misliš ozbiljno?“
„Izgleda kao da na vrhu glave imam veliku punđu.“
Kitty mi gurne iPad pod nos. „Da, tako izgleda i frizura ove cure. Tako mora izgledati.
Mora biti vjerodostojno. Ako promijenimo frizuru, to neće biti to i nitko neće
prepoznati tvoj kostim.“ Polako kimam glavom. „Osim toga, moram do gospođice Rothschild
jer počinje Jamiejev trening. Nemam sad vremena počinjati sve ispočetka.“
Uspijemo postići pravu nijansu ruža koju smo dobile spajajući dvije različite crvene -
boju cigle i jarko crvenu. Na usne smo stavile i ružičasti puder u prahu, da se ruž
ne razmaže. Izgledam kao da sam poljubila pitu od višanja.
Napućim usne i Kitty me upita: „Hoće li onaj lijepi dečko John Amber McAndrews doći
po tebe ili ćete se naći u staračkom domu?“
Mašem joj bijelom maramicom ispred lica. „Doći će po mene i bolje ti je da budeš
ljubazna prema njemu. I on je zgodan, a ne lijep.“
157
 ,,U usporedbi s Peterom, on je lijep“, odgovori Kitty.
„Budimo iskrene. Obojica su lijepi. Nije da Peter ima tetovažu ili velike mišiće. Zapravo
je vrlo tašt.“ Nikad nismo prošli pokraj prozora ili staklenih vrata, a da se nije pogledao.
„Pa je li i John tašt?“
„Ne. Mislim da nije.“
„Hmph.“
,,Kitty, prestani se ponašati kao da postoji neko natjecanje između Johna i Petera. Nije
važno koji je od njih dvojice ljepši.“
Kitty nastavi kao da nisam ništa rekla. „Peter ima puno ljepši auto. Što ono vozi dečko
Johnny, dosadni monovolumen? Koga briga za monovolumen? Samo guta benzin.“
„Iskreno, mislim da ima hibrid.“
„Baš ga voliš braniti.“
„On je moj prijatelj!“
„Pa, Peter je moj“, odgovori ona.
Oblačenje je komplicirano i uživam u svakoj minuti. U neizvjesnosti sam, iščekivanju
kakva će biti večer. Polako navučem najlonke na crtu da ih ne bih poderala. Cijelu
ih vječnost namještam da mi crta stoji ravno niz nogu. A onda na red dolazi haljina -
mornarski plava s bijelim grančicama i malim divljim jagodama. Bez rukava je, tek su malo
spušteni na ramena. A onda obuvam cipele. Nezgrapne crvene cipele s potpeticom, mašnom,
otvorenim prstima i remenčićem oko gležnja. Sve zajedno izgleda odlično i moram priznati
da je Kitty bila u pravu za veliki uvojak na vrhu glave. Ništa manje od toga ne bi bilo
dovoljno.
Tata stalno ponavlja kako super izgledam i fotografira me u milijun poza, koje odmah
šalje Margot. Ona nas odmah nazove preko Skypea da može sama vidjeti kako
izgledam. „Fotkaj se sa Stormy“, reče Margot. „Želim vidjeti kakvu će seksi haljinu ona
odabrati.“
„Zapravo i nije tako seksi“, odgovorim. „Sama ju je sašila od uzoraka haljina kakve su se
nosile četrdesetih.“
„Sigurna sam da će već nešto smisliti i biti seksi“, reče Margot. „Što nosi John
McClaren?“
„Nemam pojma. Rekao je da će to biti iznenađenje.“
„Hmm“, odgovori Margot. To je jako znalački hmm pa ga odlučim ignorirati.
Tata me još jednom snimi pred kućom, kad nam se približi gospođica Rothschild.
„Izgledaš prekrasno, Lara Jean“, reče mi.
„Stvarno izgleda, zar ne?“ kaže nježno tata.
„Bože, kako obožavam četrdesete“, nastavi gospođica Rothschild.
„Jesi li gledala dokumentarac Kena Bumsa Rat?“ upita je tata. „Ako te zanima Drugi
svjetski rat, moraš pogledati taj dokumentarac.“
„Trebali biste ga zajedno pogledati“, ubaci se Kitty i gospođica Rothschild je pogleda
kao da je želi upozoriti.
„Imaš li taj dokumentarac na DVD-u?“ upita ona tatu. Kitty sjaji od uzbuđenja.

158
 „Naravno, mogu ti ga posuditi ako želiš“, odgovori tata, kao i obično nesvjestan što se
oko njega događa. Kitty se namršti i rastuži.
Okrenem se da vidim što je to ugledala i spazim kako niz ulicu dolazi crveni kabriolet
mustang kojem je za volanom - John McClaren.
Gledam ga u šoku. Nosi uniformu: tamno bež košulju s uskom kravatom, tamno bež
hlače, bež remen i kapu. Kosu je počešljao na stranu. Izgleda vrlo markantno, kao
pravi vojnik. Naceri mi se i mahne.
„Vau“, uspijem prozboriti.
„Vau je pravi izraz“, reče gospođica Rothschild ne skidajući pogled s Johna. Tata i
njegov dokumentarac su zaboravljeni; svi gledamo u Johna u uniformi i u njegov auto. Kao
da je izašao iz mojih snova. Parkira automobil i svi požurimo prema njemu.
„Čiji je ovo auto?“ želi znati Kitty.
„Moga tate“, odgovori John. „Posudio sam ga. Morao sam obećati da ću ga parkirati dalje
od drugih, tako da se nadam da nosiš udobne cipele, Lara Jean.“ Zastane i odmjeri me od
glave do pete. „Vau. Izgledaš savršeno.“ Rukom pokaže na moju punđu. „Mislim, frizura ti je
tako... stvarna.“
„I jest stvarna!“ Nježno je dodirnem i odjednom postanem svjesna svoje punđe i
crvenih usana.
„Znam, mislim, izgleda vjerodostojno.“
„I ti izgledaš tako“, odgovorim mu.
„Mogu li sjesti u auto?“ ugura se Kitty, koja ruku već drži na suvozačevim vratima.
„Naravno“, reče joj John. Ona se popne u automobil. „Zar ne želiš sjesti na mjesto
vozača?“
Kitty brzo kimne glavom. Uđe i gospođica Rothschild, a tata ih fotografira. Kitty mu
pozira i nehajno stavi jednu ruku preko volana. John i ja stojimo sa strane i ja ga
upitam: „Odakle ti uniforma?“
„Naručio sam je s eBaya.“ Namršti se. „Nosim li kapu ispravno? Misliš li da je premala za
moju glavu?“
„Ma, ne. Mislim da izgleda baš onako kao što treba izgledati.“ Dirnuta sam što se tako
potrudio, što je naručio uniformu. Ne bi puno dečki to napravilo. ,,Stormy će poludjeti kada
te vidi.“
On mi proučava lice. ,,A što ti misliš? Je l' se i tebi sviđa?“
Pocrvenim. „Sviđa mi se. Mislim da izgledaš... super.“
Ispadne da je Margot, kao i uvijek, u pravu. Stormy je porubila svoju haljinu i nosi je
kratku. „Još uvijek imam što za pokazati“, vrti se ona ponosno. „Noge su moj najbolji dio
jer sam kao djevojčica stalno jahala konje.“ Ima i mali dekolte.
Sjedokosi muškarac koji je na zabavu došao kombijem iz Femcliffa zadivljeno je gleda, a
Stormy se pravi da to ne primjećuje, ali u isto vrijeme, naslonjena jednom rukom o
bok, trepće i popravlja si haljinu. Očito je to onaj zgodni muškarac kojeg je spominjala.
Fotografiram je uz klavir i fotografiju pošaljem Margot, koja mi odvraća smiješkom i
dvama palčevima okrenutim prema gore.

159
 Sredinu stola ukrašavam američkom zastavom gledajući kako John dovlači stol u
sredinu prostorije dok mu Stormy daje upute. Alicia mi priđe i obje gledamo Johna. „Trebala
bi hodati s njim.“
„Alicia, rekla sam ti da sam tek izašla iz veze“, prošapćem joj.
Ne mogu skinuti pogled s njega. Zgodan je u toj uniformi i s tom frizurom.
„Pa, uđi u drugu vezu. Život je kratak.“ Alicia i Stormy barem jednom dijele mišljenje.
Stormy popravlja Johnovu kravatu i malu kapu. Poliže prste i pokušava mu zagladiti
kosu, ali se on sagne izbjegavajući njezin dodir. Pogledi nam se sretnu i on me pomahnitalo
pogleda izrazom lica koji govori: Pomagaj.
„Spasi ga“, komentira Alicia. „Ja ću dovršiti stol. Prikaz mog logora je ionako gotov.“
Postavila ga je kod vrata, tako da svi koji uđu, to vide prvo.
Požurim do Johna i Stormy. Stormy me odmjerava. „Zar ne izgleda kao neka prekrasna
lutka?“ I ode.
Ozbiljnog izraza lica, John reče: „Lara Jean, izgledaš kao prekrasna lutka.“
Nasmijem se i dodirnem punđu na glavi. „Lutka s punđom na vrhu glave.“
Ljudi polako dolaze iako još nije sedam sati. Primijetim da stariji ljudi, kao da je to neko
pravilo, uvijek dođu ranije. A još se nisam stigla pobrinuti za glazbu. Stormy kaže da je u
pripremi zabave glazba najvažnija jer stvara atmosferu i određuje ugođaj gostiju čim uđu u
prostoriju. Osjećam nervozu. Još toliko toga moram napraviti. „Moram dovršiti još par
sitnica.“
„Reci mi što treba napraviti“, ponudi se John. „Na ovoj sam zabavi tvoj pomoćnik. Jesu li
ljudi koristili riječ zabava u četrdesetima?“
Nasmijem se. „Vjerojatno!“ Požurim se i dodam: ,,U redu, možeš li spojiti zvučnike s
mojim Ipadom? U torbi su, do stola s pićem. I možeš li otići po gospođu Taylor u stan
5A? Obećala sam joj pratitelja.“
John mi salutira i otrči. Trnci mi prolaze leđima kao da su balončići u gaziranom piću.
Ova noć će se pamtiti!
Zabava traje već sat i pol i Crystal Clemons, gospođa sa Stormyna kata, pokazuje
gostima kako se pleše swing. Naravno da je Stormy u prvom redu, i pleše punim
plućima. Stojim pokraj stola s pićem i gledam ih: jedan-dva, tri-četiri, pet-šest. Već sam
plesala s gospodinom Moralesom, ali samo jednom jer su me druge žene poprijeko gledale
želeći mi poručiti da sam im uzela jednog od pokretnih muškaraca. Muškaraca u staračkim
domovima nema puno, tako da nema dovoljno muških plesnih partnera. Gotovo ih je
upola manje. Čula sam kako nekoliko žena šapće kako je nekulturno da muškarac ne pleše,
pogotovo kada je toliko dama bez partnera - dok to govore, gledaju u jadnog Johna.
John stoji na drugom kraju stola, pije Coca-Colu i glavom kima u ritmu glazbe. Imala
sam jako puno posla pa nisam stigla s njim ni progovoriti. Nagnem se preko stola i
upitam ga: „Zabavljaš se?“
On kimne. A onda iznenada glasno spusti čašu na stol, toliko glasno da se stol zatrese i
ja poskočim. „Dobro“, reče. „Umrijet ću ili ću to napraviti. Ovo je moj dan D.“
„Što?“
„Hajdemo plesati“, reče John.

160
 Sramežljivo mu kažem: „Ne moramo ako ne želiš, Johne.“
„Ne, želim. Nije me badava Stormy učila plesati swing.“
Začuđeno raširim oči. „Kada te učila plesati?“
„Ne brini se“, odgovori mi. „Samo pleši sa mnom.“
„Pa... imaš li još koju ratnu mjenicu?“ našalim se.
John iz džepa izvadi jednu mjenicu i stavi je na stol. A onda me uhvati za ruku i odvede
do sredine plesnog podija, kao vojnik koji odlazi u bitku. Potpuno je koncentriran. Da znak
gospodinu Moralesu, koji je zadužen za glazbu jer jedini zna rukovati mojim mobitelom. Iz
zvučnika zatrešti In the mood Glenna Millera.
John me odlučno pogleda. „Spremna?“
Ne dočekavši moj odgovor, počnemo plesati. Korak, korak u stranu, noge skupa, u
stranu, ponovimo. Korak, je-dan-dva-tri, jedan-dva-tri. Jedno milijun puta stanemo jedno
drugome na nogu, ali on me vrti, vrti, vrti - oboje smo zajapureni i smijemo se. Kad pjesma
završi, on me privuče sebi i za kraj baci još jednom u zrak. Svi nam plješću. Gospodin
Morales viče: „Za mlade! Za mlade!“
John me podigne u zrak kao da smo klizači i rulja podivlja. Toliko se jako smijem da
osjećam kako bi mi lice moglo pući.
Zabava završi i John mi pomaže da skinemo ukrase i sve očistimo. Dvije velike kutije
odnese na parkiralište, a ja se ostanem pozdraviti sa svima i vidjeti jesmo li što
zaboravili. Još sam uzbuđena jer je zabava bila odlična, a Janette je jako zadovoljna. Dođe do
mene, stisne me za ramena i kaže mi: „Ponosna sam na tebe, Lara Jean.“ A tek taj ples s
Johnom... Trinaestogodišnja ja bi umrla. Šesnaestogodišnja ja pluta niz hodnik staračkog
doma i osjeća se kao u snu.
Plutam tako do izlaza, kad vidim Genevieve i Petera kako dolaze. Ona ga drži pod ruku,
a meni se čini da smo svi ušli u vremenski stroj i da se prošla godina nije ni dogodila. Mi se
nikad nismo dogodili.
Približavaju mi se. Blizu su i ja se smrznem na mjestu. Zar nemam kamo pobjeći? Želim
pobjeći od poniženja i gubitka. Toliko me okupirala ova zabava i John da sam zaboravila na
igru. Kakve su mi sad šanse? Ako se okrenem i potrčim natrag u starački dom, ona će me
čekati na parkiralištu cijelu noć. I ovako se osjećam kao zeko pod njezinim
velikim kandžama. I ovako, ona je pobijedila.
A onda je prekasno za sve. Ugledali su me. Peter ispusti njezinu ruku.
„Što radiš ovdje“, upita me. ,,I zašto si tako našminkana?“ Rukom pokazuje na moje oči i
usne.
Obrazi mi gore. Ignoriram njegov komentar o mojoj šminki i odgovorim: „Radim ovdje,
sjećaš se? A znam i zašto si ti ovdje, Genevieve. Peter, hvala ti puno što si joj pomogao da me
izbaci iz igre. Stvarno si faca.“
,,Covey, nisam došao ovamo da bih joj pomogao da te izbaci iz igre. Nisam ni znao da
ćeš biti ovdje. Rekao sam ti, baš me briga za igru!“ Okrene se prema Genevieve. Optužujući
joj kaže: „Rekla si da trebaš nešto uzeti od bakinog prijatelja.“
„I trebam“, odgovori mu ona. „Ovo je samo čudesna slučajnost. Pretpostavljam da sam
pobijedila, zar ne?“

161
 Misli da je jako pametna, tako je sigurna u sebe i svoju pobjedu. „Nisi me još izbacila.“
Da se okrenem i otrčim unutra? Bude li potrebno, Stormy će mi dopustiti da prenoćim kod
nje.
Uto se začuje zvuk Johnova crvenog mustanga, koji bučno vozi parkiralištem. „Bok,
ljudi“, pozdravi ih i vidi se da su Peter i Gen iznenađeni. Tek tada pomislim kako im
sigurno izgledamo čudno. John u uniformi iz Drugog svjetskog rata s malom kapom i ja s
punđom i crvenim ružem.
Peter ga odmjerava. „Što ti radiš ovdje?“
John mu veselo odgovori. „Moja prabaka živi ovdje. Stormy. Možda si čuo za nju. Ona je
prijateljica Lare Jean.“
„Sigurna sam da se ne sjeća“, kažem.
Peter mi se namršti i ja znam da se ne sjeća. To je baš slično njemu. ,,A koja je priča s
kostimima?“ upita odsječno.
„Vojna zabava“, odgovori mu John. „Privatna, samo za uzvanike - žao mi je, ljudi.“ A
onda ih pozdravi rukom dotičući kapu i vidim da to Petera razljuti, što mene razveseli.
„Što je, do vraga, vojna zabava?“ upita me Peter.
John ispruži ruku na suvozačevo sjedalo. „To je zabava na temu Drugog svjetskog rata.“
„Nisam tebe pitao, pitao sam nju“, obrecne se Peter. Gleda me tvrdoglavo. „Jeste li vas
dvoje na spoju? Jesi li ti na spoju s njim? I čiji je, dovraga, ovo auto?“
Prije nego što stignem odgovoriti, Genevieve mi se približi, ali se stignem izmaknuti.
Potrčim i sakrijem se iza stupa. „Ne budi dijete, Lara Jean“, reče mi ona. „Samo prihvati da si
izgubila i da sam ja pobijedila!“
Virim iza stupa i John me značajno pogleda pogledom koji govori: Ulazi. Brzo mu
kimnem. On brzo otvori suvozačeva vrata i ja potrčim što brže mogu. Jedva sam uspjela
zatvoriti vrata, ali John već vozi i ostavlja Petera i Gen u oblaku prašine.
Okrenem se i pogledam ih. Peter gleda za nama širom otvorenih usta. Ljubomoran je i
drago mi je zbog toga. „Hvala što si me spasio“, kažem i dalje se trudeći doći do daha. Srce
mi užasno jako lupa.
John gleda ravno pred sebe, sa širokim osmijehom na licu. „Uvijek.“
Stanemo na semaforu, on se okrene i pogleda me pa se tako gledamo i smijemo kao dva
luđaka, a ja ponovo ostanem bez daha.
„Jesi im vidjela face?“ progovori John naslanjajući glavu na volan.
„Bilo je super!“
„Kao iz filmova!“ Naceri mi se trijumfalno. Plave oči mu sjaje.

„Baš kao iz filmova“, složim se, naslonim glavu na sjedalo i širom otvorim oči gledajući
u mjesec. Otvaram oči toliko jako da me boli. Sjedim u crvenom mustangu kabrioletu
do dečka u uniformi. Noć je blaga, poput hladne svile mi miluje kožu, nebo je puno zvijezda i
ja sam sretna. John se ceri samom sebi i tako znam da je sretan i on. Večeras
trebamo zaboraviti Petera i Genevieve. Na semaforu se upali zeleno i ja dignem obje ruke u
zrak. „Vozi brzo, Johnny!“ povičem te on ubaci u brzinu pa gume zacvile.

162
 Još se malo vozimo uokolo, a na sljedećem semaforu on uspori i zagrli me privlačeći me
bliže sebi. „Jesu li to ovako radili u pedesetima?“ upita me držeći jednu ruku na volanu, a
drugu na mom ramenu.
Srce mi poskoči i počne udarati jače. „Pa, službeno smo odjeveni kao u četrdesetima“, a
onda se on nagne i poljubi me. Usne su mu tople i čvrste, i ja brzo zatvorim oči.
Odmakne se samo nekoliko centimetara, pogleda me i poluozbiljno me upita: „Je l' bolje
nego prvi put?“
Ošamućena sam. Lice mu je umrljano ružem. Obrišem mu usne. Na semaforu se upali
zeleno, a mi se i ne pomaknemo, on me još uvijek gleda. Automobil iza nas potrubi. „Zeleno
je.“
On se ne pomakne, još uvijek me gleda. „Prvo mi odgovori.“
„Bolje je.“ John pritisne gas i krenemo. Još sam bez daha. Povičem u vjetar: „Jednog te
dana želim vidjeti kako na natjecanju Model UN-a držiš govor!“
John se nasmije. „Što? Zašto?“
„Jer mislim da je to vrijedno vidjeti. Sigurna sam da ćeš biti... fantastičan. Mislim da si se
od svih nas ti najviše promijenio.“
„Kako to?“
„Nekad si bio tih i miran. Povučen. A sada si tako samouvjeren.“
„Još uvijek me ulovi nervoza, Lara Jean.“ Jedan mu čuperak strši, nikako se ne želi
slegnuti, tvrdoglav je. I zbog tog malog čuperka, više nego zbog ičega drugog, srce
mi zatreperi.

163
 50.

John me ostavi pred kućom pa pretrčim preko ceste da bih kod gospođice Rothschild
pokupila Kitty. Ona me pozove na šalicu čaja. Kitty spava na kauču pred uključenim,
stišanim televizorom. Nas se dvije smjestimo na drugi kauč sa šalicom zelenog čaja i ona me
pita kako je prošla zabava. Možda zato što su sjećanja još uvijek svježa, ili zato što me
žuljaju ukosnice pa osjećam vrtoglavicu, ili zato što me pitala s iskrenim zanimanjem,
počnem govoriti i kažem joj apsolutno sve. Pričam joj o plesu s Johnom, kako su svi
pljeskali, kako su došli Peter i Genevieve i kako smo se John i ja poljubili.
Ona se počne hladiti rukom dok pričam o poljupcu. „Kad se taj dečko dovezao u onoj
uniformi - oooh.“ Ona zazviždi. „Osjećala sam se kao kakva pohotna starica jer ga
poznajem od malih nogu. Ali, dragi Bože, što je zgodan!“
Zasmijuljim se i izvadim ukosnice iz kose. Ona se nagne prema meni i pomogne mi.
Punđa se rasplete i tjeme me zapeče od olakšanja. Je li ovakav osjećaj imati majku? Nekog
s kime kasno u noć, uz šalicu čaja, pričaš o dečkima?
Gospođica Rothschild spusti glas i povjerljivo mi se obrati. „Radi se o sljedećem, imam
savjet za tebe. Dopusti si da u potpunosti iskusiš svaki trenutak. Samo budi prisutna, ako me
razumiješ što hoću reći? Ne obuzdavaj se i iz svakog iskustva uzmi sve što se pruža.“
„Žalite li vi za čime? Zato što se nikad niste obuzdavali?“ Mislim na njezinu rastavu
braka o kojoj je pričalo cijelo susjedstvo.
,,Oh, Bože, ne. Naravno da žalim.“ Nasmije se promuklo, seksi, onako kao što se smiju
pušači i ljudi koji su prehlađeni. „Ne znam zašto ti uopće pokušavam dati savjet. Razvedena
sam, sama sam i imam četrdeset godina. Dvije. Četrdeset i dvije. Što ja znam o ičemu? Usput,
to je samo retoričko pitanje.“ Uzdah joj je pun žudnje. „Toliko mi nedostaju cigarete.“
,,Kitty će vam provjeriti dah“, upozorim je i ona se opet promuklo nasmije.
„Bojim se naljutiti tu djevojčicu.“
„Iako je mala, nesalomljiva je“, spustim glas. „Pametno je da se bojite, gospođice
Rothschild.“
„O Bože, Lara Jean, molim te zovi me Trina. Znam da sam stara, ali nisam baš toliko
stara.“
Oklijevam. ,,U redu. Trina... je l' vam se sviđa moj tata?“
Ona blago pocrveni. „Ovaj. Da, mislim on je stvarno super.“
„Da biste hodali s njim?“
„Pa, nije moj uobičajeni tip muškarca. Osim toga, nije pokazao nikakav interes za mene,
tako da ha-ha!“
„Sigurna sam da znate kako vas Kitty pokušava spojiti s njim. Ako mislite da to nije u
redu, sigurno je mogu natjerati da prestane.“ Ispravim se. „Sigurno je mogu pokušati

164
natjerati da prestane. Ali ona misli da tu ima nečega. Mislim da biste vi i moj tata bili super
par. On voli kuhati, voli vatru iz kamina i ne smeta mu ići u šoping jer sa sobom
uvijek ponese knjigu. A vi se činite kao zabavna i spontana osoba i tako nekako... vedra.“
Ona mi se nasmiješi. „Ja sam pravi nered.“
„Neurednost može biti dobra, posebno za nekoga kao što je moj tata. Vrijedi barem otići
na spoj s njim, zar ne mislite tako? Što je najgore što se može dogoditi?“
„Hodanje sa susjedom može biti nezgodno. Što ako spoj ne uspije? Ipak živimo preko
puta.“
„To je tako mali bezazleni rizik u usporedbi s onim što se može dobiti. Ako ne upali, kad
se sretnete ljubazno ćete mahnuti jedno drugome i svatko će otići na svoju stranu. Nije to
ništa strašno. Znam da sam pristrana, ali moj tata je vrijedan toga. On je najbolji.“
,,Oh, to znam. Gledam vas cure i pomislim, Bože, svaki muškarac koji sam odgoji te cure
je prilično poseban. Nikad nisam vidjela muškarca koji je toliko posvećen svojoj obitelji. Vas
tri ste mu sve, znaš? Tako i treba biti. Odnos tate i kćeri je najvažniji djevojčin odnos s
muškom osobom u životu.“
„ A što je s odnosom kćeri i majke?“
Gospođica Rothschild nakrivi glavu i razmišlja. „Da, rekla bih da je to najvažniji odnos s
drugom ženskom osobom. Odnos s mamom ili sestrama. Sretna si što imaš dvije
sestre. Znam da to već znaš bolje nego drugi, ali tvoji roditelji neće uvijek biti tu. Ako sve
bude kako treba, onda će oni prvi otići. Ali tvoje sestre će zauvijek biti u tvom životu.“
„Imate li sestru?“
Ona kimne i na preplanulom licu joj se pojavi mali smiješak. „Imam stariju sestru.
Jeanie. Nismo se tako dobro slagale kao ti i sestre, ali što smo starije, ona sve više nalikuje
našoj mami. I tako kad osjetim da mi mama jako nedostaje, posjetim Jeanie pa mi se čini kao
da opet vidim mamu.“ Ona nabora nos. „Je l' to zvuči čudno?“
„Ne. Mislim da zvuči... divno.“ Okolišam. „Ponekad, kad čujem Margotin glas - kad je ona
u prizemlju i požuruje nas da uđemo u auto ili nas zove na večeru - ponekad zvuči kao
mama, da uspijem povjerovati da nas to mama zove. Samo na sekundu.“ Oči mi se napune
suzama. I gospođica Rothschild ima oči pune suza. „Mislim da djevojka nikad ne preboli
gubitak majke. Ja sam odrasla, normalno je i prihvatljivo da je moja mama mrtva, ali se još
ponekad znam osjetiti kao siroče.“ Nasmiješi se. „Ali to se ne može izbjeći, zar ne? Kad
izgubiš nekoga, a bol ne prolazi, barem znaš da je ljubav bila iskrena.“
Obrišem suze. Je li ljubav između mene i Petera bila iskrena? Jer još me uvijek boli,
stvarno me boli. A možda je to samo dio te ljubavi. Šmrcam i upitam je: „Samo da
budem sigurna, ako vas moj tata pozove van, vi ćete pristati?“
Ona se glasno nasmije i brzo rukom pokrije usta. Kitty se promeškolji na kauču. „Sad
vidim od kuda Kitty ta narav.“
„Trina, niste mi odgovorili na pitanje.“
„Odgovor je da.“
Nasmijem se samoj sebi. Pogodak.
Dok skinem šminku i odjenem pidžamu, već je gotovo tri ujutro. Nisam umorna. Sad
stvarno želim razgovarati s Margot, ispričati joj svaki detalj večeri. Škotska je pet sati

165
ispred nas, što znači da je kod nje skoro osam. Ona ionako ustaje rano pa mislim da je
vrijedi pokušati nazvati.
Ulovim je dok se sprema na doručak. Ona stavi laptop na komodu da možemo
razgovarati dok nanosi kremu sa zaštitnim faktorom, maškaru i sjajilo za usne.
Pričam joj o zabavi, o tome kako su došli Peter i Genevieve i ono najvažnije, o poljupcu s
Johnom. „Margot, mislim da mogu biti zaljubljena u više ljudi istodobno.“ Mislim da mogu
biti djevojka koja će se zaljubiti tisuću i dvjesto puta. Odjednom mi se u glavi pojavi slika
pčele koja prosipa svoj nektar od tratinčice do ruže pa sve do ljiljana. Svaki je
dečko poseban na svoj način.
„Ti?“ Ona zastane skupljajući kosu u rep i lupne prstom po ekranu laptopa. „Lara Jean,
mislim da se ti napola zaljubiš u svakoga koga upoznaš. To je dio tvoga šarma. Ti
si zaljubljena u ljubav.“
To bi mogla biti istina. Možda i jesam zaljubljena u ljubav! To mi se uopće ne čini loše.

166
 51.

Sutra je u gradu proljetni sajam i Kitty je udruzi učitelja i roditelja u moje ime obećala
tortu za natjecanje „Hod za tortu“. Natjecanje izgleda tako da djeca hodaju oko kruga s
brojevima, svira im glazba pa kad glazba stane, svi moraju sjesti na stolac. Nešto slično onoj
igri sa stolcima. U ovoj igri, kad se glazba zaustavi, nasumce se izabire jedan broj i ono dijete
koje se nalazi ispred odabranog broja dobije tortu. Oduvijek mi je to bila omiljena sajamska
igra jer sam obožavala gledati sve te torte. A i zbog toga što nikad nisi znao koju ćeš dobiti.
Djeca se, naravno, okupe oko stola s tortama i pokažu na onu koju bi htjela pa uspore kada
dođu do broja torte koju žele i to je sve. Nije neka komplicirana igra jer ne treba imati neke
posebne vještine ili znanja: doslovce se hoda u krug u ritmu neke starinske glazbe. Naravno
da svatko može otići u dućan i kupiti istu takvu tortu, ali ova igra donosi uzbuđenje jer
nikad ne znaš koju ćeš zapravo dobiti.
Napravit ću čokoladnu tortu jer djeca, ali i stariji, više od bilo kojeg drugog okusa vole
čokoladu. Preljev će biti poseban. Možda napravim slanu karamelu ili neki voćni. Možda je
ukrasim pjenom od kave. Razmišljala sam napraviti nijansu kreme od tamnije prema
svjetlijoj. Imam osjećaj da će moja torta biti zapažena.
Ujutro odem po Kitty koja je prespavala kod Shanae i pitam njezinu mamu koju će tortu
ispeći za sajam jer je gospođa Rodgers ujedno i predsjednica udruženja učitelja i roditelja
osnovne škole. Ona duboko uzdahne i odgovori mi: „Napravit ću nešto od smjese Dr. Oetker,
koju već pronađem u smočnici. Ili to ili nešto kupovno.“ Onda me upita što ću ja pa nakon
što joj ispričam, odgovori: „Proglašavam te mamom tinejdžericom godine“, što me natjera
na smijeh i dodatno potakne da ispečem najbolju tortu ikad, tako da svi mogu Kitty čestitati
na uspjehu. Nikad ovo nisam ispričala ni tati ni Margot, ali u osnovnoj školi je učiteljica
engleskog organizirala čajanku za majke i kćeri u povodu Majčinog dana. Dolazak nije bio
obavezan, a ja sam stvarno htjela ići i jesti male sendviče i krafne. Ali to je bila čajanka samo
za majke i kćeri. Pretpostavljam da sam mogla pitati baku da ide sa mnom, i Margot mi je
nekoliko puta pravila društvo, ali ne bi to bilo isto. Mislim da to ne bi zabrinjavalo Kitty,
ali svejedno o tome razmišljam.
„Hod za tortu“ održava se u glazbenoj učionici osnovne škole. Prijavim se da ću puštati
glazbu i sastavim listu sa svim pjesmama o šećeru i slatkišima. Pa se tu nađe pjesma Sugar,
sugar od Archies, Sugar Shack, Sugar Town, I Can’t Help Myself (Sugar Pie, Honey Bunch).
Kad uđem u glazbenu učionicu, ugledam Peterovu mamu kako s drugim mamama postavlja
torte. Zastanem jer nisam sigurna kako da se ponašam.
Pozdravi me: „Bok, Lara Jean“ i hladno se nasmiješi, zbog čega se osjećam čudno.
Odahnem kad izađe iz učionice.
Na sajmu je cijeli dan gužva jer se neki više nego jednom natječu za tortu svojih snova.
Blago ih upućujem prema svojoj torti od karamele, koja se još uvijek nudi. Svi su oduševljeni
njemačkom čokoladnom tortom za koju pretpostavljam da je kupovna, ali o ukusima se ne

167
raspravlja. Nikad nisam bila ljubiteljica njemačke čokoladne torte, jer tko želi jesti mokri
kokos u prahu? Stresem se.
Kitty trči uokolo s prijateljima. Udostojila mi se pomoći na sat vremena. Odjednom u
učionicu uđe Peter s mlađim bratom, Owenom. Svira „Pospi me šećerom“. Kitty im priđe i
pozdravi ih, dok se ja pretvaram da mobitelom šaljem poruke. Ona im pokazuje torte. Glava
mi je spuštena i gledam u mobitel, kad mi priđe Peter. „Koja je tvoja torta? Ona s kokosom?“
Podignem glavu. „Nikad ne bih ovamo donijela kupovnu tortu.“
„Šalim se, Covey. Tvoja je ona od karamele. Znam to jer tvoje torte uvijek imaju savršen
preljev.“ Zašuti i ugura ruke u džepove. „Samo da znaš, nisam u starački dom došao s Gen
kako bih joj pomogao da te izbaci iz igre.“
Slegnem ramenima. „Možda si joj već poslao poruku i rekao da sam ovdje.“
„Rekao sam ti da me ne zanima igra. Mislim da je glupa.“
„Pa, ja ne mislim. Još uvijek namjeravam pobijediti.“ Stavim sljedeću pjesmu pa djeca
potrče i pripreme se za novu igru. „Jeste li ti i Genevieve ponovo zajedno?“
On opsuje. „Što to tebe briga?“
Ponovo slegnem ramenima. „Znala sam da ćete opet biti skupa.“ Peter se samo
posprdno naceri. Okrene se da će otići, a onda stane. Rukom protrlja vrat i kaže: „Nikad mi
nisi odgovorila na pitanje o McClarenu. Jeste li bili na spoju?“
„Što to tebe briga?“
Nosnice mu se rašire. „Jebeno me briga jer si do prije par tjedana bila moja cura. I ne
sjećam se zašto smo prekinuli.“
„Ako se ne sjećaš, onda ne znam što da ti kažem.“
„Samo mi reci istinu. Nemoj me zajebavati.“ Glas mu pukne na riječ zajebavati. Prije
bismo se na takvo što počeli smijati. Željela bih da je i sada tako. „Što se događa između tebe
i McClarena?“
Odjednom mi se u grlu stvori knedla zbog koje mi je teško govoriti. „Ništa.“ Samo smo
se poljubili. „Prijatelji smo. Pomaže mi u igri.“
„Baš zgodno. Prvo ti piše pisma, a sada te vozika po gradu i druži se s tobom u
staračkom domu.“
„Rekao si da ti pisma ne smetaju.“
„E, pa smetaju mi.“
„Onda si možda trebao to reći.“ Kitty nas gleda u iščekivanju. „Ne želim više o tome
razgovarati. Radim.“
Peter me gleda. „Jesi li ga poljubila?“
Da mu kažem istinu? Trebam li? „Da. Jednom.“
On zatrepće. „Hoćeš mi reći da sam ja od početka ove glupe igre živio kao svećenik - čak
i prije toga - dok se ti u međuvremenu hvataš s McClarenom?“
„Mi smo prekinuli, Peter. Osim toga, dok smo mi bili zajedno, ti si bio s Genevieve.“
On zabaci glavu i drekne: „Ja nju nisam poljubio!“ Nekoliko ljudi se okrene i pogleda
nas.
„Grlio si je“, prošapćem bijesno. „Držao si je u zagrljaju!“

168
 „Tješio sam je. Bože! Plakala je! Rekao sam ti! Jesi li to napravila da mi napakostiš?“
Peter želi da mu potvrdim da je u pravu. Želi da to ima veze s njim. Ali nisam mislila
na Petera kad sam poljubila Johna. Poljubila sam ga jer sam to željela.
»Ne.“
Mišići lica mu se tržnu. „Kad smo prekinuli, rekla si da želiš dečku biti na prvome
mjestu, a pogledaj se sada. Ne želiš imati dečka koji će tebi biti na prvome mjestu.“
Rukom pokaže na stol s tortama. „Sebična si. Želiš da torta bude cijela, ali i da je pojedeš.“
Njegove me riječi zabole, baš kao što je i želio. „Mrzim tu izreku. Što uopće znači?
Naravno da želim tortu i da je želim pojesti. U čemu je inače smisao torte?“
On se namršti. „Ne govorim o tome, i ti to jako dobro znaš.“
Pjesma završi i djeca dođu po svoje torte. Kitty i Owen također. „Ajmo“, reče Owen
Peteru. Drži moju tortu od karamele.
Peter ga pogleda, pa onda opet pogleda mene. Pogled mu je mrk. „Ne želim tu tortu.“
„Rekao si mi da ti tu donesem!“
„Pa, ne želim je više. Vrati je i uzmi onu s drugoga kraja stola. Ledeni vjetar.“
„Ne može“, reče mu Kitty. „To nisu pravila igre. Dobiješ tortu koja nosi broj pokraj kojeg
si stao.“
Peter je u šoku. „Daj, malena.“
Kitty mi se približi. „Ne može.“
Nakon što Peter i Owen odu, zagrlim Kitty s leđa. Napokon je na mojoj strani. Mi cure
Song držimo se skupa.

169
 52.

Kitty je željela ostati na sajmu pa se vozim sama i odjednom ugledam Genevievein

automobil. Odlučim je pratiti. Vrijeme je da tu curu izbacim iz igre.
Drska je. Nevjerojatno je kako vozi - ne pazi na semafor i brzo pretječe bez žmigavca pa
sam je umalo nekoliko puta izgubila. Nisam dovoljno dobra vozačica za ovakve manevre,
želim viknuti za njom.
Napokon se parkira pred poslovnom zgradom u kojoj joj radi tata. Uđe, a ja se parkiram
malo dalje. Isključim automobil i spustim sjedalo da me ne vidi.
Prođe deset minuta i ništa. Nemam pojma zašto vikendom ide u tatin ured. Možda
pomaže tatinoj tajnici? Moguće je da ću još dugo biti ovdje. Čekat ću zauvijek ako bude
trebalo. Pobijedit ću, bez obzira na sve. Ne zanima me ni nagrada. Samo želim pobijediti.
Umalo zadrijemam, kad dvoje ljudi izađe iz zgrade - njezin tata u odijelu i bež kaputu. I
djevojka. Spustim se u sjedalu. Prvo pomislim da je to Genevieve, ali ova je viša. Zaškiljim.
Prepoznajem je. Išla je u školu s Margot, mislim da su skupa bile u debatnoj grupi. Anna
Hicks. Njih dvoje zajedno došeću do parkirališta, on je otprati do njezina automobila. Ona
traži ključeve. On je zgrabi za ruku i okrene prema sebi. I onda se počnu ljubiti. Strastveno.
Jezicima. Ruke posvuda.
O, Bože moj. Ona je Margotina vršnjakinja. Tek je napunila osamnaestu. Genevievein
tata je ljubi kao da je odrasla žena. On je tata. Ona je nečija kći.
Zlo mi je. Kako to može raditi Genevieveinoj mami? I Gen? Zna li ona? Je li to problem o
kojem je Peter govorio? Da moj tata napravi išta slično, zauvijek bih promijenila mišljenje o
njemu. Ne znam kako bih mogla dalje živjeti po starom, kao da se ništa nije dogodilo. Bila bi
to takva izdaja, ne samo za našu obitelj, nego i za njega. Izdao bi samog sebe.
Ne želim više gledati. Pognem glavu dok oboje ne odu s parkirališta i spremam se
upaliti auto kad iz zgrade izađe Genevieve prekriženih ruku i pogrbljenih ramena.
O, moj dragi Bože. Vidjela me. Ona stisne oči, ide ravno prema meni. Želim otići, ali ne
mogu. Stane ravno pred mene i rukom mi pokaže da spustim prozor. Tako i napravim, ali je
se ne usudim pogledati u oči.
Ona zaurla: „Jesi li vidjela?“
Slabašno joj odgovorim: „Ne. Ništa nisam vidjela...“
Genevieve pocrveni. Zna da lažem. Na trenutak se uplašim da će zaplakati. Ili da će me
udariti. Poželim da me udari. ,,Ajde“, uspije mi reći. „Izbaci me iz igre. Zato si i došla ovamo.“
Odmahnem glavom. Ona zgrabi moje ruke s volana i njima se pljusne po svojoj ruci. „Eto.
Pobijedila si, Lara Jean. Igra je gotova.“
Onda se okrene i potrči prema svojem automobilu.
Baka me naučila korejsku riječ jung. To je veza između dvoje ljudi koju nije moguće
prekinuti, čak i kad se ljubav pretvori u mržnju. Stari osjećaji ostanu, ne možeš ih zaboraviti,
170
ta će ti osoba uvijek ostati draga, prirasla srcu. Mislim da dio onoga što osjećam za
Genevieve ima veze s riječi jung. Zbog junga je ne mogu mrziti. Povezane smo.
Zbog junga je ni Peter ne može pustiti. I oni su povezani. Da je moj tata učinio isto što i
njezin, zar ne bih i ja potražila
Tata uzrujano pita: „Kitty gleda Sopranose?“
„Samo najave“, brzo se dosjeti Kitty.
Nastavim pjevušiti i vrtim se poput Liesl u ljetnikovcu. „Imam šesnaest godina, a uskoro
ću sedamnaest, nevina poput ruže... Dečki koje upoznam kažu mi da sam slatka, i ja im
namjerno povjerujem...“
„Zašto bi namjerno povjerovala nekim dečkima koje i ne poznaješ?“
„To je samo pjesma, Kitty. Ne mislim na sebe! Bože!“ Prestanem se vrtjeti. „Liesl je bila
malo priglupa. Mislim, zbog nje su ih nacisti umalo ulovili.“
„Usudio bih se reći da je to bila greška kapetana Von Trappa“, reče tata. „Rolfe je bio
dijete, pustio bi ih, ali ga je onda Georg morao naljutiti.“ Odmahne glavom. „Georg von Trap
je imao jak ego. Hej, mogli bismo jedne večeri zajedno pogledati film!“
„Naravno“, odgovorim.
„Taj film zvuči grozno“, reče Kitty. ,,A i kakvo je to ime Georg?“
Ne obraćamo pažnju na nju. Tata upita: „Večeras? Napravit ću tacose!“
„Ne mogu večeras“, odgovaram. „Idem u Bellevievv.“
„Što kažeš, Kitty?“ upita je tata.
„Sophiena mama nas uči raditi popečke od krumpira“, odgovori Kitty. „Jeste li znali da
odlično idu uz umak od jabuka?“
Tata se rastuži. „Da. Čuo sam za to. Morat ću početi rezervirati termin mjesec dana prije
ako se želim družiti s vama.“
„Ili možeš pozvati gospođicu Rothschild“, predloži Kitty. „I ona je vikendima
usamljena.“
On je začuđeno pogleda. „Siguran sam da bi radije radila bilo što drugo nego sa
susjedom gledala Moje pjesme, moji snovi.“
Veselo mu kažem: „Ne zaboravi tacose! To ti je bingo! Kao i ti, naravno. I ti si pravi
zgoditak.“
„Da, stvarno si zgoditak“, potvrdi Kitty.
„Cure“, počne tata.
„Čekaj“, kažem mu. „Dopusti mi da kažem samo nešto. Trebao bi početi izlaziti, tata.“
„Izlazim ja!“
,,U životu si bio na, ono, dva spoja“, kažem, a on utihne. „Zašto ne bi pozvao gospođicu
Rothschild na spoj? Zgodna je, ima dobar posao, Kitty je obožava. I živi blizu.“
„Vidiš, upravo je zato ne bih smio pozvati“, odgovori tata. „Nikad na spoj ne treba zvati
susjedu ili kolegicu s posla. I što ako spoj ne uspije?“
Kitty ga upita: „Misliš kao ona izreka Ne seri tamo gdje jedeš?“ Tata se namršti i Kitty se
brzo ispravi. „Mislim, ne kakaj tamo gdje jedeš. Jesi li na to mislio, tata?“

171
 „Da, pretpostavljam da sam na to mislio, ali, Kitty, ne sviđa mi se što koristiš proste
riječi.“
Pokajnički mu odgovori: „Žao mi je. Ali svejedno mislim da gospođici Rothschild trebaš
dati priliku. Ako ne uspije, nikom ništa.“
„Pa ne bih htio da se vi ponadate“, reče tata.
„Takav je život“, kaže Kitty. „Ne uspije sve u životu. Vidi Laru Jean i Petera.“
Ljuti to je pogledam. „Baš ti hvala.“
„Samo pokušavam objasniti što mislim“, odgovori mi. Kitty ode do tate i zagrli ga oko
struka. Ta mala stvarno koristi sve oružje koje joj padne na pamet. „Samo razmisli o tome,
tata. Tacos. Opatice. Nacisti. I gospođica Rothschild.“
On uzdahne. „Siguran sam da ima druge planove.“
„Rekla mi je da će pristati ako je pozoveš“, izbrbljam se.
Tata je zbunjen. „Rekla ti je to? Jesi li sigurna?“
„Sasvim.“
„Pa... možda je onda i pozovem na spoj. Na kavu ili na piće. Film je predugačak za prvi
spoj.“
Kitty i ja oduševljeno vrisnemo i čestitamo jedna drugoj-

172
 54.

Margot, Josh i ja svaki smo rođendan tradicionalno slavili u obližnjem kafiću, gdje
bismo svi skupa doručkovali. Ako bi, kojim slučajem, moj rođendan pao na radni dan, onda
bismo ustali rano i otišli doručkovati prije škole. Naručila bih palačinke s borovnicama.
Margot bi na njih stavila svjećicu, a onda bismo zapjevali.
Na moj sedamnaesti rođendan Josh mi pošalje poruku s čestitkom i shvatim da nećemo
na doručak. On sad ima curu i bilo bi čudno, pogotovo kad Margot nije tu. Poruka je sasvim
dovoljna.
Tata za doručak peče kobasice s kajganom. Kitty mi je napravila veliku čestitku
oblijepljenu Jamiejevim fotografijama. Margot nas nazove na Skype da mi čestita i kaže
kako će mi njezin dar stići poštom popodne ili najkasnije sutra.
Nakon škole, Chris i Lucas zabodu svjećicu u krafnu koju su kupili na automatu i nasred
školskog hodnika pjevaju mi Sretan rođendan. Chris mi je poklonila novi ruž, crveni, i
kaže da ga stavim kad poželim biti zločesta. Peter mi se na satu kemije i ne obrati. Sumnjam
da uopće zna da mi je danas rođendan. Osim toga, što mogu očekivati da će mi reći,
nakon svega? Ipak, dan je lijep i jednoličan, bez ikakvih posebnih događaja.
Na izlasku iz škole na parkiralištu ugledam Johnov automobil. Stoji pred autom, nije me
još ugledao. Toplo poslijepodnevno sunce grije mu plavu kosu poput aureole. Zabljesne me
poznati, snažni osjećaj kako sam ga neko vrijeme voljela izdaleka, vatreno i iskreno. Divim
se njegovim rukama, licu, jagodicama na obrazima. Nekad davno sam napamet znala svaku
crtu njegova lica. Upamtila sam ga.
Ubrzam korak. „Hej!“ pozdravim ga mašući mu. „Kako to da si tu? Nemaš nastavu?“
„Otišao sam ranije“, odgovori mi.
„Ti? John Ambrose McClaren markira?“
On se nasmije. „Donio sam ti nešto.“ Iz džepa kaputa izvadi kutiju i gurne je prema
meni. „Evo.“
Uzmem kutiju. Teška je. „Da... da otvorim odmah sada?“
„Ako želiš.“
Osjećam kako me gleda dok odmotavam poklon i vadim bijelu kutiju. Nervozan je.
Pripremim se za smiješak, da zna kako mi se poklon sviđa, bez obzira na to što je unutra.
Sama činjenica da mi je kupio poklon tako je... divna.
Iz bijeloga papira izvadim snježnu kuglu veličine naranče na postolju od mesinga. U njoj
su momak i djevojka na klizanju. Ona ima crveni pulover i štitnike za uši. Vrti se u obliku
osmice, a on joj se divi. Taj je trenutak ulovljen u jantaru. Jedan savršeni trenutak, sačuvan
ispod stakla. Baš kao one noći kada je usred travnja počeo padati snijeg.
„Super je“, kažem i stvarno to mislim. Samo onaj tko me dobro poznaje može mi
darovati takvo što. I osjećam kao da me netko stvarno poznaje i doista razumije. To je
173
tako prekrasan osjećaj da bih mogla zaplakati. Ovaj poklon nešto je što ću čuvati zauvijek.
Ovaj trenutak, ovu snježnu kuglu.
Popnem se na vrhove prstiju i zagrlim ga, a on me čvrsto stisne, pa onda još i čvršće.
„Sretan ti rođendan, Lara Jean.“
Spremam se ući u auto kad ugledam Petera kako nam prilazi. „Pričekaj malo“, kaže uz
pristojan poluosmijeh.
Oprezno kažem: „Bok.“
„Hej Kavinsky“, pozdravi ga i John.
Peter mu kimne glavom. „Nisam ti stigao čestitati rođendan, Covey.“
„Ali, vidio si me na satu kemije...“ kažem.
„Pa, brzo si otišla. Imam nešto za tebe. Ispruži ruke.“ Iz ruku mi uzme snježnu kuglu i
doda je Johnu. „Evo, možeš li je pridržati?“
Pogledam u Petera pa u Johna. Sad sam i ja nervozna.
„Ispruži ruke“, ponavlja Peter. Pogledam još jednom u Johna i poslušam. Peter izvadi
nešto iz džepa i stavi mi na dlanove. Moja ogrlica s medaljonom u obliku srca. „Tvoja je.“
Polako kažem: „Mislila sam da si je vratio mami u dućan.“
„Ne. Ne bi pristajala nijednoj drugoj djevojci.“
Zatrepćem. „Petere, ne mogu je prihvatiti.“ Pokušam mu vratiti ogrlicu, ali on samo
odmahne glavom. Ne želi je uzeti. „Molim te, Petere.“
„Ne. Kad mi se vratiš, stavit ću ti tu ogrlicu oko vrata i bit ćeš zauvijek moja.“ Gleda me
ravno u oči. „Kao u pedesetima. Sjećaš se, Lara Jean?“
Otvorim usta, a onda ih samo zatvorim. „Mislim da zauvijek ne znači ono što ti misliš da
znači“, kažem mu i opet pružim ogrlicu. „Molim te, samo je uzmi.“
„Reci mi koja je tvoja želja“, nagovara me. „Poželi bilo što i ja ću ti to ispuniti, Lara Jean.
Samo trebaš zatražiti.“
Vrti mi se u glavi. Svuda oko nas ljudi izlaze iz zgrade i odlaze do svojih automobila.
John stoji do mene i Peter me gleda kao da smo sami. Na cijelom svijetu.
Trgnem se na zvuk Johnova glasa. „Što to radiš, Kavinsky?“ upita John odmahujući
glavom. „Ovo je jadno. Tretirao si je kao smeće, a sada želiš da ti se vrati?“
„Ne miješaj se, Sundance Kid“, obrecne se Peter na njega, a meni nježno kaže: „Obećala
si da mi nećeš slomiti srce. Ugovorom si obećala da nećeš, ali ipak jesi, Covey.“
Nikad ga nisam čula da govori tako iskreno, iz srca. „Žao mi je“, jedva prošapćem.
„Jednostavno ne mogu.“
Ne gledam u Petera dok ulazim u auto iako mi njegova ogrlica i dalje visi među prstima.
U zadnji tren se okrenem, ali je on daleko; ne vidim je li još uvijek na mjestu na kojem smo
ga ostavili. Srce mi lupa. Za čime bih manje žalila? Za stvarnošću s Peterom ili za snom o
Johnu? Bez koga ne mogu živjeti?
Sjetim se Johnove ruke na mojoj. Dok smo ležali u snijegu. Kako su njegove oči bile još
plavije kad se smijao. Ne želim se toga odreći. Ne želim se odreći ni Petera. Kod obojice
volim toliko toga. Peterovo dječačko samopouzdanje, njegov pozitivan stav prema životu,
ljubaznost prema Kitty. Svaki put kad se parkira pred mojom kućom poskoči mi srce.

174
 Nekoliko minuta vozimo se u tišini, a onda John progovori, gledajući ravno ispred sebe:
„Jesam li ikad imao šanse?“
„Tako bih se lako mogla zaljubiti u tebe“, prošapćem. „Već sam na pola puta.“ Adamova
jabučica mu poskoči. ,,U mome sjećanju si apsolutno savršen, a savršen si i sada. Identičan si
čovjeku iz mojih snova. Od svih dečki koje poznajem, ti si taj kojeg bih izabrala.“
„Ali?“
„Ali... Još uvijek volim Petera. Ne mogu si pomoći. On je prvi stigao do mog srca i
jednostavno... Ne želi otići.“
On poraženo uzdahne, zbog čega me zaboli srce. „Proklet bio, Kavinsky.“
„Žao mi je. I ti mi se sviđaš, Johne. Stvarno mi se sviđaš. Željela bih... Željela bih da smo
zajedno otišli na onaj ples u osmom razredu.“
A onda John Ambrose McClaren kaže nešto što mi srce ispuni nadom. „Mislim da tada
nije bilo pravo vrijeme za nas. A pretpostavljam da nije ni sada.“ John me odlučno pogleda.
„Ali će možda to vrijeme jednom doći.“

175
 55.

U ženskom WC-u vežem vrpcu oko repa kad uđe Genevieve. Usta mi se osuše. Ona
zastane, a onda se okrene na peti kao da će ući u toalet. Kažem joj: „Ti i ja se uvijek srećemo
po zahodima“, ali ona mi ne odgovori. „Gen... Ispričavam se zbog onoga neki dan.“
Genevieve se okrene i preduhitri me. „Ne želim tvoje isprike.“ Zgrabi me za ruku. „Ali
ako nekome kažeš, kunem se Bogom...“
„Neću!“ vrisnem. „Neću! Nikada to ne bih učinila.“ Ona mi pusti ruku. „Zato što me
sažalijevaš, zar ne?“ Genevieve se gorko nasmije. „Kakav si ti lažnjak. Zlo mi je od te
tvoje lažne slatkoće, znaš li? Sve si uspjela prevariti, ali ja znam tko si zapravo.“
Otrov u njezinu glasu me zaprepasti. „Što sam ja tebi ikad učinila? Zašto me toliko
mrziš?“
„O, moj Bože. Prestani. Prestani se ponašati kao da ne znaš. Prihvati odgovornost za
sranja koja si mi napravila.“
„Čekaj malo“, kažem joj. „Što sam ja to tebi napravila? Ti si stavila snimku na internet!
Ne možeš promijeniti priču samo zato što ti je tako došlo. Ja sam Eponine, a ti si
Cosette! Nemoj se praviti kao da sam ja Cosette!“
Ona stisne usta. „O čemu uopće govoriš?“
„O Jadnicima!“
„Ne gledam mjuzikle.“ Okrene se kao da će otići, a onda stane i kaže mi: „Vidjela sam
vas, onoga dana u sedmom razredu. Vidjela sam da si ga poljubila.“
Zar je bila tamo?
Shvati da sam iznenađena i vidim da se naslađuje. „Ostavila sam jaknu u podrumu i kad
sam se vratila po nju, vidjela sam vas kako se ljubite, na kauču. Prekršila si najvažnije
pravilo ženskog prijateljstva, Lara Jean. Utuvila si u glavu da sam zlobna. Ali bi trebala znati
da se nisam prema tebi ponašala kao kučka samo zato što sam tako htjela. Ti si to zaslužila.“
Vrti mi se u glavi. „Ako si znala, zašto si mi i dalje bila prijateljica? Tek si kasnije
odlučila da se ne želiš družiti sa mnom.“
Genevieve slegne ramenima. „Jer mi se svidjelo to tebi zamjerati. Ja sam ga imala, a ti
nisi. Vjeruj mi da od tog trenutka i nismo bile prijateljice.“
Čudno je kako me od svega što mi je rekla najviše zapekla njezina zadnja rečenica. „Tek
toliko da znaš, nisam ja poljubila njega. On je poljubio mene. Nisam nikad o njemu tako
razmišljala, ne prije tog poljupca.“
Ona odgovori: „Toga te dana poljubio samo zato što ja nisam htjela poljubiti njega. Ti si
mu bila drugi izbor.“ Ona prođe rukom kroz kosu. „Da si mi tada priznala što si napravila,
možda bih ti oprostila. Možda. Ali nisi.“

176
 Grlo mi se stegne. „Htjela sam. Ali to je bio moj prvi poljubac i dogodio se s pogrešnim
dečkom. Znala sam da mu se ne sviđam.“
Sad sve ima smisla. Zašto se toliko trudila rastaviti Petera i mene. Zašto je tražila
njegovu pažnju, tjerala ga da dokaže kako mu je ona još uvijek na prvome mjestu. Nije to
izgovor za sve što je napravila, jer vidim da sam i ja tomu pridonijela. Trebala sam joj
odmah reći za taj poljubac, još u sedmom razredu. Znala sam koliko joj se sviđao.
„Žao mi je, Genevieve. Stvarno mi je žao. Izbrisala bih taj događaj da mogu.“ Obrve joj se
trznu i znam da je dirnuta. Impulzivno kažem: „Nekoć smo bile prijateljice. Možemo li...
Misliš li da ćemo ikad ponovo biti prijateljice?“
Ona me pogleda s neviđenom količinom prezira. „Odrasti već jednom, Lara Jean.“
Osjećam kao da na mnogo načina upravo i jesam.

177
 56.

Ležim na leđima u kućici na drvetu i gledam kroz prozor. Na nebu sja mladi mjesec, kao
da je naslikan. Sutra više neće biti kućice na drvetu. Proteklih bi se godina jedva prisjetila
ovog mjesta, a sad će nestati. Tužna sam. To je poput igračke iz djetinjstva. Nije ti važna dok
je ne izgubiš. Ali nije to samo kućica na drvetu. To je kraj jednog razdoblja i čini mi se da je
to kraj svega.
Sjednem i ugledam nešto ljubičasto kako viri između dasaka drvenog poda. Viri poput
oštre trave. Povučem i izvučem Genevieveinu narukvicu prijateljstva. Istu onu koju sam joj
dala.
Vjeruj mi da od tog trenutka više nismo bile prijateljice.
To nije istina. I dalje bismo prespavale jedna kod druge, slavile rođendane zajedno,
plakala mi je kad je mislila da će joj se roditelji razvesti. Nije moguće da me sve to
vrijeme mrzila. Ne želim u to povjerovati. Ova narukvica prijateljstva to i dokazuje.
Jer je ona upravo nju stavila u vremensku kapsulu. Stavila je njoj najdragocjeniju stvar.
Kao što je meni bila moja narukvica prijateljstva. Na zabavi otvaranja kapsule izvadila ju je i
sakrila; nije htjela da vidim što je stavila unutra. Ali sad znam da je i njoj ta narukvica bila
važna baš kao i
„Da te ne razočaram.“ Peter skrene pogled. „Znam da je seks za tebe nešto veliko i
ozbiljno. Nisam ti to htio upropastiti. Ti si tako nevina, Lara Jean. A ja iza sebe imam
toliko puno sranja.“
Želim mu kazati kako me njegova prošlost nikad nije zanimala. Ali to ne bi bila istina.
Tek sad shvaćam: nije Peter trebao preboljeti Genevieve. Ja sam je trebala preboljeti.
Sve vrijeme dok sam bila s njim, uspoređivala sam se s Genevieve, vrtjela u glavi da joj
nisam dorasla. Da naša veza u usporedbi s njihovom ne valja. Ja sam ta koja nije mogla
zaboraviti. Ja sam ta koja nam nije dala šansu.
Odjednom me upita: „Što želiš, Lara Jean? Sada, kad si pobijedila, koja je tvoja želja?
Usput, čestitam ti. Uspjela si.“
Osjećam kako mi naviru emocije. „Želim da se mogu vratiti i da među nama sve bude u
redu. Da ti budeš ti i da ja budem ja, i da nam bude zabavno, i da to bude prava romansa
koju ću pamtiti cijeli život.“ Dok izgovaram zadnje riječi osjećam da mi obrazi rumene, ali
mi je drago što sam to rekla jer me Peter na trenutak gleda tako nježno da moram skrenuti
pogled.
„Nemoj govoriti kao da je cijela stvar već osuđena na propast.“
„Nije mi bila namjera. Prvi dečko nije nužno zadnji, ali će uvijek biti prvi i to je nešto
posebno. Prvi su uvijek posebni.“
„Ti meni nisi prva“, reče Peter. „Ali si najvažnija u mom životu, jer si ona koju volim,
Lara Jean.“

178
 Volim. Rekao je volim. Vrti mi se u glavi. Ja sam voljena, voli me dečko, a ne samo sestre
i tata i pas. Voli me dečko s krasnim obrvama i vještim rukama. „Umalo sam poludio bez
tebe.“ Protrlja vrat. „Možemo li samo...“
„Hoćeš reći da i ja tebe dovodim do ludila?“ prekinem ga.
On zagunđa. „Hoću reći da me dovodiš do ludila više od bilo koje cure koju sam ikad
poznavao.“
Dopužem do njega i prijeđem mu prstima preko obrva. Kao svila su. ,,U ugovoru smo
napisali da nećemo jedno drugome slomiti srce. Što ako to napravimo ponovo?“ upitam.
Hrabro mi odgovori: „Pa što ako to i napravimo? Ako se trudimo biti oprezni, onda
čemu sve to? 'Ajmo ovaj put to napraviti jebeno za stvarno, Lara Jean. Ajmo se
potpuno prepustiti. Bez ugovora. Bez opreza. Možeš mi slomiti srce. Možeš raditi s njim što
god poželiš.“
Stavim mu ruku na grudi, preko srca. Osjećam kako kuca. Pustim da mi ruka padne.
Njegovo srce je moje, samo moje. Sad vjerujem u to. Moje je da ga štitim i brinem se
o njemu, moje je i da ga slomim.
U ljubavi je toliko toga slučajno. Toliko toga je i strašno i krasno. Da Kitty nikad nije
poslala ona moja pisma, ne bih one noći otišla do jacuzzija i možda bi on i Genevieve završili
zajedno. Ali Kitty je poslala pisma i ja sam otišla do jacuzzija. Sve se moglo odigrati i
drugačije. Ali odigralo se ovako. Ovaj put smo odabrali. Ovo je naša priča.
Znam da ne želim voljeti ili biti voljena napola. Želim sve, i da bih to dobila, moram sve i
riskirati.
I tako uzmem Peterovu ruku i stavim je na svoje srce. Kažem mu: „Moraš se o ovome
jako dobro brinuti jer je tvoje.“
On me gleda i ja sam sigurna - nikad ni u jednu djevojku nije ovako gledao.
A onda sam u njegovu zagrljaju, grlimo se i ljubimo. Oboje drhtimo jer oboje znamo -
večeras smo postali stvarni.

179
 „Nisi stvoren Stvaran“, reče konjić Kožić. „To je nešto što ti se dogodi.“
„Boli li?“ upita Zeko.
„Ponekad“, odvrati konjić Kožić koji uvijek bješe iskren. „Kada si Stvaran, ne smeta ti što si
povrijeđen.“

MARGERY WILLIAMS

180
 ZAHVALE

Najiskrenije hvala mojoj urednici Zareen Jaffery bez koje nikad ne bih napisala ovu
knjigu. Hvala i Justin Chanda, mome izdavaču i dragoj prijateljici, kao i Anne Zafan, Mekishi
Telfer, Katy Hershberger, Chrissy Noh, Lucy Cummins, Lucillei Rettino, Christini Pecorale,
Rio Cortey, Michelle Fadlalla Leo, Candace Green i Sooji Kim. Već sam deset godina s
izdavačkom kućom S&S i zaljubljenija sam u nju više nego ikad. Hvala i kanadskoj ekipi ove
izdavačke kuće na bezuvjetnoj podršci.
Hvala i Emily van Beek, s ljubavlju i divljenjem. Hvala i Molly Jaffa i cijelom timu iz
Folija - sve vas jako cijenim. Također zahvaljujem i Eleni Yip na suradnji.
Hvala Siobhani Vivian, mojoj partnerici u pisanju, u zlodjelu i svim ostalim stvarima. Ne
bih uspjela bez tebe. Adele Griffin, jedna od meni najdražih ljudi na svijetu - uvijek pronađeš
žilu kucavicu svake priče. Morgan Matson - hvala ti na onoj noći u Londonu!
I na kraju, hvala mojim čitateljima.
Zauvijek, s ljubavlju,
Jenny

181