valerio baak

Filozofski fakultet u Zagrebu Sociologija, apsolvent vabacak@gmail.com UDK 316.422Bauman, Z. 316.422Giddens, A.

5
valerio baak O pojednostavljivanju modernosti: kritika Baumana i Giddensa diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

O pojednostavljivanju modernosti: kritika Baumana i Giddensa

Saetak Modernost je od samih poetaka socioloke teorije njezin kljuni koncept. U posljednje vrijeme, meutim, svjedoci smo proliferacije teorija o jednoj novoj modernosti u koju smo, prema mnogim autorima, nedavno uli. Meu tim novim teorijama o modernosti istiu se one Anthonyja Giddensa i Zygmunta Baumana, britanskih sociologa o ijim je djelima u ovom radu rije. Njihova se teorijska elaboracija takozvane kasne modernosti zasniva na pojednostavljivanju drutvene zbilje, svodei je na puki sustav binarnih opozicija. Upravo je to pojednostavljivanje izloeno kritici u ovom tekstu pri emu se prikazuju njihovi osnovni zakljuci o modernosti, toke konvergencije izmeu dvojice autora te se upuuje na politike, kulturne i intelektualne utjecaje koji su odredili njihova teorijska stremljenja. Analiza se temelji na kritikim osvrtima o teorijama modernosti amerikog sociologa Jeffreya Alexandera, koji je prvi upozorio na binarne opozicije kao glavno teorijsko orue suvremenih sociolokih teoretiara.

Kljune rijei Modernost, Anthony Giddens, Zygmunt Bauman, binarne opozicije, individualizacija, nesigurnost, Jeffrey Alexander 6
valerio baak O pojednostavljivanju modernosti: kritika Baumana i Giddensa diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

Uvod U sociolokoj teoriji druge polovice dvadesetog stoljea postoji duga tradicija tumaenja modernosti. To tumaenje, meutim, u pravilu podrazumijeva i konstrukciju predmeta analize jer modernost, odnosno sklop kulturnih, drutvenih i ekonomskih faktora koji je ine, nije objektivna pojava, drutvena injenica oko koje postoji univerzalni konsenzus i koju je samo potrebno proitati iz faktora od kojih je sainjena. Da zaista postoji konsenzus, ne bismo imali stotine knjiga koje o njoj raspravljaju na mnoge razliite naine. Rijetki su prominentni socioloki teoretiari koji se pitanjem modernosti nisu bavili i stavili je u naslov barem jedne svoje knjige. Primjerice, dva autora o kojima je rije u ovom radu zajedno su napisali ak petnaest knjiga koje u naslovu sadre neku inaicu rijei modernost. Modernost je, dakle, tema ija aktualnost i znaaj ne jenjavaju, barem ne u oima velikog broja priznatih sociologa. Ono to je vrlo zanimljivo jest da se dominantne struje tumaenja modernosti, kojima pripadaju dva autora koje analiziram u ovom radu, oko mnogoega podudaraju. U ovom u se tekstu usredotoiti na Anthonya Giddensa i Zygmunta Baumana, dvojicu suvremenih sociolokih teoretiara koji su svoju karijeru u posljednjih petnaestak godina izgradili prije svega na svojim teorijama modernosti. Te sam autore izabrao radi iznimno velikog utjecaja koji imaju na suvremenu socioloku teoriju, bez obzira na propuste koje su u svojim analizama znali napraviti. A razmatram ih zajedno radi izrazite

konvergencije njihovih zakljuaka o modernosti i bitne slinosti u analitikim postupcima koje koriste u njenom tumaenju i prikazivanju. U prvom dijelu rada dajem kratki prikaz njihovih intelektualnih biografija s naglaskom na idejama o modernosti te najznaajnijim teorijskim konceptima kojima se koriste i koje razvijaju. Zatim pruam analizu njihovih glavnih ideja, koristei se prvenstveno pristupom amerikog sociologa Jeffreya Alexandera. Naposljetku izdvajam dominantne binarne opozicije koje se mogu susresti u djelima dvojice autora, posebno u njihovim glavnim djela o modernosti - Liquid Modernity Zygmunta Baumana i Consenquences of Modernity Anthonya Giddensa Kasna modernost ~ nesigurnost, refleksivnost i individualizacija Modernost je drutveno-historijski fenomen koji je u sociologiji dvadesetog stoljea proao kroz razne interpretacije, ija je glavna funkcija bila dati smisao i znaenje vremenu u kojem ivimo. Ta su znaenja i smislovi varirali od autora do autora, ali danas su se u naelu svi sloili oko jednoga - ivimo u doba nove modernosti (postmodernosti, kasne modernosti, refleksivne modernosti i sl.). To je uglavnom pretpostavljalo sekularizaciju, detradicionalizaciju, ekonomsku i politiku globalizaciju te refleksivnost. Postoje, dakako, mnoga razilaenja u detaljima objanjenja ovih promjena, ali oito je slaganje meu autorima oko toga da su se dogodile i da se nastavljaju dogaati velike promjene koje je potrebno opisati i dati im smisao. Uz postmoderne teoretiare makro-socioloke problematike poput Jeana Baudrillarda koji istie da je modernost zavrena (bez da se uope dogodila) (Baudrillard, 2000:41), meu najpopularnijim tumaenjima tog novog doba su svakako ona

7
valerio baak O pojednostavljivanju modernosti: kritika Baumana i Giddensa diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

Anthonyja Giddensa i Zygmunta Baumana. U ovom poglavlju dajem vrlo saet prikaz njihovih osnovnih ideja o modernosti i tokama konvergencije meu njihovim glavnim zakljucima. 8
valerio baak O pojednostavljivanju modernosti: kritika Baumana i Giddensa diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

Anthony Giddens Anthony Giddens svoj je prostor u polemikama oko modernosti zasluio tekstovima iz ranih 1990-ih, pogotovo knjigom Consenquences of Modernity (Giddens, 1990), a zatim vie psihologijskim djelima poput Modernity and Self-Identity (Giddens, 1991), u kojima analizira stanje sebstva i meuljudskih odnosa u suvremenom drutvu. U prvoj knjizi, koja je za ovaj rad i najznaajnija, on daje ope tumaenje perioda koji naziva kasna modernost: umjesto ulaska u period post-modernosti, pie Giddens, mi kroimo u period u kojem se posljedice modernosti radikaliziraju i univerzaliziraju vie nego ikada prije (Giddens, 1990: 3). Pritom se fokusira na institucije i pronalazi tri diskontinuiteta pri prijelazu u kasnu (ili visoku) modernost: diskontinuitet u brzini promjena, obujmu promjena i prirodi modernih institucija. A te se promjene, odnosno radikalizacija modernosti, manifestiraju u disoluciji evolucionistikog pogleda na svijet, nestajanju historijske teleologije, razvoju temeljite, konstitutivne refleksivnosti te isparavanja privilegirane pozicije Zapada (Giddens, 1990: 52-53). Kljuni koncepti kojima se u toj analizi najvie koristi su: povjerenje, rizik i ekspertni sistemi, raskotvljenje (disembedding) i ontoloka sigurnost. Neu ulaziti u detaljna razmatranja i objanjenje ovih koncepata, ve njihovo navoenje slui tek saetoj ilustraciji Giddensovog konceptualnog i interpretativnog aparata temeljem kojega objanjava kasnu modernost, doba u kojem tradicija izumire i preputa svoje mjesto refleksivnosti, to jest, prijemivosti

veine aspekata drutvene aktivnosti i materijalnih odnosa s prirodom, kroninoj reviziji u svjetlu novih informacija i znanja (Giddens, 1991: 20). Drutvo postaje izloeno proizvedenim rizicima (manufactured risks) koji su globalnih razmjera i koji su posljedica ljudskih djela - primjerice, globalno zatopljenje i prijetnja nuklearnim unitenjem. Pritom se ljudski odnosi i osobni identiteti takoer mijenjaju; postaju sve vie postignuti od strane pojedinaca, izvan odreujuih okvira tradicije, a svaki je vlastiti postupak podvrgnut refleksivnim postupcima evaluacije i shodno tome mijenjanja. Meutim, uokvirujui pojam koji lei u temelju njegove teorijske elaboracije jest nesigurnost, o kojem u malo vie rei nakon kratkog pregleda misli Zygmunta Baumana, autora ije vienje modernosti ima bitne slinosti s Giddensovima, to i sam rado istie (Welzer, 2002). Zygmunt Bauman Glavno djelo u kojem Bauman izlae svoje vienje modernosti jest knjiga Liquid Modernity (Bauman, 2000) koju je podijelio na pet poglavlja: emancipacija, individualnost, vrijeme/prostor, rad, zajednica. Budui da nemam prostora ni potrebe za ulaenjem u detalje svakog pojedinog poglavlja, odnosno aspekta drutvenog ivota ije promjene Bauman opisuje i tumai, usredotoit u se samo na njegovo osnovno tumaenje modernosti (posljednjih 15-20 godina). Glavna je podjela, s kojom on barata u svojoj analizi, ona izmeu fluidnosti (tekue) i solidnosti (kruto). Nae je drutvo, smatra Bauman, individualizirana, privatizirana verzija modernosti, s teretom za oblikovanje ivota i odgovornou za neuspjeh koji padaju prije svega na ramena pojedinca (Bauman, 2000: 7-8). Kljuno je, dakle, razumjeti, da je kasna modernost (ili fluidna modernost, kako je jo naziva), do

9
valerio baak O pojednostavljivanju modernosti: kritika Baumana i Giddensa diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

10
valerio baak O pojednostavljivanju modernosti: kritika Baumana i Giddensa diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

krajnosti emancipirala pojedinca, distancirala ga od svih oblika tradicionalnosti i ivotne predvidljivosti, dovodei modernog ovjeka u stanje potpune slobode: mukarci i ene potpuno su i istinski slobodni (Bauman, 2000: 22). Dok su obiljeja rane, solidne modernosti fordistika tvornica, birokracija, panoptikon, Veliki Brat i koncentracijski logor, u kasnoj, fluidnoj, modernosti Bauman, vrlo slino Giddensu, spominje nestajanje historijske teleologije (ideje napretka) te deregulaciju i privatizaciju zadataka koji su se donedavno obavljali kolektivno. Odnosno, dogaa se pomak prema pojedincu: nema vie velikih voa koji e nam govoriti to da radimo i koji e nas osloboditi odgovornosti za posljedice naih djela (Bauman, 2000: 30). U njegovom je interpretativnom aparatu takoer kljuan pojam nesigurnosti (koja je neizbjena u kontekstu potpune individualizacije), no on je vezan uz pojam slobode koji se kod Giddensa tek pretpostavlja i daje iitati izmeu redova, a kod Baumana postaje eksplicitno i jasno izraen. Naravno, Bauman znaajnu panju posveuje i riziku, detradicionalizaciji, povjerenju te ostalim Giddensovim konceptima. Oba teoretiara, dakle, imaju sveobuhvatno vienje modernosti koje se proiruje na cjelokupnu suvremenu zapadnu civilizaciju. Njihova se vienja, kao to se moe vidjeti u prethodnim odlomcima, u osnovnim zakljucima umnogome podudaraju. Pritom je nuno istaknuti dva kljuna pojma koja igraju konstitutivnu ulogu kod oba autora: pojedinac i nesigurnost (insecurity, prcarit, Unsicherheit). Danas, naime, ivimo u doba kada je pojedinac preputen sam sebi da uiva u slobodi o kojoj su teoretiari Frankfurtske kole toliko sanjali. On sigurnost vie nigdje ne moe potraiti i ostavljen je da trai smisao oslanjajui se iskljuivo na sebe i svoje sposobnosti. Obitelj, radno mjesto i zajednica vie ne pruaju ontoloku sigurnost, ve dapae, ona je nestala i u onom posljednjem osloncu pojedinca, intimnoj

vezi. Sve je fluidno, nestalno, ambivalentno i podvrgnuto konstantnom pregovaranju. Rezultat (ili posljedica) radikalizirane modernosti upravo je takav svijet u kojem su se svi povukli u sebe, ne pouzdajui se vie u mree znaenja i materijalne sigurnosti krute modernosti, ve u tekue i promjenjive vlastite emocionalne i intelektualne sposobnosti. Drutvena determinacija u ovom je scenariju potpuno izostavljena, a o kulturnim utjecajima ima jo manje spomena jer bitan je samo pojedinac. tovie, Giddensov koncept refleksivnosti i Baumanov koncept likvefakcije (liquefaction) imaju slina znaenja utoliko to podrazumijevaju rastvaranje drutvenih struktura i njihovog znaaja u odnosu spram pojedinca. Takva je ekstraindividualizirana slika kasne modernosti popraena specifinim interpretativnim postupcima dvojice autora, poput krutih teorijskih pojednostavljivanja koja drutvo prikazuju u binarnim opozicijama kao npr. individualno-kolektivno, javnoprivatno, sigurno-nesigurno i fluidno-solidno. Pritom se oni odluuju za jednu stranu te opozicije, zanemarujui injenicu da su binarne opozicije tek pomono analitiko sredstvo u interpretaciji drutvene zbilje kojima je svrha pomoi pri odgonetanju nijansi i sloenosti drutvenog ivota, a ne biti konani nalaz teorijske analize. U ostatku teksta usredotoit u se na osnovne binarne opozicije kojima barataju Giddens i Bauman, te u pokuati objasniti zato je takvo konstruiranje teorije manjkavo i ukazati na neke historijske aspekte koji su mogli utjecati na radikalna teorijska stajalita dvojice autora. Binarne opozicije i drutveni uvjeti njihove reprodukcije u doba kasne modernosti Ameriki sociolog Jeffrey Alexander, prvi se bavio teorijama modernosti kao znakovima vremena (Alexander, 1994; Alexander i Smith, 1996), usredotoivi se na binarne opozicije

11
valerio baak O pojednostavljivanju modernosti: kritika Baumana i Giddensa diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

12
valerio baak O pojednostavljivanju modernosti: kritika Baumana i Giddensa diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

kojima su se pojedini teoretiari ili grupe teoretiara sluili da drutvenim promjenama koje su ih okruivale daju smisao. On u drugoj polovici dvadesetog stoljea vidi etiri distinktivna perioda u drutvenoj teoriji: (1) modernizacijska teorija, (2) antimodernizacijska teorija, (3) postmoderna teorija i (4) neomodernizacijska teorija. Giddensa i Baumana mogue je svrstati, kao to to radi Raymond Lee (Lee, 2005) u posljednju, etvrtu, kategoriju za iji su razvoj najvie zaslune velike drutveno-politike promjene poput kraja Hladnog rata. Ta je promjena znaila poraz realnog socijalizma i uope komunistike ideje. A kao posljedica dolo je do opadanja vjerovanja u bilo kakve planske kolektivne poduhvate, preusmjeravajui nau pozornost na pojedinca i njegovu mogunost i slobodu izbora. To je barem bio stav neomodernizacijskih teoretiara koji su dijelili ovu osnovnu ideju, ali i optimistian pogled na budunost radi anticipacije snanog razvoja liberalne demokracije i slobodnog trita potpomognutih globalizacijom koja je upravo u to vrijeme postajala kljunom rijeju socioloke teorije. Alexander istie kako u tom periodu radi nedavnog ponovnog oivljavanja trita i demokracije na globalnoj razini i zbog toga to su to kategoriki apstraktne i univerzalne ideje, univerzalizam je jo jednom postao izvor za drutvenu teoriju pun ivota (Alexander, 1994: 184). Taj se univerzalizam oituje i u pripovjedakom stilu kojim se koriste autori povezani s tim periodom, a koji se sastoji od analitikih preuveliavanja i dihotomija, da bi to uvjerljivije prezentirali svoje tumaenje drutveno-povijesnog trenutka u kojem su se zatekli. Izvrstan su primjer takvog stila Giddens i Bauman, koji su meu najuspjenijim akterima na tritu ideja o modernosti. Jedna od glavnih znaajka njihove narativne strategije jest da su

zadrali herojski radikalizam iz prijanjih antimodernizacijskih teorija koje su svoj vrhunac doivjele u dominaciji koju je kritika teorija sa svojim marksistikim zaleem doivjela za vrijeme i neposredno poslije revolucionarnih kasnih ezdesetih. Naime, jo jednom se svijet poeo tumaiti kao melodrama trijumfa, ili skorog trijumfa, drutvenog dobra nad drutvenim zlom (Alexander, 1994: 185). Pojedinac se emancipirao od sustava, a njegovi su voe tijekom te emancipacije mirno napustili svoje uloge voa i omoguili pojedincu da sam kreira vlastiti ivot, kao to su to napravili heroji demokratskih prevrata s kraja osamdesetih Havel, Mandela i Gorbaov. Ova je drutvena drama silno obuzela imaginarij drutvenih teoretiara koji su poeli sagledavati svijet u crno-bijelom okviru, to se u bitnoj mjeri odrazilo i na njihova teorijska tumaenja. Dok je sveta strana njihove teoretizacije obiljeena individualizacijom, razvojem demokracije i slobodnog trita, profana strana ustanovljena je kao prijetnja drutvenom dobru, a to je, kako istie Alexander, nacionalizam, posebno onaj koji se poeo raati u novonastalim demokratskim dravama Istone i Srednje Europe. Taj je nacionalizam neracionalan, zavjerniki i represivan, pri emu se preolako zaboravilo da je upravo taj nacionalizam bio jedan od kljunih elemenata koji su omoguili demokratske promjene u tom dijelu Europe i da je sastavni dio emancipacije o kojoj ti autori piu (Alexander, 1994: 189). Iako openito uzevi ima vrlo mnogo negativnih strana, nacionalizam je ipak bio kljuan poticaj za demokratske prevrate. Meutim, polariziranje drutvene stvarnosti na dobro i loe, sveto i profano, dalo je priliku autorima poput Giddensa i Baumana da budu intelektualne voe novog svijeta koji nee samo opisati ono to vide da se dogaa ispred njihovih oiju, ve e proizvod njihovog

13
valerio baak O pojednostavljivanju modernosti: kritika Baumana i Giddensa diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

14
valerio baak O pojednostavljivanju modernosti: kritika Baumana i Giddensa diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

pogleda biti i konstrukt proizaao kao rezultat utjecaja njihovog ideolokog okruenja (optimizam Zapadnog svijeta zbog razvoja demokracije i trine ekonomije na globalnoj razini) i teorijskih ambicija (dati univerzalni smisao i znaenje novonastalom svjetskom drutvu). Oito je, naalost, da su pritom zaboravili na nijanse i sloenosti drutvene zbilje koja ima vie strana od one dvije kojima oni najee barataju: sigurno-nesigurno i individualno-kolektivno. Sigurnost ~ nesigurnost Koncept sigurnosti svakako je najznaajnije teorijsko uporite oba autora. Iako je operacionaliziran na vie naina i na vie razina, njegova je glavna popratna varijabla pojedinac. Naime, ontoloka sigurnost krute modernosti nestala je pred transformacijom koju je uzrokovala kasna modernost, posebno, barem to se Giddensa tie, u privatnom ivotu pojedinca: nain ponaanja i osjeanja povezani sa seksualnim i branim ivotom postali su mobilni, nemirni i otvoreni (Giddens, 1991: 12). Ontoloku sigurnost, pritom, Giddens definira na sljedei nain: pouzdanje koje veina ljudskih bia ima u kontinuitet vlastitog identiteta i u konstantnost okruujueg drutvenog i materijalnog okolia djelovanja (Giddens, 1990: 92), a ta se sigurnost rastvara kroz progresivno oslobaanje agencije od strukture (Lash, 1994). Drugim rijeima, ljudsko je djelovanje osloboeno ranomodernih strukturnih ogranienja koja su mu nametali rod, klasa i rasa, to je upravo osnovna teza teorija kasne ili refleksivne modernosti. Kod Baumana se takoer radi o nesigurnosti kod pojedinca, iako je ona ugraena u sustav kao cjelinu to je dovoljno dobro ilustrirano Beckovim konceptom drutva rizika, na koji se esto poziva. Iz Baumanove perspektive, s nestajanjem Vrhovnog ureda s vidika,

koji se starao o predvidljivosti svijeta i koji je titio granicu izmeu dobra i zla, svijet postaje beskrajna zbirka mogunosti: kontejner do vrha napunjen bezbrojnim mnotvom prilika za kojima treba pohrliti ili koje smo ve propustili (Bauman, 2000: 61), a pritom je sve, kako bi se reklo, ostalo na pojedincu (Bauman, 2000: 62). Meutim, bez obzira na ovakva radikalna shvaanja, ljudi jo uvijek ive u drutvenom svijetu koji je predvidljiv i siguran za obinog ovjeka i ono to se zapravo dogaa jest da su suoeni s drugim tipom (ne)sigurnosti u svijetu u kojem je oduvijek bio izazov ivjeti. Oni razvijaju ivotne strategije i planove koji pruaju smisao i znaenje njihovim pojedinanim ivotima. Individualno ~ kolektivno Isticanje znaaja pojedinca kod Baumana i Giddensa ide paralelno s ekonomskim razvojem, odnosno razvojem politiko-ekonomske situacije na globalnoj razini. Kao to Alexander napominje, stav i svojevrsno univerzalno slaganje teoretiara da se trite emancipiralo od drave i time omoguilo cvjetanje privatizacije, ugovora, kompeticije i financijske nejednakosti kao uvjeta razvoja pojedinca, znaajno je utjecalo i na njihove teorijske stavove kada su u pitanju opa vienja kasne modernosti. Odjednom je eksplodirala teorija racionalnog izbora koja je postala najatraktivnijim teorijskim oruem drutvenih znanstvenika, ukljuujui popularizaciju metodolokog individualizma. A dva su autora pritom pojedinca suprotstavili kolektivu i ponudili radikalnu verziju kasne modernosti koja govori da je pojedinac lien svih strukturnih prepreka i ogranienja. Nicholas Gane to dobro saima kada pie: Bauman tvrdi da su strukturalne konice, kada je u pitanju individualna sloboda, otputene: procesi deregulacije, liberalizacije i fleksibilizacije doveli su

15
valerio baak O pojednostavljivanju modernosti: kritika Baumana i Giddensa diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

16
valerio baak O pojednostavljivanju modernosti: kritika Baumana i Giddensa diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

do radikalnog odvajanja slobodnih agenata od sistema i do razdvajanja individualnih izbora od kolektivnih projekata i akcija (Gane, 2001: 269). To je suprotstavljanje pojedinca kolektivu, ini se, proizalo kao posljedica ili reakcija na velike politike promjene koje su, po mnogima, uklonile dravu sa scene kao Vrhovnog suca, a pritom su takoer bili svjedoci topljenja znaaja drugih aspekata drutvene strukture poput klase, rase i roda. Odnosno, to je barem bila percepcija mnogih teoretiara. Meutim, drava ili drava-nacija nije u tolikoj mjeri izgubila znaaj kao to ti autori misle (Giddens, 2005) i koji vide odumiranje nacije-drave kao glavnog sigurnosnog zaklona (Bauman, 2000: 185-186). Ona je promijenila svoj oblik i sfere utjecaja, ali jo uvijek je vrlo iva i ispoljava odreujui utjecaj na ivot pojedinca (Mann, 1997). Oni su takoer zapostavili jo jedan iznimno vaan aspekt suvremenih razvijenih drutava, a to je razvitak sekundarnih asocijacija i civilnog drutva koje one sainjavaju. Tu se razvija jedan novi duh kolektivizma koji je potrebno uzeti u obzir i u ijem kontekstu je potrebno tumaiti stanje dananjeg drutvenog ivota. Pojedinci, iako im se nudi sloboda, izabiru biti dio asocijacija koje e dati znaenje i smisao njihovim individualnim nastojanjima i uiniti ih dijelom neeg veeg od njih samih. Zakljuak Giddens i Bauman fiksirali su se unutar dihotomije izmeu potpuno slobodnih pojedinaca u takozvanoj tekuoj modernosti koji nisu u stanju nositi se s odgovornou koja ide sa slobodom na jednoj strani i pojedinaca koji su zatoeni u krutoj modernosti koji nemaju slobodu, ali imaju sigurnost rutine i dravne skrbi na drugoj strani. Pritom, naalost, nema ni traga nadilaenju

ove jednostavne teorije modernosti, ve tek tragovi drutvenih teoretiara koji su postulirali svoju viziju suvremenog drutva kao objektivnu injenicu, no viziju koja je zapostavila ljude i njihova promjenjiva kulturna oekivanja, strahove i nade koji interveniraju izmeu suvremenih rizika i njihove percepcije (Alexander i Smith, 1996: 253). Rizicima koje Alexander spominje mogu se jo dodati svi oni objektivni fenomeni koji prema dvojici autora ilustriraju povlaenje utjecaja elemenata drutvene strukture na pojedinca i globalni fenomeni koji ine ivot pojedinca nesigurnim. Alexander je u pravu kada zakljuuje: da bi objasnili nova i esto uznemirujua iskustva svojih drutava koja se mijenjaju, intelektualci razvijaju binarne opozicije ije im konstrukcije svetosti i profanosti omoguuju da postave sadanjost u odnos prema pojednostavljenoj prolosti i budunosti (Alexander, 1994: 265). Upravo to rade Giddens i Bauman pri emu ignoriraju sloenosti i nijanse s kojima ljudi stvaraju i odravaju svoj i drutveni ivot, neopravdano dajui potpuno slobodnom pojedincu i sveprisutnoj nesigurnosti sredinji znaaj u svojoj interpretaciji kasne modernosti.

17
valerio baak O pojednostavljivanju modernosti: kritika Baumana i Giddensa diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

Literatura
alexander, j. (1994) Modern, Ante, Post and Neo: How Intellectuals Have Tried to Understand the Crisis of our Time Zeitschrift fur Soziologie 23(3), str. 165-197 alexander, j & smith, p. (1996) Social Science and Salvation: Risk Society as Mythical Discourse Zeitschrift fur Soziologie 25(4), str. 251-262 baudrillard, j. (2000) The Vital Illusion New York; Columbia University Press bauman, z. (2000) Liquid Modernity Cambridge, UK; Polity Press lash, s. (1994) Reflexivity and its Doubles: Structure, Aesthetics, Communityu beck, u. & giddens, a. & scott lash (ur.) Reflexive modernization:politics, tradition and aesthetics in the odern social order Stanford, CA; Stanford University Press. gane, n. (2001) Zygmunt Bauman: Liquid Modernity and Beyond Acta Sociologica 44(1), str. 267-75 giddens, a. (2005) Odbjegli svijet Zagreb; Jesenski i Turk giddens, a. (1991) Modernity and self identity: self and society in the late modern age Cambridge; Polity Press giddens, a. (1990) The consequences of modernity Stanford, CA; Stanford University Press lee, r. l. m. (2005) Bauman, Liquid Modernity and Dilemmas of Development Thesis Eleven 83, str. 6177 mann, m. (1997) Has globalization ended the rise and rise of the nation-state? Review of International Political Economy 4(3), str. 472-496 welzer, h. (2002) On the Rationality of Evil: An Interview with Zygmunt Bauman Thesis Eleven 70, str. 100112

18
valerio baak O pojednostavljivanju modernosti: kritika Baumana i Giddensa diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj

On simplifying modernity: criticizing Bauman and Giddens

Summary Since the very beginnings of sociological theory, modernity has been its key concept. We have, however, recently been witnessing the proliferation of theories about a new kind of modernity, which we have, according to many authors, entered only lately. This paper discusses the most prominent among these modernity theories, namely those of British sociologists Anthony Giddens and Zygmunt Bauman. Their elaboration of the so called late modernity is based on the simplification of social reality, reducing it to a mere set of binary oppositions. This texts critique is directed precisely towards this simplification. The basic conclusions about modernity produced by these two authors, their convergence points as well as the political, cultural and intellectual influences exerted on them are also elaborated. The origin of this analysis goes back to critical texts on modernity theories produced by US sociologist Jeffrey Alexander, who was the first to warn about binary oppositions being the main methodological instrument of contemporary sociological theorists. Key words Modernity, Anthony Giddens, Zygmunt Bauman, binary oppositions, individualization, insecurity, Jeffrey Alexander 19
valerio baak O pojednostavljivanju modernosti: kritika Baumana i Giddensa diskrepancija sijeanj 2007. svezak 8 | 12 broj