Identitet

Geopolitiki poloaj, administrativna i crkvena pripadnost i regionalni identitet Hrvata u Livnu, Duvnu, Glamou i Kupresu

S obzirom da sva etiri velika krka polja Livanjsko, Duvanjsko, Glamoko i Kupreko gravitiraju planini Dinari, a stanovnitvo i sjeverno i juno od te planine openito se naziva dinarcima, geografski naziv za to podruje glasio bi Zadinarje, iako on odraava perspektivu istone jadranske obale, kojem su ta polja ire zalee. to se tie dananje geopolitike pripadnosti tog podruja tu, kao nigdje drugdje, dolazi do izraaja opravdanost i potreba dvolanog imena bez obzira hoe li ono glasiti Bosna i Hercegovina ili starinski puki skraeno Herceg-Bosna. (...) Livanjskim i duvanjskim Hrvatima, a preko njih i glamokima i kuprekima, najvaniji je hrvatski etniki ili nacionalni identitet dok ne postoji jasno definirana i vrsta kolektivna i trajna svijest o pripadnosti nekom od dva geografska i povijesna identiteta s imenima Bosna i(li) Hercegovina
Darko Peria
Na podruju dananje Bosne i Hercegovine, politiki vrlo nestabilne drave neizvjesne budunosti trenutno pod meunarodnim protektoratom i upravom, ive tri konstitutivna naroda Hrvati, Srbi i Bonjaci koji govore vrlo slinim jezicima, ali imaju razliite vjerske i kulturne tradicije te sasvim razliito promatraju i doivljavaju politiku prolost, sadanjost i budunost prostornog okvira (ak se razilaze je li rije o jedinstvenoj zemlji s dvolanim imenom ili dvije razliite meusobno povezane zemlje) u kojem ive. Zajedniko im je samo to to svatko od njih smatra sebe najstarijim narodom i na taj nain polae vee pravo na to podruje ili pojedine njegove dijelove u odnosu na druga dva naroda. Sve je to posebno dolo do izraaja tijekom posljednjeg izrazito brutalnog etnikog (odnosno nacionalnog) i vjerskog rata u Bosni i Hercegovini izmeu 1991. i 1995. (oko ijeg se poetka i karaktera sva tri naroda takoer razilaze) koji je doveo do toga da danas vie ne postoji ni jedan grad ili opina (ne raunajui ujedinjenje etniki podijeljenog grada Mostara ili opine Brko kao eksperimente meunarodne zajednice) u kojoj druga dva naroda nisu svedena na status manjine (esto sasvim neznatne) i do jo gore podjele na dva entiteta jedinstvenu Republiku Srpsku i Federaciju Bosne i Hercegovine sastavljenu od upanija ili kantona s hrvatskom ili bonjakom veinom, ili pak etniki mijeanih. Dok i Srbi i Bonjaci u Bosni i Hercegovini imaju danas jasno definirane politike ciljeve (prvima je to to vei stupanj samostalnosti i u konanici izdvajanje iz okvira Bosne i Hercegovine i prikljuenje Srbiji, a drugima dobivanje statusa temeljnog

2 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Identitet
naroda, stvaranje jedinstvene i centralizirane nacionalne drave u meunarodno priznatim granicama, ali iskljuivo s imenom Bosna, i jaanje uloge islama u drutvu na podruju gdje predstavljaju veinu), Hrvati kao najmalobrojniji narod, nasuprot njima, nemaju ak unutar sebe samih ni priblino ujednaeno vienje svoje budunosti u Bosni i Hercegovini. Prvi razlog takvom stanju jest razliit geografski poloaj i etnika kompaktnost hrvatskog stanovnitva. Tako su s jedne strane Hrvati u Hercegovini ivjeli i danas ive na etniki kompaktnom podruju gdje predstavljaju veliku, negdje apsolutnu veinu, a to se podruje jo i izravno naslanja na dananju Republiku Hrvatsku. Nasuprot njima, Hrvati u srednjoj Bosni ivjeli su i ive u veim ili manjim enklavama razdvojenima ili okruenima srpskim ili bonjakim podrujem ili pak kao totalna manjina meu pripadnicima druga dva naroda, dok su Hrvati u Bosanskoj Posavini do posljednjeg rata u jednom dijelu naseljavali koliko-toliko kompaktno podruje na kojem su inili relativnu veinu, ali su danas svedeni na svega dvije minijaturne enklave uz rijeku Savu. Isto tako, Hrvati u dananjoj sjeverozapadnoj Bosni (dugo nazivanoj i Turskom Hrvatskom), koji su do posljednjeg rata ivjeli u nekoliko manjih enklava, toliko su prorijeeni da su danas neznatna manjina meu pripadnicima druga dva naroda. Drugi razlog takvom stanju jest nejednak etniki supstrat i razliite tradicije katolikog stanovnitva dananje Bosne i Hercegovine koje se u 19. st. ukljuilo u oblikovanje moderne hrvatske nacije. Zbog toga se uglavnom govori o bosanskim i hercegovakim Hrvatima kao o dvjema razliitim geopolitikim skupinama rjee ili ee suprotstavljenih interesa. Meutim, postoji jo jedna skupina Hrvata koja se ne moe s lakoom svrstati pod bosanske ili hercegovake, a nju ine i predstavljaju Hrvati na Livanjskom, Duvanjskom, Glamokom i Kuprekom polju s najveom koncentracijom u livanjskoj i duvanjskoj opini. Da bi se shvatio identitet Hrvata na tom podruju mora se krenuti od analize geografskih i povijesnih injenica. *** Velika krka polja Livanjsko, Duvanjsko, Glamoko i Kupreko nalaze se u zaleu goleme planine Dinare (1913 m nadmorske visine) iz perspektive istone jadranske obale, a ije su oni ujedno ire zalee. Sva etiri polja prate pruanje Dinare u smjeru sjeverozapad jugoistok. Njihova je spojnica visoka planina Cincar (2006 m) s prostranom visoravni Krugom (1297 m). Uz ta velika polja ili izmeu njih nalazi se jo nekoliko manjih ili sasvim malih krkih polja Grahovo, Dobransko, uiko, Roko, Vukovsko i Ravansko koja s njima ine cjelinu. Najvee meu njima je Livanjsko polje i ono se prua neposredno uz Dinaru. Dugako je 65 km, a sastoji se iz tri dijela Gornjeg polja u sredini, irokog oko 17 km; izduenog Donjeg polja na sjeveroistoku, irokog u prosjeku 4 km, koje jednim dijelom zauzima evarevo blato ili dralovac, te Bukog blata na jugoistoku, irokim 12 km, a koje je sa Gornjim poljem spojeno uskim dijelom, irokim svega 2 km. Na sjeverozapadnom rubu Livanjskog polja, izmeu obronaka Dinare i atora, odvaja se uska dolina kojom se postupno prelazi u Grahovo polje, koje je gorom Velikim Obljajem (1198 m) podijeljeno u dva manja dijela, spojena uskim prolazom. Svaki je dio dugaak oko 10 km i irok od 2 do 4 km. Uz sjeveroistoni rub gornjeg Livanjskog polja nalazi se jo i Dobransko polje dugako 2 km i iroko 1 km. Istono od Livanjskog je Duvanjsko polje, a razdvajaju ih (od sjevera ka jugu) planine Kova (1323 m), Tunica (1697 m), Grabovica (1066 m) i Midena (1224 m). Djelomino je rascijepljeno u dva dijela, a dugako je 20 km i iroko 9 km. Na jugozapadnom rubu Duvanjskog polja odvaja se uska dolina kojom se dolazi u malo i usko Roko polje, stijenjeno izmeu Midene i Zavelima (1347 m), dugako 7 km i prosjeno iroko 1 km. Sjeverno od Duvanjskog polja smjeteno je malo uiko polje, dugako 2 km i iroko 1 km, a povezana su uskim kanjonom kroz koji protjee rjeica uica. Sjeverno od Livanjskog je Glamoko polje, a razdvajaju ih planine ator (1875 m), Staretina (1675 m), Golija (1892 m) i Cincar s visoravni Krugom. Dugako je 56 km, a dijeli se na Donje polje na sjeverozapadu, iroko do 15 km, i Gornje polje na jugoistoku iroko od 1 do 4 km. Istono od Glamokog je Kupreko polje, a razdvajaju ih planine Cincar, Slovinj (1834 m) i Hrbljina (1543 m). Dugako je 26 km, a dijeli se na dva dijela sjeverno ili Suho polje (ili Kupreko u uem smislu), iroko oko 13 km, i juno ili Riliko polje, iroko oko 8 km, a spojena su uskim dijelom, irokim svega 1 km. Riliko polje je preko visoravni Turjae na istoku povezano s dva manja krka polja sjevernim Vukovskim i junim Ravnim, koja su razdvojena Ravanicom (1565 m), ali i meusobno spojena uskim kanjonom Ravanjska Vrata. Vukovsko polje dugako je 8 km i iroko 5 km, a Ravno dugako takoer 8 km i iroko 4 km. Veliki Javorni Vrh (1476 m) razdvaja Kupreko, Ravno i uiko polje. Sva polja su na velikim nadmorskim visinama: Livanjsko izmeu 700 i 720 m, Grahovo izmeu 790 i 850 m, Dobranjsko 918 m, Duvanjsko izmeu 860 i 900 m, uiko 918 m, Glamoko izmeu 880 i 930 m, Kupreko izmeu 1117 i 1150 m, Ravno 1146 m i Vukovsko izmeu 1162 i 1192 m. Kroz ta polja protjee nekoliko krkih rjeica. Kroz gornje Livanjsko polje protjeu Bistrica, abljak i Sturba, kroz donje Livanjsko polje evareva jaruga, a kroz Buko blato Riina. Dio donjeg Livanjskog polja je movaran, a takav je bio i vei dio Bukog blata prije potapanja pod akumulacijsko jezero. Na uikom polju izvire rjeica uica koja protjee kroz Duvanjsko polje i ponire kod sela Brinika i ponovno se pojavljuje na Bukom blatu kao Riina. Kroz gornje Glamoko polje protjee rjeica Jaruga, a kroz donje potok Ribnik. Kroz Kupreko polje protjeu rjeice Mila, koja ponire i pojavljuje se kao uica, te Mrtvica koja ponire i pojavljuje se kao Bistrica na Livanjskom. Iako su meusobno odvojena, ta etiri velika krka polja ine jedinstvenu cjelinu, odvojenu takoer visokim planinama

status, broj 15, zima 2010./2011. 2

Identitet
od susjednih krajeva. Tako od gornjeg porjeja Unca Livanjsko polje odvaja ator, a Grahovo polje Jadovnik (1656 m). Glamoko polje od gornjeg porjeja Sane odvaja Crna Gora (1651 m), a od gornjeg porjeja Plive emernica (1631 m) i Vitorog (1906 m). Kupreko polje od porjeja Janja, desne pritoke Plive i od gornjeg porjeja Vrbasa odvaja planinski lanac koji ide od Vitoroga do Radue (1955 m), izmeu kojih su vrhovi Velika Plazenica (1765 m), Mala Plazenica (1556 m) i Stoer (1758 m). Livanjsko polje od porjeja Cetine odvaja Dinara, a Duvanjsko s Rokim od Imotskog polja Gvozd (1304 m) i Zavelim (1347 m), koji se nadovezuje na Dinaru. Vukovsko, Ravno i Duvanjsko polje od porjeja Rame odvajaju Radua, Ljubua (1797 m) i Vran (2074). Izmeu Vrana i Liba (1481 m) odvaja se dolina kojom se postupno prelazi na visoravan Blidinje (ili Dugo polje) s istoimenim jezerom, koja je zbijena izmeu Vrana i vrsnice (2225 m), a izmeu Liba i Gvozda odvaja se druga dolina kojom se postupno prelazi na visoravan Rakitno. Ono to je zajedniko tim krkim poljima jest to da kroz njih ili u njihovoj neposrednoj blizini ne protjee ni jedna velika rijeka kojoj bi oni gravitirali, nego ona gravitiraju ogromnoj planini Dinari ili prate smjer njezinog pruanja. To je podruje ujedno geografska razdjelnica na zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka. Iako pripadaju zaleu istone jadranske obale, odnosno irem mediteranskom krugu, klima na podruju tih polja nije mediteranska nego kontinentalna s dugim otrim zimama i kratkim svjeim ljetima. Isto tako, svi vodotoci na Livanjskom i Duvanjskom polju pripadaju jadranskom slijevu, dok na Kuprekom polju Mila i Mrtvica pripadaju jadranskom, a potok Mrtvaja crnomorskom slijevu, isto kao to na Glamokom polju Jaruga pripada prvom, a sezonski potok Ribnik drugom slijevu. Planine i brda uz Livanjsko i Duvanjsko polje najee su ogoljeni ili prekriveni makijom i rijetko manjim umama, dok su planine i brda uz Glamoko i Kupreko polje bogatija umama. Meutim, ako se na Glamoko i Kupreko polje dolazi sa sjevera jasno se uoava prorijeenost uma, a ako se na Livanjsko i Duvanjsko polje dolazi s juga jasno se uoava gua vegetacija. *** Poslije tekog avarskog i slavenskog poraza tijekom pokuaja osvajanja Konstantinopola 626., Hrvati i Srbi su se na poziv bizantskog cara Heraklija naselili na podruju nekadanje prostrane rimske provincije Dalmacije, sruili avarsku vrhovnu vlast na tom podruju i podinili ranije naseljeno slavensko stanovnitvo. Hrvati su u to doba predstavljali savez razliitih plemena okupljenih oko eponimnog plemena, a taj je savez stabilizacijom u novoj domovini prerastao u vru etniku, politiku i drutvenu zajednicu. Najgua naseljenost Hrvata bila je uz istonu jadransku obalu od Istre do ua rijeke Cetine u zaleu ili susjedstvu primorskih i otokih romanskih gradova koji su inili bizantsku temu (Donju) Dalmaciju (Split, Trogir, Zadar, Osor, Rab, Cres) a u unutranjosti do porjeja Une, Sane i Vrbasa. Odatle su se Hrvati irili na susjedna podruja. Livanjsko polje dobilo je ime po plemenu Hlivnjana ili Hlevnjana koji su ga naselili. Oni su vjerojatno bili dio plemena Buana, ili su bili u nekakvoj vezi s tim plemenom, dok izdvojeni jugoistoni dio Livanjskog polja nosi ime Buko blato. Plemensko ime Buani vezuje se uz sestru Bugu iz ranosrednjovjekovne legende o seobi Hrvata na elu petero brae i dvije sestre. I danas u Bukom blatu postoji legenda o hrvatskoj kraljici (ili kneginji) Bugi, Buanin-gradu na padini planine Tunice iznad sela Golinjeva, odnosno Kraljiinom nasipu u polju kod Reetarice, a to potvruje i ime srednjovjekovnog sela Buanin.1 Glamoko polje dobilo je ime po plemenu Dlamoana koji su ga naselili. Sudei prema imenu Duvno koje je slavenizirani oblik imena Delminija, na Duvanjskom polju moemo oekivati i preivjelo romansko stanovnitvo koje se postupno slaveniziralo i kroatiziralo. Kupreko polje je sve do pred zavretak srednjeg vijeka bilo vrlo slabo naseljeno, a u njegovom istonom susjedstvu Rami, bilo je naseljeno, kako samo ime kae, pleme
1 Prema rekonstrukciji Vjekoslava Klaia, Livanjsko je polje naselilo pleme ili plemeniti rod Hlivnjani ili Hlevnjani, potvreni u izvorima krajem 12. i poetkom 13. st. Oni su se odijelili od plemena Buana i donijeli sa sobom tradiciju o kraljici Bugi o emu svjedoi ime Bukog blata te i danas postojea legenda u tom dijelu polja. Tek u 14. st. primili su Hlivnjani novo plemensko ime ubranii. Mladen Ani prikazao je genezu Hlivnjana kao ranosrednjovjekovnog plemena iji se dio pridruio plemenskom savezu okupljenom oko plemena Hrvata, a taj je savez stabilizacijom u novoj domovini prerastao u vru etniku zajednicu. Tako su Hlivnjani naselili krko polje koje je po njima dobilo ime, a iz njih je tek kasnije izrastao istaknuti plemiki rod ubrania. Vidi: Vjekoslav KLAI, Graa za topografiju i historiju Hlivanjske upanije i grada Hlivna, Vjesnik Hrvatskoga arheolokoga drutva, XV, Zagreb, 1928., 15, 24; Mladen ANI, Livno. Srednjovjekovna hrvatska upanija, Muzej hrvatskih arheolokih spomenika, Kulturno-povijesni vodi, 16, Split, 2001., 5-9. Nasuprot njima dvojici, Ivan Jurkovi smatra upitnim uope postojanje plemena Buana i istie da se polutisuljetni vremenski odmak do prvog spomena Hlivnjana krajem 12. st. ne moe i ne smije zanemariti te na osnovi dva toponima donositi dalekosene zakljuke o doseljenju plemena proisteklog iz tradicije o kneginji ili kraljici Bugi Ispravniji mu je zakljuak da su pripadnici plemenitog . roda Hlivnjana/ubrania preko svoje toponimije zapravo ouvali tragove legende o petero brae i dvije sestre kao to su to sauvali i pojedini hrvatski plemeniti rodovi u drugim krajevima. Usporedi: Ivan JURKOVI, Vrhriki i hlivanjski plemeniti rod ubrania do sredine 15. stoljea. Njihov drutveni poloaj, prostorni smjetaj, posjedi i gospodarska mo, Zbornik Odsjeka povijesnih znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 24, Zagreb, 2006., 41-42. Usprkos vrlo visokoj znanstvenoj razini te studije, kojom ide u sam vrh hrvatske medijevalistike i ujedno predstavlja najvei doprinos u poznavanju livanjskog kraja u kasnom srednjem vijeku, njezin se autor spotie na tumaenju pojava iji su korijeni u ranijem razdoblju. Smatra upitnim postojanje zasebnog plemena Hlivnjana u ranom srednjem vijeku iako se njihovi pripadnici u 12. i poetkom 13. st. spominju zajedno s Dlamoanima, Ramljanima i Lapanima, koji su neupitna (hrvatska) plemena. Hlivnjane iz 12. st. smatra rodom ubrania potvrenom u 14. st., a ne obratno, iako se u jednoj ispravi iz 1182. kao Hlivnjanin navodi Gradislav Miroevi, a ne neki ubrani. Osporava da je Buko blato (pa tako i Buanin-grad) svoje ime dobilo prema plemenu Buana i legendarnoj sestri Bugi, te porijeklo vidi u antikom imenu mons Bulsinius koje bi trebalo biti planina Tunica, ali ne zna (i ne pomilja na to) da je dananje ime planine vezano uz istu ranosrednjovjekovnu legendu, odnosno nosi ime po Tugi, drugoj sestri koja je predvodila Hrvate! Naravno, to ne znai da se u jugoistoni dio Livanjskog polja ve u 7. st. naselilo pleme Buana ili rodovi koji su zasnivali svoj identitet na legendi o Bugi. S obzirom da je u Lici postojala upanija Buani, a slini toponimi postoje i u drugim krajevima, do rasprivanja rodova tog plemena moglo je doi i koje stoljee kasnije, to je kao mogunost iznio i sam I. Jurkovi.

300 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Identitet
Ramljani. Hlivnjani, Dlamoani i Ramljani spominju se kao susjedi i u raspodjeli posjeda u Ravnim kotarima u kojima su bili naseljeni eponimni Hrvati. Od kraja 8. do kraja 9. st. Hrvatska je bila rubno vazalno kneevstvo na jugoistonoj periferiji Franakog Kraljevstva karolinke dinastije, odnosno od 800. snanog Karolinkog Carstva. Hrvatska je od samog poetka bila organizirana u upanije, a prema podatcima iz znamenitog djela De administrando imperio (O upravljanju Carstvom) bizantskog cara i pisca Konstantina VII. Porfirogeneta, Hrvatska je obuhvaala 11 njemu poznatih upanija kojima je vladao hrvatski kralj i tri podruja kojima je vladao hrvatski ban, a u njezinom istonom dijelu nalazile su se upanije Hlivno, Pliva i Imota. To znai da se istoni rub hrvatske etnike i politike jezgre pruao od srednjeg i gornjeg porjeja Vrbasa preko Rame do Imotskog polja. Poetkom 9. st. uslijedilo je pokrtavanje hrvatskog vladajueg sloja, a zatim cjelokupnog podloenog slavenskog stanovnitva. To je bilo popraeno masovnom gradnjom predromanikih crkava. Poslije raspada Karolinkog Carstva, Hrvatska se oslobodila franake vrhovne vlasti i ve poetkom 10. st. pod svojim vladarom Tomislavom izrasla u novu regionalnu silu koja je uspjeno zaustavila i porazila Bugare i Maare, te prikljuila slavensko podruje do rijeke Drave zapadno od Poeke kotline, koje je pripadalo sklaviniji Donjoj Panoniji, a koja je tada postala hrvatska pokrajina opeg imena Slavonija. Dakle, cijeli zapadni dio dananje Bosne i Hercegovine bio je istoni dio ranosrednjovjekovne Hrvatske. Na jugoistonom rubu Hrvatske nalazila se mala Neretvanska sklavinija (ili moda tonije Narentinska po antikom gradu Naroni, a ne rijeci Neretvi) kojoj je pripadalo usko podruje izmeu donjih tokova rijeka Cetine i Neretve ukljuujui otoke Bra, Hvar, Korulu i Mljet. Nju su naseljavali etniki neprofilirani Slaveni koji jo polovicom 10. st. nisu bili (masovno) pokrteni tako da bizantski car Konstantin Porfirogenet njihovu sklaviniju naziva i Paganijom. Tijekom 9. i 10. st. Neretvanska je sklavinija povremeno bila u ovisnom poloaju o Hrvatskoj, da bi u 11. st. bila potpuno prikljuena Hrvatskoj ime je zauvijek izgubila svoju politiku zasebnost. Kao i Hrvatska, i kopneni dio Neretvanske sklavinije bio je organiziran u tri upanije: Makarsku i Rastoku, koje su bile uz more, i Dalen, koja je bila dublje u unutranjosti. Vei dio dananje Hercegovine zapadno od Neretve pripadao je Rastokoj upanije, koja je obuhvaala podruje Ljubukog i apljine, te Dalenskoj, koja je obuhvaala podruje Mostara (zapadno od Neretve), irokog Brijega i itluka. Istoni dio dananje Bosne i Hercegovine bio je zapadni dio ranosrednjovjekovne Srbije koja je bila u sastavu ili u ovisnom poloaju o Bizantskom Carstvu ili Bugarskom Carstvu. Srbija je sasvim sigurno obuhvaala podruje zapadno od rijeke Drine, dok je franaki kroniar Einhard poetkom 9. st. naveo da Srbi dre velik dio Dalmacije, a Konstantin Porfirogenet polovicom 10. st. naveo da je u sastavu Srbije bio grad Salines, odnosno podruje srednjovjekovnih Soli ili dananje Tuzle, ali i zemljica Bosna te da se Hrvatska kod Hlivna (kao upanije, a ne grada) pribliava Srbiji. To upuuje da je Srbiji pripadalo i gornje porjeje Neretve do njezine pritoke Rame i krka polja u sjeveroistonoj Hercegovini. Kada je tijekom 12. st. to podruje bilo u sastavu Dukljanskog Kraljevstva, Pop Dukljanin (barski nadbiskup Grgur) ga je iz te perspektive nazvao Prigorjem, a kada je krajem 12. st. ulo u Bosansku Banovinu, kasnije Bosansko Kraljevstvo, iz nove je perspektive nazvano Bosanskim Zagorjem. Izmeu ranosrednjovjekovne Hrvatske i Srbije nalazilo se nekoliko manjih slavenskih teritorijalno-politikih cjelina ili sklavinija: Hum, Tribunija (s Konavlima) i Duklja na jugu te Bosna i Usora na sjeveru. Hum je izvorno obuhvaao podruje iskljuivo uz lijevu obalu donjeg toka Neretve i primorje od ua Neretve do romanskog grada Raguze (kasnijim slavenskim imenom Dubrovnika) pod bizantskom vlau. Naziv Zahumlje odraavao je srpsku perspektivu. U susjedstvu Huma bila je Tribunija (s Konavlima) koja je obuhvaala primorje do Boke kotorske, a dalje Duklja do Skadarskog jezera. Bosna je obuhvaala podruje oko gornjeg toka istoimene rijeke s njezinim pritokama, dok se Usora nalazila sjeverno od nje oko donjeg porjeja spomenute rijeke i njezine najvee lijeve pritoke Usore. Osim pisanih izvora, podruje ranosrednjovjekovne Hrvatske dobro ocrtavaju mnogobrojni nalazi karolinkog oruja i ratnike opreme iz 8. i 9. st. koje su u tom dijelu Europe jedino Hrvati kao franaki vazali mogli nesmetano masovno nabavljati.2 Takvi su nalazi relativno esti, s obzirom na malu povrinu, samo jo na podruju Narentinske sklavinije, to nije nita neobino ako se ima u vidu njezina tijesna vezanost uz Hrvatsku, dok su na podruju Huma sasvim sporadini,3 a na podruju drugih sklavinija nisu zastupljeni. Slino je i s predromanikom i ranoromanikom arhitekturom i skul2 Ante MILOEVI, Karolinki utjecaji u Hrvatskoj kneevini u svjetlu arheolokih nalaza, u: Hrvati i Karolinzi, Rasprave i vrela, Muzej hrvatskih arheolokih spomenika, Split, 2000., 115-119, 125-133. 3 Zdenko VINSKI, Marginalia uz izbor karolinkog oruja u jugoistonoj Europi, Starohrvatska prosvjeta, 15 (1985), Split, 1986., 61-77. Usprkos zakljucima iznesenima u tom radu u novije se vrijeme pojavilo nekoliko radova koji sasvim suprotno tumae etniku i politiku pripadnost nositelja karolinkog oruja i opreme na podruju izmeu donjeg toka Neretve i donjeg toka Cetine. Tako Mate Zekan karolinke nalaze na tom podruju vezuje iskljuivo uz Hrvate, iako su Neretvani u to doba zasebna etnika i politika zajednica. Toni Buri ih pripisuje Humljanima, ali u razmatranju polazi od politikih granica iz kraja 12. st. kada se Hum proirio zapadno od Neretve, tako da neretvansko podruje ispada minijaturno i bez nalaza te vrste. Mladen Ani pripisuje ih Humljanima, s time da spaja Neretvansku i Humsku zemlju u jed(instve)nu cjelinu, koju smatra Humom, unutar koje bi Hum u uem smislu bio zapadno, a Zahumlje istono od Neretve. Vidi: Mate ZEKAN, Karolinki i poslijekarolinki nalazi iz Bosne i Hercegovine, u: Livanjski kraj u povijesti, Muzej hrvatskih arheolokih spomenika Split, Opinsko hrvatsko vijee obrane Livno, Split Livno, 1994., 55, 72; Toni BURI, Istonojadranske sklavinije i Franci u svjetlu arheolokih nalaza, u: Starohrvatska spomenika batina. Raanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaa, Zagreb, 1996., 137-143; Mladen ANI, Humsko Knetvo, u: Na rubu zapada. Tri stoljea srednjovjekovne Bosne, Hrvatski institut za povijest, Biblioteka Hrvatska povjesnica, monografije i studije, III/12, Zagreb, 2001., 149-151.

status, broj 15, zima 2010./2011. 301

Identitet
pturom koja je obiljeila Hrvatsku, dok se jo pojavljuje na podruju Narentinske sklavinije, Huma, Tribunije i Duklje, odnosno na podruju koje je Pop Dukljanin krajem 12. st. nazvao Crvenom Hrvatskom. Na podruju Srbije i Usore uope nije zastupljena, dok je u sklaviniji Bosni zastupljena samo s dva usamljena sluaja u njezinom junom rubnom dijelu na podruju oko vrela rijeke Bosne. *** Hlivanjska upanija obuhvaala je podruje velikih zadinarskih krkih polja i bila je jedna od najprostranijih u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj. Prvi se put spominje u povelji hrvatskog kneza Mutimira (ili Muncimira) iz 892. u kojoj se kao svjedok navodi elimir, upan Hlivna. Taj podatak dopunjava Porfirogenet koji u svojem znamenitom djelu, od 11 njemu poznatih upanija ranosrednjovjekovne Hrvatske pod vlau hrvatskog kralja, na prvom mjestu navodi Hlivanjsku, a zatim i naseljeni grad Hlivno kao sjedite upanije. U povelji hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira iz 1078. meu svjedocima se navodi i Dobrila, upan Hlivna. Prema Ljetopisu Popa Dukljanina iz kraja 12. st., ali napisanom na osnovi starijih izvora, Duvanjskom polju pripada vana uloga u zaetcima politike i crkvene organizacije ranosrednjovjekovne Hrvatske odravanjem prvog (vjerojatnije prvih) hrvatskog sabora. Iako je rije o romansiranoj srednjovjekovnoj povijesnoj kronici ona ima stvarnu povijesnu jezgru (opisuje ranosrednjovjekovne junoslavenske vladare meu kojima mnoge prepoznajemo po imenima ili dogaajima uz koje su vezani), pa nema razloga za sumnju da je i opis sabora na Duvanjskom polju bio povijesni dogaaj, posebno to je pisac upravo saboru dao najvie pozornosti i prostora u itavom djelu. Inae, sabor hrvatskog plemstva postoji od 9. st. kroz cijeli srednji vijek, a zatim novi vijek do 19. st. kada karakterom postaje stranaki sabor i kao takav postoji do danas. U razdoblju poslije pokrtavanja, Hrvati su bili u crkvenom pogledu okupljeni oko narodnog, hrvatskog, biskupa sa sjeditem u Ninu. Tek je na crkvenim saborima odranima u Splitu 925. i 928. odlueno da se Hrvatska podredi splitskom nadbiskupu kao metropolitu, a jedan dio je izravno uao u sastav Splitske nadbiskupije. Hlivanjska je upanija izravno ula u podruje Splitske nadbiskupije, a crkvena upa Livno pripadala je toj nadbiskupiji do poetka 18. st. Tako se u povelji iz 1103. splitskom nadbiskupu potvruje posjed sela Sudumirice i ubiranje desetine u Hlivnu, na crkvenom saboru odranom u Splitu 1185. navodi se da splitski nadbiskup meu crkvenim upama (parohijama) ima i Livno, a papa Celestin III. oznaio je 1192. splitskom nadbiskupu Petru opseg nadbiskupije, a u nju je bila ukljuena upa Hlivno.4 Iako zbog politike razliitih reima u Bosni i Hercegovini do nedavno nije bilo (a na podruju koje je danas pod srpskom i bonjakom vlau sigurno zadugo nee biti) planskih sustavnih arheolokih iskopavanja ranosrednjovjekovnih hrvatskih nalazita, ipak relativno velik broj ostataka otkri4 Izvori preneseni u: V. KLAI, n. dj. (1), 16-17.

venih to sluajno to prigodom istraivanja starijih ili mlaih nalazita svjedoi o velikoj gustoi naseljenosti podruja Hlivanjske upanije i neupitnoj pripadnosti etnikoj i politikoj jezgri ranosrednjovjekovne Hrvatske. Tako je predromanika crkvena kamena skulptura, najee ukraena svojstvenim motivima troprutnih pletera i dvoprutnih kuka, a iznimno viestrukim rombovima, trokutima i lukovima te kriem u krunici, naena u Livnu, Rapovinama, Grebcima i Potoanima na Livanjskom polju5 te Glamou, Vrbi, Radaslijama i Dolcu na Glamokom polju,6 od toga u prva tri mjesta i s natpisima na latinskom jeziku, vrlo estima u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, to upuuje da je rije o zadubinama hrvatskih velikodostojnika Hlivanjske upanije. Na kamenoj gredi iz Rapovina nalazi se natpis FERRE DIGNATVS EST AT HONORE(m) BEATI PETRI AP(osto)LI P(ro) REMEDIO ANIME SVE (u prijevodu: udostojao se podii u ast blaenog Petra apostola za spas svoje due ...), na ulomku zabata iz Livna natpis HVNC TE(m)PL(um) D(e)I (h)VMILITER (u prijevodu: ... ovaj hram Boji ponizno ...),7 a na ulomku grede s Grebaca natpis OPERAS XP(istu)M (u prijevodu: ... djela Krista ...). Vea ili manja srednjovjekovna hrvatska groblja, pretkranskog (s prilozima oruja, orua i posua) ili kranskog horizonta (bez priloga, ali esto s nakitom i metalnim dije5 Maja PETRINEC, Srednjovjekovno razdoblje, u: Arheoloka zbirka Franjevakog muzeja u Livnu, Muzej hrvatskih arheolokih spomenika Split, Katalozi i monografije, 7, Split, 1999., 35, 84-86. 6 Dimitrije SERGEJEVSKI, Novi nalasci na Glamokom polju, Glasnik Zemaljskog muzeja, XLV/2, Sarajevo, 1933., 11-13 (irilica), t. VII: 11-13; Margita GAVRILOVI, Kamena ploa sa predromanikom ornamentikom iz sela Dolac kod Glamoa, Glasnik Zemaljskog muzeja, Arheologija, Nova serija, XXXII (1977), Sarajevo, 1978., 345-348. 7 Tihomir GLAVA, Novi nalazi predromanike skulpture u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja, Arheologija, Nova serija, 45, Sarajevo, 1990., 185-188. Autor je zakljuio da zabat iz Livna i greda s Rapovina pripadaju lijevoj strani gornjeg dijela iste oltarne pregrade, a kao razloge je iznio isti poloaj dvoprutnih kuka (rakovica) na obje skulpture, loginost nastavka natpisa na zabatu onom na gredi, istu vrstu kamena i isti oblik i visinu slova u oba sluaja. Kako autor nije za gredu raspolagao podatcima da pouzdano potjee s Rapovina (iako je to u strunoj literaturi poznato jo od kraja 19. st.), a zabat je bio sekundarno ugraen u Perkuu damiju u Livnu, nije se mogao izjasniti na kojem se od ta dva mjesta nalazila crkva kojoj je pripadala ta oltarna pregrada. Vedrana Delonga je u prvom navratu prihvatila zakljuak da je rije o istoj oltarnoj pregradi, ali je zbog (starih i novih) podataka da je greda pouzdano naena na katolikom groblju u Rapovinama, imena zatitnika srednjovjekovne crkve (koja je na tom mjestu postojala do kraja 17. st.), dananje kapele i starog aktivnog katolikog groblja, kao i dotad neobjavljenih ulomaka skulpture ukraene troprutnim pleterom s tog mjesta, zakljuila da je ta pregrada pripadala ranosrednjovjekovnoj crkvi sv. Petra u Rapovinama. Meutim, dio ulomaka koje je objavila ne potjee s Rapovina, nego iz grada Livna. U drugom je navratu bila vie suzdrana i pripadnost tih natpisa istoj oltarnoj pregradi navela je samo kao sugestiju. Usporedi: Vedrana DELONGA, Latinski epigrafiki spomenici starohrvatske upanije Livno, u: Livanjski kraj u povijesti, Livno Split, 1994., 84-85; Vedrana DELONGA, Latinski epigrafiki spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Muzej hrvatskih arheolokih spomenika Split, Monumenta medii aevi Croatiae, 1, Split, 1996., 256-259. Sve iznesene primjedbe upuuju da je rije o dvjema crkvama, jednoj u Livnu i drugoj u Rapovinama, a podudarnost njihovih oltarnih pregrada upuuju da su izraene u istoj klesarskoj radionici tog vremena koja je djelovala u Splitu. Za nadati se da e te probleme rijeiti arheoloka iskopavanja crkve u Rapovinama koja su napokon zapoela u ljeto 2010.

302 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Identitet
lovima nonje), od kojih su neka trajala do 15. st., otkrivena su u Livnu, Grborezima, Reetarici, Litanima, Grebcima i aiu na Livanjskom polju8 te Rudiima i moda Vrbi na Glamokom polju.9 Karolinko oruje i oprema naeni su u grobovima na Reetarici (ma i dva para ostruga) i Rudiima (ma i koplje s krilima). Na groblju u Litanima naen je jedinstveni natpis na kamenoj ploi oblonici jednog groba u kojem je na zapadnoj irilici, uz utjecaje latinine i glagoljine grafije, napisano da je tu pokopan pop Tjehodrag kojem je pet sinova u istoj godini ubijeno.10 To je najraniji spomen sveenika slavenskog obreda (tzv. popova glagoljaa) koji su na tom podruju prisutni do poetka 19. st., a svjedoi da se upravo na Livanjskom polju jo u ranom srednjem vijeku susrela i proimala latinica, glagoljica i irilica. Osim ranosrednjovjekovnog hrvatskog grada Livna, koji je bio sjedite livanjskog upana, iznad Podgradine u Bukom blatu nalaze se ostatci kasnoantike utvrde,11 koja je bila obnovljena u ranom srednjem vijeku o emu svjedoe karolinke i poslijekarolinke ostruge, stremenovi, razni primjerci vrhova strijela i noeva te, povrh svega, olovni bizantski carski peat s nekog dokumenta.12 Taj znaajan nalaz pripada bizantskim carevima Lavu VI. Mudrom (886. 912.) i njegovom bratu Aleksandru, inae ocu i stricu od cara Konstantina Porfirogeneta.13
8 efik BELAGI uro BASLER, Grborezi. Srednjovjekovna nekropola, Zavod za zatitu spomenika kulture Socijalistike republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1964.; Bono Mato VRDOLJAK, Starokranska bazilika i ranosrednjovjekovna nekropola na Reetarici kod Livna, Starohrvatska prosvjeta, 18, Split, 1990., 183-190 (s odgovarajuim ilustracijama); M. PETRINEC, n. dj. (5), 32-34, 86-91; Marija MARI, Prilog poznavanju i datiranju trojagodnih naunica s osvrtom na podruje Livanjskog polja, Starohrvatska prosvjeta, 36, Split, 2010., 199-220. 9 Nada MILETI, Ranosrednjovekovni nalazi iz Rudia kod Glamoa, Glasnik Zemaljskog muzeja, Arheologija, XXX/XXXI (1975/1976), Sarajevo, 1977., 231-242; Nada MILETI, Ranosrednjovekovne keramike posude iz Vrbe kod Glamoa, Glasnik Zemaljskog muzeja, Arheologija, Nova serija, 35/36 (1980/81), Sarajevo, 1981., 213-224. Za drukije kronoloko i etniko tumaenje posuda iz Vrbe korisno je vidjeti: Ante MILOEVI, Porijeklo i datiranje keramikih posuda u grobovima ranoga srednjega vijeka u Dalmaciji, Diadora, 12, Zadar, 1990., 351-355. 10 Marija MARI / Marinka IMI / Ante KEGRO, Pop Tjehodrag i njegov natpis, Povijesni prilozi, 26, Zagreb, 2007., 9-32. Autori su natpis datirali u polovicu 12. st., ali poloaj tog groba u prostornom odnosu prema drugim grobovima starijeg horizonta groblja u Litanima, paleografska obiljeja natpisa i povijesni kontekst kada je moglo biti ubijeno pet sinova jednog sveenika glagoljaa, a njemu se nije smio istaknuti grobni natpis domaim jezikom i irilinim pismom na vidljivom mjestu, upuuju na sasvim drugo vrijeme. O toj temi pripremam poseban rad. 11 Alojz BENAC, Delmatske gradine na Duvanjskom polju, Bukom blatu, Livanjskom i Glamokom polju, Utvrena ilirska naselja (I), Djela Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, LX, Centar za balkanoloka ispitivanja, 4, Sarajevo, 1985., 89. 12 Predmete je dugo godina traio i prikupljao ljubitelj arheologije Jure Pavi iz Podhuma kod Livna i na moj savjet i mojim posredovanjem ustupio ih je Muzeju hrvatskih arheolokih spomenika u Splitu, za to je dobio primjerenu novanu nagradu. 13 Ivan MIRNIK, Two Recent Finds of Mediaeval Lead Seals, Folia archaeologica balkanica, 1, In Honorem Verae Bitrakova Grozdanova, Skopje, 2006., 479-482. Nalaznik i tadanji vlasnik meni je prvome povjerio objavu

Konopac je kroz peat prolazio na dva mjesta (vodoravno cijelom duinom po sredini i okomito uz rub) to upuuje na jako povjerljivu poiljku koju je morao dostaviti bizantski carski izaslanik sa zatitnom pratnjom uz garancije sigurnosti domaih velikodostojnika kroz ije su podruje prolazili. S obzirom da se bizantski carski dvor ak prema franakim vladarima odnosio s visoka, jasno je da dva bizantska cara, ili kancelarija u njihovo ime, svoj dokument nisu mogla uputiti nikome drugome na tom podruju nego osobno hrvatskom vladaru. Natpisi na peatu su na latinskom, a ne grkom pismu, to upuuje na to da se bizantska diplomacija prilagodila hrvatskom vladaru kojem je dokument bio upuen, a na to je podruje doao nesumnjivo preko dalmatinskih gradova pod bizantskom vlau, prije svih Splita, u kojima se u to doba inae govorio latinski jezik. To jasno govori da je utvrda iznad Podgradine krajem 9. i(li) poetkom 10. st. bila jedno od sjedita nekog hrvatskog vladara (vjerojatno samog Tomislava), makar sasvim privremeno. *** Tijekom 12. st. dolo je do veih politikih promjena u Hrvatskom Kraljevstvu i u njegovom istonom susjedstvu. Izgubivi narodnu vladarsku dinastiju, Hrvatska je 1102. ula u personalnu uniju s Ugarskom pod kraljevima iz ugarske dinastije Arpadovaca, ali je pri tome zadrala i ouvala politiku, teritorijalnu, etniku i kulturnu cjelovitost. Polovicom 12. st. Bizantsko Carstvo je pod carem Emanuelom Komnenom po posljednji put uspjelo u svojoj povijesti kratkotrajno obnoviti nekadanju mo. On je vratio primorske dalmatinske gradove, a zatim osvojio vei dio podruja koje je nekad pripadalo rimskoj provinciji Dalmaciji. Tako je u Bizantsko Carstvo uao jugoistoni dio Hrvatskog Kraljevstva, a s njim i podruje zadinarskih krkih polja. Poslije Emanuelove smrti 1180. dolo je do pada bizantske vlasti na tom podruju, ali i krupnijih teritorijalno-politikih promjena. Bosanski ban Kulin proirio je svoju vlast na istoni dio Hrvatske uz gornje i srednje porjeje Vrbasa i gornje porjeje Sane i to je podruje bilo oblikovano kao zasebna teritorijalno-politika cjelina unutar Bosanske Banovine, kasnije Bosanskog Kraljevstva, s imenom Donji kraj(ev)i. Zbog toga je u kasnijim stoljeima kod lanova plemikog roda Hrvatitog vanog nalaza, ali sam to prepustio navedenom autoru davi mu ujedno i podatke o nalazitu. Meutim, on je taj nalaz u skladu sa svojom dosadanjom viedesetljetnom praksom i svojim dometom u numizmatici i sfragistici samo odredio i opisao (proirujui lanak zastarjelim topografskim kartama na kojima nije ni oznaeno nalazite) bez ikakvog ulaenja u znanstvenu raspravu o njegovom povijesnom znaenju i kontekstu, ak ne uoivi injenice iznesene u gornjem tekstu. Takoer, datumi krunidbe Leona VI. (oko 870.) i Aleksandra III. (879.) ne mogu biti donja vremenska granica peata, jer njih dvojica do smrti svojeg oca, inae velikog bizantskog cara Bazilija I., nisu bili neovisni suvladari, nego samo nasljednici prijestolja. Peat se moe datirati samo u vremenski raspon od 886. kada je umro Bazilije I. do 912. kada je umro Leon VI. Ni uopeni zakljuak da je dokument s tim peatom dospio na to mjesto u doba hrvatskih vladara Muncimira (892. oko 910.) ili Tomislava (oko 910. 928.) nije sasvim prihvatljiv, jer je u tom vremenskom rasponu vladao i Branimir (879. 892.), dok je zakljuak o nainu dospijea pljakom kolone vozila (konvoja) koja je tuda prolazila, sasvim naivan.

status, broj 15, zima 2010./2011. 303

Identitet
nia koji su vladali Donjim krajevima postojala podvojenost izmeu hrvatske etnike pripadnosti na jednoj i bosanske politike na drugoj strani, to se onda odraavalo na cjelokupno stanovnitvo (i traje zapravo sve do danas). U isto je vrijeme srpski knez ili veliki upan Stefan Nemanja osvojio Duklju i Tribuniju te ih prikljuio Srbiji, a njegov brat Miroslav zavladao je Humskim Kneevstvom i proirio ga na desnu obalu donjeg toka Neretve na unutarnji dio podruja nekadanje Neretvanske sklavinije. Podruje zadinarskih krkih polja vraeno je u okvir Hrvatskog Kraljevstva, ali se nalo na granici s Bosanskom Banovinom i Humskim Kneevstvom. U jednoj ispravi iz 1182. kao Hlivnjanin se navodi Gradislav Miroevi. Danas tog prezimena nema na Livanjskom polju, ali starinom postoji na otoku Koruli. Krajem 12. i poetkom 13. st. jedan Hlivnjanin bio je najmonija politika osoba u Hrvatskoj, a to je splitski i ibenski knez Domald.14 Fra Andrija Kai-Mioi donio je 1756. u svojem znamenitom djelu, na osnovi obiteljskog arhiva splitske plemike obitelji Bergel(j)i, podatke popraene pukom pjesmom iz kojih se vidi da je ta obitelj pred Mongolima pobjegla iz Osijeka i dola na Livanjsko polje 1241. ili (vjerojatnije) 1245. gdje je na brdu Tribanj izgradila grad kojem je dala ime Hum, a naselje ispod njega do danas se zove Podhum.15 Na tom se mjestu (poznatom jo i kao Nuhbegovia gradina) zaista nalaze ostatci manjeg srednjovjekovnog utvrenog grada koji svojim oblikom upuuje na nastanak u 13. st. to potvruju mnogobrojni ulomci keramikog posua s ranosrednjovjekovnim tradicijama.16 Utvreni je grad postojao do kraja srednjeg vijeka na to upuuju mnogobrojni razliiti nalazi oruja i ratnike opreme.17 Danas nema pre14 M. ANI, n. dj. (1), 16-17. 15 Andrija KAI-MIOI, Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Biblioteka Povjestice, kolska knjiga, Zagreb, 2006., 473-476. 16 A. BENAC, n. dj. (11), 80-81. Zbog malih dimenzija graevine i polukrunog zaobljenja na jednoj uoj strani pretpostavljeno je da je rije o crkvi, a zbog ulomaka keramikog posua ukraenih valovnicom datirana je u rani srednji vijek, to nije prihvatljivo. Ve izuzetan strateki poloaj govori da je rije o utvrdi, a zaobljenje na jednoj strani upuuje na okruglu kulu koja je uruena. 17 Naeni su razni eljezni predmeti: vrhovi strijela za klasine lukove i samostrijele, noevi, kotaii od ostruga, vale, potkove, te male kamene kugle za topove ili baliste. Posebno je zanimljiv veliki komad olova pun sitnih rupa nastalih tijekom vjebi gaanjem strijelama. Predmete je godinama traio i prikupljao J. Pavi i trenutno se nalaze u njegovom vlasnitvu. Nalazi nisu objavljeni osim jednog eljeznog vrha strijele kojeg je nalaznik preko arheologa-amatera fra Bone Mate Vrdoljaka darovao Franjevakom muzeju u Livnu. Usporedi: M. PETRINEC, n. dj. (5), 34, 90. Tu je predmet objavljen s netonim podatkom da je naen na Groblju sv. Ive u Livnu (koje je dobilo ime po kasnosrednjovjekovnom franjevakom samostanu sv. Ivana Krstitelja), tako da otpada pretpostavka da potjee iz nekog unitenog starohrvatskog groba iz 9. st. Naime, primopredaja tog predmeta izvrena je tijekom arheolokog iskopavanja na Groblju sv. Ive u Livnu, ali je on nemarom primatelja dospio meu nalaze s tog nalazita te inventariziran i objavljen zajedno s njima. Ista je sudbina zadesila i vrh eljeznog koplja naenog u Sreviima blizu Podhuma koji je tada, na moj nagovor, Branko Penjak, gimnazijski profesor iz Livna, opet preko B. Vrdoljaka ustupio Franjevakom muzeju u Livnu.

zimena Bergelji na Livanjskom polju, ali je uspomena na njih ouvana u lokalnoj pukoj legendi o banu Brgonji(u) koji je stolovao u gradu Humu. Potomci te obitelji jo su se u srednjem vijeku preselili u Split gdje su ivjeli do poetka 19. st.18 Na prijelazu iz 13. u 14. st. ponovno je dolo do krupnih politikih promjena. Dinastija Arpadovaca se ugasila, a hrvatska banska dinastija ubia-Bribirskih dovela je na ugarskohrvatsko kraljevsko prijestolje Karla Roberta iz napuljskog ogranka francuske dinastije Anuvinaca. Uz pomo svojeg bliskog roaka Hrvatina Stipania, kneza Donjih krajeva i rodonaelnika Hrvatinia, ubii su poslije smrti bosanskog bana Stjepana Kotromana postali gospodari Bosne. Negdje poetkom 14. st. dolo je do raslojavanja Livanjske upanije, odnosno osamostaljivanja manjih sastavnih teritorijalno-administrativnih cjelina (upa ili u dananjem shvaanju opina) Livna, Duvna i Glamoa, moda i Kupresa, a glavnu ulogu preuzimaju katelani. Sredite Duvna bio je utvreni grad Rog na malom Rokom polju vezanom uz Duvanjsko, dok je sredite Glamoa bio utvreni grad Biograd u dananjem Glamou. Tijekom 14. st. Livnom upravljaju plemiki rodovi od kojih su najpoznatiji ubranii (na latinskom jeziku Ciprijanii) i njihovi ogranci ubretii i Mihovilii, a zatim Bubanjii i njihov ogranak Voihnii te rod Galeii.19 ubranii su upravljali i susjednom Vrhrikom, a njihovi su se potomci pred Turcima Osmanlijama preselili na otok Krk gdje i danas postoji to prezime. Krajem 13. i poetkom 14. st. ubii su uz suglasnost pape Bonifacija VIII. i splitskog nadbiskupa i metropolita Petra na rubnim podrujima Splitske nadbiskupije osnovali ibensku, Makarsku i Duvanjsku biskupiju. Zadatak potonje dvije biskupije trebalo je biti zaustavljanje irenja hereze iz Huma i Bosne na podruje Splitske nadbiskupije, ali i uvrivanje vlasti ubia na tom podruju. Sjedite Duvanjske biskupije bila je crkva sv. Ivana Krstitelja u podgrau Roga.20 Duvanjski biskupi tijekom 14. i 15. st. najee su bili samo pomoni biskupi splitskog nadbiskupa ili naslovni biskupu. U isto vrijeme ubii su bili donatori izgradnje franjevakog samostana sv. Ivana Krstitelja u Bistrici, podgrau Livna, u kojem su ubii bili katelani.21 Sv. Ivan Krsitelj bio je zatit18 Mario PETRI, Porijeklo stanovnitva, u: Etnoloka i folkloristika ispitivanja u Livanjskom polju, Glasnik Zemaljskog muzeja, Etnologija, Nova serija, XV-XVI (1960-1961), Sarajevo, 1961., 32. Autor navodi da se u Sutivanu na otoku Brau 1719. spominje izumrla splitska obitelj Bergeli, ali njezini su lanovi ivjeli u Splitu jo poetkom 19. st., izmeu ostalih i hrvatski pisac Horacije Bergeli i tek su poslije njega izumrli po mukoj liniji. 19 I. Jurkovi smatra, u skladu sa svojom postavkom, da su svi ti rodovi ogranci ubretia, ali za takvo to ne samo da nedostaju dokazi nego i naznake. 20 Ante KEGRO, Na rubu opstanka. Duvanjska biskupija od utemeljenja do ukljuenja u Bosanski apostolski vikarijat, Hrvatski institut za povijest, Biblioteka Hrvatska povjesnica, Monografije i studije, III/23, Zagreb, 2002., 132-137, 142-143. 21 Bono Mato VRDOLJAK, Franjevaki samostan sv. Ive u Livnu tijekom 14. i 15. stoljea, u: Livanjski kraj u povijesti, Split Livno, 1994., 121. Do-

30 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Identitet
nik ubia pa je sasvim razumljivo to su te crkve posveene upravo tom svetcu. Sve do 20-ih godina 14. st. podruje zadinarskih krkih polja politiki je izravno pripadalo Hrvatskom Kraljevstvu. Tada je prognani Stjepan II. Kotromani sruio vlast ubia u Bosni, preuzeo bosansko prijestolje i obnovio vlast Kotromania (inae dinastije njemakog porijekla s batinom u Slavoniji) u Bosanskoj Banovini, i to potporom plemstva u Bosni, vojnim uspjesima u Usori i diplomatskim aktivnostima u Donjim krajevima, a zatim jo osvojio i Hum. Na jo uvijek zagonetan nain zavladao je i podrujem zadinarskih krkih polja. Mogue je da je to bilo uz pomo onog dijela domaeg hrvatskog plemstva koji je bio protiv ubia. Tako se 1322. spominju Mihovil(ov)ii od Livna u skupini protivnika bana Mladena II. ubia. Doavi pod vrhovnu ili izravnu vlast bosanskih vladara taj je dio Hrvatske bio oblikovan kao nova zasebna teritorijalno-politika cjelina s imenom Zapadne strane u sastavu Bosanske Banovine, kasnije Bosanskog Kraljevstva. Kao Donji krajevi, i Zapadne strane dobile su ime prema svojem poloaju u odnosu na zemlju Bosnu. Obje teritorijalno-politike organizacije oznaene su u mnoini iz razloga to tijekom srednjeg vijeka nisu bile vrste i zaokruene cjeline, nego su se stalno irile ili suavale. irenje je uvijek ilo prema sjeveru, zapadu i jugu, dakle na nesporno hrvatsko etniko i politiko podruje. Meutim, za razliku od hrvatskog stanovnitva u Donjim krajevima, nikad ne samo plemstvo, nego i obini ljudi u Zapadnim stranama nisu u ispravama svoj zaviaj stavljali u Bosnu za to postoji niz potvrda.22 Duvno je najdue bilo u sastavu Bosanske Banovine, kasnije Bosanskog Kraljevstva. Ve oko 1326. u jednoj ispravi bosanskog bana Stjepana II. meu svjedocima je potpisan duvanjski vojvoda Bogdan, a 1348. zabiljeen je banov podanik Radeta, sin Gojanov od Duvna iz sela ije bi smo ime mogli proitati kao Radcoy.23 Ime tog srednjovjekovnog sela ouvalo se ili u imenu starog, ali i danas aktivnog katolikog groblja Radoevina na granici dananjih sela Borana i Omolja, ili u imenu zaselka Radoi u Rokom polju. Radoi su prema narodnoj predaji najstariji
kument iz 1304. ne govori izravno da je Mladen II. ubi katelan Livna, kako to autor tumai, nego se u njemu samo openito navode gradovi u kojima su on i njegova braa katelani. 22 Mladen ANI, Jajce. Portret srednjovjekovnoga grada, Muzej hrvatskih arheolokih spomenika Split, Scintillae Stephano Gunjaa dicatae, 2, Split, 1999., 44, 50-51. 23 Mladen ANI, Putanja Klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeu, Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Biblioteka Djela, knjiga 9, Ziral zajednica izdanja Ranjeni labud, knjiga 100, Biblioteka Steak, knjiga 2, Zadar Mostar, 1997., 134; M. ANI, n. dj. (22), 44. Navedeni autor, koji je inae prvi objavio taj dokument, imao je problema s itanjem imena tog sela, pa ga je u prvom navratu proitao kao Redno, a u drugom ispravio itanje u Rodcay. Ime sela oito je zapisano u iskrivljenom obliku to ne treba uditi, jer je i samo Dumno (kako se Duvno nazivalo u srednjem vijeku) zapisano kao Dompno. S obzirom da su u kurzivu latinina slova a i o u sredini reenice slina, ime sela bi se prije moglo itati kao Radcoy.

i najraireniji hrvatski katoliki rod u Duvnu od kojega su se razgranali mnogi drugi duvanjski rodovi i nastala druga prezimena. U vrijeme sukoba izmeu bosanskog bana Tvrtka i njegovog brata Vuka, Duvno je 1355. bio kraj u koji se ban Tvtko vratio iz Knina i kraj u kojem se tada nalazila vojska banove majke Jelene. Kada se bosanski ban Tvrtko 1357. morao u korist ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika Anuvinskog odrei dijela Huma zapadno od Neretve, Duvno je i dalje ostalo pod njegovom vlau kao najisturenije jugozapadno granino podruje prema Hrvatskom Kraljevstvu. Oko 1374. dolo je u selu Kolu na Duvnu do krvoprolia izmeu mjetana koji je izbio na politikoj osnovi zbog podijeljenosti oko vjernosti hrvatskom ili bosanskom gospodaru (vladaru). Zbog toga je Tvrtko sudionike rastjerao i zemlju zaplijenio i selo Kolo predao usorskom plemikom rodu Semkoviima, a vlasnitvo nad Kolom potvrdio im je 1395. bosanski kralj Dabia.24 Od posebne je vanosti za kontinuitet naseljavanja da na Duvanjskom polju jo uvijek postoji hrvatsko selo s imenom Kolo (danas predgrae Duvna). Situacija je bila neto drukija s Glamoem. Osim to je rodu Hrvatinia zbog politikog pridobivanja priznao vlast nad njihovim Donjim krajevima, bosanski ban Stjepan II. prepustio im je i Glamo. Meutim, 1357. dolo je do prvog rascjepa unutar Hrvatinia, tako da je jedan dio lanova otkazao odanost bosanskom banu Tvrtku, preao pod jurisdikciju kralja Ludovika i predao mu svoje posjede, a meu njima i Glamo.25 Za razliku od Duvna i Glamoa, za Livno nemamo sasvim pouzdanih dokaza da je bilo pod jurisdikcijom bosanskih vladara do kraja 14. st. Prigodom sastavljanja jedne isprave bosanskog bana Stjepana II. u Dubrovniku 1332., u nizu svjedoka navodi se veliki vojvoda Vladislav Galei, a 1356. Grgur Galei, sin Galee od Livna, mijenja s kraljem Ludovikom Livno za avu u Slavoniji. Na osnovi toga u historiografiji se dosad zakljuivalo da je Vladislav Galei Grgurov otac i da je Livno u tom razdoblju bilo pod vlau bosanskog bana, a da je ugarsko-hrvatsku vlast obnovio kralj Ludovik. Na Livanjskom polju i danas ivi hrvatski rod Galeii za koji narodna predaja inae dri da je najstariji.26 Na uikom polju nalazi se i selo Galei. Samo na osnovi podatka da je Vladislav Galei bio svjedokom bana Stjepana II. ne moe se sa sigurnou zakljuivati da je Livno tada bilo pod vlau bosanskog bana. Naime, u ispravi bana Stjepana II. knezu Grguru Stipaniu (bratu kneza Hrvatina) iz 1329. poslije svjedoka od Bosne u uem smislu, navedeni su svjedoci iz drugih zemalja pod jurisdikcijom bosanskog bana, a tek zatim iz upa Neretve, Rame i Duvna, koje nisu pripadale veim teritorijalno-politikim cjelinama. Livno se ne navodi, a Duvno je zasebno, to znai da Zapadne strane jo nisu bile formirane kao cjelina. Objanjenje treba traiti
24 M. ANI, n. dj. (23), 190-191. 25 M. ANI, n. dj., (23) 133-135, 155. 26 M. PETRI, n. dj. (18), 31.

status, broj 15, zima 2010./2011. 30

Identitet
u injenici da su Galeii rod iz Bukog blata, a ono je veim dijelom kroz povijest administrativno pripadalo Duvnu i crkveno Duvanjskoj biskupiji, pa je tako vojvoda Vladislav Galei mogao biti gospodar Duvna i vazal bosanskog bana. Da Livno tada zaista nije bilo u sastavu Bosanske Banovine svjedoi jedan pisani izvor iz 1335. prema kojem je Stjepan, sin kneza Vladislava, imao u Livnu kao svoje podanike rod Dminojevia, a Stjepan i njegov brat Tvrtko Vladislavi u to su doba bili vjerni vazali ubia.27 Nakon to je 1356. kralj Ludovik preuzeo Bistriki grad i posjede koji su mu pripadali, vie nije bilo stare organizacije vlasti na elu sa upanom, nego su oslonac kraljevske vlasti, nakon to je u cijelom Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu provedena upravna i vojna reforma, predstavljali kraljevski katelani zapovjednici vojne posade smjetene u kraljevskoj utvrdi. Tako je 1377. Ivani Mihali, katelan utvrde Bistrice u Livnu, zajedno s katelanom utvrde avine, podlonikom cetinskog kneza Ivania Nelipia, ispod potonje utvrde opljakao karavanu bosanskih trgovaca, a 1385. bistriki je katelan zajedno s klikim onemoguio splitskog nadbiskupa u ubiranju crkvene desetine.28 Od prezimena Mihali izvedeno je prezime livanjskog starosjedilakog hrvatskog roda Mihaljevia, razgranatog u ak devet sela.29 Vrlo razgranat hrvatski katoliki rod na irem dinarskom podruju nosi prezime Budimir, koje je izravno preuzeto iz osobnog imena. Krajem 17. st. pouzdano su naseljavali i danas naseljavaju sela Vir i Riice u Imoti, koja se nalaze s june strane Zavelima, dakle u blizini srednjovjekovnog grada Roga. Odatle su u vrijeme venecijansko-osmanskih ratova masovno izbjegli prema zapadu i na granici Imotske i Cetinske krajine osnovali selo Budimir, a zatim se proirili na susjedna podruja. Na Livanjskom se polju pojavljuju u drugoj polovici 18. st., u Strupniu i Grabovici, a neto kasnije na Duvanjskom polju. Na slian su nain prije 17. st. mogli dospjeti u Vir i Riice. Tako je 1363. zabiljeen Klapac Budimirovi iz Livna kada je u Splitu oslobodio troje sluga i podario im istu slobodu sukladno rimskom nainu i obiaju.30 Njegovo je prezime izvedeno iz imena Budimir. Kao zanimljivost treba spomenuti da se u hrvatskoj redakciji Ljetopisa Popa Dukljanina vladar koji je organizirao sabor ispod planine Liba na Duvanjskom polju zove upravo Budimir. Kupres se, kao podruje nepoznatog administrativnog statusa, prvi put spominje 1409. u jednom sporazumu potpisanom u Splitu izmeu ivka Dragoje Koulia s Kupresa i Ivania Milakovia, cetinskog Vlaha.31 Drugi se put Kupres spominje, opet kao podruje, 1461. u povelji kojom je bosanski kralj Stjepan Tomaevi darovao svojem stricu, knezu
27 M. ANI, n. dj. (23), 133. 28 M. ANI, n. dj. (1), 24. 29 M. PETRI, n. dj. (18), 86. 30 M. ANI, n. dj. (1), 18. 31 Mladen ANI, Inventar splitskoga kancelara i javnog biljenika Tome Colutii de Cingulo, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 47, Zagreb Zadar, 2005., 141.

Radivoju, meu mnogobrojnim posjedima i selo Prosik na Kupresu. Sela tog imena danas nema, ali se nalazilo kod istoimenog planinskog prijevoja (ije ime jasno opisuje njegov prirodni izgled), na mjestu dananjeg Novog Sela (ije ime opet upuuje na recentnost), koji spaja Kupreko polje s porjejem Janja. U povelji aragonskog i napuljskog kralja Alfonsa V. iz 1454. kojom se hercegu Stjepanu Vukiu Kosai potvruju posjedi, navodi se, izmeu opina s utvrenim gradovima Rogom (u Duvnu) i Kruevcem (iznad vrela rijeke Litice), i opinu Rilai (civitate Rilachi) ali bez istoimenog utvrenog grada, koji je po svoj prilici obuhvaao Riliko polje i dananje selo Rili kao izdvojeni dio Kuprekog polja.32 Administrativno sredite Kupresa mogao je biti srednjovjekovni utvreni grad na vrelu rjeice uice, kojeg narod danas zove Stranj, izmeu uikog i Rilikog polja. Grahovo polje u srednjem se vijeku nalazilo izmeu Kninske, Psetske i Hlivanjske upanije. Grahovo se kao administrativno podruje (nepoznatog statusa) prvi put spominje 1384. u jednoj biljenikoj ispravi u Zadru, a drugi put 1453. vjerojatno kao mjesto kada je na izuavanje slikarskog obrta kod majstora Dujma stupio Stipan iz Grahova kojeg je u Split doveo njegov otac Dragi Medoevi.33 Iznad dananjeg gradia Grahova i danas je ouvan manji srednjovjekovni utvreni grad s imenom Gradac, iji oblik upuuje na nastanak do 14. st., a ispod njega se nalazila srednjovjekovna crkva.34 Meutim, na crkvenom saboru u Splitu 1185. odlueno je da kninski biskup ima sjedite u Kninu i crkvene upe (parohije) Knin, Polje, Vrhriku (dananja Vrlika) i Pset. To jasno govori da je Grahovo tada moralo ulaziti u sastav ili Kninske ili Psetske upanije, odnosno ili Kninske ili Psetske crkvene upe. Prema mnogobrojnim raspoloivim srednjovjekovnim pisanim izvorima Grahovo se nije nalazilo u Kninskoj upaniji, ali se ne spominje ni u Psetskoj, s tim da treba naglasiti da su pisani izvori za nju znatno rjei.35 S obzirom da je u sastav Psetske upanije ulazio oblinji Unac, mogue je da je to bio sluaj i s Grahovim poljem. Psetska upanija nije nikad bila u sastavu Donjih krajeva ili Zapadnih strana, odnosno unutar Bosanske Banovine, kasnije Bosanskog Kraljevstva,36 a Turci Osmanlije tu su upaniju, pa tako i Grahovo, osvojili tek oko 1522. kada i Knin.
32 Ante MILOEVI, Steci i Vlasi, Regionalni zavod za zatitu spomenika kulture i prirode, 2, Split, 1991. 33 M. ANI, n. dj. (22), 19 (bilj. 43), 132 (bilj. 288). 34 Irma REMONIK, Dva srednjevjekovna grada u okolici Grahova, Glasnik Zemaljskog muzeja, Nova serija, VIII, Sarajevo, 1953., 349-351. Autorica smatra da postoji jo jedan srednjovjekovni utvreni grad u neposrednoj blizini na nalazitu Gradini, a kojem nije poznato srednjovjekovno ime. Meutim, prema debljini bedema i ranijim nalazima (posebno novca) prije e biti rije o utvrdi iz kasnog antikog doba, a prema predaji stanovnitva tog kraja tu je bila osmanska utvrda unitena tijekom ustanka 1875. 1878. 35 Vjekoslav KLAI, upanija Pset (Pesenta) i pleme Koluni, Vjesnik Hrvatskog arheolokoga drutva, XV, Zagreb, 1928., 1-12. 36 Samo je jedno krae vrijeme Juraj Vojsali Hrvatini drao grad Visu u Uncu i odbio plaati crkveni porez kninskom biskupu zbog ega je bio iskljuen iz Katolike crkve. Vidi: M. ANI, n. dj. (22), 72-74, 151-154 (prijepisi dokumenata).

30 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Identitet
Krajem 14. i poetkom 15. st. dolo je do krupnih politikih promjena u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu s odrazom na podruje zadinarskih krkih polja. Poslije smrti kralja Ludovika 1382. i urote koja je zavrila ubojstvom Karla Drakog kao nasljednika prijestolja, dolo je do borbe za ugarsko i hrvatsko prijestolje izmeu Ladislava Napuljskog, sina ubijenog Karla, i Sigismunda Luksemburkog, zarunika i supruga Ludovikove kerke Marije. To je dovelo do dugogodinjeg unutarnjeg rata u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu u to je bilo upleteno i Bosansko Kraljevstvo. Nemirno vrijeme i nestabilne politike prilike omoguile su uspon bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromania (po majci Jeleni potomka hrvatske dinastije ubia) koji je, koristei se pobunom hrvatskog plemstva protiv Sigismunda, nakratko zavladao velikim dijelom june Hrvatske, pa tako i Livnom, i svojoj dugakoj kraljevskoj tituli dodao jo Hrvatsku i Dalmaciju. Meutim, vrlo brzo poslije Tvrtkove smrti 1391., Sigismund je natjerao novog bosanskog kralja Dabiu da se odrekne novih steevina u Hrvatskoj. Poslije Tvrtkove smrti 1391. najmonija osoba u Bosanskom i Hrvatskom Kraljevstvu bio je njegov brati Hrvoje Vuki Hrvatini (po majci Kataleni potomak bosanske dinastije Kotromania), bosanski vojvoda i gospodar Donjih krajeva. Jo 1385. proirio je vlast nad Glamoem, a kao vazal Ladislava Napuljskog i zet hrvatskog velikaa i cetinskog kneza Ivana Nelipca zavladao je velikim dijelom Hrvatskog Kraljevstva izmeu rijeke Save i srednjeg dijela istone Jadranske obale i dobio titulu hercega splitskoga. Njegov brat Vuk bio je jedno vrijeme hrvatski ban. Hrvoje je kao istovremeno hrvatski i bosanski velikodostojnik odluivao tko e biti na bosanskom prijestolju i utjecao na politike prilike u Hrvatskom Kraljevstvu. Bosanski kralj Ostoja je 1400. darovao vojvodi Hrvoju i njegovom sinu Bali, a u ime svojeg seniora Ladislava Napuljskog, koji je za svu trojicu bio legitimni ugarsko-hrvatski kralj, posjede u Hlivanjskoj upaniji koji su dotad pripadali ugarsko-hrvatskim kraljevima. Kao svjedoci su zabiljeeni pripadnici plemenitih Hlivnjana po mjestima u kojima su ivjeli: Vlatko Raji iz Bistrice (i danas ime rijeke koja izvire u Livnu, u srednjem vijeku drugo ime grada), Galup od Vrda (istoimeno selo postojalo je na Livanjskom polju do 18. st., a danas to ime nosi stoarsko selo na planini Dinari, pa je mogui nasljednik), Blatko Klai iz Dobrog (i danas selo nepromijenjenog imena), Vuihna Mratinovi iz Mia (i danas selo nepromijenjenog imena), Prjedislav iz Vraeraka (danas Vrerala), Ugrjen iz Zabrdja, Drago, Stojemar i Juraj Suii iz Oriebrusa (danas Orgus), Utih Jari iz Grebaca (danas predjel izmeu Priluke i Prispa), Cvitimir iz Kablia (i danas selo nepromijenjenog imena, samo podijeljeno na Velike i Male), Vojin iz Bistrice i Skorovoj iz Vrbovika (danas predjel izmeu Potoana i Zagoriana37). U osam mjesta Hrvoju i Bali pripalo je dvije treine treinskog udjela odreknuem
37 Na prethistorijskoj gradini kod vrela Vrbovika vide se temelji manje srednjovjekovne utvrde u kojoj su vjerojatno stolovali gospodari tog posjeda. Vidi: A. BENAC, n. dj. (11), 103-104.

Galeia i Bubanjia (jer su s ugarsko-hrvatskim kraljevima ranije zamjenili posjede u Hlivanjskoj upaniji za one u Pounju), osim petine u tom dvotreinskom udjelu koja je pripadala djeci Jurja Rupara ili Rupariima, dok je jedna treina treinskog udjela ostala Voihniima. Osim sela ili podgraa Bistrice to su sljedea sela: Zagoree (danas Zagoriani), Ture (danas malo polje Turani izmeu Mejdana, Potkraja i Grguria), Smre (danas Smriani), Trebii (danas Tribi), Vrtci, Kokojeglavci i Okuzlii. Hrvoju i Bali u potpunosti su, odnosno s cjelokupnim prihodom, pripali grad, koji se na jednom mjestu navodi kao Bistriki a na drugom kao Hlivanjski, i sela od zapada (zapisano je od zavoda, a zahod je staroslavenska rije za zapad): Vrde (ve navedeno), Liane (danas Litane), Zabukovije, Sankovi (danas Sajkovi), Mlijane, Rujane (i danas selo nepromijenjenog imena, samo podijeljeno na Gornje i Donje), Luni (danas Lusni), ihovi i sva Vrhovina hlivanjska (livanjske planine). U znanstvenoj se literaturi38 nije obratila pozornost da su sela podijeljena u dvije skupine prema udjelu Hrvoja i Bale ujedno, sudei prema ouvanim imenima, podijeljena i geografski. Prva se skupina nalazi u gornjem Livanjskom, a druga u donjem Livanjskom polju. Hrvoje i Bala nisu dobili posjede u Bukom blatu, iako se navode svjedoci iz Mia i Vrerala, a grad Hum, koji je u to doba postojao, u povelji se uope ne navodi. To znai da ni Zabukovije ne moe biti dananja Bukova Gora u Bukom blatu, nego selo u donjem Livanjskom polju i to ispod Dinare gdje ima bukove ume. U popisu Klikog sandaka iz 1550. navodi se selo Zabukovije u vlasnitvu aprazli-bega to jasno govori da su to dananje aprazlije. Isto tako, ihovi bi moglo biti selo koje je u osmansko doba preimenovano u elebi po nekom agi elebiji. U povelji se naglaava da Hrvoju i Bali ne pripadaju posjedi brae Stipana i Andrijaa Dobrinovia i njihovog strica Jurja, odnosno njihovih nasljednika, ali se ti posjedi ne navode poimenino. Ime tog roda, odnosno prezime, vjerojatno je vezano uz selo Dobro. Od nabrojanih sela u toj povelji i danas postoji 14 s istim i slinim imenom, a jo etiri imena sela danas nose predjeli ili rijeka. Od nabrojanih prezimena i danas postoje Suii kao jedan od najstarijih livanjskih hrvatskih rodova rairen u ak devet sela, a narodna predaja ogranka koji ivi u Lusniu kae da su se oni prije zvali Suii i da su nekad ivjeli u Orgusu, odnosno upravo tamo gdje se prvi put spominju u navedenoj povelji.39 Rod Rajia, koji je ivio u gradu Livnu, poslije turskog osmanskog osvajanja preao je na islam i preveo svoje prezime u turski Firdevs (to znai raj) od ega je nastalo Firdus, a dio starog grada u kojem su ivjeli i danas se zove Rajevac. Firdusi su bili begovski rod koji je dao vie osmanskih dunosnika, a u Livnu su ivjeli i vladali do austrougarske okupacije kada su se posljednji muki potomci odselili u Istanbul.40
38 Najnovije znanstvene analize te povelje: M. ANI, n. dj. (1), 12-14, 26; I. JURKOVI, n. dj. (1), 37-38, 42-43, 47. 39 M. PETRI, n. dj. (18), 32, 88. 40 Hajrudin URI, Posljednji livanjski kapetan Ibrahim-beg II Firdus, Glasnik Zemaljskog muzeja, Istorija i etnografija, Nova serija, XII, Sarajevo, 1957., 97-100, 114.

status, broj 15, zima 2010./2011. 307

Identitet
Bosanski kralj Ostoja vratio je 1404. vojvodi Pavlu Kleiu, koji je bio u srodstvu s vladarskom dinastijom Kotromania, oduzete posjede, a meu njima i Duvno i Glamo, dok se Livno ne navodi. To nije nita neobino, jer je Livno bilo u posjedu Hrvoja Vukia Hrvatinia, ali i pripadnika roda ubrania. Tako su 1402. Vuk Stipi od Livna i Vuk Vladislavi od Vrhrike, obojica pripadnici roda ubrania, meusobno potvrdili prava na udio u posjedima u Hlivanjskoj upaniji i Vrlikom distriktu Kninske upanije. U toj se ispravi navode sela Dobrosin, Buanin, Kopi, Palie te Gornje i Donje Zabukovije, za koja se zakljuuje da su livanjska.41 Meu njima je samo Zabukovije navedeno u prethodnoj ispravi, ali bez podjele na Gornje i Donje. Buanin je kao livanjsko selo potvren u neto kasnijem izvoru, a kao mikrotoponim i danas postoji iznad Golinjeva i imenom je vezan za Buko blato. Dobrosin bi moglo biti livanjsko selo Dobro samo zbog slinosti imena.42 Meutim, u Uskoplju i danas postoje hrvatska katolika sela Dobroin i Palo (zabiljeena s tim imenima tijekom biskupskih obilazaka u 18. st.), a u Rami selo Kopi, a mogue je da su ubranii imali posjede izvan Livna i Vrhrike, odnosno da ta tri sela nisu livanjska. Ime potonjeg sela ouvano je u prezimenu duvanjske i ramske begovske obitelji Kopia.43 Te podudarnosti i smjetaj Gornjeg i Donjeg Zabukovija u donje Livanjsko polje, upozoravaju da je brzoplet zakljuak da su navedena sela bila skoncentrirana u istonom dijelu tog polja, sjeverno od Bukog blata u smjeru Livna.44 Spomen u srednjovjekovnim pisanim izvorima ak 15 sela (ukljuujui Podhum kao naselje ispod grada Huma) na Livanjskom polju, koja i danas postoje s istim ili slinim imenima, uz jo barem pet ouvanih u imenima predjela, kao i tri najstarija danas postojea hrvatska livanjska roda nepobitan su dokaz izravnog kontinuiteta jednog dijela hrvatskog stanovnitva na tom podruju od srednjeg vijeka do danas. U znanstvenoj i publicistikoj literaturi esto se navodi da se u kasnom srednjem vijeku podruje velikih zadinarskih krkih polja zvalo Tropolje ili Zavrje. To je sasvim pogreno ili neispravno, jer to podruje ine etiri
41 I. JURKOVI, n. dj. (1), 57-58. 42 Iz istog je razloga M. Ani vezao podatak o boravku trgovaca iz Dobranja (de Dobrane) u Splitu za livanjsko selo Dobro i naslutio da su ti trgovci znak da se u tom selu razvilo malo privredno sredite trg. Vidi: M. ANI, n. dj. (1), 15. Meutim, taj se podatak odnosi na selo Dobranje na krajnjem zapadu Imotske krajine. 43 Za muslimansku begovsku obitelj Kopie (koja je upravljala Ramom, Duvnom, Kupresom i Uskopljem) postoji narodna predaja da su bili starosjedioci u Rami prije turskog osmanskog osvajanja. Pisali su slavenskim jezikom i zapadnom irilicom, bili jako tolerantni prema hrvatskom katolikom stanovnitvu u Duvnu i susretljivi prema katolikim biskupima koji su obilazili to podruje. Prema narodnoj predaji u Rami je u osmansko doba postojao rod Kopi-Grabovac u kojem je jedan brat preao na islam i postao beg Kopi, a drugi je ostao katolik i zadrao prezime Grabovac. U selu Kopiu u Rami, sve do njegovog nedavnog potapanja u akumulacijsko jezero, ivio je istoimeni razgranati muslimanski rod u kojem su neke obitelji imale posjede na Duvanjskom polju. 44 I. JURKOVI, n. dj. (1), 58 (bilj. 181).

polja meusobno razdvojena planinama, a ne tri meusobno spojena polja na to upuuje ime Tropolje. Pogreno je i objanjenje da se Kupreko polje zvalo Vrhovina, pa da su se Livanjsko, Duvanjsko i Glamoko polje onda zbog toga zvali Tropolje, a svi zajedno Zavrje. Tropolje se u pojedinim srednjovjekovnim izvorima spominje zajedno s Livnom, ali neovisno o njemu, a na Tropolju je u srednjem vijeku bilo sjedite hrvatskog, kasnije kninskog biskupa, to znai da je rije o Kninskom, Petrovom i Kosovu polju. Isto tako, Vrhovine su u srednjem vijeku dosta est naziv za pojedine planinske predjele (pa su tako postojale i livanjske Vrhovine, navedene u povelji kralja Ostoje iz 1400.), a Bosansko Zavrje predstavljalo je podruje s kojim se na sjeveru Bosansko Kraljevstvo zavravalo, a to je podruje Usore i Soli to se jasno vidi iz popisa istih svjedoka koji se na jednom mjestu navode kao svjedoci od Usore i Soli, a na drugom kao svjedoci od Bosanskog Zavrja.45 Tijekom 15. st. politika se situacija poela ubrzano mijenjati na irem prostoru to je posebno imalo odraza na zadinarska krka polja. Ne mogavi stupiti na ugarsko i hrvatsko prijestolje, Ladislav Napuljski prodao je dalmatinske gradove i svoje pravo na hrvatsku obalu Venecijanskoj Republici. Tada hrvatski gradovi izmeu Krke i Neretve ostaju stijenjeni izmeu Venecijanske Republike i Bosanskog Kraljevstva. Njemako-rimski car i ugarsko-hrvatski kralj Sigismund elio se okruniti i bosanskom krunom i na taj nain podrediti Bosansko Kraljevstvo i vratiti hrvatsku obalu zaposjednutu od Venecije. Zbog toga je uao u rat s Bosanskim Kraljevstvom i Venecijanskom Republikom. Livanjski plemi Ivan ubreti ratovao je 1430. protiv Venecijanaca oko Omia, a po nalogu cara i kralja Sigismunda, zajedno s drugim njegovim podanicima, u vrijeme kada je bosanski kralj s Venecijom imao izrazito prijateljske odnose. Dakle, sve do 1430. Livno je pouzdano bilo u sastavu Hrvatskog Kraljevstva. Prvi pouzdan znak da Livno nije pod vlau ugarsko-hrvatskog kralja jest dekret o obrani Ugarskog i Hrvatskog Kraljevstva, pripreman i pisan 1432. ili 1433., u kojem se Livno s Bistrikim gradom predstavlja kao podruje koje je pod okupacijom bosanskog kralja.46 Tijekom 15. st. velikaki rod Kosae iz svoje je postojbine, koja se nalazila na podruju izmeu Gorada i Foe u gornjem Podrinju, uzastopno irio svoju vlast prema jugu i zavladao Bosanskim zagorjem i Humom, ali i pojedinim jugoistonim krajevima Hrvatskog Kraljevstva i jugozapadnim krajevima raspadnutog Srpskog Carstva. Kako je gornje Podrinje sve do kraja 14. st. izvorno pripadalo Srbiji, a poslije raspada Srpskog Carstva prikljueno Bosan45 Milo BLAGOJEVI, Bosansko Zavrje, Zbornik Filozofskog fakulteta, XIV-1, Spomenica Franje Bariia, Beograd, 1979., 129-144 (irilica). Autorovi zakljuci u osnovi su toni, osim to je Usoru i Soli tretirao kao srednjovjekovne upe, a ne vee teritorijalno-politike cjeline ili zemlje. Isto tako, navoenje kneza Pavla Hrvatinia kao svjedoka od Zavrja upuuje da su i Donji krajevi bili svrstani pod Zavrje, a ne samo upa Zemljanik iji je on bio izravni gospodar. 46 M. ANI, n. dj. (1), 25-26.

30 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Identitet
skom Kraljevstvu i oblikovano kao nova (kratkotrajna) teritorijalno-politika cjelina s imenom Podrinje, moe se s dosta sigurnosti zakljuiti da su Kosae bile srpski plemiki rod u etnikom i bosanski u politikom smislu. Dakle, slino Hrvatiniima u Donjim krajevima. Najistaknutiji i najmoniji pripadnik roda Kosaa bio je Stjepan (Stefan, Stevan, Stipan, epan ovisno o dijalektu heterogenog stanovnitva na podruju kojim je vladao) Vuki Kosaa i njegovo je kneevstvo sve vie poelo funkcionirati kao gotovo samostalan politiki organizam u odnosu na Bosansko Kraljevstvo. Ugledavi se na Hrvoja Vukia Hrvatinia (s kojim je bio i u obiteljskoj vezi, jer su dvije Hrvojeve neakinje bile udate za njegove strieve) koji je nosio i titulu hercega splitskog, Stjepan Kosaa je 1448. sam sebe proglasio hercegom humskim i primorskim, ali se vrlo brzo poeo nazivati hercegom od svetog Save (na latinskoj transkripciji Sabe), pozivajui se na grob srpskog pravoslavnog svetca koji se nalazio na podruju kojim je on vladao. Njegova je mo toliko ojaala da nije priznavao vrhovnu vlast bosanskih kraljeva dinastije Kotromania, posebno kralja Stjepana Tomaa iako je hercegova kerka Katarina bila udata upravo za tog kralja. ak je pokuao osvojiti i Dubrovnik, a poslije neuspjeha utemeljio je, na mjestu ve postojee luke, novi primorski grad kojem je dao znakovito ime Novi, a po hercekoj tituli prozvanim Herceg-Novi. Podruje kojim je vladao herceg Stjepan Kosaa bilo je neusporedivo vee od Humske zemlje i oni se ne mogu i ne smiju izjednaavati. Tom su podruju tek Turci Osmanlije dali ime Hercegovina i to prije nego to su ga poeli postupno osvajati i pretvarati ga u svoju teritorijalno-administrativnu cjelinu. Vlast hercega Stjepana jednog se trenutka proirila i na zadinarska krka polja. Tako je Duvno s gradom Rogom potvreno kao njegov posjed u poveljama izdanima 1444., 1448. i 1454., a potonje godine izgleda i Rili na Kupresu.47 Iz raspoloivih pisanih izvora znamo da se grad Bistrica ili Livno nalazilo 1433. i 1436. pod vlau bosanskog kralja Tvrtka II., a 1444., 1449. i 1456. bosanskog kralja Stjepana Tomaa.48 Pod vlast hercega Stjepana Kosae grad Bistrica ili Livno dolo je tek 1463. poslije turskog osmanskog unitenja Bosanskog Kraljevstva.49 Kao nekad Duvno, tako je Livno izmeu 1432. i 1463. bilo najisturenije jugozapadno granino podruje pod vlau bosanskih kraljeva, a njegova je vanost bila uvjetovana neprijateljskim ili ratnim odnosom hercega Stjepana i prema bosanskom kralju Stjepanu Tomau i prema Dubrovniku, koji nisu imali neposredni dodir, a ve je put dubrovakih trgovaca prema Bosni preko Livna bio jako za47 Marko VEGO, Tri povelje o posjedima hercega Stjepana Vukia Kosae, Most, 19-20, Mostar, 1978., 123-142. 48 Prijepisi izvora doneseni u: V. KLAI, n. dj. (1), 18-19, 23. 49 M. Vego je zakljuio, suprotno Mihailu Diniu, da se Bistrica u poveljama kojima se potvruju posjedi hercega Stjepana Kosae odnosi na Bistriki grad ili Livno. Usporedi: M. VEGO, n. dj. (47), 130. U povelji iz 1444. navodi se Ostraviza Vbistrizi castello conlo contato, u povelji iz 1448. samo castrum Ostrowitz, a u onoj iz 1454. civitate Bistrichi cum castris et pertinentiis suis; civitate Ostrviza cum pertinentiis suis. Prema prostornom redoslijedu nabrajanja posjeda jasno se vidi da je rije o utvrenom srednjovjekovnom gradu Ostrovici u upi Bistrici u gornjem Podrinju.

obilazan. Turci nisu uspjeli zadrati osvojeni grad Livno i on je, sigurno s cijelom upom, pripojen Hercegovoj zemlji, a izravnu vlast nad njim do 1466. imao je sin hercega Stjepana, Vladislav Hercegovi, a od te godine do drugog osmanskog osvajanja oko 1482. Vladislavljev vjerni vazal Ivani Vlatkovi, inae humski knez. *** U kasnom srednjem vijeku dolo je i do prve vee demografske i etnike promjene na podruju zadinarskih krkih polja. Iz donjeg Podunavlja i dubina Balkanskog poluotoka na podruje izmeu rijeke Save i Jadranskog mora u valovima su se postupno i masovno doseljavali stoarski Vlasi, odnosno stanovnitvo romanskog ili drugog neslavenskog porijekla. Oni su se kao nomadski stoari s velikim stadima, najamni ratnici i karavanski prijevoznici naglo obogatili u novoj sredini to je i dovelo do pojave snobovskog mentaliteta s odrazom u izradi njihovih monumentalnih kamenih nadgrobnih spomenika ili tzv. steaka, esto bogato ukraenih. Groblja sa stecima jako su esta na zadinarskim krkim poljima, a posebno na Kupresu i Blidinju,50 dakle na podruju koje je idealno za ljetnu ispau, odnosno na podruju za koje nemamo dokaze (intenzivnog) naseljavanja u prethodnim stoljeima srednjeg vijeka. Prva pojava Vlaha u srednjovjekovnoj Hrvatskoj datira u 1322. kada ih je hrvatski ban Mladen II. ubi angairao u bitci kod mjesta Blisko (za koje u znanosti jo nije raieno je li to Bisko u zaleu Splita ili Blizna u zaleu Trogira). S obzirom da su ubii u to doba bili gospodari i Huma, u kojem su Vlasi ve bili naseljeni due od jednog stoljea, to upuuje na ishodite njihovih migracija i na podruje zadinarskih krkih polja. Upravo se u kontekstu naseljavanja Vlaha Kupres prvi put i spominje. U nekim grobovima ispod steaka, a posebno na Kuprekom, Glamokom i Livanjskom polju, pokojnici su pokopani sa eljeznim maevima, kada je u Europi obiaj pokopavanja s orujem, zbog intenzivne kristijanizacije, ve stoljeima bio naputen, to je jo jedna potvrda njihove pripadnosti novodoseljenima Vlasima.51 Kako su se Vlasi postupno stabilizirali na novom podruju i poeli integrirati u novo drutvo, jasno je da su franjevci imali zadatak prevesti ih na katolianstvo. Franjevaki samostan sv. Ivana Krstitelja u Bistrici ili Livnu sasvim je sigurno postojao ve poetkom 14. st., odnosno prije organiziranog franjevakog djelovanja u susjednoj Bosni. To znai da je bio izgraen za vladavine
50 efik BELAGI, Kupres. Srednjevjekovni nadgrobni spomenici, Srednjevjekovni spomenici Bosne i Hercegovine, 5, Sarajevo, 1954.; efik BELAGI, Steci Duvanjskog polja, Starinar, VII-VIII (1956-1957), Beograd, 1958., 375-396 (irilica); efik BELAGI, Steci na Blidinju, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1959.; Anelko ZELENIKA, Steci livanjskog podruja, u: Livanjski kraj u povijesti, Livno Split, 1994., 89-100; Goran SIMONOVI, Srednjovjekovni period, u: Glamo kroz vijekove, Banja Luka, 2008., 110-123 (irilica). 51 Mirsad SIJARI, Maevi 10. 15. st. iz Bosne i Hercegovine, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2004., 96-97.

status, broj 15, zima 2010./2011. 30

Identitet
hrvatskih banova ubia-Bribirskih na to, uostalom, upuuje i posveta samostana sv. Ivanu Krstitelju, zatitniku te dinastije. Samostan je tada mogao biti samo u sastavu slavenske franjevake provincije sv. Serafina, osnovane oko 1232., koja je obuhvaala Hrvatsku, odnosno u sastavu splitsko-zadarske vikarije kao jedne od etiri u toj provinciji. S obzirom da je ve 1288. zabranjeno osnivanje novih provincija franjevakog reda bez izriite dozvole Svete Stolice, novoosnovane franjevake zajednice imale su status vikarije i bile potpunu neovisne o bilo kojoj provinciji. Tako je 1339/40. osnovana Bosanska franjevaka vikarija koja je obuhvaala znatno ire podruje od Bosanske Banovine, a sastojala se od sedam kustodija. Jedna od njih bila je Dulminska (Duvanjska) kustodija u iji su sastav, prema popisu fra Bartola Pisanskog iz 1367., ulazili samostani u Stonu, Novom na Neretvi (kod dananje apljine), u Imoti, Cetini (podgrau Sinja), Bistrici (podgrau Livna) i Glamou. U drugom izvoru navodi se fra Filip od Mletaka (Venecije) kao kustos Dulminske kustodije sa sjeditem u Sinju.52 Zato se vikarija zvala Dulminska (Duvanjska), a u Duvnu tijekom 14. st. nije postojao franjevaki samostan53 koji bi bio njezino sjedite, ostaje do daljnjega zagonetka. Mogue je da je od kraja 14. st., od kada su franjevci postavljani za duvanjske biskupe, sjedite kustodije takoer bilo u podgrau Roga. *** Nakon to su munjevitom brzinom osvojili i unitili Bosansko Kraljevstvo 1463., Turci Osmanlije su uspjeli zadrati samo jedan njegov dio, i to zemlju Bosnu u uem smislu koju su ukljuili u Rumelijski paaluk (koji je dobio ime po turskom nazivu za Bizant) i organizirali kao Bosanski sandak. U protunapadu na Turke koji je vodio ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin, herceg Stjepan Kosaa i njegovi sinovi i vazali uspjeli su osloboditi sve svoje posjede i jo ih proiriti izmeu ostalog na Livno, Ramu i Uskoplje. Krajem 1463. kralj Matija Korvin darovao je Livno hercegovom sinu Vladislavu, koji njime izravno vlada do 1466. Od potonje godine Livnom vlada, kao Vladislavljev vazal, Ivani Vlatkovi, inae knez Humske zemlje.54 Papa Pavao II. u svojoj buli Sacrae religionis iz 1469. navodi da je franjevaki samostan Bistrica u Livnu obnovljen i uvrten u sigurnije samostane od osmanskih napada na podruju Bosanske vikarije. Meutim, iste se godine utvr52 Dokument objavljen u: M. ANI, Na rubu zapada. Tri stoljea srednjovjekovne Bosne, 260. 53 Kroz znanstvenu i znanstvenopopularnu literaturu provlai se zakljuak da se samostan imenom Betuzae u popisu fra Bartola Pizanskog odnosi na Blauj na Duvanjskom polju, iako zbog osnovnih konsonanti nije slino imenu Blauj. Meutim, to je samo pogreno zapisano ime samostana Bistrice u podgrau Livna, Za ispravku vidi: B. M. VRDOLJAK, n. dj. (21), 118 (bilj. 31). Meutim, isti autor ne objanjava zato se u oporuci Andrije Pervoija, takoer iz 1367., franjevaki samostan u Bistrici navodi dva puta s tim imenom i imenom Livno (Cleune). 54 Sima M. IRKOVI, Herceg Stefan Vuki-Kosaa i njegovo doba, Srpska akademija nauka i umetnosti, Posebna izdanja, knjiga CCCLXXVI, Odeljenje drutvenih nauka, knjiga 48, Beograd, 1964., 225, 258 (irilica).

eni grad Hum u Bukom blatu ve nalazio u osmanskim rukama.55 Taj podatak potvruje i osmanski popis izmeu 1470. i 1476. u kojem se u tek osnovanoj nahiji Hlivno navodi 14 sela i posjeda, a meu njima i etiri sela s dananjim imenom: Bila, Mii i Podhum te Vui kako se do 18. st. zvalo selo Golinjevo, a i danas zove jedan njegov zaselak. Jo se mogu odrediti Reetar kao odavno naputeno selo Reetarica blizu Podgradine, Idraani kao selo Dran(l)ije, Buani kao Buanin (spominje se i 1402.) iznad Golinjeva, dok bi Orla moglo biti selo na visoravni Orlovai jugoistono od grada Livna, ali i (vjerojatnije) brdo Orlovaa iznad Golinjeva.56 Ve iz imena sela moe se vidjeti da u popisu nedostaju ona u sredinjem ili uem dijelu Livanjskog polja, a da su zastupljena sela uglavnom u Bukom blatu ili na podruju brda Tribnja, na ijem je izdvojenom obronku i sam grad Hum, kao to su to Bila i Dranlije (potonje selo izvorno se nalazi na lijevoj obali rijeke Sturbe i tek su mu u 19. st. prikljueni Golubi, Karjani i Tri na desnoj obali). To upuuje da su Turci osnovali hlivanjsku nahiju prije nego to su uope osvojili grad Livno i cijelo Livanjsko polje, a s obzirom da su drali Bilu i Dranlije trenutna je granica dopirala do jednog dijela Sturbe. Turci su 1470. iz Bosanskog sandaka izdvojili vilajet Hersek (Hercegovu zemlju) i uzdigli ga u zaseban Hercegovaki sandak u koji su postupno ukljuivani osvojeni posjedi hercega Stjepana Kosae, a teritorijalno su ga zaokruili do kraja 15. st. Najkasnije 1477. osvojen je grad Rog i upa Duvno te osnovana nahija Duvno koja je ula u sastav Hercegovakog sandaka. Do 1482. Turci su osvojili svu Hercegovu zemlju, a meu njima i grad Livno. Te je godine umro ili poginuo i knez Ivani Vlatkovi, gospodar Livna koji je prethodno izgubio sve posjede u Humskoj zemlji. Jo 1479. grad Livno je morao biti u hrvatskim rukama, jer je u njega uvezeno renesansno bronano zvono koje na sebi ima tu godinu, a koje je prema tradiciji bilo na zvoniku neke srednjovjekovne crkve da bi kasnije bilo preneseno na osmansku sahat-kulu.57 Prilikom drugog osvajanja Livna, Turci su po drugi put sasvim unitili franjevaki samostan sv. Ivana Krstitelja. Dakle, Turci su prvi put osvojili Livno kao politiki dio Bosne, a drugi put kao dio Hercegove zemlje, za Turke Hercegovine. Usprkos tome, Livno nije ukljueno u Hercegovaki sandak nego u vilajet Kiral (Kraljeva zemlja) u Bosanskom sandaku, sigurno iz razloga to je uoi prvog turskog osvajanja bilo pod izravnom vlau bosanskih kraljeva.
55 Hazim ABANOVI, Bosanski paaluk, Svjetlost Sarajevo, 1982. (prvi , put u: Posebna izdanja Naunog drutva Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1959.), 120, 127. 56 M. PETRI, n. dj. (18), 32-33. Osim tih sela, koja autor nije znao odrediti, u tom se popisu jo spominju mjesta koja u prijevodu s turskog jezika glase Bani (ili Bajni), rine (ili erine), Karajigit(?), Rakovice, ui (ili oi) i Zabrada, a ona se danas ne mogu odrediti. Selo Vui, koje se pod tim imenom spominje i u kasnijim stoljeima, nije prepoznao u imenu sela koje je slobodnije proitano kao Veu ili Veo. 57 Mihovil MANDI, Gradine, gromile i druge starine u okolici Livna, Glasnik Zemaljskog muzeja, XLVII, Sarajevo, 1935., 14-15, t. II: 1; Cvito FISKOVI, Zvono iz 15. stoljea u Livnu, Hercegovina, asopis za kulturno i istorijsko nasljee, 5, Mostar, 1986., 23-29.

310 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Identitet
Za osmansko osvajanje Livna inae su vezane dvije narodne predaje. Livanjski starosjedilaki rod Suii, odnosno onaj njegov ogranak koji ivi u selu Grborezima, pripovijeda sljedee: Kada su Turci osvojili Bosnu, knez Miroslav Sui s bratom Vatroslavom dade otpor Turcima u Orguzu. Turci ih pobijede, a oni pobjegnu u Dalmaciju. Poslije se jedan od brae povrati i od njega potjeu svi Suii na Livanjskom polju.58 Uz livanjski starosjedilaki hrvatski rod Marjanovia-Tadia vezana je sljedea predaja: Svi krani iz grada Livna razbjeali su se pred Turcima, osim jedne babe i dvoje djece sinova Tade Marjanovia, po ocu prozvanima Tadii. Ta je baba pokazala Turcima gdje je vrelo Milonik koje su krani zatrpali prije naputanja Livna. Zbog te su usluge Marjanovii-Tadii bili osloboeni plaanja haraa.59 Vjerodostojnost predaje da su Marjanovii-Tadii neim zaduili Turke i imali povlastice kod njih potvruje injenica da su oni bili jedini katoliki rod koji je tijekom cijele osmanske vladavine ivio u gradu Livnu ili predgrau, gdje su u muslimanskom okruenju imali veliku kamenu kuu i trgovine te bili najbogatiji Hrvati u livanjskom kraju. Turci nisu osvojili zadinarska krka polja u jednom te istom pohodu ili u kratkom razdoblju, nego su Glamo osvojili tek oko 1515. a Grahovo oko 1522., to znai da je i pritisak na njih trajao due i bio vei nego na Duvno, Kupres i Livno koji su osvojeni nekoliko desetljea ranije. To je sigurno iscrpilo zateeno hrvatsko katoliko stanovnitvo u Glamou i Grahovu, koje ionako u to doba nije moglo biti mnogobrojno, do mjere koja ih je prisilila da kolektivno i trajno napuste svoj zaviaj, kao to je to bio sluaj s donjim porjejem Vrbasa te cijelim porjejem Sane i Une. Bosanska franjevaka vikarija je 1514. podijeljena na dvije vikarije Bosnu Srebrenu u sastavu Osmanskog Carstva i Bosnu Hrvatsku u slobodnom dijelu Hrvatskog Kraljevstva koje se do kraja 16. st. stalno suavalo uslijed turskih osmanskih osvajanja. Obje su vikarije 1517. uzdignute u rang provincije. Podruje zadinarskih krkih polja od tada je u sastavu provincije Bosne Srebrene iji su franjevci jedini od katolikog sveenstva i redovnitva dobili slobodu djelovanja meu katolikim stanovnitvom u Osmanskom Carstvu. Franjevaki samostan u Livnu je zauvijek uniten prilikom drugog turskog osvajanja 1482., dok je franjevaki samostan sv. Marije u Glamou uniten osvajanjem tog mjesta oko 1515. Duvanjska biskupija nastavila je ivotariti i u rano osmansko doba, a dunost biskupa obnaali su franjevci. Dobru potvrdu imamo 1551. kada je papa Julije III. obavijestio duvanjske knezove Grgura Luia i Pavla Vukovia te njihove sinove i duvanjski katoliki puk da je na njihovu zamolbu imenovao franjevca Danijela Glasnovia (Vocatiusa) duvanjskim biskupom.60 U 17. st. ivio je poznati duvanjski fra58 M. PETRI, n. dj., 32. 59 M. MANDI, n. dj., 15. 60 A. KEGRO, n. dj. (20), 187-188, izvor prepisan na 239-240 (s netonim prijevodom prezimena kneza Vukovia u Vukovi).

njevac fra Pavao Vukovi koji je proputovao cijelo Osmansko Carstvo i predvodio seobu duvanjskih Hrvata u Sinj gdje je izgradio crkvu i novi franjevaki samostan. Katoliki rodovi koji su nosili navedena prezimena nesumnjivo su starosjedilaki iz srednjeg vijeka. Vukovii su krajem 17. st. svi izbjegli u Sinj (ali je uspomena na njih u Duvnu ouvana u imenu groblja Vukovine kod Kuka), dok Luii i Glasnovii i danas spadaju meu najstarije i najpoznatije hrvatske rodove u Duvnu. U rano osmansko doba podruje zadinarskih krkih polja podijeljeno je izmeu dva sandaka koja su nosila imena Bosne i(li) Hercegovine. Meutim, to je trajalo vrlo kratko. Padom hrvatskog utvrenog grada Klisa 1537. (stijenjenog izmeu Osmanskog Carstva i Venecijanske Republike) osnovan je novi Kliki sandak, a u njegov su sastav uli nahije (H)Livno, Glamo, Kupres i Grahovo, dok su nahije Duvno i Buko Blato ostale u Hercegovakom sandaku. Stanje je u tom pogledu ostalo nepromijenjeno i kada su ta dva sandaka, zajedno s jo njih pet, 1580. ukljuena u novi paaluk nazvan po najveem sandaku Bosanski, koji je, naravno, bio bez ikakve politike autonomije unutar Osmanskog Carstva. Tek su u drugoj polovici 17. st. nahije Duvno i Buko Blato bile kratko vrijeme izdvojene iz Hercegovakog sandaka i prikljuene Klikom, ali je nahija Duvno ubrzo ponovno vraena prvom sandaku. Nahija Duvno naslijedila je istoimenu srednjovjekovnu upu, a sjedite joj je u poetku takoer bio grad Rog, pa se ta nahija prvi put spominje 1477. kao roka. Polovicom 16. st. na Duvanjskom polju uz potok Seget osnovana je osmanska kasaba koja je dobila ime upanj-Potok, nesumnjivo prema nekom starijem toponimu koji je izveden iz titule upan. Nahija je pripadala prvo foanskom kadiluku (ili podruju turskog sudskog ureenja) da bi negdje prije 1519. bila prikljuena mostarskom u ijem je sastavu bila do 1576., s prekidom izmeu 1528. i 1537. kada je pripadala neretvanskom u Bosanskom sandaku.61 Od 1576. pripadala je imotskom kadiluku do osnivanja zasebnog duvanjskog kadiluka najkasnije 1633. Vjerojatno iz razloga to je bila sjedite duvanjske nahije, kadiluka i kapetanije, kasabu upanjPotok (kasnije upanjac) domae je stanovnitvo poelo paralelno zvati Duvno. Tu je kasabu pod imenom Duvno (turski Dune) 1660. zabiljeio znameniti turski putopisac Evlija elebi uz podatak da je tada bila u sastavu Klikog sandaka.62
61 H. ABANOVI, n. dj. (55), 189. Na tom mjestu stoji da je nahija Duvno pripala neretvanskom kadiluku ve 1520., ali je oito rije o tiskarskoj pogrjeci posljednjeg broja to se moe vidjeti ako se usporedi stranica 151. 62 Evlija ELEBI, Putopis. Odlomci o jugoslovenskim zemljama, Biblioteka Kulturno nasljee, Veselin Maslea Sarajevo, 1973., 194. Iako je upravo , Hazim abanovi preveo elebijinu knjigu i popratio ju mnogobrojnim komentarima, u svojoj je knjizi o Bosanskom paaluku previdio elebijin podatak o pripadnosti Duvna Klikom sandaku. Suprotno abanoviu, Sreko Daja je, na karti koja prikazuje sandake unutar Bosanskog paaluka, smjestio Duvno u Kliki sandak iako se ono u njemu nalazilo samo krae vrijeme. Usporedi: Sreko M. DAJA, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Zajednica izdanja Ranjeni labud, knjiga 105, Biblioteka Steak, knjiga 4, Mostar, 1999., 41.

status, broj 15, zima 2010./2011. 311

Identitet
Nahija Buko Blato pripadala je prvo foanskom, a od 1519. mostarskom kadiluku (vjerojatno s prekidom izmeu 1528. i 1537. kada je kao i duvanjska nahija pripadala neretvanskom kadiluku). Iz popisa te nahije iz 1519. doznaje se da je u njoj bilo est vlakih demata (skupina) i 116 kua.63 Iz toga se moe pretpostaviti da je rije o vlakoj a ne redovitoj nahiji.64 Ta nahija nije obuhvaala cijelo Buko blato, jer se Podhum i Golinjevo 1604. navode u sastavu hlivanjske nahije. Da je nahija Buko Blato postojala i poslije te godine svjedoi podatak da je pripadala duvanjskom kadiluku osnovanom najkasnije 1633.65 Poslije toga ona se vie ne spominje pa je najvjerojatnije ugaena, a njezino podruje ukljueno u duvanjsku nahiju. elebija ne spominje Buko Blato kao nahiju nego kao veliko selo (prema njegovom opisu danas je to Prisoje) u Klikom sandaku. Meutim, poetkom 18. st. cijelo podruje Bukog blata bilo je u sastavu hlivanjske nahije i kadiluka, pa na taj nain i u katolikoj upi Livno.66 Nahija (H)Livno obuhvaala je gornje Livanjsko polje i sjeverozapadni dio Bukog blata, a sjedite joj je bio grad Livno. Do 1537. pripadala je neretvanskom kadiluku, a onda je pripojena skradinskom u ijem je sastavu ostala do kraja 17. st.67 Vrlo brzo poslije osnivanja Klikog sandaka i skradinskog kadiluka njihovo je sjedite premjeteno u grad Livno, a na vanosti je jo vie dobilo u drugoj polovici 17. st. kada su vojno izgubljeni Klis i Skradin. Krajem 17. st. kadiluk je preimenovan u (h)livanjski, a njemu su pripadale nahije Livno, Sarumievo, Glamo i Grahovo. Hlivanjskoj su nahiji pripadale utvrde Prolog i Stranj sa uicom,68 a prema popisu iz 1604. sela Golinjevo, Grborezi, Grgurii, Lipa, Donji i Gornji Orguz, Podhum, Priluka, Vrerale i abljak.69 Neka od na63 H. ABANOVI, n. dj. (55), 161. 64 Meu nahijama kao najmanjim administrativnim jedinicama u Osmanskom Carstvu treba razlikovati redovite od tzv. vlakih koje su bile naseljene preteito vlakim stoarskim stanovnitvom, starosjedilakim ili novodoseljenim, s unutarnjom samoupravom, mnogim povlasticama i posebnom vojnom organizacijom. Vlake nahije bile su izravno podvrgnute sultanu, beglerbegu (pai) ili sandakbegu. Vidi: H. ABANOVI, n. dj., 110-111. 65 H. ABANOVI, n. dj., 196. 66 O tome svjedoe izvjetaji makarskog biskupa Stjepana Blakovia koji se izmeu 1731. i 1735. skrbio za podruje Duvanjske biskupije. On izriito navodi Busco Bllato in comitatu Livno i da je livanjski upnik ujedno kapelan Bukog blata. Usporedi izvore prenesene u: A. KEGRO, n. dj. (20), 280-281. 67 H. ABANOVI, n. dj., 151. 68 H. ABANOVI, n. dj., 205. Tu se navodi da je Livanjskoj nahiji pripadao i Susjedgrad, ali to je oigledno pogreka, jer taj je grad uvijek pripadao udaljenoj nahiji Skoplje to se jasno razabire na str. 127-129, 152, 213. 69 M. PETRI, n. dj. (n. 18), 33. Osim tih sela u tom se popisu navodi jo 38 toponima, koji se danas ne mogu prostorno odrediti nikako ili sa sigurnou, pa je M. Petri zakljuio da je rije o nepoznatim selima, pa bi onda broj hrvatskih sela sa srednjovjekovnim i dananjim imenom bio znatno manji u odnosu na njih. Takav bi zakljuak nekome mogao biti uporite protiv kontinuiteta hrvatskog stanovnitva na tom polju. Samo je pretpostavio da bi jedino Mian mogli biti Mii, a Vrdo vjerojatno Vrdovo koje smjeta na Dinaru. Meutim, velika veina nabrojanih toponima nikad se vie ne spominje, a ve se iz nekih od njih vidi da je rije o rodovskim zaselcima, ali i o posjedima opeg imena. Goricom se nazivaju livade s travom gorkastog okusa za stoku ili gdje raste hren. Griz u prijevodu s turskog jezika znai krupni pijesak ili ljunak. Jedan dio Dobrog i danas se zove Osi-

brojanih sela postoje s istim ili slinim imenom jo od srednjeg vijeka, a sva i danas postoje kao veinska ili iskljuivo hrvatska katolika. Donje Livanjsko polje organizirano je u nahiju Sarumie(vo) (to u prijevodu s turskog jezika znai uti hrast), a spominje se od 1516. do 1711. Pripadala su joj sela Crni Lug, Pr(h)ovo, Kovai, Sankovi i aprazlije.70 Vjerojatno je bila samo vlaka nahija koja je poslije 1711. ugaena, a njezino podruje prikljueno redovitoj livanjskoj nahiji. Iz podjele Livanjskog polja, odnosno srednjovjekovne Livanjske upe u dvije, a moda i tri osmanske nahije (Hlivno, Sarumie i Buko Blato) jasno se vidi da Turci Osmanlije nisu uvijek potivali staro zateeno stanje, odnosno da se nahije ne podudaraju sa srednjovjekovnim upama (ili opinama).71 Nahija Glamo obuhvaala je istoimeno polje, a sredite joj je bilo u Biogradu ili gradu Glamou. Prvi se put spominje 1516. kao vlaka nahija u kojoj je bilo 9 demata vlaha sa 32 obitelji u pet sela. S vremenom je grad Glamo dobio na vanosti tako da je u drugoj polovici 16. st. (nakon to je kliki sandak-beg Malko u njoj izgradio damiju) nahija postala redovita. Do 1537. potpadala je pod neretvanski kadiluk, a onda skradinski u ijem se sastavu nalazila do 1574., da bi negdje poslije te godine potpala pod prusaki, a od druge polovice 17. st. trajno pod livanjski kadiluk.72 Kupres se pod osmanskom vlau prvi put spominje 1489. kao malo vlako selo Kupres(ovo) u nahiji Rami.73 Nahija
ani to oznaava osojni (osunani) dio sela. Vrilovice oznaavaju posjed na kojem se nalazi vie vrela vode, a to mogu biti Hasina vrila u polju jugozapadno od grada Livna. Toponim Zgon i danas je zastupljen u Guberu i izmeu Smriana i Vidoa, a oznaava posljednji ostatak onog dijela posjeda koji je vlasnik obraivao u vlastitoj reiji radnom snagom svojih kmetova, a kao oblik organizacije poljodjelstva potjee jo iz ranog srednjeg vijeka. Zaluite oznaava posjed iza nekog luga (ume). Grabovini je dobio ime po Grabu kao i selo Grabovica. Iza imena Ismeani po svoj se prilici krije selo Smriani (koji se spominju i u starijim i u mlaim izvorima). Ili Vrbljan ili Vrbnica bi moglo biti selo Vrbovik na mjestu dananjih Potoana (jer se potonji ne spominje, a dananje selo Vrbica se nalazilo na podruju nahije Sarumie), dok bi ili Lian ili Liara moglo biti selo Litani, a oba se sela takoer spominju i u starijim i u mlaim pisanim izvorima. 70 H. ABANOVI, n. dj. (55), 152, 206. 71 H. ABANOVI, n. dj., 110. Autor je smatrao da turski naziv nahija u potpunosti odgovara srednjovjekovnom administrativnom pojmu upa, tovie da je svaka srednjovjekovna upa postala u tursko doba nahijom. Takoer je zakljuio da su prilikom zauzimanja manjih dijelova nekih upa njih Turci pripajali najbliim nahijama, ali ako im se kasnije pruila prilika da zauzmu itavu upu opet su uspostavljali staro stanje. Na primjeru osmanskih nahija (H)Livno, Sarumievo i Buko Blato, nastalih (u potpunosti ili djelomino) na podruju kasnosrednjovjekovne upe Hlivno, vidimo da je takav zakljuak upitan, odnosno da se on ne smije generalizirati. 72 H. ABANOVI, n. dj., 152, 205, 231. Autor na str. 152 navodi da je Glamo poslije 1562. pripao novoosnovanom novoselskom kadiluku sa sjeditem u Kulen-Vakufu, kasnije premjetenom u Petrovac. Oito je rije o nesvjesnoj zamjeni s prusakim kadilukom, to se jasno vidi ako se usporedi opis novoselskog kadiluka na str. 214-215 u kojem se Glamo uope ne navodi. 73 Miroslav DAJA / Krunoslav DRAGANOVI, Sa Kupreke visoravni, II.

312 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Identitet
Kupres prvi se put spominje 1516. u sastavu neretvanskog kadiluka, a krajem 16. st. prikljuena je prusakom ili biogradskom (akhisarskom) kadiluku.74 Sjedite nahije bilo je u osmanskoj utvrdi u Kupresu prvi put zabiljeenoj polovicom 16. st. pod zapovjednitvom Malko-bega, a oko koje se razvila manja kasaba u kojoj je Fadil-paa Maglajac polovicom 17. st. izgradio damiju. U tom je razdoblju iz vlake prerasla u redovitu nahiju. Prema popisu iz 1516. u kuprekoj se nahiji nalazilo 12 vlakih demata, od kojih je starjeina samo jednog bio musliman, u selima Ilii, Ravno, Vukovsko, Dugo Polje, Galei, Crljenac, Gkleni, uica, Ograde i Jednjaci.75 Iz tog se popisa vidi da je uica tada pripadala kuprekoj nahiji, a to potvruje i popis izmeu 1528. i 1530. U popisu Klikog sandaka iz 1574. navode se imena vie sela i posjeda od kojih i danas postoje sela Vukovsko, Kuti, Rili, Mraaj, Ravno, Blagaj, Suho polje i Rastovaa kao Rastievo.76 I u tom se popisa u sastavu kupreke nahije navodi Dugo polje, a to moe biti samo istoimeno polje na kojem je Blidinje jezero, to znai da su u njezin sastav ulazile i planine Ljubua i Vran, odnosno da je nahija bila prostrana. To ne bi trebalo biti nita neobino ako se zna da je kupreka nahija u poetku bila vlaka, a Vlasi su upravo Kupres i Blidinje sezonski naseljavali u velikom broju zbog kvalitetnih panjaka i bogatih resursa vode za svoju stoku, o emu svjedoi velika koncentracija njihovih grobalja sa stecima. Nahija Grahovo obuhvaala je istoimeno malo polje, a prvi se put spominje 1528. kao nahija naseljena vlakim stanovnitvom u skradinskom kadiluku i vilajetu Hrvati.77 I na podruju zadinarskih krkih polja osnovane su kapetanije kao specifian oblik vojne organizacije (po uzoru na Hrvatsku vojnu krajinu) s nasljednim slubama u Bosanskom paaluku. Negdje tijekom 17. st. osnovana je livanjska kapetanija kojoj je pripadala i uica, a poslije 1624. glamoka kapetanija. Poetkom 18. st. bila je osnovana duvanjska kapetanija sa sjeditem u Rogu, da bi ve 1711., zbog stratekih razloga, njezino sjedite bilo premjeteno dublje u unutranjost u kasabu upanj-Potok u kojoj je izgraena tvrava znakovitog imena Seddi-dedid (Novi zid). Najkasnije do 1757. bila je osnovana i kupreka kapetanija.78 U vanijim poslovima sastajalo se po nekoliko kapetana i aga jednog kraja na dogovor. Ti su se zborovi nazivali muavere i do
izdanje, RKT. upni ured Otinovci Kupres, Bako Polje Zagreb, 1994., 293 (prvo izdanje objavljeno je u Slavonskom Brodu 1970., ali bez imena drugog autora, takoer katolikog sveenika i crkvenog povjesniara, K. Draganovia, jer je bio politiki kanjenik u komunistikoj Jugoslaviji). 74 H. ABANOVI, n. dj., 152. 75 M. DAJA / K. DRAGANOVI, n. dj., 294. 76 M. DAJA / K. DRAGANOVI, n. dj., 296-301. 77 H. ABANOVI, n. dj., 152, 176. 78 Hamdija KREEVLJAKOVI, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo, 1980. (prvi put u: Nauno drutvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1954.), 127-135, 189-192, 247-252. Tu se roka kapetanija razmatra kao zasebna od duvanjske, odnosno kao njezina pretea. Prije e biti da je rije o jednoj te istoj kapetaniji kojoj je vrlo brzo poslije osnivanja samo premjeteno sjedite.

njih je najee dolazilo zbog pograninih sporova. Jednu takvu skupinu inili su upravo kapetani Livna, Glamoa i Duvna.79 Kroz cijelo osmansko doba veinsko stanovnitvo na Livanjskom i Duvanjskom polju bilo je hrvatsko katoliko, a u poetku i u gradu Livnu o emu nam svjedoe precizni osmanski popisi. Prema popisu iz 1485. u gradu Livnu ivjelo je 37 obitelji i 26 samaca koji su plaali porez po kuama kao kranski podanici, a prema popisu iz 1516. 63 kranske i svega dvije muslimanske obitelji te pet samaca.80 Ve 1528. broj kranskih kua u Livnu pao je na 14, a muslimanskih se popeo na 90, da bi 1574. broj kranskih kua iznosio svega 6, a muslimanskih ak 653. Proces islamizacije domaeg stanovnitva na podruju zadinarskih krkih polja bio je spor, a na selima slab. Broj muslimana najvie je porastao doseljavanjem novog stanovnitva irenjem, a jo vie suavanjem Osmanskog Carstva, kada je to podruje postalo rubno. Muslimansko stanovnitvo na tom je podruju veinom ivjelo u gradovima (preciznije osmanskim kasabama), a dio su bili vojnici u utvrdama, a podinjeno katoliko i pravoslavno stanovnitvo uglavnom po selima u ovisnom poloaju o muslimanskim gospodarima. Vjerske suprotnosti na relaciji muslimani krani odrazile su se na socijalnoj suprotnosti feudalac kmet. Meutim, osmanska je vlast na novoosvojena podruja, pogotovo ako su bila opustoena, masovno naseljavala srpsko i vlako pravoslavno stanovnitvo. Tako je ve u 16. st. veinsko stanovnitvo u glamokoj i grahovskoj nahiji bilo od novodoseljenih pravoslavnih Vlaha, koje treba razlikovati od ranije doseljenih Vlaha, odavno pokatolienih i ukljuenih u srednjovjekovno hrvatsko, humsko ili bosansko drutvo. Tako je na Kupresu, koji je u 16. st. potvren kao vlaka nahija, 1574. u 14 sela bilo 136 kuanstava, od toga 88 kranskih ije su starjeine u 54 sluaja imale narodna imena, tako da se ne moe odrediti jesu li bili katolici ili pravoslavci (iako najee pravoslavno ime Jovan sasvim nedostaje), a u 34 sluaja crkvena imena od ega katolika iznose 70% dok ostatak mogu podjednako biti i katolika i pravoslavna.81 To jasno svjedoi da je tu (djelomino) rije o katolikim Vlasima u Hrvata, pa i samim hrvatskim stoarima. Za hrvatsko se katoliko stanovnitvo u Livnu, Duvnu i Kupresu tijekom 17. st. izravno skrbio franjevaki samostan u Rami i misijski makarski biskupi. U izvjetaju iz 1623. pripisanom fra Marijanu Pavloviu, a kojega je po svoj prilici sastavio fra Grgo Neretvanin, navodi se i katolika upa Kupres u distriktu franjevakog samostana u Rami.82 Misijski makarski biskup fra Bartul Kai arkovi naveo u izvjetaju 1626. da samostan u Rami pokriva etiri katolike upe, od toga dvije u Duvnu koje imaju ukupno 200 kua i jednu cr79 H. KREEVLJAKOVI, n. dj., 60. 80 H. ABANOVI, n. dj. (55), 151. 81 M. DAJA / K. DRAGANOVI, n. dj. (73), 327-328, 330. 82 M. DAJA / K. DRAGANOVI, n. dj., 166.

status, broj 15, zima 2010./2011. 313

Identitet
kvu u Rokom polju, trea u Livnu koja ima jednu crkvu i otprilike 150 kua te etvrta u Rami koja ima 60 kua. Crkva u upi Livno sigurno se odnosi na srednjovjekovnu crkvu sv. Petra Apostola u Rapovinama, dok se crkva u Rokom polju odnosi na srednjovjekovnu crkvu sv. Ivana Krstitelja ispod utvrenog grada Roga, a obije crkve osmanska je vlast sruila u drugoj polovici 17. st. Oba su svetca do danas ostala zatitnici tih upa, odnosno krajeva, to je jo jedan dokaz izravnog kontinuiteta jednog dijela hrvatskog katolikog stanovnitva na tom podruju od srednjeg vijeka do danas. Isti je biskup u izvjetaju za 1636. naveo da je dvije godine ranije zbog dodjeljivanja sakramenta krizme katolikom stanovnitvu obiao obje upe u Duvnu, od kojih se jedna zvala lipska s 520 vjernika, a druga brinika s 1010 vjernika, te upu Livno s 1500 vjernika.83 upu Kupres nije naveo to upuuje da se u meuvremenu ugasila. Poetkom 17. st. u Glamou je roen fra Pavao Posilovi, misijski skradinski biskup i hrvatski knjievnik, to svjedoi da je u to doba jo uvijek bilo neto hrvatskog katolikog stanovnitva u glamokom kraju. Kongregacija za irenje vjere u Rimu povjerila mu je 1644. upravu nad Duvanjskom, Kninskom i Krbavskom biskupijom i nad dijelovima Zadarske i Trogirske biskupije te Splitske nadbiskupije koji su bili u Osmanskom Carstvu. Meutim, misijski bosanski biskup fra Marijan Maravi molio je 1650. tu kongregaciju da se biskupu Posiloviu ne dopusti stolovati u Rami, ili da barem tu nema biskupskih ovlasti. To jasno govori da zadinarska krka polja u 17. st. nisu bila pod jurisdikcijom misijskog bosanskog biskupa, odnosno da je Rama tada bila njegovo juno rubno podruje i kao takvo predmet spora. U prvoj polovici 17. st. meu porobljenim katolicima najvei otpor nasilju turske osmanske vlasti pruio je Mihovil Tomi zvani Mijat, rodom iz Brinika na Duvanjskom polju. On je kao harambaa bio na elu hajduke druine u kojoj je bilo nekoliko njegovih roaka Tomia. Uglavnom su djelovali u Duvnu, Livnu, Kupresu i Rami, ali su zalazili i u druge krajeve napadajui bogate karavane i posjede oholih osmanskih feudalaca i dijelei plijen sirotinji. Mijat Tomi nije postao samo simbol borbe protiv nasilja turske osmanske vlasti o kojem je spjevano najvie pukih pjesama, nego i simbol tolerancije prema dobronamjernima muslimanima (za koje se borio, s kojima je bio u kumstvu i koji su ak bili u njegovoj druini).84 Poslije ubojstva Mijata Tomia i njegovog neaka Marijana, rod Tomia bio je iz Brinika preseljen u movarni dio Livanjskog polja ispod Velikog Kablia gdje su, usprkos za ivot vrlo tekim uvjetima, opstali tako da tu i danas ive s dodanim prezimenom Hajdukovii.
83 Izvori objavljeni u: Slavko KOVAI, Hrvatsko djelce i ostala pismena ostavtina biskupa Bartula Kaia (oko 1572. 1645.), u: Makarski biskup fra Bartul Kai arkovi (Brist, 1572 Suuraj, 1645.), ivot djelo vrijeme, Zbornik radova sa znanstvenog skupa odranog u Suurju, 24. lipnja 1995., Suuraj, 1999., 76, 86. 84 Anelko MIJATOVI, Narodne pjesme o Mijatu Tomiu, II. izdanje, Knjinica Naih ognjita, knjiga 106, Duvno, 1996.

Osmanska dvolina religijska politika stalno je izazivala sukobe (i uivala u njima) izmeu privilegirane Srpske pravoslavne crkve i franjevake provincije Bosne Srebrene oko jurisdikcije nad domaim katolikim stanovnitvom, odnosno nad plaanjem poreza franjevaca srpskim pravoslavnim episkopima. Tim je povodom srpski pravoslavni patrijarh Kalinik doao 1661. u Bosanski paaluk sa sultanovim fermanom da podvrgne katoliko stanovnitvo pod svoju crkvenu vlast. U tome je naiao na vrlo jak otpor katolikog stanovnitva upravo u Livnu. Kada je patrijarh pred livanjskim kadijom dokazivao svoja prava, livanjski su se katolici pobunili i navalili na sudnicu (meemu) i u srdbi ju razvalili, dok su patrijarh i kadija pobjegli spaavajui svoje ivote. Fra Bono Beni je u Ljetopisu franjevakog samostana u Kraljevoj Sutjesci zapisao za 1661. sljedee: Vladika, pae paara (iskvareno od patrijarh op.), s velikom opravom izajde iz Carigrada da podloi Latine i fratre po svoj Bosni pod svoju ruku iliti rit (ritual, obred op.) grki i izmu. I najnapre dojde u Lijevno. I premda nita ne moe uiniti Latinom, nita ne manje dosti Latinom otie blaga dokle ga se kurtalisae. .85 Fra Nikola Lavanin je u Ljetopisu franjevakog samostana u Fojnici, za 1661. takoer zapisao vrlo slino: Izajde vladika s velikim opravam da podloi sve krstjanstvo na svoj rit (ritual op.) aliti pod svoj jaram grki. I najprvo dojde u Livno gdi to opravi vidi emo u veri koji slide. .86 I onda je naveo verse (ili stihove) puke pjesme koja je tim povodom spjevana, od kojih su za nau temu posebno zanimljivi sljedei: Kad dojdoe oni u Livno al im ne bi onde mirno. Onde napri on spomenu, ali malo ne poginu. Navalie Hrvaani i njihove mlade ene s palicami i s kamenjem. (...) To gledati ne mogoe neg jedino navalie svu meemu razorie i kadiji tisno bie. Podatci iz tih kronika i stihovi te pjesme ne svjedoe samo o otporu livanjskog katolikog stanovnitva podvrgavanju Srpskoj pravoslavnoj crkvi, nego i o njegovom hrvatskom etnikom identitetu u osmansko doba. Hrvatski identitet katolikog stanovnitva ouvao se tijekom osmanskog doba samo u junom dijelu dananje Bosne i Hercegovine, od Livna do Ljubukog, odnosno na podruju
85 Bono BENI, Ljetopis sutjekoga samostana, Biblioteka Iz Bosne Srebrene Sarajevo Zagreb, 2003., 46. , 86 Nikola LAVANIN, Ljetopis, Biblioteka Iz Bosne Srebrene Sarajevo , Zagreb, 2003., 269-270.

31 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Identitet
koje je od ranog srednjeg vijeka pripadalo hrvatskoj etnikoj i politikoj jezgri (Hrvaani oznaavaju Hrvate koji ive ili su ivjeli unutar Hrvatske), a preseljavanjem pojedinih skupina s tog podruja u ostale dijelove Bosne i Hercegovine hrvatski se identitet postupno (negdje poslije vie stoljea, a negdje po prvi put) proirio meu domaim katolikim stanovnitvom i to, to je posebno vano, prije stvaranja moderne hrvatske nacije u tada slobodnom dijelu Hrvatske polovicom 19. st. Najbolje svjedoanstvo ostavio je 1842. znameniti bosanski franjevac Ivan Frano Juki: Ovdje (u Foi u Bosanskoj Posavini op.) spazih Hrvaane, ljude po imenu i izgovoru od okaca razliite. Zapitam kiridiju: Kakvi su to Hrvaani? Bjei, ne pitaj veli on to su ljudi izvraeni, koji se ne boje ni Turina ni fratra, pod pukom po vasdan radi, a rijedko e je i po noi iza pasa izvaditi! Prije 15 godina malo se koja kua okaka ovdje nalazila, pak evo se gori doseli Hrvaanin, i to sve ispod ljubuke i vrgorake krajine. 87 Njegova tadanja zapaanja potvruju dananja sela s imenom Hrvaani kod Kotor-Varoi i Prnjavora.88 Tijekom Kandijskog rata koji se vodio izmeu Venecije i Osmanskog Carstva od 1645. do 1669., granica venecijanske Dalmacije na podruju izmeu rijeka Krke i Neretve pomaknula se na tetu Klikog sandaka tako to su osvojeni Klis i Poljica. Taj je rat doveo do masovnog iseljavanja domaeg hrvatskog katolikog stanovnitva s podruja juno od Dinare (Drni, Knin, Vrlika i Sinj) koje je ostalo pod osmanskom vlau prema primorskim krajevima pod venecijanskom vlau. To je osmanska vlast nadomjestila naseljavanjem katolikog stanovnitva iz unutranjosti Klikog sandaka, dakle s podruja zadinarskih krkih polja, ali i iz Hercegovakog sandaka. Dodatan povod raseljavanju katolikog stanovnitva bili su esti upadi janjiara na venecijansko i uskoka na osmansko podruje, ali i epidemija kuge u Livnu 1663.89 Kao posljedica tih dogaanja dolo je do gaenja dviju katolikih upa u Duvnu, odnosno do njihovog spajanja u jedinstvenu upu Duvno. Misijski makarski biskup fra Marijan Linji obiao je 1670. i upu Duvno i u svojem izvjetaju
87 Ivan Frano JUKI, Putovanje po Bosni godine 1842., u: Izabrana djela, Konzor, Zagreb, 2001., 36-37. 88 M. Ani smatra da su ta dva sela dokaz istone granice naseljavanja Hrvata na tom podruju jo u ranom srednjem vijeku. Vidi: M. ANI, n. dj. (22), 31-33. Ali ta se dva sela ne spominju prije 19. st. S druge strane ne zna za selo Hrvaane u srednjovjekovnoj Sanskoj upaniji ili selo Hrvaane u nahiji Bora, mahalu Hrvatin (s Latinskom damijom ija su imena vie nego znakovita) u predgrau ehera Banje Luke i selo Hrvatin u nahiji Teanj, koji se spominju u osmanskim popisima od kraja 15. do samog poetka 17. st. to znai da sigurno potjeu iz srednjeg vijeka. 89 M. PETRI, Geografski i historijski pregled, u: Etnoloka i folkloristika ispitivanja u Livanjskom polju, Glasnik Zemaljskog muzeja, Etnologija, Nova serija, XV-XVI (1960-1961), Sarajevo, 1961., 26-27.

naveo da su u njezinom sastavu bila sela Kongora, Lipa, Mandino Selo, Opleani, upanj Potok, Mokronoge, Kolo, Stipanii i Roko Polje.90 Neka od tih sela postoje s istim ili slinim imenom jo od srednjeg vijeka (Roko Polje i Kolo), a sva i danas postoje kao veinska ili iskljuivo hrvatska katolika. Jedina je iznimka upanj Potok koji je bio osmanska kasaba naseljena muslimanima, pa je katoliko stanovnitvo u njemu tada moglo ivjeti samo u prigradskom naselju, pa je zbog toga ono vjerojatno i navedeno kao selo. Isti je biskup zabiljeio da je crkva sv. Ivana Krstitelja u Rokom Polju bila sruena i da je upnik fra Ivan Ani, inae roeni Duvnjak. Ani je prvi meu franjevcima provincije Bosne Srebrene pisao knjievna djela na slavenskom (hrvatskom) jeziku i latininom pismu. Nadao se imenovanju za misijskog duvanjskog biskupa, ali do toga nije dolo. Inae, Anii su jedan je od najstarijih i najrazgranatijih hrvatskih starosjedilakih rodova u duvanjskom kraju odakle su se djelomino krajem 17. i poetkom 18. st. iselili u venecijansku Dalmaciju. Poslije katastrofalnog poraza ogromne osmanske vojske pod Beom, Osmansko Carstvo je tijekom druge polovice 17. st. poelo slabiti i doivljavati teke poraze uz velike teritorijalne gubitke u europskom dijelu. To je dovelo do suavanja Bosanskog paaluka i migracija katolikog, pravoslavnog i muslimanskog stanovnitva u razliitim smjerovima. Tijekom novog, Prvog morejskog rata izmeu Venecije i Osmanskog Carstva od 1684. do 1699., granica venecijanske Dalmacije na podruju izmeu rijeka Krke i Neretve ponovno se pomaknula na tetu Klikog i Hercegovakog sandaka, tako to su osvojeni gradovi Skradin, Drni, Knin, Vrlika, Sinj, Makarska i Zadvarje. Do najveeg iseljavanja katolikog stanovnitva s podruja zadinarskih krkih polja dolo je 1687. kada su uskoci pod zapovjednitvom Stojana Jankovia prodrli na to podruje te porobili i popalili mnogobrojne muslimanske posjede. Bojei se turske odmazde, oko pet tisua katolika, zajedno s franjevcima iz samostana u Rami, napustilo je Livno, Duvno, Glamo, Kupres, Uskoplje, Rakitno i Ramu te se naselilo na slobodnom podruju juno od Dinare. Mirovnim sporazumom potpisanim u Srijemskim Karlovcima 1699. odreena je nova granica izmeu venecijanske Dalmacije i Bosanskog paaluka (odnosno Klikog i Hercegovakog sandaka) koja se protezala od Knina preko Vrlike, Sinja, Zadvarja, Vrgorca do Gabele. Sva ta dogaanja u drugoj polovici 17. st. odrazila su se na demografsku sliku katolika u Bosanskom paaluku, pa tako i na zadinarskim krkim poljima. Redovitu je pastoralnu skrb nad preostalim katolikim stanovnitvom u Livnu, Duvnu, Glamou i Kupresu oko 1700. preuzeo franjevaki samostan u udaljenoj Fojnici. Don Mate Bakoti, sveenik Splitske nadbiskupije (koji je u prvoj polovici 18. st. gotovo svake godine dolazio u Livno i Kupres kao misionar), izvijestio je
90 Bazilije PANDI, Marijan Linji makarski biskup (1609-1686.), Nova et vetera, Revija za filozofsko-teoloke i srodne discipline, XXVII/1, Sarajevo, 1977., 40.

status, broj 15, zima 2010./2011. 31

Identitet
1704. da je u upi Livno ivjelo svega 400 katolika i da je crkva sv. Petra i Pavla sruena.91 Nikola Bijankovi, biskup (u meuvremenu redovite) Makarske biskupije i kanonik Splitske nadbiskupije, pohodio je 1706. podruje Duvanjske biskupije i u Duvnu krizmao 640, Rakitnu 400 i Rokom polju 500 katolika.92 Te podatke dopunjava franjevaki vizitator Giovanni Battista de Vietri izvijestio je 1708. da se u Duvnu nalazi svega pet, a u Livnu sedam katolikih sela s malo stanovnika.93 Imena sela nisu zabiljeena, a meu njima se sigurno nalaze neka od onih devet duvanjskih katolikih pobrojanih 38 godina ranije. U pohodu podruja Duvanjske biskupije 1710. biskup Bijankovi je u Rokom polju krizmao 64, u Bukom blatu 82 katolika, a u Duvnu je zatekao preko 1000 katolika od kojih je krizmao preko 200.94 U popisu spahija iz 1711. navedeni su posjedi u onom dijelu livanske nahije koji je obuhvaao livanjski kraj u uem smislu (naime, tada je livanjskoj nahiji pripadalo i usko podruje juno od Dinare koje e nekoliko godina kasnije biti zauvijek izgubljeno), a meu njima su sela ija su imena uglavnom poznata jo od srednjeg vijeka, a koja su 1741. postojala i danas postoje kao veinska ili iskljuivo hrvatska katolika: Litani, ukli, Orguz, Mi(an)i, Kablii, Vrerala, Podhum, Studba, Prolog, Zagoriani, Lu(n)i, Vrde i Vuii. Naveden je i niz posjeda koji su bili u Livanjskom polju od kojih veina sigurno nisu bili sela, nego panjaci i njive.95 Meu tih 13 sela sigurno se nalazi onih sedam katolikih pobrojanih tri godine ranije ija imena nisu zabiljeena. Razlika od est sela moe se tumaiti raseljavanjem jednog dijela preostalog domaeg katolikog stanovnitva u ranije naputena sela ili povratkom jednog dijela izbjeglica i(li) stoara iz venecijanske Dalmacije u zaviaj tijekom tih nekoliko mirnodopskih godina. Od spahijskih posjeda u Glamou navedeni su Bukovica, Jakir i Popovii, u Grahovu samo Pei, a u Duvnu samo Kongora i to dva puta.96
91 Andrija NIKI, Podaci iz zvjetaja don Mate Bakotia, u: Sinj i Cetinska krajina za vrijeme osmanlijske vlasti, Zbornik Cetinske krajine, 4, Sinj, 1989., 188-189, 194-195. 92 A. KEGRO, n. dj. (20), 274-276. 93 Izvor prenesen u: V. KLAI, n. dj. (1), 22. 94 A. KEGRO, n. dj., 276-279. 95 Vladislav SKARI, Popis bosanskih spahija iz 1123. (1711.) godine, Glasnik Zemaljskog muzeja, XLII, 2, Sarajevo, 1930., 75-79. Autor je preveo imena tih posjeda s turskog jezika, ali ih nije znao odrediti, jer nije dovoljno poznavao mikrotoponimiju Livanjskog polja. Tako se Duboica nalazi u polju ispod sela Rapovina, dok se posjedi Hasanaga (koji imenom upuuje na vlasnika agu Hasana) i Dolnje Vrilo (koji imenom upuuje na nekoliko bliskih vrela vode) najvjerojatnije odnose na podruje u polju, u neposrednoj blizini Livna, koje se zove Hasina Vrila. Posjed Nuh sigurno stoji u uskoj vezi sa starom muslimanskom obitelji Nuhbegoviima koja je ivjela u abljaku i Podhumu, a uspomena na njih ostala je u imenu Nuhbegovia gradine na brdu Humu iznad Podhuma. Posjed proitan kao Budimi vjerojatno je dio polja na podruju onog dijela sela Srevia u kojem se danas nalazi zaselak Budmali, a ime je mogao dobiti ili po rodu Budimirovia ili po nekom spahiji Budimliji izbjeglici iz Budima u Maarskoj. Nesuh je osobno arapsko muslimansko ime, tako da je to bio posjed istoimenog vlasnika ili njegovih nasljednika, ali se zasad ne moe smjestiti ili uz neto vezati, kao ni posjedi Fezlian (ije je ime takoer orijentalnog porijekla) i Hrsi. 96 V. SKARI, n. dj., 65, 68, 75, 77, 78. Prema Skarievom prijevodu i tumaenju tog izvora Glamo i Grahovo tada su pripadali Livanjskoj nahiji, koja

Meutim, 1714. dolo je do Drugog morejskog rata izmeu Venecije i Osmanskog Carstva, koji je ponovno pokrenuo migracije katolikog stanovnitva iz Bosanskog paaluka, pa tako i iz Livna i Duvna, u venecijansku Dalmaciju. Mirovnim sporazumom potpisanim u Poarevcu 1718., Venecija se odrekla osvojenog dubrovakog zalea, ali je zato na podruju izmeu rijeka Krke i Neretve pomaknula svoje granice dublje u unutranjost i tako dola u neposrednu blizinu Livanjskog i Duvanjskog polja. Imotski i Vrgorac pripali su Veneciji, ali je polukruna granica u njihovoj okolici odreena na nain maksimalnog dobacivanja projektila onodobnih topova s visokih utvrda u tim mjestima! Tako su Imotsko polje i porjeje Trebiata, a posebno selo Vinjani Gornji kod Imotskog, presjeeni na dva dijela, a selo Unita kod Knina ostalo je u sastavu Osmanskog Carstva kao jedina enklava s june strane Dinare. Ni to nije bilo sve. Dubrovaka Republika ustupila je Osmanskom Carstvu dva uska izlaza na Jadransko more (Neum i Sutorina), samo da se ne bi graniila s konkurentskom Venecijom. Tako odreena granica na tom potezu predstavlja dananju dravnu granicu Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom. Makarski biskup Nikola Bijankovi nastavio je obilaziti katoliko stanovnitvo u onom dijelu Makarske biskupije koji je ostao unutar Bosanskog paaluka, pa ga je tijekom obilaska 1723. splitski nadbiskup zamolio da obie i upu Livno ije je sjedite tada bilo u Miima, to je on i uradio.97 Sve do 19. st. u upi Livno stalno su bili prisutni svjetovni sveenici slavenskog obreda (ili popovi glagoljai), ali i svjetovni sveenici latinskog obreda, to jasno svjedoi da su se splitski nadbiskupi cijelo vrijeme skrbili za nju, ali su, za razliku od misijskih bosanskih i makarskih biskupa-franjevaca, to morali raditi ilegalno. Naime, u Osmanskom Carstvu bilo je zabranjeno djelovanje katolikom sveenstvu koje nije pripadalo franjevakom redu, a posebno biskupima koji su stolovali u mjestima izvan kontrole osmanske vlasti, kao to je to bio Split. Spomenuti sveenik Splitske nadbiskupije, Mate Bakoti, misionarski je svake godine obilazio Livno i Kupres sve do 1746., a jo je i vizitacija bosanskog apostolskog vikara iz 1768. zatekla, uz franjevce i svjetovne sveenike glagoljae, i tri svjetovna sveenika latinskog obreda dva u upi Livno, a jednog u upi Duvno koji su bili starci to jasno govori da su bili zareeni prije 1735. Upravo su splitski nadbiskupi i makarski biskupi tijekom 17. i 18. st. kolovali mladie iz Livna, Duvna i Kupresa u glaje bila jedna od tri nahije u Klikom sandaku, a Duvno je pripadalo nahiji Zagor, koja je takoer bila jedna od tri nahije u Hercegovakom sandaku. Iz popisa se vidi da je nahija Zagor obuhvaala mjesta u dananjoj istonoj Hercegovini, tako da je ukljuivanje Duvna u njezin sastav dosta neobino. (Nahija Zagorje u Hercegovakom sandaku inae se nalazila izmeu gornjeg toka Neretve i gornjeg toka Drine.) H. abanovi je zakljuio da je rije o spahijskim nahijama, odnosno vilajetima, koji su se uvijek sastojali od vie obinih nahija, ali se njihovo podruje nije nikako podudaralo s administrativnom podjelom na vilajete u privremenom ureenju niti s redovitom sudsko-administrativnom podjelom na kadiluke. Vidi: H. ABANOVI, n. dj. (55), 113. 97 Miroslav DAJA, Osvrt na prolost Livna, Dobri pastir, XXIII, Sarajevo, 1973., 276-277.

31 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Identitet
goljakim sjemenitima, zareivali ih za sveenike glagoljae i slali u zaviaj, a bosanski apostolski vikari dozvoljavali su tim sveenicima da budu pomonici franjevcima u poslovima koji im se povjere. Preko 90% svjetovnih sveenika glagoljaa u Bosanskom apostolskom vikarijatu od druge polovice 17. do prve polovice 19. st. ivjelo je i djelovalo u Livnu, Duvnu i Kupresu te Hercegovini.98 Iscrpljujui ratovi Osmanskog Carstva s Venecijanskom Republikom do 1718. i Habsburkim Carstvom do 1739. nisu doveli samo do masovnog iseljavanja katolikog stanovnitva s podruja Bosanskog paaluka, nego i do nestanka veine preostalih franjevakih samostana, gubitka katolikog trgovakog sloja koji je bio drutvena elita i novano pomagao franjevce te potpunog siromatva preostalog malobrojnog katolikog stanovnitva. Franjevaki samostani na podruju na koje se proirila venecijanska Dalmacija odvojili su se 1735. od franjevake provincije Bosne Srebrene i stvorili novu franjevaku provinciju sv. Kaja (1743. posveenu Presvetom Otkupitelju), kojoj su jo dodijeljeni Hercegovina, Livno i Duvno, do obale rijeke Rame, i to u sluaju da tim podrujem, sretnim razvojem prilika, ovlada kranski vladar.99 Oko te je odluke izbio spor izmeu bosanskih i dalmatinskih franjevaca u kojem su se i jedni i drugi pozivali na povijesnu situaciju, a kako su Habsburgovci 1737. poraeni prilikom osvajanja Bosanskog paaluka, sporno je podruje ostalo bosanskim franjevcima. Ulaskom u sastav venecijanske Dalmacije i stvaranjem zasebne franjevake provincije, Hrvati juno od nove granice od tada se sve vie vezuju uz primorske dalmatinske gradove i poinju prihvaati i stvarati dalmatinski identitet. S druge strane, odvajanjem od grada Imotskog, Hrvati iz onog dijela stare Imotske upanije koji je ostao u Osmanskom Carstvu poeli su se sve vie vezati uz Ljubuki kao u sluaju istonog dijela Imotskog polja (tzv. Bekija, u prijevodu s turskog jezika Ostatak) i Posukog polja, odnosno vezati se uz Duvno kao u sluaju Vinikog polja i tako nastaviti razvijati hercegovaki identitet u irem smislu. Broj franjevakih samostana provincije Bosne Srebrene sveo se na svega tri ona u Fojnici, Kreevu i Kraljevoj Sutjesci, iz kojih su se obavljale katolike misije po cijelom podruju Bosanskog paaluka. Iste 1735. Sveta Stolica u Rimu osnovala je Bosanski apostolski vikarijat u ijem su sastavu bila podruja onih biskupija u Osmanskom Carstvu za koje se biskupi nisu mogli zbog politike situacije izravno skrbiti ili su to radili u tekim uvjetima, a povjeren je franjevcima Bosne Srebrene, osim Trebinjsko-mrkanske biskupije. Tako je prostrana upa Livno ostala izvan Splitske nadbiskupije, a Makarska biskupija bez svoje unutranjosti, a naslovna Duvanjska biskupija ugaena. Meutim, tada
98 Andrija ZIRDUM, Svjetovni sveenici u Bosni i Hercegovini u tursko doba, Nova et vetera, XXIX, 1, Sarajevo, 1979., 205-212. 99 Karlo JURII, Franjevaka provincija svetoga Kaja, pape i muenika u Dalmaciji, Kai, Zbornik franjevake provincije Presvetog otkupitelja, XVII, Split, 1985., 133-134, 156-158.

je izmeu franjevaca provincije Bosne Srebrene na jednoj i splitskog nadbiskupa i makarskog biskupa na drugoj strani, dolo do spora oko podruja koje je pripadalo Splitskoj nadbiskupiji te Duvanjskoj i Makarskoj biskupiji, a koje je ostalo u Osmanskom Carstvu, jer su slali svoje pomonike na to podruje u vizitaciju. Sveenik Splitske nadbiskupije don M. Bakoti boravio je u Livnu sve do 1746., a 1751. Kongregacija za irenje vjere u Rimu odgovorila je splitskom nadbiskupu da Livno pripada Splitskoj nadbiskupiji samo kao metropolitsko pravo, a to nije isto to i dijecezansko.100 Tek je tada Livno trajno preputeno Bosanskom apostolskom vikarijatu kojim su upravljali franjevci provincije Bosne Srebrene. U novonastalim okolnostima franjevci Bosne Srebrene poeli su meu katolikim stanovnitvom (koje je prije turskog osmanskog osvajanja bilo razliite etnike i politike pripadnosti) na podruju Bosanskog apostolskog vikarijata istovremeno iriti svijest o zajednikom bosanskom identitetu koji je poivao na vrlo blijedim tradicijama srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva101 i svijest o jedinstvu s Hrvatima kao najsrodnijom etnikom i politiki organiziranom zajednicom. Meutim, svijest o zajednikoj bosanskoj pripadnosti i tradicijama srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva kod katolikog stanovnitva u Hercegovini nije nikad zaivjela ni u najosnovnijem obliku, dok je kod katolikog stanovnitva u srednjoj Bosni svijest o hrvatstvu izgraivana vrlo sporo i potpuno je prihvaena tek na prijelazu iz 19. u 20. st. Poslije 1718. dolo je do trajnog mira i popravljanja demografske slike hrvatskog katolikog stanovnitva na Livanjskom, Duvanjskom i Kuprekom, ali ne i na Glamokom polju. To potvruje nekoliko vizitacija bosanskih apostolskih vikara iz 18. i poetka 19. st., a posebno one od fra Pave Dragievia i fra Marijana Bogdanovia, jer su u tim prigodama napravili iscrpne popise stanovnitva po upama, naseljima i obiteljima.102
100 A. ZIRDUM, n. dj. (98), 208. 101 Dobar primjer novijeg (uspjenog) stvaranja i usaivanja umjetnih bosanskih katolikih tradicija jest slavljenje bosanske kraljice Katarine u Hrvata na Kuprekom polju. Podatak da je Katarina bila donator izgradnje crkve u Vrilima, bosanski su franjevci u 19. st. (kada se u doba nacionalnog romantizma nisu susprezali ni od povijesnih krivotvorina) pripisali Vrilima kod Kupresa, a tu crkvu vezali za ruevine stare crkve sluajno otkrivene krajem 19. st. u oblinjem selu Otinovcima. Meutim, crkva kojoj je Katarina bila donator nalazila se u Vrilima u Usori, a ne na Kuprekom polju, dok je nedavnim arheolokim iskopavanjima u Otinovcima dokazano da tu nije rije o kasnosrednjovjekovnoj, nego o starokranskoj crkvi, odnosno graevini starijoj oko tisuu godina. Vidi: Nikola BILOGRIVI, Katolika crkva na podruju dananje banjaluke biskupije do invazije Turaka, Studia Vrhbosnensia, 10, Vrhbosanska katolika teologija, Sarajevo, 1998., 215; Ljubomir GUDELJ, Ranokranski kompleks u Otinovcima na Kuprekoj visoravni, Starohrvatska prosvjeta, 27, Split, 2000., 95-113, 102 Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743 et 1768, Iuxta codices autographos qui in Archivo S. C. de Propaganda Fide exstant edidit P. Dominicus Mandi, O.F.M., Institutum chroatorum historicum, Chicago Roma, 1962.

status, broj 15, zima 2010./2011. 317

Identitet
Prema Dragievievoj vizitaciji, izvrenoj izmeu 1741. i 1743., Bosanski apostolski vikarijat (dakle, bez istone Hercegovine) imao je 31 katoliku upu s ukupno 39.741 katolikom. Najbrojnija upa bila je Livno s 3962 katolika, a najbrojnije katoliko naselje bilo je Roko Polje u upi Duvno s 461 katolikom. Za usporedbu dovoljno je navesti da je katolika upa Sarajevo tada imala svega 376 katolika. upa Livno obuhvaala je osim cijelog Livanjskog polja jo i Glamoko, a u svojem je sastavu imala 37 livanjskih sela i kasabu Glamo, u kojima je ivjelo 447 katolikih obitelji s 3962 ljudi. Sela u kojima su ivjeli katolici bila su sljedea: aprazlije, elebi, ukli, ai, osanlije, ukovac (zaselak Litana),103 Dobro, Donji Rujani, [Gornji] Rujani, Grabovica, Grgurii, Guber, Kablii, Komorani, Lipa, Lusni, Ljubuni, Mii, Provo, Podhum, Potoani, Priluka, Prisap, Prisoje, Prolog, Srevii, Smriani, Strupni, Suhaa, Tribi, Vrerala, Vuii (zaselak Golinjeva), Zabrie, Zagoriani, Zastinje, abljak i irovi. Sjedite upe bilo je u ukliu. upa Duvno obuhvaala je osim Duvanjskog polja, i s njim usko vezanog Rokog i uikog polja, jo i susjedne krajeve Rakitno, Drenicu i Viniko polje. Imala je 20 sela u kojima su ivjele 332 katolike obitelji s 3496 ljudi. Sela u kojima su ivjeli katolici bila su sljedea: Brinik, Bukovica, Drenica, Eminovo Selo, Kongora, Kolo, Lipa, Mandino Selo, Mesihovina, Mrkodol, Omolje, Opleani, Podgaj, Rakitno, Roko Polje, Sarajlije, Stipanii, uica, Vedai i Vinica. Sjedite upe bilo je u Seonici. Kupres je bio kapelanija u sastavu upe (U)Skop(l)je, i u njemu je u est sela ivjelo 30 katolikih obitelji s 334 ljudi. Sela u kojima su ivjeli katolici bila su sljedea: Botun, Otinovci, Odak, Osmanlije, Podmalovan i Vrila. Od 332 hrvatska katolika roda koja su prilikom te vizitacije ivjela na Livanjskom polju i danas postoje 192. Usporedbom tog popisa, knjige umrlih od kuge izmeu 1814. i 1818. te narodne predaje o porijeklu, zakljueno je da je od toga ak 169 starosjedilakih rodova. Opa karakteristika tih rodova je velika razgranatost po Livanjskom polju, pa i to svjedoi da je rije o starosjediocima.104 Slino je i s Duvnom u irem smislu gdje od 172 roda koja su ivjela prilikom te vizitacije i danas ivi 81.105 Tu se moe staviti primjedba da je poetkom 18. st. zabiljeeno vrlo malo katolikog stanovnitva u Livnu i Duvnu i zbog toga ti rodovi ne moraju biti izvorno starosjedilaki, nego doseljeniki s podruja juno od Dinare. Ipak, treba imati u vidu da je od uspostave trajnog mira do biskupske vizitacije prolo svega 23 godine, to je vijek stasanja jedne generacije, i u tako kratkom roku
103 Biskupi su tijekom svojih vizitacija ponekad zapisivali sela, osim u parovima, i po prvom zaselku u koji su doli. 104 M. PETRI, n. dj. (18), 34-35. 105 Ante IVANKOVI, Duvanjska prezimena, Knjinica Naih ognjita, knjiga 130, Tomislavgrad, 2001., 20. U taj su broj ukljueni i rodovi u onom dijelu Bukog blata koji danas pripada Duvnu, a koji je tijekom vizitacije pripadao Livnu.

samo su izbjeglice imale smjelosti i razloga vratiti se u svoj zaviaj, dok je stranim katolikim rodovima doseljavanje sa slobodnog podruja u Osmansko Carstvo jo bio neizvjestan i previe riskantan, gotovo neuravnoteen pothvat! Tu treba raunati i na katolike rodove koji su se bavili sezonskim ili polunomadskim stoarstvom na planini Dinari i irem podruju, tako da je njihovo doseljavanje na Livanjsko polje u 18. st. relativna stvar, a za Duvanjsko je polje zakljueno da je upravo veina katolikih rodova koja se tada tu trajno ili privremeno naselila bila takvog zanimanja.106 Tu se takoer suoavamo s problemom da su se rodovi granali i njihovi pripadnici mijeali, odnosno mijenjali ili uzimali nova prezimena, tako da ne moemo uvijek biti sigurni je li neka obitelj sa starim rodovskim imenom zaista starosjedilaka livanjska i duvanjska, odnosno je li neka obitelj s novim rodovskim imenom zaista kolonizatorska. U svakom sluaju moemo raunati s nekoliko desetaka starosjedilakih katolikih rodova na Livanjskom i Duvanjskom polju, a to nam potvruju i imena 15-ak najpoznatijih rodova zabiljeenih do 17. st. koji tu i danas ive. U narednim mirnodopskim desetljeima, posebno poslije epidemije kuge poetkom 19. st., zbog povlastica koje su nudili livanjski i duvanjski begovi i age da im posjedi ne bi ostali zaputeni, masovno su doseljavali i katoliki rodovi koji (neposredno) prije toga nisu ivjeli na Livanjskom i Duvanjskom polju. Prema Bogdanovievoj vizitaciji, izvrenoj 1768., Bosanski apostolski vikarijat imao je 32 katolike upe sa 60.061 katolikom. Porast katolikog stanovnitva u proteklih etvrt stoljea bio je vie nego oit, ali se nita nije promijenilo u broju crkava i samostana. upa Livno imala je u svojem sastavu katolike u predgrau Livna i Glamoa107 (ali u oba mjesta vrlo malo), zatim Grahovu,108 te u 39 sela na Livanjskom polju. U upi je ivjelo 715 katolikih obitelji sa 6665 ljudi. Sela u kojima su ivjeli katolici bila su sljedea: Bila, Bukova Gora, Kablii, osanlije, Korita, Kovai, aprazlije, elebi, ukli, Dranlije, Dobro, Grabovica, Grborezi, Greda (Greda, danas zaselak Podgreda u Potoanima), Grgurii, Guber, Komorani, Lipa,
106 Josip Ante SOLDO, Stanovnitvo duvanjskog kraja u XVII. i XVIII. stoljeu, Duvanjski zbornik, Zbornik radova s meunarodnog znanstvenog skupa Duvanjski kraj kroz povijest Tomislavgrad, 6-7. srpnja 2000., Za, greb Tomislavgrad, 2001., 159-187. 107 Navoenje deset katolikih obitelji u kasabi Glamou u 18. st. nije dokaz da su one predstavljale preostalo urbano katoliko stanovnitvo s orijentalnom kulturom stanovanja kao u drugim gradovima u Bosanskom paaluku, prvenstveno u srednjoj Bosni. Prezimena katolikih obitelji koje su vizitatori zatekli u Glamou 1741. i 1768. razliita su, to jasno govori da su katolici tu bili samo privremeno, vjerojatno kao sluge muslimanskim obiteljima i sigurno su ivjeli u predgrau kao u sluaju Livna. Suprotno: S. DAJA, n. dj. (62), 152-153. 108 U vizitaciji iz 1741. ne navodi se katoliko stanovnitvo u Grahovu, ali treba imati u vidu da je biskup Dragievi zapoeo vizitaciju u studenome upravo od Livna, a sezonski su stoari tada ve bili otili u svoja zimovalita u toplijim krajevima juno od Dinare, za razliku od vizitacije iz 1768. kada je biskup Bogdanovi na tom podruju boravio ljeti. Mogue je da biskupi vizitatori nisu ni ili u katoliko selo Unite na Dinari zato to je ono pripalo ibenskoj biskupiji.

31 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Identitet
Lostije (pogreno zapisano ili prepisano Zastinje), Lusni, Ljubuni, Mii, Odak, Provo, Podhum, Prolog, Priluka, Prisap, Radini (danas Vidoi), Rapovine, Rujani, Srevii, Smrani, Strupni, Suhaa, Vrerala, Vuii (zaselak u Golinjevu), Zabrie i irovi. Jedan dio stanovnika na Livanjskom polju bio je bez stalnog mjesta stanovanja pa su upisani pod Donje polje (Inferioris Campus), Gornje polje (Superioris Campus) i Buko blato (Busko Blato). upa Duvno imala je 25 sela u kojima je ivjelo 286 katolikih obitelji s 3069 ljudi. Katolici su ivjeli u sljedeim duvanjskim selima: Borani, Brinik, Buii (katoliko ime za Mesihovinu), Bukovica, Cebara, Crvenice, Kolo, Kongora, Kovai, Eminovo Selo, Gudelji (danas dio Crvenica), Letka, Lipa, Lug, Mandino Selo, Mrkodol, Omolje, Podgaj, Sarajlije, Seonica, Stipanii, uica i Vedai. U sastavu upe Duvno i dalje su bili Drenica i Rakitno, ali ne i Roko Polje i Vinica. Zbog porasta broja vjernika izdvojena je zasebna upa Roko Polje koja je obuhvaala dva potonja sela i imala je 100 katolikih obitelji s ukupno 1127 ljudi. Ta je upa dodijeljena franjevakom samostanu u Kraljevoj Sutjesci, koji je inae skrbio o katolikim upama u sjeveroistonom dijelu Bosanskog paaluka.109 Iako se u kratkom razdoblju izmeu dviju biskupskih vizitacija broj katolikog stanovnitva na Kupresu udvostruio, ono je i dalje pripadalo upi (U)Skop(l)je.110 Na tom je polju u sedam sela ivjelo 65 katolikih obitelji sa 729 ljudi. Sela u kojima su ivjeli katolici bila su sljedea: Botun, Malovan, Odak, Osmanlije, Otinovci, Vrila i Zlosela. Od 102 katolika roda na Kupresu, 40% ih se doselilo u 18. st., a 51% u 19. st., od toga 19 rodova (18,6%) iz Duvna, 12 (11,8%) iz Livna, 15 (14,7%) iz Hercegovine (uglavnom iz Rakitna koje je tada bilo u sastavu Duvna), 39 (38,2%) iz Dalmacije, samo 4 (3,9%) iz Bosne, 11 rodova je nepoznatog porijekla, a dva novijeg datuma.111 Vrlo brzo poslije premjetanja sjedita upe Livno iz uklia u Vidoe, 1802. je dolo do definitivne podjele katolike upe Livno na dvije upu Livno Gornje polje sa sjeditem u Vidoima (koja je pokrivala i Buko blato) i upu Livno Donje polje sa sjeditem u Ljubuniu,112 gdje je ve bilo sjedite
109 Dodjeljivanje upe Roko Polje koja se nalazila izmeu distrikta pod upravom fojnikog i kreevskog samostana upravi sutjekog samostana sigurno se povinovalo privrednim potrebama. Tako su poetkom 19. st. ta upa i njezini prihodi bili privremeno dodijeljeni kreevskom samostanu, jer se naao u tekom financijskom poloaju u odnosu na druga dva samostana. 110 Kupres je ve 1785. bio podignut na rang upe, ali samo za kratko vrijeme, jer franjevci nisu pristali na to pa je brzo vraen u rang kapelanije. Usporedi: Sreko M. DAJA, Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljee. Doba fra Grge Ilijia Vareanina (1783-1813), Kranska sadanjost, Zagreb, 1971., 106. Autor ne navodi objanjenje takvog stava franjevaca, ali se moe zakljuiti da je uzrokovan injenicom da su za Kupres bili zadueni popovi glagoljai, kojima franjevci esto nisu bili skloni, a pogotovo im nisu doputali da budu upnici. 111 DAJA / DRAGANOVI, n. dj. (73), 400-402. 112 U starijoj znanstvenoj literaturi postoji teorija da se spomen sela Lubinchi u upi Vydogossa, koje je 1244. dodijeljeno bosanskom biskupu,

samostalne kapelanije.113 Isto je tako upa Duvno 1828. podijeljena na dvije upe upu Gornje Duvno sa sjeditem u Mokronogama (od 1861. u upanjcu ili Duvnu) i upu Donje Duvno sa sjeditem u Seonici. Tijekom sljedeih desetljea dolo je do osamostaljivanja novih katolikih upa sa sjeditem u Grabovici (1828.) koja je obuhvatila vei dio Bukog blata, ukliu (1838.), uici (1864.) i Rakitnu (1866.), te osnivanja kapelanija u Litanima (1854.), Grahovu (1863.) i Glamou (1864.), kasnije uzdignutih u upe. upa Kupres sa sjeditem u Otinovcima osamostaljena je 1870., ali je ve 1873. od nje odvojena upa Suho Polje. Treba naglasiti da su ratovi u drugoj polovici 17. i poetkom 18. st. doveli do velike etnike i dijalektoloke promjene u sjeverozapadnom dijelu Livanjskog polja. Nahija Sarumie, koja zbog movarnog tla i nije mogla biti gusto naseljena, bila je veim dijelom opustjela i prestala postojati, osim katolikih sela koja su se nadovezivala na livanjsku nahiju, a to su Kovaii i elebi s jedne i Provo i aprazlije s druge strane Livanjskog polja. Na opustoeno se podruje donjeg Livanjskog polja tijekom 18. i 19. st. masovno i trajno naselilo osim hrvatskog katolikog stanovnitva ikavskog narjeja i srpsko pravoslavno stanovnitvo ijekavskog narjeja, dobrim dijelom vlakog porijekla, iskljuivo ijekavskog narjeja, kako iz unutranjosti Bosanskog paaluka (posebno iz porjeja Vrbasa i Unca) tako i venecijanske Dalmacije (posebno s kninskog i vrlikog podruja), koje je veini sela dalo svoja nova imena. Nekadanja priblina granica izmeu nahija Livno i Sarumie postala je nova etnika i dijalektoloka granica. Jedino su u graninim selima elebiu i aprazlijama uz Hrvate ivjeli Srbi koji nisu bili ijekavci nego ikavci, to upuuje na stariji sloj srpskog pravoslavnog stanovnitva svojstven za gornje Livanjsko polje.114 Hrvati na podruju zadinarskih krkih polja dijalektoloki pripadaju ikavskom narjeju i tokavskom govoru i po tome su srodni Hrvatima u dananjoj zapadnoj Hercegovini i unutranjosti srednje Dalmacije (Dalmatinskoj zagori). Meutim, preko Livanjskog polja pruaju
odnosi na livanjska sela, odnosno crkvene upe Vidoe i Ljubuni. To je sasvim neosnovano, jer se oba livanjska sela ne spominju prije 18. st. Selo Ljubuni dobilo je svoje ime zato to je to bio posjed livanjskih begova Ljubunia, a selo Radini je po katolikom rodu Vidoia preimenovano u Vidoe. Livno u 13. st. nije imalo nita s Bosnom, a pogotovo s bosanskim biskupom. upa Vidogoa bila je teritorijalno-administrativna cjelina u srednjovjekovnoj Bosni u uem smislu, a njezino je ime naslijedila dananja Vogoa u ijoj okolici i danas postoji selo Ljubnii. Vidi: Pavao ANELI, Stara bosanska upa Vidogoa ili Vogoa, Glasnik Zemaljskog muzeja, Arheologija, Nova serija, XXVI, Sarajevo, 1971., 337-346. 113 Podjela upe na Livno Gornje polje i Livno Donje polje djelomino je odstupala od geomorfolokog oblika Livanjskog polja. Razgranienje izmeu upa ilo je rijenim tokovima Bistricom do njezinog spoja sa abljakom u Plovuu, a zatim od ua Plovue u Sturbu do ua potonje kod Prologa, tako da su sva katolika sela na desnoj strani pripala upi Livno Donje polje (pa tako i sela na potezu Zastinje Priluka), a ona na lijevoj upi Livno Gornje polje. 114 Etnike migracije oko planine Dinare krajem 17. i poetkom 18. st. prouava Marko Rimac (Odsjek za povijest Filozofskog Fakulteta Sveuilita u Zagrebu) i u njegovim e studijama biti doneseni iscrpni i precizni podatci o toj temi.

status, broj 15, zima 2010./2011. 31

Identitet
se i granice nekih dijalektolokih pojava unutar hrvatskog jezika. Hrvati u gornjem Livanjskom polju i Bukom blatu gotovo redovito u izgovoru imaju umjesto t (npr. kuie, ognjie, siromaina, ap, guer itd.), dok je kod onih u donjem Livanjskom polju suprotno.115 Isto tako, Hrvati u veem dijelu Livanjskog polja izgovaraju perfekt jednine mukog roda svakoga glagola sa zavretkom na o kao u dananjoj Bosni (npr. i/a/o, do/a/o, po/a/o itd.), dok oni u Bukom blatu, juno od poteza Liskovaa Prisoje, izgovaraju sa zavretkom na a kao u dananjoj Dalmaciji (npr. ia, doa, poa itd.) i na Duvanjskom polju jugozapadno od poteza Bukovica Mesihovina.116 *** Jean Chaumette des Fosse, francuski konzul u Travniku izmeu 1807. i 1814., u svojem je izvjetaju nabrojao kapetanije i kapetane u Bosanskom paaluku i razvrstao ih u tri skupine: pravu Bosnu, Tursku Hrvatsku i Hercegovinu. Prema njegovim podatcima duvanjska i livanjska kapetanija pripadale su Hercegovini, a glamoka i kupreka Bosni.117 To je bio prvi put da je Livno u osmansko doba na bilo koji nain svrstano u Hercegovinu. U prvoj polovici 19. st. dolo je do modernizacije Osmanskog Carstva koja je imala poseban odraz u Bosanskom paaluku. Ve 1826. ukinut je Kliki, a ubrzo i Zvorniki sandak, a njihovo je podruje prikljueno Bosanskom sandaku. Tako se Bosanski paaluk na kraju sveo samo na dva sandaka Bosanski i Hercegovaki. Ponovila se situacija s kraja 15. i poetka 16. st. jer su nahije Livno, Glamo, Grahovo i Kupres pripale Bosanskom sandaku, dok je nahija Duvno ostala u Hercegovakom. Kada je zbog modernizacijskih reformi Osmanskog Carstva izbio ustanak muslimana u Bosanskom paaluku, muslimani Hercegovakog sandaka sudjelovali su u guenju ustanka na strani centralne osmanske vlasti. Livanjski muslimani na elu s Ibrahim-begom II. Firdusom u poetku su stajali na strani hercegovakih muslimana, zatim preli na stranu bosanskih da bi na kraju, poslije poraza, izravno priznali centralnu vlast.118 Za odanost i velike zasluge hercegovakih muslimana u borbama protiv ustanika dodijeljen im je 1833. zaseban Hercegovaki paaluk na ijem se elu nalazio Ali-paa Rizvanbegovi, a koji je ukinut 1866. U sastav Hercegovakog paaluka ula je duvanjska nahija, ali je u njemu u poetku kratko bila i livanjska. ak su se Firdusi i Rizvanbegovii obiteljski povezali enidbom Ibra115 O tome najbolje svjedoi ime sela Litana koje je u srednjem vijeku zabiljeeno kao Liane. Ta je promjena vezana za doseljavanje novog katolikog stanovnitva tijekom 18. st. 116 Te mikroregionalne jezine razlike kod Hrvata na Livanjskom polju nisu uoene i zabiljeene u studiji posveenoj toj temi. Usporedi: enana USTOVI, Narodni govor, u: Etnoloka i folkloristika ispitivanja u Livanjskom polju, Glasnik Zemaljskog muzeja, Etnologija, Nova serija, XVXVI (1960-1961), Sarajevo, 1961., 91-100. 117 H. KREEVLJAKOVI, n. dj. (78), 13. 118 H. URI, n. dj. (40), 102-103.

him-begovog sina Muhameda s Ali-painom kerkom znakovitog imena Huma. Suvremenik tih dogaanja, bosanski franjevac Ivan Frano Juki, zabiljeio je da je livanjska nahija bila podloena mostarskom veziru (tj. hercegovakom pai), ali da je tadanji livanjski beg Firdus molbom isposlovao da ostane pod travnikim vezirom (tj. bosanskim paom).119 U to je vrijeme dolo i do estokog pravnog spora bosanskog apostolskog vikara, biskupa fra Rafe Bariia s upravom franjevake provincije Bosne Srebrene oko uprave nad Bosanskim apostolskim vikarijatom. Zbog zaputenosti hercegovakog katolikog puka i velike udaljenosti bosanskih franjevakih samostana, skupina hercegovakih franjevaca koji su bili lanovi samostana u Kreevu, stala je na stranu fra Rafe Bariia (koji je inae bio rodom iz srednje Bosne, a ne Hercegovine), te njemu, generalu franjevakog reda i Kongregaciji za irenje vjere u Rimu iznijela razloge i prijedlog za utemeljenje novog samostana u zapadnoj Hercegovini i odcjepljenje Hercegovine od Bosanskog apostolskog vikarijata i franjevake provincije Bosne Srebrene. Hercegovaki franjevci su 1844., na odobrenje Svete Stolice da mogu izgraditi svoj novi samostan, napustili Kreevo i otili u Hercegovinu gdje su ga dvije godine kasnije utemeljili na irokom Brijegu. Spor je rijeen tako to je 1847. odlukom Svete Stolice u Rimu osnovan Hercegovaki apostolski vikarijat (koji e kasnije prerasti u biskupiju), a hercegovaki franjevci su izdvojeni od uprave provincije Bosne Srebrene, da bi 1852. bila osnovana Hercegovaka franjevaka kustodija (1892. uzdignuta na rang provincije). Kako su novoosnovani Hercegovaki apostolski vikarijat i Hercegovaka franjevaka kustodija organizirani na podruju Hercegovakog paaluka pripalo im je i Duvno, dok su u Bosanskom apostolskom vikarijatu i franjevakoj provinciji Bosni Srebrenoj ostali Livno, Glamo i Kupres. Meutim, tadanji duvanjski franjevci nisu bili na strani fra R. Bariia, zbog ega ih je on dio otjerao u samostan u Fojnici, niti su odmah odcijepljeni hercegovaki franjevci preuzeli pastoralnu skrb za Duvno. Neto ranije, 1828. se od upe Livno Gornje polje odvojila njezina kapelanija Grabovica i prerasla u upu koja je pokrivala vei dio Bukog blata, a od nje su se kasnije odvojile druge upe. S obzirom da je fra Rafo Barii u svojoj tituli imao i nekadanju Duvanjsku biskupiju (na iju se tradiciju poziva dananja Mostarsko-duvanjska biskupija), a ona je u prolosti izgleda obuhvaala i istonu polovicu Bukog blata, to je podruje ulo u Hercegovaki apostolski vikarijat. Tako je Buko blato, odnosno Livanjsko polje, podijeljeno izmeu Bosanskog i Hercegovakog apostolskog vikarijata, bosanske i hercegovake franjevake provincije, a kasnije izmeu Banjoluke i Mostarsko-duvanjske biskupije. Tada se i samo zbog toga, ee kod bosanskih, a rjee kod hercegovakih Hrvata katolika uvrstilo miljenje da se Livno nalazi u Bosni, a Duvno u Hercegovini.

119 Slavoljub BONJAK (pseudonim Ivana Frane Jukia), Zemljopis i poviestnica Bosne, Narodna tiskarnica dr. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1851., 29.

320 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Identitet
Znameniti hercegovaki franjevac Petar Bakula ve je tada uoio taj problem i 1867. napisao sljedee: itamo li neke novije geografe, vidjet emo da je Hercegovina sa zapadne strane dosta odsjeena, jer se ne prostire dalje od Duvna (Juki: Zemljopis (3) Vezirluk mostarski). Kakvu god svrhu imalo to ogranienje, ne sumnjamo da se ono sasvim protivi prijanjim granicama Hercegovine, koja obuhvaa ne samo duvanjski nego i livanjski kotar te preko Glamoa sve do Krajine. Protivi se i nedavno objavljenom geografskom spisu gospodina Franje Kruia iz 1861. te djelu g. H. Kieperta iz 1853., a to je djelo veoma cijenjeno. Iako me ne zanima, zove li se taj odsjeak sastavnim dijelom Hercegovine ili nekako drugaije, ipak bih preporuio da poznata i utvrena imena ne mijenjamo oslanjajui se moda na nedovoljan i izvana nametnut razlog to onaj gornji dio Hercegovine ne potpada pod mostarsku upravu. (podebljao D. P.).120 Rije je o pri mjedbi na knjigu Zemljopis i poviestnica Bosne od bosanskog franjevca Ivana Frane Jukia. Ve iz Jukievog pseudonima, koji je glasio Slavoljub Bonjak, i objave te knjige neposredno poslije odvajanja hercegovakih franjevaca mogu se jasno naslutiti njegovi stavovi kojima je on, kao velik protivnik fra Rafe Bariia, elio to vie ouvati staro stanje franjevake provincije Bosne Srebrene i Bosanskog apostolskog vikarijata, i zbog toga zaustaviti mogue utjecaje novog Hercegovakog apostolskog vikarijata na Livno. Tim prije i vie, jer je katolika upa Livno bila dodijeljena franjevakoj provinciji Bosni Srebrenoj i Bosanskom apostolskom vikarijatu samo uvjetno. Na istom je mjestu fra P. Bakula iznio i povijesne primjedbe na suavanje Hercegovine u Jukievom djelu: Kad bi razdioba izmeu Bosne i Hercegovine to su je izveli turski upravitelji u nae vrijeme, kao i ona starija to su je izveli Turci s austrijskim carem obzirom na mjesta gornje Dalmacije, bila dovoljna za odreivanje granica Hercegovine, morali bismo se usprotiviti svim povjesniarima koji o tome rade. I zaista, ako turski car g. 1831. nije ustupio cijelu Hercegovinu (koja je tada bila u njegovim rukama) nego samo vei njen dio i oznaio za vezirstvo Rizvanbegoviu, iz toga se ne moe zakljuiti da ostali dijelovi ne sainjavaju stare Hercegovine, kao na pr. onaj dio koji je sebi ranije pripojio na istonoj strani Mahmut Paa (1788), onaj koji je i sada pod bosanskim upraviteljem u Neretvi i Rami, kao i onaj to sainjava livanjski kotar na zapadu. (podebljao D. P.). Fra Grga Marti napisao je 1842. sljedee: Hercegovac je kao god i braa njegova, grane slavenskog plemena, sire: Dalmatinac, Albanez, Crnogorac, Bonjak, Srbin, Horvat, Bugarin i dr., znaaja blagodetelna, temperamenta ognjena, tela krepka i iva, vozrasta po veoj asti golema, izuzimajui u Gornjoj Hercegovini okol Posuja, Levna, Duvna i Kupresa ivee, tako nazvane Ravenjae, koji su telom ma120 Petar BAKULA, Topografsko-historijski ematizam franjevake kustodije i apostolskog vikarijata u Hercegovini za godinu Gospodnju 1867. (Naslov izvornika: Schematismus topographico-historicus Custodiae Provincialis et Vicariatus Apostolici in Hercegovina, pro Anno Domini 1867, Spalati, 1867., s latinskog preveo Vencel Kosir), Zaviajna biblioteka ivot i svjedoanstva, I, Mostar, 1970., 16-17.

nji, no to se jaine tie, drugim ravni. Svi su gostoljubivi, za puku, ordu i drugo oruje sposobni, za etovanje, osobito u bregovitim stranama prikladni, i trudoljubivi. (podebljao D. P.).121 To je motrite izuzetno zanimljivo i vano, jer datira iz vremena prije odcjepljenja Hercegovine od Bosanskog apostolskog vikarijata, a iznio ga je franjevac rodom iz Rastovae kod Posuja, koji nije otiao s hercegovakim franjevcima iz Kreeva u Hercegovinu nego je ipak ostao lanom franjevake provincije Bosne Srebrene. Meutim, sam je fra Ivan Frano Juki 1845. zabiljeio da: U Skoplju seljaci svoju narodnu nonju ve su zamijenili s turskom, kako muko tako i ensko, ali na Kupresu zadrala se kod obadva pola; ona je s malom promjenom kao u Duvnu i u Livnu, a jednaka sa onom, koju nose seljaci u okruju spljetskom, koje Italijani Morlacima zovu. U prateoj je bi ljeci, izmeu ostalog, jo ustvrdio: Nonja, obiaji, pjesme dalmatinskih Morlaka i itelja Livna, Duvna, Kupresa i Hercegovine do Mostara jedna je te ista. (podebljao D. P.).122 Nasuprot njima trojici, fra Lovre Karaula, gvardijan franjevakog samostana na Gorici kod Livna (kojeg je utemeljio 1854. i tako odvojio Livno od fojnikog dekanata), iako i sam pripadnik franjevake provincije Bosne Srebrene, napisao je u svojem Memorandumu kranskog puka u Livnu, kojeg je 1875. uputio austrijskom caru i ugarskom kralju Franji Josipu, sljedee: U civilnom smislu poznato je muhamedancima iz historije, da se ovaj kotar uvijek smatrao sastavnim dijelom kraljevine Dalmacije, i da je god. 1746. otrgnut ispod jurisdikcije splitskog biskupa. Osim toga, vrlo dobro pamte i s nokta broje sve gradove, tvrave i primorska mjesta Dalmacije, koja je neko sultanova premo bila zauzela, a koja su zatim za vremena mletake republike hrabrou ratobornog dalmatinskog naroda opet dola pod vlast kranskih vladara. Poradi toga misle muslimani, da bi krani ovoga kotara, kojih brojano ima pet puta vie nego njih, lako mogli pokuati i izvriti prepad k Austro-Ugarskoj, kad bi se sloili s Dalmatincima. A zatim jo i to: Napokon, budui da se radi evropejskog ravnoteja ne smije ni misliti, da se ovaj kranski narod oslobodi i da se inkorporira svojoj majci Dalmaciji ... (podebljao D. P.).123
121 Grgo MARTI, Hercegovci, u: Izabrani spisi, Svjetlost Sarajevo, , 1956., 32. lanak je izvorno objavljen u Serbskom narodnom listu, pa nije nita neobino to je prilagoen ekavskom dijalektu. Autor u prateoj biljeci za naziv ravenjai daje sljedee objanjenje: Naimenovani su tako sbog njima svojstvenog obiaja, onome izmeu sebe, koji bi to u putu, ili kojom drugom prilikom tetovao, n. pr. konja, ili to drugo, izgubio, iz uinjeno meu sobom revene naknaditi. Znai, revni ljudi. 122 Ivan Frano JUKI, Putovanje po Bosni godine 1845., u: Izabrana djela, Konzor Zagreb, 2001., 73. , 123 Lovre KARAULA, Folium complectens Gravamina publica quibus dominans elementum muhamedanum plebem christianum in Circulo Livno data opera injusta opprimit, aliisque artibus atque intensis viribus internetione delere adnititur. Objavljeno na hrvatskom jeziku (u prijevodu fra Bonifaca Badrova iz 1925.): List koji sadri namete kojima muslimanski element djelatno nepravedno tlai kranski narod livanjskog okruga i nastoji zatrti zlim nainom i jakim snagama, u: Pro populo. ivot i djelo fra Lovre Karaule (1800. 1875.), uredio Marijan Karaula, Svjetlo rijei Sarajevo, ,

status, broj 15, zima 2010./2011. 321

Identitet
Polovicom 19. st. provedena je nova podjela Bosanskog i Hercegovakog paaluka. Ukinuti su sandaci i kadiluci te uvedena nova administrativna podjela na kajmakamluke (okruge) i mudirluke (srezove). Livanjski mudirluk (u kojem se nalazilo Grahovo) te glamoki i uskopski ili prusaki (u kojem se nalazio Kupres) mudirluci pripali su travnikom kajmakamluku u Bosanskom paaluku, dok je duvanjski mudirluk pripao mostarskom kajmakamluku u Hercegovakom paaluku. Ve 1865. svi su paaluci pretvoreni u vilajete kao najvie teritorijalno-administrativne cjeline u Osmanskom Carstvu, ukinut je Hercegovaki paaluk, a Bosanski je vilajet obnovljen u jedinstvenu provinciju podijeljenu na sedam sandaka koji su se dalje dijelili na kadiluke (kaze). Duvno je kao kadiluk bilo izdvojeno iz Hercegovakog i prikljueno Travnikom sandaku tako da se (ponovno) nalo skupa s Livnom i Glamoem koji su bili zasebni kadiluci te Kupresom koji se nalazio u sastavu prusakog kadiluka.124 Hercegovaki su Hrvati digli u Gorici kod Gabele 1875. ustanak protiv osmanske vlasti, a ubrzo i hercegovaki Srbi u Nevesinju. Zatim su im se pridruili i Srbi u zapadnoj Bosni, dok bosanski Hrvati nisu sudjelovali u ustanku. Osmanska vlast nije bila u stanju uguiti ustanak, a to joj je dodatno oteao ulazak u rat Srbije i Crne Gore, a zatim i Ruskog Carstva, te pomo Austro-Ugarske Monarhije ustanicima. Vrlo brzo poslije izbijanja hrvatskog ustanka, nekoliko livanjskih muslimana je ubilo (zadavilo) starca fra Lovru Karaulu to je bio povod irenju ustanka i na livanjski kraj, a ustanike je organizirao fra Stipan Krei. Naoruanih ustanika bilo je na vrhuncu oko 400, uglavnom Hrvata ali i neto pridruenih Srba, a glavno im je uporite bilo na Dinari iznad sela Prologa. S druge strane ustanak duvanjskih Hrvata u startu je zakazao, a manje su se borbe vodile samo u Vinici, ali i tu uz pomo livanjskih ustanika. Cijelo vrijeme livanjski Hrvati bili su ukljueni u tijek hrvatskog ustanka u Hercegovini (i jedini zapadno od Neretve izdrali do kraja), dok su glamoki i grahovski Srbi bili ukljueni u tijek srpskog ustanka u zapadnoj Bosni.125 U ustanku livanjskih Hrvata sudjelovalo je nekoliko franjevaca, a meu njima i fra Bono ari kojeg su ustanici Proloke ete izabrali za vojvodu. Fra Bono ari najbolji je primjer koliko je relativno to to je Livno ostalo u franjevakoj provinciji Bosni Srebrenoj, odnosno nije pripalo Hercegovakoj franjevakoj provinciji. Roen je 1848. u Vrdima kod Drenice sjeverno od Mostara; uoi ustanka bio je kapelan u ukliu kod Livna; kasnije je slubovao u vie upa na podruju Hercegovake franjevake kustodije, od2000., 246-252, posebno 250-251. 124 H. ABANOVI, n. dj. (55), 233-234. 125 Anelko MIJATOVI, Revolucionarna i borbena zbivanja u zapadnoj Hercegovini za vrijeme Hercegovakoga ustanka (1875. 1878.), u: Zbornik radova Uloga Hrvata u Hercegovakome ustanku (1875. 1878.) Lju, buki, 2009., 151-162.

nosno provincije, najee u duvanjskom kraju, a umro je u franjevakom samostanu na Humcu kod Ljubukog 1910.126 Tijekom hercegovakog ustanka, prema naredbi centralne osmanske vlasti osnovan je krajem 1875. poseban Hercegovaki vilajet, ali je ve poetkom 1877. ukinut.127 Svjetski poznati engleski arheolog-amater Arthur J. Evans boravio je kao novinski izvjestitelj u Bosni i Hercegovini izmeu 1875. i 1878. i izvjetavao o dogaanjima na tom podruju, a u knjizi u kojoj je sabrao svoje revidirane i selekcionirane dopise iz 1877. priloio je kartu u kojoj je razgraniena Hercegovina u odnosu na Bosnu.128 Prema toj karti Hercegovina je na zapadu obuhvaala Livno, a vjerodostojnost tog razgranienja potvruje injenica da je na toj karti Hercegovina obuhvaala i Niki, koji je sljedee godine pripao Crnoj Gori. *** Rat izmeu osmanske vlasti i hrvatskih i srpskih ustanika trajao bi u nedogled da europske sile nisu na Berlinskom kongresu 1878. donijele odluku da se Austro-Ugarskoj Monarhiji povjeri mandat privremene uprave nad Bosanskim paalukom. Dvolana Austro-Ugarska Monarhija uvela je, prema paalucima, takoer dvolano ime za okupacijsku zonu, a zatim anektiranu pokrajinu Bosna i Hercegovina, ali upravo je njezina administracija odstupila od povijesnih injenica, tako to je Duvno svrstala u Bosnu, a ne Hercegovinu.129 Isto tako, Duvnu kao kotaru prikljuen je vei dio Bukog blata i sela Zagorje, Zavelim i Vir juno od Zavelima, koja danas pripadaju Posuju. Prema prvom popisu stanovnitva Bosne i Hercegovine, izvrenom 1879., u livanjskom kotaru ivjelo je 11.010 katolika ili Hrvata, ali mu je bio oduzet vei dio Bukog blata, a prikljueno Grahovo kao ispostava, tako da je na Livanjskom polju ivjelo 10.453 (51,04%), a na Grahovu polju 557 (12,16%) katolika. U duvanjskom kotaru ivjelo je 10.705 (79,81%), a u glamokom svega 196 (1,92%) katolika. Kupres je bio ispostava u kotaru Donjem Vakufu i u toj je ispostavi ivjelo 3305 (38,74%) katolika. Popis stanovnitva izvren 1910. pokazuje znaajan porast Hrvata na tom podruju. U livanjskom kotaru tada je ivjelo 20.323 (63,21%), u duvanjskom 19.407 (86,86%), u glamokom 1135 (5,55%),130 a u
126 Andrija NIKI, Ustanak u livanjskom kraju 1875. 1878. i fra Bono ari, Zaviajna knjinica ivot i svjedoanstva, 60, Povijesni isjeci, 7, Franjevaka knjinica i arhiv u Mostaru, Mostar, 2000. 127 H. ABANOVI, n. dj. (55), 98, 234. 128 Arthur J. EVANS, Illyrian Letters, Longmans, Green and Co., London, 1878. Prevedeno na srpski ekavski jezik: Artur D. EVANS, Ilirska pisma, Biblioteka Kulturno nasljee, Veselin Maslea Sarajevo, 1967. , 129 Jo je vee odstupanje bilo s Foom, inae povijesnom jezgrom Hercegovine, koja je na samom poetku austrougarske uprave pripadala mostarskom okrugu, ali je vrlo brzo prikljuena sarajevskom i na taj nain ula u sastav Bosne!!! 130 Iako je Austro-Ugarska Monarhija poslije 1903. odustala od plana stvaranja umjetne bosanske nacije razliitih religija i dopustila Hrvatima i Srbima u Bosni i Hercegovini da se nacionalno izjanjavaju i politiki organiziraju (pa se slubeni jezik ve 1907. zvao hrvatski i(li) srpski), popis iz

322 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Identitet
grahovskoj ispostavi livanjskog kotara 1184 (13,90%) i u kuprekoj ispostavi bugojanskog kotara 5580 (40,08%) Hrvata. Austrougarska uprava omoguila je 1881. ponovno uspostavljanje redovite organizacije Katolike crkve u Bosni i Hercegovini, ali ne na nain da su dijelovi tog podruja vraeni (nad)biskupijama kojima su povijesno pripadali i ijim su sreditima oni prostorno gravitirali kao to su nadbiskupije sa sjeditem u Splitu i Zagrebu ili naslovno pripadali kao to je bila tadanja Bosansko-srijemska biskupija sa sjeditem u akovu. Habsburki je dvor, a ne Sveta Stolica u Rimu, izravno odluivao o osnivanju novih biskupija na podruju okupacijske zone Bosne i Hercegovine pa su tako osnovane tri potpuno nove biskupije sa sjeditima u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru, dok je stara Trebinjsko-mrkanska biskupija, koja je preivjela doba osmanske vladavine tako to je njome upravljao dubrovaki nadbiskup, odvojena od njegove jurisdikcije i dodijeljena mostarskom biskupu. Vrhbosanska nadbiskupija sa sjeditem u Sarajevu obuhvatila je priblino podruje koje je pripadalo srednjovjekovnoj Bosni, Usori i Solima. Banjoluka biskupija uglavnom je obuhvatila podruje koje se nazivalo Turskom Hrvatskom ili Bosanskom krajinom, odnosno podruje do rijeke Vrbas na istoku. Mostarsko-duvanjska biskupija se pozivala na tradiciju starokranske Delminijske, odnosno srednjovjekovne Duvanjske biskupije i obuhvatila je podruje zapadno od donjeg toka rijeke Neretve do Bukog blata, odnosno podruje koje je nekad pripadalo to Duvanjskoj to Makarskoj biskupiji. Samo je selo Unite na Dinari potvreno ibenskoj biskupiji, jer je pripadalo katolikoj upi Kijevo. Ako igdje unutar Bosne i Hercegovine moderna katolika crkvena bilo biskupijska bilo redovnika organizacija nije potivala, odnosno ako je igdje naruila geografsko jedinstvo i etniku kompaktnost katolikog stanovnitva, onda je to upravo na podruju zadinarskih krkih polja. Duvanjsko polje i vei dio Bukog blata pripali su Mostarsko-duvanjskoj biskupiji i Hercegovakoj franjevakoj provinciji. Druga su polja ostala u franjevakoj provinciji Bosni Srebrenoj, ali su najvei dio Livanjskog polja i cijelo Glamoko pripali Banjolukoj biskupiji, a Kupreko polje Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Takva se crkvena podjela nije uvijek poklapala s administrativnom. Tako je uica do polovice 20. st. administrativno pripadala Livnu, a crkveno Mostarsko-duvanjskoj biskupiji i Hercegovakoj franjevakoj provinciji. (Jedino se u uici na cijelom tom podruju danas dodiruju franjevci dviju provincija, jer katolike upe u duvanjskom dijelu Bukog blata u meuvremenu su oduzete franjevcima Hercegovake provincije i dodijeljene biskupijskim sveenicima Mostarsko-duvanjske biskupije.) O vraanju Livna povijesnoj Splitskoj nadbiskupiji nije se moglo ni pomiljati, a pogotovo ne o podreiva1910. napravljen je, kao i oni prethodni, prema vjerskom, a ne etnikom ili nacionalnom kriteriju. U isto je vrijeme meu Srbima na irem dinarskom podruju postojala struja koja je zagovarala jedinstvo s Katolikom crkvom, tako da nije nita neobino da se 159 ljudi u glamokom kotaru izjasnilo kao katolici grkog obreda, ali oni nisu ukljueni u navedeni broj i postotak hrvatskog stanovnitva, jer je rije o srpskom stanovnitvu.

nju novonastalih katolikih biskupija u Bosni i Hercegovini Splitskoj ili Zagrebakoj metropoliji. Taj i sline poteze u Bosni i Hercegovini (pokuaj stvaranja umjetne bosanske nacije razliitih vjera, zakonsko proglaavanje slubenog jezika s bosanskim imenom i forsiranje bogumilskog mita kao povijesne osnove) dualistika Austro-Ugarska Monarhija radila je da razbije svoju najveu unutarnju opasnost jedinstvo Hrvata i njihovu tenju za trijalistikom monarhijom, a zatim i loginu federalizaciju slavenskih naroda u njezinom sastavu. (Dovoljno je imati u vidu da su se i Maari izborili za dualistiku monarhiju tek 1867. ucjenjujui Habsburgovce poslije tekog poraza koji su oni pretrpjeli od Pruskog Carstva.) A upravo je to bio glavni razlog zato se krajem Prvog svjetskog rata, odnosno 1918., Austro-Ugarska Monarhija raspala iznutra. Stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije preimenovanom u Kraljevstvo Jugoslaviju) pod vlau srpske dinastije Karaorevia inilo se da je ostvaren cilj ujedinjenja svih junih Slavena. Jugoslavenska se ideja ubrzo pokazala kao zabluda, jer je nova, inae kulturno heterogena, drava funkcionirala kao proirena Srbija gdje je srpstvo bilo favorizirano,131 dok je hrvatstvo potiskivano132 ili gueno
131 Najbolji i najzanimljiviji primjer favoriziranja srpstva na podruju zadinarskih krkih polja jest razvoj naselja Bosanskog Grahova. To je bilo srpsko selo izvornog imena Arein Brijeg, koje je na popisu stanovnitva iz 1879. imalo je svega 13 kua i 92 stanovnika, te tako ilo u skupinu manjih sela ak na Grahovu polju. Ve 1910. to je selo imalo 50 kua i 290 stanovnika, od toga 243 pravoslavaca (Srba) i 42 katolika (Hrvata), uz nekoliko doseljenih idova i evangelika, tako da je mjesto imalo multireligijski karakter, a u njemu je bilo sjedite grahovske ispostave livanjskog kotara. Ubrzo poslije zavretka Prvog svjetskog rata i proglaenja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, u ljeto 1919. to je naselje slubeno preimenovano u Bosansko Grahovo. Dugo je u javnosti bilo prisutno miljenje da je to naselje dobilo bosanski pridjev u imenu da bi se razlikovalo od Grahova u Crnoj Gori, ali neke injenice upuuju da se objanjenje treba traiti u drugom kontekstu. Naime, u Obljaju, vrlo blizu Areinog Brijega ili Grahova, bio je roen Gavrilo Princip, koji je kao lan (u osnovi velikosrpskog) pokreta Mlada Bosna (iji je osnovni cilj bio pripojenje Bosne i Hercegovine Srbiji), ubio u Sarajevu 1914. nasljednika habsburkog prijestolja Franca Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu Sofiju to je bio povod za izbijanje Prvog svjetskog rata. U konanici to je dovelo do raspada Austro-Ugarske Monarhije i stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (preimenovanog u Kraljevstvo Jugoslaviju) koje je funkcioniralo kao proirena Srbija. Srbi su G. Principa i ostale lanove Mlade Bosne, koji su sudjelovali u spomenutom atentatu, slavili kao junake (u prvoj Jugoslaviji posveena im je kapela tzv. Vidovdanskih junaka u Sarajevu i u nju prenesene njihove kosti, a u drugoj Jugoslaviji muzej u tom gradu!), pa je zbog toga mnogo vjerojatnije da je bosanski pridjev bio dodijeljen Grahovu u ast te organizacije, a ne zbog nekakvog razlikovanja dvojnika. (Ironino je da su upravo Srbi tijekom posljednjeg rata uklonili bosanski pridjev iz imena svih gradova koji su bili ili su i danas pod njihovom vlau, pa tako i iz imena Bosanskog Grahova.) Ispostava Bosansko Grahovo pretvorena je 1929. u opinu u koju je ulo i pola srpskih sela u donjem Livanjskom polju (do poteza Sajkovi Vrbica), a zatim je ta opina izdvojena iz livanjskog kotara i zajedno s opinama Drvar i Trubar formirala novi zasebni kotar Bosansko Grahovo sa sjeditem u istoimenom mjestu. Na popisu stanovnitva iz 1931. kotar je imao 12.404 stanovnika od ega 11.280 Srba. Poslije Drugog svjetskog rata, Bosansko Grahovo bilo je sjedite istoimene opine, u ijem je sastavu bila i polovica srpskih sela u donjem Livanjskom polju, i razvilo se u mali grad s modernom infrastrukturom koji je 1991. imao blizu 2000 stanovnika, gotovo u potpunosti Srba. 132 Dobar primjer potiskivanja hrvatstva na podruju zadinarskih krkih polja jest odbijanje zahtjeva duvanjskih Hrvata za preimenovanjem gradia

status, broj 15, zima 2010./2011. 323

Identitet
svim sredstvima, esto i nasiljem pa je to i dovelo do stvaranja hrvatskog ustakog pokreta koji je djelovao ilegalno ili u emigraciji. Sve povijesne pokrajine koje su ule u sastav nove drave, pa tako i Bosna i Hercegovina, izgubile su 1929. svoju autonomiju i zasebnost. Nekadanja pokrajina Bosna i Hercegovina podijeljena je u nekoliko banovina koje su ignorirale granice odreene austrougarskom upravom. Tako su livanjski i duvanjski srez i Hercegovina pripali Primorskoj Banovini sa sjeditem u Splitu, a glamoki i grahovski srez i kupreka opina unutar bugojanskog sreza Vrbakoj Banovini sa sjeditem u Banjoj Luci. Prema popisu stanovnitva 1931. u livanjskom je srezu ivjelo 21.893 (75,66%), u duvanjskom 23.109 (88,37%), u kuprekoj opini unutar bugojanskog sreza 6436 (39,99%) Hrvata, u glamokom srezu 1342 (5,39%) i u grahovskoj opini unutar grahovskog sreza 1101 (8,87%). Situacija se promijenila 1939. kada je, uslijed vanjskih pritisaka i ratne opasnosti, centralna srpska vlast odluila rijeiti najtee unutarnje politiko pitanje Kraljevstva Jugoslavije, odnosno zahtjev Hrvata za punom autonomijom i federalnim ureenjem. Stvorena je Hrvatska Banovina, a njezino je podruje odreeno prema nacionalnom kriteriju tako da je u nju uao i velik dio Bosne i Hercegovine, preciznije svi krajevi koji su imali hrvatsku veinu, pa tako i livanjski i duvanjski srez i kupreka opina. Ali za opstanak Kraljevstva Jugoslavije to je bilo prekasno, jer je bila uvuena u Drugi svjetski rat to je rezultiralo njezinim munjevitim raspadom. Uz potporu nacistike Njemake i faistike Italije, pripadnici hrvatskog ustakog pokreta u travnju 1941. proglasili su faistiku Nezavisnu Dravu Hrvatsku. U njezin je sastav ula cijela Bosna i Hercegovina, a ne samo njezini krajevi s hrvatskom veinom to je bio jedan od razloga nestabilnosti te kratkotrajne marionetske drave. NDH je administrativno bila podijeljena na velike upe kojima su esto davana, u narodu zaboravljena, srednjovjekovna imena, a njihova su podruja ignorirala geografske i povijesne kriterije. Tako su Livno, Duvno, Glamo i Kupres pripali upi Pliva-Rama sa sjeditem u Jajcu. Srpsko stanovnitvo, posebno ono organizirano u etniki pokret ili vezano uz njega, nije moglo prihvatiti hrvatsku vlast pogotovo faistikog reima, a ustae (ijoj se vlasti u poetku priklonio i znaajan dio muslimanskog stanovnitva) su im se poele osveivati zbog velikosrpske diktature u prethodnoj dravi. Tako je vrlo brzo poslije proglaenja NDH dolo do oruanih sukoba popraenih obostranim masovnim zvjerskim pokoljima civilnog stanovnitva na cijelom podruju. Jugoslavenski komunisti organizirali su
Duvna u Tomislavgrad u ast hrvatskog kralja Tomislava povodom proslave tisuugodinjice Hrvatskog Kraljevstva 1925. Centralna velikosrpska vlast u Beogradu dopustila je to preimenovanje tek tri godine kasnije, ali samo pod uvjetom da preimenovanje u prvom redu bude u ast novoroenog srpskog princa Tomislava, sina kralja Aleksandra Karaorevia.

ustanak protiv njemakih i talijanskih okupatora i njihovih saveznika, pa tako i protiv NDH, a zbog svoje vienacionalne partizanske vojske i protufaistike, odnosno protunacistike borbe poslije etiri godine rata izali su kao jedini pobjednici koje su priznali i saveznici protuhitlerovske koalicije. Rat je bio najintenzivniji na podruju Bosne i Hercegovine, pa tako ni podruje zadinarskih krkih polja nije ostalo poteeno. Tako su u srpnju 1941. Srbi digli ustanak protiv NDH koji je zahvatio cijelo podruje koje su masovno naseljavali, pa tako i Glamoko, Kupreko, Grahovo i donje Livanjsko polje. Poslije poetnih uspjeha u borbi protiv oruanih snaga NDH, srpski ustanici u donjem Livanjskom polju uglavnom su se opredijelili za partizanski komunistiki pokret (u sastavu bataljuna Starac Vujadin), a oni na Glamokom, Kuprekom i Grahovu polju za etniki. U tim su borbama poubijani ili protjerani svi Hrvati na Grahovu polju i znatno prorijeeni na Glamokom. Partizanski pokret kod Hrvata na podruju Bosne i Hercegovine (za razliku od Dalmacije gdje je bio jak utjecaj komunista, a vei dio obale s otocima bio preputen Italiji) bio je krljav, posebno prve dvije godine rata, dok sami partizani nisu poeli vriti nasilna novaenja i iriti komunistiku propagandu na hrvatskim podrujima koja su se privremeno nala pod njihovom kontrolom. Odlazak Hrvata u partizane esto nije ni bio zaslugom komunistikog pokreta (kako se to u komunistikoj Jugoslaviji kasnije predstavljalo) nego je bila rije o pojedinanim sluajevima razliite motivacije. Tako su Hrvati iz Zabria kod Livna odlazili u partizane (ili im pomagali) zbog prijeratnog sukoba s livanjskim franjevcima (od kojih je veina kasnije bila naklonjena NDH) zbog ega su se izdvojili iz Katolike crkve i pristupili izmatikoj samozvanoj Starokatolikoj crkvi. Pa i broj od dvadesetak Hrvata u livanjskom ustanikom partizanskom odredu na Cincaru133 i priblino toliko u duvanjskom odredu Mijat Tomi tijekom 1941. bio je vie nego skroman, pogotovo ako se usporedi s brojem livanjskih ustanika gerilaca sedam desetljea ranije kada je ukupan broj stanovnika bio znatno manji. Partizani su u ljeto 1942. u uici osnovali Desetu hercegovaku proletersku udarnu brigadu u koju su krajem godine ukljueni livanjski (ali samo onaj na Cincaru) i duvanjski odred, koji su u meuvremenu prerasli u bataljune.

133 Taj odred nije bio u sastavu bataljuna Starac Vujadin i od njega se razlikovao brojnou, nacionalnim sastavom i motivom ustanika. Dok je bataljun Starac Vujadin imao preko 600 ustanika, iskljuivo Srba, i nastao kao rezultat pobune srpskog stanovnitva u donjem Livanjskom polju protiv uspostavljanja hrvatske drave i spontanog oruanog otpora izravnim ustakim napadima, ali bez komunistikog organiziranja (tek poslije poetnih uspjeha srpskih ustanika, komunisti su, da bi ih pridobili na svoju stranu, meu njih poslali nekoliko svojih iskusnih lanova Srbe kao zapovjednike, a Hrvate kao politike komesare, to je na livanjske Srbe imalo pozitivan utjecaj i s nacionalnog gledita), dotle je livanjski partizanski odred, smjeten na planini Cincaru, imao svega do 50 ustanika uglavnom livanjskih komunista hrvatske, srpske i bonjake nacionalnosti. Poslije pogibije zapovjednika Vojina Zirojevia taj je odred, u meuvremenu bataljun, nosio ime u njegovu ast.

32 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Identitet
Jugoslavenski su komunisti na drugom zasjedanju svojeg Zemaljskog antifaistikog vijea narodnog osloboenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) odranom 1943. obnovili teritorijalno-politiku zasebnost Bosne i Hercegovine kao republike unutar budue komunistike Jugoslavije s granicama i imenom okupacijske zone i pokrajine u Austro-Ugarskoj Monarhiji. I oni su bili svjesni posebnosti podruja zadinarskih krkih polja, a posebno livanjskog kraja i grada Livna (tada jedinog razvijenog mjesta na tom podruju) unutar Bosne i Hercegovine, dok su na treem zasjedanju svojeg ZAVNOBiH-a odranog 1945., zakljuili sljedee: Do sada je ovaj dio zapadne Bosne ostajao naputen naroito u saobraajnom pogledu. Livanjsko podruje je otsjeeno od zalea i jako orijentisano prema Dalmaciji. Meutim, umjesto udaljavanja od nas, ono bi moglo da nas spaja sa Primorjem. Poznato je, da primorski narodi imaju iri pogled na svijet i bri kulturni razvitak. Nas od mora dijeli uski dalmatinski pojas i Livanjsko podruje zapljuskuje primorska kultura. Njoj se moe otvoriti put i dublje u zalee, gdje preovlada kontinentalni mentalitet. Sve saobraajne potekoe padaju pred modernom tehnikom. Taj uticaj bi i politiki bio plodotvoran, jer bi hrvatske narodne mase ovoga kraja bile u bliem dodiru sa dalmatinskim Hrvatima, koji su u naoj narodno-oslobodilakoj borbi prednjaili svojom borbenou i visokom politikom svijeu. (podebljao D. P.).134 U Drugom svjetskom ratu (ali uglavnom na njegovom zavretku ili neposredno poslije njega) poginulo je ili bilo ubijeno u raznim okolnostima oko 1890 livanjskih, 1243 kuprekih, 1025 duvanjskih, 240 grahovskih i 183 glamokih Hrvata, najvie mladih mukaraca.135 Kupreki se Hrvati nisu nikad vie demografski oporavili, a ionako mali broj glamokih i grahovskih Hrvata se dodatno smanjio izbjeglitvom bez povratka. O razmjerima svih tih gubitaka dovoljno je za usporedbu navesti da je u ak 19 opina u srednjoj Bosni poginulo ili ubijeno ukupno 3060 Hrvata. Prema popisu stanovnitva Bosne i Hercegovine izvrenom 1948. u livanjskom je srezu ivjelo 29.647 (80,86%), duvanjskom 27.736 (93,26%), glamokom 544 (3,59%) i grahovskom 434 (3,78%) Hrvata. Kupres je pripadao bugojanskom srezu i bio podijeljen u etiri manje opine (Blagaj, Kupres, Novo Selo i Vukovsko) u kojima je ivjelo 4790 (33,51%) Hrvata, od kojih veina u kuprekoj opini 3415 (82,34%). U Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini unutar komunistike Jugoslavije, duvanjski i livanjski srez dodijeljeni su 1949. mostarskom okrugu (oblasti), a poslije ukidanja podjele na okruge 1952. regionalno su pripali
134 Zemaljsko antifaistiko vijee narodnog osloboenja Bosne i Hercegovine, Dokumenti 1945., knjiga II, Izdavako preduzee Veselin Maslea , Sarajevo, 1968., 34. 135 Ivica LUI, Sigurnosna politika Socijalistike Republike Bosne i Hercegovine 1945. 1990., Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 2005., 242-247 (osim podatka o broju poginulih glamokih Hrvata koji je donesen prema evidenciji livanjskog dekanata Banjoluke biskupije).

Hercegovini sa sreditem u Mostaru u kojem su se nalazile sve vanije administrativne institucije i za ta dva sreza (osnovna privredna komora, glavni sud, zatvor, glavna pota, zavodi za zdravstvo, kolstvo, zatitu spomenika kulture i sl.). Hrvati u Hercegovini (u irem smislu) bili su, zbog masovne zastupljenosti u vojnim postrojbama NDH, podvrgnuti tekoj represiji i privredno stavljeni na rub opstanka, a vlast su preuzeli Srbi i Muslimani (danas Bonjaci), koji su u nekim krajevima bili totalna manjina, ili pak malobrojni domai Hrvati koji su bili u partizanima ili ideoloki (pre)odgojeni i pouzdani. Jugoslavenski komunistiki reim minimalno je ulagao u razvoj livanjskog i duvanjskog sreza (od 1974. opina). Nije bilo ozbiljnih gradnja tvornica, a ako se neto u tom pogledu poduzimalo onda je to bila ekoloki tetna tvornica boja i lakova u Livnu ili se u tvornici kablova u Duvnu trebao postaviti opasni akcelerator sovjetske proizvodnje. Isto tako, nikad nije asfaltirana stara cesta preko prijevoja Vagnja na Dinari koja je najkraa komunikacija izmeu Livna i Sinja niti se pristupilo gradnji eljeznike pruge koja bi povezala Livno sa Splitom to je planirala jo austrougarska uprava. Zbog svega toga su livanjski i duvanjski Hrvati bili prisiljeni preseljavati se u druge dijelove Bosne i Hercegovine i u Hrvatsku ili masovno odlaziti na dugogodinji privremeni rad u kapitalistike i demokratske drave, prvenstveno u Saveznu Republiku Njemaku, odakle se mnogi nisu vratili, ime je broj Hrvata ako ne smanjen onda zadran na mrtvoj toki. Tada je dolo do posebnog oblika diskriminacije kroz kolstvo. Naime, iako je Livno i Duvno u cijeloj Bosni i Hercegovini imalo najvie stanovnika privremeno zaposlenih u Njemakoj, njihova su djeca (i sami velikim brojem budui gastarbeiteri) u kolama u rodnom kraju od stranih jezika uila francuski i ruski! Vrhunac je bio 1974. kada je, poslije viegodinjih radova, Buko blato planski pretvoreno u najvee umjetno akumulacijsko jezero u Europi. Uslijed toga su dijelovi pojedinih sela i veina korisnog zemljita potopljeni, a pogoeno hrvatsko stanovnitvo moralo se velikim dijelom iseliti u druge krajeve, uglavnom one u Hrvatskoj, ime je znatno smanjen njegov ukupan broj u tim dvjema opinama. To je jezero usprkos svojoj ogromnoj povrini slabo profitabilno u elektroprivredi, a zbog velikih ponora i preskupo za odravanje, tako da je njegovo stvaranje u prvom redu imalo cilj iseliti hrvatsko stanovnitvo iz tog kraja kojeg je jugoslavenska komunistika vlast smatrala izrazito nepodobnim. Sve se to jasno vidi ako se usporede popisi stanovnitva Bosne i Hercegovine izvreni 1971. i 1981. Tako je 1971. u livanjskoj opini ivjelo 31.657 (75,16%), a u duvanjskoj 29.272 (88,34%) Hrvata, dok ih je deset godina kasnije bilo 28.918 (71,51%) u prvoj i 26.712 (87,10%) u drugoj opini. I u kuprekoj je opini u tih deset godina zabiljeeno opadanje broja Hrvata (ali i ukupnog stanovnitva) s 4425 (38,49%) na 3947 (39,08%). Iako je poslije Drugog svjetskog rata broj Hrvata u glamokoj i grahovskoj opini bio sasvim zanemariv i tu je uoljiv konstantan pad na 378 (2,22%), odnosno 238 (1,68%) u prvoj opini te na 364 (3,44%), odnosno 264 (2,92%) u drugoj opini (veinom u selu Unitima na

status, broj 15, zima 2010./2011. 32

Identitet
junoj strani Dinare, komunikacijski izravno nepovezanom s grahovskom opinom!). *** Mnogobrojnim ljudima Hercegovina danas predstavlja jasno odreenu i nepromjenjivu geografsku i administrativnu cjelinu koja ne obuhvaa Duvno, Livno i Ramu, kojima onda ne preostaje nita drugo nego svrstati se u Bosnu. Prema takvoj logici ispada da grad Herceg-Novi kojeg je izgradio herceg Stjepan Kosaa, a prema ijoj je vladarskoj tituli grad i dobio svoje ime, ili Niki, Pljevlja i Prijepolje koji su se stoljeima administrativno nalazili u Hercegovini, danas mogu biti u Crnoj Gori i da to nitko ne dovodi ili ne smije dovoditi u pitanje, ali Rama mora biti u Bosni iako je rijeka Rama pritoka Neretve koja gotovo cijelom duinom protjee kroz Hercegovinu. Isto tako, ispada da gradovi u porjeju Une danas mogu biti prava Bosna, iako to podruje nije nikad bilo u srednjovjekovnom Bosanskom Kraljevstvu, a u osmansku je Bosnu dolo tek krajem 16. st. da bi se jo polovicom 19. st. nazivalo Turskom Hrvatskom, dok Livno danas ne moe ili ne smije biti u Hercegovini iako je ono uoi konanog turskog osmanskog osvajanja bilo pod vlau hercega Stjepana Kosae i njegovih nasljednika, a Livanjsko polje pripada jadranskom slijevu kao Hercegovina, a ne crnomorskom kao Bosna. Takoer, jedini kriterij da Duvno (ukljuujui tu vei dio Bukog blata), usprkos injenici da je stoljeima administrativno pripadalo Hercegovini ili je crkveno vezano uz nju, danas treba biti u Bosni jest stav veine tamonjih Hrvata da njihov zaviaj nije u Hercegovini i da oni nisu Hercegovci. To to se veina duvanjskih, a jo vie livanjskih Hrvata ne osjea Hercegovcima, ne znai da se automatski osjea ili izjanjava iskljuivo Bosancima. Zapadnu granicu dananje Hercegovine inae je teko, gotovo nemogue precizno odrediti. Ako na zapadu Hercegovina zavrava s podrujem koje danas obuhvaaju opine Grude i Posuje, onda to znai da dio Blidinjeg jezera koji administrativno ne pripada Posuju nego Duvnu, ostaje izvan Hercegovine i pripada Bosni, odnosno da jedna polovica Imotskog polja pripada Grudama i ulazi u Hercegovinu, dok druga polovica tog polja pripada Imotskom i ulazi u Dalmaciju. Ako Duvno ne pripada Hercegovini, onda su sela juno od Zavelima i na Rakitnu (ponovno) ula u sastav Hercegovine tek kada su izdvojena iz te opine i dodijeljena Posuju. Ako Duvno, zbog administrativne i crkvene pripadnosti tijekom povijesti, ipak ulazi u Hercegovinu, onda to znai da u Hercegovinu ulazi i vei dio Bukog blata koji pripada toj opini, dok Livanjsko polje, kojem je Buko blato samo jugoistoni dio, ostaje izvan Hercegovine i pripada Bosni. Ako na zapadu Hercegovina zavrava s opinom Livno, onda to znai da sjeverozapadni dio Livanjskog polja koji pripada opini Grahovo, ostaje izvan Hercegovine i pripada Bosni. Ako Hercegovina ne obuhvaa Duvno i Livno onda je njezin zapadni dio nerazmjerno manji u odnosu na istoni. Meutim, ako Duvanjsko i Livanjsko polje ulaze u sastav Hercegovine, onda Glamoko i Kupreko ostaju u Bosni, a ta etiri velika krka polja ipak ine jedinstvenu geografsku cjelinu. Ta se cjelina u novije doba uporno pokuava oznaiti kao jugozapadna Bosna, a ta oznaka predstavlja (srednjo)bosansku perspektivu, a u stvarnosti je potpuno neprecizna i neprimjerena. Naime, ako u geopolitikoj podjeli dananje Bosne i Hercegovine ne postoji juna Bosna, onda teko moe postojati i jugozapadna. To se pokuava objasniti na nain da Rama ne ulazi u sjevernu Hercegovinu ili barem ne predstavlja prijelaznu zonu izmeu Hercegovine i Bosne, nego da upravo taj kraj s Uskopljem ini junu Bosnu, bez obzira to bi tako odreena juna Bosna bila minijaturna u odnosu na druge njezine dijelove i pripadala porjejima razliitih slijevova. Shvaanje da cijela Hercegovina zapravo predstavlja junu Bosnu, zastupljeno iskljuivo kod Bonjaka muslimana, nacionalno je egocentrino i mentalno ekscentrino. Problem je kako oznaiti podruje koje obuhvaa Livanjsko, Duvanjsko, Glamoko i Kupreko polje, uz mala polja koja im gravitiraju. Iz perspektive hrvatskog stanovnitva tog podruja, Bosna poinje iza prijevoja Kuprekih Vrata, Hercegovina iza kanjona Studenih Vrila, a Dalmacija od prijelaza Kamenskog. Kod hrvatskog (ali i srpskog i bonjakog) stanovnitva ne samo da ne postoji svijest o zajednikom imenu za to podruje (ime Zavrje za to podruje je recentna povijesno neosnovana odrednica potpuno nepoznata obinom stanovnitvu!), nego se ono u tom pogledu iskljuivo meusobno identificira po uem zaviaju kao Livnjaci, Duvnjaci, Glamoaci ili Kupreaci.136 S obzirom da sva etiri velika krka polja gravitiraju planini Dinari, a stanovnitvo i sjeverno i juno od te planine openito se naziva dinarcima, geografski naziv za to podruje glasio bi Zadinarje, iako on odraava perspektivu istone jadranske obale, kojem su ta polja ire zalee. to se tie dananje geopolitike pripadnosti tog podruja tu, kao nigdje drugdje, dolazi do izraaja opravdanost i potreba dvolanog imena bez obzira hoe li ono glasiti Bosna i Hercegovina ili starinski puki skraeno Herceg-Bosna. Dakle, na teko pitanje pripadaju li, kroz hrvatski kut promatranja, Livno i Duvno Bosni ili Hercegovini odgovor je lagan ni jednom ni drugom ili i jednom i drugom, dok se Glamo i Kupres ne mogu vezati uz Hercegovinu, to nikako ne znai da je tu rije o istoj Bosni, barem kada je u pitanju identitet Hrvata. Kod livanjskih je Hrvata prisutniji bosanski identitet s jakim otklonom prema hercegovakom, dok je kod duvanjskih Hrvata prisutniji hercegovaki identitet s jakim otklonom prema bosanskom, a i jedni i drugi mentalitetom su zapravo najblii Hrvatima u dananjoj Dalmatinskoj zagori, prije svih u Sinju i Imotskom. Zato livanjski i duvanjski Hrvati znaju za sebe
136 To posebno dolazi do izraaja u nazivima nevjesta. Nevjeste udate u susjedni kraj unutar tog podruja nazivaju se prema zaviaju Livanjke, Duvanjke, Glamoanke i Kupreanke, a one iji je zaviaj izvan tog podruja su Bosanke, Hercegovke i Dalmatinke. Nikad nevjesta iz Duvna udata u Livno ili Kupres nije Hercegovka, niti je nevjesta iz Livna ili Kupresa udata u Duvno Bosanka.

32 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Identitet
esto, to u ali to ozbiljno, rei da su nesvrstani ili veznik i u sintagmi Bosne i Hercegovine, a to je posebno dolo do izraaja poslije zavretka nacionalnog i vjerskog rata koji je pratio raspad komunistike Jugoslavije i podjelu Bosne i Hercegovine. Zbog toga se pripadnost Livna i Duvna moe i treba promatrati na drugi ili drukiji nain. Cijela dananja dravna granica izmeu Hrvatske s jedne i Bosne i Hercegovine s druge strane, zapravo je granica odreena tijekom nekoliko mirovnih sporazuma odranih na samom zavretku 17. i poetkom 18. st. izmeu tri odavno nepostojee velesile: Habsburkog Carstva, Osmanskog Carstva i Venecijanske Republike, uz malu ali vanu teritorijalnu intervenciju, danas takoer nepostojee Dubrovake Republike (zbog te je intervencije najjuniji dio Hrvatske danas odvojen od matinog podruja Neumom, jedinim izlazom Bosne i Hercegovine na Jadransko more, usprkos injenici da je Neum naseljen 100% hrvatskim stanovnitvom!). Dok zapadne i sjeverne granice Bosne i Hercegovine, zbog velike koncentracije slavenskog muslimanskog (danas bonjakog) stanovnitva u Pounju i velike koncentracije srpskog stanovnitva u pojedinim dijelovima ireg pojasa uz desnu obalu rijeke Save (koja je jo vie dola do izraaja srpskim osvajanjem i masovnim iseljavanjem Hrvata s tog podruja 1992., a kojima nije omoguen povratak), danas zaista predstavljaju etnike, vjerske i kulturoloke granice prema Hrvatskoj (tome je doprinijelo i masovno iseljavanje Srba s podruja Hrvatske 1995.), dotle granica na jugu, a posebno preko planine Dinare do rijeke Neretve, nikad nije predstavljala ni etniku ni vjersku ni kulturnu granicu, jer je s obje strane tako povuene granice veinsko stanovnitvo od ranog srednjeg vijeka do danas bilo i ostalo hrvatsko katoliko. Jasno je da su na tom jedinstvenom geografskom i etnikom podruju pojmovi zapadna Hercegovina i srednja Dalmacija, a pogotovo nekakva jugozapadna Bosna, recentne i umjetne oznake i da su identiteti kao to su Dalmatinci, Hercegovci i Bosanci sasvim relativni. Glavni identitet je hrvatstvo, a Hrvatima kao starosjedilakom i veinskom stanovnitvu u Livnu i Duvnu, on jest i najvaniji. Zatim dolazi katolianstvo, pa zaviajna pripadnost, a sve ostalo im je, kako sam redoslijed kae, etvrtorazredno ili ak nebitno. Ako nisu tone gore iznesene tvrdnje, znai li to da su katoliki rodovi koji su se iz Livna i Duvna krajem 17. i poetkom 18. st. masovno naselili na podruje juno od Dinare i tamo ostali ivjeti zapravo izvorno Bosanci ili Hercegovci, a ne Dalmatinci? Odnosno, znai li to da su pripadnici tih istih katolikih rodova kada su se koje desetljee kasnije vratili u Livno i Duvno ve bili Dalmatinci? Ili, znai li to da su katoliki rodovi, koji su se nekoliko puta pomicali na irem dinarskom podruju posebno tijekom 17. i 18. st., proivjeli preobrazbu identiteta u ciklusu Hercegovci Dalmatinci Bosanci, bez obzira s kojim je od tih identiteta ciklus poinjao odnosno zavravao? Znai li to da s jedne strane Imotskog polja i porjeja Trebiata ive katoliki Dalmatinci, a s druge strane katoliki Hercegovci? Ako se livanjska i duvanjska opina danas nalaze u razliitim biskupijama i franjevakim provincijama, znai li to da pola katolikog stanovnitva u Bukom blatu predstavlja Bosance, a pola Hercegovce? Potvrdan odgovor na ta pitanja mogu dati samo ljudi koji te geopolitike, administrativne i crkvene, ali sve u svemu umjetne granice promatraju kao vjenu i nepovredivu svetinju koja razdvaja dva ili ak tri svijeta ili to podruje dovoljno ne poznaju, odnosno promatraju s vee udaljenosti. Razboritim i upuenim ljudima jasno je da je kojim sluajem Venecijanska Republika, ija je vojska dobrim dijelom bila sastavljena upravo od Hrvata, dobila cijelo to podruje (a ono je strateki ve bilo gotovo izgubljeno za Osmansko Carstvo), danas bi sigurno sve njegovo hrvatsko katoliko stanovnitvo svoj zaviaj zvalo Dalmacijom i pripadalo istoj (povijesno izvornoj) Splitskoj nadbiskupiji i jedinstvenoj franjevakoj provinciji (bez obzira kakvo ime ona nosila). Naravno da se povijesni kota ne moe vratiti unatrag i da ne treba aliti za tim to prolost nije bila drukija od onakve kakvu bi moda netko danas elio, ali isto tako treba imati u vidu i to da se u ivotu i svijetu sve mijenja, ali i da se povijest ponekad ponavlja, to znai da se onda takoer ne smije aliti za tim ako budunost ispadne drukija od onakve kakvu netko danas eli! Stvar je ope kulture znati da je Dalmacija dobila ime po Delmatima, ratobornom stoarskom narodu koji je ivio upravo izmeu rijeka Krke na zapadu i Neretve na istoku, te Glamokog i Kuprekog polja na sjeveru i istone jadranske obale na jugu, a okosnicu njihovog podruja predstavljala je upravo planina Dinara. Oni su najdue ratovali s Rimljanima u njihovoj povijesti, a poslije osvajanja, unato intenzivnom raseljavanju putem novaenja, uspjeli su se zbog svojeg konzervatizma odrati i ivjeti nekoliko stoljea tradicionalnim nainom odolijevajui romanizaciji. I Delmate i Hrvate na tom je podruju obiljeio slian mentalitet koji je izraen kroz vitalnost, tradicionalizam, rodovsku povezanost, slobodoljubivost i buntovnost prema stranoj vlasti. Nije rije o izravnom kontinuitetu jer delmatski je etniki i politiki identitet nestao intenzivnom romanizacijom nekoliko stoljea prije doseljenja Hrvata na to podruje nego o slinom mentalitetu uvjetovanom ili (pred)odreenom dinarskim krkim podrujem. Ipak treba raunati i na neke preitke kao to je specifina vieglasna kratka puka pjesma iz kojih su se razvili ganga i (sestrinska) rera, koje su svojstvene za to podruje. S obzirom da je ganga obiljeje Hrvata samo na tom podruju (a u novije se doba odatle proirila iskljuivo seobom njezinih izvoaa u druge krajeve) jasno je da je to hrvatska prilagodba nasljeu romaniziranog stanovnitva delmatskog porijekla. Isto tako, poznato je da su Delmati dobili ili nosili ime po svojem politikom sreditu Delminiju koji se nalazio na planini Libu iznad Duvanjskog polja, a ime Duvno je njegov slavenizirani oblik (Delminium > Dulmno > Duvno, vjerojatno ojaan slavenskim nazivom duman koji oznaava duboku kotlinu). A Duvno se danas ne moe nalaziti u Dalmaciji, a duvnjaci se ne bi trebali ili smjeli izjanjavati kao Dalmatinci! Bosanski, ponajprije srednjobosanski Hrvati zasnivaju svoj identitet na pripadnosti Bosni ne samo kao zemlji nego i zasebnoj dravi na tradicijama srednjovjekovnog Bosanskog

status, broj 15, zima 2010./2011. 327

Identitet
Kraljevstva, koje su blijedo ouvane i usaivane preko redovnike drave franjevake provincije Bosne Srebrene. Zbog toga se kod srednjobosanskih Hrvata bosanski geopolitiki i povijesni identitet dugo nalazio ili jo uvijek nalazi na prvom mjestu i on je stvorio specifian oblik hrvatske nacije. Hercegovakim je Hrvatima hrvatski nacionalni identitet na prvom mjestu, dok hercegovaki geografski i povijesni dolazi odmah iza njega i jako je vaan dio njihovog identiteta, jer se njime iskazuje regionalna specifinost unutar hrvatskog naroda ili nacije. Livanjskim i duvanjskim Hrvatima, a preko njih i glamokima i kuprekima, najvaniji je hrvatski etniki ili nacionalni identitet dok ne postoji jasno definirana i vrsta kolektivna i trajna svijest o pripadnosti nekom od dva geografska i povijesna identiteta s imenima Bosna i(li) Hercegovina.137 (Kod livanjskih se Hrvata ta svijest i ne moe profilirati, jer kulturno i ekonomski gravitiraju Splitu, duhovno pripadaju franjevakoj provinciji Bosni Srebrenoj sa sjeditem u Sarajevu, sjedite biskupije im je u Banjoj Luci, a administrativno su podreeni Mostaru.) O svemu tome najbolje svjedoe razliite povijesne i narodne tradicije o srednjovjekovnim vladarima onih politikih organizacija na kojima Hrvati u Bosni i Hercegovini zasnivaju ili uz koje vezuju identitet o svojoj pripadnosti. Hrvati u srednjoj Bosni zasnivaju ili vezuju svoj identitet uz bosanske vladare dinastije Kotromania. Hrvati u Hercegovini u novije doba sve vie zasnivaju ili vezuju svoj identitet uz hercega Stjepana Kosau, pod kojim je to podruje u srednjem vijeku postalo zasebna teritorijalno-politika cjelina i po kojem je u osmansko doba dobilo svoje ime. (Jedino je zanimljivo da bosanski franjevci i katolici smatraju i slave Katarinu kao bosanski simbol zato to je bila (pret)posljednja bosanska Kraljica, ali bi ona kao kerka hercega Stjepana isto tako trebala biti i hercegovaki simbol, mada joj hercegovaki franjevci i katolici ne daju neko posebno znaenje.) Nasuprot njima livanjski i duvanjski Hrvati ne zasnivaju ili ne vezuju svoj identitet ni na bosanskim Kotromaniima ni
137 Da se identitet moe izgraivati na negaciji oba jedina ponuena izbora ili mogunosti dovoljno je navesti bosanskohercegovake muslimane koji su tijekom 20. st. izgraivali svoju nacionalnu pripadnost na stavu da nisu ni Hrvati ni Srbi ostavljajui svojoj intelektualnoj i politikoj eliti konanu definiciju. Da stvaranjem ili zaokruivanjem nacionalnog identiteta, regionalni identitet moe biti potisnut ili rtvovan u korist drugoga najbolji su primjer hercegovaki muslimani, koji su se nedavno poeli nacionalno izjanjavati Bonjacima iako su uvijek imali izraen hercegovaki regionalizam i otklon od Bosne. Da u stvaranju nacionalne drave moe smetati jedan od dva ravnopravna regionalna ali i geopolitika identiteta izvrstan je sluaj Bonjaka koji, smatrajui sami sebe temeljnim narodom u Bosni i Hercegovini, a da bi se identificirali s cijelom dravom, ele iz dvolanog dravnog imena izbaciti Hercegovinu, odnosno svesti ju samo na razinu pokrajine unutar jedinstvene Bosne. Da nacionalni identitet u Bosni i Hercegovini moe biti iznad svih regionalnih dovoljno je navesti dananju Republiku Srpsku. Da regionalna pripadnost i iz nje izveden identitet ak unutar iste drave nisu statini i da se mogu mijenjati moe se navesti sluaj Hrvata u Srijemu koji je u komunistikoj Jugoslaviji veim dijelom bio izdvojen iz Hrvatske i prikljuen novoformiranoj pokrajini Vojvodini unutar Srbije, a oni Hrvati koji su ostali u hrvatskom dijelu Srijema sve se ee i brojnije izjanjavaju Slavoncima i svoj zaviaj stavljaju u Slavoniju koja ima ista geografska obiljeja kao Srijem.

na hercegu Stjepanu Kosai, nego na hrvatskim narodnim vladarima, a prije svih na prvom hrvatskom kralju Tomislavu. O tome najbolje svjedoe aktivnosti u Livnu i Duvnu oko 1925. povodom obiljeavanja tisuugodinjice Hrvatskog Kraljevstva, odnosno krunidbe kralja Tomislava. Iako je taj dogaaj bio obiljeen raznim aktivnostima u svim gradovima i opinama u kojima su Hrvati ivjeli, a posebno bili veina, ipak mu je u livanjskom i duvanjskom kraju dana najvea pozornost o emu svjedoi gradnja visokog kamenog spomenika u obliku obeliska s bronanim medaljonom posveenim tom kralju na glavnom trgu, takoer posveenom tom kralju, u gradu Livnu i raskone tzv. Krunidbene bazilike u gradu Duvnu i, kao vrhunac, njegovo preimenovanje u Tomislavgrad. Tada je do izraaja dolo i nadmetanje i prepucavanje livanjskih i duvanjskih Hrvata oko toga gdje je roen, okrunjen i pokopan kralj Tomislav, odnosno kome od njih vie pripada (kao da ne pripada svim Hrvatima!), to u satirinom obliku traje do danas. Livanjskim i duvanjskim Hrvatima, posebno onima povijesno upuenima ili s izraenim nacionalnim i zaviajnim osjeajima, zaista je teko prihvatljivo zasnivanje ili vezivanje svojeg identiteta uz Stjepana Kosau, koji je nosio titulu hercega od svetog Save, osnivaa autokefalne pravoslavne Crkve u Srbiji, ili za podruje kojem su Turci dali ime Hercegovina. To ne znai da im je automatski prihvatljivo zasnivanje ili vezivanje svojeg identiteta uz Bosnu, bosansku povijest i bosansku katoliku tradiciju. Kako su bosanski franjevci oni koji su ouvali tradicije srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva i koji usauju i odravaju svijest o bosanskom katolikom identitetu, a Livno pripada franjevakoj provinciji Bosni Srebrenoj, jasno je da se taj i takav identitet na razne naine pokuavao usaditi meu livanjske Hrvate (dok su duvanjski Hrvati zbog pripadnosti Hercegovakoj franjevakoj provinciji toga ve dugo poteeni). To u djelo pokuavaju provesti kako livanjski franjevci obrazovani na franjevakim uilitima i odgojeni u franjevakim samostanima u srednjoj Bosni, tako i franjevci rodom iz srednje Bosne ili Bosanske Posavine koji su doli na slubu u livanjski kraj, a na raspolaganju im stoji najutjecajniji medij na katolike crkvena propovjedaonica. Uz pojedine franjevce, bosanski identitet livanjskim su Hrvatima pokuavali usaditi i hrvatski livanjski intelektualci obrazovani u Sarajevu tijekom komunistike vlasti (inae malobrojni, jer livanjski se Hrvati uglavnom obrazuju na sveuilitima u Hrvatskoj!). Najoitiji primjer njihovog perfidnog ponaanja jest upisivanje novoroene djece u dravne matice roenih i crkvene matice krtenih s imenima prilagoenima narjeju u srednjoj Bosni, a ne Livnu, odnosno zapadnoj Hercegovini i srednjoj Dalmaciji (npr. Anto, Boo, Frano, Lovro, Mato umjesto Ante, Boe, Frane, Lovre, Mate, ili Stjepan umjesto Stipan, pa tako i Stipo umjesto Stipe), ime se ignorira ne samo tradicionalno regionalno narjeje, nego i volja roditelja. Zatim se kroz kolstvo nametala bosanska knjievna varijanta nekadanjeg srpsko-hrvatskog jezika i davao naglasak na bosanskoj, a ne hrvatskoj dimenziji povijesti posebno kada je

32 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Identitet
rije o srednjem vijeku, a to su sve sa zadovoljstvom prihvaali Srbi i Bonjaci (tada Muslimani) kao pripadnici manjinskih naroda u livanjskom kraju. Tako su se livanjski Hrvati nali u raskoraku izmeu svojih stvarnih tradicija i tradicija koje im se nameu, odnosno u raskoraku izmeu pripadnosti prostorno bliskom i kompaktnom hrvatskom podruju s istim ili vrlo slinim mentalitetom u dananjoj zapadnoj Hercegovini i srednjoj Dalmaciji s jedne i pripadnosti udaljenom i rascjepkanom hrvatskom podruju s drukijim mentalitetom u dananjoj Bosni s druge strane. *** Sve dvojbe oko toga koji je identitet Hrvatima na podruju zadinarskih krkih polja na prvom mjestu ili jedino bitan i s kojim krajevima oni (ne) ine cjelinu potpuno su nestale tijekom krvavog rata koji je pratio raspad komunistike Jugoslavije. Velike politike promjene u Europi izmeu 1989. i 1991. (oruani slom komunistike diktature u Rumunjskoj, ruenje berlinskog zida i ujedinjenje Njemake, raspad Varavskog pakta i ubrzo Saveza Sovjetskih Socijalistikih Republika) odrazile su se i na dogaanja u samoj Jugoslaviji i dovele prvo do demokratskih izbora i pada komunistikog reima, a ubrzo do ratnog raspada same Jugoslavije prema nacionalnom kriteriju koji nije ni do danas zavren. Jedan od navjestitelja tih promjena, prije samih demokratskih izbora, bio je masovan demonstrativni skup Hrvata u gradu Duvnu poetkom sijenja 1990., protiv postavljanja spomenutog akceleratora sovjetske proizvodnje u tvornici kablova. Demokratski izbori u studenom 1990. ponovno su doveli do nacionalne polarizacije u Zadinarju na hrvatski i srpski dio. U livanjskoj i duvanjskoj opini uvjerljivom je veinom pobijedila i vlast preuzela Hrvatska demokratska zajednica, a u glamokoj i grahovskoj opini Srpska demokratska stranka. U kuprekoj opini pobijedila je srpska stranka, a zbog nepravilnosti u izborima broj srpskih opinskih zastupnika nije bio proporcionalan ukupnoj zastupljenosti srpskog stanovnitva, to je dovelo do napetosti izmeu Hrvata i Srba.138
138 U kuprekoj su opini masovno glasovali Srbi koji su bili rodom ili porijeklom iz tog kraja, ali tu nisu ivjeli, odnosno bili prijavljeni, a na popisu glasaa ak su se nalazila imena Srba koji su umrli prije izbora. (Takve nepravilnosti i namjetanje rezultata izbora u mjestima i opinama gdje se ne moe raunati na sigurnu pobjedu nisu bili samo obiljeje kuprekih Srba. Ta je praksa inae bila uobiajena kod glasakog tijela Hrvatske demokratske zajednice na parlamentarnim izborima u Republici Hrvatskoj tijekom posljednja dva desetljea, posebno u kritinim situacijama po tu stranku.) Srpska demokratska stranka dobila je 21, a Hrvatska demokratska zajednica 15 opinskih zastupnika, a ta srpska pobjeda bila je razlog zato je Kupres ubrzo svrstan u srpske opine u Bosni i Hercegovini. Vidi: Nevenko HERCEG / Zoran TOMI, Izbori u Bosni i Hercegovini (Drugo dopunjeno izdanje), Sveuilite u Mostaru, Centar za studije novinarstva, Mostar, 1999., 82. Da je broj srpskih glasaa bio upitan ubrzo je pokazao popis stanovnitva u proljee 1991. kada od svih opina u Bosni i Hercegovini jedino rezultati popisa u kuprekoj opini nisu nikad slubeno potvreni. Usporedi: Stanovnitvo Bosne i Hercegovine, Narodnosni sastav po naseljima,

S demokratskim promjenama dolo je do dva preimenovanja s jasnim hrvatskim nacionalnim i politikim konotacijama. Duvanjski su Hrvati referendumom (po drugi put) preimenovali svoj gradi (ali taj put i opinu) Duvno u Tomislavgrad u ast hrvatskog kralja Tomislava. Meutim, tu su promjenu posebno livanjski Hrvati doekali s razoarenjem i neodobravanjem, jer se tim inom ponitava bliskost imena Duvno i Livno, a onda dodatno remeti srodnost i tijesna povezanost ta dva kraja (posebno kada je rije o shvaanju da se Livno nalazi u Bosni, a Duvno u Hercegovini). U Livnu je pak preimenovana autobusna tvrtka Bosna Livno (iji su autobusi s tim imenom vozili i bili poznati po cijeloj Jugoslaviji i zapadnoeuropskim dravama te na taj nain promovirali bosansku pripadnost Livna) u Livnobus, ime se jasno dalo do znanja da se Livno ne nalazi u Bosni ili da, barem tim inom, simbolino raskida veze s njom. U proljee 1991. izvren je i posljednji popis stanovnitva Bosne i Hercegovine. Prema tom popisu u livanjskoj je opini ivjelo 29.324 (72,22%), u duvanjskoj ili tomislavgradskoj 25.347 (86,56%), u kuprekoj 3813 (39,64%), u grahovskoj 226 (2,71%) i u glamokoj samo 184 (1,46%) Hrvata. Raspad Jugoslavije poeo je 1991. proglaenjem neovisnosti i meusobnim priznanjem Hrvatske i Slovenije. Bosna i Hercegovina je cijelo vrijeme bila izravno ukljuena u velikosrpski rat protiv neovisnosti Republike Hrvatske, koliko kao logistika baza toliko kao manevarski prostor. Za razliku od asnika hrvatske i slovenske nacionalnosti koji su masovno napustili Jugoslavensku narodnu armiju (JNA), jer se ona otvoreno stavila na srpsku stranu, asnici bonjake nacionalnosti su jo dugo ostali u njoj i vrlo aktivno sudjelovali u srpskom ratu protiv Republike Hrvatske. Ona nije bila napadnuta jedino iz junog dijela Bosne i Hercegovine gdje kompaktno ivi veinsko hrvatsko stanovnitvo. Od poetka je bilo jasno da se i juni dio Republike Hrvatske i susjedni dio Bosne i Hercegovine s hrvatskom veinom mogu obraniti samo zajednikim i usklaenim djelovanjem Hrvata s obje strane dananje granice. U svibnju 1991. hrvatsko je stanovnitvo u Pologu izmeu Mostara i irokog Brijega svojim automobilima i tijelima zaustavilo motoriziranu brigadu JNA koja je iz Mostara krenula preko zapadne Hercegovine prema Imotskom i Splitu s ciljem presijecanja junog dijela Republike Hrvatske. Odlunost Hrvata u blokadi nije pokolebao ni zrani desant koji je izvela JNA na tom podruju. Brigada je proputena tek poslije nekoliko dana pregovora uz oportunistiko smirivanje situacije Alije Izetbegovia, predsjednika predsjednitva Bosne i Hercegovine, i Stjepana Kljuia, hrvatskog lana tog predsjednitva, a tenkovi su preusmjereni na Kupreko polje odakle ih je vei dio otiao na ratite u Hrvatskoj, a jedan dio
Zagreb, 1995., 164-165, sa sljedeom napomenom: Zbog nepravilnosti u provoenju popisa stanovnitva 1991. godine Dravni zavod za statistiku Bosne i Hercegovine zadrava pravo da naknadno obznani svoj konani stav o valjanosti popisa u ovoj opini.

status, broj 15, zima 2010./2011. 32

Identitet
u pripravnosti ekao razvoj situacije na tom podruju. Zatim su u kolovozu kninski Srbi uz obilatu pomo JNA sravnili hrvatsko selo Kijevo kod Knina, zbog ega su izbjegli i Hrvati susjednog sela Unita na Dinari, jedinog sela s hrvatskim stanovnitvom u grahovskoj opini. U blizini Studenih Vrila, na granici posuke i duvanjske opine, skupina lako naoruanih Hrvata iz zasjede je u rujnu napala motoriziranu kolonu JNA koja je preko Duvna demonstrativno i(li) provokativno ila prema Mostaru te ubila jednog doasnika i ranila jednog vojnika, ali je tom prilikom poginuo voa akcije Ludvig Pavlovi (najmlai i jedini preivjeli lan hrvatske gerilske skupine Fenix ubaene u Jugoslaviju 1972. s preuranjenim ciljem dizanja hrvatskog naroda na ustanak). Tijekom jeseni i zime iselila se veina Hrvata iz Glamoa u Livno. Vrhunac stradavanja Hrvata u junom dijelu Bosne i Hercegovine bilo je unitenje hrvatskog mjesta Ravno tijekom srpskog napada na dubrovako podruje poetkom listopada te godine. Predsjednitvo Bosne i Hercegovine u Sarajevu i Bonjaci (tada jo Muslimani) pokazali su ravnodunost prema razaranju Hrvatske, ali i stradavanju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Zbog toga su Hrvati u onim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje su predstavljali veinu poeli otkazivati lojalnost vlastima u Sarajevu i stvarati nepovjerenje prema Bonjacima, odnosno organizirati se u Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu, proglaenu 17. studenog 1991., upravo na dan srpskog osvajanja grada Vukovara potpuno unitenog viemjesenim intenzivnim granatiranjem. Na prijelazu iz veljae u oujak 1992. odran je referendum za suverenost i neovisnost Bosne i Hercegovine na kojem se neto manje od dvije treine (62,68%) ukupnog stanovnitva, uglavnom Hrvata i Bonjaka, izjasnilo pozitivno. Srbi su ne samo bojkotirali taj referendum nego su u isto vrijeme proglasili Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu (kasnije preimenovanu u Republiku Srpsku). Iako su se Hrvati u Bosni i Hercegovini na referendumu izjasnili za izlazak iz ostatka Jugoslavije te suverenost, neovisnost i cjelovitost Bosne i Hercegovine, njihovi politiki predstavnici su prije toga, poetkom veljae, u Livnu bili odrali sastanak na kojem su se sloili i izjasnili da svoju budunost, za razliku od Bonjaka, ne vide u unitarnoj i centraliziranoj graanskoj dravi, nego onoj podijeljenoj na nacionalne kantone (upanije). Na osnovi referenduma za samoodreenje Bosna i Hercegovina je poetkom travnja meunarodno priznata, a meu prvima ju je priznala Republika Hrvatska (i sama tek meunarodno priznata) ija se podruja tada nalazila u okviru samoproglaene Republike Srpske Krajine. Pitanje unutarnjeg ureenja Bosne i Hercegovine ostalo je otvoreno, jer je rat ve bio zahvatio cijelo podruje. Prvi veliki ratni sukob izmeu Hrvata i Srba na tom podruju dogodio se poetkom travnja 1992. na Kuprekom polju, a pobijedili su Srbi zahvaljujui tenkovima JNA koja se u meuvremenu potpuno preoblikovala u srpsku vojsku. Rat se zatim prenio na cijelo zadinarsko podruje. Bojite i ratna linija razdvajanja izmeu Hrvata i Srba nadovezivala se na onu u srednjoj Dalmaciji i ila je preko planine Dinare izmeu sela Donjih Rujana i aprazlija preko Livanjskog polja do elebia, a zatim po vrhovima planina Staretine i Golije do jugoistonog ruba Glamokog polja, odnosno do planine Cincar i uikog polja. Zapravo rije je o ve postojeoj etnikoj i dijalektolokoj granici izmeu Hrvata i Srba. Tada je dolo i do velikih etnikih migracija. Tijekom 1992. gradove Livno i Duvno (Tomislavgrad) i okolna sela napustili su, to preventivno to nasilno, gotovo svi Srbi (uglavnom ikavskog dijalekta), a zatim su se tu naselili Hrvati iz Kupresa i Jajca koji su izbjegli pred srpskim osvajanjem. U ljeto 1993. tijekom hrvatsko-bonjakog rata, tu su se naselili i Hrvati iz Bugojna koji su izbjegli zbog nasilja nastalog bonjakim preuzimanjem vlasti. Srpsko osvajanje oko 70% podruja Bosne i Hercegovine, raspad dravne organizacije i nefunkcioniranje dravnih institucija sa sjeditem u blokiranom Sarajevu, a zatim i rat izmeu Hrvata i Bonjaka doveli su do toga da su Hrvati krajem kolovoza 1993. proglasili Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, koju su inile opine s hrvatskom veinom. Legitimnost tog ina zasnivala se na odluci Zastupnikog doma Hrvatske Republike Herceg-Bosne kojeg su sastavljali hrvatski zastupnici s mandatima dobivenim na parlamentarnim izborima 1990. Meutim, Hrvatska Republika Herceg-Bosna nije nikad definirala svoje granice i donijela ustav o raskidu odnosa s dravom Bosnom i Hercegovinom, pa ak ni svoj vlastiti statut, a u svim je aspektima potivala suverenost te drave. Poetkom veljae 1994. u Livnu je odrana sjednica Zastupnikog doma Hrvatske Republike Herceg-Bosne na kojoj je donesena deklaracija o teritorijalizaciji Hrvata kroz odranje njihovog entiteta bez dovoenja u pitanje vanjskih granica drave Bosne i Hercegovine. Samoproglaeni i meunarodno nepriznati hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini bio je kratkog vijeka, jer je u Washingtonu u oujku 1994. potpisan mirovni sporazum izmeu Hrvata i Bonjaka kojim su zadovoljene obje sukobljene strane tako to je stvorena Federacija Bosne i Hercegovine podijeljena na upanije (kantone), a koja je trebala biti u konfederalnom odnosu s Republikom Hrvatskom. Upravo su ratne operacije na podruju zadinarskih krkih polja bile kljune za promjenu tijeka rata u Bosni i Hercegovini, ali i potpuni zavretak rata u Republici Hrvatskoj. Najprije je vojska bosanskohercegovakih Hrvata poetkom studenog 1994. (u koordinaciji s bonjakom vojskom) munjevitom operacijom u samo nekoliko dana zauzela gotovo cijeli kupreki kraj ime je dolo do krupne strateke promjene, jer nisu samo odbaene srpske snage daleko od uice nego je bio otvoren put u unutranjost podruja pod vojnim nadzorom bosanskih Srba. Zatim je hrvatska vojska postupno zauzimala dio po dio planine Dinare i srpskog dijela Livanjskog polja, da bi u ljeto 1995. potpuno zauzela Glamoko i Grahovo polje. Tako je hrvatska vojska

330 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Identitet
stekla povoljne uvjete za unitenje samoproglaene Republike Srpske Krajine koje je obavljeno u samo tri dana poetkom kolovoza, oslobaanje bonjake enklave u Pounju koja je bila pred srpskim unitenjem, ali i nezaustavljivo napredovanje kroz podruje pod nadzorom bosanskih Srba do Drvara i same Banje Luke. Tim vojnim operacijama zauzeto je ogromno podruje, ali su se udruene hrvatske snage pod pritiskom UN-a i NATO-a morale povui s jednog dijela i zadrati glamoku, grahovsku i drvarsku opinu, koje su ule u sastav novoosnovane Hercegbosanske upanije sa sjeditem u Livnu. S podruja tih opina privremeno je izbjeglo gotovo sve srpsko stanovnitvo, a na njih su se privremeno ili stalno naselili Hrvati iz ak oko 40 opina iz Bosne prognani od Srba i Bonjaka. U isto su vrijeme hrvatske snage oslobodile Jajce, tako da je odmah omoguen i organiziran povratak svima, ne samo hrvatskim nego i bonjakim prognanicima u svoj zaviaj, dok se povratak Hrvata u Bugojno do danas maksimalno usporava od strane bonjakih vlasti. Koliko su god Hrvati na zavretku rata bili u vojno najpovoljnijem poloaju, toliko su se poslije prekida rata nali u politiki najloijem poloaju u Bosni i Hercegovini. Bombardiranjem NATO-vog zrakoplovstva srpskih ratnih poloaja i politikim pritiscima UN-a dolo je do naglog prekida etverogodinjeg rata i potpisivanja niza mirovnih sporazuma izmeu Hrvata, Srba i Bonjaka u Daytonu tijekom studenoga i prosinca 1995., ali bez trajnog rjeenja za dravu Bosnu i Hercegovinu, jer je nelogino podijeljena na dva entiteta priblino jednake veliine i neprirodnog oblika: politiki cjelovitu Republiku Srpsku i Federaciju BiH podijeljenu na upanije (kantone) s bonjakom ili hrvatskom veinom. Tako su Srbi koji su prije rata inili 34% ukupnog stanovnitva Bosne i Hercegovine i bili pred vojnim slomom dobili gotovo pola njezinog podruja i vrlo visok stupanj politike samostalnosti (a na to se podruje trajno naselio velik dio Srba izbjeglih iz Republike Hrvatske), dok su Hrvati izgubili svoj entitet u Bosni i Hercegovini. U ratnom i poslijeratnom razdoblju duvanjski i livanjski Hrvati sve se ee i masovnije odreuju i izjanjavaju Hercegovcima. To ne proizlazi toliko iz razloga to se pod Hercegovcima podrazumijeva(o) najvitalniji ili najborbeniji dio hrvatske nacije jer te su epitete sasvim opravdano i zaslueno preuzeli srednjobosanski Hrvati koji su u veini svojih enklava odbili napade domaih i inozemnih muslimanskih vojnih postrojbi i tako o(p)stali do danas, a uz to imaju najvei natalitet unutar cijele hrvatske nacije koliko zbog otpora stvaranju unitarne i centralistike drave Bosne, a pogotovo bosanske nacije koja bi iz toga u budunosti mogla (ili trebala) proizai. Poslije zavretka rata, od itave Bosne i Hercegovine, jedino je u Hercegbosanskoj upaniji omoguen i osiguran masovan povratak prognanika, tako da Srbi danas ponovno predstavljaju veinu u glamokoj, grahovskoj i drvarskoj opini, a postupno preuzimaju i vlast u njima. S druge strane, srpske vlasti to isto nisu omoguile i osigurale Hrvatima prognanima s podruja koje se danas nalazi u sastavu srpskog entiteta, a ve due vrijeme naseljenima upravo u tim trima opinama. Tako je politika situacija u Bosni i Hercegovini postala jo sloenija, jer Srbi danas imaju tri opine koje se nalaze izvan njihovog entiteta, a u kojima prognani Hrvati postupno postaju manjina ija jedina perspektiva postaje ponovno iseljavanje. Vrlo brzo su Bonjaci poeli doivljavati Federaciju BiH kao unitarnu i centraliziranu dravu u kojoj su oni temeljni i veinski narod. Sporazum o konfederaciji s Republikom Hrvatskom nitko od bonjakih politiara nije uzimao za ozbiljno i on je brzo pao u zaborav. Strani politiari koji su se smjenjivali na dunosti visokog predstavnika meunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini naprosto su se takmiili, meusobno i s bonjakim politiarima, u obezvrjeivanju i oduzimanju politikih i nacionalnih prava Hrvatima u Bosni i Hercegovini, odnosno sustavnom unitavanju hrvatskog identiteta. U tome su od 2000. imali izravnu ili barem preutnu potporu politikih vlasti u Republici Hrvatskoj, a najodlunije od prevrtljivog i kompromitiranog drugo(razredno)g predsjednika te drave Stjepana Mesia s dva mandata, koji ima izraenu odbojnost prema sljedbenicima prvog predsjednika Franje Tumana, a posebno prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini zbog ega ga Bonjaci i danas oboavaju bez obzira to je on do 1994. kao predsjednik Hrvatskog sabora aktivno sudjelovao u sasvim drukijoj (Tumanovoj) politici Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Najprije su dokrajena posljednja obiljeja hrvatskog entiteta (zabranjena je hrvatska zastava s grbom u obliku ahovnice s crvenim i bijelim poljima iznad kojeg se nalazi troprutni pleter), a kompaktno hrvatsko podruje podijeljeno je izmeu tri upanije (Hercegbosanske, Zapadnohercegovake i Hercegovako-neretvanske). Hercegovako-neretvanska upanija zamiljena je kao mijeana hrvatsko-bonjaka, a njezino je sjedite postao ratom etniki podijeljeni Mostar, u kojem je u zapadnom dijelu grada s hrvatskom veinom (meunarodnoj upravi i Bonjacima inae nacionalistiki problematinom dijelu grada!) tijekom cijelog rata ivjelo osam tisua Bonjaka i najmanje tisuu Srba (a broj je danas zbog povratnika vjerojatno jo vei), dok u istonom (multikulturalnom i tolerantnom) dijelu grada danas ive gotovo iskljuivo Bonjaci. Iako Hrvati u Mostaru i njegovoj opini ine veinu, visoki predstavnik Paddy Ashdown jedino je tu nametnuo statut prema kojem u opinskoj vlasti oni i Bonjaci moraju biti zastupljeni u jednakom broju i tako onemoguio da Hrvati imaju upravu nad jednim veim gradom. Osim toga, u sastav te upanije zajedno su ule oduvijek iste hrvatske opine (itluk i Neum) i opine u kojima su Hrvati nestali tijekom rata (Konjic, Jablanica), a u njih im se usporava povratak ak i ubojstvima, pa u tako oblikovanoj administrativnoj cjelini Hrvati ne mogu samostalno politiki odluivati ak ni u dijelu u kojem predstavljaju apsolutnu veinu. Prije toga je visoki predstavnik Wolfgang Petritsch

status, broj 15, zima 2010./2011. 331

Identitet
promijenio ustavne amandmane na nain da u Vijeu ministara Federacije BiH Bonjaci imaju vie ministarskih mjesta nego Hrvati, pa potonji mogu biti uvijek preglasani u zatiti hrvatskih interesa. Vrhunac je bila njegova naredba mirovnim snagama da izvedu oruane upade u zgrade uprave i poslovnica Hercegovake banke i trajnu pljenidbu (pljaku) njezinog kapitala ime je unitena financijska podloga za opstanak Hrvata u Federaciji BiH, odnosno u prostorije Hrvatske radiotelevizije u Mostaru, a zatim njezino ukidanje, ime su se Hrvati u Federaciji BiH nali u medijskoj blokadi. Republika Hrvatska sudjelovala je u tom neasnom i poniavajuem inu prema dijelu svojeg naroda tako to je za simbolinu cijenu prodala sve televizijske odailjae u Bosni i Hercegovini, koji su bili u vlasnitvu Hrvatske radiotelevizije, bonjakoj Federalnoj televiziji u Sarajevu. Ni to nije bilo dovoljno. I drugi visoki predstavnik Paddy Ashdown nastavio je s promjenama ustavnih amandmana odreenih u Daytonu na tetu Hrvata tako to je upanije kao garanciju nacionalne i teritorijalne jednakopravnosti sveo tek na administrativne jedinice Federacije BiH ije je sredite Sarajevo, danas gotovo u potpunosti bonjako-muslimanski grad. Cijelo to vrijeme Meunarodni sud za ratne zloine u Den Haagu dosad je kanjavao vrlo visokim kaznama Hrvate i Srbe, dok za veinu tekih zloina koje su poinili Bonjaci i mudahedini iz islamskih zemalja uope nije pokrenuo proces ili je oslobodio naredbodavce i krivce po zapovjednoj odgovornosti, tako da to Bonjacima dodatno uvruje uvjerenje da su bili pravedne rtve. Zbog takvog neobjektivnog i neasnog ponaanja (vjerojatnije diktatorskog i kolonijalistikog poigravanja) meunarodne uprave nije nita neobino to su doli do izraaja i (veliko)bonjaki nacionalistiki i unitaristiki prohtjevi za ukidanjem srpskog entiteta i kraenjem imena Bosne i Hercegovine na nain izbacivanja Hercegovine iz dravnog imena (jer im smeta u identifikaciji s cijelom dravom); sprjeavanje otvaranja zasebnog kanala na hrvatskom jeziku na Federalnoj televiziji u Sarajevu; nametanje Hrvatima eljka Komia kao politikog predstavnika, koji je, bez obzira to se po potrebi izjanjava Hrvatom, u dva navrata izabran s oko 96% bonjakih glasova i, kao vrhunac, sastavljanje izvrne vlasti bez dviju srodnih politikih stranaka (tonije dviju frakcija Hrvatske demokratske zajednice) za koje je na demokratskim predsjednikim i parlamentarnim izborima poetkom listopada 2010. glasovalo oko 90% Hrvata, jer to sve predstavlja smetnju oblikovanju tobonje graanske drave prema planu meunarodne uprave, a zapravo drave prema bonjako-muslimanskoj ideologiji. Majorizaciju Bonjaka nad Hrvatima izravno je krajem oujka 2011. podrao (vjerojatno posljednji) visoki predstavnik Valentin Inzko, tako to je besramno suspendirao odluku Sredinjeg izbornog povjerenstva, koje je prethodno proglasilo nezakonitim, nelegalnim i protuustavnim sastavljanje izvrne vlasti bez predstavnika pobjednikih hrvatskih stranaka i potvrivanje bez hrvatskih zastupnika u Domu naroda Bosne i Hercegovine. Ta je suspenzija bila pokrie Ustavnom sudu Federacije BiH da, suprotno smislu svojeg postojanja, ne mora ponitavati protuustavno sastavljanje izvrne vlasti i pokretati kazneni postupak protiv poinitelja, to je pravni sluaj bez presedana. Time je napravljena najvea politika kriza od zaustavljanja rata 1995., ali i ostvareno dosad najvee jedinstvo Hrvata u cijeloj Bosni i Hercegovini. Jasno je da je u opisanoj situaciji, zbog svojeg imena koje podsjea na ugaeni hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini, ve due vrijeme na bonjakom udaru i Hercegbosanska upanija. Nesla(v)ni Ustavni sud Federacije BiH u Sarajevu ve je u dva navrata 1997. i 1998. presudio protiv simbola Hercegbosanske upanije, s objanjenjem da grb i zastava predstavljaju samo jedan i to hrvatski narod u toj upaniji, te proglasio neustavnim opi naziv upanija i ime Hercegbosanska upanija s objanjenjem da niti jedan njezin dio ne ukljuuje podruje Hercegovine.139 Te presude i proglasi, kao i mnogi drugi koje je donio taj sud, imaju (veliko)bonjaku nacionalistiku i politiku motivaciju i njima se grubo kre prava Hrvata kao jednog od dva konstitutivna naroda u Federaciji BiH. Naime, Hrvati na podruju te upanije predstavljaju najstariji i danas najbrojniji narod, pa njihovi simboli nikako ne mogu biti neustavni nego povijesno i demokratski osnovani. upanija je srednjovjekovni naziv za veu teritorijalno-administrativnu cjelinu koji se do danas ouvao u hrvatskom jeziku (dovoljno je imati u vidu osmansko ime upanjac za mjesto Duvno), dok je naziv kanton, koji bi jedini morao biti ustavan, zapravo sinonim preuzet iz francuskog jezika, tako da je objanjenje Ustavnog suda slino tvrdnji da nije zora nego je sabah. S obzirom da bonjaki i francuski jezik nisu ni izdaleka srodni moda e danas-sutra ustavni naziv za upaniju biti sandak, a slubeno ime te upanije Kliki sandak? Ukidanjem imena Hercegbosanska upanija kri se statut politike vlasti izabrane voljom stanovnitva tog podruja putem demokratskih izbora, ali i povijesne injenice koje su u ovom radu predstavljene.140 Objanjenje da
139 Slubene novine Federacije Bosne i Hercegovine, 24/98, Sarajevo, 17. juna 1998., 712-714. 140 Zanimljivo je i znakovito da je ime Herceg-Bosna danas odbojno ne samo vlastima Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, nego Bonjacima openito, ali im nije (bilo) odbojno to su ga, kao sinonim za Bosnu i Hercegovinu (koji jo vie naglaava zajednitvo tog para), upotrebljavali njihovi istaknuti pripadnici kao to su zasluni polihistor Hamdija Kreevljakovi i glavni ideolog bonjako-muslimanske etnogeneze i bosanske dravnosti Muhamed Hadijahi (koji su se do 1945. ujedno izjanjavali Hrvatima), poznati knjievnik amil Sijari, vrlo utjecajan mitomanski ideolog i propagandist Enver Imamovi ili pak novinski list Muslimanski glas (kasnije preimenovan u Ljiljan). Usporedi: Hamdija KREEVLJAKOVI, Kratak pregled hrvatske knjige u Herceg-Bosni od najstarijih vremena do danas, Sarajevo, 1912.; Muhamed HADIJAHI, Najstariji glasovi o muslimanskoj narodnoj pjesmi u Herceg-Bosni, Narodna uzdanica, Kalendar za godinu 1934. (1352-1353 po Hidretu), II, Sarajevo, 1933., 118-121; amil SIJARI, Herceg-Bosno i tvoji gradovi, Omladinska biblioteka, Svjetlost, Sarajevo, 1986.; Enver IMAMOVI, Kako zvati: Bosna i Hercegovina ili Herceg-Bosna u: Korijeni Bosne i bosanstva. Izbor novinskih lanaka, , predavanja sa javnih tribina, referata sa znanstvenih skupova i posebnih priloga, Biblioteka Bosna Sarajevo, 1995., 27-32 (lanak u kojem se obja, njava da su to sinonimi izvorno je objavljen u sarajevskom dnevnom novinskom listu Osloboenje 1991., ali je u knjigu prenesen s netono navedenim datumom); Ibro AVKI, Herceg-Bosna jedina domovina, Muslimanski glas, II/34, Sarajevo, 13. decembra 1991., 15.

332 magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Identitet
se ta upanija ne moe zvati Hercegbosanskom, jer toboe niti jedan njezin dio ne obuhvaa Hercegovinu, ponajprije predstavlja motrite dananjih Bonjaka muslimana (prema kojima je i sama Hercegovina zapravo samo juna pokrajina unitarne i nacionalne drave Bosne pa zbog toga Hercegovinu nastoje ukloniti iz dravnog imena), ali i pojedinih romantiarskih bosanskih franjevaca (koji se nisu mogli pomiriti s osnivanjem ili im i danas smeta postojanje Hercegovake franjevake provincije). U prilog motritu da niti jedan dio Hercegbosanske upanije ne obuhvaa Hercegovinu ide i spomenuti stav veine samih Hrvata na Duvanjskom polju i u jugoistonom dijelu Livanjskog polja (Buko blato) da unato tome to je to podruje gotovo est stoljea administrativno i crkveno pripadalo Hercegovini ili bilo usko vezano uz nju njihov zaviaj ne pripada Hercegovini i da oni nisu Hercegovci. Ustavni sud u Sarajevu oito ima arijsku logiku koja bi se mogla sroiti u poslovicu: Recite to niste pa emo mi odluiti to jeste! Ali ima i jedna mnogo bolja latinska poslovica: Nihil est in intellectu, quod non sit prius in sensu. Ili u prijevodu: Nema niega u razumijevanju to prije nije bilo u razumu. Federalne vlasti i mediji u Sarajevu uloili su puno napora i vremena u smiljanje novih imena za Hercegbosansku upaniju, dok su se u isto vrijeme pomirili s injenicom (ili se krajnje pasivno bore protiv nje) da se polovica meunarodno priznate drave Bosne i Hercegovine danas zoveRepublika Srpska i funkcionira kao zasebna drava. Tako je predloeno ime Tropoljski kanton za spornu upaniju sasvim besmisleno ve samom injenicom da ju ine etiri velika krka polja (sve i da ne raunamo pridodano porjeje Unca), a to podruje, kako smo vidjeli, nema nikakve veze sa srednjovjekovnim Tropoljem. Isto vrijedi i za ime Livanjski kanton, jer stanovnici drugih opina u toj upaniji imaju izgraen vlastiti identitet s imenom ueg zaviaja. Ime Dinarski kanton nije primjereno, jer se priblino pola planine Dinare (po njezinoj duini) nalazi u Republici Hrvatskoj, a hrvatsko stanovnitvo na tom podruju neugodno podsjea na zloglasnu Dinarsku etniku diviziju iz Drugog svjetskog rata. Ime Zapadnobosanski kanton sasvim je promaeno, jer se postavlja pitanje to je onda Unsko-sanski kanton i zapadna polovica Republike Srpske. Ali, eto, oni nisu obvezni sadravati ime Bosne u svojem imenu, jer se to, zbog njihovog dominantnog stanovnitva, ili podrazumijeva kao u prvom ili je opravdano i nije poeljno na to podsjeati s bilo ije strane kao u drugom sluaju. Najvei promaaj, ali i bezobrazluk, ipak predstavlja oznaka (a ne ime) Kanton broj 10. Upravo bi takva oznaka na kraju mogla biti jedan od pokretaa u odbrojavanju ovakvoj Bosni i Hercegovini, a hoe li ishod biti nabolje ili nagore pokazat e skora budunost. U svakom sluaju, odrivost dvolanog imena i cjelovitosti politiki nestabilne drave Bosne i Hercegovine najue su vezani uz Hercegbosansku upaniju. Darko Peria (1970.), arheolog trenutno zaposlen ugovorom na odreeno vrijeme kao struni suradnik-istraiva na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu.

status, broj 15, zima 2010./2011. 333