Student: Matea Juki Profesor: prof.dr.

Miroslav Palameta

7. sije nja 2012, Mostar

BORIS VIKTOROVI TOMA EVSKI ( 1890-1957)

Teorija knji evnosti
Boris Viktorovi Toma evski jest ruski teoreti ar i povjesni ar knji evnosti, jedan od utemeljitelja i najuglednijih predstavnika kle ruskih formalista. U brojnim znanstvenim radovima obra ivao je naj e e problematiku teorije stiha, metodologije prou avanja knji evnosti i tekstologije. U pregledu razvoja znanosti o knji evnosti u na em stolje u Toma evski se naj e e svrstava uz Viktora klovskog i Romana Jakobsona u vode e teoreti are formalizma. SI EJNA IZGRADNJA Izbor teme: Tema ( o emu se govori) jest jedinstvo zna enja elemenata djela. Mo e se govoriti i o temi cijeloga djela i o temama pojedinih dijelova. Temu ima svako djelo napisano jezikom koji ima zna enje. Samo te ko razumljivo djelo nema teme , ali zato ono i nije ni ta drugo do eksperimentalan, laboratorijski rad nekih pjesni kih kola. Da bi verbalna konstrukcija bila jedinstveno djelo, u njoj mora postojati tema koja se otkriva tijekom djela. U izboru teme va nu ulogu ima na in na koji e temu primiti itatelj. Op i interes za temu odre en je povijesnim uvjetima trenutka u kojem se pojavljuje knji evno djelo te na in stimuliranja itateljeve pozornosti. ( interes privla i, pozornost zadr ava). U odr avanju pozornosti va nu ulogu ima suosje anje s likovima i emocionalni tematizam tj.djela koja djeluju na masovno itateljstvo su razvrstana prema emocionalnom obilje ju na komi na i tragi na i upravo zbog toga je tema umjetni kog djela obi no emocionalno obojena. ( Va no je napomenuti da se taj emocionalni moment nalazi u djelu, a ne unosi ga itatelj.) Fabula i si e: Tema se sastoji od vi e manjih tematskih elemenata povezanih u cjelinu, pa se tako zapa aju dva vrlo va na tipa: 1) uzro no-vremenska veza uporabne tematske gra e (fabularna djela tj.pripovijesti, romani i epske poeme); 2)smjenjivanje tema bez unutarnje uzro ne povezanosti (nefabularna i ''opisna'' tj.deskriptivna ili didakti ka poezija, lirika, putopisi). Fabula zahtijeva vremensko i uzro no obilje je. Kako fabula slabi, do izra aja dolazi vremenska veza-to je nefabularno pripovijedanje. Ve ina djela pripada fabularnom tipu, a nefabularna stoje na granici izme u umjetni kih i proznih (u irokom zna enju ''prozni''). Fabula jest cjelokupnost doga aja u njihovoj uzajamnoj unutarnjoj povezanosti.

Razvijanje fabule se obi no vodi tako da se u pripovijedanje uvede nekoliko likova iji uzajamni odnosi jesu u svakom odre enom trenutku situacija ili polo aj. Tipi na situacija jest ona sa proturje nim vezama: razli iti likovi ele na razli ite na ine promijeniti odre enu situaciju. Fabula se sla e od prijelaza iz jedne situacije u drugu, pri emu se svaka od njih odlikuje proturje nosti interesa (kolizijom), to se ostvaruje uvo enjem novih likova, uklanjanjem starih likova i promjenom veza. Ti proturje ni interesi pra eni su grupiranjem likova i borbom izme u spomenutih grupa tj. intrigom, koja je tipi na za dramatur ke oblike. Situacija u kojoj su sva proturje ja pomirena, a interesi usugla eni naziva se raspletom. Cjelokupnost doga aja koji naru avaju nepokretnost polazne situacije i zapo inju kretanje naziva se zapletom. ( U zapletu se stvaraju peripetije- prijelazi jedne situacije u drugu.) to je situacija slo enija, napetost je ve a. Ona obi no posti e vrhunac prije raspleta. Ta kulminiraju a to ka napetosti obi no se naziva panung. (teza- zaplet, antiteza- panung, sinteza- rasplet.) Umjetni ki izgra en raspored doga anja u djelu naziva se si eom djela. Razlaganje dijelova sa posebnim tematskim cjelinama dobiju se nerastavljivi dijelovi. Tema nerastavljivog djela jest motiv. U poredbenom prou avanju motivom se naziva tematsko jedinstvo koje se susre e u razli itim djelima npr.otmica zaru nice. Spajaju i se me usobno motivi stvaraju tematsku povezanost djela. S toga gledi ta fabula je cjelokupnost motiva u njihovoj logi koj uzro no-vremenskoj povezanosti, a si e cjelokupnost tih istih motiva u onome redoslijedu i povezanosti kako su izneseni u djelu. Si e je potpuno umjetni ka konstrukcija i veoma va nu ulogu ima uvo enje motiva. Motivi koji se ne mogu isklju ivati iz djela nazivaju se povezanima, a motivi koji se mogu uklanjati a da se ne naru i cjelovitost uzro no-vremenskoga tijeka jesu slobodni. Za fabulu imaju zna enje samo povezani motivi. U si eu ponekad upravo slobodni motivi imaju dominantnu ulogu. Ti pobo ni motivi uvode se s ciljem umjetni ke izgradnje pri e. Me u razli itim motivima veoma su va ni uvodni motivi ( motiv naloga, motiv odga anog pripovijedanja, motivi gonjenja ). Motivi koji mijenjaju situaciju jesu dinami ki (motiv prepoznavanja, postupci junaka i njihove radnje), a suprotni njima jesu stati ki motivi ( slobodni motivi, opisi prirode, mjesta, prilika, likova itd.). U procesu si ejnog oblikovanja fabularne gra e bitni dijelovi su: 1)ekspozicija-pripovjedni uvod u polazi nu situaciju. -neposredna ekspozicija-autor nas ponajprije upoznaje sa sudionicima fabularne gra e. -iznenadni nastup (ex abrupto)- kada izlaganje zapo inje od ve razvijene radnje i autor nas tek postupno upoznaje sa situacijom junaka (zadr ana ekspozicija). Rasplet koji u sebe uklju uje elemente ekspozicije jest regresivni rasplet. Povezano izlaganje ve ega dijela doga aja koji prethode doga ajima koji uvode u to izlaganje naziva se pretpovijest ( Vorgeschichte). Tipi an oblik pretpovijesti jest zadr ana ekspozicija ili biografija novoga lika koji se uvodi u novu situaciju. Rje i je slu aj Nachgeschichte- pripovijedanje o onom to e biti. Dva su osnovna tipa pripovijedanja: apstraktna i konkretna pri a. U apstraktnome sustavu autor zna sve, do skrivenih misli junaka. U konkretnoj pri i u prvome licu cijelo je pripovijedanje izneseno pomo u psihologije pripovjeda a, pri emu svako priop enje dobiva obja njenje. Mogu i su i mje oviti sustavi. U analizi si ejne izgradnje pozornost valja skrenuti na uporabu vremena i mjesta u pripovijedanju. U umjetni kom djelu treba razlikovati fabularno vrijeme i vrijeme pripovijedanja. Fabularno vrijeme je vrijeme u kojemu se

predvi a ispunjenje izlaganih doga aja, a vrijeme pripovijedanja je ono koje je potrebno za itanje djela. To posljednje vrijeme obuhva eno je pojmom opsega djela. Fabularno vrijeme odre eno je: 1) datiranjem trenutka radnje- apsolutnim (to an kronolo ki trenutak, u 14:00 8. velja e 2010.) ili relativnim datiranjem; 2) upu ivanjem na vremenske intervale koje zauzimaju doga aji (razgovor je trajao pola sata); 3)stvaranjem dojma tog trajanja: kada prema duljini govora ili normalnom trajanju radnje odre ujemo koliko je vremena moglo trajati ono to se izla e. Pritom se pripovjedni oblici obi no sastoje od odlomaka neprekidne radnje. to se ti e mjesta radnje, karakteristi na su dva tipa: stati nost ( kada se svi junaci skupljaju na jedno mjesto) i kineti nost (kada se junaci iz mjesta u mjesto radi nu nih sukoba). MOTIVACIJA Sustav motiva koji ulaze u tematiku nekog djela mora initi odre eno umjetni ko jedinstvo. Sustav postupaka koji opravdava uvo enje pojedinih motiva i njihovih kompleksa naziva se motivacijom. Postoji: 1)kompozicijska motivacija- ekonomi nost i svrsihodnost motiva. Nijedna popratna pojedinost ne treba ostati neiskori tenom u fabuli ( avao u zidu). Jo jedan slu aj jest uvo enje motiva kao karakterizacijskih postupaka; motivi moraju biti suzvu ni s dinamikom fabule. Ti karakteristi ni detalji mogu biti uskla eni s radnjom: 1)prema psiholo koj analogiji (romanti ni krajolik-ljubavna scena), 2)prema kontrastu (motiv ravnodu ne prirode). Postoji i tzv. la na motivacija kada se popratne pojedinosti i epizode uvode da bi se itateljeva pozornost odvukla od prave situacije (detektivski romani). 2)realisti ka motivacija- kako god da je djelo uvjetno i umjetno njegova recepcija mora biti pra ena osje ajem da je ono to se doga a stvarno. Svaki se motiv mora uvodit kao motiv koji je vjerojatan u odre enoj situaciji. Izvor je realisti ke motivacije ili naivno povjerenje ili zahtjev za iluzijom. To ne smeta razvitku fantasti ke knji evnosti. S gledi ta realisti ke motivacije u izgradnji djela lako je shvatiti i uvo enje izvanknji evne gra e u umjetni ko djelo, tj. tema koje imaju realno zna enje izvan okvira umjetni ke ma te. 3)umjetni ka motivacija- uvo enje motiva rezultat je kompromisa izme u realisti ke iluzije i zahjteva umjetni ke tragedije. Nije sve to se uzima iz stvarnosti prikladno za umjetni ko djelo. Na tlu umjetni ke motivacije obi no se pojavljuju sukobi izme u starih i novih knji evnih kola. Stari, tradicionalni pravac obi no pori e umjetni ku vrijednost novim knji evnim formama. Postupak o u ivanja-to je poseban slu aj umjetni ke motivacije u kojem se o starome i uobi ajenom govori kao o novome i neuobi ajenome i obrnuto. JUNAK Uobi ajen postupak grupiranja i nizanja motiva jest pokazivanje likova- ivih nositelja motiva. Lik je vode a nit koja omogu uje snala enje u nagomilanim motivima, on je pomo no sredstvo za sre ivanje pojedinih motiva. Postupak upoznavanja lika jest njegova karakterizacija tj. sustav motiva nerazdvojno povezanih s odre enim likom. Najjednostavniji element karakterizacije jest davanje osobnog imena junaku. Karakterizacija junaka mo e biti neposredna, tj. o njegovu karakteru priop uje ili neposredno autor, ili drugi likovi, ili junak samokarakterizacijom. Postoji i posredna karakterizacija: karakter se vidi iz junakovih postupaka i pona anja. Poseban slu aj posredne ili usmjeravaju e karakterizacije jest postupak masaka, tj. razrada stvarnih motiva uskla enih s psihologijom lika. Tako su opis junakove vanj tine , njegove odje e, opremljenosti stana postupci masaka. U postupcima

karakterizacije likova valja razlikovati dva slu aja: nepromjenjivi karakter koji za vrijeme pripovijedanja ostaje u cijeloj fabuli jednak i promjenjivi karakter kada u razvijanju fabule pratimo promjene junakova karaktera (preokret karaktera mijenja fabularnu situaciju). Lik koji dobiva najo triju i najizrazitiju emocionalnu obojenost naziva se junak. To je lik koji itatelj prati s najve om napeto u i pozorno u. Emocionalan odnos prema junaku je zadan u djelu. Junak nipo to nije dio fabule, on je rezultat si ejnog oblikovanja gra e. On je sredstvo za nizanje motiva i neka vrsta utjelovljene motivacije pri povezivanju motiva. IVOT SI EJNIH POSTUPAKA Svaku knji evnu epohu i kolu karakterizira vlastiti sustav postupaka koji u svojoj cjelokupnosti i ini stil ( u irokom zna enju te rije i) knji evnoga anra ili pravca. Zbog toga treba razlikovati kanonske postupke i slobodne postupke. Pod kanonskim postupcima se razumiju postupci obvezni u knji evnom anru i u odre enoj epohi. U tom smislu najizrazitiji sustav kanonskih postupaka daje francuski klasicizam. Usporedo s kanonskim postupcima uvijek postoje slobodni, neobvezatni postupci, individualni za pojedina djela, pisca, anrove, struje itd. Kanonski postupci obi no zastarijevaju. Vrijednost je knji evnosti u novosti i originalnosti. Stvaraju se nove tradicije i postupci. Tako knji evne postupke dijelimo na opa ljive ili primjetne i neopa ljive ili neprimjetne. Uzorak opa ljivosti postupka mo e biti dvojak: njihova prevelika starost ili njihova prevelika novost. S obzirom na opa ljivost primjenjivanih knji evnih postupaka, postoje dvije razli ite knji evne manire. Prva koja je karakteristi na za pisce XIX. stolje a , odlikuje se te njom da sakrije postupak. Cijeli je motivacijski sustav usmjeren na to da u ini neprimjetnima pi eve postupke. Toj maniri je suprotstavljena druga, koja ne nastoji skriti postupak te esto te i da taj postupak u ini primjetnim, opa ljivim (ogoljivanje postupka). Me u djelima koja se slu e ogoljivanjem postupka valja izdvojiti ona u kojima se ogoljuje tu i postupak u nekog drugog pisca. Ako ogoljivanje tu eg knji evnog postupka ima pri ostavrivanju komi an u inak, nastaje parodija. Funkcije parodije su razli ite. Obi no je to ismijavanje suprotne knji evne kole. Parodijska knji evnost je veoma opse na. Ona je bila tradicionalna u dramskoj knji evnosti. Parodija uvijek pretpostavlja drugo knji evno djelo kao pozadinu od koje se otiskuje. Ponekad se parodija nemaju i satiri nih namjera, razvija kao slobodna umjetnost ogoljelog postupka. Izvor ogoljivanja postupka jest u tome to opa ljivi postupak biva umjetni ki opravdan tek kad je svjesno u injen primjetnim. Opa ljivost postupka koji maskira autor rezultira komi nim osje ajem. Zaustavljaju i taj osje aj- autor ogoljuje postupak. KNJI EVNI ANROVI Postupci izgradnje grupiraju se oko nekih opa ljivih postupaka i tako nastaju osobiti razredi ili anrovi koji se odlikuju time to u postupcima svakoga anra zapa amo grupiranje postupaka oko tih opa ljivih postupaka specifi nih za svaki pojedini anr ili obilje ja anra. Obilje ja anra, odnosno postupci koji organiziraju kompoziciju djela, jesu dominantni postupci tj. oni koji sebi podre uju sve ostale postupke nu ne u stvaranju umjetni ke cjeline. Takav postupak koji prevladava , koji je glavni, ponekad se naziva dominantom. anrovi ive i razvijaju se. Nekakav prvobitan uzrok primorao je da se brojna djela izdvoje u zaseban anr. U djelima koja se pojavljuju poslije zapa amo orijentaciju prema sli nosti ili razlici u odnosu na djela odre enoga anra. anr se ponekad i raspada. Tako se u dramskoj knji evnosti XVIII. stolje a komedija raspala na istu komediju i pla ljivu komediju- iz koje se pojavila suvremena drama. U smjenjivanju knji evnih anrova zanimljivo je stalno istiskivanje visokih anrova od niskih. To potiskivanje visokih anrova od niskih ima dva oblika: 1) potpuno

odumiranje visokoga anra. Tako je u XIX. stolje u izumrla oda. 2)prodiranje postupaka niskoga anra u visoki anr- tako su u epsku poemu XVIII. Stolje a prodirali elementi parodijskih i satiri nih poema. Klasifikacija anrova jest slo ena, djela se raspadaju na opse ne razrede koji se diferenciraju na vrste i podvrste. Osnovni razredi su lirski, dramski i pripovjedni.

DRAMSKI ANROVI Dramsku knji evnost karakterizira prilago enost scenskoj interpretaciji. Njezino je osnovno obilje je da je namijenjena kazali noj predstavi. Inscenaciju predstave ini i scenska postava. Igru glumaca tvore govor i pokreti. Govor na sceni se dijeli na monolo ki i dijalo ki. Monolog je govor glumca u odsutnosti drugih likova tj. govor koji nije nikome upu en. Ipak, u scenskoj praksi se monolog naziva i govor koji je razvijen i koherentan izgovoren u nazo nosti drugih likova i nekome upu en. U takvim se monolozima nalaze du evni izljevi, pripovijedanje i sl. Dijalog je verbalna razmjena izme u dvaju glumaca. Sadr aj su dijaloga pitanja i odgovori. On podrazumijeva neposredan sukob dvaju subesjednika. Pojam dijaloga iri se i na unakrsni razgovor triju i vi e likova, to je tipi no za novu dramu. Pojedini zasebni govori subesjednika koji tvore dijalog nazivaju se replike ( na granici monologa). Govor je pra en igrom tj. pokretima. Svako izgovaranje prati mimika. Predstavu dopunjuje dekoracija- ne ivi prizori koji sudjeluju u radnji. Usporedo s tim predmetima u predstavu se uvode takozvani efektivizualni, auditivni, mirisni. Tekst dramskog djela raspada se na dva dijela: govori junaka- koji se donose u cijelosti onako kako se moraju izgovarati i didaskalije koje voditelju predstave daju upute o tome kakva scenska sredstva moraju biti primijenjena u ostvarivanju predstave. One se iz a u jednostavnim, obi nim proznim jezikom. No dramskom obliku pribjegavaju vrlo esto ne imaju i na umu predstavu, gotovo svako dramsko djelo koje je namijenjeno sceni, autor tiska za itanje. Ali uvjeti itanja i uvjeti predstave potpuno su razli iti. Pri itanju ne dobivamo dopunske upute koje dobivamo u predstavi, redateljevoj interpretaciji i konkretizaciji radnje. Scena zahtijeva ra lambu gra e. Veliki dijelovi dramskoga teksta jesu inovi ili akti. in je dio koji se izvodi na sceni neprekidno, u kontinuiranoj povezanosti govora i glume. inovi su jedan od drugog odijeljeni me u inovima. Uzroci podjele na inove su ti da se predstava ne prekine kako bi se promijenila dekoracija i sli no, kako bi se odr ala pozornost itatelja tj, gledatelja, a i svaki in je zasebna tematska cjelina. Ra lamba unutar ina provodi se prema nastupanju i izla enju likova. Dio ina u kojemu se likovi na sceni ne mijenjaju naziva se prizor. Prizori se neposredno dijele na replike. Dramska struktura potpuno onemogu ava mogu nost apstraktnog pripovijedanja sto znatno su ava izbor tema, te uvodnim motivima pridaje veliku va nost. Ograni eno vrijeme predstave ne omogu uje da se uvode dugi doga ajni lanci. Za dramsku knji evnost karakteristi na je briga o konkretizaciji du evnog oblika junaka. Pri klasifikaciji dramske knji evnosti djela bi se najprije mogla podijeliti na stihovna i prozna, ali u drami to obilje je nije odlu uju e. U trenutku nastanka suvremene drame (francuski klasicizam), koja se razvila iz drame u stihu, drama se dijelila na tragediju i komediju. Odlike tragedije bile su povijesni junaci, visoka tematika, monolog i tragi an rasplet. Tragediji je bila suprotstavljena komedija koja je izabrala suvremenu tematiku: niske tj. smije ne epizode, dijalog i sretan rasplet.

Izgradnja dramskog si ea: 1)ekspozicija- mo e biti jednostavna i zadr ana, neposredna i posredna. U dramskoj ekspoziciji valja razlikovati: ekspoziciju ambijenta (priop enje o okru ju), ekspoziciju karaktera (iskazivanje unutarnje karakterizacije i izvanjskih emocija) i ekspoziciju odnosa me u likovima. Ekspoziciju olak ava plakat koji donosi imena likova i njihove rodbinske i dru tvene veze, a tako er i mjesto i vrijeme radnje. Daljnja ekspozicija samo govorom precizira podatke koje donosi plakat. Ponekad se ekspoziciji dodjeljuje cijeli in koji se naziva prologom u suvremenom zna enju te rije i. Neposredni su postupci ekspozicije: pri a, priznanje, autokarakterizacija. Posredni su postupci aluzije i usputna priop enja. 2) zaplet- uvo enje dinami kog motiva koji odre uje fabularni razvitak, zada a koja odre uje cijeli tijek drame. Zaplet neposredno korespondira s raspletom. U raspletu je rje enje zada e iz zapleta. 3)razvijanje intirge- op enito u dramskoj se knji evnosti prikazuje svladavanje prepreka. Pritom veliku ulogu imaju motvi neznanja. Rje enje tog neznanja ili prepoznavanje omogu uje da se uvo enje motiva zadr i. Taj je sustav veoma slo en: ponekad gledatelj ne zna ono to se dogodilo i to je poznato likovima, ali e e je obrnuto. 4)sustav govora- da bi se uveli motivi koji se ti u doga anja izvan scene, uvode se glasnici ili tekli i. Da bi se uklju ila izvanknji evna gra a, uvo en je rezoner- objavljiva autorovih sentencija. 5)sustav izlazaka- va an trenutak u dramskome djelu jest motivacija izlazaka i ulazaka likova. Kao osnovne epizode izabiru se one koje lako motiviraju skupljanje likova: imendan, bal, dolazak zajedni koga znanca i sl. 6)rasplet- u drami obi no prevladava tradicionalan rasplet (smrt junaka, svadba i sl.). Rasplet se ne poklapa uvijek sa zavr etkom. Osnovne etape u razvoju tragedijskog si ea jesu: ishodi na situacija, prva prepreka, priprema raspleta i katastrofalan zavr etak. Motivacija razvoja radnje i glavna tema jest unutarnja borba junaka. Osim epizodnih likova, svi junaci klasi ne tragedije uvijek pru aju sliku unutarnjeg sukoba suprotstavljenih osje aja, to omogu uje da se replike razviju u lirske monologe. Karakteristi na je jednostavnost u sustavu likova, jedinstvo interesa koje ih ujedinjuje. Potpuno su nemotivirani ulasci i izlasci na scenu. Na elo vremenskog jedinstva ini i vrijeme radnje apstraktnim: termini koji dijele in od ina potpuno su neodre eni. U si ejnoj fakturi komedije karakteristi na je njezina slo enost. Brojne su fabularne linije koje se ispreple u. Epizodna lica igraju vrlo va nu ulogu u razvitku dijalo kih epizoda te ponekad upravljaju scenskim kretanjem. Umjesto du evne borbe i unutarnjih dvojba postoji sukob sasvim jasno nazna enih interesa. Motivi neznanja, prislu kivanja su obilno iskori teni. Monologa gotovo i nema, dijalozi su unakrsni. Tempo je ubrzan, a vrijeme i mjesto puno su konkretniji. Iako je i komedija napisana aleksandrincem, on je puno slobodniji. Za komediju je tipi no postavljanje stvarnih pitanja svagda njice, a tragediji pripada obrada ''op eljudskih'' problema. LIRSKI ANROVI Lirskim anrovima pripadaju stihovna djela malena opsega. Razvitak teme u lirskim anrovima odre uje narav stihovnoga govora. Stih je bitno deformiran govor. Pozornost koja se poklanja rije i pove ava se, a rije kao da se pokazuje, jer je uvu ena u ritmi ki slogovni

redoslijed. Rije i idu u paralelnim redovima, osobitim poretkom. Stihovni govor jest govor zbijenih misaonih asocijacija. U njemu se mo e osamostaliti gotovo svaka rije . Stihovni je govor povi eno emocionalan. Lirska kratko a ne dopu ta smjenu emocija. Emocionalna obojenost jedinstvena je u cijeloj pjesmi te odre uje njezinu umjetni ku funkciju. Fabularni su motivi rijetki u lirskoj poeziji. Puno se e e pojavljuju stati ni motivi koji se razvijaju u emocionalne nizove. Radnja i doga aji nastupaju u lirici isto kao i prirodne pojave- ne stvaraju i fabularnu situaciju. Sva snaga pjesme nije u uzro noj povezanosti, nego u ravijanju verbalne teme. Tu otkrivamo uporabu osobita stilisti koga leksika. Nepokretna tema pokre e se variranjem izraza koji otkrivaju ovaj ili onaj emocionalni moment u osnovnoj temi. Razvitak teme ne provodi se smjenom osnovnih motiva, nego nizanjem sporednih motiva na te osnovne. U lirici se uvo enje motiva opravdava emocionalnim razvijanjem teme. Tipi na je trodijelna izgradnja lirskih pjesama u kojoj se u prvom dijelu iznosi tema, u drugome se ona razvija s pomo u pobo nih motiva ili se isti e s pomo u suprotstavljanja, a tre i je dio neka vrsta emocionalnog zaklju ka u obliku sentencije ili usporedbe. Poredba se vrlo esto zamjenjuje sentencijom koja kao da otkriva op e zna enje pojedina ne lirske teme. Tehnika razvijanja lirske teme se sastoji u nizanju ili nabrajanu motiva ili variranju osnovne teme s pomo u niza metafora ili suprotstavljanju motiva. Odatle se pojavljuju tri zada e lirskog razvijanja: uvo enje teme, razvijanje teme i zaklju ivanje pjesme. Postupci uvo enja teme: obi no se tema daje u nizu povezanih metafora i svjesno nerazlikovanje subjekta i objekta (pjesnik o izvanjskim pojavama govori kao o svojim du evnim do ivljajima). Tomu je suprotstavljena objektivna lirika u kojoj se tema iznosi jasnim izdvajanjem detalja, pogotovo vizualnih. Svi postupci lirskog razvijanja svode se na svojevrsno lirsko o u ivanje teme. O poznatim stvarima govori se kako o nepoznatome. Za razliku od pripovjednog, lirsko o u ivanje ne osje a se kao odstupanje od op ega govornog tona zbog svoje obi nosti, kanoni nosti. Zbog toga o u ivanja svaka tema mo e biti tema lirske pjesme. Tu se izbor teme odre uje tradicijom i kolom, naj ivopisnija tema u lirici je tema prirode. Za liriku su tipi ne intimne, ''doma e'' teme, a i beskrajno varirana tema ljubavi. Drugi je problem povezivanje motiva. Elementaran oblik povezivanja motiva jest njihovo gramati ko ujedinjavanje u jednoj gramati koj re enici. Obi no zavisne re enice slu e za razvijanje motiva lirske pjesme, a u glavnoj re enici je zaklju ni motiv. Tipi an primjer povezivanja motiva jest njihov paralelizam: 1)tematski paralelizam- poseban slu aj takva paralelizma jest poredba. Ponekad takva poredba pro ima cijelu pjesmu. Uostalom, poredba se obi no pojavljuje ili kao prolazan motiv ve u i se s jednim od motiva i ne pro iruju i se na susjedne motive ili slu i zaklju ivanju pjesme. U poredbi se suprotstavljaju dva raznovrsna motiva. No, paralelizam se iri i na istovrsne motive, kao u obliku aniteze. Zavr etak pjesme na na elu suprotstavljanja. 2)sintaksni paralelizam- motivi se ni u u obliku analogno izgra enih re enica. Zavr etak pjesme se gradi na ru enju lanca paralela. 3)leksi ki paralelizam- tipi an primjer takva paralelizma jest anafora, u kojoj svaki period zapo inje istim rije ima. Verbalna ponavljanja mogu se klasificirati isto onako kao i glasovna. Dva su postupka karakteristi na za liriku: pripjev i prsten. Refren je zaklju ivanje strofe istim rije ima. Prstensta je izgradnja ona u kojoj kraj pjesme ponavlja verbalne formule dane na po etku. To je jedan na in od zaklju ivanja pjesme. Povratak polaznom motivu doga a se nakon razvijanja tog motiva unutar pjesme. Prstenasta se izgradnja esto provodi i unutar pjesme, npr. svaka strofa mo e biti prsten.

4)strofni paralelizam- va nu ulogu ima nizanje motiva u obliku analognih strofa (inercija ritma strofike privla i pozornost). 5)intonacijski paralelizam- motivi se esto razvijaju u nizu re enica s jednolikom intonacijom. Pri zaklju ivanju pjesme intonacija se obi no mijenja. Ni jedna od nabrojenih vrsta paralelizama ne mo e biti savr ena. Na pozadini paralelizma uvijek mora biti kretanje teme. Na ela zavr avanja lirske pjesme se svode na razbijanje inercije u tematskome razvitku. Ponekad pjesma i ne mora imati jasno izra en zavr etak. Tada obi no pripisujemo posljednjemu motivu zna enje kona nog. Posljednji motiv, zbog toga to je na kraju, dobiva veliku te inu, pa smo ga spremni protuma iti kao metafori an izraz ne ega nedore enog. Tako pjesnik stvara dojam mogu ega zna enja. Na tome je izgra ena sugestivna lirika koja u nama treba izazvati predod be ne imenuju i ih. Postoji i mogu nost nezavr ene pjesme u kojoj odsutnost zavr etka treba izazvati dojam lirskog fragmenta, a nezavr enost ulazi u njenu umjetni ku zamisao (prva polovica XIX.st.). Fragmentarnost pjesme obi no se nije postizala razgradnjom zavr etka , nego razgradnjom po etka. Uzvi ena se lirika prije ujedinjavala pod nazivom oda. Po etkom XIX. stolje a odr avala se samo jedna vrsta ode- sve ana oda, lirska pjesma na va nu temu. Oda kao retori ka lirika odlikovala se poja anom primjenom stilskih postupaka i dijalekti kim razvijanjem motiva. Krajem XVIII. stolje a odom se za prvenstvo borila elegija koja je razra ivala intimnu tematiku na odgovaraju oj emocionalnoj razini. Krupnim anrovima, odi i elegiji,suprotstavljeni su u XVIII. stolje u mali anrovi kojih je predstavnik epigram i njegove podvrste (natpis, madrigal). U anti koj se knji evnosti epigramom nazivala svaka pjesma malena opsega. Krajem XVIII. stolje a pojam epigrama se suzio pa su njime nazivali samo pjesme od dva do osam stihova. Razlikovali su epigramsku pri u (vic u stihu) i satiri ki epigram (pjesmu usmjerenu na ismijavanje odre enoga lica ili doga aja). Epigram se obi no sastoji od premise koja uvodi u okolnosti koje se opisuju i neo ekivane dosjetke u zaklju ku koja predstavlja komi no kontrastan zaklju ak iz premise. Od iste lirike treba odvojiti pjesme nevelika opsega u kojima je tematika fabularna. Fabularne se pjesme danas ujedinjuju pod zajedni kim nazivom balade. Od balade valja razlikovati drugu vrstu fabularnog pjesni tva- basnu. Basna se razvila iz apologa- sustava dokazivanja op e postavke na primjerima. Basna shva a pripovijedanje kao nekakvu alegoriju iz koje se izvla i op i zaklju ak- moralna pouka. Osim tih malih lirskih anrova uvijek su postojali opsegom srednji anrovi koji su zauzimali posebno mjesto me u lirikom i poemom. Takvi su anrovi bili po etkom XIX. stolje a satira, poslanica i sl. Ti se anrovi danas ne kultiviraju pa njihovo prou avanje pripada povijesti knji evnosti. PRIPOVJEDNI ANROVI a)Prozno pripovijedanje. Pripovjedna prozna djela dijele se u dvije kategorije: mali obliknovela (u ruskoj terminologiji rasskaz- pripovijetka) i veliki oblik- roman. Granica izme u maloga i velikoga oblika ne mo e biti vrsto odre ena. Tako se u ruskoj terminologiji pripovijedanje srednjega opsega esto naziva povest (pripovijest). Novela obi no ima jednostavnu fabulu, s jednom fabularnom niti, s kratkim nizom situacija koje se smjenjuju. Novela se ne razvija isklju ivo u dijalozima, nego prete no u pripovijedanju. Odsutnost scenskih elemenata prisiljava da se u pripovijedanje uvode motivi

situacije, karakterizacije, djelovanja i sl. Spajanje motiva u noveli mora biti pripremljeno i tu mogu biti dva slu aja: neprekidno pripovijedanje u kojem je svaki novi motiv pripremljen prethodnim i fragmentarno u kojem je mogu prekid u pripovijedanju koji odgovara promjeni scena i inova u drami. Budu i da se novela ne daje u dijalogu, nego u pripovijedanju- u njoj puno ve u ulogu ima moment skaza (kazivanja). To se izra ava time to se u novelu vrlo esto uvodi pripovjeda to je pra eno uvo enjem uokviravaju ih pripovjeda kih motiva i razradom kaziva ke manire u jeziku i kompoziciji. Okvirni motivi svode se obi no na opis okolnosti u kojima je autor uo novelu, ponekad se uvode motivi koji izla u povod za pri u. Razrada kaziva ke manire o ituje se u izradi posebnoga jezika koji karakterizira pripovjeda a. Postupci skaza postoje i u drami u kojoj govor pojedinih likova stje e specifi nu stilisti ku obojenost. Osim novela s fabulom, mogu e su i nefabularne novele ije je obilje je da se lako rastavlja na dijelove i ti se dijelovi lak e premje taju, ne naru avaju i pravilnost op ega tijeka novele. Osnovno obilje je novele kao anra jest vrst zavr etak. U fabularnoj noveli takvim zavr etkom mo e biti rasplet. Obi no se u kratkoj fabuli u kojoj je te ko iz samih situacija razviti i pripremiti kona no rje enje , rasplet posti e uvo enjem novih likova i novih motiva koji nisu pripremljeni razvitkom fabule. Upravo ta novost uvo enja zavr nih motiva i slu i kao glavni postupak zavr avanja novele. Tako se na kraju novele mo e nalaziti kakva moralna ili druga sentencija koja obja njava smisao onoga to se dogodilo. Novela se mo e zavr iti i uvo enjem pobo nih motiva koji nisu bili u prvom planu kroz novelu. Elementi novele jesu pripovijedanje (sustav dinami nih motiva) i opisi (sustav stati nih motiva). Obi no se izme u tih dvaju nizova uspostavlja paralelizam. Novela u svojoj izgradnji esto polazi od dramskih postupaka te ponekad predstavlja pri u o drami- skra enu u dijalozima i dopunjenu opisom okolnosti. Novele se povezuju pomo u okvira tj. novele koja za jedan od svojih motiva ima pri anje. Uokvirivanje mo e biti razli ita tipa: ili u obliku prologa, ili prstenasto. vr im zbli avanjem novela ciklus se mo e pretvoriti u jedinstveno umjetni ko djelo- roman. Nizanje novela oko jednoga junaka- jedan je od uobi ajenih postupaka ujedinjavanja novela u jednu pripovjednu cjelinu. No, to je sredstvo nedostatno da bi od ciklusa novela nastao roman. Obi no u novelama, ujedinjenim u roman,ne zadovoljava to da je samo glavni junak zajedni ki, nego i epizodna lica prelaze iz jedne novele u drugu. Ali ni to nije dosta. Nu no je da se novele ujedine i u ine nezamislivima izvan romana, tj. treba uni titi njihovu cjelovitost. To se posti e odsijecanjem zavr etka novele i zapletanjem motiva novela. Novela kao samostalan anr jest zavr eno djelo ali kao dio romana, to je samo vi e ili manje osamostaljen si ejni dio djela i ne mora biti zavr en. Ako unutar romana ostaju potpuno zavr ene novele i zamislive i izvan romana, takve novele se nazivaju umetnute novele. Roman kao velika pripovjedna forma obi no se svodi na povezivanje novela u jednu cjelinu. Da bi se opa alo postupno kretnje u romanu potrebno je da se svaka novela u romanu u usporedbi s prethodnom ili pro iruje svoje tematsku gra u, ili svaka nova junakova pustolovina mora biti slo enija i te a od prethodne. Tako izgra en roman naziva se stupnjevitim ili lan anim. Za stupnjevitu su izgradnju tipi ni i sljede i postupci povezivanja novela: la an rasplet, sustav motiva- tajna ( U novelama figuriraju motivi kojih je fabularna uloga nejasna pa potpune povezanosti ne dobivamo. U nastavku se tajna otkriva.), obilovanje uvodnim motivima koji zahtijevaju novelisti ko ispunjenje. Drugi tip romaneskne izgradnje jest prstenasta izgradnja. Njegova se tehnika svodi na to da se jedna okvirna novela razmi e. Njezino izlaganje prote e se na cijeli roman, pa se u nju uvode, kao epizode koje je prekidaju, ostale novele.

Tre i tip jest paralelna izgradnja- pripovijedanje se vodi na vi e razina: priop uje se to se doga a na jednoj razini, zatim to se doga a na drugoj razini, itd. Na taj se na in pripovijeda istodobno nekoliko novela koje se u svojem razvoju presijecaju, ukr taju, ponekad stapaju, a ponekad i razgranavaju: ta paralelna izgradnja obi no je pra ena i paralelizmom u sudbini junaka. U uporabi termina paralelizam treba razlikovati paralelizam kao istodobnost pripovjednog razvitka (si ejni paralelizam) i paralelizam kao supostavljane ili uspore ivanje (fabularni paralelizam). Obi no se jedno podudara s drugim, ali se nipo to jedno ne uvjetuje drugim. U zaklju ivanju romana postoje razli iti sustavi zavr etaka: 1)tradicionalna situacija- to je enidba junaka, smrt junaka. U tom se smislu roman pribli uje dramskoj fakturi. 2)rasplet okvirne (prstenaste) novele- ako se roman gradi prema tipu razmaknute novele, rasplet te novele dostatan je za zaklju ivanje romana. 3)u stupnjevitoj izgradnji uvodi se nova novela, izgra ena druga ije nego sve prethodne. 4) postupak epiloga ili pripovjednog stiskanja na kraju. Karakteristi an je za romane velikog opsega. Nakon duga i spora pripovijedanja o okolnostima junakova ivota u nekom kra em razdoblju- u epilogu susre emo ubrzano pripovijedanje u kojem na nekoliko stranica doznajemo ono to se dogodilo tijekom nekoliko godina ili desetlje a. Od romana kao verbalne konstrukcije zahtijeva se zanimljivost, pa odatle zahtjev za odgovaraju im izborom tematike. Obi no se cijeli roman dr i na toj izvanknji evnoj tematskoj gra i op ekulturna zna enja. Valja re i da tematizam ( izvanfabularni) i si ejna izgradnja uzajamno pove avaju zanimljivost djela. Sustav ucjepljivanja izvanknji evne gra e u si ejnu shemu se svodi na to da izvanknji evna gra a bude umjetni ki motivirana. Tre i postupak je vrlo ra iren, a to je iskori tavanje izvanknji evnih tema kao postupka zadr avanja ili ko enja. Pri op irnu pripovijedanju doga aji se moraju zadr avati to omogu uje da se verbalno razvije izlaganje, te pove ava napetost o ekivanja. Tematika se mo e izlagati i u razgovoru. Iskori tavanje junaka kao objavljiva a autorovih iskaza tradicionalan je postupak u drami i romanu. Pritom je mogu e da autor svoje poglede povjerava pozitivnom junaku, ali isto tako svoje suvi e smjele ideje predaje negativnom junaku. Karakterizacija junaka mo e zna iti uno enje izvanknji evne teme. Junak mo e biti svojevrsno utjelovljenje dru tvenog problema epohe. Skretanje pozornosti itatelja na uvodne motive se naziva pedalizacijom teme i posti e se na razli ite na ine. Ako se kao osnovno obilje je romana uzme sustav pripovijedanja, dobiju se sljede i razredi: apstraktno pripovijedanje, roman-dnevnik, roman-na eni rukopis, roman-junakova pri a, epistolarni roman. Oblici romana: 1)avanturisti ki roman- za njega je tipi na zgusnutost junakovih pustolovina i njegovo stalno prela enje od opasnosti koje mu prijete smr u prema spasenju. 2)povijesni roman- razlikuje se od avanturisti kog obilje jima druge vrste ( u jednome je obilje je razvitka fabule, a u drugome obilje je tematske situacije). 3)psiholo ki roman- obi no je iz suvremene svagda njice. Za takve romane karakteristi na je adulterijska intriga. Istome tipu te i obiteljski roman s korijenjem u moralisti kome romanu XVIII. stolje a. 4)parodijski i satiri ki roman- u razli itim vremenima je poprimao razli ite oblike. 5)fantasti ki roman- njemu sli an je utopijski i popularno-znanstveni roman. Te romane ne odlikuje napetost fabule i obilje izvanknji evnog tematizma. 6) publicisti ki roman

7)nesi ejni roman- obilje je mu je krajnje slaba fabula, lako prebacivanje dijelova bez vidljive si ejne promjene i sl. b) pripovijedanje u stihu (poema)- velik stihotvorni oblik naziva se poema. Poeme se dijele na fabularne- epske i nefabularne-deskriptive te didakti ke. Si ejna izgradnje poeme te i prema vi eslojnosti. Prelazak iz sloja u sloj provodi se ili ra lambom poeme na pjevanja, ili uvo enjem veznih prijelaznih motiva koji se nazivaju tranzicije. Epska je poema neprestano izazivala parodiju, pri emu su se parodijski postupci razvijali u dva pravca: uzvi en si e razvijao se u nisku leksiku, ili obrnuto. Osobito mjesto zauzimala je aljiva poema koja nije izbjegavala postupke parodijske poeme. Opisne poeme potje u od anti kih poema. Njihove teme prete no su slike prirode. Opisi su prekidani povijesnim odlomcima i tradicionalnim epizodama tj, stihovnim novelama s neznatno napetom fabulom koje su lirski razvijene i tematski uskla ene s motivima glavnog opisa. Opisnim se poemama pribli avaju didakti ke poeme. One su prethodnice romanti ke poeme koja je premjestila ulogu izvanfabularnih motiva. Kostur romanti ke poeme jest fabula koja se izla e isprekidano, prekidana opisima i emocionalno-lirskim odstupanjima. Vremenska premje tanja, nedore enost, fabularna nekoordiniranost , koje je potrebno dopunjavati ma tom- sve to karakterizira si ejnu izgradnju romanti ke poeme.