Zapisao Fadil M. Kardovi, prof.

ROAJSKE VODENICE
Teritorija Roaja raspolae raznovrsnim i bogatim vodenim resursima, prirodnim izvorima i izvoritima rijeka i rijenim tokovima. Jaka vrela se nalaze u visokoj oblasti roajskih planina i pored Ibra i njegovih pritoka. Izdani i kvalitetni izvori voda i veliki vodotoci u gornjem i sredinjem dijelu jednog broja rijeka, su sa povoljnom prirodnom konfiguracuijom, znaajan potencijal i pruaju mogunost izgradnje vodenica. Vodenice u Roajskom kraju su postojale od davnina, a smatra se da su naozemske vodenice izgraivali askeri za vrijeme turske vladavine, kao to su bile nae stare kue i avlije u tom staroturskom stilu. Ovakve vodenice su bile uobiajen prizor u naem kraju do poetka industrijske revolucije i bile su este do kraja 70 tih godina dvadesetog vijeka. Nekada je u Roajama od vrela Ibra i na pritokama do ua Bukovike rijeke, u duini od oko dvadesetak kilometara, bilo vie porodinih, plemenskih i vodenica koje su radile za svoje potrebe i uzimale ujam. Spoljanji i unutranji izgled i nain rada svih Roajskih vodenica, brvnara i kamenih, pokrivenih indrom na dvije ili etiri vode, bili su slini. Porodine vodenice bile su: Bandova, Dreaja, Mustafe Nika, Hajdarzogina, abanMuslina, Geca Dedeia, Baa, Uke i Mustafe Ljaia, Juse Dacia, Amira Sutovia, Buljanova, Emrova, Surova, Rehova, Hivzova, Sima, Milia-Bojovia-Zekia, Husia-Zukina, Mine, Vukote i Dobrije Garovia, Jevra Ratkovia, Stanoja, Janiija i Rafaila urovia, Muanova, Destova, Habova, Hamzina, Etemova i Ragipa Kalaa, Hamida Nokia, Rasima Kardovia iz Crnokrpa, Vejsela i Aljua Hadia, Hamze Hamzia, Tufa

Muria, Rede Kujevia, Hazira Grlia, Iljaza, Ajdina i Paa Kurpejovia vodenica, U Roajskom kraju bilo je plemenskih ili redovnikih vodenica koje su mljele brano obdanice, od jedne hefte do deset dana za potrebom. Skoro svako selo je imalo jednu, dvije ili tri vodenice a one su: Redia vodenica, Bukeljska, Dacika, Kaluerskog Laza redovnika vodenica (koja i sada postoji), Radeve mahale, Rekovia redovnika vodenica, ulova, Rizvanova, Deljova i erifa Kalaa - redovnika vodenica, Branska, Skarepaka, Mujevia, Meda i erima Nurkovia, Kujevia, Redepovia, Ibaranska, Vukelja, Ramovska, Zekiaredovnika vodenica, Zloglavska, osovska - Rugovska, Felea, Agia, BijeloCrkvanska, Njeguanska, Besnianska-(Ahmaevska vodenica), Radetinska mahale Ledinia i utkovia, a druga mahale Bibia - redovnika vodenica, Avdia, Sinanovia, olovska, ozovska, Bukovika - redovnika vodenica, Ivanovska, Kaarska, Beloika, Husovska, Alia, Meljovia, Mane Seferovia i Camia vodenica. Kada bi mljevenje iz ruke, ili jedan redovnik zavravao svoj red mljevenja, morao je da oisti i sredi vodenicu. Ukoliko bi sledei redovnik doao jo dok je prvi redovnik u vodenici, morao bi ga upoznati o stanju vodenice, dali dolazi dovoljna koliina vode, imali ili nema kvarova. Vodenice koje su bile neto malo vee, u odnosu na takozvane potoare sa jednim kamenom, na jaim talasima vode sa dva vodenika kamena, radile su preko cijele godine. Uporedo su se pravile i pilane zvane are kojima su rezali grau. Ovakve pilane are i vodenice imali su: Husein abovi, i air Balota u Ibarcu, ujo Daci i Oso Daci u Bukelju, Sadrija Ljai na vrelu Grlje, Iljaz Daci u Bukovici. Proizvodni kapacitet ovih pogona bio je mali, ali je ipak uz vodenice donosio znaajan dohodak. Izgraivane su vee vodenice na Ibru, Lovnikoj rijeci i Gragovai kao mala ali za ivot vrlo vana narodna fabriica, koja se sastoji od jedne drvene zgrade veliine oko 6 x 5 metara, koji su mljeli drugima pod ujam bile su u vlasnitvu pojedinaca: Beira Gusinjca, Aga Agovia, Abazage Kardovia, Redepefendije Zejnelagia, Ethema Gania-Haima Pepia vodenica i efka Muria vodenica i valjaonica. Sve roajske vodenice skoro u potpunosti odgovarale su istom stilu i priblinom stanju, a jeam i kukuruz prolaze od koeva, ekatala, izmeu vodenikog kamenja, pored drvenih okvira, u amove nave, odakle su se punili dakovi branom.

Unutranji ambijent roajskih vodenica upotpunjavali su priruni alati, drvena lopata, drveno sito, (reetka) brezove metlice, balanda, kantar, stalae i iviluk a u drugom dijelu vodenice, mala sobica sa svojim starinama koja predstavlja poseban kutak u kojem se vodeniar odmara u slamarici na drvenom krevetu, a na suprotnoj strani stari zidni sat ispod kojeg je penderi do kojeg je stoli sa drvenom klupom i tronocem. Malo vea furuna, iza vrata sa ekmedetom punim ogrevnim drvetom, zagrijavala je sobicu dok je fitiljaa ili fenjer osvjetljavao. Vodenice su vjekovima bile mali centri oko kojih se odvijao ivot bliih i udaljenih roajskih naselja. Vodeniari su ineli velike napore da poboljaju efikasnost tih vodenica usluujui stanovnitvo zdravim branom. Po poloaju vodeninog toka u Roajama postojale su dva tipa vodenica: sa jednim ili sa dva horizontalna toka. U oba sluaja vodeniki kamen se uvijek kree horizontalno, direktno pomou vratila jer tada su rijetko pravljene vodenice pomou sistema zupanika da ih preureuju i za druge funkcije (proizvodni pogoni na vodi i za proizvodnju struje ili nekog drugog pogona). Roajske vodenice su pravljene na tradicionalan nain i imaju efikasnost od svega tridesetak procenata (bukve za mlaznice su postavljene skoro vertikalno). U roajskim podrujima nije imalo struje pa se izgradnjom fabrike za drvopreradu inilo sve da se obezbijedi barem nuno osvetljenje preko alternativnih izvora ibarske pogonske snage do nekoliko stotina kilovata. Poto je pilana imala turbinu (voda je doturana drvenim korabovima iz brane koja je bila napravljena u Ibru u Suhom polju-Gusinjska brana), 1943. godine sa te turbine je razvedena mrea po Roajama i tako su Roaje dobile struju za po neku sijalicu po kuama. Predpostavlja se da je najstarija vodenica, na roajskoj teritoriji u Bandovu ispod Hajle, u neposrednoj blizini Derman Dola na sama Maljisorska vrela. Jo postoji vodenica potoara napravljena prije 200 godina! Vodenicu su napravili i pokrenuli potomci Banda, koji se doselio od Selca. Od tada u Bandovu, vie od dva vijeka potomci Banda neprekidno melju kukuruz i jeam. Jaar Nik pria; uo sam od deda koji je ivio vie od sto godina da je njegov pradjed Zeka, potomak Bandov, ovdje na Bandovu sagradio vodenicu prije vie od 200 godina i da je tu vodenicu odnijela bujica sa olujnim vjetrom. Zatim je na istom mjestu podigao drugu vodenicu koja je izgorela u jednom poaru, a treu, ovu koja i dan-danas postoji sagradio je Murseljov sin Ajdin. Ajdin je vodenicu ostavio sinu Mustafi, a on svojim sinovima Ramu i Muhamedu. Od tada, koliko znam, vodenica nije stajala do kraja pedesetih godina, a potom je radila sezonski sve manje i manje. Vodenica je nekoliko puta

obnavljana jer su je u svoje vrijeme malo otetili Italijani- prepriava Jaar Nik dugu i zanimljivu istoriju potoare na Bandovu. Poslednja vodenica na renom toku Lovnike rijeke, ili prva od njenog ua u Ibar, po prilivu i koliini vode, nije bila jedina u Roajama sa dva vitla (kola), ili dva kamena. Abazagina vodenica, nadaleko poznata i uvena brvnara na Lovnikoj rijeci, na samom uu u rijeku Ibar po stilu gradnje i starosti datira iz vremena 1820. god. prije izgradnje Kuanske damije, a izgradili su je potomci Hadi Jusa Hadia. Zvaninih podataka nema, ali po upamenoj prii Jaarage Kardovia, uveni trgovci, nai brastvenici Hadii iz Roaja bili su najimuniji u tom vremenu, bili su vlasnici i oblinjih sela. Hadii kao trgovci, pri svakoj trgovini, pogotovo nepokretne imovine, prvo su ponudili svoje bratstvenike Kardovie. Abazaga Kardovi otkupljuje vodenicu od Raitage Hadia 1930. godine. Svojevremeno je vodeniarski posao bio mnogo unosan. Radila su dva kamena i ljudi su ekali na red, ak su u vodenici i noijevali. Vrijedna otkupljena imovina, od koje i dio aireva i Bandovog brda, Abazagin amanet je da se "Abazagina vodenica" ne prodaje, jer joj je i on i narod vidio veliki hair pogotovo za vrijeme gladnih godina. Vodenica je mljela sve do 70-tih godina prolog vijeka, kada su roajske optinske vlasti oduzele zemljite i jau i dali na korienje O Mustafa Peanin za dvorite, a nemarom vodenica biva zatvorena, zaputena i dovedena do propadanja. Jedan dio zemljita potom je prodat Spahu Kaliu a vodenica i vodeniite sa avlijom Uki-Rifu Nurkoviu.

Tapija Abazagine vodenice

Kada je u proljee 1930 godine tada poznati kasap Abazaga Kardovi kupio vodenicu na Lovnikoj rijeci u centru varoice Roaja, planirao je da zaposli prijatelja Bievac Deliju za vodeniara. Abazaga je imao dosta obaveza na imanju i u jo jednom hanu i duanu, tako da nije imao uvijek vremena sa sinovima da bude u vodenici da melje brano i usluuje muterije. Kako ni muterije ni posao u vodenici ne bi trpjeli, vrijedni i poteni Delija se prihvatio vodeniarskog posla i muterije su svi mogli ito slobodno da ostave da e ga

samleti u meuvremenu, a kada preuzimaju heljdino, jemeno ili kukuruzno brano, muterije su znali da je posao odraen dobro i poteno. Vodeniar sam od osamnaeste godine, posao nije mnogo teak, ali zahtijeva veliku odgovornost, pa sam moj rad i red u vodenici uvijek odravao. Ovo je najpoznatija vodenica u roajskom kraju, pa ak i dalje. Vode ima dovoljno. Samo kada su velike sue omanji voda, sredinom avgusta, ali i to ne traje dugo. Prije mljevenja provijem kukuruz ili jeam da odstranim svu neistou, pa je zato brano uvijek isto. U dakovima svata se moe nai, ak i kamenii, pa zato proiavam ito- pria Delija. Nekada nije bilo dosta dravnih prodavnica pa se hljeb nije kupovao kao danas i morao se praviti. U Abazaginu vodenicu mladi Delija melje sa puno elana i uz pjesmu; Melje melje Abazagina vodenica, ovce uva Mejra obanica... i tako samljeo bi za dan i no oko 300 do 400 kilograma ita.Vodeniar Delija ostvario bi h dnevni prihod od 30 do 40 kilograma ujma. I tako je Abazagina vodenica funkcionisala vie od tri decenije u najteim, predratnim i poslijeratnim godinama bez velikih potekoa, a dugogodinji vodeniar Delija Bievac, iz sela Donjeg Bieva, vremenom postaje vlasnik jednog dijela Mulalia aira u neposrednoj blizini Abazagine vodenice gdje je i ivio u ardaku, do kraja svog ivota sa sedmoro djece i trideset i dvoje unuadi i nikada se nije vratio na selo. Vodeniarski posao je odgovoran, neophodno je apsolutno povjerenje izmeu trgovca i kupca, priao bi Delija uz osmjeh odmahujui rukom i pokazujui parolu u vodenici ivot i potenje se samo jednom gube. Sve sam muterije doekao s osmjehom, nikoga ja radei u ovoj vodenici nisam povrijedio niti sam htio da se nepristojno naalim s nekim, pa mi se isto poruka zahvalnosti i vraala. Abazagina porodica a i muterije u vodenici su imali nevjerovatan osjeaj sresti i raditi sa vodeniarom koji ima neogranieno povjerenje u ljude i uredno radio i obavljao svoje vodeniarske obaveze. Abazagina vodenica je graevina u kojoj se nalazi struktura sainjena od vodeninog toka, mlinskog kamena i nasipne kupe (koa). Voda iz Lovnike rijeke, kod kue Sutovi Bedrijage, na napravljenoj brani ravala se u jau koja mehaniki pokree vodenini toak koji takoe sistemom vratila pokree mlinski kamen. Mlinski kamen rotira na stacioniranom kamenu, a ito, jeam ili kukuruz polagano ulaze u sredinu mlinskog kamena iz nasipne kupe. Stari autentini izgled vodenica dobija zahvaljujui novom vlasniku, bratstveniku Abazagi Kardoviu, koji je otkupio od Raitage Hadia i potpuno renovirao 1935. godine, a iste godine je pustio u rad i sa pravom i ponosom je nazvao "Abazagina Vodenica".

Abazaga Kardovi

Vodeniki kamen

U davnim vremenima u dolini Ibra pod Hajlom ljudi su imali teak ivot, kao da nije imalo ni ivota ni smrti. Odavde sve to je moglo i imalo gdje da ode, poodavno je otilo i ostavilo sve, kao da ne ostavlja nita. I ono malo Muslimana koji su u Roajama preostali, ne elei da zapuste staro ognjite pradjedova, jedva je sastavljalo dan sa danom, koliko da preivi. Po prii starog vodeniara Delije Bievca ivot stanovnitva Roaja i okoline izmeu dva svjetska rata bio je na veoma niskom nivou, a za mnoge porodice i izrazito teak. Jedva se sastavljao kraj sa krajem. Bilo je domainstava koja su uzimala livade i njive podnapolje, i po treinu, i time nadoknaivali djelimino nedostatak ita. Hrana je bila deficitarna pa se i itu znalo reda. Prilikom etve sakupljali su se po njivi i pokidani klasovi ita i zrnevlje. Roajci su preteno gajili jeam, ovas, ra, konoplju i heljdu. Selmanaga Kardovi tada poznati roajski karavandija donosio je robu iz Pei, i ostali su se uglavnom, snabdijevali itom iz Dukaina. Bilo je i gubljenja ivota na tom putu, kao i u zimskim danima i meavama ljudi su se smrzavali, jer je planinu, a pogotovo mjesto Stubica zimi bila teko prohodna. Sa itom se putovalo u veim grupama, izbegavajui pravi put gdje je to bilo mogue, jer su na tim putevima ekale grupe naoruanih ljudi koje su otimale ito, a ponekad u odbrani bi i poginuli. Pod tako tekim uslovima i malim koliinama ita koje bi samljeli u Abazaginoj vodenici i tako muno doli do hrane, nije bilo razbacivanja, svakoj sakupljenoj trohi hljeba se znao kimet. Ponekad su, pria vodeniar Delija, pred Abazaginom vodenicom stajale desetine zaprega, volovskih i konjskih drvenih kola natovarenih itom, jemom. I za vrijeme Drugog svetskog rata vodenica je radila svakodnevno. Sadik Seferovi, iveo je kao podstanar kod Arifage Kardovia sa vielanom porodicom, nije bio jedini u tim gladnim godinama da se zamoli Abazagi, da iz njegove vodenice obrie nave kako bi imao hljeba za taj dan. Kolobotno i crno jemeno hljebno brano iz ove Abazagine vodenice nahranili su za ovih najteih etrdesetak godina, hiljade gladnih usta, kae stari vodeniar Delija. Abazagini unuci, kada su poodrasli; Murat, Ahmet i Izo pomagali su vodeniaru da u proljenim danima oiste jau, i poprave neto oko vodenice. Takoe su bili vjeti vodeniari, pa kada je Delija bio zauzet kunim poslovima, onda oni melju. Izo je i danas iv pa pria; Odmarao sam se u vodenikoj sobi

sa bratom od amide, neko je predvee pokucao na vrata vodenice. Pomerio sam mandal i otvorio sam ih i nije nikog bilo. Kada sam htio ponovo da uem vidjio sam vlane velike otiske neijih stopala, kao da je neko gazio vodu, pa uao u vodenicu. Zaustavio sam vodenicu i pobjegao kui. Od tada Izo i Ahmet melju samo danju, a uvee je u vodenici radio stari brat od amide Murat. Bivalo bi i drugih neobinih i lijepih dogaaja u Abazaginoj vodenici. Murat i Ahmet u ali bi rekli da su jedino, dok su bili momci, dolazile djevojke iz Nokia i okolnih mjesta. Pri susretu i razgovoru sa Abazaginim najstarijem unukom Muratom protutnja mi u mislima sve ta se ranije deavalo u Abazaginoj vodenici u samom vrhu kuanske mahale, brojni stari ljudi koje sam poznavao a vie nisu meu ivima. Oi mi najednom zasuie a senka nespokoja pohodi mi pomalo radoznalu duu. Uplaio sam se, iskreno, da ovaj moj razgovor sa starim ocem Muratom ne bude i poslednji na dunjaluki razgovor, kako se svakom ljudskom stvoru, prije ili kasnije, mora desiti poslednji razgovor, na to me podsjetie i premudre rijei prije petnaestak godina koje sam uo od rahmetli djeda devedesetogodinjaka, Jaarage, koji mi je rekao: Kod Allaha je knjiga svih tajni nad tajnama, a u njoj stoji kad e ko od nas doi na ovaj svijet i kad e ko preseliti na ahiret, ta je bilo i ta mora biti. Kao to uvijek biva pri druenju sa starim ljudima, uz eketanje eketala na vodeninom kamenu i mumlanje zapenuane vode ispod vodeninog kola, poteklo je mnogo pria, a neke sam pribiljeio; Eto, moje unue, bilo je i toga, kad su se nerijetko mijenjala vremena imanja, nemanja, dobra i zla. Te noi, na nebu su se kovitlali tamni oblaci noeni olujnim vjetrom i davali planinskom gorju prijetei i mistini izgled od kojeg ovjeka hvata istinska strahomora i ostavlja ga u nedoumici sa veitim pitanjem bez odgovora. Bilo je vremena kada je oko Abazagine vodenice, bilo kao oko narodne institucije u kojoj je odjekivao ljudski agor. U velikoj vodenikoj avliji se sastajalo, dogovaralo i pregovaralo, a pogotovo uoi urevdana bilo je mnogo naroda; djece, momaka i evojaka oko vodenikog kola, da uzimaju omahu iza vodenikog toka, bilo je kao pravi vaar. Tada se vjerovalo da uzimanje vode iza vodenikog kola uoi urevdana, zvana omaha, u kojoj se stavlja da prenoi behar od drijena, mace, danarike i cvijea, a u ranom urevdanskom jutru majka bi djecu isprskala jo dok spavaju u posteljini, a potom bi se umivali i kupali u vodi iz vodenice, smatrajui da e biti zdravi, jai, oelieni i napredni. U jesen kiselila bi se komoplja u jai blizu vodenice a na istom mjestu u hladnim zimskim danima ene su u cije kuvale ve (haljine) i sa peraljkom ispirale na kamenoj ploi pored razbijenog leda. Avlija ispred Abazagine vodenice, nekad nam je bila i kafana i kua, i vaarite, mjesto za okupljanje naroda, mjesto gde su se raale ljubavi, poznanstva, gdje su stari Roajci, dolazili da sjede u hladu ispod lipe na dugakim klupama da se ispriaju, sluajui prijatno eketanje eketala i gledajui zapenuane vodopade ispod vodeninog kola.

Bievac Delija rekao bi da je posao vodeniara naljlepi, samo treba dobro znati na koji nain podesiti mlin da bi se dobilo dobro brano, brano za kaamak, jer svaka vrsta brana ima odreenu finou. Kaamak napravljen od brana mljevenog na vodenikom kamenu ne moe uopte da se uporedi sa onim od brana iz prodavnice. Neuporedivo je ukusnije i zdravije brano koje se melje neodvajajui klicu i koru zrna, u kojem je mnogo vitamina. Tada je vodenica dobro radila jer su ljudi esto kupovali brano. Danas vodenica i vodeniara nema i prava su rijetkost, jer je poljoprivreda propala. Iz godine u godinu vodenice su nestajale, odnosei sa sobom u zaborav viegodinje tradicije. Danas Roajci koji se poele dobrog starog jemenog, heljdinog ili kukuruznog brana, kupuju petkom na pijaci po kilogram od preprodavaca iz Bijelog Polja. Domaicama je lake da u prodavnici kupe naduvane kiflice i pitice nego da odvoje deset minuta i naprave pravi, zdrav, kvalitetan kaamak od heljdinog ili kukuruznog brana. Poslije im udno to su im djeca blijeda i stalno boleljiva.

Vodeniar Delija Bievac Vodeniki kamen naslonjen na zid koji i danas stoji kao spomenik jednog vremena.

Troan i oronuo, vodeniki kamen, uuren uz zidine vodeniita odolijeva vremenu. Na njegovim kamenim osnovama vidljivi su ostaci prolosti. Stari vodeniki kamen svjedoi o dobru i zlu, o davno ugaenim lijepim i zdravim ljudskim ivotima. Roajske vodenice, koje su do kraja sedamdesetih godina danonono mljele na brzacima planinske vode, nije preostala nijedna. Danas bi svaki Roajac poelio da uiva u mirisu starih vremena, kada se u mutvaku pekla kolobotnjica ili jemenica. Jae i vodeniita su zarasla u koprive i glogovo trnje, naruenih krovova, i vodeniki kamen je pao, mir odavno, oko Ibra vlada, nema vie vodenikog brana, preselio vodeniar, svuda vodenica prokinjava, a kraj oronule vodenice porasla je trava, a na njenim temeljima izgraena je nova stambena zgrada viespratnica, ili zatrpanog vodeniitva naslagama ljunka, lagano raspadaju i krune roajske vodenice u zaborav.

Nai preci su maksimalno iskoriavali roajske vode iz prirodnih izvorita za potrebe vodosnabdijevanja stanovnika i izgradnje vodenica. Danas je red da sadanja generacija savremeno koristi ovo nama boje davanje vodoprivrednog potencijala koji prua veliku mogunost izgradnje proizvodnih kapaciteta na bazi proizvodnje, tj. prerade i flairanja vode za pie, za kojom je izraena velika potreba na domaem i na svjetskom tritu. Posebno je znaajan kapacitet nekih pritoka i rijeke Ibra za koji je izvrena analiza izgradnje hidroelektrane na par lokacija, kao i za izgradnju turistikih kapaciteta, kako smjetajnih tako i izletnikih. Ekonomska upotreba, zatita i racionalan pristup vodnim potencijalima, moe imati veoma pozitivne efekte u buduem roajskom razvoju.

2012. godina