FILOZOFSKI FAKULTET DRUZBE ISUSOVE U ZAGREBU

Mijo Nikic

Psihologija religije
Skripta za studente Filozofskog fakulteta Druzbe Isusove

Zagreb, 2007.

llp:'flmBLgoo^e.coiiitoail/?ui=2&view=bsp&ver=l qygjcgurkovy

A GRUPA 1. multJdimenzJonalnost religije 2. william James o religiji 3. yjera, religija i dusevno zdravije 4. oznake djecje religioznosti 5. novi religijski pokret 6. krive slike Boga prema Rudinu B GRUPA 1. psihologija religije je znanost koja 2. Carl Gustav Jung o religiji 3. imperativna recenica Marie von Ebner-Eschenbach 4. glavne oznake religioznosti adolescenata 5. reinkarnacija 6. karakteristike zrele religioznosti prema G. Allportu C GRUPA 1. religiozna sumnja 2. Viktor Frankl o religiji 1905-1997 3. najbolji nacin razrjesenja krivnje 4. sto coyjeka cini duhovno bolesnim 5. stigmatizacija 6. javna i privatna objava

ofl

1. POJAM

Psihologija religije moze se, prema Keilbachu, definirati kao "znanost koja istrazuje nase subjektivno religiozno prozivljavanje ili nasu religioznost (obiectum materiale) iskljucivo kao iskustvene cinjenice (obiectum formale)". Psihologija religije je jedna od najmladih i najmanje razvijenih grana psihologije. Psihologija religije istrazuje covjekovu religioznost. "Religioznost je uglavnom skup onih dusevnih cina, kojima covjek na jedinstven nacin prozivljava svijet svoje ovisnosti o nekom nadcovjecanskom i nadzemaljskom 'bozanstvu', to jest svijest svoje ovisnosti o nekoj narocitoj visoj osobnoj moci".2 Religioznost nije priznanje ovisnosti i podredenosti u obicnom smislu rijeci, vec je to narocito poklonstveno priznanje.
2. MULTIDIMENZIONALNOST RELIGIOZNOSTI

Religioznost je multidimenzionalna pojava. Faktorska analiza je otkrila 5 temeljnih dimenzija religioznosti: 2. 1. Ideoloska dimenzija = religiozna vjerovanja - odnosi se na sadrzaj vjere: ideje, dogme, nauku, shvacanja i vjerovanja koje osoba treba prihvatiti ako zeli pripadati odredenoj religiji. U torn smislu govori se o katolickoj, hinduistickoj, muslimanskoj doktrini. Ideoloska dimenzija se nalazi na nivou nazora na svijet. U torn smislu moze se s E. Frommom reci da su svi ljudi religiozni. 2. 2. Ritualisticka dimenzija = religiozna praksa - odnosi se na razlicite obrede i na religiozne cine. Ovamo spadaju sve vrste privatnih i javnih poboznosti, molitva, post, svetkovanje, primanje sakramenata. Velik je broj oblika religiozne prakse. Najcesci oblici su: molitva, citanje svetih spisa i zajednicko (sakralno) blagovanje. 2. 3. Eksperimentalna dimenzija = religiozno iskustvo - Odnosi se na neposredno isustvo. Najupadljivija forma religioznog iskustva je obracenje. Obicno se razlikuju tri vrste: naglo obracenje (Sv. Pavao), postupno obracenje (sv. Augustin), te svakodnevno (nesvjesno) obracenje kad se promjene dogadaju tako da ih osoba cesto nije ni svjesna. Drugi oblik religioznog iskustva je misticni dozivljaj, a postoji takder i karizmaticko iskustvo. 2. 4. Inetelektualna dimenzija = religiozno znanje - Odnosi se na osobnu informiranost i poznavanje sadrzaja vjerovanja. Nije pouzdani kriterij religioznosti (jer i ateista moze mnogo znati iz teologije), ali je potrebna kako religija ne bi postala iracionalna. 2. 5. Konsekvencijalna dimenzija = religiozni ucinci - Odnosi se na posljedice prihvacanja religije. Mogu se podijeliti u dvije skupine: nagrade i duznosti. Nagrade: mir duse i savjesti, obecanje vjecnog zivota. Duznosti i odgovornosti: prihvacanje moralnog kodeksa, promjena ponasanja.

3. PSIHOLOSKA INTERPRETACIJA RELIGIOZNOSTI 3.1. Americka psihologija religije

Najpoznatiji predstavnik psihologije religije u duhu Hallove skole je Edwin D. Starbuck. U svom djelu Psihologija religije zastupa misljenje da u svemiru vladaju opci zakoni i da u njemu nema nijednog dijela koji bi bio izuzet od opce zakonitosti. Starbuck drzi da se i duhovno-svjesni zivot moze empiricki istrazivati. Prema njemu psihologija religije znaci'cisto induktivno empiricko ispitivanje pojava (uzroci i uvjeti) na podrucju religioznog razvitka. Kao metodu uzima listu pitanja
^KEILBACH, V., Psihologija religije, skripta. Zagreb 1951. str. 17. -KEILBACH, V., op. cit. str. 17.

i trazi da se na pitanja odgovori spontanom autobiografijom. Podaci se zatim statisticki obraduju i klasificiraju. To vodi do nekih opcih crta i zakona, do mnogovrsne jednakosti i razlicitosti religioznog iskustva. To znaci da se u mnogobrojnim religioznim iskustvima ocituje izvjesna zakonitost. "Ukratko, dakle, treba reci da psihologija religije po Starbucku induktivno-empiricki istrazuje religiozne pojave, i to utoliko ukoliko se ocituju u individualnom iskustvu".3 Starbuck razlikuje dva glavna tipa religioznog razvitka: tip s obracenjem i tip bez obracenja. Tako je pojava obracenja sredisnje pitanje Starbuckove psihologije religije. Prema njemu obracenje je stvarnost koja oznacuje neki prijelaz od zlobe na dobrotu, od gresnosti na pravednost, od ravnodusnosti na duhovnu spoznaju i djelotvornu ljubav. Obracenje je, prema njemu, znacajna pojava mladosti, izmedu 10. i 25. godine zivota. Obracenje nastaje zbog slijedecih grupa motiva: razlicita cuvstva straha, razni egocentricni i altruisticni motivi, sila, griznja savjesti itd. Obracenju prethodi svijest vlastite gresnosti. Nakon obracenja osoba osjeca da se dogodila jedna novost u njenom zivotu. Odsada je njen zivot upravljen na novo srediste. Bog je u centra njenog zivota. Religiozni razvitak kod tipa bez obracenja razvija se u istom pravcu dozrijevanja u yjeri, ali polako i postupno. U mladosti se cesto spontano pojavljuje zanimanje za religiozna pitanja. Kriticke primjedbe: Broj ispitanih osoba razmjerno je malen, pa se ne moze govoriti o opcim zakonima. Osim toga, ispitane osobe su davale odgovore na pitanja o americkom tipu obracenja i poboznosti i to kod protestanata, u prvom redu metodista. Starbuck daje imanentno-biolosku teoriju religije smatrajuci da je religija sublimacija i spiritualizacija raznih nagonskih teznja u coyjeku. Prema njemu, religija je utemeljena u ljudskim nagonima: u instinktu samoodrzanja, te u spolnom i socijalnom instinktu.
3. 2. WILLIAM JAMES

Americki psiholog William James, svojim clankom o psihologiji vjere, prvi je stupio pred javnost. Od njega potjece i najglasovitije i najtipicnije djelo americke psihologije: The varieties of Religious Experience, London 1902.
3. 2.1. Psihologija i religiozne pojave

James polazi od uvjerenja da se psiholog smije zanimati i za religiozne pojave kod covjeka kao sto se zanima za ostale pojave njegova dusevnog i duhovnog zivota. James zeli dati pregled religioznih sklonosti i opisati ih po njihovu sadrzaju. On naglasava kako se psiholosko istrazivanje moze i treba odnositi samo na religiozna cuvstva i na religiozna uvjerenja i htijenja, a ne na religiozne institucije (Crkva kao ustanova). Zatim, James naglasava kako se psihologija religije treba baviti samo normalnim, ravijenijim oblicima religioznih pojava kod normalnih ljudi. On predlaze da se ozbiljno uzmu u obzir literarna djela (autobiografije) onih osoba koje su intenzivno prozivljavale svoju vjeru, kao npr. mistici. Posebno naglasava da je jako koristno proucavati religiozna iskustva takozvanih religioznih genija u kojima religioznost gori svijetlim plamenom. Prema tome treba proucavati religiozne junake, a ne religiozne diletante. Zbog takvog se stava Jamesova metoda zove "metoda istaknutih slucajeva". James kaze da psihilog mora tocno i bez rezerve opisati religiozno stanje jednog religioznog junaka biljezeci i patoloske crte koje primijeti u njegovu religioznom dozivljavanju. Razum mora sve te pojave registrirati, klasificirati i pokusati pronaci uzroke takvom ponasanju. "Promatranje patoloskih pojava ima tu prednost sto vidimo izvjesne cinioce u njihovoj velikoj potenciranosti i izoliranosti. To nas moze upravo voditi do ispravnog razumijevanja normalnih pojava kao sto nas npr. tocno poznavanje neurotickih oboljenja vodi do pravog razumijevanja nase normalne volje. Tako se isplati poblize promatrati religioznu
3KELBACH, 4Hrvatski

V., Psihologija religije, skripta, Zagreb 1951. prijevod: JAMES, W., Raznolikosti religioinog iskusna. Naprijed. Zagrebl990.
4

melankoliju, razlicna ekstaticna stanja i slicno, jer cemo ovim putem pouzdanije upoznati normalnu religioznost. Uostalom da upoznamo tajne jedne znanosti, moramo konsultirati prave specijaliste, iako su oni eventualno ekscentricni" (KEILBACH, str. 34-35). (Primjer Newton). James naglasava da treba strogo razlikovati pitanje o biti religioznih pojava (konstatiranje cinjenica) od pitanja o njihovom filozofskom znacenju (vrijednosni sud koji prosuduje vrijednost i /nacenje konstatiranih cinjenica).
3. 2. 2. Institucionalna i personalna religija

James razlikuje institucionalnu i personalnu religiju. Institucionalna religija je skup raznih cina kojima covjek hoce ugoditi bozanstvu: molitva, zrtva, razni obredi, crkvena organizacija, dogme i si. Personalna religija se sastoji u osobnom religioznom dozivljavanju, u sayjesti i u osjecaju nesavrsenosti. Prema Jamesu, institucionalna funkcija religije (crkvena organizacija sa svojim svecenicima i sakramentima) od sporedne je vaznosti, pa je zato James zanemaruje. James stavlja naglasak na personalnu ili osobnu religiju: osnivaci pojedinih religija (zapravo raznih religioznih pokreta ili sekta) intenzivno su prozivljavali svoj osobni odnos prema Bogu i tako stvarali konkretne religiozne oblike. Tako se stvarala tradicija u kojoj je sacuvana personalna religioznost osnivaca religioznog pokreta, a vjernici su onda zivjeli od te tradicije makar ona nije bila njihova osobna. Pojam religije kod Jamesa oznacuje cuvstva, cine i iskustva pojedinih ljudi kao takvih, i to ukoliko smatraju da imaju odnos preme necem "bozanskom", a to se "bozansko" uzima u najsirem smislu rijeci. Tako ono oznacuje ono sto je najizvornije i najistinitje u svemiru. U torn smislu je religija stav prema praistini, odnosno cjelovito reagiranje na zivot i uopce na svemir. James smatra da su moralnost i religioznost nacini kojim se odnosimo prema svemiru. U moralnosti se pokoravamo zakonima svemira; to pokoravanje moze biti teska srca, tako da nam je moralni zivot teret. U religioznosti se radosno predajemo najvisoj istini; iskrena religiozna sluzba nikad nije teret. Kao istaknute religiozne slucajeve James navodi: sv. Pavla, sv. Franju Asiskog, sv. Ignacija Lojolskog, sv. Tereziju od Isusa, Luthera, Tolstoja. Od predstavnika anglikansko-americke poboznosti narocito istice Georga Foxa, osnivaca takozvanih kvekere (drhtavaca) koji zastupaju ekstremni religiozni subjektivizam, i Johna Wesleya, osnivaca metodisticke crkve.
3. 2. 3. Osjecaj realnosti

"U svom najsirem smislu religija znaci vjeru u egzistenciju jednog nevidljivog reda i uvjerenje da je najvece nase dobro u torn, da uskladimo svoj zivot s ovim redom. Nasoj je naravi svojstveno da apstraktne vrednote mogu odrediti nas duh i tako izazvati u nama izvjesne dusevne reakcije" (KEILBACH, 36). U krscanskoj religiji se pokazalo da takve duhovne, nevidljive vrednote imaju silnu moc da pokrenu osobu na djelovanje i promjenu zivota: npr. Bozje milosrde moze pokrenuti velikog gresnika da se obrati i promijeni svoj zivot. Takoder i izvan krscanstva susrecemo slicne pojave: obozava se neki apstraktni cudoredni zakon ili se kao nadomjestak za religiju uzimaju apsolutni prirodni zakoni. Iz ovih cinjenica slijedi da u nasoj svijesti postoji i djeluje neko cuvstvo, neki osjecaj o necem sto je stvarno nazocno. Drugim rijecima moze se reci da u nasoj svijesti postoji predodzba neceg sto objektivno postoji, makar se ne primjecuje nasim osjetilima. ali to duhovno ili bozansko se dozivljuje stvarnije nego sto dozivljavamo stvari i pojave koje mozemo registrirati svojim poznatim osjetilima. James smatra da u nasoj svijesti postoji neko cuvstvo kojim mi stvarnost na neki nacin "iskusimo". Kod halucinacija imamo apsolutnu sigurnost o stvarnoj opstojnosti pojava koje dozivljavamo, iako ih ne mozemo osjetilima zamijetiti. Tako se i transcendentna nadiskustvena bica cesto smatraju egzistentnima, jednostavno na temelju nekog opceg nepoznatog cuvstva. Taj nas nadiskustveni red neprestano zaokuplja makar ga nismo uvijek svjesni. Pri torn se radi o sigurnosti, koja kao da je rezultat nekog direktnog gledanja istine. Ona je prema tome cvrsca i jasnija, uvjerljivija nego u cisto logickom zakljucivanju ili u slucajevima osjetilnog opazanja. Kod mnogih ljudi takve se intuicije nalaze na dosta niskom stupnju svjesnosti.

All ona postoji i dolazi iz same unutrasnjosti ljudske naravi, "gdje djeluju potsvjesni nagoni, teznje i naslucivanja". Svijest nekako znade i osjeca da to cuvstvo ima vise istine od bilo kojeg racionalistickog zakljucivanja. . Prema Jamesu, ako postoji Bog, onda mora biti u nekom smislu svjetski Bog, a osim toga mora biti duhovno-osobne naravi. "Razumski su razlozi u sferi metafizike i religije samo onda apodikticki, ako su njima vec prethodila neka cuvstva, te cisto osjecajno preporucila njihovu vrijednost. Sjedini li se tako nutarnje prosvjetljenje s razumskim razmisljanjem, onda mogu nastati sistemi velikog formata, sistemi koji mogu osvojiti cijeli svijet, kao npr. budisticki ili katolicki sistem filozofije. Ali kod toga sama impulzivna vjera prvotno pronalazi istinu. Tocni filozofski izrazi nisu drugo do transponiranje te istine u formule. Neposredno, nerazumsko uvjerenje lezi duboko u nasoj unutrasnjosti, a logicki je dokaz samo izvanjski prikaz tog uvjerenja. Instinkt vodi, a razum iz njega slijedi" (Keilbach, 37).
3. 2. 4. Glavni religiozni tipovi:

James razlikuje dva glavna religiozna tipa: optimisticki (lakocudni) i pesimisticki (turobni) tip. Prema Jamesu, cijeli se religiozni interes krece oko pitanja srece i nesrece. Osjecaj velike radosti i srece u zivotu moze dovesti osobu da otkrije svoju religioznost koja je u osnovi razlog njene srece. Ali i obrnuto, razna religiozna iskustva mogu dovesti do srece. Primjer: dozivljaj velike srece i mira na raznim hodocascima (Lurd, Medugorje). Tako se stvara religiozna logika: ako jedna religija moze usreciti osobu, onda je ona smatra pravom religijom. Optimisticki tip licnosti uvjeren je da je ljudska narav po sebi dobra i da se u nju treba uzdati. Takav tip grcevito i strasno ponavlja svoje uvjerenje da je zivot lijep, ne zeli uopce ni razmisljati o nekom zlu ili nesreci. Za njega je religija neko sjedinjenje s Bogom koji ga je obdario slobodom. Takvi karakteri su puno cesci, prema Jamesu u katolicizmu, nego kod protestanata, ciji je cuvstveni svijet odreden pesimistickim duhovima. Spontani optimizam znaci radost sto je covjek neposredno iskusi. Nespontani optimizam znaci neku vrstu apstraktnog promatranja pri cemu covjek nalazi da su sve stvari dobre. Tako se vedro raspolozenje moze jednostavno pretvoriti u namjerni religiozni stav. Takav optimisticni stav treba postati izvor nove snage. Optimisticni tip zaboravlja i nijece svako zlo, a pesimisticni, naprotiv istice negativne strane zivota: sve je prolazno i nistetno, samo prah i pepeo, na koncu propast. Stvar se jos vise zakomplicira u stanju neke patoloske pojave. Tako u stanju anhedonije (po Ribotu) covjek je potpuno izlozen cuvstvu nemoci: nesposoban je da se bilo cemu raduje. Kao da se dobro nalazi preko granica njegove svijesti i njegove paznje. Zato je sklon kritiziranju. Svagdje pokazuje neko nacelno nezadovoljstvo. "Najsavrsenijim religijama smatra James one, u kojima se isticu negativni, pesimisticki elementi. Najpoznatiji su oblici takve religioznosti budizam i katolicizam. U njima prevladava zahtjev otkupljenja. Covjek se mora preporoditi" (Keilbach, 38). 3.2. 5. Obracenje Kod optimisticnog tipa ("jedanput roden") sve se razvija u istom pravcu. Sve je odredeno. Kod pesimisticnog tipa ("dvaput roden") uvijek ima povoda da se ocajava, pa i treba ocajavati da se dode do novog zivota. To je "obracenje" u kojem se uskladuju divergentne teznje covjekove duse. Tako se stvara jedinstvo i nastupa opce smirenje. Obracenje kod Jamesa oznacava onaj proces kojim se covjek izbavi iz svjesne religiozne krize. Obracenje nastaje kad se covjek nade u dodiru s narocitom religioznom stvarnoscu. To je ono sto vodi do veceg nutarnjeg jedinstva. Obracenik smatra da se nalazi na pravom putu, pa se stoga osjeca sretnim. U svijesti takve osobe prevladava jedna religiozna svrha, osmisljenje zivota u Bogu. Tako se moze reci da se osoba obrati onda kad religiozne predodzbe s- periferije dolaze prema sredistu svijesti. Bog zauzima prvo mjesto u zivotu, a onda sve ostalo dolazi na svoje mjesto. Psiholoski se proces obracenja moze samo opisati. a ne potpuno protumaciti. Cesto je temelj takve promjene, prema Jamesu, nama skriven jer je u podsvjesnom zivotu osobe.

Kod obracenja znacajna su ova cuvstva: nada, sreca, sigumost, odlucnost. Ta cuvstva mogu vrlo brzo i najedanput nestati i izazvati daljne promjene. Prema Jamesu ( a i Starbucku) obracenjeje normalna pojava u zivotu mladezi, nastaje onda kad osoba (dijete) prelazi u siri i zreliji zivot razuma i cuvstava. Razlikuju se dva tipa: prvi se svjesno i donekle svojom voljom predaje novom religioznom cilju, a kod drugog se moze govoriti samo o nekom podsvjesnom i nesvojevoljnom predanju. Obracenjem prestaje nemir, dolazi do razumijevanja novih istina i uvjerenja da se i svijet promijenio. Dusa je sada uvjerena da ce sve krenuti na dobro. Dusa je smirena i puna nade, makar su okolnosti ostale iste. Razumijevaju se istine koje su prije obracenja bile nejasne. Sve je sad lijepo i dobro: isplati se zivjeti. 3.2.6. Plodovi religije Plod religioznog zivota je u prvom redu svetost. Svet je onaj kod koga se religiozna cuvstva nalaze u sredistu ili zaristu svijesti. Taj se covjek nece izgubiti u sitnicama i nedacama svakodnevnog zivota, jer je cvrsto uvjeren u opstojnost jedne idealne sile, a svetost mu pomaze i potice ga da zivi novim zivotom. On je nadalje cvrsto uvjeren da postoji uski odnos izmedu spomenute sile i njegovog zivota, pa se rado pokorava njenom vodstvu. Kao plod takve njegove otvorenosti jest cuvstvo neogranicene radosti i slobode. On je spreman na veliku askezu koja jaca njegovu duhovnu jakost, cistocu i veliku ljubav. James i svetosti pristupa pragmaticki, tj. ne zanima ga istinitost svetosti, vec stalno pita samo sto nam koristi svetost. Cini se da se kod Jamesa ovdje radi o relativistickom shvacanju ideje bozanstva, a prema tome i religije. Prema Jamesu, cuvstvo je najdublji korijen religije, a filozofske i teoloske formule samo su sekundarni proizvodi, otprilike kao prijevodi jednog teksta na strani jezik. 3. 2. 7. Jamesovi rezultati Vidljivi se svijet smatra dijelom jednog viseg duhovnog svemira i tek u njemu dobiva svoj smisao. Pravi smisao covjeka je sjedinjenje s ovim visim svemirom, ili barem skladan odnos prema njemu. Molitva ili nutarnja komunikacija s duhom tog svemira znaci objektivno zblizavanje, po kojem u nas pojavni svijet struji duhovna snaga, koja onda izaziva izvjesne ucinke psiholoske ili materijalne naravi. Osim toga, religiozni covjek je pun snage i etickog heroizma pa ga zato obuzima cuvstvo sigurnosti i mira. Religija je prema Jamesu jedna od najvaznijih bioloskih funkcija covjecanstva, jer je od velikog utjecaja na nas zivot. James se ovdje poziva na Leubu koji je rekao: Ne spoznajemo Boga niti ga shvacamo, nego ga trebamo kao onoga koji se brine za nas... kao prijatelja ili kao predmet nase ljubavi. Pokazuje li se korisnim, onda nasa religiozna svijest ne pita dalje. Pravi je temeljni pokretac religije na svim stupnjevima razvitka ljubav prema zivotu. Na pitanje sto je zajednicko svim religijama, James odgovara: Zajednicko je to da covjek osjeca da s njime nesto nije u redu, a tim sto stupa u pravi odnos prema visim slilama nastaje u njemu svijest da je izbavljen iz toga nenormalnog stanja. U covjeku je prema tome vec jedna klica vise i savrsenije stvarnosti. Ta je klica bolji dio u nama s kojim se identificiramo tako sto dolazimo do svijesti i uvjerenja da taj bolji dio stoji u vezi s necim visim iste vrste. To vise je izvan covjeka i djeluje u svemiru, a s njime covjek moze stupiti u odnos, moze si u njemu naci utociste, kad je cijeli njegov nizi bitak dozivio brodolom. Da li je to "vise iste vrste"samo proizvod nasih predodzbi ili ono stvarno egzistira? James odgovara: Treba prije svega ono "vise" tako opisati da se s nama mogu slagati psiholozi. U torn pothvatu moze posredovati pojam "podsvjesnog ja". Ukupni je nas dusevni zivot mnogo opsezniji nego sto to ikad doznajemo. Jedan dio naseg ja ostaje skriven i nepoznat. U torn podrucju potsvijesti treba traziti porijeklo genijalnih otkrica i djela. Tako se sad i ono vise unutar granica nase vlastite egzistencije moze smatrati potsvijesnim nastavkom naseg svjesnog zivota, stogod ono bilo i znacilo izvan granica nase individualne opstojnosti. Ova hipoteza se zasniva na psiholoskoj cinjenici i
7

probija se u svijest kao nesto objektivno, dakle prihvatljivo za sve koji kazu da ih u religioznosti vodi neka izvanjska sila. 3. 3. Kriticke napomene James je nacelno razlikovao psiholosko istrazivanje religioznosti od filozofskog odnosno spoznajnoteoretskog ocjenjivanja psiholoski utvrdenih rezultata. Ipak, i on je ucinio pogresku tako sto je svoje pragmatisticke predrasude unio u psihologiju i iskrivio svoju metodu. Prema Jamesu, religioznost je bioloski korisna i samo na temelju te spoznaje on zakljucuje na istinitost. Prema tome ispada da je cisti pragmatizam kriterij istine, sto se filozofski ne moze prihvatiti. Moguce je naime da ponekad i neka zabluda bude korisna, ali je zato necemo smatrati istinom. James je bio vjest u analiziranju dokumenata religioznog sadrzaja kao sto su zivotopisi, psima, religiozne rasprave, misticki spisi. S obzirom na Jamesovu tipologiju optimistickog i pesimistickog tipa, treba reci da je ona previse opcenita, fale nijanse kojima inace obiluje religiozni zivot. Jamesu treba prigovoriti i to sto je vodio racuna samo o "personalnoj" religiji zanemarivsi posve "institucionalnu" religiju. Te izvanjske religiozne organizacije itekako utjecu na prozivljavanje i osobno oblikovanje religije. Sto se tice pojma obracenja kod Jamesa, on ga uzima u dosta neodredenom smislu. Religiozno obracenje (religija) je prema njemu samo jedan od mnogih putova kojima covjek dolazi do nutarnjeg jedinstva i smirenja. Obracenje moze takoder, obratno, od religije voditi do ateizma. Religiozno ili profano obracenje je jedan opci psiholoski proces gdje se postepeno ili najedanput pojavljuje novi covjek. "Sudbonosno je u citavoj stvari Jamesovo pragmatisticko stanoviste. Tako citamo skoro od rijeci do rijeci ove: Ako je obracenje od koristi za zivot, onda treba da ga cijenimo, iako je mozda cisto naravni psiholoski proces, obratno, ako nije od koristi za zivot, onda ga treba naprosto zabaciti, pa makar kakvog nadnaravnog podrijetla bilo. Ispocetka je James oprezno razlikovao cistu psihologiju i nadnaravnu teologiju. Ali on ipak zanemaruje i zapostavlja nadnaravni aspekt religioznog 'obracenja'. Narocito proces naglog 'obracenja' fundira u potsvijesti i uopce u instinktivnim slojevima covjecjegbitka" (KEILBACH, 42-43). 3.4. ZAKLJUCAK Americka psihologija religije se ogranicuje na empiricko ispitivanje religioznosti. Govori o istinitosti i vrijednosti religije, ali teoretski nastoji odvojiti iskustveno promatranje i opisivanje religioznih pojava od pitanja njihove spoznajno teoretske vrijednost i metafizicke utemeljenosti. Psihologija religije u Americi nastala je iz spoznaje i uvjerenja da je religioznost "vitalna funkcija" u najuzvisenijem smislu rijeci, a da je u principu pristupacna znanstvenom promatranju i ispitivanju kao i svako drugo dusevno iskustvo. Pri ispitivanju religioznosti americki psiholozi polaze od biologistickog shvacanja dusevnog zivota. Zato mnogo inizistiraju na potsvijesti i instinktu. Zastupaju relativisticki pragmatizam. Uz sve izrecene kritike treba reci da su has americki psiholozi osnovali psihologiju religije kao samostalnu empiricku znanost. To je u znanstvenom pogledu jedan od rijetkih proizvoda, sto ih je Europa "uvozila" iz Amerike.

3. 5. SIGMUND FREUD - psihoanaliticka psihologija religije '' 3. 5.1. Freudova koncepcija covjeka Zacetnik psihoanaliticke teorije je zidovski ucenjak S. Freud (roden 1856. u Freibergu, Moravska, umro 1939. u Londonu). Profesor u Becu. Osni\ac psihoanalize. Njegova teorija o

dusevnom zivotu moze se izraziti kratkom recenicom: ljudski zivot je nagonski zivot. Dva najjaca nagona u covjeku su seksualnost i agresivnost. U covjeku se bore dvije glavne sile: eros (zelja za zivotom) i thanatos (zelja za smrcu). Citav nas zivot je kompromis ovih dviju sila, a sve duhovne vrednote, prema Freudu se svode na seksualnost, dakle nisu objektivne, nego subjektivni dozivljaji nastali sublimacijom. "Kultura, civilizacija, umjetnost, religija i sve ostale duhovne djelatnosti nisu drugo do sublimirani oblici seksualne pozude ili pohote koja se kod Freuda zove libido. Sublimacija O je obrambeni mehanizam kojim se postize indirektno zadovoljavanje libida. Covjek je od samog rodenja libidinozan, to prema Freudu znaci da vec malo dijete zudi za spolnim zadovoljenjem. Freud ide tako daleko da kaze kako je dijete "polimorfho perverzno" na seksualnom podrucju. U 34 godini osjeca i seksualnu ljubav prema roditelju suprotnog spola (Edipov i Elektrin kompleks). Borba u osobi se vodi izmedu nagonskog, nesvjesnog i razumskog, svjesnog. U borbi izmedu ova dva principa mnoge se zelje potiskuju u nesyjesno. Potisnuti afekti, medutim, nisu unisteni, vec djeluju dalje na nepredvidiv i cesto patoloski nacin. Psiha je kao razdijeljena u dva nejednaka dijela: u malom salonu stanuje svijest, a u prostranom pretsoblju nalazi se sve ono sto nije svjesno. Dusevni nagoni dolaze uvijek iz nesvijesti, a navaljuju na vrata "salona2, gdje stoji straza ("cenzura"), koja jedne pusta unutra, a druge iskljucuje. Iskljuceni ili potisnuti nagoni vode do neurotskih simptoma. Kako? Tako da pred vratima svijesti neprestano buce i smetaju, otprilike onako kako buce i smetaju demonstranti pred dobro zakljucanim vratima. Svjesni se zivot zbog ovih smetnja ne moze normalno odvijati, a u torn se i sastoji neurotski simptom. Prema Freudu, upravo u nesvjesnom se nalazi onaj sudbinski pokretac koji aktivno upravlja nasim zivotom, a da sam nije predmet svijesti. To zorno opisuje S. Zweig ovako: Nas zivot ne pripada onoliko budnoj volji i logickom razumu kao sto mi oholo zamisljamo, vec iz one tame (nesvijesti) sijevaju munje pravih odluka, iz dubine onog nagonskog svijeta dolaze nagli potresi koji drmaju nasom sudbinom. Tamo dolje zbijeno je sve ono sto je u svjesnoj sferi razdvojeno staklenim granicama kategorija prostora i vremena; zelje izcezlog djetinjstva, za koje mislimo da su vec davno pokopane, kruze tamo zudno i izbijaju katkad, zarke i gladne u nas dan; strah i uzas, vec odavno izbrisani iz pameti, zavriste neocekivano kroz nerve; pozude i zelje, ne samo vlastite proslosti nego i one minulih pokoljenja i barbarskih predaka, mrse se poput zila u nasem bicu. Iz dubine potjecu nasa najintimnija djela, iz onoga sto je i za nas tajna dolazi iznenadna svjetlost, nesto jace od nas. Nama samim nepoznato, boravi tamo u sumraku ono prastaro Ja, za koje nase civilizirano Ja vise ne zna ili nece da zna; ali ono se iznenada dize i probija tanku kozicu kulture, i njegovi prvobitni i neukrotivi instinkti jure nam tad u krv, jer je pravolja onoga sto je nesyjesno da se penje prema svjetlosti, da postane svjesno... I tako po velicanstvenoj viziji koju nam je Freud evocirao, nas dusevni zivot je neprestana i pateticna borba izmedu svjesnog i nesvjesnog htijenja, izmedu odgovornog djelovanja i neodgovornosti nasih nagona...6 Prema Freudu, najizvorniji i najbitniji dio naseg dusevnog zivota ne odigrava se u svjesnim visinama duse, vec na nesvjesnim slojevima, u mracnim dubinama duse. Svjesni su cini zadnje karike u lancu dugih nesvjesnih dusevnih procesa. Nesyjesno se ocituje u snovima (kraljevski put ocitovanja nesvjesnog), omaskama, nesvjesnim neverbalnim radnjama u kojima potisnute zelje i potrebe nalaze malo oduska, te se tako abreagiraju, odnosno izivljuju, i u torn smislu simbolicki ispunjavaju. Snovi imaju posebnu ulogu u simbolicnom ispunjavanju dubokih potisnutih zelja. Psihoanaliza je otkrila silnu moc podsyjesne motivacije nesvjesnih zelja, potreba, strahova... Medutim, Freud je pogrijesio u tome sto je sav covjekov dusevni i duhovni zivot sveo na nagonsko, nesyjesno, iracionalno, seksualno i agresivno, kao da covjek nema drugih dimenzija psihickog zivota, kao sto je razumsko duhovna dimenzija po kojoj covjek nadilazi zivotinjski svijet i postaje osobno bice sposobno za transcendency u, za percipiranje i zivljenje istinskih objektivnih vrijednosti.
v

"Pojam libida kod Freuda nije sasvim jasan. Cini se da ga treba shvatiti u panseksualistickom smislu. 'Usp. ZWEIG. S.: Die Heihmg durch den Geist. Mesmer, Maiy Baker-Eddy. Freud. Leipzig 1931, str. 367-368.

3. 5. 2. Freudova nauka o religiji Svoje nazore o religiji iznio je Freud u djelima: Totem i tabu i Buducnost jedne iluzije (Die Zukunft einer Illusion). Totem i tabu: govori o postanku totemizma, koji po Freudu ima bitnih odnosa barem prema kasnijim religijama. Freud se pridruzuje onim piscima koji vide razvoj covjeka u ove tri faze: a) animisticka ili mitoloska, b) religiozna, i c) znanstvena. U animistickoj ili mitoloskoj fazi covjek pripisuje samom sebi neku svemogucnost, tj. vjeruje u svemogucnost misli (primarni proces, magijska svijest). Magija je tehnika animistickog nacina misljenja. U njoj se sva izvanjska stvarnost smatra ovisnom o nasem nutarajem dozivljavanju, o nasim zeljama i o nasoj volji. U religioznoj fazi covjek je spomenutu svemogucnost ustupio bogovima, ali ipak ne potpuno, jer jos hoce utjecati na bogove i tako ih prisiliti da ispune njegove zelje. Konacno, u znanstvenoj fazi covjek se doduse jos uzda u moc ljudskog duha, ali uglavnom priznaje svoju vlastitu sicusnost te se rezignirano pokorava smrti i svim drugim prirodinim nuznostima. Sve ove faze Freud dovodi u svezu s libidinoznim razvojem pojedinca. Aimisticka faza odgovara takozvanom narcizmu, u kojem se covjek zaljubljuje u samog sebe. Religiozna faza odgovara onom libidinoznom stadiju u kojem je covjek za svoje teznje i zelje vec nasao jedan izvanjski predmet otprilike u smislu onog stadija u kojem je dijete vezano za roditelje. Znanstvena faza, naponkon, odgovara stadiju zrela covjeka koji se prilagoduje stvarnosti te u izvanjskom svijetu trazi predmet svojih libidinoznih teznja. Kad govori o porijeklu religije Freud zeli jednostrano pokazati samo jedan jedini izvor , a nikako ne zeli reci da su drugi izvori iskljuceni ili da psihoanaliza otkriva glavni izvor. Na to je kritika Freudove teorije nazalost cesto zaboravljala, mozda zato sto se Freud stvarno uvijek ne drzi svoje prvotne namjere. Uostalom i ono sto Freud sa stanovista psihoanalize moze reci o porijeklu religije po njegovu osobnom priznanju ima samo znacaj i vrijednost hipoteze, i to hipoteze koja se moze ciniti fantasticnom. Freud je imao bujnu mastu. 3. 5. 3. Porijeklo religije prema Freudu Freudova koncepcija religije zasniva se na kombinaciji tzv. totemske gozbe i Darwinove hipoteze o prastanju ljudskog drustva. Freud je bio uvjeren kako je primitivni covjek normalna odrasla osoba koja zivi vise pod utjecajem nagona nego razuma. Prema tome upravo kod takvih ljudi moguce je pronaci primitivne oblike religioznosti, odnosno otkriti i sam izvor religioznosti. Svoju teoriju o nastanku religioznosti Freud iznosi u knjizi Totem i tabu (1917). Freud je smatrao da kod prastanovnika Australije nije bilo religioznih i socijalnih ustanova, ali je vladao sistem totemizma, imali su svoje toteme. Njihova su se plemena sastojala od manjih rodova ("clan"), od kojih je svaki nosio ime svog totema. Totem je neka zivotinja (a ponekad i biljka, sunce, kisa) koju cijeli rod veoma postuje i ne smiju ga zaklati niti jesti. Tabu je strogi propis koji nalaze strahopocitanje pred totemom. Medutim, jednom godisnje taj tabu je ipak bio prekrsen. Totem (zivotinja) je ubijen, a onda su ga zalili da iskupe odgovornost za svoje djelo. Nakon zalosti slijedilo je svecano raspolozenje i blagovala se totemska gozba. Tom prilikom je bilo dopusteno ciniti zabranjene stvari. Samo ubijanje totema se shvacalo kao neki dopusteni ili cak zapovijedani izgred. Svaki rod je mislio da potjece od svog totema, stoga su ga i postivali kao svog zastitnika. Freud je takoder uocio da skoro svagdje totemski rodovi zabranjuju zenidbu izmedu clanova istog roda. Taj se tabu zove "egzogamija". Freud je smatrao da je kod svih primitivnih naroda vladao totemizam, i da covjek stvarno potjece od zivotinje. Na temelju ovih "cinjenica" (totemske gozbe), Freud je konstruirao slijedecu teoriju. Primitivni ljudi su bili kanibalisti i zivjeli su u hordama pod zajednickim ocem. Ovaj je sebi prisvojio sve zene, a u starijim je sinovima vidio s^"oje takmace pa je jedan dio njih poubijao, a 10

druai dio protjerao. Protjerani su se sinovi udruzili i jednog dana ubili oca i pojeli ga, zeleci tako prisvojiti sebi dio njegove snage. Prema ocu su inace imali ambivalentne osjecaje: s jedne strane su ga mrzili jer im nije dopustao pristup zenama, a s druge strane su mu se divili i voljeli ga. Kad su udovoljili svojoj mrznji, javila su se njihova njezna cuvstva u obliku kajanja i osjecaja krivnje. "Svoje nedjelo opozvali su tim sto su ubijanje totema, koji im je sad imao nadomjestiti oca, proglasili nedopustenim, i sto su se odrekli onih zena radi kojih su zapravo ubili oca. Imamo, dakle, avostruki tabu: zastitu totema i egzogamiju. Jedino je zastita totema potekla iz cuvstava. U torn je prvi pokusaj religije. Egzogamija je, naprotiv, bila vise prakticnog znacaja. Sinovi su se morali drzati te zabrane, jer bi inace opet jedan drugom smetao kao takmac. Zbog zena su ubili oca, ali su se tih zena morali odreci da bi spasili svoju novu organizaciju, onu organizaciju koja ih je ucinila jakima" (Keilbach, 61). Tako je totemisticki sustav bio svojevrsni ugovor sinova s ocem. Otac je obecao sve ono sto je djecja masta mogla od njega ocekivati (brigu i zastitu), a sinovi su obecali da ce postivati njegov zivot, tj. da nece ponoviti ono djelo kojim je pravi otac poginuo. U totemizmu, prema Freudu, imamo sve znacajnije crte religije: svijest krivnje, pokusaj izmirenja naknadnom poslusnoscu, a u totemskoj gozbi komemorativno ponavljanje ocoubojstva i sinovske osvete. Prema Freudu, krscanstvo je nastavak totemistickog razvitka: "Bog" bi, prema njemu, bio nekadasnji kanibalski praotac, "istocni grijeh" nekadasnje ocoubojstvo, a "sveta pricest" bi bila nastavak totemske gozbe. 3. 5. 4. Religija kao iluzija Spomenute ideje o religiji Freud je dalje razvio u svom djelu Buducnost jedne iluzije.7 Priroda nam sama po sebi daje apsolutnu slobodu, kaze Freud. Medutim, buduci da svi ljudi imaju iste zelje, priroda kao takva postaje nepodnosiva. Stvara se kultura koja nas brani protiv prirode. Tek nam kultura omogucuje drustveni zivot. S tim u svezi Freud pise: "Istina, priroda nije zahtijevala od nas nikava ogranicenja nagona, pustala nam je na volju ali je imala i ima jedan narocito djelotvoran nacin da nas ogranici - ona nas usmrcuje, hladno,okrutno, bezobzirno i, kako nam izgleda, po mogucnosti upravo u trenutku naseg zadovoljenja. Bas zbog tih opasnosti kojima nas priroda ugrozava mi smo se ipak sjedinili i stvorili kultura koja izmedu ostalog treba da omoguci i nas zajednicki zivot. A to je cak glavni zadatak kulture, pravi razlog njenog postojanja da nas brani od prirode".8 No, buduci da nam kultura puno toga zabranjuje, to nam je i taj drustveni zivot tesko podnosiv. U torn je jedna nesavrsenost kulture koju treba ispraviti. I zaista, covjek trazi neku utjehu zeleci vidjeti svijet i zivot u Ijepsem svjetlu. Tako se, prema Freudu, stvara religija. Ova je situacija analogna polozaju u kojem se nalazi dijete. Buduci da je nemocno, privrzeno je roditeljima od kojih ocekuje zastitu. Covjek spoznaje svoju sudbinu, po kojoj mora ostati "dijete". Zato mu je potrebna zastita jedne vise sile, nadmocnih bogova. Drugim rijecima, covjek stvara Boga i religiju. Covjek to cini kako bi doveo u harmoniju zadovoljenje nagona s upotrebom prirode. Religija je, prema Freudu, proizvod nemoci, a nastala je zato da si covjek u mnogobrojnim svojim poteskocama i neugodnostima omoguci podnosljiv zivot. Sto se tice psiholoske vrijednosti religije, Freud kaze da je religija samo iluzija, pusta zelja da ce se ispuniti velika ocekivanja covjecanstva. Iluzija, doduse, nije nuzno i zabluda, ali je ipak samo zelja. Bilo da je u sebi moguca, bilo da je kao takva protivurjecna, iluzija je stvarno bez vrijednosti. Ona je imala svoju vrijednost dok je covjecanstvo zivjelo svoje djetinjstvo. Situacija je slicna kao kod individualne religioznosti. Dijete je nesposobno sebi pribaviti sredstva za svoj opstanak pa zato zivi u potpunoj ovisnosti od svog oca koji je dobar i voljan da sve ucini za svoje dijete. Osnovni zivotni stav djeteta je tjeskoba koja se rada zbog potpune ovisnosti od oca. Takav stav ostaje i u odraslom covjeku, jer uvijek postoje problem! koji su veci od njega, kao npr. neizbjezna smrt. U covjeku ostaje osjecaj nemoci sto rada tjeskobu. Tjeskoba se, prema Freudu, razrjesuje tako da covjek vjeruje u postojanje jednog dobrog oca svemogucega oca
FREUD, S., Buducnost jedne iluzije. Naprijed. Zagreb 1986. FREUD, S., Buducnost jedne iluiije. str. 325. 11

koji ga spasava u ovim ekstremnim situacijama. Ova vjera ima istu funkciju kao drustvena regulacija nagona. Vjera u duhovnu dusu opravdava odricanje od nagona; vjera u vjecni zivot ublazava tjeskobu pred smrcu; vjera u Boga ljubavi cini podnosljivim surovi zivot; vjera u nagradu na drugom svijetu ublazava nepravde ovoga svijeta. Freud na koncu zakljucuje: Sve su to samo pobozne zelje. Imamo potrebu da vjerujemo u opstojnost Boga koji nas tjesi u nasim odreknucima. All Boga nema. On je samo kreatura nase infantilne zelje za utjehom. Ako je pak religija ovakva iluzija, ona nema nikakve buducnosti. Zato Freud predlaze slijedece: "Odvracanjem svojih ocekivanja od onostranog, i usmjeravanjem svih oslobodenih snaga na zemaljski zivot, vjerojatno ce moci postici to da zivot svima postane podnosljiv i da kultura vise nikoga ne tlaci. Tad ce on bez razmisljanja moci, s jednim nasim drugom u nevjeri, reci: 'Nebo prepustamo andelima i vrapcima'".9 3. 5. 5. Religija kao prisilna neuroza Vec 1904. Freud pise: "Mozda bi psihoanaliza mogla pomoci u rjesenju mitova o raju, covjekovu padu i Bogu tako da se metafizika pretvori u metapsihologiju. 1907. u casopisu "Zeitschrift fur Religionspsychologie" objavljuje clanak o religiji pod naslovom: "Prisilne radnje i religiozne radnje". Osnovna misao ovog clanka je slijedeca: Nalazimo duboku analogiju izmedu prisilnih radnji i vjerskih ceremonija, da se usudimo postaviti hipotezu da se prisilna neuroza moze smatrati privatnom religijom, a religija javnom prislinom neurozom. Radi se samo o analogiji: bolesnik ne zna zasto obavlja prisilne radnje, npr. zasto slaze prije spavanja svoju odjecu uvijek na isti nacin, zasto stalno pere ruke..., a vjernik tvrdi da njegove ceremonije imaju smisla: njima iskazuje cast Bogu. Ali analogija znaci i zajednicke elemente. Freud svraca paznju na njih: kod prisilnih radnji ritualna ponavljanja samo naizgled vise u zraku, u stvari ona sluze za potiskivanje cuvstvenog konflikta koji im stoji na pocetku, a istovremeno i za njihovo ovjekovjecenje. "Naime, nekad je nagonska teznja bila u stanju da se ocituje, ali onda ju je trebalo potisnuti. Buduci da potiskivanje nije savrseno, nagon se probija i organizam se mora braniti od nje. Potisnuti nagon se javlja kao napast, a potiskivanjem tjeskoba. Na taj nacin kompulzija dobiva svoje znacenje: osoba pokusava otkloniti probijanje nedopustenog nagona, ali se sve vise zapetljava u ovaj pokusaj. Na kraju vise ni ne zna protiv cega se bori, a jos manje kako bi se mogao rijesiti svoje prisile. Kod ove tocke Freud postavlja pitanje: Ne sastoji li se i religija u prvom redu od ceremonija? Njih treba obaviti u detalje da bismo se osjecali mirni. A religiozan se covjek cesto ponasa kao i neuroticar: svojim religioznim ceremonijama uvjetuje upravo to, sto bi htio izbjeci, npr. proganja ljude u ime religije ljubavi, cini nepravde pozivajuci se na Boga i si. Razlika izmedu neuroze i religije je samo u tome, sto je pokretac neuroze potisnuti seksualni nagon, a religije potisnuti ja-nagon" (SZENTMARTONI, str. 5). 3. 5. 6. Kriticko vrednovanje Freudove nauke o religiji Kolikogod je Freudova teorija o religiji neprihvatljiva, ipak ona ima i nekih pozitivnih elemenata: 1. Freud je ukazao na problem infantilne motivacije u korijenu religioznosti. Upozorio je na simbolicku ulogu roditelja u razvoju licnosti djeteta, pa tako i njegove religioznosti. 2. Pozitivan doprinos je i demitizacija lazne religioznosti. Postoji i kriva religioznost. Otkrivanje mogucih infantilnih korijena religioznosti raskrinkava mnoge religiozne prakse kao lazne. 3. Pozitivan doprinos je i njegov naglasak na globalnom karakteru religioznog razvoja. To znaci da religiozni razvoj nije nesto specificno unutar ljudskog psihizma, vec je vezan uz opci psihicki razvoj. 4. Pozitivno je i ono sto je Freud otkrio s obzirom na relilgiozni govor. Paralelno s otkricem nesvjesnog kao dinamickog cinitelja covjekove psihe, Freud upozorava na dvostrukost religioznog
9FREUD,

S.,Buducnostjedne ilu:ije. str. 35".

12

govora. To znaci da neka izjava na svjesnom nivou moze zvuciti kao ateisticna, dok ustvari ona skriva jednu tendenciju demistifikacije i odbijanja samo odredenog tipa krive religioznosti. A moguce je i obratan slucaj: netko govori u terminima vjere, dok u stvari dubinska komunikacija mu je stav odbacivanja. Negativni aspekti Freudove teorije o religiji su mnogostruki: 1. Freud je svoju teoriju o religiji gradio na netocnim antropoloskim, povijesnim i teoloskim informacijama, prigovara mu se da je cak neke podatke i krivotvorio. Osobito upada u oci njegova samovoljna interpretacija judeokrscanstva u djelu Totem i tabu. "Nicim Freud ne objasnjava, na kakvoj je ekonomskoj osnovi moglo doci do takve zajednice, kao sto je ta ultrapatriarhalna prahorda; na koji nacin je taj usamljeni praotac, bez organiziranog aparata, na pr. policijskog, mogao prisvojiti i sacuvati toliku vlast nad tolikim ljudima i zenama; zasto bi on sprecavao tolike zene, koje sam nije mogao seksualno zadovoljiti, da traze zadovoljenje na drugoj strani; kako je, pri tako primitivnom stupnju produktivnih sredstava, kada je glavna briga morala biti usredotocena na dobavljanje hrane, ljubomora mogla predstavljati tako presudan faktor i cak odredivati odnose izmedu raznih clanova zajednice; kakva je bio odnos praoca prema drugim praocima drugih prahordi; da li se u svim njima odigrao prazlocin, itd.... Prema tome, kriticke zamjerke koje se same namecu, toliko su mnogobrojne da se i ta Freudova hipoteza i iz nje izvedeni zakljucci o psihologiji masa i masovnih pokreta moraju oznaciti kao neodrzivi"1 2. O Freudovu tumacenju totemizma dao je poznati etnolog W. Schmidt slijedecu kritiku: "Kulturni razvitak covjeka ne pocinje totemizom, jer ima citav niz etnoloski najstarijih naroda (npr. Pigmoidi, azijski i africki Pigmejci, Samojedi i dr.) kod kojih nema totemizma. Pocetke religije, cudoreda i drustva treba prema tome traziti u pretotemistickom vremenu. Ni na kasnijem stupnju razvitka ne nailazimo kod svih naroda na totemizam. Totemska zrtva i totemska gozba kao opci sastavni dijelovi totemizma s etnoloskog stanovista znace pravu nemogucnost. Ima mnogo stotina totemistickih plemena, ali samo cetiri etnoloski vrlo mlada plemena poznaju totemsku zrtvu i gozbu. Pretotemistickim narodima je svaki kanibalizam (ljudozderstvo) nepoznat, a ocoubojstvo kod njih znaci psiholosku, sociolosku i eticku nemogucnost. Kod svih je ugled oca vrlo velik, a ubojstvo je uopce rijetko unutar vlastitog plemena. Vec ni kod pretotemistickih naroda nema ni opceg promiskuiteta ni skupnog braka. Zato je pretpostavka o hordi, u kojoj bi stari otac imao sve zene. potpuno iluzorna".'' Etnoloska istrazivanja dokazuju da je Freudova pretpostavka potpuno neosnovana i izmisljena. Osim toga treba reci da Freud nije dosljedan. Sto je prije imalo biti samo hipoteza, to je sad bez ikakvih novih podataka i obrazlaganja postalo tezom. Sto je prije imalo znaciti samo "pokusaj religije", to je sad najedanput nastariji oblik religije. 3. Freudova je pretpostavka o animistickoj, religioznoj i znanstvenoj fazi covjecanstva u jezgri pozitivisticka i materijalisticka. Freud s najvecim prezirom govori o religiji. Ne ustrucava se izricito navesti rijeci svog "druga bezvjerca (Bebela): "Nebo prepustamo andelima i vrapcima". Takav Freudov stav i ne iznenaduje kad on u religiji vidi samo narociti oblik sublimirane erotike i zadovoljavanje potisnutih seksualnih nagona. Medutim, to Freudovo misljenje da je religioznost samo seksualna erotika upravljena na narociti predmet i da je religija samo velika iluzija diktirana od erotike. moze usrvrditi samo onaj koji religiju nikad nije osobno prozivljavao i koji je zato ne poznaje. ili je zeli hotimice iskriviti.12 3. Freudu se takoder prigovara da je citava njegova psihoanaliticka teorija nesuvisla, tj. da sadrzi nutarnje kontradikcije. Nije vidio npr. pozitivnu ulogu oca u razvpju djeteta. Ovamo spada i pngcvor da se bavi samo psihickim razvojem djecaka, ne i djevojcica.

KL.-JN. H.. u svojoj uvodnoj studiji: S. Freud, Psihopatologija svakodnvenog zivota, Beograd 1937, str. 8-9. ;~^7 SCHMIDT. S.. Ursprung und Werden der Religion. Theorien un Tatsachen. Miinster 1930, str. 109-111. ' - ~~. ZXjNAT. J.. Uber Psychoanalyse und Individualpsychologie. Innsbruck 1932. str. 139.

13

4. Osobita je slabost Freudove teorije religije u tome sto ne uzima ozbiljno utjecaj majke na religiozni razvoj djeteta. Ne moze se govoriti o simbolu oca ako se ne dovodi u vezu s majkom A u mnogim povijesnim religijama upravo "Velika Majka" igra centralnu ulogu. 5. A. Vergote je kritizirao Freudov pojam projekcije koji stoji u centru formacije infantilne religije. Vergote istice da se tu ne radi o projekciji, vec o idealizaicji. Zemaljski otac ne "proizvodi" nebeskog oca (projekcija), vec upucuje na njegovu opstojnost (simbolizira).

3.6. CARL GUSTAV JUNG

3. 6.1. Religija otvara put u nutrinu Franz Alt: "C.G. Jung nije moj nutarnji izvor, ali on mi je pokazao taj novi pristup k mojem nutarnjem izvoru, Isusu Krisru. Taj veliki psihoterapeut pomogao mi je da opet potekne ziva voda iz mojeg izvora koji je bio ruzno zacepljen. Dubinska psihologija i moderno dusebriznistvo mogli bi sklopiti veliku koaliciju za lijecenje nasih privatnih i politickih bolesti". Jung je svojim naukom o religiji zelio ponovno otkriti religiozni zakon koji glasi: Duh upravlja materijom. Materijalizam i racionalizam ne daju konacni odgovor o misteriju covjeka. Tek u religiji se otkriva put u nutrinu. Samo onaj koji trazi moze naci. Religiozni ljudi su trazitelji. "Samospoznaja, spoznaja samoga sebe, veliki je manjak nasega vremena. Za skupljanje religioznih iskustava potreban nam je najvisi oblik hrabrosti - poniznost. Ali inteligencija 20. stoljeca vise voli mali oblik hrabrosti - oholost" (F. Alt).
3. 6. 2. Osnovne postavke Jungove teorije licnosti

Prema Jungu ljudska psiha se dijeli na dva nivoa: svjesno i nesvjesno. U svjesnom dijelu nalazi se "Ja" (svjesna slika o sebi) i "Persona" (svjesna slika o vlastitoj drustvenoj licnosti). U nesvjesnom dijelu nalazi se "Sjena" (nesvjesna slika nase licnosti) i "Animus-Anima" (nesvjesna slika drugog spola u nama). Psihodinamika licnosti ovisi o skladnom (fleksibilnom) ili konfliktnom odnosu ovih dvaju nivoa licnosti. Originalnost Jungovog nauka o nesvjesnom jest otkrice kolektivnog nesvjesnog u ljudskoj psihi. U kolektivnom nesvjesnom nisu potisnuti sadrzaji iz osobnog zivota, nego uskladistena kulturna bastina i ostavstina covjecanstva. Tu se nalaze takoder arhetipi - temeljne strukture psihickog iskustva, tj. predispozicije da se ta bitna iskustva ponovno dozive. 3. 6. 3. Jungovo shvacanje o religiji "Religije stoje, po mom misljenju, sa svime onim sto jesu i sto izricu tako blizu ljudskoj dusi da ih psihologija najmanje smije zanemariti" (Jung) "Religija se sastoji od dusevnih cinjenicnosti o kojima se ne moze reci da su ispravne ili neispravne. Jesu li buhe ili slonovi ispravni ili neispravni. Dovoljno je da jesu" (Pisma III, 110). Medu arhetipima u kolektivnom nesvjesnom nalazi se i "Jastvo" (Selbst, Self), koje je psihicki arhetip osobne zrelosti. On se, kao i svi ostali arhetipi moze aktivirati pomocu adekvatnih simbola. Jastvo omogucuje i ostvaruje dinamicku ravnotezu izmedu persone, sjene i animus-anime, odnosno izmedu svjesnog i nesvjesnog dijela licnosti, izmedu kolektivno i individualno nesvjesnog. Tijekom razvoja jastvo postaje srediste u kojem se ostvaruje jedinstvo u raznolikosti struktura. Tim u svezi, Jung kaze: "Pravi put prema cjelini sastoji se, nazalost, od sudbonosnih okolisanja i lutanja. To je longissima via (veoma dug put), ne ravan nego zmijolika linija koja povezuje suprotnosti i koja podsjeca na putokazni caduceus (Merkurov glasnicki stap), to je staza na cijoj labirintskoj zamrsenosti ne nedostaje strahote. Na torn se puru ostvaruju iskustva koja rado oznacujemo kao tesko pristupacna. Njihova nepristupacnost pociva na tome sto su skupa: traze ono cega se najvise bojimo, naime cjelinu o kojoj doduse neprestano govorimo i o kojoj mozemo beskonacno teoretizirati, ali koju u zivotnoj stvarnosti zaobilazimo u velikom luku" (Glavno djelo 5,12). 14

Jung smatra da se religiozni arhetipi nalaze medu najvaznijim arhetipima. odnosno prasimbolima psihickog zivota. Religiozni simboli imaju izriciti "objaviteljski karaktef", to znaci da su u pravilu spontani proizvodi nesvjesne dusevne djelatnosti. Prisnost odnosa izmedu Boga i duse, pema Jungu, svjedoci o postojanju posebne Bozje bliskosti u dusi. Ta je povezanost u psiholoskoj formulaciji arhetip slike o Bogu. Arhetipi su praslike, nesto kao dusevni organi koji reguliraju dusevne procese. Kad je Jung vidio da ti dusevni organi dobro ne funkcioniraju, osjecao je potrebu da svom pacijentu kaze: "Vasa slika o Bogu ili vasa ideja o besmrtnosti atroficna je i zato je nasa dusevna izmjena tvari bez glave i repa". Religiozni simboli izrastaju iz nase nesvijesti "kao cvijece neobicne vrste, a svijest stoji pokraj njih u cudu i ne zna pravo sto da zapocne s takvim porodom", kaze Jung. Arhetipska slika Boga moze se otkriti u svim, pa i najprimitivnijim kulturama: u mitovima i obredima. "Bog je opce iskustvo koje je samo zamraceno glupim racionalizmom i odgovarajucom teologijom", kaze Jung (Pisma II, 208). "To bi bio dokaz za Junga da slika Bozja nije plod individualnog iskustva, tj. nije projekcija oceve slike, nego upravo obratno: odnos prema zemaljskom ocu moze primiti religiozno znacenje upravo zato sto postoji jedan model, jedna naslijedena predispozicija, univerzalna struktura bozanskog ocinstva. Bog je kao utisak, pecat u covjekovu psihizmu, a tice se razlicitih ljudskih iskustava i daje im religiozno znacenje".1 Jung se ovdje potpuno suprotstavlja Freudu, koji u Bogu vidi projekciju vlastitog oca. Jungov zakljucak o religiji glasi da je ona istinita, ali je promatra samo sa psiholoskog stanovista. Religiozno iskustvo koje proistjece iz nesvjesnog za nas je ocigledna cinjenica. A sto je daljnji uzrok takvog iskustva, odgovor na to nalazi se s onu stranu ljudske iskustvene mogucnosti, kaze Jung. Ta druga strana, nadiskustvena sposobnost osobe da dode u kontakt s bozanskim, jest vjera. S tim u svezi Jung kaze: "Ja ne mogu s vjerom nesto unaprijed uciniti, nego se moram sa svojom nevjerom tako dugo zadovoljiti dok moj napor ne naide na milost prosvjetljenja, tj. dok me ne sretne religiozno iskustvo. Ne mogu vjeru naciniti" (Pisma II, 429).
3. 6. 4. Psihologija i religija

U svom djelu Psihologija i religija (1938) Jung tvrdi da su arhetipi Jastva i Boga identicni, u smislu da ove dvije stvarnosti imaju istu psihicku vrijednost, ukoliko predstavljaju jedinstvo, integraciju, zivot. Prema Jungu, religiozno iskustvo je izraz za egzistenciju i funkciju nesvjesnoga. "Nije istina da nam je dovoljan ratio (razum) i volja. Nego sasvim naprotiv mi smo trajno pod utjecajem sila koje smetaju i koje idu uzduz i poprijeko kroz razum i volju, a to znaci da su jace. Zato se dogada da vrhunski razumni ljudi, i to bas oni, trpe od smetnji u kojima si ne mogu pomoci ni voljom ni razumom. U covjeku je oduvijek nesto sto osjeca i dozivljava kao jace nego sto je on sam i to naziva bozanskim ili demonskim. Bog je ono jace u njemu" (Pisma 11,512).14 Ako se prihvati ova Jungova intuicija o identicnosti jastva i Boga, to onda znaci da isti proces koji sluzi osobnoj zrelosti vodi i prema religioznosti, odnosno, svaka istinska religioznost istovremeno sluzi normalnom, zdravom psihickom razvoju osobe. Imajuci na umu ovu spoznaju, Jung tvrdi da nenia psihickog bolesnika kod koga ne bi bio prisutan i religiozni problem. Prema njemu, osoba starija od 35 godina ukoliko ima psihickih problema, to je zato sto nije dobro rijesila problem svoje religioznosti, odnosno Boga. Svaka religiozna dezintegracija ujedno vodi i prema psihickom raspadu licnosti. "Medu svim mojim pacijentima iznad zivotne sredine, to jest iznad 35, nenia nijednoga kojemu religiozni stav ne bi bio konacni problem. Da, svaki boluje u krajnjoj Uniji od toga da je izgubio ono sto su zive religije u sva vremena davale svojim vjernicima i nijedan se nije stvarno izlijecio koji nije opet postigao svoj religiozni stav, a to naravno nema nista zajednickoga s pripadnoscu nekoj crkvi ili s konfesijom" (Djela 11, 362). Istinski religiozni dozivljaj je uvjerljiv jer je neodoljiv. A o tome se ne da lako govoriti. "Moze se samo reci da covjek mora nekako doci do ruba svijeta ili do kraja svojih mogucnosti da
-;SZENT\L\RTONI, M, Psihologija religije, skripta, Zagrebl9S4. '"JUNG. C.G.. O religiji i krsc anstvu, UPT, Dakovacki Selci 1990.. >tr. 11. 15

uopce moze sudjelovati u strahoti ill milosti takvog dozivljaja. Jer on je takve naravi da shvacamo zasto je Crkva pravo utociste i zastita za one koji ne mogu podnijeti oganj bozanske prisutnosti" (Pisma III, 164). "Cim covjek dode do postene i potpunije svijesti koja nadmasuje kolektivnu razinu, onda vise nije cilj samome sebi, nego postaje Bozji instrument, i to je zaista tako i tu nema smijeha. Mozemo se na to zaliti kao Job, ali nema smisla" (Pisma 11,477). "Bog stanuje u srcu, u podsvjesnom. Ondje je izvor straha pred neizrecivo strahovitim i izvor snage da se strahota svlada" (Glavno djelo 7, 4). "Shvacanje Boga kao autonomni, psihicki sadrzaj cini ga moralnim problemom, a to je, moramo priznati, veoma neugodno. Ali ako ta problematika ne postoji, onda ni Bog nije stvaran i negdje ne zahvaca u nas zivot. Onda je on historijsko pojmovno strasilo ili filozofska sentimentalnost" (Glavno djelo,3, 122). Nasuprot Freudu koji je zanemario ulogu majke u razvoju djecje religioznosti, Jung daje ogromnu vaznost majcinskom arhetipu. Svaki majcinski arhetip podsjeca na simbol Boga. Jung naglasava postojanje paralelizma izmedu ontoloskog postojanja onoga sto vjernici vjeruju i psihickog funkcioniranja osobe. Prema Jungu, u psihi osobe postoji jedna struktura koja vodi covjeka prema onome sto vjernik naziva Bogom i smatra ga stvarno postojecim i izvan psihe. Bog je, prema Jungu, "dusevna cinjenica neposredne iskustvenosti". "Individuum koji nije usidren u Bogu ne moze se na temelju svojih osobnih sila oprijeti fizickoj i moralnoj moci svijeta. za to je covjeku potrebna evidencija o njegovom nutarnjem transcendentnom iskustvu koje ga jedino moze sacuvati od neizbjeznog srozavanja u masovnost" (Citanka 265). "Kad ja govorim o Bogu, onda govorim uvijek kao psiholog i to izricito isticem na mnogim mjestima. Bozja je slika psiholoska cinjenica za psihologa. O metafizickoj Bozjoj realnosti ne zna on nista izreci jer bi to jako prekoracilo njegove spoznajno-teoretkse granice" (Jung). Prema Jungu nema konflikta izmedu religije i prirodne znanosti. "Prirodna znanost mora uzeti u obzir ono sto je pred nama. Postoji religija i ona je jedna od najbitnijih manifestacija ljudskog duha. Ona je cinjenica, i prirodna znanost ne moze na to nista prigovoriti, nego moze samo jednostavno potvrditi da ona egzistira kao cinjenica. Prirodna je znanost uvijek u zaostatku za tim stvarima i ne pokusava objasniti te fenomene. Prirodna znanost ne moze utvrditi religioznu istinu. Religioznaje istinaubiti iskustvo anepogled. Religija je apsolutno iskustvo" (Djela 181, 313s.).
3. 6. 5. Kriticka prosudba

1. Opci prigovor Jungu: on je u isto vrijeme pjesnik i psiholog pa cesto upotrebljava pojmove koji se ne mogu empirijski verificirati. Osim toga istim simbolima daje razlicita znacenja tako da je tesko slijediti unutarnju logiku njegove teorije. Paralelizam izmedu psihickog i religioznog razvoja unosi dosta konfuzije, naime ako je sve religija, onda je opasnost da se zakljuci kako nista nije religija. 2. Njegova velika zasluga je u tome sto je otkrio vaznost simbola u religiji. Simboli spadaju u samu bit religioznosti. Odnose se na stvarnost o kojoj nemamo izravnog iskustva pa je zato nuzno moramo izrazavati simbolima. 3. Veliki pozitivni doprinos Jungove teorije o religioznosti jest u tome sto je ukazao na vaznost majcine slike, odnosno sto je naglasio veliku ulogu majke u zdravom razvoju religioznosti ne samo kod djece, nego opcenito tijekom citavog individualnog razvoja osobe.
3. 7. VIKTOR E. FRANKL (1905.-1997.) 3. 7.1. Interdisciplinarni pristup

Viktor E. Frankl, becki psiholog, psihijatar i filozof. Osnivac logoterapije - modernog pravca u psihologiji i psihoterapiji. Sam Frankl je prosao strahote fasistickih koncentracijskih logora, ali je sve prezivio zahvaljujuci jakoj vjeri da ce prezivjeti i svojoj sposobnosti da osmisli "besmisleni" 16

logoraski zivot. Zakljucio je da te strahote nisu prezivjeli oni koji su bili fizicki najjaci, nego oni koji su bili jaki duhom, koji su znali osmisliti svoju patnju, svoj jadni zivot. Frankl je u svoju teoriju ukljucio sve ono dobro sto je Freud otkrio, i svojim filozofskoteoloskim idejama prosirio horizonte psihologije i psihoterapije. Bio je dugo godina lijecnik neurolog, a onda je dospio u nacisticki logor u Auschwitz i Dachau, i nakon iskustva u tim logorima postao je kriticniji prema psihoanalizi. U 44-oj godini zavrsio je studij filozofije. U njegovoj teoriji prisutan je interdisciplinarni pristup zahvaljujuci njegovoj integralnoj naobrazni. Prevedene Franklove knjige na hrvatski: Bogpodsvijesti, Lijecnik i dusa, Zasto se niste ubili? 3. 7. 2. Logoterapija i religija Ako se religija prije svega brine za spasenje duse, cilj psihoterapije je lijecenje psihe, dusevno lijecenje. To znaci da se radi o razlicitim perspektivama i ciljevima. "Religiozni covjek se uvodi u jednu visu, sveobuhvatniju i siru dimenziju od one koja je vlastita psihoterapiji". To se ne dogada znanjem, spoznajom, nego vjerom. To ne sprecava, sto vise to garantira, da psihoterapija moze i da se treba kretati unutar vjere, u objavi. Religija pruza covjeku nutarnju sigurnost i usidrenost na razini transcendentnog i apsolutnog i zato je psihoterapijski djelotvorna. Iz toga slijedi da psihoterapija treba moci odgovoriti na "pitanje o smislu", ogradujuci se od teisticke ili ateisticke vizije covjeka i svijeta. "Ako ona (psihoterapija) shvaca fenomen vjerovanja ne kao vjeru u Boga, nego kao vjeru u sirem smislu te rijeci, kao vjeru u smisao, onda je posve legitimno da se psihoterapija bavi vjerom". Vec je Albert Einstein ustvrdio kako nalazenje odgovora na pitanje o smislu zivota znaci biti religiozan. Sv. Ivan na pocetku svoga Evandelja kaze: "U pocetku bijase Logos (Rijec)" /En arhe en ho Logos/. Oslanjajuci se na takvo radikalno pitanje o smislu, logoterapija uzima k srcu religioznu problematiku. Naime, rijec "logos" ne znaci samo "znacenje", nego takoder i duh, smisao. Covjekova egzistencija uvijek nadmasuje samu sebe, uvijek upucuje na neki smisao. Covjeku je vazno ispunjenje smisla. Smisao je zid iza kojeg se ne mozemo dalje povuci, nego se na nj moramo osloniti. Dokle god disc, covjek vjeruje u neki smisao. Ljudska egzistencija sa svojim transcendentalnim karakterom, uvijek se projicira prema znacenju koje je izvan nje same. I buduci da je "biti covjek" definirano od Frankla kao "biti odgovoran", sredisnja tocka refleksije premijesta se na odgovornost covjeka da otkrije i ostvari znacenje vlastite egzistencije. Normalno je da se i u psihoterapiji postavi pitanje: pred cime je covjek odgovoran? Frankl kaze: "tice se svakog pojedinca da pronade pravi odgovor postavljajuci se pred drustvo, pred covjecanstvo, savjest ili pred bozanstvo. Ljudi se razlicito ponasaju pred pitanjem: "zasto smo odgovorni?" Ovdje velika pomoc dolazi od psihoterapije, posebno od logoterapije. Ne toliko da sudi o smislu ili besmislu, vrijednosti ili nevrijednosti neke odluke, koliko da bude pomoc u pronalazenju puta koji treba prijeci u potrazi za smislom. 3. 7. 3. Sto zivot jos ocekuje od mene? Franklova temeljna misao proizasla je iz ideje da se ljudski stavovi koji su najvise protivni zivotu - oni koji se mogu susresti kod pesimista i samoubojica, kao i kod mnogih koji su prozivjeli strahotu nacistickih logora, hrane opsesivnim pitanjem (pitanje koje se nuzno, samo od sebe namece): "Sto jos ja trebam ocekivati od zivota?" Ova bi se recenica, prema Franklu, trebala preformulirati tako da glasi: "Sto zivot jos ocekuje od mene?" Stvarno je covjek onaj koji je svaki dan i svaki sat ispitivan, a odgovornost je konkretna, osobna. ovdje i sada, za svaku situaciju; svatko mora dati svoj osobni odgovor. Biti odgovoran za svoj zivot, znaci u svakom casu znati pravi odgovor. Zivot je jedan zadatak koji treba s odgovornoscu prihvatiti, to je bitni znak ljudske ezgistencije. Covjek je po svojoj naravi jedinstven i neponovljiv. Jedinstvenost, tj. osobna forma duhovnog zivota jest vlastiti nacin covjekova zivota. Neponovljivost ili nezamjenljivost svake osobe. vrijednost vlastitih djela, patnji, zrtava i smrti trebaju pomoci svakom cojeku da nosi svoj
V V

17

kriz. Od zivota shvacenog kao zadatak, Frankl je stigao do Boga. Od covjeka shvacenog kao duhovna osoba, on je dosao do Boga (Uberperson). Od covjeka patnika on je zakljucio da samo patnja shvacena kao zrtva postize smisao. Ipak, samo patnja zamisljena i prihvacena kao "volja Bozja" postize puninu smisla. Slika covjeka koju Frankl tako dobiva izgleda ovako: covjek je slobodno, odgovorno, uvjetovano ali ne i determinirano bice. Covjek je bice kojim ne upravlja instinkt za uzitkom (Freudov Lustprinzip), niti njime upravlja volja za mocu (Adierov Geltungstreben), nego cojveka pokrece volja za smislom (Wille zum Sinn), tj. potreba da nade smisao svome zivotu. Zahvaljujuci Franklu, psihologiju dubina (dubinsku psihologiju) zamijenila je psihologija visina (logoterapija). Prema Franklu nije dovoljna samo duhovna dimenzija, nego treba uvesti u igru i nadljudsku dimenziju bez koje se covjek ne moze defmirati niti razvijati. Prava nauka (ideologija) o covjeku mora imati otvorena vrata za transcendenciju. Neuroza je prema Franklu, bolest duse, i neurotik je onaj koji trpi od nianjka jasnog cilja i smisla zivota jer nije nasao egzistencijalnu potporu u sniislu (znacenju) i finalnosti, tj. konacnom cilju. Svojoj duhovnoj potrebi covjek uzalud trazi zadovoljenje, ne zna kako ce svojoj egzistenciji dati smisao jer je zaprijeceno sjedinjenje s transcendentnim, ceznja za bozanskim je potisnuta. Ako je za Freuda religija bila javna prisilna neuroza, za Frankla vrijedi obratno: prisilna neuroza je bolesna "neprijateljska" religioznost. 3. 7. 4. Podsvjesna religioznost Prema Franklu, osim nagonskog podsvjesnog (Id), u covjeku postoji i duhovno podsvjesno (ja koje se pripisuje Egu). U ovoj duhovnoj podsvijesti, Frankl otkriva i podsvjesnu religioznost, tj. podsvjesnu relaciju s Bogom koja je, cini se, covjeku imanentna, prernda cesto ostaje latentna. Nasuprot Jungu koji je podsvjesnu religioznost smjestio u Id (podsvjesno nagonsko), Frankl je naglasavao da duhovno podsvjesno nije dio instinktivne stvarnosti. Prema Jungu, religioznost je vezana uz religiozne arhetipove koji se nalaze u kolektivnom podsvjesnom. Po Jungovu shvacanju, Ego u pitanjima religioznosti u neku ruku nije kompetentno i odgovorno. Drugim rijecima, moglo bi se zakljuciti da, prema Jungu, religiozno uopce ne zavisi od odgovornosti i odluke osobe. Prema Jungu, id ima u sebi religioznu dimenziju, ali zbog toga Ja jos nije vjernik; ako ga Id i nagoni k Bogu, Ja se za Boga time ne odlucuje. Prema Franklu, religioznost spada u najosobnije odluke covjeka i zato ona ne moze izvirati iz kolektivno-podsvjesnog. Religiozne odluke mogu dolaziti iz podsvijesti, ali zato ne moraju pripadati sferi instinktivnosti. Za Junga i sljedbenike njegove skole, podsvjesna religioznost je stvarnost koja je po svojoj biti instinktivna. H. Banzinger, u svezi s tim otvoreno tvrdi: "Mozemo govoriti o religioznom nagonu isto kao sto govorimo o seksualnom ili agresivnom nagonu". Tesko je prihvatiti takvu religioznost na koju bi bio nagnan ili prisiljen nekim instinktom. Istinska religioznost nema karakter instinkta, nego odluke; svojim karakterom odluke ona stoji - i svojim karakterom instinkta ona pada. Religioznost, naime, ili je egzistencijalna - ili nikakva, kaze Frankl. "Po nasem shvacanju, podsvjesna religioznost proizlazi iz covjekova sredista, iz same osobe - ukoliko, dakako ne ostane latentna kao potisnuta religioznost osobe, upravo u duhovnom podsvjesnom".15 U svom pristupu fenomenu religioznosti, Frankl se bitno razlikuje i od Freuda koji je naucavao da je religija iluzija koja nema buducnosti. Nasuprot tome, Frankl govori o religiji kao o trajnosti jedne stvarnosti, koja doduse moze ostati ili postati podsvjesna, a moze biti i potisnuta. Upravo u takvim slucajevima zadaca je egzistencijalne (egzistencijske) analize da tu podsvjesnu duhovnu stvarnost posvijesti. Egzistencijalna analiza mora svakako do dna istraziti modus neuroticne egzistencije i to do njezinog posljednjeg temelja; i nerijetko ,ce se kao najdublji urzok neuroticne egzistencije pokazati cinjenica da je u neuroticara prisutan jedan nedostatak: da je naime poremecen njegov odnos s transcendencyom. Njegova je veza s transcendencyom potisnuta. Frankl
I5FRANKL,

V.E., Bog podsvijesti. Biblioteka oko 3 uiutrc. Zagreb 19SO. str. 49.

IS

dalje naucava kako se iz skrovista covjekove "transcendentne podsvijesti" katkada javlja potisnuta transcendency a u obliku "nemira srca", koji ponekad moze vrlo lako dovesti do ocitih neurotskih simptoma koji se manifestiraju u obliku neuroze. U torn pogledu, moze i podsvjesna religioznost kao i sve sto je podsvjesno - biti patogena. I potisnuta religioznost moze dakle biti "nesretno potisnuta". Prema Freudu, religija je opceljudska opsesivna neuroza. Kao i u djeteta, ona potjece od Edipova kompleksa (konfliktni odnos s ocem). Frankl misli upravo suprotno: Agresivna neuroza je psihicki bolesna religioznost. Zakrzljala vjera poprima nakazne oblike. On se, dalje, pita: Zar nismo i na kulturnom podrucju, tj. ne samo na individualnom nego i u socijalnim razmjerima, primijetili da se vjera izroduje u praznovjerje? To se dogada svuda gdje se religiozni osjecaj izrodi i postane zrtvom toboze autonomnog razuma i tehnickog nacina misljenja. U torn smislu moze nam u danasnjem stanju kulture mnogo toga izgledati kao "opceljudska opsesija", osim jednog: upravo osim religije, kaze Frankl. 3. 7. 5. Egzistencijska analiza savjesti Prema Franklu temeljna uloga savjesti sastoji se u vodenju covjeka prema ozbiljnom i odlucujucem trazenju smisla. Savjest postoji kao premoralno shvacanje vrijednosti koje prethodi svakom izricitom moralu. Ona je, prema Franklu, iracionalna zato sto se nikada ne moze potpuno racionalizirati. Dostupna je jedino naknadnoj racionalizaciji. Savjest otkriva "zahtjevni bitak" ono sto istom treba postojati. To anticipiranje onoga sto tek treba biti dogada se u intuiciji. Zadaca savjesti je otkriti covjeku ono "jedino potrebno". Zivot po savjesti je uvijek apsolutno osoban zivot u okvirima apsolutno konkretne situacije. Savjest uvijek uracunava konkretno "tu" mojeg osobnog bitka. Kao kod savjesti, tako je i odluka ljubavi usmjerena na sasvim konkretnu mogucnost.. "Jer kao sto savjest otkriva ono 'jedino potrebno', tako i ljubav otkriva ono osobito (jedincato) sto je istom moguce: osobite mogucnosti voljene osobe. Doista, ljubav i jedino ona, kadra je sagledati jedincatost neke osobe - ukoliko je ona apsolutno individualna. U torn smislu posjeduje ljubav i vaznu spoznajnu funkciju" (B.p., 27). Savjest i ljubav medusobno nalikuju po tome sto su obje usmjerene na mogucnosti, a ne na zbiljnosti. Obje otkrivaju ono sto je moguce i sto bi trebalo biti. U ljubavi je ljudsko bice, bice koje odlucuje. Izbor parntera je jedino onda pravi ili "ljubavni izbor" kad ge ne diktiraju nagonske sile. Dokle god u ljubavnom izboru "odlucuje" nekakav podsvjesni uzorak, neka slika iz podrucja id, instinktivne sfere licnosti, dotle o ljubavi nikako ne moze biti govora, kaze Frankl. Dok sklonost izmedu Ja i Ti pociva na id-u, ne moze biti govora o ljubavi. U autenticnoj ljubavi Ja ne biva primorano od id-a, nego se Ja odlucuje za Ti. (Brakovi koji su sklopljeni samo na temelju instinktivne privlacnosti u velikoj su opasnosti da se raspadnu, sto i statisticka istrazivanja pokazuju, naime najvise je upravo takvih brakova, mnogi su vec nakon 5 godina u krizi, svaki treci se raspada). Savjest je upravljena na individualno, konkretno i prakticno. Uloga savjesti je u tome da primjenjuje u praksi univerzalne eticke principe. Zivotinja se ravna po vitalnom instinktu koji spasava vrstu, ali za pojedinca vladanje po instinktu moze biti kobno. Tako jedna instinktivna shema reakcije, koja vecini mravi i cijeloj njihovoj mravljoj drzavi odrzava ili spasava zivot, moze u nekim okolnostima pojedinog mrava stajati zivota. To je, sa stajalista instinkta, cijena koju treba platiti: vitalni instinkt zanemaruje individualno. "Sasvim drukcije od vitalnog instinkta, funkcioniranje 'etickog instinkta' zagarantirano je upravo time sto on ne cilja na opcenito nego na individualno: smjera, kako rekosmo, na konkretno. I dok vitalni instinkt odvodi katkada zivotinju u zabludu, dotle se kod covjeka moze naprotiv dogoditi da ga zavede eticki um, pa ga istom eticki instinkt, tj. savjest, cini sposobnim da uopce vidi ono "jedno potrebno' - sto dakako nije opcenito; jer jedino savjest moze 'vjecni' univerzalno shvaceni ;moralni zakon' u neku ruku uskladiti sa svakom konkretnom situacijom konkretne osobe" (Bogpodsvijesti, 26). 19

U intuitivnoj dubini duhovne podsvijesti postoji i estetski podsvjesno. Podsvjesno treba samo zato posvijestiti da se opet vrati u podsvijest kako bi neku podsvjesnu mogucnost prevodilo u konkretan cin s ciljem da se ostvari jedno podsvjesno stanje. Frankl razlikuje neaktivni osjecaj (puko osjecajno stanje) i intencionalni osjecaj (duhovno podsvjesne naravi). Intencionalni osjecaj "moze biti mnogo 'istancaniji' nego sto razum moze bit! 'ostrouman'" (29). Kada duhovno ja uranja u podsvjesnu sferu kao svoju osnovu, moze se govoriti o savjesti, ljubavi ill umjetnosti, a kad psihofizicko "id" provaljuje u svijest govorimo o neurozi i psihozi. Savjest je glas transcendencije. Savjest je uvijek u sluzbi samoostvarenja osobe, all ne po mjeri i zamisli ljudskog, nego bozanskog autoriteta. Savjest nam pomaze da zivimo opceljudske vrednote istine, postenja, dobrote, pravednosti u konkretnim zivotnim situacijama i na taj nacin zivot po savjesti osigurava ostvarenje bozanskog plana s covjekom. Sve ovo se odvija u ozracju slobode, koja je dvostruke naravi: sloboda "od necega" i sloboda "za nesto". Ono "od cega" covjek moze biti Slobodan jest instinktivnost (njegov ego treba biti Slobodan od id-a); a ono "za sto" je Slobodan jest - odgovornost. "Covjekova sloboda znaci dakle biti Slobodan 'od' instinkata 'za' odgovornost, za savjest" (38). 3.7. 6. "Budi gospodar svoje volje i sluga svoje savjesti" To je stanje najbolje izrazila Marie von Ebner-Eschenbach jednostavnom imperativnom recenicom: "Budi gospodar svoje volje i sluga svoje savjesti". Gospodar svoje volje jesam zato sto sam covjek..., ako, dakako, ispravno shvatim svoje covjestvo; ako ga shvacam kao slobodu, kao odgovornost za svoju egzistenciju. Prihvacajuci i drugi dio imperativne recenice: "budi sluga svoje savjesti", ja svjedocim i prihvacam da ta savjest mora biti nesto vise od covjeka koji "glas savjesti" samo cuje, ona mora biti nesto izvan covjeka. "Drugim rijecima, sluga svoje savjesti mogu jedino biti onda ako - u shvacanju samog sebe - savjest drzim fenomenom koji transcendira moje puko ljudsko bice; to jest, ako sebe i svoju egzistenciju promatram sa stajalista transcendencije. Fenomen svoje savjesti mogao bih dakle tada shvatiti ne samo kao psiholosku fakticnost nego i kao bitnu transcendentnost; "sluga svoje savjesti" mogu dakle jedino biti onda...ako je dijalog s mojom savjesti doista pravi razgovor u dvoje - a ne tek monolog sa samim sobom, tj. ako je moja savjest vise od mog Ja: ako je ona doglasna cijev necega izvan mene" (38). Savjest je glas transcendencije. Jedino torn glasu covjek postavlja pitanja, ali glas ne potjece od covjeka. Savjest je shvatljiva jedino ako joj priznamo vanljudski izvor, tj. ako covjeku priznamo karakter stvorenog bica. Savjest je imanentni dio transcendentne cjeline, koja kao takva strsi iznad razine psiholoske imanencije i transcendira je. Na razini covjekove ontologije ne moze se sve na njemu razumjeti (a pogotovo ne njegova savjest) ako ne racunamo na njegovo transcendentno podrijetlo. Tako mozemo reci: Kao gospodar svoje volje - ja sam stvaralac, a kao sluga svoje savjesti - ja sam stvor. Iz svega ovoga Frankl izvodi zakljucak koji glasi: "Za objasnjenje covjekove slobode dovoljna je egzistencijalnost ali za objasnjenje covjekove odgovornosti moramo posegnuti za transcendentnoscu savjesti" (3940). Prema Franklu, savjest kao glas transcendencije upucuje nas na van-ljudsku instanciju koja mora biti nuzno osobne naravi. "Pa bi se iz toga ontoloskog zakljucka moralo dati izvesti da je ljudska osoba (kako se kaze) 'prilika' (jer 'ucinjena na sliku')" (39). Savjest kao glas transcendencije, prisutna je u svakom covjeku, to znaci htio on to ili ne, on je ima, od nje ne moze nikamo i nikada pobjeci. Moze je, doduse, zanijekati, zatomiti, potisnuti, iskriviti, ali prije ili kasnije to mu se gorko osveti. Ako je to tako, zasto onda nereligiozan covjek porice tu transcendentnost savjesti. Frankl odgovara da i takav "nereligiozan" covjek ima savjest, osjeca odgovornost, ali on ne trazi dalje, ne pita se ni "pred cim" je odgovoran, ni "odakle" mu savjest. To nas ne treba cuditi, kaze Frankl jer obican covjek tesko prepoznaje transcendentni karakter glasa savjesti. (Primjer: 1 Sam 3, 2-9). Nereligiozni covjek uzima savjest samo kao psiholosku datost i prerano se zaustavlja. Drzi je posljednjom instancijom pred kojom ne treba biti odgovoran. Na takav stav Frankl se jasno izjasnjava: "No savjest nije ono posljednje 'pred cim' je covjek odgovoran; ona nije posljednja. nego pretposljednja instancija. Prerano se

nereligiozan covjek - u svom trazenju smisla - zaustavio, kad ne ide dalje od savjesti, kada dalje ne pita. Dopro je tako reci do predzadnjeg brijega. Zasto ne ide dalje? Jer nece da napusti 'cvrsto tlo pod nogama'; jer je posljednji brijeg njegovu pogledu skriven, obavit maglom, i u tu se maglu - u tu neizyjesnost - ne usuduje stupiti. A na to se, naprotiv, osmjeljuje religiozan covjek" (41). Tome se ne treba cuditi, jer je covjek do te mjere Slobodan i od Stvoritelja tako slobodnim stvoren da ta sloboda ide do slobode nijekanja, da se stvor moze odluciti protiv svog Stvoritelja, da moze Boga poreci. "Dakako, ima ljudi koji se zadovoljavaju time da jedino poreknu Bozje ime; zbog svoje oholosti govore tada jedino o 'bozanskome' ili o 'bozanstvu'; i rad su torn 'bozanstvu' dodijeliti ime kojeg covjeka, ili ga pod svaku cijenu zamagliti neodredenim i maglovitim irazima panteistickog ugodaja. Jer kao sto je potrebno nesto hrabrosti da se ne zataji ono sto smo jednom spoznali, tako je potrebno i nesto poniznosti da to nazovemo rijecju koja je vec tisucljecima na ustima covjecanstva: jednostavnom rijecju Bog" (41). 3. 7. 7. Franklova kritika Freudovog shvacanja savjesti Freud je sa svojom psihoanalizom pokusao protumaciti savjest na temelju instinkta i reducirati je na nagon: psihoanaliza savjest zove nad-Ja (super-ego),i to nad-Ja izvodi iz introjekcije oceva lika (Vater-imago). Frankl je uvjeren da se covjekova odgovornost ne moze reducirati na njegovu instinktivnost, i da se ego ne moze izvesti iz instinktivnosti, te da je pojam "nagon za Ja" u sebi proturjecan. Instinkti nikad i nikako ne mogu sami sebe potiskivati, cenzurirati ili sublimirati. Analogno tome, Frankl zakljucuje da isto tako ne moze Ja biti pred samim sobom odgovorno. "Nikako Ja ne moze biti svoj vlastiti zakonodavac. Stoga ne moze takoder biti nikakvog autonomnog "kategorickog imperativa"; jer kategoricki imperativ dobiva svoju legitimaciju iskljucivo od transcendencye - a ne od imanencije. Njegov karakter kategoricnosti potpuno zavisi od te njegove transcendentnosti, i stoga se od imanentnosti ne moze izvesti. Jer zato sto je Ja protivno od id-a kao instinktivnosti - po svojoj biti odgovorno bice, ne znaci niposto da je Ja odgovorno (jedino) pred samim sobom. Kao sto biti Slobodan znaci malo ili nista... bez slobode "za nesto", tako i biti odgovoran ne znaci niposto sve ...bez odgovornosti "pred necim". Kao sto se dakle volja (Ja) ne moze izvest od instinkata (od id), tako se isto od volje ne moze izvesti obveza (super-ego)" (42-43). U torn smislu je shvatljiva i Goetheova izreka: "Htijenje je istom htijenje zato sto smo obvezani". Ako sam obvezan nesto htjeti - moja obveza prethodi mome htijenju. Kao sto mom odgovoru prethodi necije pitanje, tako isto i mojoj odgovornosti (u savjesti) prethodi obveza, prethodi Netko tko ima pravo da me obveze. Prema tome, zakljucuje Frankl, iza covjekova superega ne stoji ego nekakvog nad-covjeka, nego iza njegove savjesti stoji samo Bozje Ti; "jer nikad i nikako ne bi savjest mogla znaciti suverenu zapovijed...u granicama imanencije... kad ne bi bila izraz osobne zapovijedi (Du-Wort) iz transcendencije. Neumoljivost glasa savjesti ne moze proizaci iz mene samoga, nego je ona izraz jedne druge transcendentne stvarnosti, a od mene je samo, kao takva, spoznata. Nasuprot Freudu koji je tvrdio da je Bog ljudsko iznasasce, da je on samo ocev lik (Vater-imago), Frankl naucava upravo suprotno: otac je slika Boga. "Otac nije za nas prauzor bozanstva, nego je obratno istina: Bog je prauzor svakog ocinsrva. Samo je s ontogenetskog, bioloskog i biografskog gledista otac prvi - a s ontoloskog gledista Bog prvi. Govoreci psiholoski, odnos dijete-otac doduse prethodi odnosu covjek-Bog, ali govoreci ontoloski, nije taj odnos uzor nego kopija. S gledista ontologije, moj je fizicki otac koji me je tjelesno "rodio"...u neku ruku slucajni predstavnik Onoga koji je sve.stvorio; gledajuci ontoloski, moj je dakle naravni roditelj samo prvi simbol - i tako na neki nacin slika nadnaravnog Stvoritelja prirode" (44).

21

4. RAZVOJNA PSIHOLOGIJA RELIGIJE

Razvojna psihologija religije proucava razvoj religioznosti od ranog djetinjstva do odrasle dobi. 4.1. DVA STADIJA RAZVOJA 1) Harmsova razdioba (1944). Harms je najprije trazio od djece da nacrtaju kako zamisljaju Bog, a onda je na temelju njihovih crteza postavio odnosno otkrio slijedece stadije razvoja religioznosti kod djece: a) Stadij prica: (3-6god.): dijete se o Bogu izrazava jezikom bajki. Jasni religiozni pojmovi su rijetki, ali je bujna masta prozeta afektivnim sadrzajima u kojima se nazire autenticno religiozno iskustvo. b) Stadij realizma (7 do puberteta): Dijete progresivno usvaja objektivne pojmove o Bogu. Bog se predstavlja raznim simbolima. c) Stadij individualizirane religioznosti (adolescencija): ovdje se vec naziru tipovi i stilovi osobne religioznosti. Ovdje prestaje Harmsova metoda crtanja jer odraslije osobe odbijaju antropomorfisticno prikazivanje (crtanje) Boga. 2) Gruhnova periodizacija -1956. Razlikuje 6 razvojnih stadija. a) od rodenja do 1,5 god.: ne moze se govoriti o religioznosti u pravom smislu rijeci. Medutim, ovo razdoblje djetetova zivota vrlo je vazno jer se upravo sada postavljaju temelji njegove religioznosti. Odlucujuci je utjecaj roditelja, posebno majke i to na afektivnoj razini. Ukoliko su roditelji vjernici i svoju vjera zive zrelo i odgovorno, onda ce i dijete u svoju dusu upiti ne samo ljubav roditelja, nego takoder i njhovu vjeru koja se neverbalno prenosi. b) 1,5 do 3 god.: javlja se prvo zanimanje za religiozno. U ovom razdoblju dijete se vrlo lako identificira s religioznim ponasanjem svojih roditelja. c) 3do 4 god.: razvija se premagicna poboznost koju prati intenzivna imitativna molitva. U ovom razdoblju svog razvoja dijete rado imitira starije u svemu, pa tako i u izrazavanju njihove religioznosti. d) 4 do 7 god.: djecja religioznost u ovom radzbolju prozeta je magicnom i animistickom poboznoscu. e) 8 do 14 god.: razvija se autoritarna religioznost koja se temelji na odraslom modelu. f) adolescencija: prvi poceci osobnog stava prema religiji pod pritiskom potrebe za autonomijom i afirmacijom vlastite licnosti.
4. 2. KORIJENI RELIGIOZNOSTI

Pitanje koje se ovdje postavlja glasi: da li je religioznost urodena ili stecena ucenjem? Postoje razne teorije i razna misljenja. Jedni misle da je i sama religioznost urodena. Sjetimo se Junga koji je naucavao da se u nasem kolektivnom podsvjesnom nalaze i vjerski arhetipi koji usmjeravaju razvoj religioznosti. Drugi misle da je religioznost stvarnost koja se kasnije u zivotu stjece. Danas je uglavnom prevladalo misljenje da religioznost kao takva nije urodena, nego dijete se rada s predispozicijom za religiozno, ali sama religioznost ce se kasnije razviti pod utjecajem pozitivnih cinitelja iz okoline, prije svega u vlastitoj obitelji. Cinitelji koji pridonose razvoju religioznosti su ambijent, intelektualni razvoj i afektivnost. 1) Ambijent. Za normalan i uravnotezen psihicki razvoj, pa tako onda i za razvoj zdrave religioznosti najvaznija je pozitivna i ugodna obiteljska atmosfera. Neki autori smatraju da djeca koja nisu dozivjela pravo iskustvo srece i afektivnog zadovoljstva u svojoj obitelji kasnije tesko razviju svoju sposobnost za religioznim. Osim ovog afektivnog ozracja, vazna je takoder i

religiozna atmosfera obitelji. Roditelji koji prakticiraju svoju vjeru i ne stide se pokazati svoje religiozne osjecaje imaju pozitivni utjecaj na djecu koja vrlo rado imitiraju svoje roditelje. 2) Inteligencija. Oko trece godine zivota javljaju se prve intuitivne simbolicke funkcije djecje inteligencije. Pocinje se sve vise artikulirati i strukturirati svijest djeteta koja ima sposobnost predocavanja religioznih simbola, sto je vrlo vazno za razvoj religioznosti. 3) Afektivnost. U svojim prvim godinama zivota, dijete ima prirodenu potrebu za sigurnoscu i zastitom. Temeljno povjerenje u sebe i u svijet stjece se pozitivnim odnosom majke prema djetetu. Majka koja zna i hoce pokazati puno ljubavi i njeznosti, tj. afektivnost prema djetetu imat ce pozitivni utjecaj na dijete, na njegov opceljudski razvoj kao i na zdravi razvoj njegove religioznosti.
4. 3. ULOGA MAJKE U RELIGIOZNOM RAZVOJU MALOG DJETETA

Razvojna psihologija stavlja na prvo mjesto vaznost majke, buduci da njen stav prema djetetu ostavlja neizbirisivi trag u psihickom zivotu djeteta. Od kvalitete odnosa majka-dijete ovise kasnije neki temeljni stavovi prema zivotu. Djetetova simbioza s majkom (cuvstveno jedinstvo u prvoj godini zivota) pomaze djetetu da fizicki prezivi i da preuzme na simbolicki nacin vrednote i stavove majke. Majcina slika izaziva u djetetu radost, sigurnost i potpuno predanje, koji postaju simbolicki izrazaji totalnog psiho-fizickog integriteta. Navezanost na roditelje, a posebno na majku, ima ogromnu vaznost i za religiozni razvoj djeteta. Ne moze se reci da majka stvara ili utemeljuje religioznost djeteta, nego ona ima ulogu "releaser-a" (osloboditelja religioznosti). Pojam je uzet iz zivotinjskog svijeta gdje odredene situacije ili okolnosti sluze kao "osloboditelji" za razvoj nekih instinktivnih radnji (npr. voda za plivanje patke, eng. to release=osloboditi, otkvaciti). Primijenjeno na ulogu roditelja u religioznom razvoju djeteta znaci da roditelji ne stvaraju religioznost (kao sto je to tvrdio Freud), niti samo pozitivno uce dijete religioznosti, nego sluze kao osloboditelji, "releasers" odredenih psihickih mogucnosti, odnosno sposobnosti u odnosu na religioznost. 4. 3.1. Bazicno povjerenje Prema Eriksonu koji je podijelio ljudski razvoj u 8 razvojnih faza, u prvoj fazi se postize osjecaj bazicnog ili temeljnog povjerenje, odnosno, ako razvoj nije bio prikladan stjece se bazicno nepovjerenje djeteta prema zivotu. Zadatak ove faze je ostvarenje nade. Prisutnost majke daje sigurnost pred opasnostima vanjskog svijeta. Znacenje ove prisutnosti eksperimentalno je dokazao na majmunima americki psiholog Garry Harlow. Stavio je male majmune u kavez s dvjema surogat-majkama: jedna je bila zicana, druga krznena. Mali majmuni bi se hranili na zicanoj majci, no kad bi se nasli u opasnoti, bjezali bi krznenoj majci. Na temelju ovog opazanja zakljucio je da nije jedino hranjenje ono sto veze dijete uz majku, vec osjecaj sigurnosti i topline. (Usp. MUSSEN: Child Development, 200). Zrelost osobe se mora definirati u kategoriji samostalnosti, a to znaci da se i dijete u svom dozrijevanju mora odvajati od majke i suociti se s vanjskim svijetom. Ovaj proces odvajanja stvara napetost. Odsutnost majke cini dijete tjeskobnim, sto moze voditi do agresije ili razdrazljivosti. Poziti^no razrjesenje ove faze sastoji se u tome da dijete nauci imati povjerenje u majku i kad je ona odsutna. tj. da ostvari nadu. 4.3.2. Afekti\iii temelji religioznosti Temeljno povjerenje koje je dijete primilo na pocetku svog zivota postaje kasnije u zivotu ivegova. sposobnost vjerovanja. Religija je najstarija i najtrajnija instituacija u sluzbi ritualnog :-b-2.vI;anja osjecaja povjerenja u obliku vjerovanja. Individualno pojverenje se pretvara u vjeru, a izc;-. :duilno nepovjerenje u opce formulirano zlo.
23

Majka utemeljuje u djetetu predispoziciju za ono sveto. sakralno. Arhaican simbol prozivljenog beskonacnog (neometanog jedinstva s bitkom, simbolizirano jedinstvom s majkom) stvara temelje za religioznost putem otvorenosti za blazenstvo i ljubav. All se ona, prema Milanesiju moze rascvasti samo pod utjecajem ocinskog simbola. "Bez ovih transmutacija libidinalna nabijenost majcinskog erosa pretvara se u naravnu religioznost koja je po sebi destruktivni faktor prave religioznosti, makar nosila u sebi ceznju za jedinstvom i dubinskom harmonijom" (SZENTMARTONI, 12).
4. 4. DIMENZIJE DJECJE RELIGIOZNOSTI

Psiholoske dimenzije djecje religioznosti proizlaze iz karakteristika djecjeg misljenja: egocentricnost i prekauzalnost. Egocentricnost znaci nesposobnost da se stvari promatraju s drugog gledista osim vlastitog. Prekauzalnost je nesposobnost da se uspostave uzrocni odnosi izmedu "ja" i vanjskog svijeta. Tri su karakteristike djecje religioznosti: antropomorfizam, animizam i magizam. 4.4.1. Antropomorfizam Antropomorfizam je tendencija da se Bog predoci s ljudskim osobinama. Javlja se kao posljedica egocentricnog djecnjeg misljenja. Religiozne predodzbe prvog djetinjstva prozete su narcistickim stavom, tj. projekcijom vlastitih zelja. Mailhiotov pokus (1964) pokazao je da djeca lakse prepoznavaju Boga kad je bio prikazan s djecjim karakteristikama. Sliku Isusa kao djecaka, djeca vide kao uzornog djecaka kome se dive, roditelji ga vole, a ima magicne moci. Postoje tri vrste antropomorfizma: afektivni, imaginativni i moralni. Afektivni antropomorfizam vremenski premodi drugim vrstama. U Boga se projiciraju obiteljski odnosi puni afektivnosti. Imaginativni antropomorfizam - Bog se predocuje s ljudskim karakteristikama. Prema nekim ispitivanjima ova dimenzija se smanjuje pocev od 7. godine zivota, a nestaje tek iz 12. god. Materijalni antropomorfizam (kad se Bog predocuje da ima bijelu haljinu, stanuje u kuci i si.) prelazi u blazu formu antropomorfizma (ima vrlo lijepu kucu, nije kao ljudi, ne moze se nacrtati) do produhovljene predodzbe (vidi sve, nema tijela). Dijete sa 6-8 godina vec ima jasnu sliku o Bogu kao drukcijem od ljudi, uocava kako Bog ne umire i kako nema godina. Moralni antropomorfizam - pocinje onda kad dijete projicira u Boga neke moraine kvalitete koje smatra vaznima za svoj zivot. Bogu se treba moliti, usluzan je, itd. Vaznost ove faze ocituje se u tome sto predstavlja polaziste za shvacanje Bozje transcendencye. Antropomorfizam je normalna i nuzna pojava u djecjoj religioznosti. Pitanje je samo da li je tip antropomorfizma prikladan razvojnoj fazi djeteta. Dijete jos nije sposobno apstraktno misliti, zato nema smisla pretjerivati s eliminiranjem antropomorfizma kod djece. 4. 4. 2. Animizam Animizam je spontana tendencija da se neziviom svijetu i dogadajima pripisu dobre ili zle namjere. U dobi izmedu 6-11 god. animizam se javlja u dvije forme: punitivni i protektivni. Punitivni animizam - pripisivanje stvarima zle namjere. Piagetov eksperiment: djeci izmedu 6-12 godina bile su prelozene price, nakon cega su slijedila neka pitanja. Evo jedne karakteristicne price: "Dvoje djece kradu jabuke u vocnjaku. Iznenada stize cuvar i djeca bjeze. On uhvati jednoga. Drugo dijete se vraca kuci zaobilaznim putem gdje treba proci preko jednog mosta. Most je u losem stanju, srusi se i dijete pada u vodu. - Pitanje: 'Sto mislis, da dijete nije kralo, bi li se most i onda srusio' (Pretpostavka: most je 'kaznio' dijete)". Rezultati: NE (dakle animistican odgo\'or): 86o sa 6 god.; 73% sa 7-8 god.; 54% sa 9-10 god.; 35% sa 11-12 god. Opazeno je da kod mentalno zaostale djece animizam ostaje (57% u dobi

od 13-14 god.). Zakljucak: Percepcija "imanentne pravde"karakteristika je djecje dobi i ovisno je o mentalnoj zrelosti. Protektivni animizam - pripisivanje stvarima zastitne moci. 4. 4. 3. Magizam Magizam je tendencija da se prisvoje okultne snage, superiomije od vlastitih mogucnosti putem primjenjivanja znakova i obreda. U djecjem religioznom zivotu uocljivi su jasni element! tnagizma. U dobi od 8 godina djeca u vecoj mjeri jos vide automatsku uzrocnost izmedu materijalnog znaka i njegova duhovnog ucinka. Magizam naglo opada oko 11. godine, no ostatke magizma nalazimo i u kasnijim godinama. Religija odgovara na velike probleme egzistencije kao sto su smrt, smisao zivota, vjecno spasenje, a magija se obraca neposrednim ciljevima kao sto su zdravlje, dobar uzrod, vlast nad prirodnim pojavama.
4. 4. 4. Djecji pojam o Bogu

Metodom slobodnih asocijacija Deconchy je trazio od djece da kazu prvu rijec koja im pada na pamet na slijedece podrazajne rijeci: kuca, otac, majka, Bog, grijeh, svecenik. Posebno je analizirao slobodne asocijacije na rijec "Bog". Slozenom statistickom metodom dosao je do zakljucka da se u razvojnom strukturiranju pojma Boga mogu razlikovati tri faze: 1) Faza pripisivanja (8-10 god.); dijete nastoji stvoriti pojam o Bogu na taj nacin da mu pripisuje atribute iz vlastitog iskustva. 2) Faza personalizacije (djecaci: 11-13); (djevojcice: 11-14); Bog se pocinje prepoznati kao osoba, kao "netko". 3) Faza interiorizacije (djecaci: 14-16); (djevojcice: 15-16). Pojam Boga karakterizira afektivni odjek, subjektivni pristup. Jedna od karakteristicnih tema ove dobi jest Bog-Stvoritelj. Dijete jos ne shvaca uzrocnost, vec Bogu pripisuje kao jedan od atributa "onaj koji je napravio svijet". 4. 5. Religioznost djetinjstva Glavne potrebe djecje duse su traganje za relacijama i traganje za redom. Religija je idealno sredstvo da se zadovolji ta djecja potreba, buduci da nudi univerzalnu povezanost svih stvari u najvisem bicu, Bogu i postaje tumacenje reda u svijetu. Klasicna kateheza je savrseno uocila ovu potrebu djecje psihe i zbog toga je stavljala naglasak upravo na ovaj vid religioznog odgoja. Nas klasicni model je bio "Red u ocinskoj kuci". Medutim, nizozemski je psiholog H. Faber upozorio na neke promjene u psiholoskoj strukturi suvremene, posebno gradske djece koja zive na pragu tzv. drustva bez oca. Otac gubi znacenje kao zastupnih reda i autoriteta, pa pojam "red u ocinskoj kuci" postaje sve manje uvjerljiv za djecu. Pojam Boga zastitnika "Bog-za-nas-tu", poslije Koncila sve se vise pretvara u pojam Boga usputnika "Bog-s-nama-tu". Biti na putu, trazeci i eksperimentirajuci, to je stanje modernog covjeka. Stoga je nas model "Exodus model".
4. 6. Religioznost adolescenta

Na pragu ovog razdoblja (oko 14. god.) javlja se odredeni progresivni pad u religioznoj praksi, raste nepovjerenje prema institucionaliziranoj religiji, javljaju se prvi vjerski problemi, sumnje i krize vjere. Promjene se sastoje u prosirenju spoznaja, u oktrivanju ideoloskog i kulruralnog pluralizma, otkrivanje znanosti. Sve ove promjene utjecu i na religioznost, a mogu se svrstati u 4 kategorije: 1) Subjektiviziranje religioznosti - adolescent je sklon stvarati vlastitu religioznost na temelju osobnih moti\'a. Odbacuje se djecja religioznost i dolazi do polemiziranja s mstirucionaliziranim formama religije. 25

2) Konflikti - izmedu sveobuhvatnog karaktera religioznosti i sveobuhvatne tendencije znanosti. Adolescent vidi nesposobnost religije da se odrzi pred "novosti", "funkcionalnosti" i "koherentnosti" znanosti. 3) Relativiziranje religioznih misli - dogada se pod utjecajem kulturalnog pluralizma i funkcionalnog pragmatizma. Religija se shvaca kao jedno od mogucih rjesenja problema zivota, a ne kao jedino rjesenje. 4) Otudenje od religije - ako adolescent dode do uvjerenja da djecja religioznost ne pomaze u rjesavanju novih zadataka rasta licnosti, a ne nade zrelije oblike, moze se dogoditi da odbaci svaku religioznost. Sve ove promjene u religioznosti adolescenta imaju cuvstvene i motivacijske korijene. Zato nije dostatno pruzati im samo dodatne informacije (racionalne motive), vec motive koji se ticu njihove licnosti. Religija im treba biti predocena kao cimbenik integracije licnosti. 4. 7. Cuvstveni aspekti religioznosti adolescenta Religioznost adolescenta ima veoma naglaseno obiljezje. Odnos izmedu cuvstvenosti i religioznosti je kompleksan, sto znaci da religioznost u adolescenata moze posluziti kao sredstvo izrazajni kanal afektivnosti, a u nekim slucajevima religioznost moze predstavljati cimbenik emocionalne nestabilnosti. 4. 7.1. Religija kao izrazajni kanal afektivnosti Bujnost osjecaja i bogatstvo afektivnosti koje je vlastito adolescentu moze naci u religioznosti prikladni kanal za svoje izrazavanje. Moze se reci da se dozivljaj vrhunskog zivotnog zanosa moze dozivjeti samo u religiji. U torn kontekstu psiholog Maslow govori o "oceanskom dozivljaju" svega kao jedne apsolutne cjeline ili Ijepote stvari u koju kao da se slio sav svemir.1 Eros ima ru carobnu moc zanosnog "utapanja". Ne radi se tu o religioznom dozivljaju u pravom smislu, jer istinski religiozni dozivljaj uvijek cuva razmak dviju stvarnosti: ljudske i bozanske, covjeka i Boga, takoder i u vrhunskom misticnom dozivljaju. Adolescent vidi u religioznosti jedinstvenu sansu da kroz nju izrazi svoju duboku afektivnost. Novo iskustvo osamljenosti otkriva mladost samoj sebi i budi ujedno teznju za aktivnim sudjelovanjem u zivotu svijeta i ljudi. AH otkriva takoder i prijateljstvo i zelju za afektivnim i simbolicnim sudjelovanjem u svijetu. Ta je crta jace naglasena kod djevojcica nego kod djecaka. Na podrucju religioznosti to se ocituje smislom za prijateljstvo s Bogom i u teznji za afektivnim sjedinjenjem i osjecanjem svetoga, sto vise, cesto puta postaje neka panteisticka religioznost u slijevanju Boga i prirode, svijeta i svetoga. Mladost idealizira prijatelje i odrasle, projicirajuci podsyjesno u njih idealnu sliku o samome sebi. To idealiziranje motivirano afektivnim narcizmom igra vaznu ulogu u razvoju osobe, ali nosi i klicu razocaranja, koje se moze pretvoriti i u mrznju. Na podrucju religioznosti djecak (takoder i mladic) idealizira Boga u cisto i savrseno bice, a djevojka u idealnog prijatelja koji joj je potpuno odan. Kad popusti afektivno idealiziranje, slabi u njima religioznost, a jaca sudjelovanje u zivot drugih ljudi. Osoba je Kristova posebno pogodna za idealiziranje, ali to je podrucje jos premalo istrazeno. Mlade, posebno u razdoblju od 13-17 godine privlaci Krist koji daje zivot za prijatelje, koji je cvrsta osobnost, koji ljubi gresnike. U isto vrijeme tesko im je prihvatiti Krista koji neke ucenike posebno voli, koji zahtijeva ljubav i prema neprijateljima, koji trpi u tjeskobi, koji je napastovan, koji stavlja u pitanje ono sto je moderno. Kroz religioznost se, dakle, mogu kanalizirati ne samo pozitivna, nego i negativna cuvstva i iskustva, odnosno tipicna mladenacka ranjivost pred novim iskustvima. Mladi se moraju suociti s problemom svog identiteta, smisla zivota, angaziranosti u svijetu, s problemima seksualne naravi, s nepoznanicama profesionalnog izbora itd. U svim tim emotivno zahtjevnim situacijama mladi traze egzistencijalnu osmisljenost zivota. U torn trazenju smisla. religija postaje glavno utociste i
16Usp.

MASLOW, A., Cognition of Being in :he P^-: Exr<;'-^>:^5. u: Journal of Genetic Psychology, New York 1959.

najsigurniji oslonac, ne samo emocionalne stabilnosti, nego takoder i globalnog rjesenje smisla egzistencije. U nekim slucajevima ranjivost mladih moze motivirati adolescente na pasivno i konformisticko prihvacanje tradicionalne religijie kao privremenog kanala za rasterecenje nagomilane afektivnosti. Ovako motivirana religioznost je osudena na propast. 4. 7. 2. Religioznost kao faktor emocionalne stabilnosti Cesto puta adolescent pribjegava religioznosti da ublazi cuvstvenu napetost. Religija mu u tome moze pomoci jer nudi globalnu viziju stvarnosti i smisla zivota, tako da se u religioznom kontekstu i najbolniji konflikti mogu ublaziti. /Jedan novinar "Sterna" koji je proucavao sljedbenike pokreta Hare Krisna u Njemackoj, smatra da nije mudrost Indije ta koja privlaci mlade ljude: "Ono sto ih mami, jest pustolovina, izazov. Mami ih neka religiozna ludost, koja svu razumnost, prosvijecenost i naprednost svijeta svojih roditelja smatra gluposcu"/I7 Religija pruza mladima sigurnost pobjede, jaca motivaciju pomocu svijesti o stalnoj prisutnosti bozanstva koji pomaze i oprasta. Religiozna praksa u razdoblju adolescencije moze imati veliku pozitivnu ulogu u stabilizaciji licnosti mladih koji traze svoj pravi identitet. Naravno, da se religioznost ne smije svesti samo na ovu dimenziju. Mladi moraju pronaci druga prikladna sredstva za kontroliranje svog afektivnog svijeta, a u religioznosti trebaju traziti istinske vrednote koje treba zivjeti. 4. 7. 3. Religioznost kao faktor emocionalne nestabilnosti U nekim slucajevima adolescent moze dozivjeti religioznost kao cimbenik koji pojacava emocionalni stres koji nastaje na temelju nekih tipicnih otkrica i iskustava adolescenta. To se desava najcesce kad je u pitanju osjecaj krivnje koji nastaje iz promasaja moralnog samoostvarenja kad su ti projekti utemeljeni iskljucivo na pseudoreligioznim ili moralistickim motivima. Kad prevlada religija zakona, straha i potiskivanja onda nagomilani osjecaj krivnje tako blokira mladu osobu da ona jednostavno napusta religioznost i prihvaca "neizbjeznost" nekih moralnih nedopustenih ponasanja, najcesce na podrucju seksualnog zivota. 4. 7. 4. Religija i moral u iskustvu adolescenta U adolescenciji se dogada bitni prijelaz iz heteronomije (moral utemeljen na propisima i zahtjevima roditelja i okoline, tzv. moral dobrog djecaka i dobre djevojcice) na autonomni moral, tj. moral koji se temelji na racionalnoj motivaciji za ponasanje. Najcesce se dogada jedna prijelazna faza konformizma s grupom vrsnjaka, ali se kasnije ponasanje sve vise usmjerava prema vrednovanju dobrog i zla na temelju opcih univerzalnih moralnih principa. U ovom kontekstu, religija ulazi na slijedece nacine: 4. 7. 4.1. Religija kao potpora za moralnu autonomiju Religiozna vizija svijeta i covjeka moze sluziti kao potpora za moralnu autonomiju. Dosadasnja motivacija na temelju roditeljskog autoriteta ("zlo je, jer to zabranjuju roditelji") ili na temelju drustvenog autoriteta ("Zlo je, jer to zabranjuje drustvo") zamjenjuje se religioznom motivacijom za dobro odnosno zlo: "Zlo je, jer je protiv reda postavljenog od Boga za covjekovo dobro". U ovom slucaju naglasak je na metafizickom religioznom motivu koji je uvijek znak relativne zrelosti morala adolescenta. 4. 7. 4. 2. Religija kao potpora narcistickog morala adolescenta Kod takozvanih perfekcionistickh tipova moralno naprezanje se temelji na moralnom idealizmu koji se hrani iz egocentrickog i narcistickog stava osobe. U torn slucaju religija sluzi kao potpora za ostvarenje nerealnih ideala mladog covjeka putem moralnog samoostvarenja. Takav stav
BIbCHOFBERGER. O., Novi religioznipokreti, UPT, Dakovo 19S6. str. 16.

27

je neprihvatljiv i poguban za istinsku religioznost jer ima za posljedicu da i sama religioznost vrlo brzo otpadne kad otpadne uspjesnost takvog nerealnog idealizma. 4. 7.4.3. Religija u odnosu na osjecaj krivnje Osjecaj krivnje je univerzalna stvarnost. On izaziva tjeskobu bez obzira na vjersko uvjerenje osobe. On spada na onticku strukturu covjeka. Kad god osoba skrene s puta koji je vodi prema istinskom savrsenstvu, u dusi se javlja osjecaj krivnje. U torn slucaju, religija moze posluziti kao idealno sredstvo za smanjenje napetosti uzrokovane osjecajem krivnje. Religija naime posjeduje obrede ispastanja, velica osjecaj kajanja, nudi oprastanje i milosrde. Ovdje treba napomenuti da je odnos izmedu religije i osjecaja krivnje visoko ambivalentan: s jedne strane obecava mir i smanjenje osjecaja krivnje, a s druge strane budi u osobi osjecaj odgovornosti i posvjescuje potisnutu krivnju. Kad mladi postanu svjesni ove ambivalentnosti mogu lako napustiti religiju. 4. 8. Socijalna dimenzija religioznosti adolescenta U ovoj dobi dogadaju se odlucujuci procesi socijalizacije licnosti adolescenta. Ukljucivanje u razlicite grupe omogucuje usvajanje razlicitih modela drustvenog ponasanja. Kad je u pitanju religioznost mladih primjecuju se slijedece tendencije. 1) Opadanje "religioznosti oca". U ovom razdoblju naglo opada uloga oceve slike. Religioznost koja je bila vezana uz oca sada naglo opada jer je jaka teznja da se odbaci ocinski autoritet za koji neki adolescenti smatraju da ih sprecava na putu prema emancipaciji. Drugi razlog zasto mladi odbacuju religioznost u torn razdoblju sastoji se u otkricu da religija koju su im prezentirali roditelji za njih same nema zivotne vaznosti, vec su je upotrebljavali samo za odgojne svrhe. "Odbacivanje takve religioznosti znaci otvaranje puta novim perspektivama slobode i samoostvarenja na temelju drugacijih vrednota od onih roditeljske kuce. To moze biti pozitivan proces, ako adolescent nade drugu religioznost, prikladniju za svoje psihicke transformacije".18 2) Otkrivanje religioznosti u grupi. Odvajanje od obiteljskog kruga mladi nastoje kompenzirati ukljucivanjem u razne grupe vrsnjaka. Sto se tice religioznosti, adolescent se moze prikljuciti grupi koja ne pridaje vaznost religioznim vrednotama. U torn slucaju religioznost ce se potisnuti u privatnu sferu. Ovako ugrozena religioznost osudena je na posrupnu smrt. U slucaju da adolescent ude u grupu koja cijeni religiozne vrednote, njegova religioznost ce se dobro razvijati ukoliko je prihvacena osobno iz uvjerenja, a ne samo kao uvjet pripadnosti doticnoj grupi. 3) Konflikt izmedu raznih tendencija. U vrijeme adolescencije mladi su otvoreni kulturalnom pluralizmu. Namecu im se razlicite institucije, organizacije, politicke stranke, ideologije, crkve i sekte koje nude svoj sustav vrednota kao jedinu i univerzalnu vrijednost. Buduci da se adolescent bori za sveobuhvatni pogled na svijet, prednost imaju nazori na svijet dominantne ili vladajuce ideologije. 4. 9. Razne slike Boga U religioznosti adolescenta uocava se velika raznolikost pojma o Bogu. Spoznaje o Bogu stecene u ovom periodu ostaju u psihi osobe kroz citav zivot. Moguce je da i u razdoblju adolescencije mladi imaju vec formiranu neurotiziranu sliku Boga koja se tesko mijenja, posebno ako je osoba ne postane svjesna. O cemu se tu radi? U svakoj je neurozi neki nedostatak stvarnosti, do kojeg dolazi zbog potiskivanja vaznih problema ili zbog jednostranosti u zivotu. Dio stvarnosti koji je trebalo prozivjeti (cesto patnja) gurnut je u podsvijest. Dusa ima moc da se zastiti od patnje tako da je privremeno potisne u podsvijest. Osim toga, moguce je da je zbog nekih razloga preskocena jedna faza razvitka dusevnih funkcija i tako biva nesto od realnosti odsjeceno i potisnuto u podsvijest gdje ne umire, nego sto vise ojaca i postaje prisilno. Tako dolazi do disocijacije svjesnog i podsvjesnog, koja radi kompenzacijske dinamike
I8SZENTMARTONI,

M., skripta, str. 19.

podsvjesnog vodi u dusevnu razdvojenost, proturjecne postupke i neshvatljive stavove i preokrete (brojni slucajevi zagonetnosti ljudske psihe opisani su u raznim crnim kronikama). Disocijaciju licnosti ne treba mijesati s plodnom sirinom napona raznolikih i protivnih osjecaja i kreativnih sila u covjeku. Neuroticna disocijacija znaci sad autonomiju jedne grupe psihickih sila, a sad prodor i prisilu suprotnih. Kod religiozne neuroticnosti to cesto izgleda kao prisilni osjecaj mrznje na Boga iz podsvijesti, uz svjesno nastojanje oko ljubavi prema Bogu. Kao da je u samoj osobnoj Bozjoj slici neka nespojiva dvoznacnost. To konfliktno trojstvo tjeskobe, prisile i disocijacije i u religioznoj neuroticnosti ide zajedno i sili na pitanje kakva se to slika Boga krije iz njega. Slika Boga kao sto je prenosi krscanska tradicija, slika je punine i beskrajnog bogatstva. Sve vrijedno na stvorovima mora biti na svoj nacin i u Stvoritelju kao prauzroku. Kao neki silan mozaik, a koji je ipak jedno. Zato se stvorio izraz "complexio oppositorum" - "zdruzenost suprotnosti": u isti mah nama transcendentno najudaljeniji i imanentno najblizi, veliki sutjelac koji nam progovara iz svih stvari, presveti koji dopusta najgora ljudska nedjela, krajnja pravda a ipak beskrajno milosrde. Otto Rank govori o numinoznom kao o "tremendum" - zastrasujucem koje je istovremeno i "fascinosum" - ocaravajuce i citira Augustina: "Exhorresco in quantum dissimilis, inardesco in quantum similis" - "Pun sam straha pred njim ukoliko se razlikujem, pun sam odusevljenja ukoliko sam mu slican". Nije cudo da tako sadrzajna slika Boga moze dati povoda jednostranim prilazima i krivim shvacanjima. I zato je zidovski zakon branio ljudima, kojih je izrazajna moc tako siromasna, da prave likove Boga, ne samo da ti likovi ne budu upotrijebljeni kao fetisi, nego da ne budu povod krivom shvacanju Boga. I ikonoklasticke borbe, uza sav fanatizam, imaju i velik svoj ispravan potez. Nakon ovog uvoda bit ce nam lakse shvatiti formiranje nezdravih slika o Bogu.
4. 9.1. Prema RUDIN-u moguce je formiranje slijedecih slika o Bogu:

1. Jednostrana slika Boga, u kojoj neka ispravna crta Bozjeg lika uzeta izolirano i krivo naglasena postaje nezdrava cjelina: Apsolutni vladar koji neke bez zasluge predodreduje za ljubimce, a druge za propast. Zatim neizmjerno daleki koji se ne brine za niski ljudski puk, Dobri nebeski starcic, Ugovaracki partner komu platis odredeni porez pa si miran, Panteisticki bog u stalnom razvoju bez stvarnog auktoriteta. 2. Moralizirajuca slika Boga koji sitnicavo i osvetljivo bdije nad izvrsivanjem zapovijedi. Jao onom koga zatece u kakvoj pogresci. Pedantni bog koji pazljivo proracunava bilancu nad knjigom zivota svakog covjeka. 3. Sekularizirana slika Boga. Ovosvietska stvarnost poprima bozanske atribute i daje_varavu nadu tamo gdje bismo zapravo trebali biti razocarani, pa je sasvim prirodno da se covjek nade u neurozi tjeskobe, prisile ili razdvojenosti. Tako drzava ili vode poprimaju atribut svemoci (praznovjerje u znanosti), cista humanost je nesto kao bozanska dobrota, idealisticki proces napretka se obozava kao neka bozanska neogranicenost, a snaga vitalnosti kao bozanski zivot. (Mjesto raja imamo raj za zimski i Ijetni sport, a mjesto pakla koncentracijske i radne logore). 4. Magijska slika Boga. Bozanski atributi nisu samo projicirani na ovosvjetsko, nego su upravo utjelovljeni u tome. Covjek ima neogranicenu moc nad zivotom i smrcu, sve do umjetnog zaceca covjeka. Najtajniji procesi duse mogu se dohvatiti kombiniranim testovima i injekcijama za otkrivanje istine. Tehnicari, lijecnici, psiholozi dobivaju bozansko znacenje. 5. Demonizirana slika Boga. Od "bijelih vraceva" iz 4. skupine samo je jedan korak do "crnog vraca". Mjesto slike boga imamo nesto tajanstveno, nedohvatljivo, puno ponora, s crtama uzasa i zlobe. prisile i prijetnje. Nije neobicno da to poprima lik nestvarnih zivotinjskih bica s crtama apsolutnoga: zmaj s crnim otrovom, macka sa strasnim ocima koja se igra s ljudima kao s misevima. vrlo cesto zmija koja hipnotizirajuci privlaci da otruje. Nije slucajno da te slike

29

susrecemo u snovima neuroticara i da se kod upotrebe metode slobodnih asocijacija spontano vezu uz sliku Boga. Kod religioznih osoba znadu te slike biti nametnice.'9 4. 9. 2. Pozadina nezdrave slike Boga Tesko je otkriti dubinske razloge nastajanja nezdrave slike Boga, jer se radi o zahvacanju u najskrivenije covjekove teznje cemu se podsvijest na sve nacine opire. Ipak se moze doci do nekih opcih crta. Tu je najprije iednostrano prenosenje slike Boga. U propovijedi i pouci slika Boga se stilizira prema jednoj rijeci ili postavki o Bogu, a slusatelj opet iz svoje nutarnje situacije samo nesto od toga usvaja. Osobit je utjecaj obiteljskog ozracja. Djeca posebno prozivljavaju i upijaju bas ono sto je u roditelja i odgojitelja u podsvijesti, vise nego onu sliku Boga koju im svjesno prazaju. U njih se tako utiskuju svi potisnuti osjecaji tjeskobe i krivice pred Bogom. Zato cesto djeca religiozno vrlo aktivnih roditelja (ukoliko je to plod prikrivene tjeskobe pred Bogom) upravo bjeze od Boga, dok djeca nereligioznih traze Boga. Vazno je dakle da kod roditelja ili odgojitelja bude ispravan odnos izmedu svijesti i podsvijesti. Drugi cimbenik u stvaranju nezdrave slike Boga je raskorak izmedu primljene slike Boga i osobno dozivljavane. Cesto se slika Boga gotovo mehanicki prima, a da se osobno ne asimilira. Pa dubinom duse i djelovanjem vladaju mozda i suprotni zakoni nego na izvana. U pojmovima je kroz pouku i okolinu preuzeta krscanska slika Boga, ali u dubinama duse djeluje poganska, gnosticka, manihejska, magijska ili cak sekularizirana slika Boga. Mozda su odgojitelji previse apstraktno prenosili sliku Boga, tako da nije bila moguca dusevna integracija. A takoder je moguce da zbog opceg racionalistickog duha ili sistema poucavanja u nekom razdoblju sposobnost osobnog dozivlljavanja ostane nerazvijena. To se onda posebno tesko odrazuje u asimiliranju toliko rasclanjene slike Boga kao sto je krscanska. Do prave rusevine slike Boga dolazi ondje gdje se ne samo u velikom idealizmu ta slika sa strahopocitanjem postivala i bila gledana kao daleki ideal, nego gdje se torn uzoru htjelo nasilno pribliziti na prakticki neostvariv nacin. Cesto se onda sve odbaci, ili se Bog pretvara u sliku nemani. Dubinska psihologija s tim u svezi govori s Freudom o nastajanju nekog "Nad-Ja" koji je u suprotnosti sa svom realnoscu oko sebe, a moderni smjerovi govore o "perfekcionizmu" koji vodi u zapletaj nemogucnosti. Pod tim pojmovima "Nad-Ja" i "perfekcionizma" nalazi psihoterapija dobro poznate mehanizme identifikacije i projekcije, u kojima slika Boga igra veliku ulogu. U nju se naime projiciraju vlastite slabosti i ogranicenja. C.G. Jung naglasava jos nesto kao pozadinu neurotizirane slike Boga: manjak zivog kontakta izmedu svjesne slike Boga i podsviesnog arhetipa Boga. Slika Boga je u torn slucaju beskrvna, racionalni kostur, kao neka lutka koja se moze oblikovati i u "dragog Boga" i u strogog suca. Ta nepovezanost s dubinama dusevnog dozivljavanja je posljedica opceg racionalizma koji je oslabio covjekove moci zivog dozivljavanja. Nastaje opasnost protuteze: iz podsvijesti neocekivano provaljuju slike bozanstva, cudnih i strasnih crta, upravo kod onih koji su raskrstili sa svakim "praznovjerjem". U razdoblju adolescencije dogada se produhovljenje pojma Boga, tj. slika Boga se cisti od elemenata antropomorfizma, magije i animizma. Osim toga dogada se interiorizacija ili pounutrasnjenje pojma Boga koji se "flltrira" kroz bogato subjektivno iskustvo osobe. Bog nije vise daleki Bog, nego postaje "moj Bog", beskrajno dobro bice koje se osjeca i s kojim se moze dijalogizirati.

I9Usp.

RUDIN, J., Psychotherapie und Religion - Seele, Person. Gon. Walter-Verlag, Olten und Freiburg im Breisgau, 1960. Clanak pod nazivom Das neurotisierte Gonesbild najprije je objavljen u casopisu Orientierung, 1958, br. 3.

4.10. Tri su etape interiorizacije pojma Boga: 1. Prirodnost - Bog je prirodni cilj jednog procesa koji krece od covjeka i preko prirode stize do Boga. 2. Egomorfizam - Dolazi do izrazaja u idealizaciji, tj. pripisivanju Bogu sva ona savrsenstva koja adolescent zeli sebi. 3. Eticnost - Vlastita moralnost se pretpostavlja religioznim normama. Moralna obaveza se shvaca kao poziv na samoostvarenje. 4.11. Religiozna sumnja Religiozna sumnja je vrlo cesta pojava kod adolescenata, prema nekim statistikama cak do 65% slucajeva. Veci dio onih koji su napustili Crkvu i vjeru ucinili su to u razdoblju od 15-19 godine zivota. Tri su glavna izvora vjerskih sumnji. Najprije otkrice vlastite osobe i borba za neovisnost. U pitanje doolazi sve sto je bilo vezano s dotadasnjom ovisnoscu, pa tako i vjera na koju se dotadasnji auktoritet upravo oslanjao. No ta sumnja je, s jedne strane potrebna jer omogucuje prijelaz iz djetinje poboznosti u osobni vjerski stav. Drugi izvor je seksualno previranje. U torn stanju moze izgledati da religiozni zakoni samo smetaju razvitku osjecajnog zivota. A mnogi sumnjaju jer su dozivjeli svoju nesposobnost da zadovolje zahtjeve moraine cistoce na podrucju seksualnosti. Treci izvor je kod mnogih opca kriza povjerenja u sve oko sebe, u kojoj zivot izgleda apsurdan. A religiozni se zivot moze razvijati samo na podlozi stanovite zivotne radosti (iako nekad i tjeskoba pred besmislenoscu probudi pouzdanje u Boga). Kriza religioznosti je cesto rezultat konflikta s roditeljima i stanja ogorcenosti koje taj konflikt prouzrokuje. Ipak, sve te vjerske sumnje jesu i korisne kusnje za dozrijevanje punog vjerskog stava. Mladenacke "afektivne" vjerske sumnje pocinju se smirivati vec sa 15 godina, a sa 16 i 17 godina se smiruju. Kasnije sumnje su vise intelektualne naravi, proistjecu iz teskoce shvacanja religioznih istina, i nastaju teko oko 30. godine. Zatim postoji sumnja u obliku konflikta koji se rada iz osjecaja krivnje, zatim znanstvena sumnja koja ima korijen u sukobu izmedu racionalistickog mentaliteta i vjere. Treba razlikovati pozitivnu sumnju u kojoj osoba trazi jos vecu istinu i obrazlozenje onoga u sto vjeruje, i negativnu sumnju koja je simptom religiozne krize.

5. RELIGIOZNA ZRELOST

Da mognemo pravo definirati religioznu zrelost potrebno je najprije analizirati funkciju religioznog stava. 5.1. Funkcija bilo kojeg stava Svaki stav moze sluziti razlicitim ciljevima. Upotreba stava u te funkcije uglavnom je nesvjesna. Funkcija bilo kojeg stava moze biti slijedeca: 1) Utilitarna funkcija - sluzi za postizanje nekih prednosti, odnosno izbjegavanju kazni ili neugodnosti. Npr. prihvaca se nazor grupe radi izbjegavanja odbacenosti. 2) Obrambena funkcija - kad osoba pomocu stava brani sebe od priznavanja nekih neugodnih istina i zbog rjesenja unutarnjih konflikata. 3) Spoznajna funkcija - dolazi do izrazaja kad stav sluzi boljem snalazenju u slozenim problemima svijeta i zivota. 4) Izrazajna funkcija - odnosi se na onu siruaciju kada stav stvarno sluzi kao izrazaj covjekovih \rednota u koje je uvjeren.

Svaki stav moze ispuniti bilo kqju od ovih fiinkcija, a moze ih ispunjavati i sve cetiri istodobno. Takoder i religiozni stav (religioznost) moze se upotrebljavati na svakom nivou, tj. vrsiti bilo koju od nabrojenih funkcija. Razlika izmedu zrele i nezrele religioznosti je u tome da se zrela religioznost zivi, a nezrela se upotrebljava.

5. 2. Funkcija religioznog stava 1) Utilitarna fiinkcija - ovamo spada upotreba religioznosti u sluzbi karijere, u svrhu prilagodavanja. 2) Obrambena funkcija - koristi se radi ocuvanja pozitivne slike o sebi koja moze biti ugrozena izvana od stvarnosti koja prijeti i zastrasuje; i iznutra, od vlastitih podsvjesnih, nerijesenih konflikata. Upotreba religioznosti kao bijeg ocituje se u dva tipicna nazora: utopiji i getomentalitetu, a kao obrana od nutarnjih konflikata ocituje se kao prozelitizam i slijepa ortodoksija: a) Utopija - pojava da je religioznost odijeljeni svijet od stvarnosti, kamo osoba moze pobjeci kad je pritisnu problemi zivota. Bog postaje "carobni stapic" kojim se sve moze rijesiti. b) Geto-mentalitet - tendency a da se religioznost zivi u zatvorenom krugu. Geto-mentalitet dijeli svijet na dva tabora: mi i oni drugi, sveti i zli, odabrani i odbaceni. Obicno je izrazaj nemoci i osjecaja manje vrijednosti ili ugrozenosti od jace sile. c) Prozelitizam - je nastojanje da se silom pridobiju ljudi za vlastitu stvar. Pokretac takve aktivnosti je tjeskoba, a vjerojatno se rada iz defektnog osjecaja vlastitog identiteta. Taj nedostatak se kompenzira pripadanjam nekoj zajednici. d) Slijepa ortodoksija - to je magija propisa: krije u sebi zelju da se rigoroznim i slijepim, ponekad iracionalnim obdrzavanjem pravila i rituala rijesi covjek svake osobne odgovornosti. 3) Spoznajna funkcija - religija se na ovom nivou upotrebljava u ulozi nazora na svijet. Kod vecine ljudi to je najvisi nivo do kojega stizu. Religija postaje fllozofija zivota. To je po sebi pozitivna pojava, jer je jedna od karakteristika zrele licnosti upravo to da ima nazor na svijet, svoju filozofiju zivota. Ali ako ostane samo na torn nivou, religioznost jejos uvijek upotrebljavana. 4) Izra/ajna funkcija - religiozni stav se moze smatrati zrelim ako je izrazaj centralne vrednote osobe. Pojedinac prihvaca i zivi religiju bez obzira na dobitak ili cijenu u odredenom momenta.

5. 3. Motivacijska autonomija kao test zrelosti Drugi kriterij za odredlvanje zrelosti religioznog stava je njegov nutarnji dinamizam. Razlikuje se iznutra diktirana religioznost i iznutra slobodno zivljena. Religioznost koja je dirigirana nekom prisilom (super-egom) infantilna je i nezrela; a religioznost vodena ispravnom savjescu slobodna je, fleksibilna i zrela. Dvije suposljedice dominacije super-ega: kriva slika o Bogu i sljepoca za istinske vrednote. a) Distorzija slike o Bogu - super-ego u svijesti religioznog covjeka pojavljuje se kao Bozji glas, dosljedno, Bog takva covjeka bit ce strogi sudac, tiranski otac, kaznjavatelj. b) Sljepoca za istinske vrednote - super-ego je okrenut prema proslosti, prozet osjecajem krivnje i strahom za vlastitu vrijednost. Sve to odvraca paznju od pravih vrednota, od altruizma, kreativnosti i nade.

5. 4. Karakteristike zrele religioznosti G. Allport je opisao zrelu religioznost slijedecim karakteristikama: 1) Diferencijalna globalnost - izrazava sveobuhvatni karakter zrele religioznosti kao organizacijskog principa licnosti. Zrela religioznost nije izolirani sentiment, nego nacin zivljenja, stil zivota. Posebni vid te sveobuhvatnosti je vremenska integracija: zrela religioznost priznaje i prihvaca covjekovu proslost i ugraduje je u sadasnjost, koja je otvorena prema buducnosti. 2) Autonomija - zrela religioznost nije diktirana iznutra nekom prisilom, ne veze se za infantilne sadrzaje, nego je u svojoj motivaciji neovisna od prisila iznutra ili izvana. Pokazatelji zrele motivacijske autonomije su tolerantnost prema ljudima drugog uvjerenja i odsutnost fanatizma. 3) Dinamicnost - zrela religioznost nije fiksirana na defmitivno izradene strukture, nego uvijek ostaje otvoreni zadatak. U stalnoj je potrazi za novim i iscrpnijim odgovorima na bitna pitanja, spremna na eksperimentiranje s novim iskustvima, novim oblicima religioznog ponasanja. 4) Dosljednost - zrela religioznost, buduci da nije periferna pojava, nego upravo sredisnji organizacijski princip, nuzno se prepoznaje u svim podrucjima covjekova zivota: intelekt, cuvstva, djelovanje. Priznaje i preobrazava vise sentimente: ljubav, kreativnost, slobodu, osjecaj pravde, moral.20

-Usp. SZENTMARTONI, M., Skripta, str. 21-22.

SPECIJALNA PITANJA IZ PSIHOLOGIJE RELIGIJE

1) OSJECAJ KRIVNJE I DUSEVNO ZDRAVLJE

Sazetak Autor najprije donosi razliku izmedu patoloskog, neuroticnog i zdravog objektivnog osjecaja krivnje, a zatim govori o savjesti kao pozitivnoj strukturi koja omoguce razvoj skrivenih sposobnosti osobe. Analizira se osjecaj krivnje koji se stvara na tjelesnoj, psihickoj, drustvenoj i duhovnoj razini osobnosti. Freudovoj strukturi "super-ega" autor suprotstavlja koncepciju idealnog ja" koji je objektivan, ne prisilan nego Slobodan. Na koncu autor analizira utjecaj osjecaja krivnje na dusevno zdravlje osobe i donosi zdrave i patoloske nacine razrjesenja osjecaja krivnje. 1. Uvod Osjecaj krivnje je stvarnost koju svaki covjek u svom zivotu vise puta iskusi. Osjecaj krivnje, najopcenitije receno, javlja se onda kad covjek na svom zivotnom putovanju krene krivim putem. Heidegger bi rekao da je krivica zabrinutost jer nesto nije sto bi trebalo biti. To je egzistencijalna krivnja i ona dovodi covjeku u svijest istinu ili cinjenicu da nije autentican, da se ne krece u smjeru maksimalnog razvoja svih svojih mogucnosti. Krivnja je i psiholoski pojam kojim se izrazava tjeskoba, nemir, muka, griznja savjesti i druge bolne emocije koje signaliziraju da osoba ne zivi u skladu sa svojim idealima. Krivnja je, uz filozofsko i psiholosko shvacanje, ipak najvise religiozni, odnosno teoloski pojam. Covjekova je krivnja prema religioznom shvacanju posljedica njegova grijeha, svojevoljnog prekrsaja Bozje volje i njegovih normi odnosno zapovijedi. "Krivica, i vise nego strah, ontoloska je kategorija koja svjedoci o covjeku kao duhovnom s\ bicu cija je etika u prvom redu teocentricna". Krivnja je zapravo signal koji porucuje da u covjeku nesto nije u redu. Taj se signal registrira na svim razinama ljudske osobnosti. Osoba opterecena krivnjom nema mira u sebi i ne moze biti sretna. Krivnjom je optereceno dusevno zdravlje, a vrlo cesto i tijelo osjeti negativne posljedice nagomilane krivnje. Razrjesenje krivnje kroz kajanje i oprostenje najbolji je put prema dusevnom zdravlju.
2. Neuroticni i autenticni osjecaj krivuje

Fenomenoloska analiza covjekova zivota i njegova ponasanja registrira u osobi dvije vrste osjecaja krivnje. Jedan je neuroticni ili patoloski osjecaj krivnje, a drugi je realni osjecaj krivnje koji je vlastit zreloj i zdravoj osobi. 2.1. Neuroticni osjecaj krivnje Nneuroticni osjecaj krivnje izvorno je nesvjestan i cesto se osjeca prije samog prekrsaja. Pojavljuje se kao nesto opsesivno, puno tjeskobe, prisile, regresivno i destruktivno. Moze biti okrenut prema osobi koja ga osjeca (psihoticna depresija) ili prema drugima (paranoidna osoba). Kajanje je ovdje cilj samom sebi. U ovom slucaju osoba je zabrinuta ne za prekrsaj moralnog zakona, nego za ranjavanje vlastitog narcizma. Neurotik zapravo ne prihvaca istinu da je on gresan. Zatvoren za objektivne vrijednosti i transcendenciju. ne zanima ga toliko pomirenje i obnova izgubljene ili narusene slobode, koliko neuroticna briga za uspostavu idealizirane slike o sebi.
21 JEROTIC, Vladeta, Hriscansn-o i psiholoski r^or.VT; Jovf :.:. Bogoslovski fakultet Srpske pravoslavne crkve, Beograd, 1997., str. 157.

Neurotik ne uspijeva oprostiti samome sebi, nego se "izjeda" i onda nakon sto mu Bog i drugi oproste. Njegov osjecaj krivnje zivi od sadrzaja njegove proslosti kojeg se ne moze ill ne zeli osloboditi, odnosno preokrenuti u kreativnost. Kao takav, ovaj patoloski osjecaj krivnje sprecava normalno psiholosko dozrijevanje i ugrozava duhovnu i moralnu dimenziju osobe. Ovaj opsesivni osjecaj krivnje, samo prividno izgleda moralni problem, a ustvari je psiholoska reakcija vlastite razocarane zelje za savrsenstvom i apsolutnim idealom kao i prisilnom potrebom za kaznjavanjem. Sama moralna svijest (savjest) biva tako instrumentalizirana i postaje funkcionalna: psihoticar , zarobljen opsesivnim osjecajem krivnje, stvara si nove moraine zahtjeve koji bi dali iluziju da je uklonjena i nadvladana krivnja i vlastiti infantilni strahovi.22 O postojanju neuroticnog osjecaja krivnje govori i dr. Vladeta Jerotic: "Mora se priznati da medu vjernicima postoje ovakvi neuroticari, koji se radije prepustaju neuroticnom osjecanju krivice nego sto bi pristali da tragaju za stvarnom krivicom, kao sto radije ublazavaju razne unutarnje zabrane pretjerivanjima u vanjskim ceremonijalima nego sto bi sagledali stvarni uzrok zabrana. Psihoterapeutski postupak koji cilja na prepoznavanje nesvjesnog konflikta omogucava naknadno kvalitetniju ispovijest religioznog neuroticara, kojom se stvaraju uvjeti za iskreno kajanje i samim tim autenticnije njegovanje morala i religije u zivotu vjernika".23 2.2. Autenticni osjecaj krivnje zrele osobe Autenticni ili zdravi osjecaj krivnje sastoji se u svijesti da su svjesno i slobodno prekrseni moralni principi i tako unesen nered u osobu, svojevrsna disharmonija izmedu idealnog i stvarnog ja, odnosno izmedu onoga sto bi osoba trebala biti i onoga sto ona stvarno jest. Osoba prihvaca istinu o sebi kao gresnom bicu i kroz spontani proces samokritike, tezi stvarnom pomirenju sa sobom, s Bogom i s drugima. Takav stav prema krivnji nije patoloski tjeskoban i regresivan, nego Slobodan i stvaralacki. Ne zaustavlja se na onom narcistickom stavu: "Zao mi je", nakon cega nista ne mijenja u svome zivotu, nego kaze: "Kajem se" i onda pokrece djelotvornu volju za integracijom citave licnosti koja shvaca da "biti kriv" znaci biti nekom nesto duzan, i prema tome osjeca duznost da nekome nesto vrati i tako dode do pomirenja. Nadilazeci funkciju narcistickog samokaznjavanja, zreli osjecaj krivnje priprema novo rodenje, aktivira u osobi njezine kreativne snage kojima se ogranicavaju sljedeci padovi. lako zvuci paradoksalno, zreli osjecaj krivnje u konacnici vodi psiholoskom dozrijevanju i autenticnom moralnom uzdignucu osobe, buduci da nakon psiholoske reakcije zalosti pred pocinjenim zlom (griznja savjesti) slijedi slobodna odluka pokajanja, odnosno aktiviranje moraine svijesti koja dovodi covjekov Ja u situaciju da sebe stavi u pitanje i da se tako odupre otudenju koje mu prijeti zbog ucinjenog zla, odnosno prekrsaja neke objektivne norme i vrijednosti. Prema tome, zdravi osjecaj krivnje afektivno zrele osobe je njezina sposobnost i spremnost da sebe stavi u pitanje i da dozivi krivnju kao sposobnost samokritike. Negirati i ne prihvacati postojanje zdravog osjecaja krivnje znacilo bi zanijekati povijesnu dimenziju covjeka, njegovu slobodu i moral. Odnosno, znacilo bi zaludivati se mislju kako je covjek svemocan i kako ima pravo postavljati se izvan granica dobra i zla, vjerujuci da se tako nece oruditi. Covjek koji nije teze psihicki opterecen ne moze krsiti nutarnje moraine principe a pri tome ne osjecati nikakvu psiholosku muku i opterecenje. 2.3. Savjest opominje da izlijeci Da li osjecaj krivnje nosi sa sobom nesto pozitivno ili pak samo ima funkciju da kritizira? Xaime. moralna se svijest ili savjest najcesce dozivljava kao ona koja ukorava i opominje dovodeci u svijest konkretnu pogresku ili neki manjak. Takvo shvacanje savjesti Heidegger naziva
Usp. L-VMBERTINO. Antonio, "Quale 'senso di colpa'?", u: Al di l-> del senso di colpal - gli interrogativi del dopoFreud. uredio: .Antonio Lambertino, Idee 86, Citt~> nuova editrice. Roma 1991. str. 9. ' -"EROTIC. \'.. op. cit.. str. 161.
1

"ontickim ill vulgarnim" i njemu suprotstavlja drugo izvorno "egzistencijalno" ill "ontolosko" shvacanje savjesti. Takva egzistencijalna savjest ne kaznjava prije svega radi uspostave pravde, nego opominje zato da izlijeci i da omoguci osobi da otkrije i ostvari svoje najdublje mogucnosti, i tako prepozna i odgovori na autenticni poziv usidren duboko u samoj osobi. Njezin je cilj doseci najdublju dimenziju Bitka. Moralna svijest ill egzistencijalna, ontoloska savjest nije kulturalna ni samo psiholoska tvorevina nego pozitivni zahtjev covjeku da ostvari svoj pravi identitet, shvacena u vjerskom kontekstu, savjest poziva osobu da ostvari plan koji Bog ima s njome. "Savjest je najskrovitija jezgra i svetiste covjeka, gdje je on sam s Bogom, ciji glas odzvanja u njegovoj nutrini", receno je na II. Vatikanskom saboru (GS,16). Bez pravilne i cvrste savjesti nije moguc duhovni napredak. Moralna svijest ili savjest nije po sebi niti primarno ona koja zabranjuje, nije represivna ni sadisticka, kako je mislio Freud, nego stvarnost koja snazno (moralnim autoritetom) predlaze ideale i vrijednosti. Tako i onda kad kaze: "Ne ubij", ona predlaze i stiti vrijednost, tj. zivot. Zdrava krivnja se javlja onda kad se osoba odluci da radi protiv najdubljeg identiteta svoga bitka kojeg mu otkriva i predlaze moralna svijest.24 Prema Viktoru Franklu temeljna uloga savjesti sastoji se u vodenju covjeka prema ozbiljnom trazenju smisla. Savjest je prema Franklu "intuitivna sposobnost naslucivanja jedinstvenog i neponovljivog smisla koji je skriven u svakoj situaciji. Jednom rijecju, savjest je organ smisla"?'5 Savjest otkriva "zahtjevni bitak", tj. ono sto istom treba postojati. Zadaca savjesti je otkriti covjeku ono "jedino potrebno" za njegovo maksimalno samoostvarenje. Savjest nalikuje na ljubav po tome sto je i ona usmjerena na mogucnosti, a ne toliko za zbiljnosti. Savjest je glas transcendencije i kao takva, ona je uvijek u sluzbi samoostvarenja osobe, ali ne po mjeri i zamisli ljudskog, nego bozanskog autoriteta.
3. Covjek - visedimenzionalna harmonicna cjelina

Covjek je po svojoj naravi tjelesno, psihicko, drustveno i duhovno bice, dakle viseslojna cjelina koja bi trebala djelovati harmonicno. Medutim, jaci i dublji konflikti mogu ponekad poremetiti nutarnji sklad osobe, tako da ona vise ne funkcionira skladno i slobodno, nego rastrojeno i prisilno. Nered unesen u bilo koju razinu ljudske egzistencije stvara osjecaj krivnje i tako narusava dusevno, a cesto puta i tjelesno zdravlje osobe. Nered se na svaku razinu ljudske egzistencije moze unijeti na dva nacina: zanemarivanjem i prenaglasavanjem vaznosti doticne dimenzije ljudske osobe. Na tjelesnoj ili somatskoj razini nered se unosi zanemarivanjem tijela, odnosno ne ispunjavanjem njegovih legitimnih i razumnih zahtjeva i potreba. Medutim, svaka neumjerenost odnosno pretjeravanje u zadovoljavanju tjelesnih potreba takoder unosi nered na tjelesnoj razini egzistencije i narusava cjelokupni sklad osobe. Osim sto ce samo tijelo trpjeti zbog nanesenog mu nasilja, stvorit ce se i realni osjecaj krivnje koji ce psiholoski opterecivati citavu osobu trazeci od nje promjenu nezdravog postupanja prema vlastitom tijelu. Na psihickoj razini egzistencije, osoba trazi da bude prihvacena i voljena kao takva. Nezadovoljenje ove potrebe afektivne naravi, posebno u najranijem djetinjstvu, dovodi do zastoja u afektivnom dozrijevanju i stvaranja raznih kompleksa. Drugi nacin unosenja nereda na ovoj razini dogada se onda kad se nastoje ispuniti sve infantilne, nerazumne zelje koje osobi padnu na pamet samo zato da bi se ona osjecala dobro. Ponasajuci se tako, zdrava osoba ce nuzno osjecati krivnju buduci da je njezin psihicki razvoj zaustavljen odnosno regresivan. Naime, ne mogavsi se odreci nerazumnih zelja, osoba ce nuzno doci u konflikt s objektivnom stvarnoscu i tako upasti u teske frustracije koje narusavaju dusevno zdravlje. Na trecoj, tj. socijalnoj ili drustvenoj razini ljudske egzistencije prisutna je potreba da se zivi zajedno s drugima. Osjecaj krivnje koji se stvara na ovoj razini dolazi onda kad se osoba izolira od
24Usp.

23FRANKL,

LAMBERTINO, A., op. cit, str. 13. Viktor E., Lijecnik i dusa. Krscanska sada5nio>i. Zagreb

; '.-..

str. S.

drugih misleci kako je sama sebi dostatna. Ignoriranje drugih cesto je znak pasivne agresivnosti prema onima koje osoba mizi i ne prihvaca. Drugi nacin unosenja nereda na ovoj drustvenoj razini dogada se onda kad netko manipulira ljudima ili postaje prema njima aktivno agresivan. U svakom slucaju neprimjereno ponasanje porema drugima, kod zdravih osoba nuzno stvara osjecaj krivnje i sprecava zreli razovj osobe. Konacno, duhovna dimenzija ljudske osobe svjedoci da covjek ima sposobnost nadici (transcendirati) zivotinjski svijet. Zahvaljujuci toj svojoj moci covjek moze transcendirati "ovdje i sada" kako bi mogao uociti i traziti duhovne vrijednosti. Sloboda koja se dozivljava na ovoj razini ukljucuje u sebi odgovornost prema sebi, prema drugim osobama i prema Bogu. Nered se na ovoj razini egzistencije unosi zanemarivanjem ili zrtvovanjem svoje razumske sposobnosti slobodnog i odgovornog prosudivanja i odlucivanja. Nadvladana jakim strastima osoba ne razmislja racionalno i ne donosi odluke na temelju slobodno odabranih objektivnih vrijednosti, nego to cini po diktatu nerazumnih, slijepih nagonskih sila u sebi. Ponasajuci se tako, nuzno se stvara osjecaj krivnje i najvise trpi covjekov idealni ja koji biva instrumentaliziran. Osjecaj krivnje ce u ovom slucaju pokrenuti griznju savjesti koja nece dati mira osobi dok ne promijeni svoje ponasanje, odnosno dok ne uvazi legitimne zahtjeve svoje duhovne dimenzije, dok ne pocne djelovati kao moralno, a to znaci razumsko i odgovorno bice. Da bi se osoba sto vise priblizila idealu vlastitog samoostvarenja, njezin je zadatak da zrelo integrira u sebi sve ove cetiri razine i u njih unese potrebni red. Sazrijevanje i integriranje nije nesto sto ce samo od sebe doci, nego je proces koji se ostvaruje razumskim i odgovomim ponasanjem. 4. Psihodinamika idealnog i stvarnog ja Covjek je kao osoba jedna jedinstvena cjelina koja djeluje swhovito. Pravi identitet covjeka nije samo u onom sto on vec jest, nego i u onome sto bi on trebao biti. Drugim rijecima, pravi identitet covjeka kao osobe nalazi se u projektu, planu koji Bog ima sa svakim covjekom. Taj se plan postize po autotranscendenciji, tj. nadilazeci samog sebe, covjek pronalazi sebe. Ono sto covjeka motivira iznutra da nadilazi samog sebe jest njegov idealni ja, njegove zelje da ostvari nesto veliko u zivotu, da dostigne odredene ideale, da zivi istinske vrijednosti. Spomenuti idealni jaje dio mene kakav bih zelio biti. Moj idealni ja zeli zivjeti ideale, vrijednosti, biti posten, iskren, zivjeti u istini, sluziti, istinski voljeti.26 Savjest se, u ovom kontekstu, moze promatrati kao glas idealnog ja koji je orijentiran prema objektivnim vrijednostima i koji citavu osobu vodi njezinom maksimalnom samoostvarenju. U torn smislu je neprihvatljiva Freudova koncepcija savjesti prema kojoj je ona glas nekog super-ega koji tiranizira osobu svojim nerazumnim zahtjevima i kaznjavanjem. Istina je da se zapustena savjest moze izokrenuti i zbog neprimjerenog odgoja zadobiti neke patoloske cite, ali se ona ne rnoze jednostavno proglasiti ostatkom Edipova kompleksa kao sto je to mislio Freud. 27 Medutim, osim idealnog ja, u svakom covjeku postoji i tzv. stvarni ja. To je onaj ja kakav stvamo jesam. Ono sto pokrece, odnosno motivira moj stvarni ja na djelovanje jest zelja da se zadovolje potrebe i zelje. Neke od potreba i zelja su takve naravi da ih covjek mora zadovoljavati da bi prezhio. kao npr. glad i zed, spavanje itd. Osim spomenutih legitimnih potreba, postoje jos mnoge druge potrebe, teznje i zelje koje su cesto puta pogubne za onoga koji ih pocne nekontrolirano

Analizirajuci temeljnu psihodinamiku, L. Rulla kaze: "There is a first structure, which is an organization of merdependent motivational forces, and which as a matter of fact grows towards self-transcendence or resists growth, : :^5ciously or unconsciously. This is the self as transcended; it can be called the actual self. There is also a second rucrure or motivational organization which aspires to grow more and more in its ideals of self-transcendence. Thi is he self a5 transcending, and it may be called the ideal self. (RULLA. Luigi. M.. Anthropology of the Christian '~:<~~>:-r.. Vol. I.. Interdisciplinary Bases, Gregorian University Press. Rome 1986.. str. 167. "M:zerno ici i dalje i bez ustrucavanja pretpostaviti da veliki dio osjecaja krhTije mora, normalno, biti nesyjestan zato :: ;e niitaianje savjesti u bliskoj vezi s Edipovim kompleksom koji pripada nesvjesnom" (FREUD, S., G.W., XIII,

:-:. s E..XIX. 52).

zadovoljavati. Ove potrebe mogu biti svjesne i nesvjesne. Ukoliko su vecim dijelom nesvjesne onda mogu zadavati puno problema osobi koja nece znati gdje je glavni izvor njenih poteskoca i problema u zivotu. Psiholoska, pa i ljudska zrelost osobe sastoji se u skladnoj integraciji njenog idealnog i stvarnog ja. Ukoliko je veliki nesklad, odnosno borba izmedu idealnog i stvamog ja, osoba ce zivjeti u velikoj napetosti, u stalnoj stresnoj situaciji koja moze zavrsiti raznim psihickim ili psihosomatskim reakcijama, odnosno oboljenjima.

5. Zdravi i patoloski nacini razrjesavanja krivnje Krivnja, prema V. Jeroticu moze biti 1) prepoznata, ispovjedena, tj. okajana i tako na najbolji moguci nacin razrijesena; 2) moze biti prepoznata, ali neispovjedena i ne razrijesena; 3) moze biti prepoznata ili neprepoznata, ali okajana kroz filantropsku profesiju i moralan zivot; 4) moze biti neprepoznata, potisnuta, neuroticna i psihoticna; 5) moze se pretvoriti u psihosomatsku bolest; 6) moze ostati prisutna u osobi na psihopatski nacin; 7) moze se razrijesiti kaznjavanjem osobe koja je uhvacena u svojoj krivici.28 Patoloski nacini izbjegavanja ili razrjesavanja krivnje mogu biti sljedeci: 1) Premijestanje, potiskivanje ili negiranje postojanja krivnje. U ovom slucaju prevladava obrambeni mehanizam projekcije kojim se vlastita krivnja projicira na druge osobe, stvarajuci uvijek nekog "zrtvenog jarca", koji moze postati bracni partner, roditelj ili dijete, a u sirim razmjerima to moze biti drugi narod ili druga rasa. 2) Osobna krivnja se moze nesvjesno zamijeniti simptomima anksiozne neuroze ili neke fobije. 3) Izbjegavanje i nepriznavanje krivnje moze se preokrenuti u stvaranje "kronicnog samoubojice" u sebi, a ta se pojava najcesce ocituje kroz stvaranje samodestruktivnih ovisnosti o drogi, alkoholu, pusenju i drugim nesvjesnim izlaganjima svog zivota raznim smrtnim opasnostima. 4) Pogresno procjenjivanje stvarne krivnje kao izraz covjekove bolesti, odnosno njegove neuroze ili psihoze. 5) Neki psihoterapeuti nastoje umanjiti ili posve iskljuciti stvarnu krivnju osobe prebacujuci je na tesko djetinjstvo i neprimjeren odgoj od strane roditelj a. 6) Svoju osobnu krivnju neki nastoje nadvladati stvarajuci u sebi neki perfekcionisticki ja-ideal, odnosno idealiziranu sliku o sebi koju onda moraju hraniti pretjeranim zahtjevima postavljenim svojoj fizickoj i moralnoj licnosti (pretjerane pokore, post...). 7) Konacno ima i onih koji, zbog jakog procesa regresije, ne osjecaju stvarnu krivnju buduci da tzv. "primitivna savjest" prevladava nad autonomnom koja se nikada nije dostatno razvila. Takve osobe se ravnaju po infantilnom principu zadovoljstva, a ako ponekad i postupaju moralno to je samo radi straha od kazne. Takve nezrele osobe zive po nacelu: "Sve mi je dozvoljeno, samo da ne budem uhvacen".29 6. Osjecaj krivnje i psihosomatska oboljenja Jednom uzrokovani osjecaj krivnje ako nije dobro razrijesen, nego potisnut u podsvijest izaziva u covjeku tjeskobu koju nije lako podnositi. Najcesce se i tjeskoba potisne u podsvijest gdje uzrokuje ili povecava vec postojeci osjecaj nemoci, odnosno osjecaj inferiornosti. Potisnuta krivnja i osjecaj nemoci udruzeni s vec potisnutom agresivnoscu radi psihickog ekvilibrija trazit ce rasterecenje. Ono se moze dogoditi tako da osoba okrene protiv sebe svoju agresivnost i svoju krivnju (depresija) ili da je projicira na druge i onda se dozivljava progonjena od drugih (projekcije paranoidne osobe). Potisnuti osjecaj krivnje, kao i svaka druga potisnuta bolna emocija moze se transformirati u neko
Usp. JEROTIC, V., op. cit., str. 167. V., op. cit. str., 168.

28

29 JEROTIC,

psihosomatsko oboljenje, ovisno o genetskoj predispoziciji osobe i njezinoj psihickoj konstituciji. Zbog potisnutog osjecaja krivnje, osoba osjeca strah od kazne, a poznato je da strah od kazne moze stvoriti u osobi potrebu za kaznom. "Usljed ove neuroticne teznje za samokaznjavanjem moze doci do teskih dusevnih smetnji, kao i do raznih vrsta samoostecenja, narocito kroz udese".30 Potisnuti osjecaj krivnje ako se ne razrijesi na zdravi nacin, stvorit ce u psihi patolosku potrebu za samokaznjavanjem, odnosno formirat ce se razne vrste sadistickih i mazohistickih tendencija. 7. Pokajanje i vjera u oprostenje - jedini zreli nacin razrjesenja krivnje Suvremeni covjek je u velikoj napasti da ne vidi i ne prihvati uzrocno posljedicnu vezu izmedu grijeha i krivnje. Istina je da osjecaj krivnje primarno spada u psihologiju i psihopatologiju, krivnja u etiku, a grijeh u sferu religije, ali je isto tako istina da covjek kao osoba djeluje uvijek kao jedna cjelina, i zato sve ono sto mu se dogada treba gledati u kontekstu te cjeline. Prema tome, osjecaj krivnje na psiholoskoj razini bit ce pravo razrijesen tek onda kad se ukloni krivnja, odnosno kad osoba prizna svoj grijeh. To se dogada kroz cin iskrenog pokajanja i vjere da Bog oprasta onome tko se iskreno kaje. Priznati se gresnikom nije mazohizam, kaze s pravom M. Szentmartoni, priznati svoju krivnju znaci imati hrabrosti priznati istinu o sebi i priznati da nam je potrebno spasenje i oprostenje koje nije plod nasih asketskih vjezbi, nego je dar ciste Bozje Ijubavi. Iskustvo da su nam grijesi oprosteni postaje najveci motiv za ljubav.31 "Iskrena ispovijed svoje nutrine, povjerenje prema ispovjedniku koji ga slusa i nutarnje rasterecenje ili oslobodenje, kakvo covjek u takvoj iskrenoj pouzdanoj ispovijedi osjeca, psiholoska je pozadina i vrijednost krscanske ispovijedi".32 Ispovijed vlastitog grijeha doista je duboka potreba ljudskoga srca, a kajanje koje se u ispovijedi obavlja nije znak slabosti nego "najbolje revolucionarna snaga", kako ga naziva Max Scheler.33 Oprostenje koje Bog daje posve je drukcije od oprostenja koje nam moze dati covjek. U oprostenju sto ga cini covjek, najvise sto se moze postici jest iskrena zelja i spremnost da se ucinjeno zlo tako oprosti te se smatra kao da nije nikada ni ucinjeno. Medutim naneseno zlo, ostaje prisutno i u povijesti i u afektivnoj memoriji i onda kad ga je covjek svim srcem oprostio. Nasuprot covjeku, Bog u svom cinu oprostenja aktivira svoje stvaralastvo u smislu da ne samo oprasta i zaboravlja grijeh, nego ispunjava prazninu u srcu covjeka koji je sagrijesio. Bozje oprostenje ne samo da zaboravlja grijeh i njegove ucinke, nego srvarno ponovno stvara covjeka,, Onaj kome Bog oprasta trebao bi se i sam tako osjecati, naime kao onaj koji je stvarno od Boga voljen, i cinom oprostenja ponovno srvoren. 8. Zakljucak Osjecaj krivnje je stvarnost koju svi ljudi ponekad u svome zivotu osjete. On se kod psihicki zdravih osoba javlja uvijek kad osoba ne zivi u istini, kad pokusa zavarati sebe, druge i Boga, drugim rijecima kad krene krivim putem. U takvim situacijama javlja se savjest kao glas transcendencije koji izaziva osobu da se pravilno postavi na putu vlastitog samoostvarenja. Patoloski osjecaj krivnje pokusava se razrijesiti raznim neuroticnim reakcijama. Potisnuti realni osjecaj krivnje trazi svoje rasterecenje i cesto ga nalazi u raznim psihosomatskim bolestima. Jedini ispravni nacin razrjesenja stvarne krivnje ostvaruje se iskrenim priznanjem i pokajanjem, te vjerom da Bog oprasta krivnju uzrokovanu grijesima i kroz oprostenje, Bog, koji je ljubav, ponovno stvara covjeka i osposobljava ga za istinsku ljubav prema Bogu i covjeku.

JEROTIC, V., op. cit., str. 161. " : Usp. SZENTMARTONY, Mihaly, Psihologija duhovnogzivota, TFI, Zagreb 1990., str. 173. ;;TRSTENJAK, Anton, Pastoralnapsihologija, UPT. Dakovo 1989. str. 202-203. " SCHELER, Max, Von Ewigen im Menschen, Berlin 1933.. str. 42.
3:

2) KAKO SVECI NADVLADAVAJU SVOJU PSIHOTRAUMU

Primjer sv. Male Terezije, karmelicanke "Jednom rijecju osjetila sam kako ljubav ulazi u moje srce i potrebu da zaboravim na sebe kako bih sijala veselje, i otada sam bila sretna". Sv. Mala Terezija Bolni traumatski dozivljaji iz djetinjstva ostavljaju tragove na psihi bilo koje osobe. Ni sveci nisu od toga imuni. Oni takoder nose u sebi svoju proslost, onu lijepu kao i onu traumatsku. Psihotraumom iz djetinjstva bila je obiljezene i velika svetica, Terezija iz Lisieuxa, najmlada nauciteljica Crkve, poznata pod imenom Sveta mala Terezija. Rodena je 2 sijecnja 1873. godine u Alenconu u Francuskoj, a umrla na glasu svetosti u 24-oj godini zivota. Na pocetku svoga zivota imala je sve potrebno za normalan i sretan razvoj: roditelje koji su je okruzivali ljubavlju, krscanski odgoj, imucno ekonomsko stanje, ugodan temperament s vrlo zivom inteligencijom, jaku volju i vro osjecajno srce. Bila je miljenica svih. O torn razdoblju svoga zivota sama pise: "Oh uistinu sve mi se na zemlji smijesilo, susretala sam cvijece na svakom koraku, a moj sretni karakter dopinosio je takoder da mi zivot bude prijatan". Kad je imala 4 godine i devet mjeseci prozivljava pravi sok uzrokovan smrcu njezine ljubljene majke. Raskid tako radosne i duboke afektivne veze s majkom prouzrokovao je duboki potres i svojevrsni "poremecaj" u njezinu afektivnom dozivljavanju. U svojoj ranjivoj dobi gubi izvor njeznosti i osjecajnosti. Postala je placljiva, preosjetljiva, zamisljena. Neko vrijeme cak i skrupulozna. Sama o tome kaze: "Od smrti majke moj se karakter potpuno izmijenio; vrlo ziva i otvorena, postala sam bojazljiva i mirna, prekomjerno osjetljiva. Dovoljno je bio jedan pogled da udarim u plac". Terezija naziva ovaj period svoga zivota "najzalosnijim", zapazajuci ociti lorn u svom zivotu. Njezina psihicka patnja izrazena je u pretjeranoj osjetljivosti. Mnogo je trpjela, ali u isto vrijeme vapila je Bogu u svojim molitvama da joj pomogne. Pravo dubinsko ozdravljenje dozivjela je onda kad je povjerovala u ljubav Bozju. Sama o tome kaze: "Dobri Bog je ucinio da izidem iz uskog kruga... Isus sam uzima mrezu, baca je i izvlaci punu riba". Terezija postaje svjesna kako ova ljubav koju Bog ima prema njoj odgoni njezin strah i samim tim, dogada se i psiholosko cudo: ozdravlja njezina preosjetljivost, ona nadvladava svoju traumu i svoj strah. Ona, preko dozivljaja Bozje ljubavi, pobjeduje samu sebe. Ponovno je nasla dusevnu snagu koju je izgubila sa cetili i pol godine zivota. Sama Terezija opisuje svoje odzravljenje uvjerljivim rijecima, svjedoceci nam da je autenticna ljubav, prije svega neuvjetovana ljubav Bozja, najbolji lijek, najbolja terapija protiv svih psihotrauma. Evo sto je ona dozivjela: "Jednom rijecju osjetila sam kako ljubav ulazi u moje srce i potrebu da zaboravim na sebe kako bih sijala veselje, i otada sam bila sretna". Oslobodila se svoje traume kad je povjerovala u ljubav Bozju i oslobodila se same sebe. U isto vrijeme je postala sposobna da bolje otkrije i ljubi druge: Boga i ljude. Cetiri mjeseca prije svoje smrti, u dobi od 24 godine zivota pise: "Ja ne umirem, nego ulazim u zivot".

3) RELIGIJA I DUSEVNO ZDRAVLJE: ODNOS PSIHOLOGIJE IVJERE Religija pogoduje dusevnom zdravlju Religija i dusevno zdravlje su, bez sumnje, stvarnosti koje idu zajedno. Carl Gustav Jung je jednom zgodom izjavio da je glavni problem svih njegovih dusevnih pacijenata bilo nerijeseno religiozno pitanje: "Medu svim mojim pacijentima koji su presli srednju zivotnu dob, sto znaci tridesetpetu godinu, nema ni jednog jedinog, ciji konacni problem nije proizlazio iz religioznog stava. Da, svaki u krajnjoj liniji boluje od toga, sto je izgubio ono, sto je ziva religija u svim vremenima davala svojim vjernicima i nijedan od njih nije zaista ozdravio, a da nije opet uspostavio

svoj religiozni stav". Istinsko poboljsanje i izljecenje je nastupilo tek onda kad su u religiji pronasli smisao svoga zivota, odnosno kad su vjerom osmislili svoj zivot i sve ono sto im se u zivotu dogadalo 1. Psihologija i vjera imaju puno dodirnih tocaka Psihologija i vjera se ne protive jedna drugoj. One imaju puno dodirnih tocaka. Dobro je, medutim, odrediti njihovo primarno djelovanje. Psihologija, kao i psihoterapija imaju za primarni cilj dusevno zdravlje covjeka, pomoci osobi da se prihvati i oslobodi raznih kompleksa, aposljedica ili sekundarni ucinak psihoterapije je poboljsanje duhovnog zivota i prociscena vjera. Prvotni cilj religije ili vjere je spasenje duse, dovodenje covjeka k Bogu, izvoru ljubavi i spasenja. A kao drugotni cilj ostvaruje se i dusevno zdravlje. Covjek izmiren s Bogom, ima u dusi mir i radost i kao takav on postaje i dusevno zdrav, a to se cesto odrazava i na njegovo tjelesno stanje. Psihologija pomaze osobi da uvidi te bolje upozna sebe, svoje potisnute konflikte i nezrele obrambene mehanizme kojima iskrivljuje istinu i zavarava samu sebe. A ziveci u istini, covjek se priblizava Bogu. Isus kaze: "Istina ce vas osloboditi". Prema tome i psihologija i vjera su u sluzbi covjeka, doprinose njegovom dusevnom zdravlju i vjecnom spasenju. Treba, doduse reci da danas ima vise grana psihologije, pa tako i onih psihologija koje covjeka promatraju samo kao nagonsko bice koje nema slobode ni odgovornosti. Mi ne uzimamo ozbiljno takva stajalista, jer jednostavno ne odgovaraju istini o covjeku. 2. Psihoterapija i dusevno zdravlje Psihoterapija ima za cilj dusevno zdravlje, tj. oslobadanje od psihickih smetnja (zablude, prisile, histerije, depresije itd.). Religija ima za prvotni cilj dusevno spasenje, tj. izmirenje s Bogom, sudjelovanje u bozanskom zivotu, ucvrscenje u vjecnom. Medutim, u oba slucaja postoji isprepletana povezanost izmedu religije i dusevnog lijecenja, kao i izmedu psihoterapije i dusevnog spasenja. Sekundarni ucinak psihoterapije (ono sto se ne namjerava izravno, nego slijedi kao posljedica nekog cina) je produbljenje vjere i oslobadanje od nekih patoloskih opterecenja. Sekundarni ucinak religije je visestruko ozdravljenje bolesnika. 3. Sto covjeka cini dusevno bolesnim? Covjekovo je tjelesno i dusevno zdravlje vrlo osjetljive naravi i kao takvo ugrozeno je s raznih strana. Za vecinu tjelesnih bolesti danasnja medicina relativno lako nalazi uzroke, a onda i odgovarajuce lijekove, dok joj i dalje velik problem i zagonetka ostaju dusevne patnje. Donosimo one uzroke dusevnih oboljenja koji su do sada otkriveni i s kojima psiholoska medicina i psihijatrija donekle izlaze na kraj. 1) Cesti uzrok dusevnih oboljenja su otcijepljeni kompleksi u osobi. To su traumatski konfliktni dozivljaji, nabijeni negativnim osjecajima i agresivnoscu, vecinom nesvjesni koji su potisnuti u podsvijest jer su izazivali previse tjeskobe. Osoba treba uloziti mnogo truda i energije da potisnuti konflikt drzi u torn stanju, tj. pod kontrolom. Takvi otcijepljeni i potisnuti dozivljaji sa snaznom afektivnoscu, zarisna su oboljenja sto izazivaju stanja i reakcije koje nas koce, unesrecuju i zadaju trpljenje. 2) Drugi uzrok dusevnih smetnji i oboljenja je sok. To je opci naziv za neocekivane stresne situacije izazvane neocekivanim bolnim i snaznim dozivljajima. Npr. neocekivana smrt drage osobe. Pri jednom soku i slijedecim uznemirenjima olabavi struktura osobe, tako da se potisnuti sadrzaji psihe i neke nagonske radnje aktiviraju i otrgnu svjesnoj kontroli uzrokujuci veliku tjeskobu u dusi osobe.

3) Treci uzrok dusevnih patnji je opca stagnacija ill posustalost. Prestanak nutarnje psihodinamike donosi bolest i smrt. Stanje stagnacije u kojoj se nista ne dogada ill se ima osjecaj da se nista ne moze promijeniti stvara, po opcem shvacanju psihopatologije, najplodnije tlo raznim vrstama oboljenja. U takvoj amtosferi nastaju bolezljivi procesi vrenja kao u ustajaloj vodi neke kaljuze. U takvom slucaju treba pomoci osobama (mladom nezaposlenom ill umirovljeniku bez obaveza) da ga se nekom dinamikom opet povede u zivotnu struju, da se za nesto zainteresira, da pronade sebi neki hobi. 4) Cetvrti uzrok dusevnog oboljenja je frustracija koja prelazi stupanj podnosivosti. Frustracija je sve ono sto covjeku smeta, sto mu izaziva tjeskobu, a on to ne moze promijeniti. To su cesto neispunjene zelje, sklonosti, ocekivanja, interesi, razne potrebe koje se ne mogu ili ne smiju zadovoljiti. Optimalne frustracije su dobre i potrebne. To su one koje osoba moze podnijeti. Medutim, ako frustracije prijedu prag podnosivosti, dolazi do obeshrabrenja, depresije, apatije, revolta, agresivnosti sto onda vodi do nutarnjih i meduljudskih poteskoca. Do frustracija dovode konflikti, tj. sukobi nepomirljivih tendencija. Mogu biti: a) Konflikt dvostrukog privlacenja b) Konflikt dvostrukog odbijanja c) Konflikt istovremenog privlacenja i odbijanja. Primjereno, zrelo ponasanje u takvim situacijama sastoji se u slijedecim radnjama: a) Pojacati napor da se pronade pravo rjesenje. b) Promijeniti sredstva do cilja. c) Redefinirati citavu situaciju. d) Zamijeniti ciljeve 5) Peti uzrok dusevnih oboljenja lezi u nutarnjoj napetosti i strahu. Takva stanja koce, obeshrabruju i smanjuju snage i sposobnosti osobe u vrsenju zivotnih duznosti i uloga. "Strah covjeku koci pamet i veze ruke". Covjek preplavljen strahom postaje nesposoban za borbu s problemima koje mu zivot svakodnevno donosi. 6) Konacno, uzrok dusevnih patnji moze doci izvana, tzv. indukcijom. Neke dusevne smetnje mogu biti usvojene od osoba s kojima zajedno zivimo. Poznato je da osobe koje dulje vremena zive s depresivnim osobama i same poprime nesto od depresivnog raspolozenja. U torn smislu je i depresija zarazna bolest. 4. Ovisnost o nutarnjem dusevnom ozracju Da li ce gore spomenuti uzroci bilo koje dusevne smetnje zaista dovesti do nje, ovisi o tome kakav je nutamji milieu, tj. kakvo je nutarnje, dusevno ozracje u doticnoj osobi. Ako je aktualno raspolozenje krepko, neoptereceno, otporno, slobodno, spremno na patnju, puno vjere, u torn slucaju nece nastati nikakva smetnja. Ako je naprotiv, nutarnje ozracje (milieu) jako oslabljeno, labilno, potreseno, bez vjere, nade i ljubavi, onda ce skoro svaka sitnica oboriti covjeka i postaviti ga na put nekog dusevnog oboljenja. Pocevsi od Hipokrata medicina je naglasavala vaznost vanjske sredine, utjecaj zvijezda na zdravlje odnosno oboljenje covjeka. Francuski teoreticar medicine Claude Bernard koji je zivio u proslom stoljecu, dao je vaznost nutarnjem milieu covjeka. Zasto jedan te isti uzrok jednog covjeka cini bolesnim, a kod drugog uopce ne ostavlja ni traga. Objasnjenje te razlicite reakcije lezi u razlici izmedu doticnog nutarnjeg ozracja. Bolest zahvaca u trenutku kad je covjek slab i ima manje otpornosti. Nepogodna je svaka potresenost i rasklimanost cjeline. Nepogodni su nutarnji rascjepi i preveliki raskorak izmedu onoga sto osoba zeli i sto moze postici. Nepogodne su plasljivost,

kronicni strah, opce neraspolozenje, premalo zivotne radosti i zadovoljstva. Nepogodni su nutarnji dugotrajni konflikti, osamljenost, nutarnja izolacija. Pogodne ill pozeljne osobine za nutarnji milieu su duhovna snaga, nutarnja cvrstoca, odlucna volja, spremnost na zrtvu, jaka vjera, spremnost na sluzenje iz ljubavi. Za nutarnje raspolozenje pozeljan je jos mir i opustenost. Mogu doci razne uznemirenosti ali ako je u dubinama duse mir, osoba ce brzo prevladati svoje probleme. 5. Utjecaj religije na nutarnje ozracje (milieu) Religija ima najveci utjecaj u jacanju nutarnjeg ozracja duse. Ono sto religija pruza covjeku na putu njegova ozdravljenja sastoji se upravo u dovodenju do jezgre njegove licnosti. Tamo leze presudni uvjeti za njegove zivotne sposobnosti, tamo se odlucuje njegova zivoma sudbina. Nakon sto covjek prihvati tu istinu i skupi hrabrosti da se zaputi unutra, dobiva od religije poticaje da se ukljuci u vlastiti rad na svojoj nutrini, koji se u biti dade svesti na tri koraka: 1) Bistrenje i rasciscavanje; 2) Obogacivanje novim sadrzajima; 3) Razvijanje svojih mogucnosti. Spomenuta tri koraka su u skladu s tri klasicna puta kojima vjernik, prema duhovnom ucenju proslih stoljeca, treba ici kako bi postigao svoje ostvarenje i najveci moguci stupanj srece: 1) Put ciscenja (via purgativa) 2) Put rasvjetljenja (via illuminativa) 3) Put sjedinjenja (via unitiva) Tako je, naime u povijesti krscanske misticne tradicije bio predoznacen hod "k punini zivota". Prvo treba ocistiti dusu od svega sto je zarobljava i sto sputava njezinu slobodu. Zatim dolazi na red spoznavanje svojih zivotnih mogucnosti koje Bog otkriva dusi nakon napornog puta ciscenja. Na koncu dolazi sjedinjenje s konacnim Dobrom, poistovjecenje s posvemasnjom \Tednotom, s Bogom. Tim putovima ide religiozni covjek u svoju nutrinu i cini pravi proces obracenja. Pri svakoj molitvi covjek se sabire, iskljucuje se od vanjskog, povlaci se natrag u sebe i prepusta se nutarnjim osjecajima. Kad su ti osjecaji prozeti vjerom, nadom i ljubavlju, onda ce osoba biti spremna suociti se s bilo kojim problemom i sigurno ce ga dobro razrijesiti. Ozracje nutarnjeg mira koje je utemeljeno na vjeri u dobrog i milosrdnog Boga jest najbolja preventiva protiv raznih dusevnih oboljenja. Imajuci na pameti ovu istinu, Carl Gustav Jung je jednom izjavio: "Cini m se kao da su se paralelno s padom religioznog zivota neuroze vidljivo urnnozile". Receno drugim rijecima to znaci da ce se porastom religioznog zivota neuroze vidljivo smanjiti.

4) KRSCANSKA VJERA I BOLESTI

Hipokrat je jednom napisao: "Bolest ne dolazi odjednom, kao iz vedrog neba, nego je to posljedica dugog niza malih neznatnih gresaka protiv zdravlja, koje se nadovezuju jedna na drugu i rastu kao valjajuca gruda snijega, dok se jednog dana ne svale na glavu gresnika". Ako se ovako pristupi bolesti, nerijetko se dozivljava unutarnji preobrazaj. Covjek shvaca da je bolest tu zato da bi ga ucinila strpljivijim, samim tim jacim, zrelijim, da je ona uciteljica zivota koja ga ispravlja u njegovom dotadasnjem misljenju i ponasanju, da ona postaje cak izvor snage i vedrine. Tada nam postaje bliska i najstarija defmicija zdravlja koja potice od grckog lijecnika i filozofa Alkmeona, Pitagorinog ucenika iz 5. stoljeca prije Krista, i koja glasi: "Zdravlje. je harmonija suprotnih sila". Fizicke bolesti, prema uvjerljivom tumacenju suvremene psihosomatske medicine, ne bi trebalo izdvajati od covjekovog dusevno-duhovnog zivota. "Psihoneuroimunologija pruza sve vise dokaza da je konvencionalna dihotomija izmedu fizickog (organskog) i mentalnog (funkcionalnog) lingvisticko-konceptualna, a ne inherentna prirodi, kao i da su svi dogadaji i procesi ukljuceni u

etiologiju, patogenezu, simptomatske manifestacije i tretman bolesti, simultano bioloski i psiholoski. Bolje razumijevanje veza izmedu nervnog, endokrinog i imunoloskog sustava, kao utjecaja psiholoskih, bihevioralnih i sredinskih cimbenika na ove sustave, omogucilo je ne samo bolje razumijevanje multifaktorske prirode prakticno svih bolesti vec je ukazalo i na potrebu da se, kako u prevenciji, tako i u lijecenju, koristi sve ono sto moze da pomogne na bilo koji nacin" (P. Kalicanin/D. Lecic-Tosevski/I. Petkovic). Fizicka bolest utjece na dusevno stanje covjeka, a jos vise, sto je i vaznije, nasa dusevna nezdrava stanja, narocito ona koja traju mjesecima i godinama, presudno utjecu na pojavu nekih fizickih bolesti. Tako je utvrdeno da dugotrajno stanje depresije, straha, mrznje i gnjeva (prepoznatih ili neprepoznatih od svijesti), ili neprestana briga ("Briga u srcu covjecjem obara, a dobra rijec razveseljava" - Price Salomonove) uvjetuju, u toku kraceg ili duzeg vremena, odredene funkcionalne, a onda i organske promjene u nasem tijelu. Prakticno, sve bolesti, od gripe do raka, psihosomatske su bolesti; dugotrajna nepovoljna dusevna situacija slabi nas obrambeni neuroendokrinoimunoloski sustav i tako nas cini ranjivim, to jest manje otpornim prema stvarnim, neposrednim izazivacima bolesti, virusima i bakterijama. Proces ozdravljenja, narocito od neke teze, kronicne bolesti, posebno u mladim i srednjim godinama, umnogome je ovisan od nase ponovno uspostavljene psihicke ravnoteze koja treba da znaci: volju da se ozdravi, vjeru u mogucnost ozdravljenja, nadu u pomoc onih kojima se bolesnik povjerava (a to nisu samo lijecnici vec i osobe iz najblize bolesnikove okoline). Ovo potvrduju eksperimentalna i klinicka psihoneuroendokrino-imunoloska istrazivanja o kojima referira Irida Petkovic: "Najnoviji rezultati sugeriraju da postoje interakcije izmedu hormona epifize, hipotalamusa i hipofize, i da u ocuvanju homeostaze, u odgovoru na stres sudjeluju i 'stresni' i 'antistresni' hormoni. Povoljni i nepovoljni psihicki utjecaji mogu da utjecu na njihovu dinamicku ravnotezu preko stimulacije i inhibicije sinteze stresnih i antistresnih hormona. Posebno su zanimljivi radovi koji sugeriraju da i cerebralni neokorteks, koji je organska osnova svjesnog psihickog zivota, utjece na T-celularni imunitet... Ovi utjecaji registrirani su ispitivanjem ucinaka lezija spomenutih podrucja korteksa na imunitet. To potkrepljuje tezu da psihicki cinitelji, pa i misaoni procesi, mogu modulirati imuni odgovor, cime se otvara novo polje istrazivanja u oblasti psihoneuroendokrinoloskih cimbenika na tijek i ishod teskih bolesti. Roud je, npr. ispitao devet pacijenata koji su se izlijecili od raka u terminalnoj fazi. Cilj ovog istrazivanja bio je da se dode do odgovora na pitanje kako je do toga doslo. S njima je voden otvoren, Slobodan, nestrukturiran intervju. Odgovori svih devet bolesnika bili su slicni. Svi su bili uvjereni da postoji veza izmedu njihovog psihickog stanja i neocekivanog povoljnog ishoda bolesti. Nada u izljecenje bila je, po njima, presudna za njihovo izljecenje... U otkrivanju nacina podsticanja nade u izljecenje, kod s vakog bolesni treba imati u vidu opcu zivotnu situaciju i okolnosti, socijalno-ekonomsko stanje, uvjerenja, stavove, ocekivanja, vjerovanja, vrijednosti koje postuje i koje daju smisao njegovom zivotu. Poznato je da covjek moze nadvladati i najteze bolesti kad je uvjeren da ima nade i da njegova borba ima smisla". Holisticki pogled na zdravog i bolesnog covjeka koji danas prevladava u medicini, priblizava se svagdasnjem krscanskom ucenju. Covjek treba promatrati, i prema jednom i prema drugom gledistu, kao cjelovito bice u kome su svi dijelovi covjecjeg tijela u tijesnoj zavisnosti jedni od drugih, kao sto su i svi dijelovi njegovog dusevnog zivota (razum, osjecanja, volja) namijenjeni harmonicnom djelovanju. Tjelesne i dusevne bolesti koje snalaze covjeka posljedica su prekida prirodne medusobne veze, kako tjelesnih, tako i dusevnih organa ljudskog bica. Za krscanina je najpotrebnije da otkrije smisao u svakoj bolesti koja ga u toku zivota snade. lako postoje bolesti nasljednog karaktera - u torn slucaju se postavlja slozeno pitanje tezeg sagrjesenja nekog naseg pretka, pitanje kojim su se narocito bavili starozavj^etni ljudi i proroci - kao i bolesti koje nastupaju zbog loseg utjecaja okoline. najveci broj nasih bolesti ostaje nesumnjivo povezan za nas vlastiti zivot i odluke koje smo u njemu sami donosili. "Trecina, manje ili vise, sve patnje koju osoba kakvom se smatram mora podnijeti. neizbjezna je. Ostale dvije trecine sve patnje nas su vlastiti proizvod; i, barem sto se svemira tice. nepotrebne". pise Aldous Huxley.

Zbog brojnih konflikata osobne prirode koji se tesko mogu izbjeci, a koji su uvijek traumaticniji i opasniji po zdravlje covjeka od vanjskih traumatskih utjecaja, mi sami stvaramo uvjete oslabljenja organizma i pojave bolesti. Kada se jednom razbolimo od neke bolesti - a nijedna bolest ne dolazi naglo, bez opomene - koja se ne moze kroz nekoliko nedjelja, pa ni mjeseci sasvim izlijeciti, valja se upitati, otvoreno i iskreno, koliko smo sami doprinijeli, ocevidno pogresnim zivotnim stavom ili ponasanjem prema dragim ljudima i sebi samima, pojavi i trajanju bolesti. NiSta necemo postici u oporavljanju, ili u procesu izljecenja neke bolesti (jer i rak je, vidjeli smo, izljeciva bolest, mada tek onda kada je bitno preokrenut dusevno-duhovni temelj licnosti!), optuzivanjem svoje okoline, bliske ili dalje, kao vinovnika nase bolesti. Mrznja i rezignacija smjenjuju se u dusevnom zivotu ovakvog bolesnika, da bi ova pogubna psihicka stanja presla u produzenu depresiju koja moze samo dalje da slabi vase prirodne snage obrane, medu ovima na prvom mjestu vjeru, nadu i ljubav, i na ovaj nacin da pojaca ili produzi agoniju kronicnih bolesti. Iza depresije, skrivene ili manifestne, psihoterapeuti i duhovnici prepoznaju ne samo potisnutu agresiju prema okolini vec i duboko potisnutu krivicu bolesnika, koja i kada se prepozna, a ne okaje, ostane da pritisce citavu tjelesno-dusevno-duhovnu organizaciju covjeka kao kamen na Sizifovim ledima. Suvremena dubinska psihologija ukazuje da je narocito danas veliki broj ljudi, tzv. skrivenih samoubojica, koji se zbog neprepoznate i neociscene mrznje prema sebi (mnogo je razloga zbog kojih covjek, iole osjetljivije savjesti, moze da omrzne sebe, potpuno nesvjestan ove cinjenice) godinama "ubijaju": alkoholom, drogom, pusenjem i hranom, pretjeranim radom, prebrzom voznjom i drugim hazardnim igrama i, naravno najcesce, kronicnim psihosomatskim bolestima (grizlica zeluca, kolitis, visok krvni tlak, astma, kozne bolesti itd.). Dobar lijecnik, brizljivim ispitivanjem individualne i obiteljske anamneze bolesti svoga sticenika, prepoznat ce sa velikom vjerojatnocom pravu prirodu bolesti, uvjete i uzroke njenog nastanka. Dobar krscanin - to je, izmedu ostalog, onaj covjek koji probudenim duhovnim culom vrsi, bez bolesne prinude i potrebe da muci sebe, neprekidan nadzor nad sobom - prateci pazljivo svoj zivot posljednjih mjeseci, pa i nekoliko godina unatrag, jos ce pouzdanije zakljuciti ne samo od koje se bolesti razbolio vec, sto je vaznije, zbog cega se razbolio upravo od te bolesti (psihicke ili tjelesne), a ne od neke druge. I kao sto ce iskusnom lijecnik ubiti umnogome olaksan trud oko lijecenja svoga bolesnika kada postavi tocnu dijagnozu bolesti (samim tim odredi i odgovarajucu terapiju), i iskusnom krscaninu, koji je naucio da prati tokove svojih misli i osjecanja onako kako je to primio od Svetih Otaca (medu njima narocito od sv. Jovana Lestvicnika) bit ce moguce, uz pomoc Bozju, da nekad i bez pomoci lijecnika i lijekova pronade tocan put ozdravljenja. Tamo gdje ovo covjeku-krscaninu ne bude moguce, nije pogresno ako se obrati Hipokratovom lijecniku za pomoc. Neobracanje lijecniku i odbacivanje lijekova koje mu ovaj bude savjetovao da uzima znak je gordosti ovakvog covjeka koji zaboravlja da je Bog dao i lijecnike i lijekove da se nadu kao posrednici izmedu nebeske i zemaljske pomoci oboljelom covjeku. Gordost je i znak pogubnog fanatizma pojedinih sektasa kada svome oboljelom clanu i po cijenu smrti zabranjuju obracanje lijecniku. Jos uvijek ima, nazalost, primjera i medu pravoslavnim svijetom u Srbiji (i u njenim manastirima) da se odbacuje, ne trazi, cak i zabranjuje pomoc lijecnika oboljelom bratu ili sestri Skako u slucaju tjelesne bolesti, tako jos cesce dusevne). Tradicionalna i alternativna medicina, koja ne mora biti apriori odbacena ni od krscana mada je valja prihvatiti samo onda kada je preporucuju i spro\ode moralni i cestiti ljudi-krscani -nekad sluzi samo kao zaklon oboljelim krscanima da izbjesnu kako lijecenje molitvom u crkvi ili samostanu, tako istovremeno, kada je to, naravno, potrebno. i lijecenje zvanicnom medicinom. \"ratimo se ponovno pitanju cime vjera -kada smo rodeni u Srbiji, onda je prirodno traziti korijen u svojoj pravoslavnoj krscanskoj vjeri - zapravo moze pomoci u bolesti, ili, jos mnogo bolje, u zdravlju. da se ne bismo razboljeli ("bolje je sprijeciti nego lijeciti")? Vjera, najprije, sve osmiljava. dok bezvjerje sve obesmisljava. Zbog toga je Dostojevski, na osnovu osobnog opita, a 5*0 je. zaista. u potpunom skladu sa suvremenom psihosomatskom medicinom, mogao da kaze: "Ko :.a pod sobom nema, taj ni Boga nema... Covjekova priroda ne podnosi bogohuljenje i, ranije ili 11

kasnije, osvecuje se zbog toga". Dok smo zdravi. nije dobro da zamisljamo kako je nase zdravlje najprirodnija stvar na svijetu, sto nam po nasljedu ill, jos gore, po vlastitoj zasluzi pripada. Ljudi od vjere i s vjerom u srcu obicno izbjegnu ovakvu zamku, tako sto zahvaljuju Bogu na zdravlju i, narocito, krscanski ga koriste na dobro drugih Ijudi, ne zaboravljajuci Kristove rijeci: "Doci ce noc, kada necete moci nista ciniti" (noc ne znaci uvijek i samo smrt, vec i bolesna stanja, starost). Uistinu, krscanski promatrano (i ne samo krscanski), mi kao Ijudi i nismo zdrava bica. DA li zbog "pale i gresne ljudske prirode" koja nas je ucinila smrtnim, da li zbog razvijenog ili otkrivenog duha koji izjeda svojim instrumentima, razumom i umom, nase tijelo (Klages), da li zbog cudovisno uznapredovale civilizacije zivljenja koja nas je gotovo u potpunosti odvojila od prirode (uostalom, ni priroda nije "zdrava", u njoj obolijevaju i biljke i zivotinje, nezavisno od covjekova utjecaja), ili jos zbog neceg drugog - covjek zaista, nije zdravo bice. Americka tehnicka civilizacija, izmedu ostalih esencijalnih pojmova, iskrivila je i izvitoperila i pojam zdravlja, zaboravljajuci da je geslo "ne smjeti biti bolestan" takoder ozbiljna bolest. U jednoj Tolstojevoj prici, za bogatog i obijesnog spahiju koji je uvijek bio zdrav narod je skovao upecatljivo tocan izraz: "Od njega je digao ruke i Bog i davo!" Dok smo zdravi, dakle, cuvajmo se obijesti zdravlja, narocito dok smo mladi, ne razbijajmo ga nezahvalno, jer ga nismo sami ni proizveli. A kada se razbolimo? Tek onda nam je vjera potrebna. Najprije, da nas opomene da ima i naseg udjela u nastanku i odrzavanju bolesti; da ovaj osobni "doprinos" bolesti treba svjesno prepoznati i prihvatiti kako bismo ocisceni (krscanski je put kajanje, ispovijed, pricest) preusmjerili pogresno upravljenu emotivnu energiju u drugom pravcu; da prihvatimo bolest "voljom za smislom" (V. Frankl), prikrivenom u svakom covjeku; da ne shvatimo bolest kao kaznu Bozju koja treba da nas dozivotno siba, vec kao opomenu Boga ljubavi koji hoce "da se svi Ijudi spase i dodu do spoznanja istine" (1 Tim 2,4); najzad, vjera nam silno pomaze da i kada bolest ne odstupi od nas, nego nas zbilja dozivotno prati, da je i tada prihvatimo, strpljivo je podnoseci, u trpljenju i u molitvama da do kraja izdrzimo, bez bunta i roptanja (samo je pravedni Job imao pravo na bunt, jer su milijuni Ijudi kroz vjekove iz njegovog bunta nesto bitno naucili). Molitva bolesnog Bogu za zdravlje treba da bude lisena ne samo sumnje vec i bilo kakvog optuzivanja ili prebacivanja Bogu ili ljudima zbog svog bolesnog stanja. Ne zaboravimo da je nekad dokaz Bozje milosti i sam nacin na koji neki kronicm bolesnik podnosi svoju bolest. Svojom mirnocom i strpljenjem on postaje svjedok Bozji. Mora ostati tajna za nas ljude kome i zbog cega Bog ostavlja bolest i pored iskrenih molitava za izljecenje. Nekad tu tajnu doznamo na kraju naseg stradalnickog puta kroz bolesti. Zagonetka patnje razrjesiva je samo u perspektivi nade, u eshatologiji. (Iz knjige: Vladeta Jerotic, Hriscanstvo i psiholoski problemi coveka, Bogoslovski fakultet SPC, Beograd, 1997., str. 142-146.

5) ZIVA VJERA NAJBOLJA TERAPIJA PROTIV NEUROZE Psiholog Rudolf ALLERS, Adlerov ucenik, najzesci Freudov protivnik smatra da je na pocetku neuroze psihicki konflikt, ali ne u Freudovom smislu (sukob raznih instinkta), nego u puno dubljem smislu: sukob (konflikt) izmedu ljubavi i instinkta, tj. izmedu darezljivosti i egoizma, izmedu slobodnog izbora i mehanicke fatalnosti. On ne vjeruje da je konflikt uzrok neuroze, jer je konflikt po sebi neizbjezan, on je rezultat ontoloske strukture ljudske osobe (temeljne dijalektike), i kao takav je nuzan za moralni razvoj osobe. Medutim, ako osoba ne prihvati tu stvarnost i, odbacujuci zivot s njegovim teskocama, zauzme stav pobune - nastaje neuroza. Ona je dakle, uvijek rezultat podsvjesne, u svakom slucaju ne potpuno svjesne, pobune protiv stvarnosti i vrijednosti. Allers kaze da nije nikada susreo neurozu koja. u konacnici. ne bi bila nerijeseno metafizicko pitanje. Prema njemu, ispod organskih i psihickih simptoma (psihosomatske bolesti. depresija...) krije se uvijek psihicki konflikt, a ispod njega krije se moralni konflikt koji je u svoje vrijeme nastao iz ontickog konflikta - nerijeseno pitanje srnisla zi1. ota.

Organski simptomi (psihosomatskebolesti: astma, tlak...) Psihicki simptomi (razne psihicke bolesti: depresija....) Psihicki konflikt (ljubav /sloboda/ - egoizam /nagon/ Moralni konflikt (prihvacanje stvarnosti - pobuna...) Onticki konflikt (nerijeseno pitanje smisla zivota ) )

Nijedna organska ili psiholoska terapija nece imati nikakvog trajnog i stvarnog rezultata sve dok ovi temeljni konflikti ne budu razrijeseni jednim istinskim obracenjem, metanojom, obracenjem u kojem ce prihvacanje stvarnosti zamijeniti pobunu protiv nje, poniznost ce zauzeti mjesto oholosti, predanje ce trijumfirati nad sebicnoscu. Neuroza je, kaze Allers, ogledalo, tako maleno koje pokazuje samo vlastito lice, a nista od vanjskog svijeta. Moramo pobijediti svoj egoizam. Kad postanemo maleni, jednostavni, moci cerno pobijediti nagonske sile (instinkte) Ijubavlju. Medutim da postanemo tako maleni i jednostavni kao djeca, nuzno je da u igru ude istina. Ove dvije sile: Istina i Ljubav su nepobjedive. Prema tome, psihoterapeut mora pomoci neurotiku da vidi svoju zabludu, svoj egoizam i da reorganizira svoj zivot. Neurotik, naime, a da toga cesto i nije svjestan, optuzuje zivot i stvari sto su takve kakve jesu, tj. drukcije od njegovih zelja, drukcije nego sto ih on zamislja da bi trebale biti. Prema Allersu, koji vjeruje u konacnu vrhunaravnu stvarnost ljudske egzistencije, najbolja prevencija i najbolja terapija neuroza jest ziva i plodna vjera koja se ocituje u dosljednom moralnom zivotu osobe. "Ako vas Sin oslobodi, bit cete slobodni"(Iv 8,36) Prema knjizi: Giambattista TORELLO, Psicanalisi o confessione?, Edizioni Ares - Milano, 1989,32-34. 6) STIGMATIZACIJA Stigma (grc. Stigma, -atos = ubod, zig, znamen); Bolesno mjesto na kozi koje krvari od vremena do vremena. Rane mogu biti raznih oblika i mogu povremeno nestajati i opet se pojavljivati. /"Toboznje pojave Kristovih rana na ljudskom tijelu kod jakih histerika i vjerskih fanatika, osobito kod djevojaka."/ Znakovi koji su se utiskivali stoci, vojnicima i odbjeglim robovima. U novije vrijeme termin je uveden u medicinsku znanost da oznaci karakteristicne simptome bolesti kao sto su histerija i sifilis. U Sv. Pismu rijec se spominje samo jednom: Gal 6,17: "Ja nosim na svom tijelu biljega (znakove) Isusove". U srednjem vijeku stigmatizacija se odnosila na rane koje su neke osobe imale na rukama, nogama, ramenu i ledima. Smatrali su ih vidljivim znakom sudjelovanja u Kristovoj patnji. U Srednjem vijeku propovjednici i duhovni pisci (Sv. Bernard iz Clairvaux) posebno su naglasavali vrijednost Kristove muke tako da su neki svojevoljno na svome tijelu pravili znakove Kristove muke, ranjavajuci sami sebe u stanju ekstaze ili izvan nje. Ekstaticna stanja - ekstaze, vizije... Stigme se poja\ljuju iskljucivo u ekstaticnim stanjima, ekstazama. Ekstaza je neocekivano stanje beskrajne srece koja iskljucuje dnevnu svijest i blokira tjelesne i dusevne aktivnosti. Moze traiati od nekoliko minuta do nekoliko sati.

13

Rijec ekstaza doslovno znaci udaljavanje od jednog mjesta, odusevljenje, zanos. U svim vecim religijama svijeta ekstaza je onaj posljednji zeljeni stupanj poistovjecenja s bozanskim. Ekstaza je neopisivo blazenstvo koje prijeti da raznese posudu tijela, radi se o svojevrsnom prosirenju svijesti. Ekstazu mogu proizvesti razni uzroci: 1) Autenticna ekstaza je dar Bozji osobi koja iskreno trazi Boga i pokorava se njegovoj volji. Pravi vizionar - ekstaticar - je uvijek istinski skrusen covjek, pun iskrenog samoodricanja. U torn slucaju ekstaza ostavlja pozitivne ucinke na dusu i psihu te osobe. Na Intelektualnoj razini pojacava dublju spoznaju Boga i smisla zivota, Na psiholoskoj razini prociscuje i pojacava osjetljivost osobe da njezina percepcija bude sto objektivnija, na moralnom podrucju potice covjeka na aktivnost i nesebicnu ljubav. 2) Patoloska ekstaza moze biti uzrokovana raznim psihickim bolestima: histerija, epilepsija, shizofrenija, intoksikacija drogom i alkoholom. U torn slucaju nastaje zbrkan tijek misli, oslabljena koncentracija, pomucena svijest, poremecen emocionalni zivot, razne halucinacije. Uz spomenute uzroke ekstaze ili stanja transa mogu izazvati i drugi cimbenici: hipnoza, duga akseza, meditacija, ponavljanje monotonog ritma i raznih mantri, razne tehnike autosugestije, odnosno autohipnoze, razni stimulansi, ritmovi bubnjeva, alkohol, droga, narkoticno bilje, umor. Karakteristike ekstaticnih stanja 1) Fizicka neosjetljivost na vanjske podrazaje. 2) Emotivna profinjenost - sposobnost reagiranja na razne psihicke vibracije na koje nervni sustav obicnog covjeka ne reagira. 3) Dozivljaj velikog unutarnjeg mira. 4) Osjecanje oslobodenosti, 5) Osjecaj velike radosti na kraju 6) Iscezava pojam vremena i prostora 7) Dozivljaj jedinstva svega sto postoji. Autenticna ekstaza kao dar Bozji ostavlja u dusi mir, radost i zelju da se mijenja svijet na bolje, da se sluzi drugima u ljubavi. Umjetno izazvana ekstaticna stanja - kad produ - ostavljaju u dusi gorcinu, depresiju, pasivnost i nastojanje da se opet ponovi isto iskustvo ne birajuci za to sredstva. To je jedan od razloga zasto je tesko osloboditi se droge. Sveci - stigmaticari: Sv. Franjo Asiski, 1224. Dvije godine prije smrti primio je u jednom ekstaticnom videnju dar stigmatizacije na rukama, nogama i boku. Bl. Otac Pio, dugo godina nosio znak Kristovih rana na svome tijelu. Zanimljiv je podatak da je poznati franjevac lijecnik Agostino Gemeli pregledao oca Pija i izjavio da se radi o histericnoj reakciji. Jedno vrijeme bilo je zabranjeno ocu Piju javno sluziti sv. Misu. Medutim, kasnije je ta zabrana povucena i on je mogao javno djelovati. Osnovao je bolnicu i ucinio puno dobra siromasima. Ove godine proglasen je blazenim. Ivan Pavao II. Posjetio ga je nakon rata i ocito povjerovao u autenticnost stigmatizacije oca Pija. Do 1908. Godine registrirano je 321 slucaj stigmatiziranih osoba. Od nekoliko stotina slucajeva stigmatizacija, samo 62 osobe su proglasene blazenim ili svetima. Uz spomenute vidljive rane, postoje takoder i intenzhTie boli na mjestima gdje su bile Isusove rane, ali bez vidljivih znakova, dakle bez stigmatizacije. To se odnosi na sv. Katarinu sijensku i sv.
14

Tereziju Avilsku. Sv. Franjo Saleski kaze da se radi o jakim emocijama koje izrazavaju jaku ljubav i zelju da se suosjeca s Kristom u njegovoj patnji. Sluzbeni dokument Crkve u slucaju sv. Geme Galgani: Crkva je odbila priznati sud o njenim stigmama kao i o drugim cudnim pojavama iz njenog zivota. Teorije: 1) Neki misle da je stigmatizacija rezultat posebnog Bozjeg djelovanja u slucaju kad se radi o osobi veoma poboznoj koja zeli suosjecati s Kristom u njegovoj patnji. 2) Neki smatraju da se moze raditi i o intervenciji samog davla koji bi navodno mogao proizvoditi takve pojave. 3) Stigmatizacija moze biti uzrokovana cisto naravnim uzrocima i kao takva se smatra sve dok se ne dokaze protivno. Ozbiljni teolozi opominju da se slucajevi stigmatizacije ne prihvacaju olako kao cuda jer bi medicinska znanost kao sto je psihofiziologija mogla u buducnosti otkriti i druge uzroke ove pojave. Agostino Gemeli, franjevac i lijecnik smatra da je samo slucaj sv. Franje Asiskog sigurni cudesni znak Bozjeg djelovanja (caso unico) buduci da su njegove rane izgledale kao da su cavlima uzrokovane. Svi drugi slucajevi, prema Gemeliju su umjetno, svjesno ili nesvjesno uzrokovani. Ne postoji izravna veza sa stigmatizacijom i svetoscu neke osobe. Bog moze dati karizmu stigmatizacije bilo kojoj osobi, cak i onoj u stanju teskog grijeha ili nekoj osobi izvan Crkve, misli Benedikt XIV. Papa Benedikt XIV u svome djelu De Servorum Dei beatificatione, trazi slijedece stvari da se neka ekstaza mogne proglasiti nadnaravnom: 1. da joj ne prethodi neka slabost (histerija, epilepsija, shizofrenija) ili drugi uzrok koji je moze proizvesti, tj. da nije uzrokovana zaboravljenim dogadajima tj. nekim potisnutim emocijama 2. Da se ne reproducira u tocno odredeno vrijeme; 3. Da ne zamraci razum; 4. Da ne uzrokuje zaboravljanje proslih dogadaja i stvari. Svi se slazu da su stigme povezane s ekstazom koja je, promatrana sa psiholoske strane. jedno emocionalno stanje. Ako je Bog onaj koji cudesno proizvodi stigme zasto bi on to morao ciniti samo u stanju ekstaze? Ekstaza sama po sebi nema nadnaravni karakter. Ona je zapravo znak slabosti, nesavrsenost ljudske naravi nesposobne da podnese jake pokrete duse u ljubavi, kontemplaciji, videnju. Zasto Bog ne bi dao stigme osobama koje razmatraju Isusovu muku sa svom intenzivnoscu misticnog zivota, ali bez ekstaze. Zasto on nije dao taj dar sv. Franji Ksaverskom, sv. Vinku Paulskom i drugima, buduci da su ih imale druge osobe s manje svetim zivotom. Zasto stigme nastaju stupnjevito, a ne odjednom, ako su dar Bozji? Ako su stigme cudesni dogadaj, zasto je nervna slabost ili cak histerija nuzan uvjet za njihovo pojavljivanje. Sve stigmatizirane osobe cije zivote poznajemo u detalje, daju evidenciju bolesti (osim sv. Franje Asiskog). Kod nekih osoba rana se pojavljuje na desnoj, a kod nekih na lijevoj strani, a Isus je imao ranu samo na jednoj strani. Dr von Arnhard govori o cestim stigmama medu muslimanskim asketama koji se daju u duboku kontemplaciju Muhamedova zivota. Ove stigme odgovaraju ranama sto ih je prorok primio za vrijeme borbi koje je vodio kako bi prosirio svoju vjeru. Naravno ili nadnaravno? Nema sigurnih i uvjerljivih razloga smatrati da stigmatizacija, promatrana u sebi, nuzno nadilazi sve sile prirode, odnosno nema sigurnih dokaza da se ona moze smatrati' cudesnom pojavom. Prije se moze reci kako je ona ucinak ekstaze, a ekstaza kao takva ne mora biti nadnaravni dogadaj. Ali, ako je u nekom odredenom slucaju stigmatizacija nastala nadnaravnom kontemplacijom ili videnjem, onda je ona nadnaravno uzrokovana. Treba imati na pameti da stigme ne mogu biti uklonjene nikakvim lijekom. 15

Stigmatizacija je najcesce povezana sa histericnim strukturama licnosti. Histericar ili histrionik boluje od uspomena. Neki psiholozi smatraju da je zestoka motorna reakcija (vristanje, drhtanje, grcenje, krvarenje) u histericnim napadima, ostatak ili ponovno ozivljavanje arhaickog mehanizma obrane zivog bica u situacijama opasnosti. Takva je instinktivna korisna obrambena reakcija s vremenom izgubila znacaj u korist voljnih reakcija osobe koja misli. Medutim, u stresnim situacijama, kad veliki strah koji moze doci izvana ili iznutra od uklijestenog afekta koji dolazi iz nesvjesnog psihickog zivota, obuzme osobu, ona lako regredira na infantilno ponasanje i tada vise psihicke funkcije bivaju paralizirane, a stariji mehanizmi obrane automatski se aktiviraju. Histericni karakter Ovakve osobe stavljaju sebe u centar zbivanja, nerealno procjenjuju svoje moci i sposobnosti, uvijek traze vise od drugih nego sto treba, uvijek im je potrebno divljenje drugih, katkad se ponasaju i odijevaju ekstravagantno, infantilno sa zeljom da obrate na se pozornost. U osnovi ovakvog karaktera nalazi se osjecanje nesigurnosti, nevjerovanja sebi, kao i nesposobnost da se dublje dozive zivotne radosti i nevolje. Ovakve osobe cesto su spremne da i tjelesno reagiraju histericnim simptomima u cilju ostvarivanja svojih zelja. Histericne osobe pokusavaju nadoknaditi povrijedeni narcizam i negirati traumatske dozivljaje. Histericna licnost - u novije vrijeme se upotrebljava izraz histrionska licnost - odlikuje se cestom pojavom razlicitih simptoma bolesti, koje ne proizlaze iz bolesnih procesa koji su uzrokovani nekom organskom bolesti. Histericna licnost, za razliku od hipohondera, ne boji se bolesti, jer joj one omogucuju postizanje odredenih ciljeva, npr. privlacenje paznje ili izazivanje zabrinutosti u okolini. Histericna licnost pretjeruje u dozivljavanju i manifestacijama bolesti, koje nisu simulirane, jer se h.l. stvarno osjeca bolesnom. Njemacki neurolog Bing smatra da histericar koristi da bi realizirao nesvjesne potrebe, izvjesne fizioloske model, vec spremne koji se nalaze u starom mozgu. Epidemioloska istrazivanja u Americi pokazala su da od svih neuroza 16-20% cine konverzivna neuroticna reagiranja. Konverzija je nesvjesni proces kojim se izbjegava anksioznost i pomocu koga se ta anksioznost preobrazava (konvertira) u druge simptome: somatske, fizioloske i psihicke. Somatska konverzija je oblik neuroze u kome se emocionalni konflikt i potisnuti materijal izrazavaju kroz tijelo "tjelesnim jezikom" (glavobolja, oduzetost ekstremiteta, oduzetost govora ili vida, anestezija) Fizioloska konverzija svoje konflikte i potisnute sadrzaje izrazava kroz poremecaje fizioloskih funkcija koji mogu trajati duze ili krace vrijeme i dovesti do psihosomatskih poremecaja (hipertenzija, tahikardija, hipersekrecija, krvarenje...). Psiholoska konverzija bira psiholoski nacin da izrazi svoje konflikte (teatralno ponasanje, histericni ispadi, demonstrativni pokusaji suicida...) Ponekad se javlja disocijativna reakcija kao vid psiholoske konverzije - odvajanje svijesti od drugih psihickih dijelova licnosti, a javlja se onda kad se neki konflikt ne moze dalje podnositi (fuga, somnabulizam, udvajanje licnosti...). Svi ovi simptomi najcesce traju kratko, nekoliko sati do nekoliko dana, i prestaju kada i traumatska situacija koja je do simptoma dovela prestane biti prijeteca.

7) NOVIRELIGIJSKI POKRETI - IZAZOV ZA CRKVUI DRUSTVO

1. Koja je Vasa definicija pojma novih religijskih pokreta i sekti? MN: Novi religijski pokreti su zajednice vjernika koji su se odijelili od svojih, vec postojecih velikih religijskih zajednica i samostalno nastavili vlastiti put prema Bogu izabiruci nove vode i stvarajuci sebi nove dogme, odnosno nova vjerovanja. Izraz sekta ili sljedba u mnogome se podudara s nazivom novi religijski pokreti. Razlika je u tome sto su sljedbe bolje organizirane i imaju cvrscu nutarnju hijerarhijsku strukturu nego vjerski pokret. Sljedbe najcesce radikalno prekidaju sve veze s vecom religijskom zajednicom kojoj su pripadale. 2. Koji su uzroci nastanka novih religijskih pokreta ili sljedbi? MN: Uzroci pojave nove religioznosti i novih vjerskih sljedbi su visestruki. S jedne strane radi se o nikad zadovoljenoj gladi za Bogom. Ljudsko srce ne moze se smiriti osim u Bogu, kako to lijepo rece veliki Aurelije Augustin. Prema nekim ozbiljnim misliocima sekularizacija je dospjela do svojih krajnjih granica. Sve utopije koje su navjescivale raj na zemlji, odnosno srecu bez Boga, propadaju i prolaze, a u srcu covjeka ostavljaju jos vecu ceznju za izgubljenim rajem. Covjek se ne moze lako pomiriti s idejom da Boga nema ili da je on mrtav, kako je to tvrdio Nietzsche. Ovoj nezasitnoj coyjekovoj gladi za Bogom izlaze ususret novi religijski pokreti i vjerske sljedbe, ali nazalost, s povrsnim i nezadovoljavajucim odgovorom, nudeci covjeku najcesce krive slike Boga. Nove vjerske sljedbe koje dolaze i s Istoka i sa Zapada nude danasnjem covjeku religiju po njegovu ukusu. Tako neke sljedbe navijestaju Boga kao strogog suca koji nemilosrdno kaznjava gresnike i sprema skori smak svijeta, sto odgovara nekim vjernicima jer takav bog vise odgovara psihickoj strukturi njihove osobnosti. Onima pak koji traze Boga koga mogu vidjeti i dozivjeti, koji zele "instant" srecu, vise odgovara bog kojim ce oni moci na neki nacin manipulirati, bog koji bi trebao odmah davati ekspresne odgovore na nase molbe i zelje. Mnoge vjerske sljedbe nude srecu ovdje i sada, po principu "kljuc u rake". Biblija uci da je Bog stvorio covjeka na svoju sliku, tj. obdario ga slobodom i mogucnoscu da ljubi. Neki bi pak zeljeli stvoriti Boga na svoju sliku, kako bi to bio korisni bog koji bi ispunjavao sve covjekove zelje i prohtjeve. Mnoge vjerske sljedbe nude upravo takvog boga, boga s kojim se moze i manipulirati. Jedan od razloga pojave i sirenja sljedbi je svakako i nesposobnost velikih religija da zadovolje religiozne potrebe svojih vjernika, posebno na afektivnoj razini. Neki se osjecaju razocaranima u svojim crkvama i onda utjehu traze na drugom mjesru. A ima takoder i onih koji drze da su "novokomponirane" sljedbe davolsko djelo s namjerom da se unisti krscanska vjera. 3. Moze li se govoriti o masovnosti novih religijskih pokreta, gdje su oni sve prisutni i koji su najznacajniji? MN: Novi religijski pokreti jesu univerzalni fenomen. Prisutni su danas na svim kontinentima svijeta. Nagada se da u jednog gradskoj sredini od oko sto tisuca stanovnika otprilike 1000 mladih ljudi biva izravno zahvaceno novim religijskim skupinama. Procjenjuje se da oko tri cetvrtine svih onih koji su pristupili nekoj sljedbi, kasnije traze drugu ili posve napustaju novi tip religioznosti. Najveca navala sljedbi dogada se danas u Juznoj Americi kamo dolaze dobro organizirane i financijski jake sljedbe iz Sjeverne Amerike koje su neprijateljski nastrojene protiv Katolicke Crkve koja je jos uvijek tamo najbrojnija. Nekim krugovima bogatasa smeta krscanski socijalni nauk Katolicke crkve kojim se zauzima za siromahe, pa onda jakom propagandnom masinerijom nastoje sto vise eliminirati utjecaj Crkve u narodu koristeci se za to vjerskim sljedbama kojima daju u ruke mocna sredstva javne komunikacije. Sto se tice broja vjerskih sljedbi i njihovih sljedbenika tesko je dati tocne podatke jer se oni svakodnevno mijenjaju. Samo u SAD-u ima preko 20000 sljedbi. U Hrvatskoj ih ima preko sto. Racuna se da nova religioznost obuhvaca blizu 500 milijuna

ljudi u svijetu. Sljedbe s najvecim brojem sljedbenika su Soka Gakkai (10 milijuna), Jehovini svjedoci (nesto preko 9 milijuna), Mormoni ili pripadnici Crkve svetaca posljednjih dana oko 7 milijuna vjernika. Ovi su podaci iz 1990. godine, tako da je stanje sada vec sigurno drukcije. Kod nas u Hrvatskoj najbrojniji su Jehovini svjedoci, zatim razne sljedbe adventisticke provenijencije, sljedba Univerzalni zivot, Moonova Crkva ujedinjenja, te sljedbe hinduistickog porijekla kao sto su Hare Krisna te centri Sai Babe i drugih gurua. 4. Ima li novih religioznih pokreta u Katolickoj crkvi? MN: Buduci da mladi u novim religioznim pokretima traze emocionalno utociste, Crkva je zadnjih nekoliko desetljeca iznjedrila vise desetaka pokreta koji izlaze u susret ovoj legitimnoj potrebi mladih vjernika, omogucujuci im bolje upoznavanje, vece osobno zalaganje u navijestanju Radosne vijesti, istinski religiozni dozivljaj koji zadovoljava ne samo intelektualne, nego takoder i afektivne potrebe osobe. Obnovni pokreti koji su prisutni unutar Katolicke Crkve u Hrvatskoj su slijedeci: Molitvena zajednica "MIR", Franjevacka mladez "Frama", Zajednica krscanskog zivota (ZKZ), Kursiljo, Neokatekumenski put, Taizejske zajednice u kojima se okupljaju mladi raznih konfesija, Euharistijski pokret mladih (MEP), Marijina legija, udruga "Kap dobrote", Fokolarini ili "Marijino djelo", i drugi. 5. Kakav je stav Katolicke Crkve prema novim religijskim pokretima? MN: Novi religijski pokreti su izazov i svojevrsna konkurencija za Katolicku Crkvu. Naime, vjerske sljedbe, narocito one koje dolaze s Istoka imaju drukciju koncepciju spasenja od one koju naucava Katolicka Crkva. Mnogi pokreti i sljedbe naucavaju da se covjek spasava sam svojim prosvjetljenjem ili uskladivanjem s nekom neosobnom kozmickom bozanskom energijom, a oslobadanje od grijeha dogada se po zakonu karme, odnosno mnogobrojnim reinkarnacijama u kojima se dusa cisti od nakupljene karme. Nasuprot takvom misljenju, Katolicka crkva naucava da je spasenje cisti Bozji dar u Kristu Isusu koji covjek prima svojom vjerom, a tijelo nije neko staro odijelo kojeg se dusa zeli sto prije rijesiti kako to naucava reinkarnacijsko vjerovanje, nego sastavni dio covjekove osobnosti, koje je, po Bozjem planu, odredeno da bude proslavljeno u nebu zajedno s dusom. Krscansko vjerovanje zavrsava rijecima: "Vjerujem u uskrsnuce tijela i zivot yjecni". Interes za nove religijske pokrete, pripadnost i odanost njima velik je znak vremena i izazov kojega Crkva zeli ozbiljno proucavati i uvazavati. Crkva, prema nauku II. Vatikanskog sabora uci da Duh Sveti djeluje u svim ljudima i zato je otvorena za dijalog sa svima koji to zele, ne odricuci se, naravno, svoga uvjerenja da je spasenje svim ljudima ponudeno u Isusu Kristu, njegovom jedinstvenom otkupiteljskom zrtvom, tj. smrcu i uskrsnucem. Katolicka Crkva ne odbacuje nista sto je u nekrscanskim religijama istinito i sveto. Crkva je, dakle, spremna za dijalog, ali vecina sljedbi to nije, a neke su veoma agresivne upravo prema Katolickoj crkvi.

6. Kakav je meduodnos novih religijskih pokreta i tradicionalnih religijskih institucija? MN: Nema jedinstvenog pristupa, nego on ovisi o spremnosti pojedine sljedbe na istinski dijalog. Buduci da su u najvise slucajeva nove vjerske sljedbe disidentske zajednice koje su se otcijepile od tradicionalnih religijskih institucija, kao takve nisu ni sklone nekom ozbiljnijem ekumenskom dijalogu, smatrajuci sebe jedino ispravnim tumacem Bozje volje. Medutim, postoje i sljedbe koje dopustaju istovremeno pripadanje bilo kojoj drugoj religioznoj zajednici: Baha'i religija i Crkva ujedinjenja zele ujediniti vjernike raznih konfesija.
7. Ima li vise religioznog sinkretizma ili autenticne religioznosti u novim religijskim pokretima? Postoji li religiozni inzinjering?

MN: Novi religijski pokreti su izrazaj religioznosti New age-a, odnosno novog doba kako se danas naziva taj globalni pokret koji bi zelio zahvatiti citav svijet svojim idejama, pa tako i svojom religioznoscu, a ona je bitno sinkretisticka. To znaci da iz svih postojecih religija uzima pojedina vjerovanja i vjerske prakse stavljajuci ih na istu razinu vrijednosti. Nova religioznost jednako prihvaca objavu Boga preko Biblije, odnosno u osobi Isusa Krista, zatim Alaha iz Kur'ana kao i mnogobrojna bozanstva i razne inkarnacije boga Visne kako to donosi Bhagavad-Gita. Ovaj pokret je najbolje definirati kao "supermarket alternativnih duhovnosti", u kojem se mogu susresti najrazlicitiji religiozni izrazaji i dozivljaji koji su ponudeni modernim vjernicima na izbor. Tako ponudene ideje ne cine logicnu cjelinu, nego jedan kaoticni konglomerat koji moze zbuniti istinskog trazitelja Boga. To se sigurno odnosi na pojam reinkarnacije koja je na Zapadu prihvacena kao nesto dobro i pozeljno jer nudi covjeku uvijek novu priliku da sukcesivno razvije svoje skrivene mogucnosti, dok je u svom izvornom, hinduisticko-budistickom shvacanju, reinkarnacija nuzno zlo, jer se spasenje sastoji u bijegu iz samsare, odnosno prisilnog kruga radanja. 8. Zasto veliki broj vjernika odlazi iz tradicionalnih religija u nove religiozne pokrete? Postoji li religiozni inzinjering? MN: Tradicionalne religije tako su strukturirane i organizirane da nemaju dovoljno prostora ni vremena za svakog vjernika kao pojedinca. Zamislimo samo jednu vecu zupsku zajednicu u Katolickoj crkvi. Ljudi dodu na misu, jedno vrijeme se zajedno mole, a onda se razilaze a da se nisu ni upoznali. Ljudi ne zele biti anonimna masa, broj ili clan bez lica u gomili. Vjerske sljedbe prilaze svakom vjerniku pojedinacno, nude ljudsku toplinu i osiguravaju mogucnost da se razviju osobni potencijali svake osobe. To Ijudima godi i mnogi naivno povjeruju kako ce u ovim sljedbama uvijek tako biti primljeni, voljeni i postovani. Renata Sprung, disident sljedbe Jehovinih svjedoka, svjedoci u svojoj knjizi Zatvor bez zidova da nakon lijepog i prijateljskog prijema, brzo se pokazuje i druga strana medalje. Ona doslovno kaze: "U Drustvu nismo nista osjetili od one divne slobode koju uzivaju djeca Bozja. Jehovci stalno zive u strahu pred Harmagedonom i pred njim drhte, dok su drugi preoholi, jer su sigurni da ce biti spaseni...". Najranjivija i najpogodenija grupa koja ulazi u neku vjersku sljedbu, jesu mladi koji su bez posla, neaktivni u zivotu zupe, koji dolaze iz nesredene obiteljske sredine ili pripadaju etnickim manjinama, te ako zive u mjestima koja su uglavnom udaljena od utjecaja Crkve. Sto se tice religioznog inzinjeringa, smatram da se on sastoji u autoritarnom vodstvu pojedinih gurua ili voda vjerske sljedbe koji traze bezpogovornu poslusnost, kreirajuci svojevoljno nove vjerske dogme prema svojim zeljama i potrebama. 9. Koji su najtrazeniji "religiozni proizvodi" na svjetskom religioznom trzistu? MN: Najtrazeniji religiozni proizvod, ako se to moze tako nazvati jest cudesno ozdravljenje ili neko misticno iskustvo koje danas nude mnogobrojne sljedbe. Koristeci se okultnim magijskim praksama i razradenim psiholoskim tehnikama, pojedine vjerske sljedbe uspjesno manipuliraju osobama koje svojim velikim nevoljama vide spas u tim vjerskim ili pseudovjeskim sljedbama. Cudesno "ozdravljanje" koje se u tim sljedbama nudi najcesce nije poklonjeno, nego ga treba skupo platiti. Psiho-testove i navodno uklanjanje negativnih engrama (stetnih emocija) iz pamcenja, Scijentoloska crkva skupo naplacuje. Najcesce se radi o inicijaciji u nekoliko srupnjeva od kojih je svaki novi ujedno i dosta skuplji. 10. Kakve se sve propagandne metode i manipulacije vezuju uz nove religiozne pokrete? MN: Prema misljenju americkog psihijatra Johna Clarka zrtve vjerskih sljedbi su najcesce labilne osobe koje imaju svjesni ili nesvjesni strah od samostalnosti. Takve osobe traze bilo kakvu falsificiranu stvarnost koja bi im mogla ponuditi neko. makar privremeno, emocionalno utociste.

Kad pronadu svoje utociste u nekoj vjerskoj sljedbi ill kod nekog gurua, onda nastupa faza preobrazenja u kojoj se dogada svojevrsna promjena licnosti, odnosno usvajanje nove religiozne svijesti koja postaje imuna na racionalnu kritiku logickim putem. U pridobivanju novih clanova pojedine sljedbe se na pocetku sluze pozitivnim elementima: novog clana obasiplju velikom paznjom i ljubavlju ("love bombing"), pohvaljuju novog clana sto je odabrao njihovo drustvo, dijele im potrebne lijekove i hranu, da bi u drugoj fazi presli na tzv. "intelektualno bombardiranje". U ambijentu sto vece izolacije vrsi se svojevrsno "pranje mozga" kako bi se napustila ne samo stara vjerovanja, nego takoder i stari prijatelji pa i roditelji i najbliza rodbina ukoliko ne prihvacaju ideje sljedbe. Novi clanovi se drze u stalnoj napetosti i poslu kako nikada ne bi bili sami. U tu svrhu sluze poticaji i nagovori voditelja, stalna formacija, unistavanje unutarnjeg otpora, izazivanje strahova koje kandidat ne moze nadvladati bez pomoci vode ili gurua kojemu treba sve vise iskazivati besprigovornu poslusnost. Utemeljitelj i voda Crkve ujedinjenja Sun Myung Moon izricito je rekao svojim sljedbenicima: "Ja sam vas mozak". Voda sljedbe Djeca Bozja, David Berg trazio je od zenskih clanova svoje sljedbe da se bave prostitucijom kako bi tako pridobivale nove clanove i skupljale novae za potrebe sljedbe. Americki akademik Larry D. Shinn, istrazujuci razloge neprijateljskog odnosa prema sljedbi Hare Krisna, zakljucuje kako nije cudo da ljudi pomisle kako se u ovoj sljedbi dogada "pranje mozga", buduci da mladi koji postanu obozavatelji Krisne moraju na jedan radikalni i traumaticni nacin napraviti skok iz zapadnjacke kulture u jednu sasvim novu, njima potpuno stranu i strogo hijerarhijski ustrojenu sljedbu, sto veoma zastrasuje roditelje mladih sljedbenike ovoga religijskog pokreta.
11. Krse li neki novi religijski pokreti ljudska prava, covjekovo dostojanstvo i slobodu? Jesu li oni opasni za drustvo?

MN: Poplava novih religijskih pokreta je izazov, a ponekad i stvarna opasnost takoder i za drustvo, bez obzira da li se radi o vjernicima ili nevjernicima. Poznati su slucajevi ubojstava i masovnih samoubojstava koja su se dogodila u krugovima nekih sljedbi. Spomenimo samo neke drasticne primjere. 1978. godine u Guajani je 900 clanova sekte Hram naroda, zaludeni svojim vodom Jimom Jonesom pocinilo kolektivno samoubojstvo. U listopadu 1994. pronadeno je 48 zrtava sljedbe Red Sunceva hrama, spaljenih u dvije razlicite vile u isto vrijeme u Svicarskoj i Kanadi. U ozujku 1997. god. 39 clanova kompjutorske sekte Heaven's Gate takoder je izvrsilo kolektivno samoubojstvo u Kaliforniji. Treba reci da nisu sve sljedbe tako opasne i destruktivne, ali je istina da ima vrlo pogibeljnih ne samo za Crkvu, nego i za drustvo u cjelini. U Hrvatskoj su se dogadale cudne pojave medu mladima koji su se zanimali za neke sljedbe ili okultne pojave. Bilo u tim krugovima i nerazrijesenih ubojstava i samoubojstava. Prema tim pojavama ne mozemo i ne smijemo ostati ravnodusni ni naivno miroljubivi. 12. Kakav bi odnos drzave i zakona trebao biti prema religioznim pokretima i sljedbama? MN: Trebao bi biti kao i prema svim drugim udrugama gradana. To znaci da bi drzavni zakon trebao postivati slobodu savjesti i religioznog opredjeljenja svakog svog gradanina. Medutim, drzava je duzna reagirati onda kad je ugrozena sloboda njenih gradana, kad su pogodene obitelji koje se same ne mogu nositi s problemima koje im stvaraju vlastita djeca kad postanu clanovi nekih sljedbi koje traze novae ili druge vrijedne stvari. Zatim, drzava mora obraniti mlade i zastiti ih od sljedbi koje se sluze metodama koje ugrozavaju psihicki integritet osobe ili pak poticu mlade na neka kriminalna djela.
13. Kakav je odnos prema Bibliji i opcenito prema Bogu u vjerskim sljedbama i u novoj religioznosti koja se danas siri u krugu New age-a?

MN: Vecina sljedbi zanemaruje znanstveno tumacenje svojeg nauka, a Bibliju ili Sveto Pismo sljedbe krscanske provenijencije tumace prema svojim shemama i potrebama. Najveca zamjerka, kad je u pitanju selektivno citanje Biblije, pripisuje se sljedbi Jehovinih svjedoka. William Schnell u svom djelu Trideset godina rob Kule strazare kaze kako Jehovini svjedoci citiraju samo 6,5% biblijskih redaka, dok preostalih 93,5% redaka uopce ne citiraju. A sto se tice Boga, on je u novoj religioznosti predstavljen kao neosobna, kozmicka sila, kao sveobuhvatna Energija koja se nalazi u covjekovim najdubljim dubinama kao neka skrivena iskra. Nova je religioznost monisticka (Bog i priroda su jedno), zatim panteisticka (sve je bog) i sinkretisticka (vjerske dogme skupljene iz raznih religija i stavljene na ravnopravnu razinu). U torn religioznom univerzalizmu u sredistu vise i nije Bog nego covjek koji postaje mjera istine i dobra.

14. U cemu vidite opasnost takvog religioznog univerzalizma koji u srediste stavlja covjeka, a ne Boga? Povijest nas uci kako je covjek ucinio krivi izbor kadgod je zauzimao mjesto koje samo Bogu pripada. Hitlerov nacionalsocijalizam kao i komunisticka utopija stvaranja raja na zemlji imali su isti zajednicki nazivnik, obje ideologije su zeljele iskljuciti Boga i moraine principe koje je Bog dao kako bi one zauzele njegovo mjesto. Nije potrebno govoriti o katastrofalnim posljedicama ovakvog stava. Prisjetimo se samo milijuna zrtava ovih rezima. Daleko od Boga, covjek je u opasnosti da prestane biti covjek. Zaborav Boga ujedno je i zaborav covjeka. Davanje prvenstva Bogu uvijek sluzi covjeku na dobro. Sv. Pavao je to formulirao rijecima: "Onima koji ljube Boga, sve se okrece na dobro". Majka Terezija iz Calcute svojim zivotom je potvrdila da je mogla imati otvorene rake za siromahe i patnike jer ih je prije imala sklopljene pred Bogom, a sluziti covjeku za nju je znacilo uciniti nesto lijepo za Boga

8) REINKARNACIJA ILI USKRSNUCE

Covjek je po svojoj naravi takoder i religiozno bice. On se ne moze pomiriti s mislju da smrcu sve zavrsava. U dubinama svoga bica on cezne za vjecnim zivotom, duboko u svom srcu vjeruje da ce i nakon smrti zivjeti. Sve religije govore o zagrobnom zivotu. Hinduizam, budizama kao i mnoge vjerske sljedbe u ambijentu New age-a vjeruju u reinkarnaciju, a Krscanstvo vjeruje u uskrsnuce tijela i zivot vjecni. Da li je tema o reinkarnaciji jos uvijek aktualna? Prema nekim istrazivanjima, danas vec jedna cetvrtina "krscanske" Europe vjeruje u reinkarnaciju. A sto se tice zelja, zanimljivi su rezultati dobiveni od nasih susjeda Talijana. Na pitanje: "Biste li nakon smrti vise voljeli otici u raj ili se ponovno roditi, odnosno reinkarnirati na ovu zemlju?", Talijani su odgovorili slijedece: 38,1% odlucilo se za odlazak u raj, a cak 61,9% bilo je onih koji bi se radije reinkarnirali. Koji su razlozi da ljudi na Zapadu sve vise prihvacaju reinkarnaciju? 1) Ljudima se zivot ovdje na zemlji cini prekratak pa ga nastoje produziti teorijom reinkarnacije. 2) Pojedini prihvacaju reinkarnaciju nakon sto su prozivjeli neke dozivljaje koji su ih uvjerili da su vec negdje (u navodnim proslim zivotima) prozixjeli odredena iskustva.

3) Neki smatraju da je reinkarnacija potrebna kako bi se zadovoljila pravda; neprihvatljivo je naime, da neki stalno budu zdravi, uspjesni, bogati, a drugi bolesni, siromasni, jadni. Reinkarnacija bi navodno ispravila ovu nepravdu tako sto bi se oni bogatasi reinkarnirali u siromahe, a ovi u bogatase, zdravi u bolesne i slicno. 4) U pozadini ideje o reinkarnaciji koja sve vise osvaja Zapad, stoji sve veci utjecaj Istoka. Vec sada je 4,5 milijarde ljudi u Aziji naspram 900 milijuna u Europi. Prema nekim fururolozima povecat ce se privlacnost hinduizma i budizma koji propovijedaju reinkarnaciju kao put ciscenja duse. U pozadini ideje o reinkarnaciji koja sve vise osvaja Zapad, stoji sve veci utjecaj Istoka, odnosno vjerskih sljedbi koje odatle dolaze. Sto je reinkarnacija i da li se ona jednako shvaca na Istoku i Zapadu? Reinkarnacija je vjerovanje prema kojemu se dusa u svakom slijedecem zivotu navodno reinkarnira, tj. opet utjelovljuje u neko smrtno ljudsko tijelo sve dok ne postigne svoje savrsenstvo, odnosno dok ne postane duh komu vise ne treba reinkarnacija, tj. dok ne uroni u bozanski beskraj. Uz reinkarnaciju se spominje takoder i pojarn "metempsihoza" ili, hrvatski receno, seljenje dusa. Prema torn vjerovanju dusa se, osim u ljudsko tijelo, moze, a ovisno o zakonu karme, ponekad i mora utjeloviti takoder i u neku zivotinju ili biljku, pa i u nezivu tvar. Sto se tice samog shvacanja reinkarnacije, treba reci da se u razlicitim kulturama, ona razlicito i tumaci. Na Istoku je reinkarnacija shvacena kao nuzno zlo, nesto cega se treba sto prije osloboditi, dok je ona na Zapadu shvacena kao nada, kao put progresivnog samo-otkupljenja, kao sansa da sejos jednom zivi. Sto pojedine religije vjeruju o zivotu nakon smrti? Hinduizam, Budizam - vjeruju u reinkarnaciju. Nakon bezbrojnih reinkarnacija dusa se posve ocisti i izgubi se u Bogu (Hinduizam), ili se izgubi u Nirvani (Budizam). Krscanstvo vjeruje u uskrsnuce tijela i zivot vjecni. Nakon smrti covjek ostaje osobno duhovno-tjelesno bice koje uziva bozanski zivot, ali se ne gubi u Bogu. Islam - takoder vjeruje u zagrobni zivot... Sto zakon karme odreduje? Karma ili karman je nagonska sila koja vraca dusu opet i opet u ljudsko radanje u evolutivnom ciklusu transmigracije, koji se zove samsara. Prema Bhagavad-giti, karma je djelovanje koje uzrokuje razvoj materi-jalnih tijela zivih bica. Zakon karme je neumoljiv. On kaze da svako djelo nosi sa sobom nuznu posljedicu i dusa je mora na sebi iskusiti. Sto tko sije, to ce i zeti. Karma je takoder moralna duznost ili obveza nastala od djela koja je netko pocinio u jednom zivotu. Kad se sve zemaljske karme razrijese dusa se oslobada od ponovnih radanja. To je cilj svih Hindusa. Karma je uzrok reinkarnacije. Odnosi se na 1) bilo koji cm ili djelo; 2) princip uzroka i posljedice; 3) posljedica ili "plod akcije", ono sto se prije ili kasnije vraca onome koji je to ucinio. Ono sto sijemo to cemo i zeti u ovom ili u buducim zivotima. Karma je trostruka: sanchita, prarabdha i kriyamana. Sanchita karma: "Nagomilana djela". Suma svih karma ovog i proslih zivota. Prarabdha karma: "Zapoceta djela, stavljena u pokrket". To je dio sanchita karme koji donosi plod i oblikuje dogadaje i uvjete postojeceg, trenutnog zivota. Kriyamana karma: karma koja se stvara i dodaje sanchita karmi u ovom zivotu necijim mislima, rijecima i djelima, ili u nutarnjim svjetovima izmedu zivota. Prema reinkarnacijskom vjerovanju nakon smrti covjek nastavlja egzistirati u nevidljivim svjetovima, ubiruci dobru ili losu zetvu svojih zemaljskih djela sve dok ne dode vrijeme za drugo fizicko rodenje. Koliko ima tih fizickih rodenja i sto moze uciniti covjek da ih se sto prije oslobodi? Prema nekim autorima, tih radanja ima na milijarde. Neke karme mogu biti razrijesene samo u fizickom svijetu i u ljudskom tijelu. zato osoba mora uci u drugo fizicko tijelo da nastavi

evoluciju. Covjek, sa svoje strane moze ubrzati svoju evoluciju i tako iskociti iz prisilnog kruga radanja. To se postize ispravnim zivljenjem, strogim pokornickim zivotom, savjesnim vrsenjem svojih duznosti, a u zadnje vrijeme, najvjerojatnije pod utjecajem krscanstva, sve vise se naglasava vaznost opcih vrijednosti kao sto su istinoljubivost, dobrota, ljubav i spremnost da se umanji necija patnja. Prema nauku Bude, zelja je ono sto povezuje covjeka s ciklusom ponovnog radanja; zato je cilj covjekove egzistencije, prema budizmu, nirvana, tj. stanje blazenstva u koje se stize kad nestanu sve zelje i kad karme vise ne bude. Moze se zakljuciti da se prema reinkarnacijskom vjerovanju covjek sam spasava. Koja je uloga Boga u hinduistickom, a koja u krscanskom vjerovanju sto se tice spasenja? Za razliku od reinkarnacijskog vjerovanja prema kojemu se covjek sam spasava pokoravajuci se neumoljivom zakonu karme, tj. iskupljujuci se mnogobrojnim reinkarnacijama od nakupljenih posljedica svojih losih djela, krscansko vjerovanje uci da je covjeku oslobodenje od grijeha, a time i definitivno spasenje ponudeno i darovano u Isusu Kristu, koji je "radi nas ljudi i radi naseg spasenja sisao s nebesa", utjelovio se, umro i uskrsnuo. Bog kojeg je Isus Krist navijestio svijetu, jest Bog koji spasava, Bog bogat milosrdem. Biblija daje do znanja da je kljucna rijec citave povijesti spasenja Bozje milosrde. U hinduistickom konceptu spasenja, Bog izgleda kao nemocni promatrac pred neumoljivim zakonom karme koji odreduje covjekovu sudbinu. Nasuprot tome, zidovsko-krscanska tradicija vjeruje u Boga koji "uziva u pomilovanju". Prorok Mihej kaze: "Tko je Bog kao ti koji prasta krivnju, koji grijeh oprasta i prelazi preko prekrsaja Ostatka bastine svoje". Bog u kojeg mi krscani zajedno sa Zidovima vjerujemo jest Bog koji "ne postupa s nama po grijesima nasim", kao sto to lijepo kaze 103. Psalam. Vrhunac Bozje dobrote i covjekoljubivosti ostvaren je u osobi Isusa Krista. On je navijesteni Jaganjac Bozji koji oduzima grijehe svijeta. Moze li se reci da je Isus na se uzeo nasu karmu, odnosno karmu citavog svijeta? Moze se tako reci. U Isusu Kristu mi imamo otkupljenje njegovom krvlju, oprostenje grijeha, prema bogatstvu njegove milosti, kako kaze sv. Pavao u poslanici Efezanima. Krscani vjeruju da je Isus Krist definitivno razbio neumoljivi zakon karme koji je trazio mnogobrojne reinkarnacije. Uzimajuci na se sve grijehe svijeta i umiruci dobrovoljno na krizu bcz rijeci prosvjeda, stovise, oprastajuci svojim ubojicama, Isus je slomio prokletstvo neumoIjivosti kazne koju smo svojim djelima, hinduisti bi rekli, svojom karmom, zasluzili i na taj nacin Isus nam je omogucio put u vjecni zivot bez potrebe vracanja u nove cikluse radanja i umiranja. Evandelisti navode Isusove rijeci kako se njegova krv "prolijeva za oprostenje grijeha". Po cemu krscani mogu biti sigurni da su im grijesi oprosteni? Krscani vjeruju u istinitost Isusovih rijeci koje je rekao svojim ucenicima nakon uskrsnuca, a zapisao ih je sveti Ivan u 20. Poglavlju svoga Evandelja. Isus je izricito rekao: "Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, oprosteni su im; kojima zadrzite, zadrzani su im". A svecenici ne smiju nikome zadrzati grijehe koji se za njih iskreno kaju. Sveti Pavao u slikovitom izrazavanju o ovoj temi lijepo kaze kako je Bog zaduznicu nasih grijeha prikovao na kriz Isusov tako da njegova krv mogne izbrisati sve nase opacine. Kako je to lijepa slika i spasonosna istina za one koji vjeruju u Isusa kao Sina Bozjega. U razgovoru s Nikodemom Isus govori kako se covjek mora ponovno roditi, a i reinkarnacijsko vjerovanje trazi mnogobrojna radanja. U cemu je onda razlika izmedu hinduistickog i krscanskog vjerovanja? Zastupnici reinkarnacije govore o nuznosti novih radanja koja se dogadaju silom neumoljivog zakona karme, dakle bez covjekove slobodne volje. dok Isus govori o potrebi novog rodenja koje se mora dogoditi za vrijeme ovozemaljskog covjekova zivota, dakle, svjesno, slobodno

i iz ljubavi. "Tko se odozgo ne rodi, taj ne moze vidjeti kraljevstvo Bozje", kaze Isus Nikodemu. To radanje odozgo, prema Isusovim rijecima, dogada se "radanjem od vode i Duha Svetoga", za sto je potrebno svjesno opredjeljenje za Isusa i yjera da je on Spasitelj svijeta. Tko vjeruje u njega, tome se ne sudi, objasnjava Isus Nikodemu. Tko vjeruje u Isusa Krista taj se ne mora reinkarnirati; kao sto mu se nema vise zasto suditi, tako nema vise ni razloga da se mora ponovno inkarnirati. Isus nas je oslobodio od svih grijeha, odnosno nakupljene karme. Cemu onda cistiliste, zar se time ne vracamo na hinduisticku koncepciju da se covjek opet mora sam spasavati? Isus Krist nas je oslobodio grijeha kad ih je na se uzeo. Medutim, krscansko oslobodenje ne dogada se magijski, bez covjekove suradnje, nego njegovim aktivnim sudjelovanjem, prije svega njegovom vjerom, sakramentima i zivotom koji je u skladu s Evandeljem. Buduci da u Kraljevstvo Bozje ne moze uci ni trun egoizma, oni koji na ovom svijetu nisu postigli potrebnu slobodu i cistocu duse, moraju nakon smrti proci kroz cistiliste da bi se oslobodili od svakog robovanja i neuredne navezanosti, moraju postici savrsenu slobodu i cistocu srca kako bi mogli podnijeti radost neba i intenzitet Bozje ljubavi. Za krscane je cistiliste proces koji vodi konacnom dostignucu onoga sto se u njemu vec dogodilo na krstenju, a to je identifikacija s Kristom. Sve dok ta identifikacija s Kristom ne dostigne svoj vrhunac, vatra Bozje ljubavi uklanja sve ostatke sebicnosti. Koje su dodirne tocke izmedu reinkarnacijskog (hinduistickog) i krscanskog vjerovanja, ako ih ima. Sigurno da ih ima. Kao prvo, i moralni zakon karme kao i krscansko oprostenje potvrduju duboko ljudsko uvjerenje da zivot ne zavrsava definitivno u casu smrti. U covjeku postoji dusa kao duhovni princip kojim on nadzivljuje udarac smrti. Dodirna je tocka takoder yjera u odnos izmedu zivih i mrtvih. Tibetanska knjiga mrtvih naglasava vaznost pomoci koju zivi mogu dati mrtvima u sudbonosnom razdoblju od 49 dana nakon smrti, dok se dusa ponovno ne inkarnira u neko novo zivo bice. Krscani pak vjeruju kako njihova molitva i zrtva pomaze dusama u cisrilistu da sto prije udu u nebesku slavu. Treca je zajednicka tocka produbljenje smisla zivota. Krscanstvo, kao i istocne religije koje naucavaju reinkarnaciju traze od covjeka da osmisli svoj zivot, da otkrije i zivi istinske vrijednosti: ljubav, sluzenje, iskrenu poboznost itd. Zajednicka oznaka krscanskog i reinkarnacijskog stava jest takoder vjerovanje da svaki nas cin povlaci za sobom posljedicu s kojom ce se osoba prije ili kasnije morati opet susresti. "Sto tko sije, to ce i zeti". Ova poslovicna izreka svetog Pavla, sadrzana je u samoj biti neumoljivog zakona karme. Konacno, zajednicka je tocka ovih vjerovanja dubinska covjekova teznja i potreba da se vrati Bogu, da se s Njime vjecno sjedini. Konacni cilj za koji je covjek stvoren, a to je sjedinjenje s Bogom, isti je u krscanstvu i u hinduizmu, a da li se putovi u ostvarenju tog cilja bitno razlikuju u krscanstvu i reinkarnacijskom vjerovanju? Cilj je slican, ali ne posve isti. Krscani vjeruju da i u sjedinjenju s Bogom zadrzavaju svoju individualnost, dok hinduizam naucava da se ljudska dusa gubi u Bogu. Nacin ostvarenja ciljeva nije isti u krscanstvu i hinduizmu. Prema neumoljivom zakonu karme, osoba se mora toliko puta reinkarnirati dok ne razrijesi svu nakupljenu karmu, odnosno dok se tako sama ne iskupi za svoje grijehe. Spasenje je u toj perspektivi vlastiti cin. Neznanje i nerazumne, a prema budizmu, bilo kakve, pa tako i one dobre zelje, jesu razlog ili uzrok skupljanja karme koje se onda osoba mora osloboditi mnogobrojnim reinkarnacijama. Nasuprot takvom vjerovanju, krscanska se poruka predstavlja kao Radosna vijest. U krscanskoj perspektivi, oslobodenje od grijeha i konacno spasenje covjeku je ponudeno i darovano od Boga u Isusu Kristu. Bog je dakle onaj koji spasava covjeka. Ponudu Bozjeg spasenja covjek prihvaca u vjeri, koja postaje djelotvorna po djclima ljubavi koja sluzi. Nismo spaseni zakonom karme, nego miloscu.

Koliko pojam ill slika Boga utjece na spomenuta dva nacina spasenja? Puno toga postaje jasnije kad se upozna u kakvog Boga vjeruju krscani, a u kakvog hinduisti ill pak poklonici New age-a i raznih sljedbi koje prihvacaju reinkarnaciju kao put oslobodenja duse. Dok hinduizam i budizam, kao i velikim dijelom nova religioznost New age-a idu prema neosobnom bogu. koji je u hinduizmu Brahman, u budizmu jedno Nista, a u New age-u svemocna kozmicka energija, Biblija odbacuje takav put. Biblijski Bog ima smisla samo ukoliko je ljubav, a to znaci ukoliko je osobno bice. Kao takav, osobno bice koje ljubi, Bog i oprasta. Tamo gdje hinduizam naucava kaznenu duznost nove reinkarnacije, Isus otkriva da njegov Otac, osobni Bog, zove svakog covjeka da besplatno i defmitivno ude u njegov Zivot. Radi se o cinu neshvatljive, ako smijemo reci, lude ljubavi Bozje za covjeka, ljubavi Onoga koji se definira kao Njeznost sama i milosrde. Cesto se cuje od pripadnika novih religijskih pokreta i sljedbi, pa cak i od samih krscana, da je moguce ostati krscanin, vjerovati u uskrsnuce i u reinkarnaciju. Sto treba o tome mislite? Istina, takva se ideja siri i u ovom nasem podneblju. Medutim ona je neprihvatljiva. Reinkarnacija je bila poznata u ambijentu u kojem se pojavilo krscanstvo, ali ta ideja nije prihvacena. Odbacivanje ideje reinkarna-cije bilo je ocito, jednoznacno i stalno bez sjene nekog kompromisa. Ona se jednostavno ne moze uklopiti u osnovnu istinu krscanske vjere koja navijesta jedinstve-nost i jedincatost Kristove otkupiteljske zrtve koja dovrsuje, zamjenjuje i nadilazi sve druge zrtve, pa tako i one koje je trazio neumoljivi zakon karme. Ono sto Isusovu zrtvu cini jedinstvenom i daje joj vrijednost otkupiteljske zadovoljstine za sve ljude jest cinjenica koju krscani prihvacaju kao istinu vjere, da je on Sin Bozji i da nas je ljubio do kraja. "Prisutnost u Kristu bozanske Osobe Sina, koja nadilazi i istodobno obuhvaca sve ljudske osobe, i koja Ga postavlja Glavom svega covjecanstva, cini mogucom njegovu otkupiteljsku zrtvu za sve", kaze najnoviji Katekizam Katolicke Crkve. Isti Katekizam kaze nadalje: kad zavrsi "jedini tijek naseg zemaljskog zivota" vise se necemo vratiti da zivimo druge zemaljske zivote. Ljudi samo jednom umiru (Heb 9,27). Poslije smrti nema "ponovnog radanja" ili reinkarnacije /KKC, 10137. Je li nas zivot ponovljiv? Teorija reinkarnacije se ne pojavljuje u Vedama. To ostaje veliki problem indijske filozofije. Rigveda: (1200 god. prije Krista) govori o smrti i besmrtnosti, vise nego o ponovnom rodenju. Na razne nacine se govori o smrti i sudbini nakon smrti, nesto slicno novom rodenju, ali nijedan od tekstova ne govori izricito da se mrtav covjek mora ponovno roditi na zemlji u bilo kojoj formi. Brahmana Veda (900 god. pr. Krista) ne sadrzava nauk o transmigraciji. Ono cega se boji nije zivot, nego smrt, tocnije smrt koja bi se ponavljala. Upanisade: Tu se nalazi izriciti tekst o transmi-graciji duse. Kako covjek djeluje, kako se ponasa tako se ponovno rada. Postoje dva puta: put bogova i oceva. Put bogova je meditirati i prakticirati askezu, taj put vodi oslobadanju duse i sjedinjenju s Brahmanom. Put oceva vodi ponovnoj reinkarnaciji. Uloga sudbine u rodenju: Rodenje djeteta je obiljezeno karmom jive i roditelja , ali i drugih cimbenika medu kojima vaznu ulogu ima sudbina. Hinduizam predlaze razlicite putove (yoga ili marga) kojima netko moze postici duhovno sa\Tsenstvo i konacno vjecno spasenje duse: put djelovanja (karma-yoga), put poboznosti iz ljubavi prema Bogu i odricanje (bhaktimarga), put koncentracije (raja yoga)i put duhovnog znanja (jnana-marga). Tako se postize nedualnost Atmana i Brahmana (Apsolutnog). Eshatologija: Kakvo je stanje oslobodene duse? Prema Advaita Vedanta, individualna dusa (atman) gubi svoju laznu individualnost ostvarujuci svoj identitet s Brahmanom: "Ja sam Brahman" (Aham Brahmasmi). To je stanje vrhunskog blazenstva, srece i ciste egzistencije.

Za Nyaya Vaisesehika i Mimamsa skole. oslobode-na dusa egzistira oslobodena svakog ugodnog ili bolnog iskustva, ona nema niti srece ni syjesnosti. Prema Samk-hya Yogi, oslobodena dusa egzistira u osamljenom stanju mirnoce, dozivljava intimnu narav kao cisti duh bez da ima bilo kakav odnos s materijom. Neke pak sekte (Vishnuism, Sivaism, Shaktism) drze da oslobodena dusa zadrzava osobni identitet i uziva blazeno gledanje i zajednistvo s Bogom. Zapadni model reinkarnacije: Reinkarnacija je na Zapadu uvedena pod utjecajem Teozofskog drusrva i spiritistickih i okultistickih krugova. Nastao je tako jedan sinkretizam stran izvornom indijskom odnosno hinduistickom nauku. Siri se preko pokreta New age. Sto se sije, to ce se i zeti, nema oprostenja ni milosrda. Razne reinkarnacije se dogadaju prema procesu stalnog napredovanja: ne vraca se nikada na nizi stupanj razvoja. Reinkarnacija je sredstvo ostvarenja sebe i spasenja, gdje smo mi jedini cimbenici spasenja. Nastoji se znanstveno obrazloziti i dokazati parapsiholoskim pojavama, spiritistickim seansama. "U caincu reinkarnacije ne uzima se ozbiljno ni zivot ni smrt. Zivot je igra koja se moze proigrati i uvijek iznova u drugom obliku ponoviti. Smrt je postaja na kojoj kormilar, dusa, mijenja camac, prelazi iz jednog tijela u drugo. Na cilj ne stize cjelovit covjek, nego samo dio njega, dusa bez tijela, bez vlastitog identiteta i vlastite osobnosti. Nirvana je gubitak individualnosti. Iz broda uskrsnuca drukcije se gleda na zivot, na smrt i na cilj prema kojem se jedri. Zivot je dar i zada-tak, vrijeme milosti i milosrda Bozjeg koje nam Bog u svojoj dobroti daje da ga ostvarimo prema njegovu nau-mu i tako odredimo svoju konacnu sudbinu. Ovozemni zivot uzima se samo onda ozbiljno i odgovorno ako se zna da je neponovljiv i da se u njemu odlucuje o nasoj vjecnoj sudbini". Mogu se razumjeti ljudi koji su prije Isusova do-laska na Zemlju, trazeci nacin razrjesenja svoje krivnje, dosli do reinkarnacije i prihvatili je kao njima do tada najprihvatljivije rjesenje. Medutim, tesko je razumjeti prihvacanje reinkarnacije od strane krscana danas kad im je oprostenje grijeha besplatno ponudeno u Kristu Isusu, treba ga samo u vjeri prihvatiti. Reinkarnacija ne uzima ozbiljno jedincatost covjeka. Uskrsnuce postuje covjeka i promice njegovu jedinstvenost i neponovIjivost. Uskrsnuce je radikalan Bozji zahvat u vrijeme i povijest. Uskrsnuce daje dozivljaj slobode te ispunjava najdublju teznju covjekova srca. Uskrsnuce je radikalna negacija karme kao vjecnog kruga uzroka i posljedica. Uskrsnuce je pobjeda zivota nad smrcu. Uskrsnuce je najbolja i najljepsa buducnost covjeka.

9) OBJAVA, OBJAVE I UKAZANJA

Sazetak predavanja Autor polazi od filozofskog principa Quidquid recipitur, per modum recipientis, recipitur (Sto god se prima, prima se na nacin primatelja i tu istinu primjenjuje takoder na poruke koje pojedinac prima od Boga, odnosno Majke Bozje i svetaca. Psiholoskom analizom covjekove percepcije dolazi se do uvida kako afektivna memorija odreduje afektivnu prosudbu i na taj nacin jednu objektivnu stvarnost nuzno prozme subjektivnim stavovima, zeljama, strahovima i nesvjesnim motivima. Kardinal Ratzinger u svojoj knjizi U sluzbi- istine donosi izvrsnu antropolosku analizu ukazanja i s pravom zakljucuje da mi nikada ne vidimo cisti objekt, nego on nama dolazi kroz cjedilo nasih osjetila koja moraju odraditi proces prevodenja (152). To znaci da videnja nikada nisu cista fotografija onostranoga, nego nose u sebi mogucnosti i ogranicenja subjekta koji zapaza. Konacno, to nam potvrduje i sama Biblija u kojoj mozemo procitati kako je <d3og rekao jedno, a ja dvoje cuo (Ps 62, 12).

Autor se u svome razmisljanju poziva i na sv. Ignacija Loyolskog koji je Crkvi u bastinu ostavio Pravila za raspoznavanje duhova. Prema sv. Ignaciju <Javao se moze obuci u andela svjetla, drugim rijecima, glumiti dobrog duha i na pocetku svog djelovanja na dusu, on ju zna poticati na dobra djela i poboznost, da bi je kasnije neprimjetno okrenuo na svoju stranu i udaljio od Boga. Zato Ignacije kaze da dusa zna cesto stvoriti razlicite odluke i misljenja, koja nisu neposredno proizisla od Boga, nasega Gospodina. I tako ih treba dobro ispitati prije nego sto im potpuno povjerujemo i prije nego sto ih stanemo provoditi (Duhovne vjezbe, 336, Osmo pravilo}.

Uvod
Filozofski princip Quidquid recipitur, per modum recipientis, recipitur (Sto god se prima, prima se na nacin primatelja), zeli nam reci kako je svaka nasa percepcija nuzno subjektivnog karaktera. Sve sto covjek vidi, cuje, osjeti, dozivi, spozna, sve to prolazi kroz filtar njegovog nutarnjeg svijeta, njegove afektivnosti, njegove proslosti koja vise ili manje iskrivi objektivnu stvarnost. Spomenuta istina se odnosi ne samo na poruke koje osoba prima od ovoga svijeta, nego takoder i na poruke koje primamo od Boga, odnosno od bica s drugoga svijeta, kao sto su Bozanske Osobe Presvetog Trojstva, Majka Bozja, andeli i sveci. Sve sto od njih cujemo, prolazi kroz nas nutarnji svijet, kroz cjedilo nasih osjetila, rekao bi kardinal Joseph Ratzinger, sadasnji Papa Benedikt XVI.34 Slicno razmislja i veliki poznavatelj dusa i priznati ucitelj duhovnog zivota, sv. Ignacije Lojolski, osnivac Druzbe Isusove. U svojim pravilima za razlikovanje duho n va, on kaze da se i davao moze obuci, odnosno maskirati u andela svjetla da bi tako uspjesnije zavarao dusu i odveo je od Boga. Zato treba biti oprezan i dobro ispitati duhove prije nego im potpuno povjerujemo, upozorava nas sv. Ignacije. U tekstu koji slijedi obradivat ce se detaljnije spomenute teze o naravi ljudske percepcije i o razlikovanju duhova te njihovu djelovanju na nasu dusu.
1. Integralna antropologija

Covjek je najvise istrazivana, a ipak najvise nepoznata stvarnost ovoga svijeta. Samo ga Bog moze do kraja proniknuti. Covjek je cjelina, jedinstvo duse i tijela, a u svom dozivljavanju i djelovanju manifestira se kao dijalekticko bice, podijeljen u sebi, raspet izmedu svijeta neogranicenih zelja i ogranicene i bolne stvarnosti. Ipak, na kraju svega, mozemo i trebamo reci: covjek - kako to zvuci gordo. Covjek je, naime dijete Bozje. Njegov je iskon u Bogu, a i njegov konacni smiraj trebao bi biti u Bogu njegovu Stvoritelju. Dostojanstvo svakog covjeka se temelji na cinjenici da je on stvoren na sliku Bozju: I rece Bog: 'Nacinimo covjeka na svoju sliku, sebi slicna' (Post 1,26). Covjek je dakle dijete Bozje koje u sebi nosi besmrtnu dusu. Medutim, puna istina o covjeku glasi da je on takoder ranjen grijehom i kao takav, podijeljen u sebi. Covjek je po svojoj naravi dijalekticko bice. Kao takav, covjek izgleda kao popriste borbe koja se vodi u njemu samome. Na jednoj strani je svijet ideala za koji se odusevljava nas idealni ja, a na drugoj strani je svijet potreba i naravnih zelja koje zeli zadovoljavati nas stvami ja. Sveti Pavao u svojim poslanicama tu dijalektiku stavlja izmedu novog i starog covjeka u svima nama. U covjeku se vodi neprestana borba izmedu ovih stvarnosti, izmedu

"\

-" Joseph kardinal RATZINGER, Usluzbi istine, Ziral, Mostar-Zagretx 2002. str. 152. "Upoznaj samog sebe - mudar je savjet koji nam dolazi od starih Grka. Mudar co\]"ek nastoji sto bolje upoznati sebe kako bi sto bolje razumio i sebe i druge. Moze se reci kako ljudi. opcenito U2e\ii. vecma slabo poznaju sebe. O\o nepoznavanje sebe uzrok je mnogim nevoljama, a ponekad i pravim tragediiaina u koje upadne co\jek koji nema u\'ida u svoju psihu i svoju osobnost.

10

ova dva svijeta koja u sebi nosi.36 Uistinu, "borba je coyjekov zivot na zemlji". kao sto kaze prokusani Job (7,1 U svjetlu interdisciplinarne ill integralne antropologije otkrivamo da je covjek jedinstvena cjelina slozena od cetiri temeljne dimenzije: tjelesne, emocionalne, drustvene i duhovne. Tijelo nam omogucuje komunikaciju, ono je kao materijalna podloga koja nosi sve ostale dimenzije. Emocije su nas nutarnji svijet koji nas pokrece na djelovanje. To je nasa proslost. Sve ono lijepo, ali i ruzno i tuzno sto smo bilo kada u zivotu dozivjeli. Sve to nosimo u sebi i sva ta nasa proslost utjece na nasu percepciju stvarnosti, kao i na stvaranje nasih sudova. Drustvena dimenzija ljudske osobnosti veoma je vazna. Covjek ce se moci normalno razvijati samo onda ako bude znao uspostavljati zrele i zdrave meduljudske odnose. Konacno, covjek je duhovno bice. To je najvaznija dimenzija njegove osobnosti. Jer je duhovno bice, covjek moze razumom spoznati istinu, ima osjecaj slobode i odgovornosti. Jer je duhovan, on moze u dubinama svoga srca cuti glas Bozji. Covjek u svojoj savjesti prepoznaje sto mu sani Bog govori i na sto ga poziva. Sve je to covjeku moguce, jer je on duhovno bice, Karl Rahner bi rekao da je covjek zapravo, duh u svijetu.37 Sve je ovo vazno imati na pameti kad govorimo o tako vaznoj temi kao sto je Objava koju Bog upucuje svijetu, odnosno razne vrste objava i ukazanja kojima nebeski stanovnici razveseljuju, ali takoder i upozoravaju nas pozemljare da pazimo kako zivimo, jer cemo za sve Bogu odgovarati. Naime, Bozja objava prolazi kroz citavog covjeka, kroz njegove misli, ali takoder kroz njegove emocije, kroz njegovu svijest i njegovu podsvijest. Sto je osoba zrelija i Bogu otvorenija, to ce poruka Bozja kroz takvu osobu biti vjernija i objektivnija. Ono sto najvise moze iskriviti nasu percepciju kao i Bozju objavu jest nasa afektivna podsvijest, nasa izranjena proslost sahranjena u nasoj podsvijesti. 2. Svjesno i nesvjesno Psihicki zivot svakog covjeka sastoji se od svjesnog i nesvjesnog sadrzaja. Svjesno je ono sto je prisutno u svijesti i cegaje covjek svjestan kad je svjestan sebe. To su oni dogadaji nase proslosti kojih brzo i lako mozemo postati svjesni kad god to zazelimo. Nesvjesno je sve ono cega nismo svjesni i sto ne mozemo svojim voljnim prisjecanjem dovesti u svijest. Afektivno nesvjesno se razlikuje od predsvjesnog kao i od spoznajno nesvjesnog i duhovno nesvjesnog koje pod odredenim uvjetima ponekad ipak mozemo dovesti u svijest.38 Afektivno nesvjesno je tako duboko potisnuto u psihi da je prakticki nedostupno svijesti ni pomocu najintenzivnijeg svjesnog prisjecanja. Tvrditi vaznost afektivno nesvjesnog znaci tvrditi da to nesvjesno postoji kao psihogenetska snaga, te da je jako aktivno u zivotu normalnih osoba, svakog covjeka, tako da prozima mnoga njihova djelovanja i nastoji ustrajati u svome djelovanju, tj. pokazuje veliku otpornost prema umanjivanju svoga utjecaja.39 Afektivno nesvjesno igra veoma vaznu ulogu u nasem cjelokupnom zivotu. Sto su emocije dublje potisnute u nesvjesno, to imaju vazniju ulogu u stvaranju iskrivljene slike stvarnosti, jer stvaraju selektivnu memoriju i selektivno predocavanje i na taj nacin ogranicavaju nasu objektivnu spoznaju stvarnosti.

36 U poslanici Galacanima Pavao izricito kaze da tijelo zudi protiv duha, a duh protiv tijela. Da, to se dvoje medusobno protivi tako da ne cinite sto biste htjeli (Gal 5.17). 37 Naslov doktorske radnje Karla RAHNERA glasio je: Geist in der \Velt (Duh u svijetu). 38 Predsvijest se moze dovesti u svijest osobnom refleksijom i meditacijom. Spoznajno nesvjesno takoder moze postati svjesno intenzivnim voljnim prisjecanjem. Duhovno nes\jesno je. prema Maritainu sastavljeno od osobnog i kolektivnog nesvjesnog, i ono predstavlja duhovnu preds\'ijest koja se moze dovesti u podrucje predsvjesnog zivota intelekta i volje. 39 Luigi M. Rulla, Antropologija krscanskog por.\a. KrJcanska siiainjost. Zagreb 2001. str. 59.

2.1. Cinjenice koje dokazuju postojanje nesvjesnog Buduci da u ovom predavanju zelim dokazati, bolje reci, pokazati kako potisnuti sadrzaj emocionalne naravi ima moc i teznju izvrsiti selekciju primljenih podataka, odnosno objava prema svojim zeljama i strahovima i tako iskriviti objekthiie cinjenice. potrebno je najprije donijeti nekoliko uvjerljivih dokaza za samo postojanje nesvjesnog u psihickom zivotu svakog covjeka. Dokazi su sljedeci:40 1) Simptomaticna radnja: automatski, bez razmisljanja ucinjena neka radnja, motivirana je nesvjesnom motivacijom. Zatim gestikuliranje rukama, izrazaj lica otkriva dubinske potisnute emocije. Djela koja cinimo spontano bez svjesnog htijenja otkrivaju duboke psihicke procese: svrljanje olovkom za vrijeme telefonskog razgovora i si. 2) Pogreske: npr. u citanju - rezultat su konflikta dviju nezavisnih psihickih sila: svjesne i nesvjesne. Te pogreske su izraz potisnutih zelja. 3) Aktivno zaboravljanje: nesto se zaboravi ne zbog ostecenja memorije, nego zbog zapreka neke podsvjesne potisnute sile. Npr. muz ne dode na sastanak zeni jer je zaboravio, a zaboravio je zato sto je "zelio" izbjeci konfliktni susret. 4) Hipnoza: poslije hipnoze osoba moze uciniti ono sto joj je receno dok je bila u transu, tj. dok je poruke primala njezina podsvijest. 5) Anesteticka opazanja: Binet-ov eksperiment: stavili su jedan disk na dio tijela pod anestezijom jednoj histericnoj djevojci. Nije vidjela disk, niti ga osjetila na vratu, a ipak je detaljno nacrtala sliku sa diska. Tri godine kasnije ponovljen je uspjesno isti eksperiment. Normalna, zdrava djevojka nije mogla to uciniti. Dakle, svjesni ja primio je poruku od podsvjesnog ja. 5) Umnozena licnost: pacijent provodi dva razlicita zivota, cesto nezavisna i kontradiktorna. Npr. Miss Beauchamp studentica promatrana 6 godina - imala je 3 osobnosti: "svetica" - posti, moli se..., "zena s ambicijama" i treca osobnost "davao djetinjasta nezrela Sally". Ona (Sally) je poznavala osobnost miss Beauchamp, dakle svjesnog ja, a miss Beauchamp nije poznavala Sally, tj. svoje podsvjesno ja. 6) Subliminalna percepcija: percepcija ispod praga svjesne zamjetljivosti.41 Za vrijeme filmova reklamiran je proizvod koji svijest nije zamijetila, ali je to zapamtila podsvijest koja je motivirala osobu da kupi upravo taj proizvod. 7) Snovi: kraljevski put do podsvijesti. Kad oslabi nutarnja cenzura svijesti, otkrivaju se nesvjesni potisnuti sadrzaji. U toku noci postoje 5 perioda sna koji postaju sve duzi kako se priblizava vrijeme ustajanja.

2.2. Sadrzaj podsvjesnog Cesto se ima negativna slika o podsvjesnom i shvaca ga se kao kos za otpatke. Medutim, treba reci kako i podsvjesno moze biti pozitivno, u svakom slucaju ono je neutralno. Kao u jednoj zgradi, tako i u temeljima covjekove osobnosti nalazi se prostor za prikupljanje otpadaka ali koji se takoder moze upotrijebiti i kao mjesto gdje ce se nalaziti aparat za centralno grijanje. Nadalje, podsvjesno nije samo konfliktualnog porijekla, tj. nije samo posljedica trauma i ruznih uspomena, i nije samo seksualne i agresivne naravi, kako je mislio Freud. U podsvijesti se nalaze mnoge jos neostvarene kreativne sposobnosti i mozda genijalna otkrica. U podsvijesti se nalazi:
Dokaze za postojanje nesvjesnog, kao i sam sadrzaj nesvjesnoga donosim prema clanku koji sam objavio u Obnovljenom zivotu pod naslovom Upoznaj samog sebe: psiholosko-duhovna analiza (OZ, LV, 1(2005)91-103). 41 Opsirnije o ovom fenomenu moze se naci u knjizi u kojoj su donesena istrazivanja subliminalne percepcije koja dokazuju postojanje nesvjesnog: N. F. Dixon, Subliminal Perception: Tlie Xature of a Controversy, New York, McGraw-Hill 1971, str. 219-220.
40

12

1) Iskustva i uspomene potisnute jer su traumaticne i nepozeljne (skladiste memorija). Npr. djevojcica postala mucavac nakon prometne nesrece, a da to i ne zna, ili nakon nekog drugog traumatskog dogadaja. 2) Psihicke energije jos ne upotrijebljene od osobe, jer nije osoba svjesna da ih ima ili jer se boji upotrijebiti ih jer jos nisu zrele i prihvatljive za svijest. Tako mnoge energije ostaju neiskoristene i onda se okrecu protiv same osobe, pretvaraju se u psihosomatske bolesti, uz ostale potrebne uvjete. 3) Impulsi jos potpuno ne integrirani, odnosno potisnuti jer stvaraju konflikte. Npr. osjecaji seksualne i agresivne naravi, osjecaj manje vrijednosti... 4) Motivacijske teznje, odnosno nacini uobicajenog ponasanja, navike, koje su postale automatske sjediste stilova zivota, tracnice po kojima krenu zelje. Tu moze biti prisutna latentna homoseksualnost, egzibicionisticko ponasanje, isticanje sebe. Gospodariti podsvjesnim ne znaci samo poznavati uzroke traumatskog stanja, nego takoder i osloboditi veliki dio svojih zelja, kreativnosti, spontanosti bez kojih bi zivot bio monoton. Doci u zdravi kontakt s podsvjesnim znaci povecati stupanj slobode i kreativnosti. 3. Teolosko mjesto javne i privatne objave Nauk Crkve jasno razlikuje javnu od privatne objave i napominje kako izmedu njih vlada bitna razlika. Javna objava wznacava Bozje objaviteljsko djelo koje je namijenjeno cijelome covjecanstvu, a kojega cemo vidljivi trag pronaci u dvodijelnoj Bibliji Staroga i Novoga zavjeta.42 Bog se korak po korak objavljivao ljudima na nacin da ga razumiju, a najvise im je progovorio u svome Sinu Isusu Kristu koji je postao covjekom da ljudima njihovim jezikom kaze ono sto Bog zeli i od njih ocekuje.43 Kad govori o objavi, Katekizam Katolicke Crkve daje nam na znanje da mi Bozju objavu jos nismo do kraja shvatili ni razumjeli. Premda je objava dovrsena, ipak nije sva potpuno izrecena niti joj je sadrzaj iscrpljen. Na krscanskoj je vjeri da postupno tijekom stoljeca dosegne cjelovito domasaj objave (KKC, 66). Sam Isus je rekao da nam jos mnogo toga ima kazati, ali da sada to ne mozemo nositi (usp. Iv 16,12-14). Osim javne objave koju je Crkva prihvatila, postoji jos i privatna objava , odnosno razna ukazanja, videnja, nutarnji govori i slicno. Katekizam Katolicke Crkve o tome kaze sljedece: Tijekom stoljeca bilo je takozvanih 'privatnih' objava. Neke od njih je priznao crkveni autoritet. One ipak ne pripadaju u polog vjere. Uloga im nije da 'poboljsaju' ili 'upotpune1 konacnu Kristovu objavu, nego da pomognu da se od nje u odredenom povijesnom razdoblju potpunije zivi (KKC, 67). Privatna objava biva vjerodostojna po tome sto usmjeruje prema javnoj objavi. Pristanak priznatim privatnim objavama treba biti sukladan pravilima razboritosti. Flamanski teolog i veliki poznavatelj problematike privatnih objava kaze da crkveno odobrenje privatne objave obuhvaca tri elementa: 1) Doticna poruka ne bi smjela sadrzavati nista sto bi bilo suprotno vjeri ili moralu Crkve; 2) Dopusteno je objaviti je; 3) Vjernicima je dopusteno podariti joj na razborit nacin svoj pristanak.44

Joseph kardinal RATZINGER, Usluzbi istine, Ziral, Mostar-Zagreb, 2002, str. 145. Sv. IVAN OD KRIZA s pravom zakljucuje da bi svako trazenje nove objave bilo neprihvatljivo, sto vise, to bi Boga vrijedalo, jer nam je vec rekao sve u svome Sinu Isusu. Darovavsi nam svoga Sina, koji je njegova jedina i konacna Rijec, Bog nam je odjednom torn jedinom Rijecju rekao sve... Sto je naime nekoc djelomicno govorio prorocima, to nam je sve rekao u svome Sinu, davsi nam to sve. posto i jest njegov Sin. Stoga tko bi htio Boga jos ispitivati ili iskati od njega videnja i objave, ne samo da bi cinio glupost. nego bi Boga vrijedao. jer ne bi svoj pogled upravio na Krista jedinoga, nego bi izvan njega trazio jos kak\e st\-ari (Katekizam Katolicke Crkve, 65, Sv. IVAN OD KRIZA, Uspon na brdo Karmel, 2,22). 44 Usp. DHANIS, E., Sguardo su Fatima e bilancio di una discussione". u: La Civiltf cattolica 104, 1953 II, 392-406, 397).
42 43

1^

Govoreci o privatnim objavama kardinal Ratzinger donosi sljedeci kriterij njezine vjerodostojnosti i prihvatljivosti za Crkvu: Mjerilo za istinitost i vrijednost neke privatne objave jest njezina usmjerenost prema samome Kristu. Ako nas ta objava odwaca od Krista, ili ako pak samu sebe osamostaljuje ili ako se nudi kao neki drugi i bolji poredak, stovise vazniji i od samoga Evandelja, onda ta objava sigurno ne potjece od Duha Svetoga. koji nas uvodi u Evandelje, a nikako ne izvodi iz njega. To ne iskljucuje da neka privatna objava ne (po)stavlja nove naglaske, da ne istice nove oblike poboznosti ili pak produbljuje i prosiruje stare. Medutim, u svemu tome mora se raditi o tome da ta privatna objava hrani vjeru, nadu i ljubav, koji ostaju za sve trajni put spasenja.45 4. Psiholoski karakter privatnih objava Teoloska antropologija razlikuje tri nacina zapazanja ili videnja stvarnosti: gledanje pomocu osjetila odnosno vanjsko tjelesno zapazanje (visio sensibilis) , nutarnje zapazanje (visio imaginativa) te duhovno gledanje odnosno zrenje koje se dogada u visokom stupnju mistickog dozivljaja (visio intellectualis). Privatne objave, odnosno razna videnja i ukazanja spadaju u vrst nutarnjih zapazanja (visio imaginativa) buduci da slike i likove koji se prikazuju u videnjima ne postoje u izvanjskome prostoru i njih vide samo vidioci za koje je spomenuto nutarnje zapazanje ili zrenje identicno s vanjskom osjetnom pojavom. To znaci da vidioci imaju dojam kao da gledaju neku pojavu vanjskim tjelesnim zapazanjem kao sto vide svi Ijudi. Spomenuto nutarnje gledanje ili visio imaginativa aktivira se onda kad je dusa dirnuta impulsima, poticajima neosjetnoga, tj. onoga sto nije vidljivo ili zamjetljivo obicnim osjetilima, nego je zamjetljivo nekim nutarnjim osjetilima. Likovi koji se ukazuju osobama u privatnim objavama tako diraju dusu da ona reagira na te impulse. Za to je potrebna nutarnja budnost srca koje redovito nema zbog snaznih vanjskih zbiljnosti te slika i misli koje ispunjavaju covjekovu dusu.46 Povlasteni primatelji ukazanja i privatnih objava su cesto djeca jer je njihova dusa jos premalo iskrivljena, a nutarnja sposobnost zapazanja je jos uvijek netaknuta, smatra kardinal Ratzinger. 7 Svojevrsnu potvrdu spomenute tvrdnje mozemo naci kod samog Isusa koji na prigovor velikih svecenika i starjesina da se usutkaju djeca koja su na Cvjetnicu klicala hosana u jeruzalemskom hramu, odgovara iz usta djece i dojencadi pripravljas sebi hvalu (Usp. Mt 21,16). 4.1. Struktura procesa prevodenja nutarnjih zapazanja Temeljna istina u svakoj percepciji glasi da mi nikada ne vidimo cisti objekt, niti shvacamo doslovno poslanu poruku, nego i jedno i drugo (objekt i poruku) dozivimo na svoj, subjektivni nacin, a to znaci da ih malo iskrivimo ili u najmanju ruku ogranicimo. To vrijedi za percepciju ili spoznaju vanjskim osjetilima, a jos vise za percepciju nutarnjim zapazanjem. U dozivljavanju i interpretiranju vanjske vidljive i nevidljive stvarnosti uvijek ima udjela i subjektivni cimbenik. U svojoj knjizi Psihologija i duhovno razlucivanje, Noemi Meguerditchian kaze: Mi se Bogu priblizavamo, shvacamo ga i razumijevamo - bilo u nasem citanju Biblije, bilo u stvarima koje nam se dogadaju - polazeci od nas samih, od nasih strahova, nasih ideala, nasih mentalnih shema shvacanja i reakcija koje smo nakupili tijekom svoga odgoja od samog pocetka nase povijesti.48 Sve sto vidimo, cujemo, opipamo i dozivimo, prolazi kroz cjedilo ili filtar nasih osjetila koja odraduju proces prevodenja. U nutarnjem gledanju postoji daleko vise nego u vanjskome proces prevodenja tako da je subjekt onaj koji bitno sudjeluje u stvaranju slike onoga sto se pojavljuje.
Joseph kardinal RATZINGER, Usluzbi istine, Ziral, Mostar-Zagreb, 2002, str. 148-149. *6 Joseph kardinal RATZJJMGER, U sluzbi istine, Ziral, Mostar-Zagreb, 2002, str. 151.. 4~ Joseph kardinal RATZINGER, U sluzbi istine, Ziral, Mostar-Zagreb, 2002, str. 151. "" Xoemi MEGUERDITCHIAN, Psicologia e discernimento spiriiuale. Edizioni San Paolo, Cinisello Balsamo, 2000, str. ".
45

14

Slika se moze 'primiti' samo prema njegovim osobnim mjerilima i mogucnostima, kaze i naucava kardinal Ratzinger.49 To prakticki znaci videnja i ukazanja nikada nisu prenesena kao fotografija bilo vizualna ill auditivna onoga sto su vidioci vidjeli i culi, nego su slika i sadrzaj filtrirani ill procijedeni kroz nutarnji psihicki aparat vidioca, odnosno kroz njihove svjesne i nesvjesne zelje, strahove, ocekivanja, konflikte i stavove. Spomenutu tvrdnju mozemo ilustrirati sljedecim primjerom: ako se jednom crncu ukazu zajedno davao i andeo, u interpretaciji svoga dozivljaja i videnja crnac ce najvjerojatnije reel da je andeo bio erne, a davao bijele boje koze, dok bi vidioc koji je bjelac, rekao da ce andeo bijele, a davao cme boje koze. Tko od njih ima pravo? Mislim da smijemo reci: obojica. Nijedan nije lagao, a govore razlicito. To je sudbina nase percepcije. Sve sto se prima, prima se na nacin primatelja. Spomenute tvrdnje potvrduje dubinska psiholoska analiza procesa ljudske spoznaje i percepcije. Ona izgleda ovako: 1. PERCEPCIJA: na pocetku mora biti neki impuls izvana ili neka ideja ili videnje iznutra. Ono prvo sto nam dode na pamet ili sto zamijetimo vanjskim ili nutarnjim osjetilima pokrene lanac spoznaje i djelovanja. 2. AFEKTIVNA MEMORIJA: to je ziva uspomena nase proslosti; uspomena povijesti osjecajnog (emocionalnog) zivota svake osobe. Buduci da nam je uvijek na raspolaganju, ona igra vaznu ulogu u procjeni i interpretaciji svega oko nas i kao takva moze se nazvati matrica svakog iskustva i djelovanja. Iskustva afektivne naravi koja smo dozivjeli u proslosti odmah se aktiviraju kad se otkrije bilo kakva veza izmedu onoga sto trenutno vidimo ili dozivljavamo s onim sto smo nekada u proslosti vidjeli ili dozivjeli. Takva probudena afektivna iskustva imaju moc da stvarnost koju trenutno dozivljavamo oboje svojim bojama, odnosno filtriraju prema vlastitim zeljama, strahovima i ocekivanjima. 3. AFEKTIVNA PROSUDBA: ona se dogada na temelju afektivne memorije. U nasem prvom kontakru sa svijetom - bilo vanjskim ili nutarnjima, najprije dolazi afektivne prosudbe i prosudivanja stvarnosti. Ova se prosudba ravna prema subjektivnom kriteriju koji zakljucuje da je nesto dobro i istinito samo zato sto se to meni svida, odnosno da nije dobro ni istinito ako mi se ne svida. Radi se dakle o posve egoisticnom i subjektivnom kriteriju koji iskrivljuje stvarnost. To je prvotna prosudba koju osoba cini nesvjesno i to samo na temelju svojih iskustava emocionalne naravi iz proslosti. 4. EMOCIONALNI ODGOVOR: spomenuta afektivna prosudba pokrene odredene emocije koje predisponiraju osobu da reagira na odredeni nacin, tj. da se priblizi objektu koji joj se svida ili da se udalji od svega sto je procijenjeno kao nepozeljno.. Na temelju emocionalne prosudbe aktiviraju se pozitivne ili negativne emocije koje pokrenu osobu na djelovanje. Takva odluka i djelovanje vlastito je djeci i nezrelim osobama makar su odrasle. 5. RAZUMSKA PROSUDBA: nakon afektivne prosudbe i aktiviranih emocija, prije nego stupimo u djelovanje, trebala bi se dogoditi razumska prosudba. Ona se ravna prema kriteriju istine. Osoba koja misli razumski, pita se da li je ono sto mi se svida zaista dobro za me, da li je istina ili nije. Aktivirajuci razumsku prosudbu prije odluke i djelovanja, osoba ce uvidjeti kako se cesto puta dogada da je istinito bas ono sto joj je tesko i sto joj se ne svida. 6. PROCISCENE EMOCIJE: nakon razumske procjene stvarnosti aktiviraju se prociscene ili nesebicne emocije. One su nam potrebne da nas pokrenu na djelovanje. 7. ODLUKA I DJELOVANJE: nakon razumske prosudbe i prociscenih emocija moze se donijeti zrela odluka i dati se na djelovanje koje ce sada biti dostojno covjeka i koje ce doprinositi njegovu dozrijevanju i istinskom ostvarenju u svakom pogledu. 4.2. Primjena na primjeru privatnih objava i ukazanja
49

Joseph kardinal RATZINGER, U shiibi istine. Ziral. Mostar-Zagreb. 2002. str. 152.

15

Polazimo od pretpostavke da se radi o autenticnoj objavi i stvarnom ukazanju koje je percipirano nutarnjim zapazanjem. Spomenuto nutarnje gledanje nije masta, nego srvami i istinski nacin zapazanja. Medutim, govor o dozivljenoj objavi i interpretacija videnoga u jednom ill vise ukazanja, vec su dragotna elaboracija prvotne dozivljene stvarnosti. To znaci da od vidjelaca mi dobivamo filtriranu ili procijedenu stvarnost. Ne cine to vidioci svjesno. Oni pricaju onako kako mogu i znaju, cesto puta su i sami svjesni da njihov govor i opis daleko zaostaje od onoga sto su stvarno vidjeli i dozivjeli. S tim u svezi, kardinal Ratzinger kaze: Slike su naprotiv satkane takoreci od poticaja sto dolazi odozgor i postojecih sposobnosti i mogucnosti subjekta koji zapaza, u ovom slucaju djece. Stoga je slikoviti jezik tin videnja simbolicni jezik.50 U opisu i interpretaciji onoga sto su vidjeli i dozivjeli, vidioci upotrebljavaju slike i znanje koje su naucili u skoli i vjeronauku. Upravo to je imao na pameti kardinal Ratzinger kad je za opis tajne koju je dala fatimska vidjelica Lucija, rekao: Zavrsetak tajne podsjeca na slike koje je mozebit Lucija vidjela u poboznim knjigama i kojih je sadrzaj crpljen iz ranijih spoznaja vjere.51 Ova Ratzingerova izjava savrseno se slaze s onim sto otkriva dubinska psihologija kad govori o procesu percepcije bilo koje osobe. U jednom autenticnom ukazanju poruka i slika koju nam vidioci prenose jesu rezultat poticaja odozgor, od Boga, Isusa, Majke Bozje ili nekog sveca i postojecih sposobnosti osobe koja ima ukazanje. To znaci da ce isti dogadaj i istu poruku vidioci razlicito prenijeti, svaki prema svojim sposobnostima i mogucnostima, odnosno prema svojim zeljama, strahovima i ocekivanjima. Drugim rijecima, osobna povijest, afektivna memorija, sve ono sto je vidjelac u svome zivotu dozivio nuzno se uplice u poruku i viziju koju on odozgor prima. Sukladno tome, moramo reci kako treba biti oprezan i kritican u prosudbi onoga sto nam vidioci prenose kao poruku Neba. Nije razborito sve sto kazu odmah primiti zdravo za gotovo, nego treba provjeravati duhove. Treba imati na pameti da nam vidioci nikada ne prenose fotografije vizija niti snimljeni tekst poruka, nego do nas dolazi ono sto je vec proslo kroz njihov nutarnji svijet, njihovu podsvijest, njihovu proslost. Imajuci na pameti ovu cinjenicu, postaje jasno kako je u ovu stvarnost 0 privatnim objavama i ukazanjima nuzno uvesti pravila o razlikovanju duhova. Toga je bila svjesna 1 vidjelica Lucija iz Fatime koja je sama izjavila da njoj nije darovano tumacenje tajne, nego samo njezino videnje. Tumacenje tajne spada na Crkvu, a ne na vidioca, kaze bivsi kardinal Ratzinger, a sada Papa Benedikt XVI.52 Nadalje, kad vidioci govore o buducim dogadajima, cesto puta dramaticnim i zastrasujucim koje cekaju ovu nasu povijest, ne smijemo ih uzimati doslovno kao navjestaj necega sto ce neminovno doci, nego kao prijetecu opasnost koja bi se mogla dogoditi ako se ljudi ne obrate. I o tome govori kardinal Ratzinger u svome tumacenju fatimskih tajni: Buducnost nije niposto nepromjenljivo determinirana, a slika koju su djeca vidjela nikako nije unaprijed snimljeni film onoga sto ce se dogoditi u buducnosti, u kojoj ne bi bilo moguce nista vise promijeniti. Cijelo je videnje uslijedilo uopce s razloga da se posvijesti covjekova sloboda te da se ta sloboda usmjeri prema pozitivnome. Smisao ukazanja odn. videnja nije da nam prikaze film o nepromjenljivo fiksiranoj buducnosti. Smisao je ukazanja upravo suprotan, naime da se pokrenu sve snage promjene prema dobrome i za dobro.5 Prema tome, ne postoji nepromjenljiva sudbina koja upravlja ovim svijetom, nego postoji Providnost Bozja koja uvijek ima zadnju rijec. Vjera i molitva su sile koje mogu zahvatiti u ljudsku povijest. Komentirajuci izjavu Pape Ivana Pavla II., izrecenu 13.svibnja 1994. godine, kako je majcinska ruka usmjerila u drugome pravcu smrtonosno zrno, koje
"'"' Joseph kardinal RATZINGER, U sluzbi istine, Ziral, Mostar-Zagreb, 2002, str. 152. Govoreci o videnjima fatimske djece. kardinal Sodano kaze slike koje nam vidioci prenose ne opisuju u fotografskomsmislu pojedinosti buducih dogadaja. nego sazimlju u zgusnutu obliku na jednome zajednickome zaslonu cinjenice koje se vremenski protezu u ne posve preciziranom slijedu ni trajanju. Navedeno prema: Joseph kardinal RATZINGER, U sluzbi istine, Ziral, MostarZagreb. 2002, str. 152-153. 5: Joseph kardinal RATZINGER, U sluzbi istine, Ziral, Mostar-Zagreb. 2002. str. 158. 5: Joseph kardinal RATZINGER, U sluzbi istine, Ziral, Mostar-Zagreb. 2002. str. 154. x" Joseph kardinal RATZINGER, U sluzbi istine, Ziral, Mostar-Zagreb. 2002. str. 155.

mu je trebalo oduzeti zivot, kardinal Ratzinger zakljucuje da je na kraju molitva jaca od metaka, a vjera snaznija od divizija.54

5. Pravila za raspoznavanje duhova Veliki ucitelj duhovnog zivot sv. Ignacije Lojolski u svojoj knjizici Duhovne vjezbe donio je Pravila za raspoznavanje duhova. U broju 313. DV on kaze da su to pravila da se na neki nacin osjete i prepoznaju razliciti pokreti koji se izazivaju u dusi: dobri da ih prigrlimo, zli da ih odbacimo. U prva dva pravila Ignacije govori kako i dobar i zao duh mogu unositi u dusu mir i nemir, radost i tjeskobu. Zato treba biti oprezan i iznad svega treba biti iskren prema samome sebi kako bismo mogli tocno znati o kojem se duhu radi. Da bismo raspoznali te spomenute duhove Ignacije daje jednostavno pravilo. On kaze da onda kad osoba napreduje od dobra prema boljem, kad se trudi da izbjegava grijeh i kad zeli vrsiti volju Bozju, tada dobar duh unosi u dusu mir i radost hrabreci je da nastavi zapocetim putem. Zao duh, naprotiv u torn slucaju unosi u dusu nemir, zalost i tjeskobu, uznemiruje dusu laznim razlozima kako bi je skrenuo s puta duhovnog napredovanja. Obrnuti je slucaj kod osoba koje gomilaju smrtni grijeh na smrtni grijeh, kad im nije stalo ni do Boga ni do bliznjega. U torn slucaju dobar duh bode i grize unutarnjim glasom savjesti. Zao duh u torn slucaju redovito iznosi prividne naslade, zavodeci dusu na mastanje o sjetilnim ugodnostima i o nasladama kako bi sto vise zadrzao dusu u manama i grijesima. U trecem i cetvrtom pravilu Ignacije govori o duhovnoj utjesi i suhoci. U sljedecih sedam pravila govori Ignacije o tome kako se treba ponasati u duhovnoj utjesi, a kako u duhovnoj suhoci. U 12. pravilu Ignacije opisuje kako se davao ponasa i kako mu se treba suprotstaviti. Isplati se cuti ovo Igancijevo pravilo od kojeg se moze puno nauciti: Neprijatelj se vlada poput zene jer je slab snagom, a jak voljom. Zeni je, naime, kad se svada s nekim muskarcem vlastito da izgubi srcanost te nagne u bijeg tek sto ovaj pokaze daje se ne boji, i obratno, ako muz stane uzmicati gubeci srcanost, onda su srdzba, osvetljivost i bijes zene vrlo veliki i bez svake mjere. Isto je tak vlastito neprijatelju da izgubi snagu i srcanost, a napasti da mu nagnu u bijeg tek sto se osoba koja se duhovno vjezba pokaze neustrasivom u borbi protiv napasti neprijatelja, radeci upravo sasvim protivno. Naprotiv, stane li se egzercitant u napastima plasit i gubiti srcanost, tada nema na lieu zemlje tako divlje zvijeri kao sto je neprijatelj ljudske naravi u provodenju svoje paklene namisli s tako golemom zlobom. Nadalje u 13. poglavlju Ignacije usporeduje davla s laznim ljubavnikoni koji nastoji ostati skriven i nepoznat, a u 14. poglavlju kaze da se davao vlada kao voda kakve vojske koji zeli osvojiti i opljackati utvrdeni grad, pa ga najprije dobro ispita da bi ga napao tamo gdje je najslabije utvrden. Tako isto neprijatelj ljudskoga roda uhodi i sa svih strana izvida sve nase kreposti, bogoslovne, stozerne i cudoredne, pa gdje otkrije da smo slabiji i oskudniji, sto se tice nasega vjecnoga spasenja, s te strane nasrce i nastoji nas svladati. To su bila pravila prvog tjedna duhovnih vjezbi. U drugom tjednu duhovnih vjezbi Ignacije donosi 8 pravila u istu svrhu, da jos bolje naucimo raspoznavati duhove. Evo ukratko sadrzaja tih pravila. Vlastito je Bogu i nj ego vim andelima da donose dusi pravo veselje i dusevnu radost, a davlu je vlastito se bori protiv takve radosti i duhovne utjehe. (1). Jedino Bog moze napuniti dusu utjehom bez prethodnog uzroka (2). S uzrokom moze pobuditi utjehu u dusi i dobar andeo kao i zao duh, no u protivne svrhe: dobar andeo za njezin duhovni napredak, a zao duh protivno tome. (3). Sljedecih pet pravila veoma su vazna za ovu nasu temu o privatnim objavama. Evo sto Ignacije kaze u cetvrtom pravilu: Vlastito je zlu andelu koji se odijeva u andela svjetla, da ulazi s poboznom dusom, a izlazi sa samim sobom. tj. da pobuduje dobre i svete misli, prema raspolozenju te pravedne duse, pa onda malo po malo gleda da dode do svoga cilja. da, naime dusu uplete u svoje
54

Joseph kardinal RATZINGER. Usluibi isnnc. Zirai. Mo<ur-Za;reb. ZXC. sir. 15'

tajne zamke i opake namjere (4). Ovim pravilom Ignacije nam zeli reel kako nisu sve dobre poruke i svete misli nuzno od dobrog duha. Njih moze inspirirati i zao duh. Kako prepoznati da li se u takvom slucaju radi o dobrom ili zlom duhu, o tome govori Ignacije u petom pravilu. On kaze da treba dobro paziti na slijed misli. Pa ako su pocetak i sredina i svrsetak u svemu dobri, skloni svakom dobru ili onome sto je u svemu dobro: to je znak dobra andela. NO ako misli koje nam dolaze zavrse necim sto je zlo, ili sto rastresa dusu, ili sto je manje dobro negoli je ono sto je dusa na pocetku bila poduzela da ce uciniti; ili je cini mlitavom, uznemiruje ju ili uzburkava, otimljuci joj mir i pokoj sto ga je prije uzivala, to je jasan znak da to dolazi od zla duha, neprijatelja naseg napretka i vjecnog spasenja. (5). U sestom pravilu Ignacije govori o tome sto dusa treba uciniti kad otkrije zmijski rep, odnosno zlu namjeru Sotone. Iskusni ucitelj duhovnog zivota, sv. Ignacije Lojolski kaze da dusa mora tada odmah pregledati tijek dobrih misli sto je dobila od zla duha, otkriti pocetak tih misli i vidjeti kada i kako je davao okrenuo vodu na svoj mlin, odnosno kako je povukao dusu u svoju opaku namjeru. (6). Zanimljiva je Ignacijeva inruicija koju donosi u sedmom pravilu raspoznavanja duhova u drugom tjednu duhovnih vjezbi. On kaze da onima koji od dobra napreduju na bolje dobri andeo dodiruje dusu ljupko, lagano i blago poput kaplje sto kapne u spuzvu, zao duh, naprotiv, dodiruje ostro, zvucno i nemirno, kao kad kap vode padne na kamen. Kod onih pak koji idu od zla na gore spomenuti dusi djeluju protivnim nacinom.... (7). Konacno u osmom pravilu Ignacije nam daje mudar savjet sto treba ciniti kad dozivimo utjehu bez uzroka, utjehu koja potjece od samoga Boga. Ignacije kaze da i u torn slucaju treba s velikom budnoscu i pomnjom paziti i razlikovati pravo vrijeme takve utjehe, dok je nad djelu, on onoga vremena koje slije, u kojem dusa ostaje jos zagrijana te jos uvijek osjeca blagodat i posljedice minule utjehe. U torn drugom vremenu, naime, uslijed vlastitog umovanja, a na temelju navika i posljedica stecenih pojmova i sudova, pod utjecajem dobra ili zla duha dusa zna cesto stvoriti razlicite odluke i misljenja, koja nisu neposredno proizisla od Boga, nasega Gospodina. I zato ih treba dobro ispitati prije nego sto im potpuno povjerujemo i prije nego sto ih stanemo provoditi. (8). U ovom osmom pravilu drugog tjedna duhovnih vjezbi Ignacije je pokazao izvrsnu kvalitetu dubinskog psihologa i maestra duhovnosti. On je genijalno uocio kako i u onom slucaju kad se sam Bog objavljuje dusi, ona mora biti oprezna prema odlukama koje stvori u takvom raspolozenju. A razlog toj opravdanoj opreznosti lezi u cinjenici da osoba ne moze jasno razlikovati trenutak kad se duh Bozji povuce i kad prestane duhovna utjeha. lako je dusa zagrijana Bozjom utjehom, ona mora biti svjesna da sve sto joj dode na pamet u torn drugom vremenu ne dolazi nuzno od Boga, nego moze biti plod naseg umovanja, nase maste, zelja, strahova i ocekivanja. Zato sva ta nadahnuca treba dobro ispitati prije nego ih pocnemo provoditi u djelo. Duboko sam uvjeren da bi ovo osmo pravilo raspoznavanja duhova moglo unijeti puno svjetla i rijesiti velike dileme u pitanju nejasnoca kod privatnih objava i ukazanja za koja smo uvjereni da imaju puno toga dobroga i prihvatljivoga, ali i necega sto nam smeta i sto nije posve u skladu s naukom Crkve. Potrebno je iskljuciti prisrup metodom crno-bijele om tehnike, a uvesti vise osjetljivosti i nijansiranja u pristupu privatnim objavama i ukazanjima. Moguce je, naime, da u jednoj autenticnoj privatnoj objavi ili ukazanju jedan dio poruke bude od Boga dan i kao takav prihvatljiv za pojedinca kao i za citavu Crkvu, kao sto je poziv na obracenje i molitvu, a da se drugi dio poruke mora odbaciti kao nesto sto nema veze s Bogom, odnosno sto ga cak i vrijeda i sto je protivno nauku Crkve. Zato treba pomno ispitivati duhove, odnosno kriticki prostudirati sadrzaj privatnih objava. To ne mogu uciniti same osobe koje su imale objavu, nego to moraju ciniti ljudi Crkve koji su kompetentni na svome podrucju, koji su strucnjaci u svojoj struci i koji znaju suosjecati s Crkvom, koji imaju u sebi Duha Bozjega. Ovo osmo pravilo sv. Ignacija o razlikovanju duhova zeli nam reci i to daje moguce da neka privatna objava bude zaista autenticna, dakle od Boga dana, a da u njoj budu prisutne i neke neprihvatljive stvari koje je vidjelac ili vidjelica od sebe nadodala ili koje je davao uspio ubaciti u dusu osobe kad je prestala Bozja poruka. Ignacije Lojolski nam svjedoci daje to moguce. On je sam to na sebi iskusio. Kad je srudirao teologiju i filozofiju da postane svecenik, onda je poceo 18

dozivljavati velike poticaje da se samo moli i posti. Buduci da je mislio da su tako plemenite zelje dosle od Duha Bozjega, on im se sasvim predao. Medutim, ispirujuci svoju savjest, praveci refleksiju na svoj zivot, uvidio je da puno zaostaje u svome studiju i da na takav nacin nece stici zavrsiti studij teologije, a to znaci da nece moci biti zareden za svecenika, a bio je uvjeren da ga Bog na to zove i sprema. Tada je zakljucio da ti silni poticaji na molitvu koji su mu onemogucili ozbiljan studij, ne dolaze od Boga i on ih je odbacio te poceo vise studirati, ne napustajuci molitvu, ali dajuci joj sada razumno vrijeme. Smatram da bi se primjenom ove Ignacijeve metode razlikovanja duhova mogle pomiriti za sada nepomirljive strane kod nas i svuda u svijetu gdje nije sve tako jasno sto se tice sadrzaja poruka koje su dane u privatnim objavama.

Zakljucak
Imajuci na pameti Isusove rijeci kako je on imao jos puno toga reci svojim ucenicima, ali oni nisu bili sposobni tada to cuti, razumjeti i prihvatiti, smijemo vjerovati da Bog i danas govori ljudima, poziva ih na obracenje i svojom miloscu formira u njima lik Sina Svoga Isusa Krista. Mi mozemo i smijemo vjerovati da i preko privatnih objava Bog govori svojoj crkvi i potice je na jos vece nasljedovanje Isusa Krista. Medutim, da bi bila sigurna da su razne privatne objave od Boga poslane, Crkva mora pravovremeno reagirati i dati svoje tumacenje privatnim objavama. Sveti Pavao je dao mudri savjet da se duhovi provjeravaju jesu li od Boga ili ne. Da neka poruka dolazi od Duha Bozjega ona mora biti u skladu s objavljenim istinama nase vjere (Stari i Novi zavjet, apostolska predaja, crkveni nauk); - u skladu je s Bozjim zakonom (Deset zapovijedi, zapovijed ljubavi); - u skladu je s duhom evandelja (Blazenstva Mt 5; Sto uciniste jednomu od ove moje najmanje brace, meni uciniste Mt 25,31-46 ); - u skladu je sa zdravim razumom, realno je, konkretno, ne nijece ljudsku stvarnost. Nadalje objava koja dolazi od Boga priblizava covjeka Bogu i zajednici vjernika, te potice na redovit sakramentalni zivot i molitvu kao susret s Bogom; - covjeka otvara prema drugim ljudima i povezuje s njima vezovima bratske ljubavi; - covjeka priblizava covjeku, cini osjetljivim za potrebe bliznjega, potice na djelatnu ljubav prema drugima, na brigu za konkretnoga covjeka u njegovim potrebama; - covjeka cini nesebicnim, velikodusnim, pozrtvovnim; - unosi u zajednicu slogu i medusobno postovanje i prihvacanje. - Ispunjava covjeka, njegovu zivotu daje duboki smisao; - oslobada covjeka od grijeha, zarobljenosti, navezanosti i ovisnosti; - postuje covjekovu slobodu, ne ostavlja dojam prisile; - unosi u covjekovo srce mir, radost, siguraost, strpljivost, cistocu, blagost, pravednost; - unosi u covjekov zivot dozivljaj Bozje prisutnosti, ljubavi i blagoslova; - covjeka cini istinski poniznim, pomaze covjeku da sebe prihvati onakvim kakav jest bez uzdizanja nad drugima, ali i bez potcjenjivanja samoga sebe; - oslobada covjeka licemjerja, lazne poniznosti, skrupuloznosti, sitnicavosti; - potice na prastanje; - potice na istinu, koja oslobada; - blagoslivlja. - Stavlja Boga na prvo mjesto i tezi za njegovom slavom. a ne svojom; - dogada se bez senzacionalnosti i buke; - ukljucuje besplatno i bezuvjetno primanje i davanje duhovnih dobara i pomoci; - ne ucjenjuje, ne uvjetuje, ne zastrasuje. ne sluzi se manipulacijom bilo kakve vrste.
io

w
Naprotiv, nije od Duha Svetoga sve ono sto je obiljezeno jednom ili vise sljedecih osobina: 1. U suprotnosti je s objavljenim istinama (Stari i Novi zavjet apostolska predaja, crkveni nauk); - u suprotnosti je s Bozjim zakonom (Deset zapovijedi, zapovijed Ijubavi): - u suprotnosti je s duhom evandelja; - u suprotnosti je sa zdravim razumom, nerealno je, maglovito, konfuzno, nijece Ijudsku stvarnost, predstavlja bijeg od stvarnosti. 2. Covjeka udaljava od Boga i zajednice vjernika, odvraca od sakramenata i molitve; - covjeka izolira od drugih ljudi, prekida vezove bratske Ijubavi; - covjeka udaljava od covjeka, cini neosjetljivim za potrebe bliznjega, odvraca od djelatne Ijubavi prema drugima i brige za konkretnoga covjeka u konkretnim potrebama; - covjeka cini sebicnim, usredotocenim na sebe, navodi ga da se previse bavi sobom, a ne vidi drugoga; - covjeka navodi na zanemarivanje svojih duznosti; - unosi u zajednicu razdor, neslogu, zbrku, rasulo, nered. 3. Ostavlja covjeka praznim, neispunjenim; - uvodi covjeka u napast i navodi ga na grijeh; - zarobljava covjeka, uvodi ga u navezanost, ovisnost, posesivnost; - ostavlja dojam prisile, neslobode; - degradira, ponizava covjeka; - unosi u covjekovo srce nemir, tjeskobu, sumnju, nesigurnost, strah, nestrpljivost, necistocu, mrznju; - covjeka cini oholim, umisljenim, bahatim ili pak lazno poniznim, skrupuloznim, licemjernim, sitnicavim; - potice na zlopamcenje, zamjeranje, neprastanje; - potice na laz; - proklinje. 4. Stavlja sebe na prvo mjesto i tezi za svojom slavom mimo Boga; - ukljucuje senzacionalnost, buku, isticanje, kic; - ukljucuje naplacivanje duhovnih dobara i pomoci; - ucjenjuje, uvjetuje, zastrasuje ili se sluzi manipulacijom bilo kakve vrste; - promovira kult osobe, vode; - sadrzi elemente relativizma, racionalizma, materijalizma, hedonizma, ezoterije, magije, okultizma, praznovjerja.55

55 Internet: Web stranica Katolici na intemetu, 25. 10. 2006., Smjernice za razlikovanje duhova na web stranici: http://www.katolici.or^olest.php?action=c_vidi&id=74

20

UVJETI ZA ISPIT IZ PSIHOLOGIJE RELIGIJE Obavezna literatura za ispit: 1. Mijo NIKIC, Psihologija religije, skripta, Zagreb 2007. 2. Simun Sito CORIC, Psihologija religioznosti, Naklada Slap, Zagreb, 1998 Pomocna literatura: Procitati i ukratko referirati barem jedno djelo iz pomocne literature FRANKL, E.V., Lijecnik i dusa, KS, Zagreb, 1990. GORMAN, M., Psychology and Religion, A Reader, Paulist press, New York/Mahvah. GROM, B., Religions psychologie, Koesel-Vandenhoeck & Ruprecht, Munchen 1992. JAMES, W., Raznolikosti religioznog iskustva, Naprijed, Zagreb, 1990. KEILBACH, V., Parapsihologija i religija, Zagreb, 1944. LEIST, M., Prva iskustva o Bogu, UPT, Dakovo-Zagreb, 1986. MEVES C., Dusevno zdravlje i biblijsko spasenje, UPT, Dakovo, 1985. PETROCCHI, G., Psicologia e psicoterapia cristiana, ISSP - EDITORE, San Benedetto del Trento. SATURA, V., Religija i dusevno zdravlje, UPT, Dakovo, SZENTMARTONI, M., Psihologija religije, skripta Zagreb, 1984 TERRIN, A.N., Nuove religioni, Morcelliana, Brescia, 1987. TRSTENJAK, A., Pastoralnapsihologija, UPT, Dakovo, 1989.