DIPLOMSKE RADNJE POD MENTORSTVOM prof. dr. N. Hohnjeca .

Sveuilite u Zagrebu Katoliki bogoslovni fakultet Vlaka 38, 10000 Zagreb

IZABRANE KNJIGE A. REBIA

Diplomski rad (1)

Saa Jozi

Vodstvo: prof. dr. Nikola Hohnjec

Zagreb 2006

Uvod Pisana djelatnost A. Rebia ovdje se ograniava na izabrane knjige. Autorova djela prikazuju se prvo kronolokim redosljedom, zatim tematskom podjelom i najopirnije sadrajnim prikazom. Inae u samom uvodu se prvo prikazuju vremenski a zatim tematski izabrana tiskana djela A. Rebia. A. Kronoloki redosljed Ovaj pregled slijedi godinu izdanja. Kod ponovljenog izdanja navodi se njegova zadnja godina. U ovom pregledu se navode svi bibliografski podaci: naslov, podnaslov ako postoji, izdavaka kua, grad izdavanja, ponovljeno izdanje ako postoji i godina izdavanja. Prvo se nabrajaju Rebieva djela kronolokim redosljedom. Najranija izdanja su ponovljena pa se djela navode tim azdnjim redom. 1. MARIJA U BIBLIJI, Kranska sadanjost, Zagreb 1970. 2. BIBLIJSKE STARINE, Kranska sadanjost, Zagreb, 1983. 3. RIJEI IVOTA VJENOGA, Nedjeljne propovijedi, Kranska sadanjost, Zagreb, 1988. 4. VODI PO SVETOJ ZEMLJI, Kranska sadanjost, Zagreb, 1988. 5. AMOS, prorok pravde, Kranska sadanjost, Zagreb, 1993. 6. OE NA, Molitva Gospodnja, Kranska sadanjost, Zagreb, 1995. 7. SREDINJE TEME STAROG ZAVIJETA, Biblijskoteoloki pregled starozavjetnih tema. Kranska sadanjost, Zagreb, 1996. 8. PROROK, OVJEK BOJI, Kranska sadanjost, Zagreb, 1996. 9. BLAENSTVA, Kranska sadanjost, Zagreb 1996. 10. STVARANJE SVIJETA I OVJEKA (Post 1 - 3), Kranska sadanjost, Zagreb, 1996. 11. MALI RELIGIJSKI RJENIK, Kranska sadanjost, Zagreb, 1997. 12. SLOVNICA HEBREJSKOGA JEZIKA S ITANKOM, Kranska sadanjost, Zagreb, 1997. 13. JERUZALEM 3000 GODINA, Ilustrirana povijest Jeruzalema, Kranska sadanjost, Zagreb, 1998. 14. ISUSOVO USKRSNUE, Izvjea, vjera i injenice. Ralamba novozavjetnih izvjetaja o uskrsnuu Isusa Krista. Kranska sadanjost, Zagreb, 1999. 15. BIBLIJSKI I CRKVENO-POVIJESNI VIDOVI EUHARISTIJE I KRIA, Kranska sadanjost, Zagreb 2005. 16. BIBLIJSKO-TEOLOKI PABIRCI O ISUSU KRISTU,

4 Kranska sadanjost, Zagreb 2005. B. Tematsko sadrajni pregled Ista djela valja podijeliti po podrujima i sadraju. Teme se dijele na hermeneutiku, starozavjetne sadraje i novozavjetne sadraje. Popis ovdje svakako izgleda drukije. Ovdje se djela navode samo naslovom i moebitnim podnaslovom. Ostali se podaci pretpostavljaju a nalaze se pod kronolokim pregledom. I. Hermeneutska biblijska djela 1. MALI RELIGIJSKI RJENIK 2. SLOVNICA HEBREJSKOGA JEZIKA 3. BIBLIJSKE STARINE 4. VODI PO SVETOJ ZEMLJI 5. JERUZALEM 3000 GODINA, Ilustrirana povijest Jeruzalema II. Starozavjetni komentari i sadraji 1. SREDINJE TEME STAROG ZAVIJETA 2. STVARANJE SVIJETA I OVJEKA (Post 1 - 3) 3. PROROK, OVJEK BOJI 4. AMOS, prorok pravde III. Novozavjetni komentari i sadraji 1. RIJEI IVOTA VJENOGA, Nedjeljne propovijedi 2. OE NA, Molitva Gospodnja 3. BLAENSTVA 4. BIBLIJSKO-TEOLOKI PABIRCI O ISUSU KRISTU 5. ISUSOVO USKRSNUE 6. BIBLIJSKI I CRKVENO-POVIJESNI VIDOVI EUHARISTIJE I KRIA 7. MARIJA U BIBLIJI C. Kratki prikazi pojedinih djela Ovaj dio je nadui jer sadri krae ili podulje prikaze pojedinog djela i to kronolokim redosljedom. Navode se samo naslovi i moebitni podnaslovi. 1. MARIJA U BIBLIJI Knjiga je izdana 1970 godine. A Rebi je uredio ovu knjigu i napisao prvi dio knjige koji govori o Mariji u Starom zavjetu, dok drugi dio knjige govori o 4

5 Mariji u Novom zavjetu a predstavlja prijevod iz njemake knjiice Das Mdchen Mirjam koju je izdao P. Gaechter. Nakon kratkog predgovora A Rebi pie o Mariji u Starom zavjetu koji je priprema Novom zavjetu. Tu autor govori o citatima koji upuuju na Mariju neprijateljstvo zameem izmeu tebe i ene (Post 3,15), Majka Emanuelova (Iz 7,14), Dok ne rodi ona koja ima roditi (Mih 5,2). Iza toga autor donosi zakljuak u kojem govori da se iz tih proroanstava moe nazrijeti kako je izraelski narod imao ivu nadu u dolazak Mesije, a s Mesijom je bila povezana i njegova Majka. Privilegij Marije u Starom zavjetu je ve bio nagovijeten kao Mesijina majka o emu je govorio posebno prorok Izaija. U drugom dijelu govori se o Mariji u Novom zavjetu to je A. Rebi preuzeo iz njemake knjiice o Djevici iz kue Davidove. Tako slijede izvanbiblijske i novozavjetne teme o Marijinom djetinjstvu, o Marijinim zarukama s Josipom, o Josipu sinu Davidovom, o Marijinom posjetu roakinji Elizabeti, o vjenanju, o govoru, putovanju i boravku u Betlehemu, o Marijinom oienju, o Magnificatu i o mudracima s istoka. Donosi se kronologija dogaaja, od Isusova zaea do povratka u Nazaret. Takoer se dalje izvijeta o Marijinom pronalasku Isusa u hramu, o Mariji u Isusovom javnom ivotu i u Isusovoj muci. Na kraju autor govori o Marijinoj smrti, te o eni koja je uzrok naega Bojega posvojenja to potjee iz djela "La Bible et la Virge" NR 13 (1954), koje je preveo o. F. Gass u biblijskom listu Upoznajmo Bibliju, 4 (1969), br.13, 56-57. 2. BIBLIJSKE STARINE Knjigu je objavila izdavaka kua Kranske sadanjosti u dva izdanja, prvo izdanje je objavljeno 1983 godine u Zagrebu, a drugo 1992 isto u Zagrebu. Knjiga ima 256 stranica i podijeljena je na: Rije izdavaa Proslov u kojem A. Rebi navodi razlog zato je napisao ovu knjigu. Kae da objavljivanjem te knjige eli udovoljiti potrebi mnogih itatelja koji tee dubljem i temeljitijem poznavanju Biblije, a posebice poznavanju svakodnevnog ivota, kulture, civilizacije i politike biblijskih ljudi. Iza kratica slijedi uvod u kojem profesor donosi pojam biblijskih starina-biblijske arheologije. Tu kae da je biblijska arheologija u opem smislu, sustavna nauka o prilikama i odnosima to nam osvjetljuju privatni, drutveni i vjerski ivot izraelskog naroda u starozavjetno i novozavjetno doba, a u uem smislu promatra iskopine i nalaze oruja, keramike, nakita, novca i zidina biblijskih mjesta i nastoji da joj ne 5

6 promakne nita to ima vezu sa Biblijom.1 Nakon pojma profesor govori o vanosti biblijske arheologije koja je viestruka jer svatko tko ita Bibliju mora znati u kojim je ona ivotnim prilikama pisana tj. da je pisana drukijim stilom i frazeologijom koji odgovaraju semitskim narodima, te je mnogo toga iz semitske prelo u kransku kulturu. Ako ne poznajemo biblijsku arheologiju ne bismo mogli shvatiti neke stvari koje su starim Izraelcima bile lako razumljive. Nakon toga profesor govori o biblijskim i izvanbiblijskim izvorima i pomagalima. Sama Biblija je izvor znanja, a izvanbiblijski su spisi Filon Aleksandrijski i Josip Flavije, Talmud, Gemara. Tu se pribraja idovska rabinska literatura u koju se ubrajaju midrai, targumi, sifra, arapska literatura Kuran, Al Baladurije, Said ibn Batrik te klasini pisci kao to su Maneton, Aigyptiaka, Beros i neki dr. Od kranskih pisaca najvaniji su Euzebije Cezarejski, sv. Jeronim, sv. Epifanije i pisci putopisci. Nakon toga autor govori o povijesnom pregledu biblijskih starina odnosno biblijske arheologije i s time zavrava uvod. Iza uvoda slijedi prvi dio knjige a nosi naslov Geografski i etnografski pregled biblijskog istoka. U prvom dijelu Rebi govori o biblijskom geografskom pregledu, a tu pod pojmom biblijskog zemljopisa podrazumijeva geografiju onih zemalja koje se spominju u Bibliji. Tako se spominje zemljopis Palestine, Sirije, Mezopotamije i Egipta. Govori se o gorskim lancima, rijekama, dolinama, nizinama, pustinjama, piljama. Autor pie i o klimi, flori i fauni Palestine i nepogodama koje su zahvaale taj dio, te o topografiji Palestine gdje govori o gradovima kao to je Jeruzalem, zatim pokrajinama Judeje, Samarije i Galileje kao i o ostalim pokrajinama. O njima profesor pie kao znaajnim gradovima kada se je neto vano dogodilo itd. Drugi vei naslov u prvom dijelu knjige nosi naslov Etnoloki pregled biblijskih naroda osobito Izraelaca u kojem se govori o pronalasku prethistorijskog ovjeka te govori o njegovoj povijesti. Donosi etnoloki pregled Mezopotamije, Egipta, Kanaananskog naroda, Hetita, Amonaca, Edomaca gdje objanjava koje su prostore u povijesti naseljavali. Nakon toga govori o povijesti Izraela od oca Abrahama, izlaska iz Egipta, osvajanja obeane zemlje, te o povijesti Izraela od doba sudaca i vremena monarhije. Raspravlja o Sjevernom kraljevstvu i Junom kraljevstvu, te o babilonskom izgnanstvu i perzijskom razdoblju. Drugi dio knjige nosi naslov Privatni i obiteljski ivot. Taj dio knjige podijeljen je na dva vea dijela koji nose naslove ishrana, odijelo i stanovanje te obitelj i drutveni
1

Usp. A. Rebi, Biblijske starine, Kranska sadanjost, Zagreb 1983, 7.

7 ivot. U naslovu ishrana, odijelo i stanovanje Rebi govori o skromnoj i jednostavnoj ishrani, pa su se tako Izraelci hranili prije svega plodovima zemlje. Kruh im je bio glavna hrana, a pravio se od jema, Izraelci su znali blagovati i itna zrnja izravno iz klasja. Mlijeko, sir i maslac su bili glavni prehrambeni proizvod u onim dijelovima u kojima su se Izraelci bavili stoarstvom. Meso je rijetka hrana i smatralo se je sastavnim dijelom gozbe ili nekog sveanog ruka. Siromasi su zaklali ivine jedino kada je blagdan ili kada bi im doao gost. Riba je bila hrana siromaha. Izraelcima je bilo doputeno blagovati samo one ribe koje imaju peraje i koje su pokrivene ljuskom. Ribu se jeli uz med. Zaini za jelo su im bili sol, korijandar, kumina, kopar, metvica, goruica i afran. Med od divljih pela bio im je vrlo traena poslastica. Skakavci su bili hrana pustinjaka i siromanih ljudi. Izraelci su ih kuhali i pekli a mogli su ih i samljeti u brano pa poput patete nanositi na kruh.2 Za utaivanje ei koristili su mlijeko, vodu i vino. Voda im je bila na cijeni. uvali su je u velikim cisternama i ve se u ono vrijeme morala kupovati. Vino su pravili od groa, ipka i od datulja. Budui da je bilo vrlo jako, mijeali su ga s vodom. Osim vina poznavali su i pivo koje su pravili od jema. Od opojnih pia vano je spomenuti ocat kojega su dobivali iz vina i iz drugih opojnih pia. Nakon toga autor govori o hebrejskoj kuhinji i gozbama. Nakon govora o jelu slijedi izlaganje o odijelu. Tu autor govori kako su Izraelci nosili odijelo od koe, plat od kozje ili devine dlake. Odijelo se je sastojalo od tunike, pojasa i plata. A nosili su i kabanice, te prigodna odjela, rubac za otiranje znoja i sindon koji je neke vrste koulja koju su nosili ispod tunike. Nadalje slijedi govor o njezi tijela: o kosi i bradi, obui, nakitu, kamo pripada tap. Iza govora o obui govori se o stanovima, atoru i kua, te na kraju govori o selima i gradovima i njihovoj upravi. Slijedi govor o obitelji i drutvenom ivotu gdje Rebi govori o vanosti i ustrojstvu obitelji, o poligamiji i monogamiji, enidbi, enidbenim zaprekama, rastavama, prostituciji, o drutvenom poloaju ene, o djeci, o robovima i njihovom drutvenom poloaju. Konano ovamo pripadaju bolest i smrt te svetkovanje i meusobno ophoenje. Trei dio knjige nosi naslov Javni i drutveni ivot. Taj dio knjige podijeljen je na vie naslova: privreda, promet i trgovina, mjere, vage i novac i kultura. Kod privrede autor govori o stoarstvu, ratarstvu, peradarstvu, lovu i ribolovu, rudarstvu i obrtu. U prometu i trgovini govori se o putovanjima kopnom i morem i o razvoju trgovine. Kod mjera je rije o duini, putu i teini. Kod vaga govori se o babilonskim i hebrejskim
2

Isti, 71.

8 mjerama. Zatim se govori o novcu prije babilonskog progonstva, o perzijskom, grkom i idovskom novcu za vrijeme Hazmonejaca, o Herodovom novcu, o revolucionarnom idovskom novcu te o stranom novcu u helenistiko doba, tj. o grkom i rimskom novcu. Kod kulture govori se o pismu, rairenosti pismenosti, pisaem priboru, znanosti, o filozofiji i teologiji, povijesti, te o drugim ondanjim znanostima kao to su zemljopis, medicina, matematika, prirodne znanosti, astronomija ili astrologija. Konano je rije o egipatskom, babilonskom i idovskom kalendaru. Na koncu autor govori i o arhitekturi, visokogradnji, o gradnji grobova, zdenaca, cisterni, jezera i vodovoda. Zavrna rije vrijedi umjetnosti, slikarstvu, kiparstvu i rezbarstvu. Ne treba zaboraviti i govor o glazbi i glazbalima. etvrti dio knjige nosi naslov Dravno ustrojstvo. U tom dijelu knjige A. Rebi govori o upravi, teokraciji, kralju, upravi zemlje, okupacijskoj upravi, o dravljanima, dravnim financijama, o carinicima, javnom sudstvu, velikom vijeu, sudskom postupku, kaznama, krvnoj osveti, i na koncu se govori o vojsci i ondanjem ratnom umijeu. Peti dio knjige nosi naslov Vjerske starine. Taj dio je podijeljen na etiri vea naslova: sveta mjesta; posveene osobe; sveta vremena rtve i blagdani. Kod svetih mjesta pisac govori o svetom atoru, Salomonovom hramu, Ezekielovom idealiziranom hramu, Zerubabelovom drugom hramu, Herodovom hramu, o idovskim hramovima izvan Jeruzalema i Palestine i o sinagogama. Kod posveenih osoba autor iznosi povijesni razvoj, opisuje levite, sveenike, velikog sveenika, te prihode sveenstva. Kod svetih vremena govori o abatu suboti, Mlaaku, Pashi, blagdanima Sedmica, Sjenica, Ustolienja i Nove godine, o Danu pomirenja, Blagdanu posveenja hrama i blagdanu Purim. Kod rtava govori o povijesnom razvoju, o smislu rtve, svojstvima i vrstama rtava: o paljenicama, mirotvornim rtvama - priesnicama, o rtvama za grijeh - okajnicama, rtvama za prijestup naknadnicama, prinosnicama, miomirisnim rtvama, autor govori i o drugim obrednim nainima: molitvama, ienjima, zavjetu nazireata i postu. esti dio knjige nosi naslov Vjerske i politike stranke. Tu autor informativno, pregledno i saeto govori o vjerskim strankama: o vjerskim strankama esena, terapeuta i rekabovaca, o vjersko politikim strankama: farizejima, saducejima i samarijancima i o politikim strankama: herodovcima, zelotima i bodearima. Knjiga zavrava kazalom osoba, stvari i pojmova, a iza toga se navodi literatura kojom se je A. Rebi sluio kod pisanja ove knjige. 8

9 3. RIJEI IVOTA VJENOGA, NEDJELJNE PROPOVIJEDI Ovu je knjigu napisao takoer A. Rebi a izdala ju je Kranska sadanjost 1988. godine. Na poetku knjige stoji proslov u kojem A. Rebi govori kako je ovu knjigu napisao na temelju svojih biblijsko-egzegetskih promiljanja nedjeljnih evanelja koja je od 1967 do 1969 godine govorio na radio Vatikanu u okviru hrvatskog programa. Takoer je kod ovoga pisanja neke misli nadodao a neke je izostavio ali je stil ostao isti. U ovoj je knjizi profesor Rebi ostavio raspored staroga liturgijskog kalendara, a na kraju knjige donosi nacrt iz kojega se moe vidjeti kada se koje Evanelje italo po starom a kada prema novom kalendaru. Knjiga se moe podijeliti na dva dijela, u prvom dijelu stoje razmiljanja nedjelja u doau, u Boiu za misu polnoku i jutarnju misu, o Svetoj obitelji, Bogojavljenju, te o dvije nedjelje po Bogojavljenju. Zatim slijedi Svijenica, predkorizmene te korizmene nedjelje, Cvjetnica, nedjelje po Uskrsu i na kraju je blagdan Duhova. Drugi dio knjige sadri razmiljanja od prve nedjelje po Duhovima odnosno prve nedjelje kroz godinu do dvadeset i pete nedjelje. Na kraju knjige je kazalo biblijskih mjesta u odnosu na liturgijski kalendar.

4. VODI PO SVETOJ ZEMLJI, ILUSTRIRANA POVIJEST JERUZALEMA

Na poetku ove knjige stoji autorov predgovor u kojem se govori o nastajanju ove knjige. Iza toga slijedi govor o hodoaenjima po Svetoj zemlji kroz povijest, te govor o Hrvatima koji su svoj ivot na poseban nain posvetili Svetoj zemlji. Nakon tog govora slijedi zemljopisno-klimatski prikaz Svete zemlje, te povijesni pregled Palestine. Slijedi veliki naslov Jeruzalem u kojem autor govori o Maslinskoj gori i o pogledu na Jeruzalem. Izlau se znamenitosti na Maslinskoj gori. Put vodi u Getsemani gdje se objanjava mjesto Isusove muke te crkve i mjesta. Nakon toga slijedi drugi veliki naslov Stari Jeruzalem gdje pisac govori o gradnji Jeruzalema. Ulaz u grad zapoinje kroz Stjepanova vrata. Slijedi govor o crkvi sv. Ane koja se nalazi u jeruzalemskoj etvrti Bethezda. Nakon toga Vodi govori o palai Marka Antonija, te o tome kako je na ostacima te tvrave sagraeno nekoliko svetita kao to su: kapela bievanja, kapela osude. Tu govori o mjestu i kapeli Ecce Homo, te o litostratosu, o krinome puti, te posebno o bazilici i poloajnom nacrtu crkve Isusova groba. Iza toga slijedi govor o Sionu, o dvorani posljednje veere, o crkvi Marijina usnua, o crkvi svetog Petra, te o zidu plaa, o Omarovoj damiji i damiji Al Aksa.

10 Trei veliki naslov opisuje okolinu starog Jeruzalema, tj. Novi Jeruzalem i Ain Karim. etvrti veliki naslov glasi: Betlehem gdje se govori o znaenju rijei Betlehem, opisuje se sam gradi, zatim se govori o pastirskom polju kod Betlehema i okolini Betlehema. Peti naslov je Mamre Hebron. esti naslov govori Betaniji Mrtvom moru Kumranu Jerihonu. Tu se opisuje Betanija, Judejska pustinja, Jerihon, Mrtvo more, Kumran. Sedmi naslov spominje smjetaj mjesta Emaus. Osmi naslov obrauje put od Jeruzalema do ekema. Deveti naslov je ekem Samarija, te govori o njegovim znamenitostima a to je Jakovljev zdenac gdje profesor Rebi objanjava i mjesto gdje se nalazi brdo Garizim. Nakon toga govori se o Samariji. Deseti naslov govori o Galileji, Taboru i Nazaretu, o velebnoj crkvi Marijinog navjetenja, o crkvi sv. Josipa. Nakon toga put vodi iz Nazareta na Galilejsko jezero. Slijedi govor o Kani Galilejskoj, samo Galilejskom jezeru i o najveem suvremenom mjestu Tiberijadi. Govori se o evaneoskom i arheolokom Kafarnaumu, mjestu umnoenja kruhova Tabgi, Brdu blaenstava, rijeci Jordanu, Harmegdonu, Golanskoj visoravni i Cezareji Filipovoj. Konano je rije o mjestu Isusovog ivota Nazaretu, treem idovskom gradu i najveoj luci Haifi, o biblijskom brdu Karmelu i zranoj luci Lodu. Slijedi zakljuak putovanja te kazalo mjesta i kazalo crkava u Jeruzalemu. 5. AMOS, PROROK PRAVDE Knjiga je izdana 1993 godine. Podijeljena na dva dijela. U prvom dijelu pod naslovom Uvod autor govori o ivotopisnim podacima proroka Amosa te o vremenu u kojem je prorok Amos ivio i kakve su politike i gospodarske prilike bile u njegovo vrijeme, te kakav je vjerski i udoredni ivot bio u njegovo vrijeme. Nakon tog govora A. Rebi poinje govor o knjizi proroka Amosa te govori koji je sadraj knjige, kakva je struktura i kada je knjiga nastala, koje su susljedne redakcije te kakvi knjievni oblici postoje u Amosovoj knjizi. Nakon toga autor govori o poruci Amosove knjige te se tu zaustavlja na nekim tokama koje su vrlo vane za shvaanje Amosove poruke, a to su Bog, grijeh, sud i kazna. Tu autor govori o drutvenom vidu Amosove poruke, te o spasenju. Drugi dio knjige nosi veliki naslov Tumaenje. Prvo stoji kratki naslov i podnaslov Amosove knjige koju pisac ovdje donosi. Saznaju se osnovni podaci o Amosu koji pie o Bogu i o izraelskom narodu. Tu dolaze na vidjelo Amosove osobine i podrijetlo. Pripadao je pastirima i posjednicima stada koji su stanovali u Tekoi. Imao je vienja u Izraelu u vrijeme Uzije i Jeroboama, dvije godine prije potresa i ti podatci 10

11 smjetaju proroka Amosa u odreeno vrijeme, prostor i drutveni status. Drugi dio knjige se dijeli na tri dijela koji su oznaeni rimskim brojevima. U prvom dijelu, Sud nad Izraelom i okolnim narodima, oznaenim rimskim brojem I. donosi se tekst i struktura teksta suda nad Izraelom i okolnim narodima (1,3 2,16). Slijede govori i objanjenje koje je oznaeno rednim brojevima: 1. o Aramejcima kojima je glavni grad Damask, 2. o Filistejcima i glavnom gradu Gazi, 3. o Feniciji i glavnom gradu Tiru, 4. o Edomu, 5. o Amonu, 6. o Moabu, 7. o Judeji, 8. i o Izraelu i njegovim grijesima te o prijetnji, 9. o Jahvinim djelima u povijesti Izraela. Jo stoji kratak zakljuak o svemu to je tu opisano. U drugom dijelu naslovljenom Opomene i prijetnje Izraelu (3,1 6,14), oznaenim rimskim brojem II. stoje teme, o kojima govori, a podijeljene su takoer rednim brojevima: 1. o izabranju i kazni, 2. o prorokom pozivu i nepozivu, 3. o tome da e pokvarena Samarija propasti, 4. o dokazima propasti, 5. o borbi protiv betelskih rtvenika i raskonim kuama, 6. protiv Samarijanki, 7. protiv hodoasnika u Betelu i u Gilagu, 8. zatim govori o Izraelskim zlima, gladi, sui, snijeu i metlici, kugi poput egipatske, potresu i potpunom unitenju Sjevernog kraljevstva i neposluhu Bogu, 9. o tualjci nad Izraelom, 10. tumaenju tualjke nad Izraelom, 11. govori se takoer o uvjetu za spasenje, o obraenju, 12. o sri Jahvina zakona, 13. govori o tome kako je pravni poredak poremeen, 14. slijedi skora kazna, 15. dan Jahvin, 16. govori protiv izvanjskog bogotovlja, 17. konano stoje teme, drage proroku Amosu: o borbi protiv bezbrinih voa i o potpunom unitenju Samarije. Trei dio nosi naslov vienja (7,1 9,10), a oznaen je rimskim brojem III. Tu su teme koje su podijeljene ponovno rednim brojevima, tako se pod rednim brojem 1. govori o prvom vienju skakavaca, kao 2. slijedi vienje o sui, 3. vienje pokazuje visak, u 4. vienju prikazuje se kotarica puna zrela ploda, 5. vienje iznosi sukob Amosa i sveenika Amasije, 6. vienje nosi naslov Amos a u tim se poglavljima govori o otrim prosvjedima protiv trgovaca i prevaranata, protiv sveanih blagdana, te o gladi i ei za Rijeju Bojom i o novom navjetaju kazne, 7 vienje predstavlja temu hvalospjeva te povlasticu Izraelu. Povlastice kojima su Izraelci bili obdareni takoer za sobom povlae i neke dunosti, te na kraju govori o propasti grenika. Na kraju stoji epilog s kojim knjiga proroka Amosa zavrava a to su dva kratka prorotva koja navjetaju novo i sretnije razdoblje u povijesti Izraela: obnovu Davidovog kraljevstva a i punini spasonosnih mesijanskih vremena. Knjiga zavrava s literaturom koju je profesor Rebi rabio za pisanje ove knjige. 11

12 6. OE NA, MOLITVA GOSPODNJA U ovoj knjizi koja je izdana 1973, a drugo izdanje 1995. A. Rebi obrauje biblijsko-egzegetski najljepu molitvu kranstva, molitvu Oe na. Autorov cilj u ovoj knjizi je razraditi molitvu Oena u svjetlu novozavjetne biblijske poruke, a osobito u svjetlu Isusova nauavanja. Autor takoer u ovoj knjizi posee i za starozavjetnom biblijskom porukom, koja u mnogoemu osvjetljava novozavjetnu biblijsku poruku, a takoer uzima u obzir i idovsku molitvenu formulaciju iz Isusova vremena. Knjiga je podijeljena na tri djela. U prvom dijelu knjige na poetku stoji predgovor. Nakon predgovora profesor govori o dva obrasca molitve Oenaa u novozavjetnoj predaji, a to je Lukin obrazac koji je skraen i sadri pet molbi (11,2-4) i Matejev koji je dui i vie razraen i sadri sedam molbi (6,9-13). Nakon toga autor govori o redakciji i kontekstu tih obrazaca. Slijedi zakljuak prethodnoga. Autor usporeuje molitvu Oenaa i idovsku molitvu. Drugi dio knjige je prvi dio Gospodnje molitve Oena a nosi naslov Uvodna formula s usklikom i prve tri elje. Taj dio knjige je podijeljen na uvodnu formulu Oena koji jesi na nebesima, gdje pisac govori o molitvi koju Krist ui svoje uenike s kojom se mogu obratiti Bogu. Nadalje se govori o Bogu kao ocu u drevnim istonjakim religijama, u Starom zavjetu, u kasnom idovstvu, te kao Abba-Oe u Novom zavjetu. Slijedi izlaganje prvih triju elja: sveti se ime Tvoje, doi Kraljevstvo tvoje - gdje se govori o Kraljevstvu Bojem u Starom zavjetu i u Isusovoj propovjedi i trea elja glasi: budi volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Trei dio knjige je drugi dio molitve Gospodnje Oena u kojem se izlau tri pronje. Ovaj dio knjige poinje kratkim uvodom koji ini tri pronje srca i dua molitve Gospodnje.3 Iza kratkog uvoda profesor govor o prvoj elji kruh na svagdanji daj nam danas to predstavlja pronju koja prema grkoj rijei epiousios moe znaiti svagdanji, potrebit ili sutranji kruh. Nova pronja tvori formulaciju: i otpusti nam duge nae kako i mi otputamo dunicima svojim. Trea pronja glasi: i ne uvedi nas u napast nego izbavi nas od zloga, gdje se analiziraju pojedini dijelovi oprotenja. Moe se zakljuiti: "Molitva Oenaa je sa svim svojim pronjama meusobno tijesno povezana. Sredinja misao je dolazak Kraljevstva Bojega. Ovoj su stvarnosti usmjerene sve ostale pronje. Oko nje se vrte kao oko sredita. Mnoge su
3

Usp. A. Rebi, Oe na, molitva Gospodnja, Kranska sadanjost, Zagreb 1973, 63.

12

13 formulacije, osobito liturgijske, kroz povijest bile razraene, nadodane ili skraene. Ova molitva nije nikada u povijesti bila skraivana, razraivana ili proirivana. Njoj se ne da nita nadodati a niti ita oduzeti. Kao i sve Isusove rijei, ona e zavazda ostati i uvijek e biti ljudi koji e je s dubokom vjerom izgovarati.4 Inae knjiga zavrava s popisom literature i sadrajem te ima ukupno 90 stranica. 7. SREDINJE TEME STAROGA ZAVJETA, Biblijsko teoloki pregled starozavjetnih tema Knjigu je izdala Kranska sadanjost 1996. godine te nosi naslov Sredinje teme staroga zavjeta, a podnaslov joj je Biblijska teologija Staroga zavjeta. Podnaslov stoji zato jer na hrvatskom knjikom tritu postoji djelo koje nosi naziv Biblijska teologija Staroga i Novoga zavjeta, koje je izdano 1980. godine i ponovljeno 1993. U ovoj knjizi sabrane su glavne, velike teme koje ine okosnicu itavog Staroga zavjeta. Sabrana su i neka poglavlja koja su preuzeta iz glasovito velikog amerikog katolikog biblijskog komentara Jerome Bible Commentary. Sabrani i neki radovi koje je autor ve objavljivao, ali vei dio knjige je izrastao iz autorovih koja je drao studentima na fakultetu i na njegovim institutima. Knjiga je pisana tako da se njome mogu koristiti ne samo studenti teologije nego i svi koji ele prodrijeti u tajne Boje rijei, zapisane u Starome zavjetu. Knjiga sadri 288 stranica i podijeljena je na: predgovor, uvod, a iza uvoda slijede teme koje su podijeljene na 13 poglavlja, slijedi literatura, skraenice, kazalo hebrejskih izraza, kazalo biblijskoteolokih tema, kazalo pisaca te sadraj. U uvodu profesor Rebi daje definicije biblijske teologije koje glase: biblijska teologija je govor o Bogu objave, o Bogu kojega nam razotkrivaju spisi Staroga i Novoga zavjeta, o ovjeku i o njegovom svijetu kako ga opisuju biblijski pisci; Biblijska teologija je povijesna znanost, to su djela na kojima se temelji povijest i ona je deskriptivne odnosno narativne naravi. Biblijska teologija je samostalna teoloka znanost.5 Nakon ponuenih definicija A. Rebi dalje pie o nainima razmiljanja i izraavanja gdje govori da se hebrejski nain znatno razlikuje od grkog naina razmiljanja i izraavanja. Nabraja mitopejsko razmiljanje simboliki nain izraavanja, antropomorfizme i antropopatizme pripisivanje Bogu ljudskih crta i osobina, te donosi jo neke primjere semitskog naina umovanja i izraavanja. Nakon toga autor pie o povijesti biblijske teologije od samog zaetka ,
4 5

Isti, 87. Usp. A. Rebi, Sredinje teme Staroga zavijeta, Kranska sadanjost, Zagreb 1996, 12.

13

14 preokreta u povijesti biblijske teologije, razvoju teologije poslije Gablera u 19. i 20. stoljeu do novije biblijske teologije i Eichrodtove biblijske teologije Staroga zavjeta. Govori se o biblijskoj teologiji novozavjetnog i kristolokog usmjerenja te o biblijskoj teologiji Staroga zavjeta Gerharda von Rada. Na koncu uvoda autor donosi popis rjenika, leksikona i enciklopedija biblijske teologije. Prvo poglavlje nosi naslov Objava Boga u Starome zavjetu. Iza kratkog uvoda u ovu temu govori se o Bojim imenima koje autor svrstava u skupine te pojanjava znaenje: 'El, 'Elohim, 'Eloah, Ba'al, Adonai, Melek i Jahve. Nakon toga donosi i ostale nazive za Boga u doba izraelskih patrijarha. Slijedi govor o slici Boga u Starome zavjetu zatim o jednome i transcendentnome Bogu gdje se naglaava da je Bog Jahve nadregionalan, nadnacionalan i nadkozmiki Bog, nadvremenski Bog i nadspolno bie i da je sveti Bog. Na kraju prvog poglavlja autor govori o osobnom Bogu koji govori kao ja, a osobnost se ostvaruje u dijalogu. Drugo poglavlje nosi naslov Duh Boji u Starome zavjetu. Ova tema obrauje terminologiju o Duhu Bojemu gdje se objanjava znaenje rijei duh pa se tako govori o rijei ruah a objanjava se i sam smisao pravog shvaanja rijei: kao vjetar ili oluja, kao ivotni dah, ivotvorni duh, poelo ivota. Slijedi govor o Duhu Bojem u povijesti Izraela gdje duh Jahvin silazi na izraelske junake, nadahnjuje njihove vladare, proroke i mudrace. Potom slijedi govor o duhu Jahvinom kao odgojitelju, te o nazonosti Boga u Izraelu i o Duhu Gospodnjem koji je obean za eshatoloka vremena i govori o odnosu Duha Svetog i Bojeg bia. Na kraju drugog poglavlja govori se o meuzavjetnom razvoju gdje je duh boanska stvarnost, ali djeluje autonomno.6 Tree poglavlje nosi naslov Rije Boja. Na poetku se govori openito o rijei koja u Starome zavjetu ima posebno znaenje poevi od znaenja rijei. Nakon toga se govori o temeljnim vlastitostima rijei Boje te kae da se pri tom govoru objavljuje Bog, dok se govori, Bog djeluje, a ovjek Bogu duguje odgovor. Ovo poglavlje zavrava dodatkom koji ima naslov Prorok slubenik rijei Boje i tu autor kae da su ljudi glede spoznavanja Boga ogranieni te da je u tom vidu i prorok bio ogranien, nije ni on mogao dokuiti sve vidove onoga to mu je Bog nadahnuo da govori.7 Da bi Bog objavio ovjeku svoju misao, slui se naravnim
6 7

Isti, 65. Isti, 72.

14

15 sredstvima, a samo iznimno nadnaravnim sredstvima. I prorok se slui naravnim sredstvima kada Boju misao pretae u ljudski govor i prenosi je svojim suvremenicima. Meutim u ta naravna sredstva pripadaju prije svega u ljudski govor u kojem se upotrebljavaju rijei, slike, slikoviti izrazi, usporedbe, metafore i mitovi. Prorok upotrebljava i simbolike radnje. etvrto poglavlje nosi naslov Priroda, stvaranje, udo. Na poetku A. Rebi objanjava to znai priroda, a nakon toga govori o stvaranju i to openito da bi onda govorio o stvaranju u molitvama Izraela, stvaranju prema Drugom Izaiji i o stvaranju u mudrosnoj knjievnosti, te o stvaranju i zakonu. Slijedi govor o udu u Bibliji gdje autor objanjava to znai sama rije u Starome zavjetu. Ona vie odgovara dananjem izrazu otajstva, tajne, misterija te nakon toga govori o udu i fizikom redu, o udu kao spasonosnoj objavi Boga i kao znaku i zalogu budueg spasenja. Peto poglavlje nosi naslov ovjek u poruci Staroga Zavjeta. Ovaj dio je A. Rebi objavio u Bogoslovskoj smotri 1980. godine, a govori da je starozavjetna antropologija izraena pripovjedaki. Izneseni su i istaknuti razni vidovi ovjekova ivota i njegova odnosa prema Bogu i drutvu. U hebrejskom postoji jedna rije koja znai ovjeka a to je ha adam, ali uz nju postoje jo mnogi drugi izrazi kojima biblijski pisac izraava mnogovrsne vidove u kojima se izraava starozavjetni ovjek: i, eno, nefe, ruah, basar. Zatim govori o tome da je grko helenistiko poimanje ovjeka dualistiko pa je ovjek podijeljen na dva svijeta, na duhovni i na materijalni, na duu i tijelo. esto poglavlje nosi naslov Odnos Boga prema Izraelu. Tu se govori o analogijama i metaforama, o odnosu Boga i Izraela. Tako spominje analogije: oca i sina, zarunika i zarunicu, supruga i suprugu, pastira i stada, kralja i njegove podanike. Nabrajaju se i ostale manje vane analogije kao to su analogije o srodniku. Nakon analogija govori se o savezu, o samoj etimologiji rijei berith, savez, te o pretpovijesti biblijskog saveza i o njegovim paralelama u nebiblijskom svijetu. Slijedi savez u Starom zavjetu, o Mojsijevoj ulozi i u biblijsko-povijesnim elementima. Iznosi se sklapanje saveza, dekalog ili deset zapovijedi, povelja saveza (Izl 20,22 23,19), ponazoenje saveza te institucije saveza u predmonarhijsko i monarhijsko doba. Zatim se govori o ponovljenom zakonu i savezu. Sve se zavrava sa sveenikom tradicijom o savezu. 15

16 Sedmo poglavlje nosi naslov Zakon. Tumai se rije torah, zakon. Autor govori o zakonu na Starom istoku i koje je znaenje i uloga zakona u Starome zavjetu, te o zakonu u poslije babilonsko doba, o ivotu po zakonu i studiju zakona. Na kraju ovoga poglavlja govori se o zakonu na koncu Staroga zavjeta. Na koncu se nalazi dodatak koji govori o Isusu i zakonu. Osmo poglavlje nosi naslov Bogotovlje. Tu se govori o bogotovlju u Starome zavjetu, o bogotovlju u vrijeme izraelskih patrijarha i Mojsija i u vrijeme Joue i sudaca. Nadalje autor govori o slubi Bojoj u Salomonovo vrijeme. Dalje se govori o blagdanima Pashe, Pedesetnici i Sjenicama, o hramu i sinagogi, rtvama i o drugim obrednim radnjama kao to su: molitva, ienja, zavjeti i post. Na kraju poglavlja autor govori o sveenicima, prorocima, kultu i o prorokoj kritici kulta. Deveto poglavlje nosi naslov Pravednost, ljubav, vjernost (istina). U ovom poglavlju prvo se radi o pravednosti, gdje se o samom pojmu iznose razmiljanja poznatih egzegeta. Autor objanjava to znai rije sdq te donosi biblijske podatke. Nakon toga govori o ljubavi, o njezinom znaenju koje se susree u dva izraza: hesed i nemet. Nakon toga objanjava se znaenje rijei hesed u svom profanom i religijskom znaenju. Poslije toga A. Rebi govori o vjernosti, otkuda dolazi sama rije te objanjava profanu uporabu rijei emet i njezino religijsko znaenje. Deseto poglavlje nosi naslov Bog se objavio izraelskome narodu. Ovdje se govori o objavi i o starozavjetnoj terminologiji objave, te o predmetima Boje objave, tj. o putovima kako se Bog objavljuje. Slijed i zavrni govor o povijesti. Jedanaesto poglavlje nosi naslov ovjekov odgovor Bogu, gdje se govori o udoreu, grijehu te biblijskoj terminologiji grijeha: kao pobuni protiv Boga, pea, promaaju, ht, krivnji, avon, zlu. U nastavku autor govori o greniku i njegovom djelu i o grijehu kao zlom inu koji se protivi Bogu. Govori se i o naravi grijeha, posljedici, izvoru i rasprostranjenosti grijeha. Nakon govora o grijehu govori se o obraenju, oprotenju i spasenju kao povijesnom i eshatolokom iskustvu. Dvanaesto poglavlje nosi naslov Kraljevstvo Boje. U tom poglavlju govori se kako Stari zavjet prihvaa tu simboliku predodbu Bojega kraljevstva na sasvim drugaiji nain nego religije Starog istoka. U vrijeme naseljavanja Kanaana stvari se mijenjaju. Susjedni narodi imali su svoje kraljeve, a svoje bogove zamiljali su kao vrhovne vladare, kraljeve. Po uzoru na njih i Izrael je zaelio imati kralja, i dobio je aula prvog kralja. Imati meutim Boga Jahvu znai imati vrhovnoga kralja (2 Sam 7,12-16). Jer Bog Jahve bio je vrhovni poglavar a kralj je njegov namjesnik. Boje 16

17 kraljevstvo jest svijet u kojem svi tuju Boga kao vrhovnog kralja, opsluuju njegov zakon i na zemlji poinju ostvarivati ono to je na nebesima.8 Trinaesto poglavlje nosi naslov Eshatologija, posljednje stvari. U ovom poglavlju govori se o mesijanizmu, pojmu mesije, mesiji u Starome zavjetu koje je razdijeljeno na tri razdoblja: Izraelska soteriologija u vrijeme kralja Davida i Salomona u 10. stoljeu pr. Kr, kraljevski mesijanizam od 9. do 6. stoljea, poslije babilonsko proirenje Mesijinog lika. Nakon toga se govori o mesijanskom iekivanju u kasnom idovstvu, o vjeri u zagrobni ivot u Izraelu i o vjeri u zagrobni ivot susjednih naroda na Starome istoku, kao to su kod drevni Egipani, Babilonci pa aki i ljudi u Indiji i Perziji. Slijedi govor o vjeri u zagrobni ivot u Starome zavjetu, u poruci proroka i psalama, u mudrosnoj knjievnosti i vjera u poslije babilonskom razdoblju te u judaizmu i u Kumranu. Govori se posebno o smrti, podzemlju, sudu, vjeri i uskrsnuu, te o pretpostavkama za starozavjetnu vjeru u uskrsnue u starozavjetnim tekstovima o uskrsnuu od mrtvih, posebno kod proroka, u mudrosnoj literaturi i u apokaliptici. Na kraju ove knjige nalazi se popis literature, skraenice, kazalo hebrejskih izraza, kazalo biblijsko teolokih tema, kazalo pisaca, te sadraj. 8. PROROK OVJEK BOJI Knjiga je doivjela dva izdanja, prvo izdanje objavljeno je 1982, a drugo 1996. godine. Ovom knjigom A. Rebi eli pomoi svima koji vole Sveto pismo, da iz itanja prorokih tekstova mogu izvui to vie koristi za svoju opu izobrazbu i za svoj duhovni ivot. Za sastavljanje ove knjige sluio se je suvremenom literaturom koja o tom predmetu postoji to je ve ranije bio ugradio u predavanja koja je godinama drao studentima na Katolikom bogoslovnom fakultetu i njegovim institutima, pa stoga apelira: Uzmi, tioe, ovu knjigu i itaj je onom ljubavlju kojom je bila i pisana.9 Knjiga je podijeljena na: predgovor, 12 poglavlja, biljeke, literaturu i sadraj. Ima 155 stranica. Prvo poglavlje nosi naslov to je prorok? U njem se objanjava pojam i sadraj rijei prorok u hebrejskom i grkom jeziku i donosi potkrepu znaenja pojma prorok u biblijskim tekstovima. Tako stoji da u biblijskim tekstovima proroko djelovanje zapoinje njegovim pozivom. Tako stoji poziv kod proroka Elizeja, Izaije, Jeremije, Ezekiela, Jone i Amosa. Autor zakljuuje da su starozavjetni
8 9

Isti, 221. A. Rebi, Prorok ovjek Boji, Kranska sadanjost, Zagreb 1996, 6.

17

18 proroci bili muevi koje je Bog izabrao, pozvao i poslao da u njegovo ime govore Bojem narodu.10 Drugo poglavlje nosi naslov Proroci i prorotvo u Izraelovu susjedstvu. Tu se govori o prorocima u: Egiptu, u kojem se prorotvo sastoji od sadraja magijskog ili vraarskog navjetaja. Autor sugerira da je zanimljivo primijetiti kako i kod egipatskih proroka postoje oni koji se zanimaju za socijalnu nejednakost i nepravde koje ele ukloniti iz njihove sredine.11 U Kanaanu i Feniciji A. Rebi opisuje kako su pronaeni mnogi tekstovi o njihovim prorocima koji su imali istu ulogu i zadau kao i oni izraelski. U Mezopotamiji se govori o prorocima koji takoer imaju istu ulogu kao i izraelski, proriu sudbinu po snovima, promatranjem zvijezda, gledanjem u jetra, micanjem ulja u vru, letom ptica u zraku, bacanjem kocke i sl. Autor govori i o zanimanju ena za prorokim djelovanjem. Tree poglavlje nosi naslov Povijest prorokog pokreta u Izraelu. Tu se govori o samim poecima prorotva koje je teko odrediti. Govori se o Abrahamu kod kojeg ima prorokih slika, ali on i patrijarsi su prorocima samo slini. Pisac govori o Mojsiju koji je uzor svemu onome to prorok mora biti. Nakon tog govora A. Rebi dijeli proroke: na doba sudaca (11. stoljee pr. Kr.), kada djeluje Debora (Suci 4,4-5) i Gideon (Suci 8,34). Predmonarhijsko vrijeme poznaje Samuela i proroke u njegovo doba (1 Sam 14,18-22). Postojale su u to doba proroke skupine i proroci pojedinci. U Sjevernom kraljevstvu u vrijeme Omrijeve dinastije vrijeme djeluju Ilija i Elizej i itave kolonije proroka. etvrto poglavlje nosi naslov Proroci pisci, u kojem se govori o prorocima 8. stoljea pr. Kr.. Tako govori i njihovim prvijencima a ujedno i o onima koji pripadaju najveim starozavjetnim prorocima Amosu, Hoei, Izaiji, Miheju. Slijedi opis govora o prorocima iz 7. stoljea pr. Kr. Sefaniji, Jeremiji, Nahumu i Habakuku. Nakon toga govori se o prorocima u 6. stoljeu pr. Kr, Ezekielu, Deuteroizaiji, Tritoizaiji, Hageju, Zahariji i Obadiji. I izlae se i o prorocima 5. stoljea pr. Kr. i o prorocima kasnijeg vremena meu koje pripadaju: Malahija, Joel i Deuterozaharija. Govori i o anonimnim prorocima koji su bili redaktori ranijih proroka. Govori jo zasebno o Joni. O svakom ovom proroku profesor opisuje vrijeme djelovanja, njihovo okruenje i kontekst, i samo njihovo prorokovanje.

10 11

Isti, 11. Isti, 16.

18

19 Peto poglavlje nosi naslov Izbor, poziv i poslanje proroka. Taj naslov A. Rebi obrauje kako se u Starom zavjetu postaje prorokom, iznosi Boji izbor prije roenja proroka, Bog izabire proroka u vjenosti, a poziva ga u proroke u vremenu u kojem dotini prorok ivi, a samim time Bog ulazi u ljudsku povijest i mijenja tijek ivota, kako pojedinca tako i naroda, upravlja hodom ovjekovim kroz ivot prema odreenom cilju.12 A to se tie poslanja tu autor tvrdi: Prorok je ovjek kojega Bog alje narodu da mu prenosi njegovu Rije, poruku spasenja, ali ponekad i poruku suda. Svaki je prorok imao iskustvo poslanja. Svaki je od njih bio poslanik Boji, predstavljao je Boga pred Izraelom.13 esto poglavlje nosi naslov Trpljenje proroka. U tom dijelu autor govori kako je svaki prorok uivao Boju zatitu i blagoslov, ali sa strane naroda nailazio je na odbijanje i na prezir, nailazio je na trpljenje, te su se proroki ivot i poslanje, ne samo u Starome zavjetu nego i inae, provodili pod zakonom trpljenja, progonstva i rizika. Sedmo poglavlje govori o prorokovoj vjernosti Bogu, u emu se odlikuju Mojsijev, Ilijin i Jeremijin primjer. Autor takoer govori kako se u tekim trenucima dolazi do krize gdje se prorok pita da li je prevaren i naputen kao to to ini prorok Jeremija (20,7). Proroci, meutim, ne okreu lea Bogu nego kod same misli o Bogu oni se razvesele, te zadnje etape svojeg apostolskog djelovanja prorove u zreloj vjeri, mukom pouzdanju i neogranienoj ljubavi. Osmo poglavlje nosi naslov Molitva prorokova. Tu se govori o tome to je molitva te kako su proroci molili. Tako se moe razaznati da je prorokova molitva, molitva za druge, prorokova osobna molitva i kako prorok poziva ljude na molitvu, a iznose se i odlike prorokove molitve. Deveto poglavlje naslovljava se Prorokov odnos prema Bogu i prema Rijei Bojoj. Tu se opirno govori o prorokovoj vjeri i pouzdanju u Boga koji ljudima govori po svojim glasnicima. Deseto poglavlje nosi naslov Zadaa proroka u Starome zavjetu. Tu se govori o prorokovoj zadai da odgaja narod, tjei, die im duh i srce, prorie svretak nevolja i poetak spasenja. Prorok je savjest Izraelskog naroda, on je sredstvo Boje u upravljanju Izraelom.

12 13

Isti. 70. Isti, 72.

19

20 Jedanaesto poglavlje nosi naslov: Odnos starozavjetnih proroka prema starozavjetnim ustanovama. Tu se govori o prorokovom odnosu prema Zakonu i sveenstvu, o prorokovom odnosu prema kultu i o prorokovom odnosu prema kralju. Dvanaesto poglavlje nosi naslov Knjievne vrste u prorokim spisima. Autor govori o knjievnim vrstama koje su karakteristine za proroku knjievnost. Tu se govori o prorotvu, simbolikim radnjama, nagovorima, opisima pozivanja proroka, pokornikim pjesmama, lamentacijama i prorokim himnima, elegijama, epitalamiju, satirama, svadbenim pjesmama, polemikama i sudskim postupcima, parabolama, alegorijama i simbolikim imenima, ispovijestima i apokalipsama. Trinaesto poglavlje nosi naslov Poruka starozavjetnih proroka. Posebno se tumai monoteizam, vjera u jednoga Boga, udoree i mesijanizam. Mesijanizam se dijeli na tri stadija: davidovsko-dinastijski mesijanizam, osobni mesijanizam i mesijanizam poslije izgnanstva i mesijanizam u kasnom idovstvu. Knjiga zavrava biljekama, a nakon njih stoji literatura kojom se je A. Rebi sluio za pisanje ove knjige. Na koncu jo stoji sadraj djela. 9. BLAENSTVA Ovom knjigom A. Rebi eli upoznati itateljstvo s porukom Isusovih blaenstva, koja predstavljaju program novog ivota, ivota po Duhu i u Duhu. Blaenstva su ideal kakav ovjek teko moe zamisliti na temelju svog razuma, ona predstavljaju poruku nebeskog Oca njegovim sinovima i kerima na zemaljskom putovanju.14 Knjiga je podijeljena na dva velika djela koja su oznaena rimskim brojevima. Pod rimskim brojem I. stoji naslov Uvod u kojem profesor govori o Matejevom evanelju koje najiscrpnije donosi blaenstva, govori o samom piscu Evanelja i vremenu nastanka, te koji su teoloki vidici i sastav Matejevog Evanelja. Nakon toga slijedi Govor na gori gdje se govori o literarnom vidu toga govora i o njegovom teolokom kontekstu. Slijedi tumaenje Isusova govora na gori. Sam se govori dijeli na tri dijela. Nakon toga autor govori o blaenstvima u Lukinom evanelju, o Lukinom redakcijskom zahvatu te koja je poruka blaenstva u Lukinom Evanelju. Slijedi i govor o blaenstvima u izvoru Q, te koji je starozavjetni kontekst blaenstava. Drugi dio knjige nosi naslov Tumaenja blaenstava, gdje se prvo objanjavaju Isusove pripremne radnje: ugledavi mnotvo, uzie na goru i kada sjede, pristupe mu uenici, te objanjava pojmove Kraljevstvo Boje i oznaku blago prema navedenim naslovima. Tu se nabrajaju blaenstva koja su oznaena rednim brojevima.
14

Usp. A. Rebi, Blaenstva, Kranska sadanjost, Zagreb 1986, 7.

20

21

1. BLAGO

SIROMASIMA,

DUHOM:

NJIHOVO

JE

KRALJEVSTVO

NEBESKO!, pod tim naslovom govori se tko su ti siromasi i koje je njihovo znaenje u starozavjetnim spisima, u prorocima, psalama i u evaneljima. 2. BLAGO OALOENIMA: ONI E SE UTJEITI. Tu se govori o shvaanju rijei oaloeni te o nagradi koju Isus obeava oaloenima. 3. BLAGO KROTKIMA: ONI E BATINITI ZEMLJU!. Ovdje se govori tko su krotki, i koji se tu evaneoski ideal pojavljuje. 4. BLAGO GLADNIMA I EDNIMA PRAVEDNOSTI: ONI E SE NASITITI! potie na razmiljanje Matejeve redakcije koja govori o rijei pravednost. 5. BLAGO MILOSRDNIMA: ONI E ZADOBITI MILOSRE!, govori o bratskoj i sestrinskoj ljubavi i o znaenju ovoga blaenstva. 6. BLAGO ISTIMA SRCEM: ONI E BOGA GLEDATI!, navijeta o biblijskom pojmu istoe srca. Iznosi se znaenje gledanja Boga. 7. BLAGO MIROTVORCIMA: ONI E SE SINOVIMA BOJIM ZVATI! predstavlja mirotvorno blaenstvo te izlae biblijski pojam mira. Spominje se znaenje izraza mirotvorstvo i nagrada da e se zvati Boji sinovi i keri. 8. BLAGO PROGONJENIMA ZBOG PRAVEDNOSTI: NJIHOVO JE KRALJEVSTVO NEBESKO! tumai da je ovo blaenstvo isto kao i prvo pa je stoga ovo blaenstvo karakteristino za Matejevo evanelje. Pod tim naslovima spominju se progonstva zbog Krista Gospodina. Nakon govora o osam blaenstava knjiga iznosi dodatno blaenstvo BLAGO VAMA KAD VAS, ZBOG MENE, POGRDE I PROGNAJU. Ovdje se govori kao o tzv. devetom blaenstvu te se zakljuuje da je to isto blaenstvo kao i osmo gdje se donosi govor o progonima proroka prije apostola. Iznosi se kako se oni koji su u ime Sina ovjejeg progonjeni trebaju radovati zbog Krista i njegovog evanelja. Na kraju knjige stoji zakljuak s govorom to su to blaenstva i to ona poruuju. Donosi se i popis literature koju je autor rabio pri pisanju ovoga djela, te sadraj, s kojim knjiga ima sveukupno 90 str. 10. STVARANJE SVIJETA I OVJEKA (Post 1 3) A. Rebi je nakon dugo vremena od kada je objavio knjigu Biblijska prapovijest uvidio je da bi prvi dio knjige bilo bolje objaviti kao zasebnu cjelinu. Tako je njegova elja da ova knjiga bude od duhovne i znanstvene koristi ne samo studentima Katolikog bogoslovnog fakulteta gdje je desetljeima bio profesor nego i sveenicima i onima koji su zaljubljeni u Bibliju i s ljubavlju je itaju i tumae.

21

22 Knjigu je izdala 1996 godine izdavaka kua Kranske sadanjosti i sadri 175 stranica. Knjiga zapoinje predgovorom i proslovom a nakon toga se dijeli na tri dijela. U prvom dijelu pod naslovom uvod u Petoknjije govori se od kuda naziv Petoknjije. Nadalje se govori o vanosti Petoknjija i njegovom opsegu te koji je sadraj i podjela Petoknjija. Autor govori kako se na prvi pogled zapaaju tri skupine tema, povijest postanka svijeta, podrijetlo ovjeka, povijest izraelskih otaca, osloboenje izraelskog naroda iz egipatskog ropstva i njegov put do Sinaja. Govori da su glavne teme Postanka s jedne strane cjelina tj. svemir, svijet i ovjek, a s druge strane pojedinci, patrijarsi. Glavne teme knjige Izlaska nisu kolektivne naravi: Jahve je izabrao izraelski narod. Mojsije je u svim dogaajima posrednik izmeu Boga i ljudi. Ustanove, propisi obredi i dr. tvore jedan od sredinjih dijelova Petoknjija, proteu se od druge polovine knjige Izlaska, u cijeloj knjizi Levitskog zakonika i u prvom dijelu knjige Brojeva. Trei dio tvori veina knjige Brojeva i knjiga Ponovljenog zakona koja u sintezi ponavljaju boravak u pustinji i cijeli sinajski zakon. Takoer se govori o problemu nastanka Petoknjija, nastalo mnogo poslije Mojsijevog ivota a iznosi se i vanjska povezanost i literarno jedinstvo Petoknjija. Petoknjije je vjeto sastavljena cjelina pripovjedakih povijesnih zgoda i dogaaja iz prapovijesti ovjeanstva, posebice izabranog naroda i starozavjetnih zakona, ali i unato tome jedinstvu Petoknjije odaje ve na prvi pogled mnogo literarnih nepovezanosti, ponavljanja, fragmentarnosti te su posrijedi mnoge razlike u stilu pisanja, rjeniku i u moralno-vjerskom nazoru.15 Nakon problema Petoknjija knjiga donosi kritiko istraivanje te sud crkvenog uiteljstva o teorijama historijskokritikog istraivanja Petoknjija. Autor pie o povijesti biblijskih predaja. Nakon prvog dijela knjige slijedi prilog koji nosi naslov Mojsijevo Petoknjije u naoj hrvatskoj biblicistici. Drugi dio knjige nosi naslov uvod u knjigu Postanka. U njem autor govori da je sadraj knjige Postanka, postanak neba i zemlje, prvih ljudi i izraelskoga naroda. Knjiga Postanka dijeli se na deset poglavlja gdje se deset puta susree literarna formula Ovo je postanak...: 1. 2. Postanak svijeta i ovjeanstva (1) iz sveenike i (2) iz jahvistke predaje. Povijest Adamova roda, povijest deset pretpotopnih pokoljenja u

rodoslovljima (5).
15

Usp. A. Rebi, Stvaranje svijeta i ovjeka, Kranska sadanjost, Zagreb 1996, 12.

22

23 3. 9). Povijest Noina s rodoslovljem Noinih potomaka ema, Hama i Jafeta (6 Zasebna povijest Noinih sinova i potomaka ema, Hama i Jafeta (9 11). Rodoslovlje ema sve do Teraha, oca Abrahamova, ukupno deset Povijest Terahovih sinova Abrahama, Nahora i Harana s rodoslovljem Rodoslovlje Jimaela (25). Povijest Izakovih sinova s rodoslovljem Izaka (25 - 35). Ezavovo rodoslovlje (36). Povijest Jakova i njegovih dvanaest sinova s rodoslovljem Jakova (37 -

4.
5. 6. 7. 8. 9.

poslijepotopnih pokoljenja i rodoslovlja (11). Teraha (11 25).

10.
50).16

Nakon sadraja i podjele govori se o metodi opisivanja gdje se biblijski autor slui metodom eliminiranja onih pojedinosti koje nisu bitne za spasenje. Iza toga A. Rebi donosi shematski prikaz sadraja knjige Postanka. Teologija knjige Postanka govori da biblijski pisac na teoloki nain prikazuje povijest grijeha, milosti i nade u spasenje te da donosi najvanije istine objavljene religije: Bog je jedan, stvorio je i brinuo se za ovjeka, stvorio ga je kao slobodno bie, ovjek je pao, a Bog ga eli spasiti, kasnije ovjek opet grijei i Bog ga kanjava potopom a vjerne spaava. Ostvaruju se Boja obeanja Noi. Bog je pravedan i blizak, mrzi grijeh i kanjava nepravdu. Bog je Gospodar svih naroda.17 Nakon ovoga A. Rebi govori o vanosti i povijesnoj vrijednosti knjige Postanka. Trei dio knjige nosi naslov stvaranje svijeta i ovjeka, a podijeljen je na dva poglavlja koja se dijele na odsjeke. U prvom poglavlju govori se o podrijetlu svemira: stvaranje neba i zemlje (1,1 - 2,4a). Autor prvo donosi tekst a nakon toga dijeli knjigu na tumaenje teksta i na literarnu i teoloku analizu. U prvom odsjeku tj. tumaenju teksta autor govori o samom stvaranju, kako je Bog stvoritelj svih stvari i da je Bog stvorio svijet u vremenu tj. na poetku. Spominje se i koja je nauka sadrana u Post 1 - govori o ukraavanju i usavravanju svijeta, kakvo je bilo prvotno stanje prasvijeta, zatim donosi stvaranje u sedam dana: kako Bog stvara prvi dan svjetlo, svod nebeski, drugi dan dijeli donje vode od gornjih voda, trei dan dijeli kopno od voda i stvara biljni svijet, etvrti dan stvara sunce, mjesec i zvijezde, peti dan stvara
16 17

Isti, 23. Isti, 47.

23

24 ribe i ptice, esti dan stvara kopnene ivotinje i ovjeka te govori o davanju vlasti ovjeku nad niim stvorenjima, biima. Pisac donosi zakljuak i posvetu sedmog dana. U drugom odsjeku je teoloka i literarna analiza o literarnom sustavu Post 1.1 2.4a po shemi stvaranja i uporabljenoj formuli: uvodna formula - tada ree, formula Boje zapovijedi - neka bude, formula izvrenja - i bi tako, formula opisivanja - i odijeli svjetlo od tame, formula blagoslova - Elohim blagoslovi ili nazva, Elohim nazove, formula odobrenja - i vidije da je dobro i formula zakljuka - i bi veer i bi jutro.18 A. Rebi takoer govori o upotrebi brojeva sedam i tri. Iznosi teoloki sadraj Post 1.1 - 2.4a: Bog je jedini Stvoritelj svega vidljivoga i nevidljivoga svijeta, donosi nauku o Bogu Stvoritelju u ostalim knjigama Biblije, te govori o praiskonskoj dobroti stvorenja, protumitskoj zaokupljenosti biblijskog pisca, o ovjeku i o odmoru. Nakon teolokog sadraja slijedi govor o podrijetlu biblijske nauke o stvaranju, babilonski ep o stvaranju svijeta i ovjeka Enuma eli. Pita se koje su slinosti i razlike izmeu tog epa i Postanka. Navodi hebrejsku i mezopotamsku kozmografiju ili sliku svijeta, te odnos Postanka i znanosti. Navodi i sva tumaenja heksamerona ili estodnevlja. U drugom poglavlju govori se o podrijetlu ovjeka, edenskom vrtu, praiskonskom stanju ovjeka i o grijehu (Post 2,4b - 3,24). Na poetku stoji uvod koji donosi literarnu razliku izmeu Post 1 i Post 2 3. Najoitija razlika je u tome to pisac Boga naziva drugim imenom, vie ga ne naziva Jahve nego Elohim. 19 Autor donosi tekst kojeg dijeli na etiri odsjeka. U prvom odsjeku govori o praiskonskom stanju zemlje i stvaranju ovjeka, gdje je Bog usporeen s lonarom, te udahniteljem ivota. Zatim se donosi biblijsko-teoloko znaenje pojmova prah i ivotni dah. Slijedi zakljuak. U drugom odsjeku govori se o Edenskom vrtu, koji je bio poloaj vrta te govor o rijekama i drveu u Edenu, te kako je ovjek postavljen u Eden i koja je bila sudbina prvoga ovjeka u svjetlu izraelske povijesti. Nakon toga govori se o stvaranju ivotinja, stvaranju ene i ustanove braka, savrenstvu praroditelja, biblijsko-teolokom znaenju raja zemaljskog, iskonskom grijehu u ostalom dijelu Svetog pisma i o Post 2 i evoluciji. U treem odsjeku autor govori o grijehu i kazni, o kunji i grijehu gdje zmija kua enu, prekraju Boje zapovijedi i gubitku prvotnog

18 19

Isti, 71. Isti, 97.

24

25 integriteta. A. Rebi donosi razna tumaenja o naravi istonoga grijeha. Nakon toga govori dalje o sudu i kazni. Prva je kazna prokletstvo zmije (3,14-15). Ovim prokletstvom Gospodin postavlja neprijateljstvo izmeu ovjeka i zmije u kojoj je olien sotona. Tu se susree prvo starozavjetno proroanstvo koje se odnosi na daleku budunost.20 Druga kazna iznosi enu kako u bolovima raa (3,16). Tom je slikovitom kaznom pisac izrazio nevolju i bijedu u koju je upalo ovjeanstvo nakon grijeha.21 Trea kazna oznaava mukotrpnost u radu i smrt (3,17-19). Biblijski pisac je uzeo iz opeljudskog iskustva one karakteristine boli, sramote, ponienja, znoj, neuspjehe i, konano, samu smrt da bi njima ocrtao svojim suvremenicima sudbinu palog ovjeka. Bog ne ostavlja ovjeka u bijedi i nevolji, nego iz svoje velike ljubavi prilazi ovjeku da ga spasi.22 Nadalje autor govori pod naslovom priroda ostaje neporemeena kako Bog unato grijehu ne naputa ovjeka, nego se za nj brine, osigurava mu hranu, odijelo i prati ga svojim blagoslovom i svojom providnou kroz cijeli ivot.23 Na kraju A. Rebi govori o tjeranju ljudi iz raja (3,22-24). Tu govori i tome da je na poetku prapovijesti spasenja stajala demonska sila atan i aneoski lik kerub, jedan kao predstavnik i nositelj zla, a drugi kao vjesnik Boje ljubavi i spasenja. Autor govori da su u tim poglavljima prisutni imbenici velianstvene povijesti spasenja: Bog, ovjek, demon, aneo. Na samom kraju nudi se saetak onoga bitnoga to biblijski pisac poruuje kao objavljenu istinu. Tako se: 1. 2. ovjek se razlikuje od ivotinja. ovjek je neposredno stvorenje Boje, stvoren da ivi u dvoje i da surauje Prvi ljudi su stavljeni u Eden, u nadnaravno stanje, u savreni sklad i Prvi ljudi su stavljeni na kunju da dokau vjernost Bogu, pali su i time je

s Bogom kao sustvoritelj.

3.
4. trpljenje.

prijateljstvo s Bogom, u djetinji odnos sa svojim Stvoriteljem. odluena sudbina cijelog ovjeanstva, no otkuda dolazi nemir, nesklad, zlo i

20 21

Isti, 147. Isti, 148. 22 Isti, 150. 23 Isti, 152.

25

26

5.

Vrt, oblikovanje ovjeka iz praha zemaljskog, pravljenje ene iz rebra,

stablo ivota, zmija i dr. predstavlja pjesniki jezik, slike i metafore koje imaju bogato znaenje.24 U etvrtom odsjeku govori se o knjievnim vrstama, knjievnom jedinstvu (2 3), govori se o slikovitim sljedeim predodbama: prvotnom stanju zemlje opisanom kao suna i nenastanjena pustinja, Jahvi poput lonara kako oblikuje ovjekovo tijelo (2,7), vrtu u koji je postavljen ovjek, spominje se i velianstven park s velikim rijekama (2,8-14), govori se o simbolikom oblikovanju ene iz ovjekova rebra (2,21-23), o prvom paru ljudi koji je predstavljen bez odijela, o zmaju, zmiji kao zavodniku ene (3,1-7), o Jahvi Elohimu prikazanim kako ee po vrtu (3,8), o Jahvi Elohimu kao sucu i izricatelju kazne (3,9-15), proklinjanju i kanjavanje ene i ovjeka s bolestima, radom i ostalim nevoljama, osobito smru (3,16-19) i o prvom paru ljudi izvan edenskog vrta (3,20-24).25 Nakon toga A. Rebi govori kako stii do smisla tog teksta i govori kako valja posegnuti za ostalim tekstovima Svetog pisma Starog zavjeta. Potom spominje i nebiblijske tekstove. Nakon toga autor pie o Post 2 - 3 i ostalom Svetom pismu Starog zavjeta. Usporeuje i Post 2 - 3 s izvanbiblijskom literaturom. Na kraju knjige nalazi se pogovor. Slijede jo konano popis literature i skraenice te sadraj. 11. MALI RELIGIJSKI RJENIK Knjiga je izdana 1997 godine. U ovom malom religijskom rjeniku A. Rebi donosi osnovne podatke o religijama, a prije svega o Katolikoj Crkvi u Hrvatskoj. Pisanje i izdavanje ovoga rjenika eli potaknuti brojne djelatnike u javnim slubama, a osobito u novinarstvu i u drugim sredstvima javnog priopavanja koji su zbog nametnute bezbone ideologije neupueni a imaju potrebu i elju da imaju pri ruci prirunik u kojem bi na brzinu mogli pronai osnovne podatke o religijama. Upravo se sustavno nametalo omalovaavanje a time neznanje iz podruja religije pa tako postoji potreba za popunjenjem praznine i potrebne promjene. Ovaj mali rjenik sadri vane natuknice u vezi s najveim religijama svijeta. Kod sastavljanja ovoga rjenika A. Rebi se je sluio ostavtinom i kratkim informacijama o temeljnim sadrajima kranske vjere. Rabio je Hrvatsku kransku terminologiju Jeronima etke, te Dizionario minimo A-Z, per legere di religione. Sluio se i mnogim drugim religijskim rjenicima i leksikonima.26 Tako djelo moe pomoi kao opa informacijama onima koji govore i piu o religiji.
24 25

Isti, 154-155. Isti, 157. 26 Usp. A. Rebi, Mali religijski rjenik, Kranska sadanjost, Zagreb 1997, 3.

26

27 12. SLOVNICA HEBREJSKOGA JEZIKA S ITANKOM Knjiga je podijeljena na tri velika djela: kazalo, fonologiju i morfologiju. U prvom velikom dijelu pod naslovom Kazalo A. Rebi donosi kratice koje se koriste u slovnici, te nakon toga dolazi predgovor u kojem autor donosi razlog zbog kojega pie ovu knjigu. Nakon predgovora slijedi uvod u kojem se govori o podijeli semitskih jezika i o tome koje su glavne znaajke semitskih jezika. Donosi i kratki prikaz povijesti hebrejskog jezika. U drugom dijelu koji nosi naslov fonologija, nauka o suglasnicima i samoglasnicima autor iznosi teme koje obiljeava rimskim brojevima. Pod rimskim brojem I. pisac hebrejske gramatike donosi alfabet. Pod brojem II. govori o oznaavanju dugih, srednjih i kratkih samoglasnika,. Kod broja III. opisuje va koji se potpisuje pod suglasnike i oznaava da je dotini suglasnik bez samoglasnika,27 tako govori o va kvijecens koji se izgovara bez samoglasnika, va mobile koji se izgovara kratkim i muklim , te o va kompozitum ili sastavljenim va. Pod daljnjim brojem govori o dageu koji je tokica umetnuta u suglasnik da oznai dotini dvostruki suglasnik,28 a dijeli se na dage lene ili lagani dage i dage forte ili jaki dage. Pod brojem V. autor govori o naglascima i pravopisnim znacima, interpunkcijama. Pod brojem VI. govori o patah furtivum i qamec katonu, pod brojem VII. spominju se pojedine osobine suglasnika, guturali (alef, he, het, ajin), slovo re (,) polusamoglasnici (alef, vav, jod), slovo he, te slova nun i tau. Pod brojem VIII. govori o makefu crtici, poveznici rijei koja povezuje dvije rijei i oznaava da se te dvije rijei izgovaraju zajedno i povezano29. Pod brojem IX. spominju se slogovi, a pod brojem X. govori se o temeljnim naelima u primjeni samoglasnika. Konano se pod brojem XI. spominju okolnosti kada treba stajati pauza i kako naglaavati rijei kod pauze. U treem dijelu koji nosi naslov morfologija, nauka o gramatikim oblicima, A. Rebi obiljeava teme o kojima govori velikim latinskim slovima. Pod slovom A govori o lanovima, pod B o imenicama, i to o jednini, mnoini i postojeem dualu imenica te o deklinaciji imenica, o statusu konstruktusu koji nastaje kod spajanja dvaju imenica od kojih je jedna u nominative a druga u genitivu.30 Nakon toga govori o ostalim padeima. Pod C govori o prijedlozima i o pravilima za spajanje prijedloga s rijeju. Pod D. govori o upitnoj estici. Pod E. Autor spominje zamjenice, pokaznu, odnosnu, upitnu, osobnu zamjenicu i o zamjenicama u sufiksu. Pod F. autor spominje pridjeve i njihove komparative i superlative. Pod G. A. Rebi govori o glavnim i rednim brojevima. Pod H. Stoje glagoli s uvodnim
27 28

Usp. A. Rebi, Slovnica hebrejskog jezika, Kranska sadanjost, Zagreb 1997, 21. Isti, 22. 29 Isti, 28. 30 Isti, 38.

27

28 biljekama o konjugacijama, vremenima I nainima. Tu temu dijeli na tri dijela koje oznaava s rimskim brojevima pa tako pod brojem I. govori o pravilnim glagolima i njihovoj konjugaciji, prezentu, perfektu, infinitivu, imperativu, participu, imperfektu, o vav conversivum i consecutivum a zatim spominje vav conversivum perfekta i imperfekta. Pod II. govori o guturalnim glagolima, a pod III. o nepravilnim glagolima, te a kraju donosi pregled glagolskih oblika pravilnih glagola. Pod I. autor donosi tablice glagola. Pod slovom J. nalazi se itanka koja sadri jedanaest priloga na hebrejskom jeziku. Prilog 1: U ime Oca, Oena, Zdravo Marijo, Slava Ocu. Prilog 2: Post 1,1-31. Prilog 3: Izl 20,1-17. Prilog 4: Izl 24,1-15. Prilog 5: Pnz 6,4-9. Prilog 6: 1 Sam 3,1-21. Prilog 7: 1 Sam 4,1-22. Prilog 8: 1 Sam 5,1-12. Prilog 9: 1 Sam 6,1-21. Prilog 10: Iz 7,10-17. Prilog 11: Pss: 1,1-6, 95,1-11, 96,1-13, 117,1-2, 122,1-9, 123,1-4, 131,1-3, 133,1-3, 134,1-3, 135,1-21, 137,1-9, 148,1-14. Pod slovom K. nalaze se analize tekstova, Izl 24,1-5, 1 Sam 3,1, 1 Sam 3,2, 1 Sam 3,3 i 1 Sam 3,4. I na kraju pod slovom L. nalazi se hebrejsko hrvatski rjenik.

28

29 13. JERUZALEM 3000 GODINA Knjigu je izdala izdavake kue Kranske sadanjosti1998. godine. Podijeljena je na 14 poglavlja koja su oznaena rimskim brojevima. Na samom poetku stoji predgovor u kojem pisac knjige govori kako je ovu knjigu napisao povodom 3000. obljetnice grada Jeruzalema, te na poetku knjige zahvaljuje gospodinu Miroslavu Leaji, uredniku podlistka u Vjesniku koji ga je poticao u radu i lektorirao tekst te ga i objavio u podlistku. I. poglavlje nosi naslov Jeruzalem. Nakon velikog naslova slijedi uvod u kojem autor govori koje osjeaje i sjeanje budi sam spomen imena grada Jeruzalema. Provo stoji kratki uvod, slijedi naslov poeci grada u kojem se govori od kada se spominje grad Jeruzalem: prvi put se u svojoj povijesti Jeruzalem spominje u XIX. stoljeu pr. Kr., u egipatskim proklinjalakim tekstovima.31 Nakon govora o poetku Jeruzalema slijedi naslov geografski poloaj grada, gdje pisac govori o smjetaju grada i o tome to ga sve okruuje. Iza toga stoji ime grada, gdje se govori o tome kako je kroz svoju dugu povijest Jeruzalem izmijenio mnogo imena.32 Slijedi naslov Jebusejciprastanovnici grada. To je drevno pleme koje se ubraja meu stara kanaanska plemena. Prvo poglavlje zavrava naslovom iskopani temelj grada, u kojem autor govori o mjestu na jugoistonim padinama gdje su se vrila iskapanja, Nabrojeni su svi arheoloki nalazi. II. Poglavlje nosi naslov Jeruzalem u dobar kralja Davida i Salomona. U tom poglavlju autor pie o tome kako David osvaja Jeruzalem 1000. godine pr. Kr. Spominje se vrijeme kada je David kupio gumno od Araune. Nadalje nakon govora o Davidu pie kako Salomon gradi hram. Donosi se izgled Salomonova hrama. Tu nam pisac donosi sliku na kojoj se vidi tlocrt i uzduni presjek hrama. III. Poglavlje nosi naslov Jeruzalem u doba judejskih kraljeva. Na poetku se govori o raspadu Salomonovog kraljevstva na Sjeverno i Juno izraelsko kraljevstvo, nakon ega autor pie o izgledu Jeruzalema za vrijeme kraljeva Uzije i Ezekije, te o tome kako Sanherib opsjeda Jeruzalem 701. godine. Nakon toga govori se o Ezekijinoj vjerskoj obnovi te o kralju Manaeu i njegovim nasljednicima Amonu i Joiji. Donosi se izgled Jeruzalema za vrijeme Joahaza, Jojakima i Jojakina. IV. Poglavlje nosi naslov Nabukodonozor rui grad i hram, Babilonsko progonstvo i uloga izraelskih proroka. enja za Jeruzalemom i povratak. Pod tim naslovom se govori o Nabukodonozorovom osvajanju Jeruzalema 587. godine, te o tome kako su
31 32

Usp. A. Rebi, Jeruzalem 3000 godina, Kranska sadanjost, Zagreb 1998, 8. Isti, 13.

29

30 Judejci u babilonskom izgnanstvu, nakon ega slijedi govor o proroku Ezekielu i drugim prorocima te se javlja udnja za Jeruzalemom. Govori se o usponu Perzijske vlasti i povratku u Jeruzalem te o drugom valu povratnika i Zerubabelovoj gradnji. V. Poglavlje nosi naslov Jeruzaelm u doba perzijske i grke vladavine. Tako se govori o Jeruzalemu kroz razdoblje od 5. do 2. stoljea pr. Kr. Slijedi helenizacija Palestine te ustanak Makabejaca protiv grke i sirijske uprave i osloboenju Jeruzalema 166. godine pr. Kr. Nakon toga slijedi govor o Jeruzalemu u doba hazmonejske vlasti i o nasljednicima Jude Makabejca. VI. Poglavlje nosi naslov Uspon i pad Jeruzalema u doba Heroda Velikog i njegovih nasljednika. Na samom poetku ovog poglavlja govori se o Herodu Velikom, vladaru Jeruzalema i cijele Judeje od 36. do 6. godine pr. Kr. Nakon toga slijedi Herodova gradnja jeruzalemskog hrama i grada Jeruzalema. VII. Poglavlje nosi naslov Jeruzalem pod rimskom vlau. Isus i prvi krani u Jeruzalemu. Razaranje Jeruzalema 70. godine. Na poetku poglavlja govori se o Jeruzalemu poslije Heroda Velikog. Jeruzalem pada pod rimsku vlast. Nakon toga slijedi govor o Herodu Agripi. Slijedi konano govor o Isusu i prvim kranima u Jeruzalemu. Iznova slijedi govor o Jeruzalemu pod vlau Heroda Agripe te o idovsko rimskom ratu, a poglavlje zavrava osvajanjem i razaranjem Jeruzalema 70. godine. VIII. Poglavlje nosi naslov Jeruzalem pod imenom Aelia Capitolina. Grad pogana i krana. U ovom poglavlju govori se o Jeruzalemu nakon razaranja te o drugom idovskom ustanku protiv Rimljana od 143. do 145. godine, u kojoj se spominje Bar Koheba i car Hadrijan. Poglavlje zavrava govorom o Jeruzalemu u 2. stoljeu. IX. Poglavlje nosi naslov Procvat Jeruzalema u bizantsko doba. Kranske crkve. Jeruzalem hodoasniki cilj. U ovom se poglavlju govori kako car Konstantin daje slobodu kranima 313. godine, a u Jeruzalemu se grade kranska svetita. Slijedi govor o Jeruzalemu kao hodoasnikom cilju. Govori se o Jeruzalemu u bizantsko doba od 4. do 7. stoljea, posebno o mozaiku u Madabi. Slijedi zavrni izvjetaj o perzijskim provalama. X. Poglavlje nosi naslov Jeruzalem pod arapskom okupacijom. U ovome poglavlju govori se o tome kako muslimani vladaju Jeruzalemom i kako jeruzalemski patrijarh Sofronije predaje Omaru kljueve grada, nakon ega slijedi govor kako muslimani vladaju 450 godina gradom. Slijedi govor o Muhamedu i Jeruzalemu i o tome da Jeruzalemom vladaju Omajjadi od 660. do 715. godine. Oni su naime sagradili 30

31 islamska svetita. Nakon njih vladaju Abbasadi od 715.do 1071. godine, a nakon njih vladaju Fatimidi od 1071. do 1099. godine. XI. Poglavlje nosi naslov Jeruzalem u doba kriara. U ovom se poglavlju govori o razdoblju kriara od 1099. do 1187. godine. To je bila nova politika situacija. Vrijeme je pogodovalo velikoj graditeljskoj djelatnosti i redovnicima te o novom stanovnitvu grada. Poglavlje zavrava govorom o prodoru muslimana i bici za grad. XII. Poglavlje nosi naslov Jeruzalem u doba Ajjubida i Mamluka. Ovo poglavlje govori o poslijekriarskom razdoblju u vrijeme muslimanske vladavine od 1187. do 1250. godine pod Ajjubidima i od 1260. do 1517. godine pod Mamlucima. Slijedi govor o Jeruzalemu kao duhovnom sreditu idova, krana i muslimana, te o ustrim raspravama izmeu krana i idova oko vlasnikih pitanja. XIII. Poglavlje nosi naslov Jeruzalem u doba otomanske vladavine. Poglavlje zapoinje govoriti o Otomanskom razdoblju od 1517. do 1917. godine. XIV. Poglavlje nosi naslov Jeruzalem poslije I. svjetskog rata do danas. Ovo poglavlje odnosi se na Jeruzalem od 1917. godine do danas. Ovdje se obrauje situacija kako je nakon mnogo godina Jeruzalem ponovno 1967. godine sjedinjeni grad. Knjiga zavrava popisom literature, koju je autor Rebi koristio kod pisanja monografije grada Jeruzalema, te sadrajem knjige koja ima 185 stranica teksta, koji je popraen slikama u boji. 14. ISUSOVO USKRSNUE Knjigu je izdala izdavaka kua Kranske sadanjosti u dva izdanja, prvo bijae 1974., a drugo 1999. godine Ovu knjigu profesor Rebi posveuje svojim roditeljima Adalbertu i Mariji koji su ivjeli i umrli s dubokom vjerom u uskrsnue i proslavu. Knjiga ima 232 stranice i podijeljena je na uvodno slovo k drugom izdanju, predgovor. Zatim slijedi prvi dio knjige koji govori o Kristovom uskrsnuu u suvremenoj egzegezi, o apologetskoj tendenciji u tumaenju teksta i demitizaciji uskrsne poruke. Nakon toga slijedi govor o uskrsnuu, o dvjema formulacijama Isus je uskrsnuo od mrtvih i Isus sada ivi te govori o uskrsnuu i proslavi. Autor govori o naravi evaneoskih izvjetaja o uskrsnuu s ime zavrava prvi dio knjige. Drugi dio knjige govori o predevaneoskim izvjetajima o uskrsnuu. Govori se o navjetaju uskrsnua Isusova u Petrovim govorima tj. Djelima apostolskima, gdje se navodi pet Petrovih govora: Dj 2,14-36; 3,12-26; 4,8-12; 5,29-32 i 10,34-43. Slijede Pavlovi govori: Dj 13,16-41 i 17,22-31 te Stjepanov govor: Dj 7,1-53. Nakon tih govora autor navodi shemu ponienja uzvienja. Govori se zatim o Pavlovom 31

32 izvjetaju o uskrsnuu (1 Kor 15,3-8) i o redakciji i tradiciji teksta. Slijedi izlaganje teksta i zakljuak. Trei dio knjige govori o evaneoskom izvjetaju o uskrsnuu, a podijeljen je na A i B dijelove. Najprije govori o evaneoskom izvjetaju o otkriu praznog groba to je oznaeno s A. Donosi se sinopsa evaneoskih izvjetaja o praznom grobu. Nakon toga govori se o Markovom izvjetaju (Mk 16,1-8), o redakciji i tradiciji i onda slijedi izlaganje teksta nakon kojega slijedi zakljuak. Slijedi Matejev izvjetaj (28,1-10), redakcija i tradicija teksta. Zatim se navodi govor o Matejevom teolokom obogaenju prakranske predaje o uskrsnuu. Slijedi izlaganje teksta i zakljuak. Govori se i o Lukinom izvjetaju (24,1-12), o redakciji i tradiciji, teologiji Lukinog izvjetaja o praznome grobu te izlaganje samog teksta i zakljuak. Ivanov izvjetaj (20,1-9) sadri redakciju i tradiciju, izlaganje teksta, teoloki osvrt i zakljuak. Slijedi dio koji je oznaen slovom B a nosi naslov Izvjetaji o ukazanjima uskrsloga Krista. Tu se govori o ukazanjima Isusa pojedincima Mariji Magdaleni (20,11-18) pomou redakcije i tradicije, izlaganja teksta i teolokog osvrta. Govori se o ukazanju uskrsloga Isusa Mariji Magdaleni i enama (28,9-10). Vrijedno je spomena ukazanje dvojici uenika na putu u Emaus (Lk 24,13-35; Mk 16, 12-13). Ukazanje pokazuje zasebnu redakciju i tradiciju, te izlaganje teksta, teoloki osvrt i zakljuak. Jo se govori o Isusovim ukazanjima apostolima, zatim sinoptiki prikaz i analiza teksta. Autor govori o Lukinom i Ivanovom prikazu ukazanja uskrsloga Isusa jedanaestorici te posebno u uskrsnom izvjetaju u Lk 24,36-49. Analizira se tekst, jezik, struktura i funkcija te pitanje kronologije i topografije. Kod Ivanovog opisa pravi se usporedba sa sinoptikom usporedbom i razlikama. Tumai se i epilog Lukina i Ivanova evanelja. Zatim slijedi Matejev opis Isusova ukazanja u Galileji gdje donosi ralambu teksta i zakljuak. Zasebno se izlae povijest predaje o Isusovim ukazanjima uenicima, te izlaganje i teologija evaneoskih izvjetaja o Isusovim ukazanjima uenicima. Lk 24,36-53 govori o ukazanju Isusovu i njegovoj poruci, te o ispunjenju starozavjetnih proroanstava, novom razumijevanju Svetog pisma, muci i uskrsnuu Mesijinom koji su navjeteni u Svetom pismu, o spasenju svih naroda u imenu Isusovu, o apostolima kao slubenim svjedocima Isusa Krista i o obeanju Duha Svetoga te o Isusovom uzaau na nebu. Ivan 20,19-31 opisuje Isusovo ukazanje uenicima bez Tome, zatim ukazanje uskrsloga Isusa Tomi. Slijedi zakljuak i teoloki osvrt o glagolima vidjeti i vjerovati, te osobna i zajedniarska vjera. Mt 28,16-20 govori o 32

33 Isusovom ukazanju u Galileji, objavi vlasti, o poslanju i nalogu kojega daje apostolima zatim govori o Isusovom obeanju i na kraju stoji sveukupni teoloki osvrt. Mk 16,15-20 sadri posebnu redakciju i tradiciju, povijest teksta, strukturu teksta, teoloki pojam vjere i nevjere te o svrsi Markovog odlomka. Nakon toga slijedi izlaganje teksta i teoloki osvrt, te govor o poslanju, Isusovom uzaau na nebo i apostolskom propovijedanju. Knjiga zavrava zakljucima koji su sinteza svih donesenih zakljuaka do sada. Jo stoji popis bibliografije koju je A. Rebi koristio za pisanje ove knjige. Na samom kraju stoji detaljno kazalo sadraja. 15. BIBLIJSKI I CRKVENO-POVIJESNI VIDOVI EUHARISTIJE I KRIA A. Rebi potaknut Godinom Euharistije iz svojih je ranijih lanaka priredio ovo zborno djelo. Svoj govor autor zapoinje prvim dijelom: Biblijsko-judaistiki korijeni euharistije kao gozbe. To je zapravo povijesni pregled gozbe u Starom zavjetu, u kasnom idovstvu, govori se o pashalnoj veeri o haburi, tj. idovskim sakralnih gozbama, rtvi kruha i vina i o euharistiji kado gozbi. Drugi je dio naslovljen: Pasha i pashalna veera kao pralik Euharistije. Sadraj je usitnjen na Pashu i pashalnu veeru u Starom zavjetu kao zajednikom semitskom blagovanju. Govori o pashalnoj veeri i o slavljenju tog pashalnog blagdana prema starozavjetnim predajama. Slijedi slavljenje pashe u meuzavjetnoj i rabinskoj literaturi. Pasha se tumai u odnosu prema starom savezu na Sinaju, zatim u stvaranju svjetova, Izakovom rtvovanju i Mesiji. U istom se dijelu jo govori o obredu idovske pashalne veere i o euharistijskom slavlju kao dovrenju pashalne veere. Slijedi naslov: Uloga i znaenje euharistije u prvoj Crkvi. U tom dijelu A. Rebi govori o euharistiji u svjetlu idovske pashalne veere. Prvo daje okvir idovske pashalne veere. idovska pashalna veera spomen je izlaska iz egipatskog zarobljenitva i sklapanja saveza na Sinaju. Postoji oblik idovske pashalne veere. Iznosi se nadalje mesijansko eshatoloki karakter idovske pashalne veere. Euharistiju objanjava predpashalni blagdan beskvasnih kruhova. Euharistija se bolje razumije ako se promotre idovske sakralne gozbe. U istom dijelu govori se o novozavjetnim izvjetajima o euharistiji i njezinom teolokom znaenju. Pavao i Luka daju najstariju predaju slavljenja euharistije. Ustanovljenje euharistije donose i sinoptici Marko i Matej. A. Rebi govori nadalje o euharistiji u prvoj Crkvi prema Djelima apostolskim. Pavao iznosi euharistiju kao mesijansku gozbu. Ivan takoer u 33

34 govoru o kruhu ivota i prethodnom pranju nogu ugrauje svoje razumijevanje euharistije. Euharistija je prema autoru eshatoloki sakrament. Ima i penitencijalnu ulogu, tj. oprata grijehe. U etvrtom prilogu knjige stoji tema o ulozi euharistije prema II. vatikanskom saboru. Uloga euharistije odvija se u spomeninu uskrsnog otajstva. Slavljenje euharistije uprisutnjuje Krista. Ona je u Crkvi sredite duhovnog ivota, veza i vrhunac svih sakramenata i ponazoenje spasenja. U euharistiji vjernici se sjedinjuju s Kristom i tako predouju i izvravaju jedinstvo svih sa svima u Kristu. Euharistija je po saboru izvor i vrhunac cjelokupne evangelizacije. Euharistija je izvor posveenja ljudi. I opet euharistija ima ehatoloku perspektivu. Peti najkrai dio govori o krinom putu. Spominje se njegov nastanak i povijesni razvoj. Na krinom je putu bilo likovnog i slikovnog stvaralatva. I u Hrvatskoj postoji mnotvo krinih putova. esti dio obrauje Kalvariju. Polazi se od biblijskih tekstova pa se prelazi na sam smjetaj Golgote. Postoji judeo-kranska teologija Golgote. Preobrazba Golgote dogodila se 135. godine. Car Kontantin Veliki gradi upravo na Golgoti i Isusovom grobu kransku baziliku na poetku 4. stoljea. Prikaz Konstantinove bazilike zavrava govor o Kalvariji. Sedmi posljednji prilog iznosi kri i druge znakove za Isusa Krista u judeokranskoj Crkvi od 2. do 7. stoljea. I to izlaganje ima svoju povijesnu pozadinu. Postoji judeo-kranska organizacija. Kranstvo se prikazuje u znakovima i simbolima. Stvaraju se tako znakovi za Krista kao Sina Bojega i Mesiju. Ovaj dio i cijelo djelo zavrava personificiranim i kozmikim kriem. Djelo zavrava popisom literature i skraenicama. Inae djelo obuhvaa 107 str. Ovaj zbornik predstavlja vrijedi djelo o Euharistiji i sveukupnoj njezino starozavjetnoj pozadini to bez daljnjega vodi dubljem razumijevanju tog znaajnog sakramenta. 16. BIBLIJSKO-TEOLOKI PABIRCI O ISUSU KRISTU Djelo sadri predgovor u kojem autor spominje kako ovo djelo predstavlja zbornik ranijih radova. Prvo se nalazi vjeroispovijest u Isusa Krista. Zapravo se izlae djetinjstvo Isusa Krista kod Mateja u kod Luke sa svojim zajednikim i razliitim crtama. Zatim se govori kako su biblijski tekstovi izraaj vjere. U zasebnom dijelu spominje se navjetenje utjelovljenja Boje rijei.

34

35 U etvrtom prilogu govori se o Isusu u svjetlu Staroga zavjeta. Izvjetava se o svjedoanstvu proroka. Matejevo evanelje esto spominje kod Isusa podudarnost sa Starim zavjetom. Lukino djelo, tree evanelje i Djela apostolska takoer poivaju na starozavjetnoj pozadini. Isto vrijedi i za Ivanovo evanelje. Peto poglavlje zapoinje od pitanja: Tko je Isus Krist? Autor odgovara pomou izvora i iz evanelja. Vaan je govor o imenu Isusovom. Konano se govori povezano o Isusu Kristu. esto poglavlje govori o etiri vidika iste stvarnosti. Isusovo krtenje na Jordanu prvo je razdoblje nakon utjelovljenja o objavi Isusa Krista. Isusovo krtenje priprema je kranskog krtenja u imenu Isusovu i imenu Presvetog Trojstva. Slijedi napastovanje u pustinji. O Isusu se esto postavljaju pitanja pa i ona neugodna. Da li je bio oenjen? Isusova izobrazba i kolstvo u njegovo vrijeme. Koje je jezike govorio? Isusovo znanje o Bojem sinovstvu. Je li imao brae i sestara? I zato je Sin Boji postao ovjekom? Deseto poglavlje predstavlja pretvaranje vode u vino. Isus je pokazao svoje boanstvo u Kani Galijeskoj. To je bio kristoloki znak kakvih ima vie u Novom zavjetu. Vino je znak mesijanskog vremena. To je pashalni znak. udo u Kani Galilejskoj ima eshatoloko, eklezijalno, pneumatoloko, sakramentalno i marioloko znaenje. U slijedeem poglavlju autor izlae kako je Isus nagovijestio u svojim govorima Kraljevstvo nebesko. U govoru na gori navijeta evanelje siromasima (Mt 5,3). Sinoptiki zajedniki i razliiti izvjetaji preobraenja predstavljaju prethodnicu uskrsnua. Autor donosi svoje tri homilije o Isusovom preobraenju prema sinopticima. U 14. poglavlju autor zasebno govori o Lukinoj prispodobi o izgubljenom sinu, mlaem i starijem bratu ili o Ocu i njegovim sinovima (15). Postoji povijesno-kritiki vidik knjievni i povijesni kontekst i usporednice u Starom zavjetu. U 15. poglavlju autor govori o Isusovim znakovima kao udesnim djelima. Zasebno poglavlje izlae Isusova udesa. Tema je obraena lingvistiki, pod teolokim znaenjem u funkciji objave i navjetaja. U 17. poglavlju obrauje se tema Isusa kao molitelja. O molitvi govore sinoptici. Luka prikazu Isus posebno kao molitelja. Ivanovo evanelje takoer obrauje Isusa kao molitelja. U 18. poglavlju obrauje se Isusovo djelovanje na putu. Isus je djelovao na podruju Genezaretskog jezera. Tamo se nalazi Tiberijada, Kafarnamum, Brdo blaenstava. Posljednja veera poiva na pashalnoj idovskoj 35

36 veeri i to je zapravo novozavjetna euharistija koja se razvila u pouskrsnu glavnu bogotovnu stvarnost. A. Rebi u 20. poglavlju govori o slanju Duha Branitelja. Obrauje nadalje muku i uskrsnue. U 23. poglavlju izlae svetkovinu uskrsnua Gospodinova, Uskrs. Temu obrauje kao osobno znaenje, poruku o uskrsnuu kao snazi, o znanstvenim istraivanjima o uskrsnuu, o dokazu i povijesnosti uskrsnua. U 24. poglavlju autor tumai Lukino svjedoanstvo i Isusovo ukazanje uenicima na putu u Emaus. A. Rebi posebno locira mjesto Emaus, pita o ueniku Kleofi i onom drugom ueniku, obrauje razgovor i zajednitvo stola. Jo sveukupno obrauje ukazanje uskrsloga Isusa: ispunjenje starozavjetnih proroanstava, novo razumijevanje Svetog pisma, Mesijinu muku i uskrsnue u Svetom pismu, spasenje svih naroda u Isusovom imenu, apostole kao svjedoke Isusa Krista Uskrsloga, obeanje Duha Svetoga i Isusovo uzaae. U 26. poglavlju iznose se povjesna svjedoanstva o povijesnom Isusu: Flavije, Poncije Pilat, Tomino evanelje, idovski i neidovski pisci o Isusu. Autor u predzadnjem poglavlju govori o kumranskim otkriima. Spominje se vanost rukopisa, o polemikama u vezi s Kumranom, o zajednici esena, i o moguoj povezanosti Kumrana i Isusa. Djelo zavrava izlaganjem o Petru apostolu, pravom svjedoku Isusa Krista: o nazivlju, Petrovom mjestu unutar Dvanaestorice, o Petru kao temelju Crkve, Petrovom vodstvu u Crkvi, Petrovom putu u Malu Aziju i u Rim, te o Petrovom primjeru u Crkvi. Knjiga zavrava detaljnim kazalom sadraja na pet str. Inae cijelo djelo obuhvaa 255 str.

SADRAJ

36

37 UVOD A. KRONOLOKI REDOSLJED B. TEMATSKI SADRAJNI PREGLED C. KRATKIPRIKAZI POJEDINIH DJELA 1. MARIJA U BIBLIJI 2. BIBLIJSKE STARINE 4. VODI PO SVETOJ ZEMLJI 5. AMOS, PROROK PRAVDE 6. OE NA, MOLITVA GOSPODNJA 7. SREDINJE TEME STAROG ZAVIJETA 8. PROROK, OVJEK BOJI 9. BLAENSTVA 10. STVARANJE SVIJETA I OVJEKA (Post 1 - 3) 11. MALI RELIGIJSKI RJENIK 12. SLOVNICA HEBREJSKOGA JEZIKA S ITANKOM 13. JERUZALEM 3000 GODINA 14. ISUSOVO USKRSNUE, Izvjea, vjera i injenice 15. BIBLIJSKI I CRKVENO-POVIJESNI VIDOVI EUHARISTIJE 3 3 4 4 4 5 9 10 12 13 17 20 21 26 27 29 31 I 34 37

3. RIJEI IVOTA VJENOGA, .............................................................................9

KRIA.............................................................................................................33 16. BIBLIJSKO-TEOLOKI PABIRCI O ISUSU KRISTU SADRAJ

37

38

REPUBLIKA HRVATSKA SVEUILITE U ZAGREBU Katoliki bogoslovni fakultet Zagreb, Vlaka 38 KATEDRA: SVETOGA PISMA STAROGA ZAVJETA

DIPLOMSKI RAD (2)

IZABRANI PROROKI POZIVI

MENTOR: Prof. dr. sc. Nikola Hohnjec

STUDENT: Marko Ocvirek

Zagreb, 2006.

38

39

PREDGOVOR U pokuaju da obradim to kvalitetnije odabranu temu, polako sam sve vie ulazio u samu bit poziva, njegovog uzroka, posljedica i svega to jedan poziv nosi sa sobom. Bog zove sve ljude, izabire ih kako eli, podjeljuje im zadae koje oni imaju vriti. Svi smo mi pozvani na neku slubu, bilo kleriku, bilo laiku, i pred nama je velika obaveza koju svaki ovjek mora izvriti. Bitno je krenuti ispravnim ivotnim putem. Da bi izabrali pravi put moramo slijediti Boju volju, nau slobodu, ispunjavajui Boji naum koji On ima s nama. Proroci su zoran primjer pokornosti Bojem pozivu, koji je na neki nain neopoziv, i treba mu odgovoriti pozitivno da se ispuni Boji naum. Bog proroke izabire, poziva ih u svoju slubu, svojom inicijativom u bilo kojem trenutku, vremenu i prostoru. Tu se vrlo lako uoava kako su zapravo svi pozvani, ali Bog izabire koga hoe u svoju slubu. Imajui osobno iskustvo borbe s Bogom koji poziva, dugo se opirui njegovom pozivu, na kraju ipak prihvaam njegovu bezgraninu ljubav i dobrotu pa mu mogu slobodno odgovoriti Izaijinim rijeima: Evo me, mene poalji! Zahvaljujem se profesoru na predloenoj temi i praenju svakog pomaka u pisanju ove radnje, te na pomoi i suradnji koju mi je velikoduno iskazao tijekom razraivanja vrlo zanimljive i neiscrpne teme Bojeg poziva. I. UVOD a. Prvo se obrauje sadraj, poruka i izvrenje prorokog poziva. Boji poziv je zov to ga Bog upuuje ovjeku kojega je izabrao i komu je namijenio naroito djelo u svom naumu spasenja i sudbini svoga naroda. Poziv poinje s Bojim izabranjem, a cilj mu je ispunjenje Boje volje. Taj Boji zov dolazi ovjeku izravno, neoekivano i nepripremljeno, jednokratno i neopozivo.33 Poziv, jednako kao i izabranje: ima svoj razlog u slobodnoj, neobvezatnoj i nezasluenoj Bojoj ljubavi. Izvor izabranja jest nezaslueni Boji zahvat, jer Bog je nekoga odabrao i prihvatio, a ne ovjek. Izabranje se naprestano dogaa i sva ta dogaanja iznose povijest i tijek samo jednog nauma. Pojam poziv je najee istovjetan s odabranjem, samo to se poziv upuuje onome koji je ve odabran. To je poziv na obraenje (Jr 3,12), na neku slubu (Iz 6; Jr 1; Iz 42,6; 2 Sam 16,18; 1 Kr 8,16) ili na spasenje koje e se darovati

33

Usp. A. GRABNER-HAIDER, Praktini biblijski leksikon, Kranska sadanjost, Zagreb 1997, 312.

39

40 pojedincu i narodu (Post 12,1; Iz 41,8; 43,1).34 Mnogo je zvanih, a malo izabranih (Mt 22,14), jer poziv u kraljevstvo Boje jest osoban poziv i svakome ostavlja slobodu da ga prihvati ili ga odbije (Mt 22,1-14). Poziv je rije upuena srcu i taj poziv oekuje odgovor, pokret srca i svega ivota. U pozivu Bog nekoga uzima u slubu, ali ne zbog toga jer je taj za to posebno prikladan ili nadaren.35 ovjek je Bojim zovom pogoen do nutarnje dubine, jer ga osjea upravo kao zahtjev. Bog esto izgovara ime onoga koga zove (Jr 1,11; Am 7,8; 8,2). Onaj, koga je Bog pozvao, uvia kako je uzaludno se opirati tom pozivu. Kad Bog zove, ovjek ne moe nita drugo, nego odgovoriti, rei bezuvjetni i neopozivi da, inae e se slomiti. Strah da nee uspjeti, da kasnije za svoj da ne bi morao odgovarati i ivjeti, prevladava sada upravo time da se u poslunosti sagne i da pod teretom Boje zapovijedi ispuni svoj zadatak na pozvanom djelu i u odgovarajuoj slubi. Proroci su pozvani izravnim Bojim zovom koji predlae nov nain ivota i trai pravi odgovor. Izaija se osjea zbog svoje grenosti nedostojnim svoga poziva. Jeremiju Bog svojim pozivom iznenauje. Jeremija u svojoj krizi poziva, govori kako ga je Bog zarobio, zaludio i zaveo.36 Pozvanog je Bog izdvojio i uputio na poslanje: postati Boji govornik, usta Boja, predoavati svijetu njegovu bezbonost, moda se ustrajno potruditi oko obraenja. Zato se ovjek mora u poslunosti prepustiti Bogu da ga uzme u svoju slubu. Jeremija je veliinu i oprost takvoga ivota saeo u tualjku: Ne sjedim radostan u krugu veseljaka; pod teinom muke tvoje sjedim sam, jer si me jarou ispunio (15,7). Sami pozvani svjedoe takoer kako su doivjeli dogaaj kao susret s Bogom. Oito je da se radi o nekoj vrsti osobno neprotumaivog iskustva. Izaijin poziv u Hramu, (6), razgovor izmeu Jahve i mladog Jeremije (1) prikazuju Boju prisutnost u velianstvu i misteriju, a ovjeka je u istinitosti, strahu, u mogunostima opiranja ili prihvaanja.37 Prorok doivljava Boga neposrednim iskustvom, prima objavu njegove svetosti i pravednosti i mora je objaviti drugima, Bojim svjetlom sudi sadanjost i budunost. Poslan je objaviti ljudima Boje zahtjeve i privesti ih na put poslunosti i ljubavi. Svaki
34 35

Usp. M. GRGI - M., KOLANOVI, Biblijski leksikon, Kranska sadanjost, Zagreb 1996, 253. Usp. A. GRABNER-HAIDER, Praktini biblijski leksikon, ... 313. 36 ISTI, 312. 37 Usp. J. GIBLET, Poziv, u: X. Leon-Dufour, Rjenik biblijske teologije, Kranska sadanjost, Zagreb 1969, 943.

40

41 prorok prije svoje svijesti i poslanja dobio je Boji poziv koji ga je preobrazio i posvetio u drugoga ovjeka. Poziv je u biti neodoljiv i uinkovit, rui svaki ovjekov otpor (Jr 1,4-11). Jeremija se pokuava oduprijeti pozivu zbog svoje rane mladosti, no poziv je u njemu bio poput unutarnje vatre te mu se morao odazvati. Poziv uzima u obzir cijelog ovjeka, stavlja ga u novi odnos spram Boga i drugih ljudi. To je nalog biti za druge, a ne daje se prednost samome sebi, nego je na slubu drugih. Boji je poziv upuen mnogim ljudima i pozvani ima slobodu odgovora. b. U ovoj radnji se prvo prikazuje gore opisani uvod u problematiku prorokih poziva. Meu najvanijim prorokim pozivima u glavnom se dijelu radnje obrauju pozivi kod proroka Izaije. Postoje naime tri poziva koliko i dijelova sadri ovaj najdui proroki spis. Slijedi zatim jednostavni i snani poziv patnikog proroka Jeremije. Vaan je poziv proroka Ezekiela, vidioca, koji je uslijedio usred toga vienja. Obrauju se pozivi proroka Daniela, koji je dobio poziv, njemu se pokorio i na svoj nain ga izvrio. Na kraju se obrauje poziv i vienja proroka Amosa, proroka koji je imao iskustvo Boga koji ga je svojim pozivom zahvatio u njegovoj svakodnevnici i poslao u narod da tamo bude prorokom. II. VELIKI PROROKI POZIVI Proroki pozivi odgovaraju podjeli pisanih proroka. Spominju se najopirnije i najsadrajnije veliki proroci i njihovi pozivi. Normalno je da veliki proroci imaju i velike pozive. Izaijino sloeno i trostruko djelo posjeduje tako tri poziva. Jeremijin poziv dogaa se u njegovoj mladosti. Oduevljenje e se kasnije pretvoriti u ogorenost. Ezekielov poziv je uzvien i povezan s nadnaravnim iskustvom bogovienja. Danielov poziv ima vie etapa, ali je povezan s trojicom mladia u babilonskoj odgojnoj ustanovi. Amosov poziv jest obrana pred izgon. 1. POZIVI KOD PROROKA IZAIJE Izaija pripada meu najistaknutije likove Staroga zavjeta. Sa svoja tri dijela prvi je i najopirniji prorok. Njegovi dijelovi su nastajali od 8. do 5. stoljea pr. Kr. Sadrajno su to vrlo bogati i raznovrsni dijelovi emu pridonose likovi koji nose sadraj, a to su: Emanuel, Jahvin Sluga, Mesija, kraljevi, sam prorok Izaija, anonimni prorok i njegovi uenici. Obrauje se univerzalno spasenje, teologija novosti, apokaliptiki opis svijeta, eshatologija, evangelizacija i poziv na svetost i spasenje. Poglavlja 1 - 39 pripadaju proroku koji je djelovao u 8. stoljeu pr. Kr. U tom dijelu se uglavnom govori o teofaniji poziva i svega onoga to je u pozivu naznaeno 41

42 kao konkretna zadaa, te pitanja prava i pravde, budunosti i mesijanskog obeanja, politiko-teolokog odnosa proroka prema vladajuim ustanovama i pojedincu.38 Veina teologa taj dio pripisuje proroku Izaiji, Protoizaiji ili Prvom Izaiji. U 6,1-13 se opisuje Izaijin poziv koji se dogaa u Hramu u Jeruzalemu i tu se ocrtava jedna od nezaboravnih slika biblijskog susreta s Bogom. Tu Izaija izvjeuje sam o tom dogaaju koji je odredio cijeli njegov kasniji ivot.39 U tom je glavni dio tzv. knjiga o Emanuelu s mesijanskim prorotvima. Lik Emanuela daje tom dijelu peat. Poglavlja 40 - 55 se naslanjaju na prethodna poglavlja i imaju nekih zajedniih obiljeja, pa se autora naziva Drugim Izaijom ili Deuteroizaijom, iako se razlikuju po stilu, jeziku, teolokim temama koje su obraene te po vremenu kad je ivio.40 O pozivu se govori u 40,1-11, gdje stil i jezik otkrivaju vrsnog pisca te se tu nudi sadraj cijele knjige.41 Tekst zapoinje: Tjeite, tjeite moj narod, govori Bog va. Govorite srcu Jeruzalema, viite mu da mu se ropstvo okona, da mu je krivnja okajana, jer iz Jahvine ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje (40,1-2). Poglavlja 56 - 66 ine trei, zasebni dio koji se naziva Trei Izaija ili Tritoizaija. Knjiga sadri razliite tekstove iz poegziskog razdoblja.42 Poziv anonimnog proroka opisuje se u 61,1-11, a poslanje navjeta radost, nadu te slobodu i puno osloboenje za one koji su siromani, jadni, prezreni, robovi, a to e sve Gospodin uiniti u godini milosti Jahvine (61,1-2). 1.1 Izaijin poziv u knjizi o Emanuelu (6,1-8) Tekst prorokovog poziva glasi: "One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvienu. Skuti njegova plata ispunjahu Svetite. (2) Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po est krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. (3) I klicahu jedan drugome: 'Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!' (4) Od gromka glasa onih koji klicahu stresoe se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom. (5) Rekoh: 'Jao meni, propadoh, jer ovjek sam neistih usana, u narodu neistih usana prebivam, a oi mi vidjee Kralja, Jahvu nad Vojskama!' (6)
38 39

Usp. B. LUJI, Starozavjetni proroci, Kranska sadanjost, Zagreb 2004, 105. B. LUJI, Zadaa i poslanje proroka Izaije. Egzegetsko-teoloka analiza Iz 6, Bosna Franciscana 17 (2002) 54-74. 40 Usp. B. LUJI, Starozavjetni proroci, ... 106. 41 C. TOMI, Zaeci idovstva. Knjige: Ezra i Nehemija, Drugi i Trei Izaija, Hagaj i Zaharija, Malahija i Obadija, Joel i Jona, Job, Psalmi, Mudre izreke, Pjesma nad pjesmama, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1988, 33. 42 Usp. B. LUJI, Starozavjetni proroci, ... 107.

42

43 Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu erava koju uze klijetima sa rtvenika; (7) dotae se njome mojih usta i ree: 'Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oproten.' (8) Tad uh glas Gospodnji: 'Koga da poaljem? I tko e nam poi?' Ja rekoh: 'Evo me, mene poalji!' Ovi reci su iz prvog dijela Izaijine Knjige o Emanuelu u kojoj su sabrana prorotva o sirsko-efrajimskom ratu. Tu se ostvaruju prijetnje izreene u 6,11-13. Prvi dio (6,1-5) ima svoju paralelu u 1 Kr 22,19-22 gdje se govori o vienju to ga je imao Mihej, sin Jimlin. No unato slinosti, Izaijin i Mihejev poziv se znatno razlikuje jer Mihej ostaje stalno u slubi promatraa, te treba priopiti samo ono to je vidio, dok Izaija postaje aktivnim sudionikom razgovora i izvriteljem poslanja.43 Izaija upravo u trenutku dok pribiva bogotovnim inima u jeruzalemskome hramu doivljava Boga i u sebi uje Boji poziv u proroke (Iz 6,1-13).44 U dramatinom vienju Izaija vidi Gospodina (adonaj) kako sjedi na prijestolju, a skutovi njegova plata ispunjavaju Svetite (6,1). Prijestolje je visoko i uzvieno. Iz tih opisa prijestolja proizlazi logian zakljuak da je Gospodin koji sjedi na tome prijestolju nedostiivo uzvieniji i bitno drukiji od svih zemaljskih vladara. Gospodinovo okruenje pokazuje kako je posrijedi nesvakidanji dogaaj jer je teko susresti se s Gospodinom, a jo je tee bilo to o njemu konkretnije izrei.45 Oko Jahve se nalaze neobina estokrilna bia nazvana serafima (6,2).46 U tom kontekstu su upotrebljeni glagoli: ksh-pokriti i ml'-ispuniti. Jahve ostaje skriven ne samo ljudima nego i serafima: Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po est krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio (6,2). Glagol ml' se u svojim izvedenicama spominje u recima 6,1.3.4., a vee se uz teofaniju u Svetitu i uz Zemlju koju ispunja Jahvina slava. Hram je znak svega stvaranja, a Jahve ga je podigao usred Izraela.47 Pojam qado-svet serafi tri puta ponavljaju ime se izraava istinska punina Jahvine svetosti.48 Svetost Boja je sredinja tema navjetaja kod Izaije: Svet! Svet!
43
44

Usp. B. LUJI, Zadaa i poslanje proroka Izaije, ... 55. A. REBI, Sredinje teme Staroga zavjeta. Biblijskoteoloki pregled starozavjetne poruke, Kranska sadanjost, Zagreb 1996, 160. 45 Usp. B. LUJI, Starozavjetni proroci, ... 128. 46 To su neobina bia sa estorim krilima. Dvama pokrivaju svoje lice, jer ni oni ne mogu gledati onoga na prijestolju, dvama svoje noge, izraz pristojnosti, a dvama krilima se slue pri pokretu, slue Bogu (Jonatanov Targum). Usp. R. GRADWOHL, Bibelauslegungen aus jdischen Quellen, 1, Stuttgart 1995, 157-158. 47 Usp. C. TOMI, Veliki proroci, Knjige: Druga knjiga o Kraljevima, Druga knjiga Ljetopisa, Izaija, Jeremija, Ezekiel, Mihej, Nahum, Serfanija, Habakuk, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1987, 12. 48 Usp. B. LUJI, Zadaa i poslanje proroka Izaije, ... 159.

43

44 Svet Jahve nad Vojskama (6,3). On esto naziva Jahvu Svecem Izraelovim (1,4; 5,19.24; 10,17.20 i dr.). Ta Boja svetost zahtijeva od ovjeka da i on sam bude posveen, tj. odijeljen od svega profanoga, oien od grijeha, dionik Boje pravednosti. U retku 6,4 se spominje dim koji oznauje Jahvinu istinsku prisutnost: a Dom se napuni dimom. Serafi su ushieni onim to gledaju i to se na poseban nain odraava u cijelom svijetu. Sav svijet podrhtava pred Bojom svetou i slavom. Slava je drugo ime za Boje bie koje iznutra proima sva stvorenja, to je osobna Boja objava koja sve zahvaa i podrava u ivotu, osobito ovjeka, svoju sliku, koji je slava Boja.49 Izaija je razmiljao o boanskim tajnama i sada se pred njegovom duom objavljuje Jahve u svom sjaju i bljetavom svjetlu.50 Prorok reagira uasnuto jer je mislio da nee opstati: Jao meni, propadoh! Jer sam ovjek neistih usana, u narodu neistih usana prebivam, a oi mi vidjee Kralja Jahvu nad Vojskama! (6,5). Tu se vidi Izaijin strah pred Bogom, jer sada on snanije shvaa udoredno obiljeje Boje svetosti i otkriva onaj ponor izmeu sebe grenika i svetog Boga, izmeu naroda koji ga okruuje i zahtjevnoga, svetog Boga.51 Prorok je oien od grijeha i sada moe posluati poslanje koje mora ispuniti. On uje glas Gospodnji: Koga da poaljem? I tko e poi? (6,8), te odgovara: Evo me, mene poalji! (6,8). Bog mu objavljuje poslanje: Idi i reci tom narodu: Sluajte dobro, al' neete razumjeti; gledajte dobro, al' neete spoznati ... (6,9-10). Poslanje je muno i tjeskobno, jer narod ima tvrde ui, slijepe oi i okorjelo srce.52 Zbog svoje tjeskobe prorok vapije i moli: Dokle, o Gospode? (6,11). Bog Izaiji nudi posljednju milost obraenja, ali slijedi zasluena kazna: Haranje veliko pogodit e zemlju, i ostane li u njoj jo desetina, i ona e biti zatrta poput duba kad ga do panja posijeku. Panj e njihov biti sveto sjeme (6,12-13). Sveti Bog e unititi sve to je pogano, neisto i greno, i ostavit e samo 'sveto sjeme', sveti ostatak koji e nanovo isklijati nad ruevinama i haranjima.53 Izaijino proroko poslanje dogaa se na temelju spoznaje stanja vlastite grenosti i Boje svetosti. Izaija je svjestan svoje nevrijednosti, nedostojnosti i nezasluenosti, a Bog ga poziva i nudi svoju milost koju on mora slobodno i svojevoljno prihvatiti.
49

Usp. C. TOMI, Veliki proroci, ... 13. ISTI, 12. 51 ISTI, 14. 52 ISTO. 53 ISTI, 15.
50

44

45 1.2 Optimistiki Izaijin poziv u zoru osloboenja (40,1-8) Izraelci su jo u zarobljenitvu, a dobivaju poruku radosti i osloboenja. Izrael nastupa kao pojedinac i itav narod. To svjedoi i tekst poziva, naroda i pojedinca: "'Tjeite, tjeite moj narod, govori Bog va. (2) Govorite srcu Jeruzalema, viite mu da mu se ropstvo okona, da mu je krivnja okajana, jer iz Jahvine ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje.' (3) Glas vie: 'Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu naemu. (4) Nek' se povisi svaka dolina, nek' se spusti svaka gora i breuljak. to je neravno, nek' se poravna, strmine nek' postanu ravni. (5) Otkrit e se tada Slava Jahvina i svako e je tijelo vidjeti, jer Jahvina su usta govorila.' (6) Glas nalae: 'Vii!' Odgovorih: 'to da viem? 'Svako je tijelo k'o trava, k'o cvijet poljski sva mu draest. (7) Sahne trava, vene cvijet, kad dah Jahvin preko njih proe. Doista, narod je trava. (8) Sahne trava, vene cvijet, ali rije Boga naeg ostaje dovijeka.'" Navedeni reci su iz knjige Izraelove utjehe, drugog dijela Izaijine knjige (40 55), iji se tekst naziva Deuteroizaija, prorok s kraja babilonskog zarobljenitva. Ovaj prorokov poziv slui kao uvod u knjigu Izraelove utjehe, a utjeha je sredinja tema ovih poglavlja. Deuteroizaija shvaa svoju ulogu tjeitelja (40,1-2), koju on temelji na spoznaji da je Jahve istinski otkupitelj i velika nada za prognane Judejce.54 Sve je sadrano u rijei koja se dvaput ponavlja: 'tjeite!' ime izraava snagu osjeajnosti i njenosti, koja se otkriva u rijei 'moj' narod.55 Nakon izgnanstva Izrael je okajao grijeh i sada je uspostavljeno savrano izmirenje s Jahvom. Jezik ljubavi i prijateljstva uoava se i u reenici govorite srcu Jeruzalema (40,2). Gotovo stereotipno zvue rijei onome tko poznaje prorokovu poruku: Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu naemu (40,3). Jahve se iz Jeruzalema vraa siro-arapskom pustinjom i treba mu pripraviti putove koji se poravnavaju kad vladari dolaze u pohode nekom gradu. U Babilonu je postojao 'sveti put' kojim su prolazile sveane procesije s kipovima boanstava. Prorok se ovdje koristi slikom prvog izlaska iz Egipta, kad je Jahve stupao na elu naroda. Sva priroda je zahvaena: Otkrit e se tada slava Jahvina i svako e je tijelo vidjeti, jer Jahvina su usta govorila (40,5). Slava Jahvina je veliina pred kojom su serafi prekrivali lice i koju ovjek ne moe gledati, a da ne umre. U konanoj objavi bit e ona objavljena svakom ovjeku.56
54 55

Usp. B. LUJI, Starozavjetni proroci, ... 286. C. TOMI, Veliki proroci, ... 34. 56 ISTO.

45

46 Poziv proroka je iznesen u obliku dijaloga s otajstvenim glasom i taj boanski glas uje samo prorok. Svako je tijelo ko trava, ko cvijet poljski sva mu draest. Sahne trava, vene cvijet, kad dan Jahvin preko njih proe. Doista, narod je trava, sahne trava, vene cvijet, ali rije Boga naega ostaje dovijeka (40,6-8). Dah Boji obara svaku ljudsku silu, a Boja rije je vjena i njoj se nita ne moe oteti ili je sprijeiti.57 Bog suvereno upravlja: Gle, Gospod Jahve dolazi u moi, miicom svojom vlada! Evo s njim naplata njegova, a ispred njega njegova nagrada. Kao pastir pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naruju, i briljivo njeguje dojilice (40,1-11). Prorok priznaje samo Jahvu za kralja Izraela. Jahve je prikazan kao kralj, sudac, pobjedonosni ratnik, gospodar koji donosi naplatu, pastir i sigurni voa svog naroda. Slika Jahve pastira predstavlja milosrdnu ljubav Jahvinu prema svakom pojedincu u zajednici Bojeg naroda.58 Poruka Deuteroizaije sva je pod znakom vjere u eshatoloko spasenje. Prorok vjeruje da je vrijeme krivnje i grijeha prestalo i da sada poinje novo vrijeme, vrijeme povratka, spasenja i otkupljenja.59 1.3 Mesijin prorokov poziv (61,1-11) I u treem dijelu proroka Izaije nudi se poseban poziv, jer govori o anonimnom liku i sveanom pomazanju: "Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i osloboenje sunjevima; (2) da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga naega; da razveselim oaloene na Sionu (3) i da im dadem vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha alosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha oajna. I zvat e ih Hrastovima pravde, Nasadom Jahvinim na slavu njegovu. Mesijin poziv se mnogostruko konkretizira: Oni e nanovo dii drevne razvaline, sazdati opet mjesta poharana, ruevine prolih pokoljenja. (5) Tuinci e doi da vam stada pasu, stranci e vam biti ratari i vinogradari. (6) A vas e zvati 'Sveenici Jahvini', nazivat e vas 'Slubenici Boga naega'. Uivat ete bogatstva naroda, blagom se njihovim diiti. (7) Dvostruka bijae njihova sramota rug i prezir bijahu im batina - zato e u zemlji svojoj batinit' dvostruko, njihova e biti radost vjeita. (8) Jer ja, Jahve, ljubim pravdu, a mrzim grabe nepravedni. Vjerno u ih nagraditi i sklopiti s njima Savez vjeni. (9) Slavno e im biti sjeme meu
57 58

ISTO. ISTO. 59 Usp. A. REBI, Prorok ovjek Boji, Kranska sadanjost, Zagreb 1982, 61.

46

47 pucima i potomstvo meu narodima. Tko god ih vidi, prepoznat e da su sjeme to ga Jahve blagoslovi. (10) Radou silnom u Jahvi se radujem, dua moja klie u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu platem pravednosti, kao enik kad sebi vijenac stavi il' nevjesta kad se uresi nakitom. (11) Kao to zemlja tjera svoje klice, kao to u vrtu nie sjemenje, uinit e Gospod da iznikne pravda i hvala pred svim narodima." Tritoizaija navijeta radosnu vijest, evanelje. Isus na poetku svojeg javnog djelovanja u Nazaretu primjenjuje na sebe prorotvo prorokog poziva (61,1-3) da donese radosnu vijest ubogima i da iscijeli srca slomljena, da navijesti 'godinu milosti Jahvine'.60 Isus i za sebe tvrdi: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sunjima osloboenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlaene, proglasiti godinu milosti Gospodnje (Lk 4,18-19). Spasenje je obeano i ono e ostvariti Bog sam ili preko svog Mesije, s kojim se poistovjeuje (61,1-4). Prorok iznosi svoj poziv i predstavlja se kao pomazanik, a poslanje mu je da navijeta evanelje radosti i nade, a povratnicima, koji su siromasi, robovi, jadni, prezreni i razoarani, navijeta evanelje radosti i nade, navjetaj slobode i punog osloboenja. Umjesto pepela ruha alosti i duha oajna, dolazi vijenac slave, ulje radosti i pjesma zahvalnica.61 Prorok najavljuje da e se promjena dogoditi kad Slava Boja zasja nad svojim narodom (60,1). Tada e doista doi do poboljanja stanja naroda (60,17), koji je jo uvijek u golemoj gospodarskoj nevolji (62,8-9), politikoj nesigurnosti (60,10.18), okruen ruevinama i pustoi (61,4), pritisnut sramotom koja mu se bila dogodila (61,7). Stranci e osigurati materijalna dobra Izraelcima koji su postali narod sveenika ovjenani slavom (61,5-7). Bog uzima rije da uspostavi vjeni savez: Jer ja, Jahve, ljubim pravdu, a mrzim nepravdu, mrzim grabe nepravedni. Vjerno u ih nagraditi i sklopiti s njima Savez vjeni (61,8). Na kraju se prorok zahvaljuje Jahvi koji prebiva na Sionu: Radou silnom u Jahvi se radujem, dua moja klie u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu platem pravednosti, kao enik kad sebi vijenac stavi il' nevjesta kad se uresi nakitom. Kao to zemlja tjera svoje klice, kao to u vrtu nie sjemenje, uinit e Gospod da iznikne pravda i hvala pred svim narodima (61,10-11).
60 61

ISTI, 74. ISTI, 68.

47

48 1.4 Zajednike crte Izaijinih poziva U cijeloj knjizi se provlai govor o nekoliko vanih tema koje na stanovit nain sjedinjuju sva tri dijela u jednu cjelinu. Govori se o 'Svecu Izraelovu', qedo Jisra'el, koji prolazei kroz svoj narod, okupljen na Sionu i oko Siona, svojom nazonou sudi, spaava, i na taj nain, u povijesnim okvirima, doista proslavlja.62 No 'Svetac Izraelov' razliito postupa u pojedinim knjigama stavljenima u jedinstveno djelo proroka Izaije. U Protoizaiji 'Svetac Izraelov' stavlja narod pred sud koji e biti na neki nain uvod njegova spasiteljskog djelovanja - Drugom Izaiji, i koji e voditi njegovoj proslavi Treem Izaiji. Sintagma 'Slava Jahvina' kebod Jhvh se provlai kroz sva tri dijela proroka Izaije i ima svoje uporite u Izaijinom pozivu za proroka u Bojoj objavi, teofaniji.63 'Slavu Jahvinu' Izaija iskuava kao snagu koja ispunja svu zemlju (6,3), zatim je ta ista slava obeana stanovnicima Jeruzalema (35,2), potom svakomu ovjeku (40,5), i na kraju povratnicima iz progonstva (60,1-3; 62,2; 66,18). 'Slava Jahvina' predstavlja Boju nazonost na zemlji koja se u povijesnim okvirima, ovjekova postojanja, pokazuje doista kao spasiteljska nazonost. Smisao postojanja Izraela jest vjera u Jahvu, posvemanje predanje, oslon na Jahvu, no Izrael to odbija pa dolazi pravedni sud spasenja. Tema Siona ili Jeruzalema ima, u svim trima dijelovima, znaajnu ulogu te povezuje sve u jednu cjelinu (1,8; 12,6; 40,2.9; 52,1-2; 60,14; 62,7.11). Kod sva tri Izaijina poziva postoje akteri, glavni likovi i nosioci poziva. To su pojedinci koji imaju vezu sa zemljom i svijetom, ali ga nadilaze: Emanuel, Jahvin Sluga i Pomazanik-Mesija. Svi su oni od Boga pozvani od prvog momenta postojanja i slube. Oni ne grabe i ne trgaju se za taj poziv ali kada su uvjereni da ih Bog zove, da trebaju sluiti narodu, oni se odazivaju i Bog ih potvruje za tu slubu. Bog njima raspolae, oni nastupaju u prilog naroda. 2. POZIV KOD PROROKA JEREMIJE (1,4-10) Ovdje poziv dolazi na poetku knjige. On je omeen i govori ono bitno za kasniji prorokov ivot: Doe mi rije Jahvina: (5) 'Prije nego to te oblikovah u majinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego to iz krila majina izae, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.' (6) A ja rekoh: 'Ah, Gospode Jahve, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam.' (7) A Jahve mi odvrati: 'Ne govori: 'Dijete sam!' Ve idi k
62 63

B. LUJI, Starozavjetni proroci, ... 107. ISTO.

48

49 onima kojima te aljem i reci sve ono to u ti narediti. (8) Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim, 'rije je Jahvina'. (9) I tada Jahve prui ruku, dotae se usta mojih i ree: 'Evo, u usta tvoja stavljam rijei svoje. (10) Gle: postavljam te danas nad narode i kraljevstva, da istrebljuje i rui, da zatire i niti, da gradi i sadi.'" U osobi, prorokom poslanju i sudbini proroka Jeremije zgusnuta je cjelokupna povijest izraelskog naroda i njegova odnosa s Jahvom.64 Spajajui u svojoj osobi dva stoljea, dva svijeta, Jeremija je s jedne strane bio sastavnica svjetova, a s druge strane nemilosrdna razdijelnica opredjeljenja, ponaanja, vjerovanja, pa ak i prorokog navjetanja. Jeremijina proroka zadaa zapoinje u vrijeme kralja Joije, no intezivno djeluje nakon Joijine smrti, za vrijeme vladavine kralja Jojakima i kasnije Sidkije. Poziv u proroke vjerojatno je doivio u Anatotu za Joijina vladanja, dakle negdje oko 625. godine pr. Kr. (1,2; 25,3).65 Proroki ga poziv izvlai iz njegove obitelji pa ne smije stvarati svoju obitelj (16,2), na to je po prirodi bio sklon. 66 Volio je veselje i drutvo, a kao prorok mora ivjeti u samoi i nikada ne sjesti u drutvo veseljaka da se proveseli (15,17). Sav je uronjen u Boga i poslanje koje mu Bog odreuje. Jeremija je u prvim poglavljima pod snanim utjecajem proroka Hoeje, koristi tako Hoein lik preljubnice da svojim suvremenicima predbaci posvojenje poganskih obreda. Napada krtost i pohlepu bogatih, neljudski odnos prema siromanima i prema slugama (34,8-22), predbacuje svojim sugraanima nedostatak potovanja i povjerenja u njihovim meuljudskim odnosima (9,4-6), optuuje vjerske i politike poglavare da su zanemarili svoju dunost i zatajili svoju odgovornost i estoko se okomljuje na lane proroke koji narodu navjetaju mir (6,14; 5,30-31) onda kada je rat jasno na pomolu. Jeremija je postavio radikalno pitanje o odnosu naroda prema Bogu i pojedinca prema Bogu Jahvi. Cijelim svojim ivotom, celibatom i askezom, molitvom i pokorom, Jeremija mora biti iva propovijed svome narodu i svemu svijetu.67 Knjiga proroka Jeremije sloena je od autobiografskih Jeremijinih dijelova.68 Neka mjesta su vezana uz pisara i tajnika Baruha, a vei dio tekstova pripada

64 65

Usp. B. LUJI, Starozavjetni proroci, ... 286. Usp. A. REBI, Prorok ovjek Boji, ... 53. 66 C. TOMI, Veliki proroci, ... 115. 67 ISTI, 116. 68 N. HOHNJEC, Djela proroka, Likovi i sredinje proroke teme, Kranska sadanjost, Zagreb 2001, 25.

49

50 deutoronomistikoj predaji.69 Jeremija svoj poziv opisuje u tri vremena i tri kitice kao proroko posveenje (1,4-10). Boja rije u Jeremijinom ivotu nije samo savjetodavna, nego i ivotvorna. Spominje se u zahvaenosti i trotaktnoj proetosti u Jeremijinom ivotu (1,4). 70 Jeremiji je najtei teret bila proroka sluba. Bila mu je tea i munija nego drugim prorocima. Osjeao je potrebu za Bojom pomoi. Njegova podlonost Bogu i izvravanje proroke slube, to je zaslunije, to po naravi nije bio sklon prihvaati je slijepo. Osjeao je teret svoga poziva to ga je ustrajno vrio ak i onda kada se osjeao da ga je Bog napustio. Prorok djeluje po rijei Bojoj, on je oboruan Bojom rijei, osposobljen je za djelovanje.71 Prorok eli sprijeiti srljanje u propast i unitenje, pa zatire zlo, rui i odstranjuje idole i njihova svetita te zajedno s korijenjem upa korov i sve parazitske izrasline, ali isto tako sadi i ukorjenjuje dobro, slae i gradi ivot, zdanje, sveti Boji grad.72 Jeremiji se Jahve javlja prije samog roenja: Prije nego to te oblikovah u majinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego to iz krila izae, ja te posvetih; za proroka svim narodima postavih te (1,5-6). Bog mu javlja da je na njega mislio ve davno, da ga je imao u svojem vjenom spasiteljskom planu, da ga je posvetio ve u majinu krilu. Jeremija je svjestan da nema potrebnih svojstava da bude prorok, svjestan je svog prorokog kria,73 no ne osjea se tako jakim da bi ga mogao podnijeti. Taj poziv je zapravo njegova osobna kob.74 Iz Jeremijina izvjea o pozivu proizlaze injenice da je on spoznat i izabran unaprijed da bude prorok narodima (1,5). 75 Susret s Bogom otkriva proroka kao ovjeka, koji se u svojim ljudskim sposobnostima ne osjea prikladnim za tako teak zadatak. Dijalog koji je prisutan u 1,6-8 govori da je izvjee napisano kasnije, a ne neposredno nakon dogaaja jer se iz njega ocrtava potpuno iskustvo prema jednom tako munom zadatku kao to je proroki, posebno u tekim povijesnim prilikama. Jeremija se pokuava oduprijeti pozivu i govori kako je nesposoban za proroku slubu (1,6), ali Jahve upravo takve trai, potvruje svoju volju i rui u njemu svaki otpor: Ne govori: 'Dijete sam!' Ve idi

69 70

ISTO. ISTI, 28. 71 IST0. 72 IST0. 73 C. TOMI, Veliki proroci ... 116. 74 N. HOHNJEC, Djela proroka, ... 29. 75 B. LUJI, Iskustvo Boga i ovjeka u Jeremijinoj knjizi, Kranska sadanjost, Zagreb 1980, 105.

50

51 k onima kojima te aljem i reci sve ono to u ti narediti. Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim (1,7-8). Tada slijedi in posvete, neka vrsta sakramenta prorokog poslanja: 76 I tada Jahve prui ruku, dotae se usta mojih i ree: "Evo, u usta tvoja stavljam rijei svoje. Gle: postavljam te danas nad narode i kraljevstva, da istrebljuje i rui, da zatire i niti, da gradi i sadi" (1,9-10). Jahvino doticanje proroka (1,9), a osobito stavljanje rijei u prorokova usta "simboliki pokazuje da ono to prorok navjeuje nije njegova samovoljna djelatnost, nego da iza tog poslanja stoji Jahve, koji - kao to svjedoi redak 12 nee dopustiti da se njegova rije ne ispuni: Ja bdim nad rijeima svojim da ih ispunim! (1,12).77 Vienje ustolienja nije nita spektakularno, ve se odvija na sasvim jednostavan nain. Prolazi obinim putovima svoga sela i gleda obine pojave. ee poljem, zima je pri kraju i prorok opaa rascvjetanu granu bademovu. I tu osjeti kako mu doe rije Jahvina: to vidi Jeremija? (1,11), a on odgovori: Vidim granu bademovu (1,11). Tada mu Jahve kae: Dobro vidi, jer ja bdim nad rijeima svojim da ih ispunim (1,11). Tu je prisutna misao da Jahve bdije nad izvravanjem svoje rijei.78 Kao to rascvjetana grana navijeta sigurno proljee, tako e i Gospodin sigurno ispuniti svoju rije. Badem se zove onaj koji bdije, kao prvi cvat, navijeta proljee: Gospodin je onaj koji bdije.79 Jeremija prolazi selom i gleda uzavrio lonac u jednom dvoritu. Doe mu rije Jahvina: to vidi? A prorok e: Vidim uzavrio lonac, a otvor mu gleda na sjever (1,13). I Jahve ree: Sa sjevera buknut e zlo protiv svih stanovnika ove zemlje. Vatra, nagib lonca i otvor, sve su to navjestitelji stranog suda. Uzavrio lonac upozorava na neprijatelja sa sjevera80 koji e navaliti na Judeju i unititi je zbog opaina to su poinili njezini stanovnici: ostavili Jahvu i svoje povjerenje poklonili drugim bogovima (1,14-16): Jer evo, ja u sazvati sva sjeverna kraljevstva. I ona e doi: svako e od njih staviti svoje prijestolje pred ulaz vrata Jeruzalema, protiv svih zidina njegovih, i protiv svih gradova judejskih. I sudit u im za sve opaine njihove, zato to kadie drugim bogovima i klanjahu se djelima ruku svojih (1,15-16). Prorok navijeta da je to sud i kazna za sve grijehe naroda. Jahve Jeremiji navijeta da e biti osamljen, jedino e on biti s njime. Ti bedra svoja sad opai, ustaj, pa e im govoriti sve to u tebi zapovijediti. Ne dri pred
76 77

C. TOMI, Veliki proroci, ... 118. B. LUJI, Iskustvo Boga i ovjeka u Jeremijinoj knjizi, ... 107. 78 ISTO. 79 Usp. C. TOMI, Veliki proroci, ... 119. 80 B. LUJI, Iskustvo Boga i ovjeka u Jeremijinoj knjizi, ... 119.

51

52 njima, da ne bih morao uiniti da uzdre pred njima. Danas te evo postavljam kao grad utvreni, kao stup eljezni, kao zidinu bronanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova judejskih, sveenika i naroda ove zemlje. I borit e se s tobom, al' te nee nadvladati, jer ja sam s tobom da te izbavim (1,17-19). Jahve nareuje proroku da zapone svoje poslanje, tako slabana figura proroka spram tako golemog, jedva izvedivog, opasnog ivotnog zadatka.81 Milost poslanja ini ga hrabrim borcem i neunitivim gradom, unato muenikom ivotu i trenucima naputenosti, tjeskobe, potitenosti, obeshrabrenja i ostalih muka s kojima se susree. Jeremija ostaje vjeran svojem pozivu i nikada ne sumnja u njega, kroz cijeli svoj dugi proroki vijek, etrdeset godina velikih borbi i neuspjeha, svjestan je da gradi neto veliko i vjeno za Boji spasiteljski plan. 3. BOGOVIENJE I POZIV PROROKA EZEKIELA (1 3, IZBOR) Prorok Ezekiel zapoinje svoje djelo vienjem i njemu se dogaa poziv: "Godine tridesete, etvrtog mjeseca, petog dana, kad bijah meu izgnanicima na rijeci Kebaru, otvorie se nebesa, i ja ugledah boanska vienja. (3) Spusti se na me ruka Jahvina. (4) Pogledah, kad ono sa sjevera udario silan vihor, velik oblak, buktei oganj. (5) Usred toga neto kao etiri bia, oblijem slina ovjeku. (6) U svakoga etiri krila. (11) Svako imae dva krila to se spajahu i dva krila kojim tijelo pokrivahu. (13) A posred tih bia vidjelo se kao neko uareno ugljevlje ... iz ognja sijevae, i munje bljeskahu. (22) Nad glavama bia bijae neto kao svod nebeski, nalik na sjajan prozirac. (26) Ispod svoda nad njihovim glavama bijae neto kao kamen safir, poput prijestolja: na tom kao prijestolju, gore na njemu, kao neki ovjek. (27) I vidjeh kao sjajnu kovinu, iznutra i uokolo kao oganj od njegovih bokova navie i od njegovih bokova nanie neto poput ognja i blijeska na sve strane. (28) Taj blijesak na sve strane bijae poput duge to se za kinih dana javlja u oblaku. To bijae neto kao slava Jahvina. Vidjeh, padoh niice. (2,14) Tada me duh prihvati i ponese. (2,15) Te ostadoh meu njima sedam dana kao omamljen." Ezekiel je sin sveenika Buzije iz Jeruzalema, a djeluje od 592. do 572. godine pr. Kr. u Babilonu kamo ga je odveo Nabukodonozor, zajedno s kraljem Joakinom i drugim istaknutim graanima. Proroki poziv dobiva u Babilonu, a pozivu prethodi bogoobjava koja je fenomen iskustva, podarena proroku i on, da bi to prenio drugima u rijei, koristi sve svoje sposobnosti koje su mu na raspolaganju da to

81

ISTI, 106.

52

53 unese u svakidanji ljudski jezik.82 Ezekiel je nastanjen u zemlji kaldejskoj83, u naselju Tel Abib na rijeci Kebaru koja je zapravo veliki kanal koji povezuje Eufrat i Tigris. Poziv se dogaa u vrijeme vrlo burnih i traginih doagaja koji dovode do razorenja Jeruzalema i Hrama. Potekou predstavlja izraz 'trideseta godina', jer to ne moe biti za vrijeme odvoenja kralja Joakina. Ta godina se redovito uzima kao poetak prorokova slubovanja u hramu. Ezekiel dobiva poziv na posveenom mjestu okupljanja zajednice, ali je to neugledno i skromno mjesto.84 Nalazi se u neistoj, poganskoj zemlji i pozvan je da zapone svoju slubu proroka, sveenika.85 Poziv kod Ezekiela ima dosta slinosti Izaijinom i Jeremijinom pozivu. Kod Izaije (6) seraf dodiruje njegova usta, kod Jeremije sam Jahve prua ruku i dodiruje njegova usta, a Ezekiel blaguje svitak Boje rijei, iji je sadraj ispunjen gorinom, ali je proroku u ustima sladak kao med (3,3). Rije Boja je slatka u ustima onog koji je prima u vjeri i predanosti Bojoj volji (Ps 19,11; 119,103). U tekstu se uoava shema proroanskog poziva kakvu smo susreli i kod navedenih proroka: 'lice' koje poziva, posveta, iznenaenje, poruka koju mora navijestiti i poslanje. Vienje je slino kao i kod Izaije, izraeno slikama vatre, vjetra, potresa i oblaka. Prorok ima vienje petog dana etvrtog mjeseca: Godine tridesete, etvrtog mjeseca, petoga dana kada bijah meu izgnanicima na rijeci Kebaru, otvorie se nebesa i ja ugledah boanska vienja (1,1). Prorok na jedan uzvien, duhovni, transcendentni nain eli predoiti ono to ga obuzima i to doivljava: Tada me duh prihvati i ponese. I ja iah ogoren i gnjevna srca, a ruka me Jahvina vrsto pritisla. Tako stigoh u Tel Abib, k izgnanicima koji ivljahu na rijeci Kebaru - onamo gdje se bijahu nastanili - te ostadoh meu njima sedam dana kao omamljen (2,14-15). Bogoobjava, vizualni i akustiki slijed omamljuju proroka i on je gotovo uzet, pada u besvijest, kao da ima epileptiki napad pred upravo doivljenim uzvienim dogaajem.86 Ezekiel voli opisivati vienja s mnogo pojedinosti koje valja odgonetnuti. On eli opisati svoje iskustvo susreta s Bogom, bori se sa slikama, koristi ih da bi izrazio ono to je doivio, ali uzalud.

82 83

N. HOHNJEC, Djela proroka, ... 42. Kaldejci su aramejska skupina, koja je poetkom prvog tisuljea pr. Kr. prodrla u Babiloniju i zauzela najplodniji dio, jezgru, i izazvala velike politike promjene u tom predjelu i na cijelom starom Istoku. (C. TOMI, Veliki proroci, 185.). 84 ISTI, 186. 85 ISTI, 184. 86 Usp. N. HOHNJEC, Djela proroka, ... 42.

53

54 Vienje Jahvinih kola: sigurno je upueno prognanicima, no neke su pojedinosti nejasne, ali je opi smisao razumljiv da Jahvina duhovna pokretljivost nije vezana uz Jeruzalemski hram, nego moe slijediti svoje vjernike u progonstvo.87 Upravo nam apstraktnost vienja Jahvinih kola eli pokazati kako je: Jahve nedokuiv, da boravi u nedostupnu svjetlu, ali je prisutan i djelatan u svemiru, posebno u ivotu proroka i svakog pojedinca preko svojeg Duha.88 Objava slave Jahvine u vienju Jahvinih kola navjetaj je mesijanskog mira Bojem narodu. Prorok se otvorio Duhu i Duh ga je Jahvin uinio prorokom, glavarom, voom i utemeljiteljem nove ivotne zajednice prognanika. Vienje je izraeno kao olujni vihor, koji nosi kine oblake pune munja i grmljavine, kako dolaze sa sjevera, kao da e potopiti sav svijet i rastrgati zemaljske stoere, kola i svemirske sfere, pretvoriti sve u pusto kada se spusti ruka Jahvina (1,3). Na svom u poetku sve dolazi sa sjevera, sa sjevera otkud udari silan vihor, veliki oblak. Vienje opisuje etiri bia sa etiri lica: Usred toga kao neto kao etiri bia, olijem slina ovjeku; svako od njih sa etiri obraza, u svakoga etiri krila (1,5-6). Ta bia podsjeaju na znamenite asirske kerube, letee bikove, koji imaju glavu ovjeka, tijelo bika i krila orlova. Ovdje svako bie ima sva etiri znaka da oznai vrhunac stvaranja: duhovnu snagu ovjeka, dostojanstvo lava, nesavladivu snagu bika i brzinu orla. Ta Boja bia se pojavljuju kao sjajna duga, znak vjekovnog saveza s novim stvaranjem nakon unitenja prvoga grenog stvorenja u potopu (Post 9,16), te je tako i ovo vienje navjetaj novoga svijeta, koji nastaje nakon ruenja grenog ovjeanstva.89 U jeruzalemskom hramu, u Svetitu nad Svetitem nalazi se Jahvina prisutnost nad kerubima kolima koja su prijestolje, podnoje nevidljivog i nedostupnog Boga. Krila ovih bia i oplate kola ispunjeni su oima, nebo je osuto zvijezdama kao Bojim oima, oima Svevida, da prati i s ljubavlju vodi dogaaje u svijetu i u povijesti ovjeka. U kranskoj predaji i ikonografiji etiri bia postaju etiri evanelista, kao bia koja nose nova nebesa, na novoj zemlji. To su jednostavno transcendentalna bia, atributi Boji. Jahve se Ezekielu objavljuje u: tuoj zemlji i time pokazuje kako nije vezan ni uz Hram, ni uz Jeruzalem, ni uz samu zemlju, jer Jahve je gospodar i u 'tuoj zemlji'

87 88

Jeruzalemska Biblija, Kranska sadanjost, Zagreb 1994, 1225. C. TOMI, Veliki proroci, 188. 89 ISTI, 189.

54

55 kao to je to i u Judeji i Jeruzalemu, jer njegova mo ne poznaje granica. 90 Ulaskom Jahvina duha Ezekiel biva poslan narodu odmetnikom, sinovima tvrdokorna i okorjela srca (2,3-4) s posve odreenom zadaom da znaju, iako su odmetnici, kako je prorok meu njima. Ezekielova poruka se moe ukratko saeti ovako: Judejski je narod zgrijeio, Bog je pravedan i sprema se na kaznu, opsjedanje Jeruzalema i velika deportacija uskoro e pokazati to znai Jahvina intervencija.91 Prorok s tom porukom ide pred narod, svjestan da mu nije zagarantiran uspjeh jer narod nije ni Boga prihvatio, a kako e onda njega te je on: po bogoobjavi i u svom pozivu zapravo rekapitulirao odlazak Jahvine slave iz grada Jeruzalema.92 Prorok prima svu tragiku Boje rijei u svoj ivot, a svoju ivotnu sudbinu shvaa kao sudbinu Boje rijei u tome povijesnome trenutku i zbog toga je prorokova poruka uvjerljiva i onda kad nije ugodna za ui sluatelja i onda kad nije obeanje za narod.93 POZIV DANIELA I TROJICE MLADIA (1,8-16) Prorok Daniel nastupa zajedno s trojicom plemenitih mladia i oni zapoinju svoj ivotni put s Bogom: "Daniel je u srcu odluio da se nee okaljati kraljevim jelima i vinom s njegova stola, pa zamoli dvorjanikog starjeinu da ga potedi te se ne okalja. (9) Bog dade Danielu te nae dobrohotnost i smilovanje u dvorjanikog starjeine. (10) Starjeina ree Danielu: 'Bojim se svoga gospodara kralja; on vam je odredio jelo i pilo, pa ako vidi da su vam lica mravija nego od drugih djeaka vae dobi, ja u zbog vas biti kriv pred kraljem.' (11) Tada ree Daniel uvaru koga bijae dvorjaniki starjeina odredio Danielu, Hananiji, Miaelu i Azarji: (12) 'Molim te, pokuaj sa svojim slugama deset dana: Neka nam se daje povre za jelo i voda za pilo. (13) Vidjet e onda kakvi emo biti mi a kakvi djeaci koji jedu od kraljevskih jela, pa uini sa svojim slugama po onome to bude vidio.' (14) On pristade i stavi ih na kunju deset dana. (15) A nakon deset dana oni bijahu ljepi i ugojeniji nego svi djeaci koji jeahu od kraljevskih jela. (16) Od tada uvar dokinu njihova jela i obrok vina to su imali piti te im davae povre." Ovi reci su iz knjige o Danielu koja je pripadala najvjerojatnije makabejskom razdoblju iz 2. stoljea prije Krista. U knjizi se obrauje Danielov buran ivotopis zajedno s apokaliptikim sadrajem koji ga je posebno obiljeio. Knjiga sadri
90

91
92 93

B. LUJI, Starozavjetni proroci, ... 266. W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Kranska sadanjost, Zagreb 1993, 229.
N. HOHNJEC, Djela proroka, ... 42.

Usp. W. ZIMMERLI, Botschaft des Propheten Ezechiel, u: Studien zur alttestamentlichen Theologie und Prophetie, Mnchen 1974, 113-117.

55

56 kanonski i deuterokanonski dio, tj. dijeli se na autobiografski (1 - 6), apokaliptiki (7 12) te deuterokanonski dio (13 - 14).94 Pisac dri u napetosti matu itatelja snanim pripovijestima i matovitim vienjima koja se takoer susreu kod proroka Ezekiela. Poznato je da Daniel potjee iz ugledne obitelji, Ezekiel govori o pravedniku po imenu Daniel (14,14.20). Daniel je najvjerojatnije stvarno idovski heroj i predaja o njemu uva razne zgode iz njegova ivota i djelovanja. U Kumranu je naen spis o Danielu i njime se slui pisac.95 Pisac uoava da je teko ivjeti u vrijeme Antioha IV., beozbonika koji je ukinuo Zakon i blagdane, opljakao Hram, rtve odstranio, a uveo poganski kult.96 Slino su ponekad nastupali Nabukodonozor i njegovi nasljednici, a Bog im je naravno, pravedno uzvratio. Autor, kada posie za tim dogaajima iz prolosti, misli zapravo na budunost. Daniel je zastupao da povijest ima svoj svretak i Bog e svijet privesti kraju, a i samo ime Daniel znai Bog je sudac.97 Daniel je pripadao najfinijm djeacima, oni su se tri godine pripremali u obilju i disciplini da kao voe naroda ive na dvoru u Babilonu: Kralj naredi Afenazu, starjeini svojih dvojranika, da dovede od Izraelaca nekoliko djeaka kraljevskog ili velikakog roda Kralj im odredi dnevni obrok od kraljevskih jela i od vina sa svoga stola. Neka se odgajaju tri godine, a poslije bi imali stajati pred kraljem. Meu njima bijahu Judejci: Daniel, Hananija, Miael i Azarja (1,3-6). Danielu Bog na indirektan nain oituje da e ga pratiti na njegovom ivotnom prorokom putu dajui dvorjanskom starjeini dobrohotnost i smilovanje prema Danielu: Bog dade Danielu te nae dobrohotnost i smilovanje u dvorjanikog starjeine (1,9). Oni su naime morali jesti s kraljeva stola, tj. blagovati neista jela, posveena idolima ime je njihova vjera jo vie ugroena, no djeaci odlue da se nee okaljati kraljevim jelima i vinom s njegova stola pa zamole dvorjanikog starjeinu da ih iskua kroz deset dana dajui im povre za jelo i vodu za pie to kao vjerni idovi mogu blagovati.98 Unato strahu prema gospodaru kralju, starjeina pristade i stavi ih na kunju deset dana (1,14). Oni zaista postanu ljepi i ugojeniji nego svi ostali djeaci: Bog im dade znanje i razumijevanje svih knjiga i mudrosti te se nakon tri godine
94

N. HOHNJEC, Djela proroka, ... 48. Usp. C. TOMI, Vrijeme iekivanja, Knjige: Prva i Druga o Makabejcima, Tobija, Judita, Estera, Propovjednik, Sirah, Knjiga Mudrosti, Daniel, Baruh, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1989, str. 104. 96 N. HOHNJEC, Djela proroka, ... 49. 97 Usp. ISTO 98 Usp. C. TOMI, Vrijeme iekivanja, 104.
95

56

57 obrazovanja kralj uvjeri da su ova etiri djeaka deset puta vrsniji od svih arobnjaka i gatalaca i zadri ih na svom dvoru.99 Iako su ivjeli od biljne hrane i vode, bili su jedriji od ostalih mladia, a Bog ih je obdario mudrou koja je nadilazila mudrost babilonskih mudraca.100 Ovi reci imaju jasnu poruku: idovi koji ive u drugom stoljeu, u opasnosti su da ih zavede bljetavilo poganske civilizacije, pisac im jasno kae da oni posjeduju viu mudrost prema kojoj je grka kao neko arobnjatvo i gatanje, a ako ostanu vjerni otakim predajama u hrani, Bog e sigurno nagraditi njihovu vjernost.101 Pisac potom donosi sliku iz prolosti, matovitu i punu smisla za obinan narod koji pozna taj nain govora. Jedna takva pria koja zrai skrivenim je ona o snu koji je usnuo Nabukodonozor: Druge godine Nabukodonozorova kraljevanja usni Nabukodonozor sanje: njegov se duh zbog toga uznemiri, a san ga ostavi. Kralj naredi da se pozovu arobnjaci i gataoci, zaklinjai i zvjezdari da protumae kralju njegove sanje (2,1-2). Za stari idovski mentalitet san je sredstvo kojim se boanstvo slui da neto objavi ovjeku, a za Daniela je to samo knjievni oblik koji podsjea na egipatskog Josipa (Post 41).102 Nabukodonozor je veoma uznemiren zbog sna koji je usnio, ali se vie ne sjea njegovog sadraja te saziva mudrace, raznih zanimanja, kako bi odgonetnuli kraljev san (2,1-3). Mudracima Nabukodonozor prijeti smru ukoliko ne bi bili u stanju odgonetnuti njegov san, a ako odgonetnu, bit e obilno nagraen (2,5-11), no ni jedan mudrac, ni astrolozi, gatari, arobjnjaci ni psihoterapeuti ne mogu pomoi te kralj naredi da se poubijaju svi mudraci u Babilonu (2,11-12). Tada na scenu stupa Daniel: Daniel ue u svoju kuu te sve kaza Hananiji, Miaelu i Azarji, svojim drugovima, da mole milosre u Boga Nebeskoga radi te tajne, da Daniel i njegovi mudraci ne poginu s drugim mudracima babilonskim (2,1718). Daniel moli i ne stavlja na prvo mjesto vladara nego Boga (2,20-23), i on vjeruje da molitvom komunicira s Bogom, molitva pogaa stvarnost, ona je Boji apel koji je objavio njegovo ime, ljubav i mo, takva molitva ne optereuje ve je pomo.103 Molitva Danielu daje sigurnost u dobar ishod koji se i ostvaruje: Daniel ode k Arjoku, kome bijae kralj naredio da smakne mudrace babilonske. Ue i ree mu: Ne ubijaj mudraca babilonskih! Odvedi me kralju pa u mu otkriti to san znai (2,24). Daniel
99

ISTI, 107. W. J. HARRINGTON, 229. 101 Usp. C. TOMI, Vrijeme iekivanja, 107. 102 Usp. ISTO 103 N. HOHNJEC, Djela proroka, ... 50.
100

57

58 se susree s kraljem i on mu poput kaldejskih mudraca priznaje da nema ovjeka koji bi otkrio tu tajnu, ali Bog na nebu daje znamenja. Daniel iznosi san o golemom, blistavom i zastraujuem kipu (2,31-35), a taj usnuli kip predstavlja ljudsku mudrost i mo. Slijedi opis toga kipa: Tome kipu glava bijae od istog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od eljeza, dijelom od gline (2,32). Tada se na kip odvali kamen, na njegov najlomljiviji dio te ga razbije i odstranjuje, kamen postaje brdom i ispunja zemlju (2,34-35). Daniel iznosi tumaenje sna: Bog nebeski je Gospodar povijesti. Nabukodonozor je glava od zlata; slijedi medijsko kraljevstvo prikazano u srebru, zatim perzijsko mjedeno i konano posljednje grko, podijeljeno: eljezo je pomijeano s glinom. 104 Vjernici u vrijeme Antiohova progona koji je prikazan kao vrhunac zla i s njime je nastupilo vrijeme kada e Bog pokazati svoju snagu105, znali su kako su iezla bez traga babilonsko, medijsko i perzijsko kraljevstvo, a tako e nestati i kraljevstvo Aleksandra Velikog, koje je podijeljeno i poiva na krhkim nogama. Kamen koji zdrobi kraljevstva znak je Bojeg kraljevstva, koje nikad nee propasti i nee prijei na neki drugi narod, a samo e ostati dovijeka.106 Daniel navijeta kraljevstvo koje e ostvariti Krist (Lk 1,33). Nabukodonozor, strah i trepet Istoka, baca se na zemlju i priznaje Danielu: Zaista, va je bog Bog nad bogovima i gospodar nad kraljevima, Otkrivatelj tajna, kad si mogao otkriti ovu tajnu (2,47). Danielu se Bog objavljuje u snu i vienjima kojima on spoznaje skrivene njegove nakane: To su snovi i vienja koji po otajstvu Bojeg povijesnog plana razotkrivaju107 i ue itatelja kako treba razumjeti svoju vlastitu situaciju (2; 7 - 12): to je vea stiska u svijetu, to je vea i potreba za Bojim zahvatom. 108 Zemaljska kraljevstva nastaju i nestaju, najavljuju samo svretak vremena, sile zla su slobodne, ali dolazi pobjeda, mir i obnova svega, preobraaj svijeta po Bojem zahvatu.109 U prvome vienju (7,1-28) posrijedi su etiri ivotinje ili nemani koje imaju svoja simbolika znaenja. Prva je slina lavu, druga kao medvjed, trea kao leopard, a etvrta je bila strana i imala je deset rogova i gvozdene zube (7,3-8). Nemani predstavljaju etiri kraljevstva, koja vladaju Istokom od 7. do 2. stoljea prije Krista, a svaka od tih nemani eli uspostaviti vjeno kraljevstvo,
104 105

C. TOMI, Vrijeme iekivanja, 107. W. J. HARRINGTON, 410. 106 C. TOMI, Vrijeme iekivanja, 107. 107 Usp. B. LUJI, Starozavjetni proroci, ... 357. 108 N. HOHNJEC, Djela proroka, ... 49. 109 C. TOMI, Vrijeme iekivanja, 113.

58

59 suprotno Bojem kraljevstvu. Okrunjeni lav s orlovskim krilima je babilonsko kraljevstvo, koje se pomou svojih velikih kraljeva popelo do neba, ali se na kraju skrhalo. Medvjed je medijsko kraljevstvo, koje je unitilo mnoge narode, a krilati leopard s etiri glave, to su 4 kralja perzijskog kraljevstva, koje je osnovao Kir i vladao na etiri strane svijeta. Golemi zmaj sa eljeznim pandama je grko carstvo, koje je osnovao Aleksandar Veliki, a deset rogova su on i njegovi nasljednici, a rog je naime bio simbol snage. Srce vienja je Sin ovjeji i navjeta se njegov dolazak: Gledah u nonim vienjima i gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin ovjeji. On se priblii Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bi predana vlast, ast i kraljevstvo, da mu slue svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova je vjena i nikada nee proi, kraljevstvo njegovo nee proi (7,13-14). Sin ovjeji je u svom izvornom znaenju: ovjek koji dolazi na oblacima nebeskim, dakle dolazi iz podruja boanskoga, on je zapravo tajanstvena osoba koja je suprostavljena etirima nemanima, a nemani dolaze odozdo, dok ovjek dolazi odozgor.110 On predstavlja narod svetih, samo onaj narod koji je ostao vjeran Bogu i ustrajao usprkos progonstvu, dostojan je da ga predstavlja ovjek. Sveci su predani u kraljeve ruke, ali to je bilo vrijeme kunje te sada i njemu dolazi svretak: A kraljevstvo, vlast i velianstvo pod nebesima dat e se puku Svetaca Svevinjega. Kraljevstvo njegovo kraljevstvo je vjeno, i sve vlasti sluit e njemu (7,27). Moemo povui paralelu s Novim zavjetom gdje Isus sebe naziva Sin ovjeji i to u sinoptika 70 puta, kod Ivana 12 puta: Sin ovjeji je Sluga Jahvin, koji se predaje u ruke ljudi (Mt 17, 22) da ga razapnu i pokazat e se u slavi.111 Za bolje shvaanje ovog termina vano je promotriti povijesni kontekst koji ukljuuje dva objaviteljska dogaaja: Teofaniju koja obuhvaa povijest svijeta u kojoj se Bog pokazuje nadmoan silama kaosa i na kraju kao sudac svijeta koji e uspostaviti svoje kraljevstvo, a drugi je Boji in kojim e postaviti na svoje mjesto ovjeka koji e vladati stvorenjem to e biti osloboeno od sila kaosa, to podsjea na sionsko-davidovsku predaju koja omoguuje mesijansko tumaenje ovog teksta.112 U drugom vienju, borba ovna i jarca, pokazuje sukob medijsko-perzijskog carstva s Aleksandrom Makedonskim. etiri velika roga oznauju podijeljeno
110 111

Usp. B. LUJI, Starozavjetni proroci, ... 357. C. TOMI, Vrijeme iekivanja, 115. 112 Usp. B. LUJI, Starozavjetni proroci, ... 357.

59

60 Aleksandrovo carstvo, a mali rog (8,9-12) je Antioh IV. Epifan koji nesmiljeno pustoi te zatire junake i narod sveca, pa e iz istog mira upropastiti mnoge, ali e i on biti skren.113 U treem vienju Daniel razmilja i istrauje broj godina koje se prema rijeima proroka Jeremije, imaju ispuniti nad ruevinama Jeruzalema. U vienju mu aneo objanjava da e to biti sedamdeset sedmica godina (490 godina) koje oznaavaju prolaz do pomazanja Svetog nad svetima, Mesije114, a nakon toga e nastati novo razdoblje za Izrael, iako e biti ubijen Pomazanik (9,26). Pogubljeni Pomazanik je veliki sveenik Onija III. kojega je Menelaj dao ubiti ne osjeajui pritom da je on kriv za njegovo pogubljenje.115 Osim simbola sedmice, u ovom vienju imamo i pokajniku molitvu: Ona pretpostavlja nevolju naroda te ukljuuje molbu za oprost od grijeha koji utjeu na povijest i stvaraju neodrivo stanje za narod.116 U posljednjem vienju Daniel govori o dogaajima koji e uslijediti, tu se najjasnije razrauje apokaliptika tematika. Tema je borba koja je prikazana objavom anela, borba anela poganskih naroda i Mihaela, zatitnika Bojeg naroda. Povijest se opisuje tajanstvenim jezikom: Od osvajanja Aleksandra Velikog, preko podrobno ocrtane borbe Egipta i Sirije, da bi se zaustavila na Antiohu IV. Epifanu, koji Bogu navjeta rat i mnogi e muenici slavno pasti.117 Na kraju se objavljuje budui svijet u kojem Boji narod ulazi u preobraeni svijet i postaje dionikom nebeskog svijeta: Bit e to u vrijeme tjeskobe kakve ne bijae otkako je ljudi pa do toga vremena. U ono vrijeme tvoj e se narod spasiti - svi koji se nau zapisani u knjizi. Tada e se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vjeni ivot, drugi za sramotu, za vjenu gadost. Umnici e blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge uili pravednost, kao zvijezde navijeke, u svu vjenost (12,1-3). Danielova knjiga je velika knjiga nade i ohrabrenja u tekim danima kunje, gdje se otkriva Boja pomo i pobjeda Boje mudrosti nad idolima i nad poganstvom, to je zapravo svevremenska knjiga jer ju je vrlo lako projicirati u sadanjost i budunost. Bog je gospodar svijeta i povijesti, on podie i rui zemaljske kraljeve i

113 114

C. TOMI, Vrijeme iekivanja, 115. Usp. N. HOHNJEC, Djela proroka, ... 50. 115 ISTI, 116. 116 B. LUJI, Starozavjetni proroci, ... 357. 117 C. TOMI, Vrijeme iekivanja, 116.

60

61 pripravlja konano eshatoloko mesijansko kraljevstvo, tajanstveno u sebi, ali dolazi sigurno, i bit e vjeno i sveope.118 NEPODMITLJIVI POZIV PROROKA AMOSA (1,1-2; 7,10-17) Prorokov poziv valja posloiti s poetka knjige i iz vremena kad ga sveenici izgone iz betelskog svetita: "Rijei Amosa, pastira iz Tekoe. Njegova vienja o Izraelu u doba judejskoga kralja Uzije i Jeroboama, sina Joaa, izraelskoga kralja, dvije godine prije potresa. (2) Veli on: "Jahve grmi sa Siona, iz Jeruzalema glas mu se ori; stoarski panjaci tue i sui se vrh Karmela (1,1-2) Amasja, sveenik betelski, porui izraelskom kralju Jeroboamu: "Amos se urotio protiv tebe usred doma Izraelova; zemlja ne moe vie podnijeti njegovih rijei. (11) Jer ovako on govori: 'Jeroboam e poginuti od maa, a Izrael e iz svoje zemlje u izgnanstvo.'" (12) Amasja ree Amosu: "Odlazi, vidioe! Bjei u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje prorokuj! (13) Ali u Betelu da vie nisi prorokovao, jer ovo je kraljevsko svetite, kraljevski hram." (14) "Nisam bio prorok ni proroki sin" - odgovori Amos Amasji - "bio sam stoar i gajio sam divlje smokve: (15) ali me Jahve uze od stada i Jahve mi ree: 'Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu.' (16) Sada uj rije Jahvinu. Ti veli: 'Ne prorokuj protiv Izraela, ne prorii protiv doma Izakova.' (17) Zato ovako govori Jahve: 'Tvoja e ena bludniit' po gradu, sinovi tvoji i keri od maa e pasti, tvoja e se zemlja uetom razdijeliti, a ti e umrijeti na neistu tlu, i Izrael e otii u izgnanstvo iz svoje zemlje'" (7,10-17). Amos je najstariji prorok meu prorocima piscima. ivio je u 8. stoljeu prije Krista u Izraelu za vrijeme kraljeva Uzije i Jeroboama II. Njegova knjiga je prvi pisani proroki spis. Dolazi iz Junog, a djeluje u Sjevernom kraljevstvu, u mjestu Betelu u Samariji i to vrlo kratko, za vrijeme jednog hodoaa, tj tjedan dana, mjesec dana ili jednu hodoasniku godinu. Prije odaziva prorokom pozivu, bavio se pastirstvom i zemljoradnjom, uzgajao je divlje smokve: Nisam bio prorok ni proroki sin bio sam stoar i gajio sam divlje smokve (7,14), a sada je svjestan da je njegovo poslanje boanskog podrijetla: ali me Jahve uze od stada i Jahve mi ree: Idi prorokuj mojemu narodu Izraelu (7,15). Budui da je bio stoar i poljoprivrednik Amos ni u kom sluaju nije mogao biti siromaan, nego je vjerojatno spadao u srednji ili ak bogatiji sloj tadanjeg puanstva.119 On vrlo dobro uoava kakva je situacija u svijetu u kojem ivi: jednako je dobro upuen i u povijesne dogaaje, ne
118 119

C. TOMI, Vrijeme iekivanja, 117. Usp. H. W. WOLFF, Dodekapropheten 2, Joel, Amos, Neukirchen Vlyn 1975, 107.

61

62 samo izraelske povijesti, nego i one susjednih naroda, to je osobito vidljivo iz govora protiv Izraela i stranih naroda u 1,3 - 2,16.120 Za vrijeme svog ivota mnogo se selio sa stadom, u potrazi za boljim panjacima, te je tako upoznavao mnoge ljude i njihove obiaje i vidio kako se na njihovom podruju ire oblici poganske religije sjevernog Kanaana i kako sinovi Izraelovi otpadaju od otake vjere.121 Amos je imao izvanredno proroko iskustvo: Svjestan je svoga poziva i razlikuje svoje proroko iskustvo od iskustva slubenih ekstatikih proroka (hozeh-vidjelac i nabi-prorok) iako i on prorokuje.122 Ve na poetku knjige poinje uvod u prijetnje i opomene i tu se izrie sve ono to e prorok kasnije izloiti narodu: Jahve grmi sa Siona, iz Jeruzalema glas mu se ori; stoarski panjaci tue i sui se vrh Karmela (1,2). Rijei grmljavina i glas vezani su s Bojom objavom na brdu Sinaju (usp. Izl 19), od tada su to pojmovi pratei znakovi Boje objave, Bojeg zahvata u svijet. Rije Boja djelovala je kao strana oluja koja se zna sruiti na prirodu i u hip je opustoiti (usp. Am 7,4) i u toj oluji prorok gleda sliku suda Bojega nad zemljom i nad narodom. To je inae est motiv starozavjetnih proroka ( usp. Iz 5,6; 11,15; 19,17; 42,15; Jr 12,4 i dr. ). 123 Jahvin glas se ori u osobi proroka Amosa sa Siona, sve do Karmela koji je aluzija na proroka Iliju, koji je na Karmelu djelovao i tu dokrajio poganski kult koji se po Karmelu irio.124 Prorok promatra znakove svojeg vremena i pokuava svojim suvremenicima otkriti dublji smisao onoga to mu Duh Boji otkriva125: Nita ne ini Jahve a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima. (3,7). Prorok je Boji poslanik, glasnogovornik, Bog ga je osobno odabrao i pozvao, to je uvijek poziv odozgo, dolazi iz neistraivih dubina Nedostupnog, od Boga.126 Amos je osobno doivio Boga i s njim je imao istinsko duhovno iskustvo: Doivio je Boga kao povrijeenog zarunika: Bog je sebi izabrao narod kao svoju predragu svojinu, kao svoj izabrani narod, kao svoje sveto sveenstvo. 127 U odlomku 3,3-8 nalazi se sedam retorikih pitanja: Idu li dvojica zajedno da se ne dogovore? Rie li lav u umi ako plijena
120 121

B. LUJI, Starozavjetni proroci, ... 70. Usp. A. REBI, Amos prorok pravde, Kranska sadanjost, Zagreb 1993, 6. 122 C. T. TOMI, Poruka spasenja Svetog Pisma Staroga zavjeta, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1983, 418. 123 A. REBI, Amos prorok pravde, 30. 124 ISTO 125 A. REBI, Amos prorok pravde, 16. 126 C. TOMI, Ilijino vrijeme. Knjige: Prva i Druga o kraljevima, Prva i Druga Ljetopisa, Amos, Hoea, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1985, 170. 127 A. REBI, Amos prorok pravde, 17.

62

63 nema? Lav rie: tko da se ne prestravi? Gospod Jahve govori: tko da ne prorokuje? (3,3-8). Ta retorika pitanja je Amos esto koristio, vjerojatno kao odgovor na prigovor u vezi s njegovim poslanjem i u 3,7-8 donosi neotklonjivost prorokog poziva: Nita ne ini Jahve Gospod a da svoje osnove ne otkrije slugama prorocima. Lav rie: tko da se ne prestravi? Gospod Jahve govori: tko da ne prorokuje? (3,7-8). Sredinji dio govora o Amosovom pozivu se nalazi u recima 7,10-17 koji su od velike vanosti za njegov poziv jer sadre vane biografske podatke o Amosu. Prizor se zbiva u svetitu, u Betelu: To je kraljevsko svetite koje je svojom ljepotom i zdanjima moralo biti suprotnost jeruzalemskom hramu koji se nalazi 20 km junije.128 Odlomak je sastavljen od dijaloga i ima etiri dijela: a) Amasja prijavljuje Amosa kralju (7,10-11); b) Amasja nareuje Amosu da napusti Betel i ode u Judeju, uz uvredljive rijei: Ondje jedi kruh svoj! (7,12-13); c) Amos se poziva na poziv Boji (7,14-15) i d) izrie prokletstvo Amasji u kojem je na neki nain ukljuen i Izrael (7,16-17). Amos svoj poziv jasno oituje u retku 7,14 kada govori betelskom sveeniku Amasji: Nisam bio prorok ni proroki sin. Bio sam stoar i gajio sam smokve. Ali me Jahve uze od stada i Jahve mi ree: Idi, prorokuj mome narodu Izraelu! (7,14). On eli rei da nije bio po zvanju prorok niti je pripadao prorokim bratstvima, koji su ivjeli od svog poziva i za svoja prorotva dobivali to im je potrebno za uzdravanje (Jr 6,13; 18,10; Mih 3,5; Iz 28,7). On se sam uzdravao od svog stada i rada sa smokvama, a poziv je dobio nenadano u pustinji: Idi, prorokuj mome narodu Izraelu! (7,15). Odlomak 7,10-17 vrlo je vaan za bolje poznavanje prorokog poslanja koje se temelji na osobnom iskustvu s Bogom Jahvom, a ne nekom osobnom opredjeljenju (usp. 3,8). Amos je svjestan da ga je Bog pozvao da bude prorok narodu izraelskome po volji onoga koji ga je pozvao i poslao, a to je Bog Jahve. Prorok govori jer je Bog prvi progovorio, a budui da je Bog progovorio, ovjek ne smije i ne moe utjeti: Ne mogu utjeti, jer ujem glas roga, poklike bojne (Jr 4,19). On se susreo i vidio nevidljivoga Boga koji stanuje u nedostupnom svjetlu: Vidjeti Boga i susresti s Bogom znai ui u Boji plan, u plan ljubavi koji ima sa svijetom, znai sve promatrati Bojim oima, postati znak, postati Jahvina usta, da Jahve preko njega objavi svoju rije spasenja.129 Jahve je Amosa izabrao za svojeg
128 129

C. TOMI, Ilijino vrijeme, 176. C. TOMI, Ilijino vrijeme, 171.

63

64 poslanika, da nastupa u njegovo ime, njegovo je poslanje milosno, karizmatsko; tu je Duh Boji na djelu.130 Amos o Jahvi govori s kultnim i teolokim tonom strahoptovanja: Bog je po njemu neistraiv, neodreen i s njim se ne raspolae i manipulira.131 Trei dio knjige (Am 7,1 - 9,10) sadri preteno vienja kojima prorok pred svojim uenicima i pred svojim protivnicima opravdava svoj proroki poziv. Vienja su po svom objaviteljskom znaenju bliska simbolikim inima te pripadaju meu glavne oblike prorokog navjetaja, ona su konstitutivni element prorokog iskustva132, zapravo ona su ponavljanje egipatskih zala: skakavci, sua i visak s kojim e se mjeriti izraelska nedjela.133 Amos je duboko potresen vjersko-moralnim padom svoga naroda i svjestan je da pripada grenom narodu, a vienja koja ima na poetku svoga poziva pomau mu da produbi svijest grenosti svoga naroda, ali i Boje veliko milosre.134 U prvom vienju (Am 7,1-3) Jahve pokaza proroku skakavce (hebr. gobaj), a skakavci su za Palestinu bili velika nevolja i ubrojeni su meu egipatska zla, pojavljuju se u rano proljee te prodiru usjeve i travu. Prvi otkos pripada kralju i njegovu stadu, druga kosidba, otava, sluila je malim najamnicima, seljacima. Prikazujui Jakova kao malena, prorok oekuje Boji zahvat, jer se Bog smiluje malenima, ubogima i potlaenima. Prorok posreduje kod Boga i moli za milost: Jahve Gospode, oprosti, molim te! Kako e Jakov preivjeti onako malen? I Jahve se stoga pokaja: Nee biti, ree Jahve (7,2-3). Skakavci su kazna za grijeh i Jahve treba oprostiti narodu da nestane zlo skakavaca, to on i ini u svojem antropomorfnom govoru, o Bogu se u Starom zavjetu govori kao o ovjeku koji osjea, raduje se, srdi, kaje135 U drugom vienju (7,4-6) govor je o sui: oganj prodrije veliki Bezdan, kozmiki ocean i poe gutati polje. Obuhvaa se cjelokupna priroda, more i zemlja: Posrijedi je mitska kozmologija ili kozmografija Staroga istoka kojoj su ispod zemlje silne vode, ocean odnosno bezdan voda koje naviru kroz izvore i potoke na zemlju (usp. Post 7,11; Ps 36,6; Iz 51,10).136 Jahve se pokazuje kao gospodar prirode, ali
130 131

A. REBI, Amos prorok pravde, 59. N. HOHNJEC, Djela proroka, 62. 132 A. REBI, Amos prorok pravde, 118. 133 N. HOHNJEC, Djela proroka, 65. 134 C. TOMI, Ilijino vrijeme, 172. 135 A. REBI, Amos prorok pravde, 120. 136 ISTI, 121.

64

65 jo vie se objavljuje kao Jahve koji oprata, koji se smiluje, jer Izraelova egzistencija i na prirodnoj i na povijesnoj razini ovisi o Jahvinu pratanju i smilovanju. Tree vienje se razlikuje od prethodna dva po strukturi, sadraju, obliku i posljedici. Predmet vienja je tajanstveni predmet: Prorok vidi ovjeka na kositrenim zidinama (odnosno bakrenim ili eljeznim zidinama, tako prema hebr. homat anakh ) s viskom (hebr. anakh) u ruci.137 Viskom se mjeri uspravnost zida na njegovim temeljima, a ukoliko zid nije pravilno uspravljen, on e se prije ili kasnije sruiti. Jahve tumai proroku kako je visak zapravo stavljen unutar njegova naroda, i Jahve e ustanoviti moe li se Izrael odrati ili propasti. Jahve e udariti narod na najosjetljivija mjesta, na mjesta njihove nevjerice: Razorit u uzviice Izakove (7,9). Prorok ne posreduje molitvom kao kod prva dva vienja: Meu svim plemenima zemaljskim samo vas poznah, zato u vas kazniti za sve grijehe vae (3,2).138 Tako je Izrael morao iskusiti muku svoje nevjernosti, jer Jahve vie nije stajao na strani naroda; on se sada, istina ne svojom voljom, okrenuo protiv naroda.139 U etvrtom vienju (8,1-3) pogled je usmjeren na kotaricu zrela ploda, 140 zrelih smokava koje simboliziraju kako je posrijedi svretak jednoga procesa koji Jahve oznauje kao kraj naroda.141 Vienje eli predoiti proroku da je Izrael na kraju puta svoje nevjernosti i kako taj put za Izrael nee biti nimalo ugodan: Doao je trenutak suda, trenutak smrti, razaranja i unitavanja,142ali on je nuan za proiavanje odnosa izmeu Jahve i naroda. Prorok ostaje pasivan u svom djelovanju kao i kod treeg vienja i uoava se da je kazna za grijehe Izraela neodgodiva.143 U petom vienju (9,1-4) prorok vidi Boga kraj rtvenika ili nad rtvenikom u nekom svetitu, na mjestu na kojem Bog prebiva na najizvrsniji nain. Boja prisutnost u svetitu jamstvo je spasenja za vjernike, ali u ovom vienju to su rijei koje slijede, navijetaju razorenje svetita.144 U ovom vienju prorok eli pokazati Izraelu kako e ga Bog unititi jer mu je okrenuo lea: Budui da je narod bio okrenuo svetite u njegovu protivnost, Jahvi ne preostaje nita drugo, ako uistinu eli spasiti narod, nego da razori svetite kao mjesto nevjernosti naroda.145
137 138

ISTO ISTI, 122. 139 B. LUJI, Starozavjetni proroci, ... 76. 140 To nije svakidanji predmet s kojim se tumai stvarnost i koji svatko moe vidjeti. Rije je o predmetu simbolu koji Jahve daje vidjeti, koji on zapravo pokazuje. Usp. H. W. WOLFF, 367. 141 B. LUJI, Starozavjetni proroci, ... 76. 142 A. REBI, Amos prorok pravde, 123. 143 C. TOMI, Ilijino vrijeme, 172. 144 A. REBI, Amos prorok pravde, 123. 145 LUJI, B., Amos ili Bog koji susree, Bosna Franciscana 9 , (1998) 36.

65

66 Amos osjea da mora narodu objaviti katastrofu koja ga eka, eli upozoriti narod da trai Boga za spas ostatka Josipova te da ne bude izbrisan 146 On je pozvan od stada da objavi narodu Izraelu Dan Jahvin (5,18) koji nee biti sjajan i blistav kako ga predouju razni lani proroci : Bog je s nama (5,14) pa mu se nita ne moe dogoditi. Bit e to dan tmine i mrkline, a ne svjetla i sunanog sjaja (5,20), ako se ne obrate Bogu svome. Prorok ih poziva na obraenje: Traite Boga i ivjet ete (5,6); Mrzite zlo, ljubite dobro, drite pravicu na gradskim vratima, pa e se moda Jahve, Bog nad Vojskama smilovati ostatku Josipovu (5,15). ZAKLJUAK: U ovoj radnji prikazan je poziv kod izabranih proroka, njihov dogaaj poziva i njihovo poslanje zbog kojeg su bili pozvani. Tema je izlaganje samog teksta kod odreenog poziva te daljnje obraivanje bitnih odrednica vezanih uz temu. Uoava se raznolikost Bojeg poziva, jer Bog poziva koga hoe i kada hoe. Bog se pribliava ovjeku i on tek tada vidi svoju grenost, nedostojnost i nedozrelost za navjestiteljsku Boju slubu. To susreemo kod proroka Izaije: Jao meni propadoh, jer ovjek sam neistih usana, u narodu neistih usana prebivam, a oi mi vidjee kralja, Jahvu nad Vojskama! (Iz 6,5). Unato svoj toj bijedi, strahu i nedostojnosti koju ovjek osjea prema Bojem pozivu on je ipak vrijedan izabranja i poziva. Bog ga uporno zove i oslobaa straha i tjeskobe: Ne boj se: ja sam s tobom da te izbavim (Jr 1,8); A ti, sine ovjeji, ne boj ih se i ne plai se rijei njihovih: Trnje te okruuje i sjedi meu samim korpijama. ne plai se rijei njihovih i ne boj se nimalo njihova pogleda jer oni su rod odmetniki (Ez 2,6). Sam Bog podupire svog izabranika, daje mu svoj autoritet i svojom djelotvornom snagom alje ga na sluenje u narod boanskom snagom: Evo u usta tvoja stavljam rijei svoje (Jr 1,9). Poziv je vrlo aktualna tema, ona se tie svih ljudi, jer svatko je na neki nain pozvan da ivi ivot koji mu je darovan, svi imaju neki cilj kojem tee, a u tome im jedino moe pomoi dragi Bog koji vodi svaiji ivot. Od davnina su ljudi pozivani od Boga u posveene slube, da ih ostvare u punini. Svaki ovjek u sebi ima klicu onoga to eli biti u ivotu, to nije ostvario, a elio bi ostvariti navjetaj spasenja. Na prvom se mjestu istiu proroci koji su odigrali vrlo vanu ulogu u spasenjskom povijesti, tj. u zemaljskom vremenu u kojem je odreeni prorok ivio.
146

povijesno-

poslanju svijeta. Izbor proroka se dogaao u Bojem svijetu i u

C. TOMI, Ilijino vrijeme, 172.

66

67 Da bi se protumailo proroku ulogu i Boji poziv mora se poi od injenice da je taj poziv zapravo Boja tajna, misterij koji je dokuiv samo pozvanima, a vjerojatno ga ni oni sami ne mogu u potpunosti objasniti pa valja ovu radnju zavriti citatom: Ponajprije znajte ovo: nijedno se prorotvo Pisma ne moe tumaiti samovoljno jer nikada prorotvo ne bi ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni ljudi od Boga govorili (2 Pt 1,19-21).

IZABRANA LITERATURA: GRABNER-HAIDER, A., Praktini biblijski leksikon, Kranska sadanjost, Zagreb 1997. HARRINGTON, W. J., Uvod u Stari zavjet, Kranska sadanjost, Zagreb 1993. HOHNJEC, N., Djela proroka. Likovi i sredinje proroke teme, Kranska sadanjost, Zagreb 2001. LEON-DUFOUR, X., (Uredio), Rjenik biblijske teologije, Kranska sadanjost, Zagreb 1969. LUJI, B., Amos ili Bog koji susree, Bosna Franciscana 9 (1998). LUJI, B., Iskustvo Boga i ovjeka u Jeremijinoj knjizi, Kranska sadanjost, Zagreb 1980. 67

68 LUJI, B., Starozavjetni proroci, Kranska sadanjost, Zagreb 2004. LUJI, B., Zadaa i poslanje proroka Izaije. Egzegetsko-teoloka analiza Iz 6, Bosna Fransciscana 17 (2002). REBI, A., Amos prorok pravde, Kranska sadanjost, Zagreb 1993. REBI, A., Prorok ovjek Boji, Kranska sadanjost, Zagreb 1996. TOMI, C., Ilijino vrijeme, Knjige: Prva i Druga o kraljevima, Prva i Druga Ljetopisa, Amos, Hoea, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1985. TOMI. C., Poruka spasenja Svetog Pisma Staroga zavjeta, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1983. TOMI, C., Veliki proroci, Druga o kraljevima, Druga Ljetopisa, Izaija, Jeremija, Ezekiel, Mihej, Nahum, Sefanija, Habakuk, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1987. TOMI, C., Vrijeme iekivanja, Knjige: Prva i Druga o Makabejcima, Tobija, Judita, Estera, Propovjednik, Sirah, Knjiga Mudrosti, Daniel, Baruh, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1989. TOMI, C., Zaeci idovstva, Knjige: Ezra i Nehemija, Drugi i Trei Izaija, Hagaj i Zaharija, Malahija i Obadija, Joel i Jona, Job, Psalmi, Mudre izreke, Pjesma nad pjesmama, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1988. WOLFF, H. W., Dodekapropheten, 2, Joel, Amos, Neukirchen-Vluyn 1975. ZIMMERLI, W., Botschaft des Propheten Ezechiel, u: Studien zur alttestamentlichen Theologie und Prophetie, Mnchen 1974. SADRAJ: Predgovor.2 I. II. 1.1. 1.2. 1.3. 1.4. Uvod...3 Veliki proroki pozivi.6 Izaijin poziv u knjizi o Emanuelu (6,1-8)...8 Optimistiki Izaijin poziv u zoru osloboenja (40,1-8)......12 Mesijin prorokov poziv (61,1-11)..14 Zajednike crte i povezanost Izaijinih poziva.17

1. Pozivi kod proroka Izaije...7

2. Poziv kod proroka Jeremije (1,4-10).19 3. Bogovienje i poziv proroka Ezekiela (1 3, izbor)...25

68

69 4. Poziv Daniela i trojice mladia (1,8-16)...30 5. Nepodmitljivi poziv proroka Amosa (1,1-2; 7,10-17)..39 III. Zakljuak..47 Izabrana literatura.49 Sadraj51

SVEUILITE U ZAGREBU KATOLIKI BOGOSLOVNI FAKULTET VLAKA 38 ZAGREB

69

70

DIPLOMSKI RAD (3)

PROFESORI BIBLIARI SZ-a NA KBF-u SVEUILITA U ZAGREBU

MENTOR: STUDENT: Dr. sc. NIKOLA HOHNJEC GOJANI MIHILL

Zagreb, 2007.

I. Uvod u starozavjetni studij na KBF- u Godine 1874. u Zagrebu je osnovano Moderno sveuilite u ijem se sastavu od samog osnutka nalazio i Bogoslovni fakultet, koji je u sklopu svoga studijskog programa osobitu vanost pridavao biblijskim kolegijima. Jo od samog vremena osnutka Sveuilita, na Bogoslovnom je fakultetu bilo osam (8) osnovnih znanstveno-nastavnih jedinica (stolica-katedri) za koje se brinuo prvi profesorski zbor Bogoslovnoga fakulteta Kraljevskog Sveuilita u Zagrebu. Meu tim jedinicama, katedrama bile su i dvije katedre Svetog pisma, a to su: Katedra Svetoga pisma Starog zavjeta i Katedra Svetoga pisma Novog zavjeta. Ovdje e u ovom diplomskom radu rije o Katedri Svetoga pisma Starog zavjeta. Pokuat e se prikazati ivot i djelo bibliara koji su iz profesorskoga zbora predavali na ve spomenutoj katedri. Biblijski skup imalo je svoje profesore koji su predavali svoje predmete. Tako se na katedri Starog zavjeta spominje prof. dr. Franjo 70

71 Ivekovi koji je predavao biblijske predmete Staroga zavjeta i hebrejski jezik, dok se na katedri Novoga zavjeta spominje profesor dr. Juraj Posilovi koji je predavao predmete novozavjetnih nauka na stolici biblijskih nauka Novog zavjeta.147 Od osnutka Sveuilita pa gotovo jedno stoljee na Bogoslovnom fakultetu pri katedri Starog zavjeta su bili slijedei predmeti: Opi uvod u knjige Starog zavjeta i Posebni uvod u knjige Starog zavjeta. Navedeni predmeti bili su obino podijeljeni na dva razdoblja unutar Starog zavjeta kao to su: od stvaranja do Joue ili Mojsija, babilonskog zarobljenitva i od tih odrednica do Isusovog roenja. Predmeti koji su se ticali egzegeze i tumaenja uglavnom su bili ogranieni na mala djela u Bibliji, kao to su: Izbor i knjige Postanka, Joua, Job, Izabrani Psalmi, Mihej, Jona, Malahija i drugi. Ovi su se predmeti uglavnom itali i tumaili iz Vulgate ili iz izvornog, hebrejskog jezika. Profesori koji su predavali predmete Starog zavjeta ujedno su predavali i hebrejski jezik. Druge staroistone jezike vezane uz Palestinu i dijelom uz Bibliju, kao to su aramejski odnosno kaldejski, sirski i arapski predavali su profesori Novog zavjeta i to sve do prof. dr. Janka Oberkog. Za dananje prilike iznenauje da su ovako opirno i raznoliko prouavali staroistoni jezici. Profesori Novog zavjeta takoer su predavali i jedan zajedniki predmet Starog i Novog zavjeta koji se zvao Biblijska hermeneutika. Prof. dr. Janko Oberki je odmah od samog poetka uz staroistone jezike zapoeo predavati takoer i Biblijsku arheologiju.148 Satnica pojedinih predmeta protezala se od etiri (4) do jednog (1) sata po semestru. Profesori bibliari, kao i profesori drugih disciplina za vrijeme vrenja svoje profesorske slube takoer su vrili sveuiline slube rektora, prorektora, dekana i prodekana. Oni su i uz te sveuiline slube i dalje predavali svoje predmete.149 II. Pojedini bibliari U daljnjem, sredinjem dijelu ovog diplomskog rada biti e detaljnije prikazani pojedini bibliari: njihovi ivotopisi, uinci na podruju Bogoslovnog fakulteta, njihove slube te djela koja su pristupana. Meu bibliarima o kojima e biti rije u ovom radu, u zadnjem dijelu su navedena i trojica koji i danas ive, a dvojica su i aktivni.
Usp. M. BERLJAK, Katedra kanonskog prava Katolikoga bogoslovnog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Tkali 9 (2005.) 419. 148 Prema arhivu Katolikog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, Vlaka 38. 149 Gornje izlaganje se temelji na godinjim i semestralnim redovima predavanja na Sveuilitu u Zagrebu.
147

71

72 Slijede pojedini bibliari kronolokim redom poevi od starijih. 1) Prof. dr. Juraj Dokal Roen je 1854. godine u Pisarovini kraj Jamnice, a umro je 1899. godine u Zagrebu. Gimnaziju je pohaao u Poegi u nadbiskupskom orfanotrofiju kod isusovaca, potom u orfanotrofiju u Zagrebu i naposlijetku u nadbiskupskom sjemenitu, odakle je kao klerik poloio ispit zrelosti u gradskoj gimnaziji. Teologiju je zavrio u Pazmaneumu u Beu te je 1877. godine zareen za sveenika. Potom je poslan za kapelana u Varadin, a kratko vrijeme nakon toga postao je, iako samouk, profesor matematike i fizike u nadbiskupskom liceju. Godine 1881. poloio je doktorat iz teologije. Osobito se bavio prouavanjem Svetog pisma te je u to vrijeme raspravljao i pisao o temi stvaranja u est dana. Poslije trinaestogodinjeg rada u nadbiskupskom sjemenitu 1891. godine postaje sveuilini predava na Katolikom bogoslovnom fakultetu. Predavao je hebrejski jezik i tumaio Sveto pismo Staroga zavjeta. Godine 1893. biva proglaen redovitim profesorom uvodnih znanosti u Stari zavjet, tumaenja Svetog pisma Starog zavjeta iz Vulgate i izvornog teksta i hebrejskog jezika na Katolikom bogoslovnom fakultetu. Akademske godine 1894./1895. bio je izabran za dekana, a akademske godine 1895./1896. bio je prodekan, zatim je 1896. godine bio prorektor, a rektor Sveuilita u Zagrebu bio je u akademskoj godini 1897./1898. Bio je i ravnatelj u nadbiskupskom sirotitu 1895. godine, a kroz devet godina i blagajnik drutva sv. Jeronima. Odlikovan je poasnim prisjednikom nadbiskupskog duhovnog stola.150 Od njegovih djela valja spomenuti: Slovnicu hebrejskog jezika, Geologiju i Mojsijev heksameron i Jedinstvo roda ljudskoga. (2) Prof. dr. Josip Volovi Rodio se 1858. godine u Srednjem Priliu. Tu je polazio puku kolu, a gimnaziju u Karlovcu i u Zagrebu. Po zavretku prve godine studija na Katolikom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu nastavio je studij u Rimu, na Gregorijani. Godine 1883. proglaen je doktorom filozofije, a potom je pohaao etverogodinji studij teologije iz koje 1887. postie doktorat. U meuvremenu, 1886. godine, zareen je za sveenika. Pohaao je predavanja iz filozofije na Akademiji sv. Tome Akvinskoga.

150

Usp. S. KOREI, Dr. Juraj Dokal, Katoliki list 50 (1899.) 19, 148; M. Marchetti, Dr. Juraj Dokal, Danica (1900.) 137-143.

72

73 Nakon zavretka studija vraa se u domovinu, gdje u Zagrebakoj nadbiskupiji obavlja razne slube. Studirao je i crkveno pravo te je vie od 50 godina radio na Nadbiskupskom enidbenom sudu kao biljenik, prisjednik i kasnije predsjednik. Obnaao je i slubu cenzora knjiga, presinodalnog ispitivaa i prisjednika Nadbiskupskog duhovnog stola. Zbog svoje uenosti i marljivosti bio je izabran za prvostolnog prebendara te su mu povjerene razne slube i poslovi. Doskora je to ostavio jer ga je nadbiskup Posilovi imenovao duhovnikom bogoslovskog sjemenita. Budui da se nije mogao posvetiti i prebendarskim dunostima i poslovima duhovnika, odrekao se beneficija i posvetio duhovnom odgoju mladei. Posve novo razdoblje ivota nastupilo je 1899. godine kada je zapoeo predavati na Katolikom bogoslovnom fakultetu. Kao profesor predavao je Uvod u sveto pismo Staroga zavjeta, hebrejski jezik i egzegezu Staroga zavjeta. Tu slubu obnaao je etiri godine. Dvaput je bio dekan Fakulteta, a prvi put je na tu slubu postavljen 1908. godine. Obnaao je i slubu rektora Sveuilita. Od 27. prosinca 1891. godine bio je urednik Katolikog lista. Kad je imenovan kanonikom, napustio je mjesto sveuilinog profesora. No time se nije odijelio od sveuilita, nego je, kad je trebalo, predavao gotovo sve teoloke discipline kao suplent. Godine 1910. imenovan je prvostolnim kanonikom. Postupno je prolazio razne kaptolske slube. Postao je kanonikom magistrom i kasnije arhiakonom. Neko vrijeme bio je ravnatelj pobonih zaklada, a postao je azmanski prepozit. Nadbiskup Bauer htio ga je za svog pomonog biskupa, ali u tome nije uspio zbog protivljenja zagrebake madaronske vlade. Tada je za nagradu i priznanje predloen i potom po svetoj Stolici imenovan apostolskim protonotarom. Prihvatio je i slubu prokantora i neko vrijeme prokustosa. Umro je u Zagrebu 1942. godine.151 Napisao je i udbenik: Introdukcija u Sveto pismo. (3) Prof. dr. Ante Sovi Rodio se 1881. godine u Velikom Bukovcu kraj Ludbrega. Zavrio je gornjogradsku gimnaziju i Katoliki bogoslovni fakultet u Zagrebu nakon ega je 1905. godine zareen za sveenika. Iste godine imenovan je nadstojnikom nauka u Nadbiskupskom orfanatrofiju u Zagrebu. Godine 1908. postaje doktor teologije, a 1910. godine odlazi u Rim na Papinski biblijski institut i opredjeljuje se za Svetog pisma Staroga
151

Usp. D. HREN, Mons. dr. Josip Volovi, Katoliki list 92 (1942.) 33, 385-386.

73

74 zavjeta. Poznavao je njemaki, francuski, engleski, talijanski, panjolski, hebrejski, grki, arapski koji su mu pomogli u znanstvenom radu. Na prijedlog rektora Biblikuma Leopolda Foncka poinje prouavati katene svetih otaca, zanimajui se posebno za nepotpuni komentar monaha Nila (+ 430.) biblijske knjige Pjesme nad pjesmama. Godine 1912. imenovan je izvanrednim profesorom za Sveto pismo Starog zavjeta i za uvodne znanosti u Sveto pismo kao i za biblijske jezike na Katolikom bogoslovnom fakultetu, a ve 1915. godine postao je redovitim sveuilinim profesorom. Imenovan je i poasnim predsjednikom Duhovnog stola. Dva puta bio je prodekan i dekan Katolikog bogoslovnog fakulteta. elei nastaviti rekonstrukciju Nilovog komentara 1913./1914. godine poduzima struno putovanje te posjeuje knjinice u Mnchenu, Berlinu, Bruxellu, Parizu, Londonu, Oxfordu, Madridu, Zaragozi, Milanu, Torinu, Veneciji i Rimu. Pripremio je stotine stranica faksimil kodeksa grkog komentara u kojima su bili sauvani tekstovi monaha Nila. Tako je 1920. godine rekonstrukcija zavrena, ali do danas tekst nije objavljen. Za vrijeme istraivanja tog komentara u oksfordskoj je knjinici pronaao i jedan odlomak bezimenog komentara Pjesme nad pjesmama i zakljuio da se radi o komentaru Hipolita Rimskog. Suraivao je u domaim i stranim strunim asopisima: Biblica, Bogoslovska smotra, Katoliki list. Prisustovao je brojnim meunarodnim znanstvenim kongresima. U Katolikom listu znaajna je njegova rasprava Vatikan i Palestina, koja je kasnije prevedena na talijanski i engleski jezik te lanak Nova navala Arapa na zidinu naricanja u Jeruzalemu. Godine 1927. preveo je odnosno popravio prijevode 68 psalama za Rimski obrednik kao i 4 kantika te 9 lekcija iz knjige Jobove. Posebno treba spomenuti i izloiti Soviev prevodilaki rad na Svetom pismu. Preveo je Stari zavjet na hrvatski jezik. Da bi se tome mogao posvetiti, dio predmeta predao je mlaem profesoru dr. Janku Obrekom, povukao se u ljetnikovac pored Samobora. Taj je prijevod Starog zavjeta s hebrejskog, aramejskog i grkog jezika s paralelnim hebrejsko-hrvatskim rjenikom i biljekama za tumaenje teksta kruna njegovog ivotnog stvaralatva. Njegova zamisao bila je da ga izda kao monumentalnu ediciju u folio formatu u pet svezaka no sve to zbog materijalnih razloga nije uspio. Umjesto toga, u nakladi Zakladne tiskare Narodnih novina, izdan je 1938. godine prospekt na esnaest stranica. Taj mukotrpni pothvat trajao je est godina. Budui da Sovi 74

75 nije izvrsno poznavao hrvatski jezik, zbog ega je pisao Vukovim jezikom, do tiska tog prijevoda naalost nije dolo jer se tadanja kritika tome usprotivila. Neobino je da je nazive biblijskih mjesta i osoba preveo imenima koja su bila slina srpsko-pravoslavnim izrazima. Naime, umjesto Joue Sovi ima 'Josuj', umjesto Samuela 'Samuilo', umjesto Job 'Jov', umjesto Danijela 'Danilo', umjesto Boaz kod njega stoji 'Vojaz', umjesto Baruh pie 'Varuj', umjesto Estere koristi oblik 'Jestira', umjesto Betlehem on ima 'Vitlejem'. Mnogi su ga zbog toga otro napadali, a on se pokuao braniti odgovarajui da je to hrvatski trud osnovan na konsekvenciji naela sv. irila... Mnogi su se pitali i je li Sovi preveo Sveto pismo samo za sveenike ili i za vjernike kojima je itanje bilo oteano biljekama koje su se nalazile uz sam rub teksta. Da ga ne bi tuili u Rim, Sovi se ogradio rekavi da ga je pisao prvenstveno za sveenike. Predlagane su brojne promjene, ali Sovi nije htio popustiti. Nakon toga je zagrebaki nadbiskup Alojzije Stepinac predao mandat prijevoda Svetog pisma nadbiskupu Ivanu Evanelisti ariu. Naknadno je dr. Sovi dopustio izmjenu pravopisa dr. Janku Oberkome tj. Hrvatskoj bogoslovskoj akademiji, koja je u suradnji s Hrvatskim bibliografskim zavodom unato svim prigovorima ipak htjela objaviti Soviev prijevod, ali nije uspjela zbog rata. Zbog istog razloga i rad dr. Oberkoga na izmjenama ostao je nedovren. To se odrazilo i na njegovo zdravlje te je oaloen i izmuen napornim znanstvenim radom umro 1941. godine. No, njegov rad nije bio uzaludan. Dao je doprinos u razvoju knjievnog hrvatskog jezika, a njegov je prijevod posluio prevodiocima Biblije u izdavakoj kui Stvarnost kao temeljni prijevod u mnogim starozavjetnim knjigama. Valja spomenuti njegove vrijedne objavljene Recenzije.152 Iznio je svoj sud o prijevodu Svetog pisma dr. ebunika. Osvrnuo se pismeno i na svoj prijevod Svetog pisma Starog zavjeta. Objavio je referate s meunarodnih znanstvenih simpozija ili kongresa. U rukopisu su mu ostali Gramatika jevrejskog jezika s velikom hrestomatijom i Studija o jedinstvenom pravopisu i akcentu, jednoga u sebi, a trolina prema vani (e-ije-i), tokavskoga knjievnog jezika. Tiskana su mu i sljedea su djela:
152

Enkomij lijenicima u Svetom pismu, Sirah 38,1-15

Usp. Arhiv Katolikog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, Vlaka 38; J. OBERKI, Dr. Antun Sovi, Bogoslovska smotra 29 (1941.) 362-368; A. REBI, Antun Sovi prevodilac Biblije na hrvatski jezik. O 110. obljetnici roenja i o 50. obljetnici smrti, Bogoslovska smotra 61 (1991.) 103-112.

75

76 De Nili Monachi Commentario in Canticum Katoliki bogoslovni fakultet i veza s realnim ivotom Vatikan i Palestina Psalmi u hrvatskom izdanju Rimskog obrednika Pla Jeremije proroka, misala D. Kniewalda u hrvatskom prijevodu Rimskog

Tel el Amarnski izvjetaji i Sveto pismo

(4) Prof. dr. Janko Oberki Roen je 1893. godine u Strmcu. Klasinu gimnaziju i Katoliki bogoslovni fakultet polazio je u Zagrebu na kojem je 1921. doktorirao o temi Hrvati prema nepogreivosti Papinoj. U Rimu je 1936. godine postigao licencijat biblijskih znanosti. Radio je u sveenikoj crkvenoj slubi od 1918. do 1920. godine kada prelazi u dravnu slubu gdje radi kao vjerouitelj u Krievcima i Zagrebu i kao honorarni nastavnik na Katolikom bogoslovnom fakultetu Sveuilita u Zagrebu za pomone biblijske znanosti. Na istom se fakultetu 1937. godine habilitirao za docenta pri Katedri Svetoga pisma Starog zavjeta. Poetkom 1941. godine postaje redoviti sveuilini profesor, te je ak dva puta obnaao slubu dekana Katolikog bogoslovnog fakulteta (od 1944.-1946. godine i od 1948.-1950. godine. Na Fakultetu je radio 40 godina. Kroz to vrijeme priredio je studentima Opi i posebni uvod u knjige Starog zavjeta te itav niz komentara gotovo svim knjigama Starog zavjeta koji su uglavnom objavljeni kao skripa za privatnu uporabu studentima teologije. Njegove gramatike hebrejskog, sirskog i arapskog jezika dobile su i sveuiline nagrade za udbenike. Osobito bogatom djelatnou istie se u Bogoslovskoj smotri. Najznaajniji su mu radovi, i posebno izdani: Prorok Malahija i Suvremene misli proroka Amosa. Za vrijeme rata priredio je i prilog u Hrvatskoj enciklopediji o Bibliji. Djelovao je i na polju ondanjeg ekumenizma. Zbog znanstvenog rada boravio je u mnogim zemljama te je sudjelovao na kongresima. Aktivno je djelovao na raznim podrujima. Od 1924. do 1938. godine s profesorom Bakiem ureivao je Katoliki list. Bio je predsjednik Katehetskog drutva od 1924. do 1934. godine te se zalagao za osuvremenjivanje kolskih prirunika za viu vjeronaunu nastavu, a sam je napisao apologetski prirunik Osnovi katolike vjere. Od 1940. do 1945. bio je predsjednik Hrvatske bogoslovne 76

77 akademije. Od 1952. godine bio je predsjednik i u Hrvatskom knjievnom drutvu sv. irila i Metoda u ijem je izdanju izalo njegovo djelo Biblijska povijest Starog i Novog zavjeta. Dr. Antun Sovi predao mu je na doradu i izdanje svoj rukopisni prijevod Starog zavjeta. Izdati cijelo Sveto pismo bila mu je najvea elja, ali zbog rata i potreba Fakulteta i obveza u Zagrebakoj nadbiskupiji nije mu se stigao posvetiti.153 Slijedi izbor tiskanih djela prof. dr. Janka Oberkog: Hrvati prema nepogreivosti papinoj na vatikanskom koncilu, Krievci 1921. ivot Sv. Stanislava Kostke, Zagreb 1927. Strossmayerovi govori na vatikanskom koncilu. Izvorni tekst s hrvatskim prijevodom i biljekama, Zagreb 1929. Osnovi katolike vjere. Prirunik za vjeronauk u viim razrefima srednjih kola, Zagreb 1941. Hebrejska gramatika, Sveuilini udbenik, Zagreb 1948. Biblijska povijest, Zagreb 1962. Djela umnoena ciklosktilom Nadbiskupskoga sjemenita: Sirsko-aramejska gramatika, Zagreb 1948. Introdukcija u Svetog pismo, I. Opa, Zagreb 1966. Introdukcija u Svetog pismo, II. Posebna, Zagreb 1967. Prorok Amos, prijevod i tumaenje, Zagreb 1944. Judita, prijevod i tumaenje, Za sluae Rimokatolikog bogoslovnog fakulteta, Zagreb 1952. Komentar 1 Makabejske knjige, Zagreb 1964. Egzegeza IV knjige o Kraljevima, Zagreb 1960. Komentar 2 Makabejske knjige, Zagreb 1965. Komentar Ezrine i Nehemijine knjige, Zagreb 1966. Komentar Knjige Mudrosti, Zagreb 1960. Egzegeza knjige Tobijine, (gl. 1-6). Egzegeza knjige Danijela, (gl. 1-6).
153

bogoslovnog

Usp. Arhiv Katolikog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, Vlaka 38; A. REBI, Dr. Janko Oberki, Bogoslovska smotra 39 (1969.) 291-297.

77

78 Egzegeza knjige Exodusa, (gl. 1-8). (5) Prof. dr. Celestin Tomi Franjevac konventualac, hrvatski bibliar i teolog, roen je 6. 10. 1917. godine u Visu, a umro 23. 9. 2006. u 89. godini ivota, 72. redovnitva i 64. sveenitva u Zagrebu. Godine 1929. u Ptuju ulazi u sjemenite franjevaca konventualca, a u novicijat u Zagrebu 1934. godine. Jednostavne redovnike zavjete polae 20. VIII. 1935. godine, a sveane 13. X. 1938. godine. Teoloki fakultet pohaao je u Zagrebu i to od 1937. do 1941. godine, zatim na Papinskom teolokom fakultetu sv. Bonaventure. Za sveenika je zareen u Rimu 19. 12. 1942. godine. Licencijat u teologiji postigao je 1943. godine, a doktorat 1945. godine s tezom Il mistero di Cristo secondo S. Ignazio Martire. Papinski biblijski institut pohaao je od 1944. do 1947. godine, te je ranije 1946. godine stekao licencijat, a 1947. godine postao je Biblikumu candidatus ad lauream. Iste 1947. godine vraa se u Split, gdje na Visokoj bogoslovnoj koli u razdoblju od 1947. do 1953. godine predaje Sveto pismo Starog i Novog zavjeta i biblijske jezike. Godine 1953. premjeten je u Zagreb kao definitor Provincije te na Katolikom bogoslovnom fakultetu poinje predavati biblijske jezike: hebrejski, grki te latinski. Predaje Opi i posebni uvod u Sveto pismo od 1953. goddine, najprije kao asistent pri Katedri Svetoga pisma Starog zavjeta, zatim od 1976. godine kao izvanredni i od 1979. godine kao redoviti profesor. Vrio je slubu prodekana akademske godine 1977.-1978. i od 1982. do 1986. godine. Slubu dekana obavljao je od 1972. do 1982. godine i od 1986. do 1988. godine. Osim djelatnosti na Katolikom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu profesor Tomi je od 1976. do 1994. godine predavao razne biblijske predmete i na Filozofsko-teolokom institutu Drube Isusove u Zagrebu. Zatim od 1970. godine i na odjelu Obiteljskog instituta i od 1971. godine na Odjelu za kranski nazor. Bio je lan Vijea Biskupske konferencije Jugoslavije za nauk vjere. Kada je izdavaka kua Stvarnost iz Zagreba odluila izdati novo izdanje hrvatskog prijevoda Biblije, povjerila je taj zadatak tadanjem uredniku vjerskog asopisa Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Ivonu uku. On je tu nakanu prenio kardinalu Franji eperu, koji je tu ponudu prihvatio. Dr. Bonaventura Duda okupio je hrvatske bibliare koji su pripremali tekstove. Celestin Tomi suraivao je kao biblijski lektor u veini knjiga Staroga zavjeta i pripremio Uvod i napomene uz

78

79 mudrosne knjige Staroga zavjeta. Nainio je i biblijsku reviziju 1973. godine prilikom izdanja Novog Zavjeta u prijevodu Bonaventure Dude i Jerka Fuka, te biblijsku reviziju svih hrvatskih lekcionara. Pregledavao je i davao sud o tim tekstovima i obavljao strunu lekturu za Dopisnu teologiju. Kardinal Franjo Kuhari, imenovao ga je za kauzu beatifikacije sluge Bojega kardinala Alojzija Stepinca. U okviru te dunosti predao je vota za knjige i arhivsko gradivo, te bio lan povijesne komisije te je dvije godine proveo u Rimu kao iudex ex officio u pripremi tzv. informacija u istoj kauzi. Kao lan Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualca obavljao je razne slube, a 1965. godine general Reda franjevaca konventualaca Bazilije Heiser proglasio ga je magistrom svete teologije i umjetnosti. U nekoliko mandata vrio je slubu definitora Provincije, a u posljednjem mandatu bio je vikar Provincije. Prof. dr. Celestin Tomi jedan je od najplodnijih hrvatskih teolokih i biblijskih autora s velikom bibliografijom: u vremenu od 1939. do 2006. godine objavio je oko 50 knjiga i gotovo 2 500 znanstvenih i strunih radova, lanaka i recenzija. Knjige s biblijskog podruja su:

Poruka spasenja Staroga konventualaca, Zagreb 1970.

zavjeta,

Provincijalat

franjevaca

Evanelja djetinjstva Isusova, Kranska sadanjost, Zagreb 1971. Psalmi. Kratki uvod i komentar, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1973. Prapovijest spasenja, Provincijalat konventualaca, Zagreb 1977. hrvatskih franjevaca

Praoci Izraela, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1978. Ivan Krstitelj, Provincijalat franjevaca konventualaca, Zagreb 1978. Davidovo doba, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1982 Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta, hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1983. Provincijalat

Pristup Biblij, opi uvod u Sveto Pismo, Provincijalat franjevaca konventualaca, Zagreb 1986.

79

80

Veliki proroci, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1987. Zaeci idovstva, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1988. Vrijeme iekivanja, Provincijalat konventualaca, Zagreb 1989. hrvatskih franjevaca

Isus iz Nazareta: Bog s nama, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1990. Isus iz Nazareta: Prorok i Krist, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1991. Isus iz Nazareta. Gospodin slave, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1992. Poeci Crkve: Petar prvak apostola, franjevaca konventualaca, Zagreb 1994. Poeci Crkve: Pavao apostol naroda, franjevaca konventualaca, Zagreb 1995. Poeci Crkve: Ivan evanelist ljubavi, franjevaca konventualaca, Zagreb 1995. Otkrivenje svetog Ivana apostola, franjevaca konventualaca, Zagreb 1997. Provincijalat Provincijalat Provincijalat Provincijalat hrvatskih hrvatskih hrvatskih hrvatskih

(6) Prof. dr. Adalbert Rebi Roen 1937. u Klenovcu Humskom. Puku kolu pohaao u Humu na Sutli od 1944. do 1948. godine, klasinu gimnaziju u Zagrebu od 1948. do 1956. godine. Vojsku je sluio u Petrovaradinu i u Smederevu od 1957. do 1959. godine. Filozofski studij pohaao je na Katolikom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu Papinskog sveuilita Gregoriana u Rimu od 1956. do 1961. godine, s prekidom sluenja vojske. Teoloki fakultet pohaao je na Papinskom sveuilitu Gregoriana od 1961. do 1965. godine, Papinski biblijski institut, Biblijski fakultet od 1965. do 1967. godine. Dok torandsku godinu zavrio je na Teolokom fakultetu Gregorianskog sveuilita 1967. - 1968. godine. Doktorirao s podruja teolokih znanosti. Tema doktorske disertacije bijae Johannes der Taufer. Traditions- und Redaktionsgeschichte. Moderator je bio P. Maximilian Zerwick, profesor na Papinskom biblijskom institutu. Doktorsku disertaciju obranio 1. oujka 1969. Objavio izvadak iz disertacije pod naslovom: Das Auftreten und die Predigt Joahannes des Taufers. Redaktions- und Traditionsgeschichte in Mt 3,180

81 17 und par. Excerpta ex Dissertatione ad Lauream in Facultate Theologica Pontificiae Universitatis Gregorianae, Roma 1969. godine. Od akademske godine 1968. - 1969. predaje biblijske znanosti: egzegeza Staroga zavjeta, Biblijska arheologija, Biblijska teologija i uvod u pojedine biblijske knjige te istone jezike hebrejski, arapski, sirski i aramejski na Katolikom bogoslovnom fakultetu Sveuilita u Zagrebu. Povremeno predavao biblijske kolegije Staroga i Novoga zavjeta na bogoslovnim uilitima u Zadru, od 1969. do 1970. godine, u akovu od 1971. do 1974. i od 1976. do 1978. godine, na Filozofsko-teolokom institutu Drube Isusove u Zagrebu od 1977. do 1980. godine te na Teolokom fakultetu Matija Vlai Ilirik u Zagrebu od 1978. do 1980. godine. Predavao je na institutima Katolikog bogoslovnog fakulteta: na Institutu za teoloku kulturu laika, od 1973. do 1989. godine, na Katehetskom institutu, od 1996. do 2004. godine, na Institutu za crkvenu glazbu Albe Vidakovi od 1974. do 1976.) te na Institutu za kransku duhovnost. Kao asistent radio je od 1968. do 1969. godine, kao predava od 1969. do 1971. godine. Habilitirao se 1971. radnjom Stvaranje svijeta i ovjeka prema Post 1 - 3. Literarna analiza i teoloka poruka. Sveuilini docent bio je od 1971. do 1998. godine kada iste godine postao izvanredni profesor. Proelnik Katedre Svetoga pisma Staroga zavjeta bio je od 1973. do 2005. Obavljao razne slube na Fakultetu: pomonik glavnoga urednika Bogoslovske smotre od 1970. godine, glavni urednik Bogoslovske smotre od 1971. do 1993. godine. Od 1970. do 1992 godio bio je tajnik Teolokopastoralnog tjedna. Od 1970. do 1986. godine bio je proelnik fakultetske knjinice. Vodio je brigu oko nabavke knjiga i asopisa. Od 1978. do 1988. vodio je financijsko poslovanje fakulteta. Od 1972. do 1977. godine potpredsjednik je a od 1977. do 2002. godine predsjednik Hrvatskog mariolokog instituta. U tom svojstvu organizirao hrvatsku sekciju na meunarodnim mariolokim kongresima u Rimu (1975.), na Malti (1979.), u Zaragozi (1983.), Kevelaeru (1987.), Huelvi (1992.), enstohovi (1996.) i u Rimu (2000.), s brojnim znanstvenim predavanjima. Ova je predavanja, osim onih u hrvatskoj sekciji na meunarodnom mariolokom kongresu u Rimu (1975.), objavio u est zbornika koje je uredio i priredio za tisak. Osim na Fakultetu, djelovao u izdavakoj kui Kranska sadanjost kao urednik biblijskih izdanja od 1968. godine, a od 1995. do 1999. godine te opet od 2004. kao njezin direktor. Od 1992. do 2002. glavni urednik je urednik Opeg religijskog leksikona u Leksikografskom 81

82 zavodu Miroslav Krlea u Zagrebu, koji je objavljen 2002. na 1064 stranice, bogato ilustriran, s oko 11.500 to opirnijih, to kraih natuknica. Od 1970. godine lan je Prebendarskog zbora zagrebake prvostolnice. Kao prebendar redovito obavlja u katedrali prebendarsku slubu: Sv. mise, propovijeda i ispovijeda. Pastoralnu slubu obavljao i preko ljeta u Njemakoj; skoro svake godine zamjenjivao upnika Alfreda Kolbea u Perchi kraj Starnberga i druge sveenike u drugim mjestima Njemake, te od 1980. zamjenjivao je kapelana asnih sestara karmelianki u Saint-Germain-en-Layeu kod Pariza, najee u mjesecu srpnju ili kolovozu, naizmjence sa zamjenom u Njemakoj. Od 1966. organizirao je u Jeruzalemu biblijsko-arheoloke seminare za nae student(ic)e teologije i angairane laike vjernike i vodio hodoaa po Svetoj zemlji, do konca 2006. godine kao struni vodi bio je 84 puta u Izraelu. Od 1974. godine lan je Drutva hrvatskih knjievnih prevoditelja, a od 1974. godine i lan Drutva umjetnika Hrvatske. Od 1980. redoviti je lan Papinske meunarodne marijanske akademije u Rimu. Od 1990. godine lan je idovskog kulturnog drutva alom Freiberger u Zagrebu, gdje je od samog poetka i lan Upravnog odbora. Od 1974. lan je redakcije meunarodnog teolokog asopisa Commimio i u ime urednitva Svezaka odrava vezu s Communijom. Od 26. 11. 1991. do 2. 2. 1996. predstojnik je Ureda za prognanike i izbjeglice pri Vladi Republike Hrvatske. Od 09. 2. do 1. 12. 1995. ministar je bez lisnice u Vladi Republike Hrvatske. Odlikovan je 30. 5. 1995. visokim odlikovanjima Predsjednika Republike: 1. Red kneza Trpimira, 2. Red Danice hrvatske i 3. Spomenica domovinske zahvalnosti. Dana 29. 4. 1995. dobio je godinju nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za doprinos od osobitog i trajnog znaenja za Republiku Hrvatsku u podruju drutvenih znanosti. Odlikovan je medaljom Leksikografskog zavoda Miroslav Krlea prilikom 50. obljetnice Leksikografskog zavoda a za zasluge u izradi Opeg religijskog leksikona. Nagraen nagradom Numismate anthropologiae od strane Societas anthropologica croatica GorjanoviKramberger. Dana 1. 11. 2005. umirovljen nakon 38 godina profesorskog djelovanja na Katolikom bogoslovnom fakultetu. Slijedi izbor Rebievih djela:

Biblijska prapovijest, Kranska sadanjost, Zagreb, 21972. 82

83

Isusovo uskrsnue. injenice, tumaenje, sadanjost, 2. preraeno izdanje, Zagreb 1999.

Oena, Kranska sadanjost, Zagreb 21995.

vjera,

Kranska

Biblijske starine, Kranska sadanjost, Zagreb 21996. Prorok-ovjek Boji, Kranska sadanjost, Zagreb 21996. Blaenstva, Kranska sadanjost, Zagreb 21996. Rijei ivota vjenoga, Kranska sadanjost, Zagreb 1988. Amos, prorok socijalne pravde, Kranska sadanjost, Zagreb 1993. Slovnica hebrejskoga jezika, Kranska sadanjost, Zagreb
4

2004.

Alojzije Stepinac hrvatsko hodoae u Svetu zemlju 1937. Fotomonografija, Kranska sadanjost, Zagreb 1994. Stvaranje svijeta i ovjeka, Kranska sadanjost, Zagreb 1996.

Sredinje teme Starog zavjeta. Biblijsko teoloki starozavjetne poruke, Kranska sadanjost, Zagreb 1996.
Mali religijski leksikon, Kranska sadanjost, Zagreb 1997. Jeruzalem 3000 godina, Kranska sadanjost, Zagreb 1998.,

pregled

Biblijski i crkveno-povijesni vidovi euharistije i kria, Kranska sadanjost, Zagreb 2005. Biblijsko-teoloki pabirci o Isusu Kristu, Kranska sadanjost, Zagreb 2005.. Homilije za liturgijsku godinu B, Kranska sadanjost, Zagreb 2005. Prorok i njegova preljubnica (Ho 1 4), Kranska sadanjost, Zagreb 2005.

Vodi po Svetoj zemlji, 5. izdanje s proirenim tekstom i dodanim novim slikama Zagreb 2006. Prof. dr. Adalbert Rebi uredio je sljedea djela:

Bogorodica u hrvatskom narodu, Kranska sadanjost, Zagreb 1978. Advocata Croatiae, Kranska sadanjost, Zagreb 1981.

Naa protenita i Crkva na putu. Zbornik radova III. hrvatskog mariolokog simpozija, Kranska sadanjost, Zagreb 1985. Mundi melioris origo. Marija i Hrvati u barokno doba, Kranska sadanjost, Zagreb 1988.
tovanje Bogorodice u Hrvata u XIX. I XX. stoljeu, Kranska sadanjost, Zagreb 1990. 83

84

Evangelizacija suvremenoga svijeta, Kranska sadanjost, Zagreb, 1974.

Evangelizacija u naem prostoru i vremenu. Radovi s II. meufakultetskog simpozija u Lovranu 1976. godine, Kranska sadanjost, Zagreb 1977. Isus Krist jedini spasitelj svijeta. Kako danas navijestiti spasenje? Ekumenski zbornik, Kranska sadanjost, Zagreb, 1984.
Blaena Djevica Marija sadanjost, Zagreb 1991. u kranskoj duhovnosti, Kranska

Zbornik radova Hrvatskog mariolokog instituta odranih na XI. meunarodnom mariolokom kongresu 1991. godine u Huelvi, Kranska sadanjost, Zagreb 1993.

Marijin lik danas. Zbornik radova Hrvatskog mariolokog instituta na XII. meunarodnom mariolokom kongresu 1996. u Czestochowi, Kranska sadanjost, Zagreb 1997.

Ljekarnica nebeska hrvatskoga naroda, zbornik radova znanstvenog simpozija Hrvatskog mariolokog instituta, Marija Bistrica, 5. - 6. 6 1998. godine, Kranska sadanjost, Zagreb 2001. Takoer je suraivao u teolokim asopisima u zemlji i u inozemstvu s oko 380 naslova znanstvenih radova, zatim oko 50 priopenja, populistikih lanaka, te 336 recenzija djela inozemnih i domaih autora, od kojih je veina objavljena u Bogoslovskoj smotri. Vano je takoer spomenuti da je s njemakog, francuskog, engleskog, talijanskog i panjolskog preveo na hrvatski jezik 26 knjiga.154 (7) Prof. dr. Nikola Hohnjec155 Rodio se u Plaviu, upa i opina Zagorska Sela, 23. 11. 1944, od oca Franje i Franciske roene Lonarec kao osmo od 10-ero djece. Osnovnu osmogodinju kolu pohaao je u Zagorskim Selima, a 1960. doao je u Zagreb u Djeako sjemenike gdje je pohaao Interdijecezansku srednju kolu za spremanje sveenika. Bio je osloboen usmenog polaganja mature. Kao abiturijent je 18 mjeseci sluio vojsku u Podgorici u Crnoj Gori. U Bogoslovno sjemenite doao je 1996 i na Katolikom je bogoslovnom fakultetu zapoeo filozofsko teoloki studij u ljetnom semestru iste 1969. godine gdje je zavrio sedam semestara filozofije i teologije.

154

Usp. M. CIFRAK - N. HOHNJEC (uredili), Neka iz tame svjetlost zasine!, zbornik radova u ast prof. dr. sc. Adalbertu Rebiu povodom 70. obljetnice ivota i 40. obljetnice profesorskoga rada, Kranska sadanjost, Biblijski institut Katolikoga bogoslovnog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 2007, 641-645. 155 Napravljeno prema profesorovim dosjeima u Personalnoj slubi KBF-a.

84

85 U jesen 1969. godine Nikola Hohnjec preao je u Rim u Papinski zavod Germanicum et Hungaricum a upisao se na Teolokom fakultetu Papinskog Gregorijanskog sveuilita. Tamo je tri godine nastavio studij teologije i 1972. godine poloio je magisterij iz teologije, in genere. Iste je godine zareen za sveenika Zagrebake nadbiskupije. Te je 1972. godine zapoeo i studij na Biblijskom fakultetu Papinskog biblijskog instituta u Rimu koji je apsolvirao 1975. godine te je stekao magisterij biblijskih znanosti, in re biblica. U jesen 1975 do ljeta 1969 Nikola Hohnjec radio je na disertaciji na Teolokom fakultetu Papinskog Gregorijanskog sveuilita koju je zavrio doktoratom u biblijskoj teologiji. Za studij i opu izobrazbu Nikola Hohnjec je u Rimu na Dante institutu zavrio talijanski jezik. Boravio je u Austriji gdje je dva ljeta radio u Grazu u tamonjoj mljekari i na Bekom je sveuilitu 1969. godine polazio ljetnu kolu za njemaki jezik. U Njemakoj je u Bad Reichenhallu 1969. zavrio na Goethe institutu Mnchenskog sveuilita srednji stupanj njemakog jezika. Kao sveenik radio je dva puta ljeti na njemakoj upi u Konstanzu, jedanput u Klnu i u mnogo navrata u Stuttgartu-Vaihingenu s kojim je i danas povezan. Tamo je zajedno s upnim predstavnicima organizirao i radio s izviaima sv. Jurja i s katolikim udruenjem prozvanim Klub odraslih. Boravio je u Francuskoj u etiri navrata i tamo zavrio tri progresivna teaja francuskog jezika na Institute Catholique, Alliance Franaise i Grenobleskom sveuilitu. Engleski je jezik uio u Dablinu u Irskoj i praktiki ga usavravao u Londonu i Woodhallu u jokirskom Pastoralnom i ekumenskom centru. U Zagrebu je prevodio s latinskog, francuskog, njemakog i engleskog. Za vrijeme studija u dva je navrata po dva mjeseca kao sveenik ispomagao na amerikoj upi Sacred Heart na Staten Islandu u Newyorkoj nadbiskupiji. U Italiji je nedjeljom pomagao na upi u Santa Maria di Galleria gdje je zavod Germanicum et Hungaricum imao svoj posjed a Radio Vatikan svoje radio postaju. Pomagao je i na upi u Gallicano kraj Palestrine gdje je isti kolegij imao svoj ljetnikovac. Nakon zavrenih studija Nikola Hohnjec je od 1979. do 1984. bio kapelan u zagrebakoj upi sv. Marije na Dolcu. Kanije od 1984 do 1997. bio je pastoralni koordinator pri crkvi sv. Vinka Paulskoga i pri samostanu Sestara milosrdnica. U crkveno pastoralnom radu posebno se posvetio Zajednici mladih vjernika i studenata. Tri je godine jo izvana pomagao u tamonjoj crkvi. Od jeseni 2006. godine Nikola Hohnjec radi zajedno s prof. dr. urom Zalarom u kapeli sv. Martina 85

86 pokraj Katolikog bogoslovnog fakulteta Sveuilita u Zagrebu u staroj Vlakoj ulici. Uz rad u crkvi Nikola Hohnjec je 80-ih godina poeo predavati iriti predmete biblijskih znanosti: hebrejski i grki jezik biblijske i ope biblijske predmete i konano pojedine dijelove i pojedine knjige kako Starog tako i Novog zavjeta, zatim seminare, izborne predmete i specijalna predavanja za magistrande i doktorande. Nikola Hohnjec odmah u to vrijeme zapoeo je svoja predavanja na ekumenskom Teolokom fakultetu Matija Vlai Ilirik kao njihov docent od 1979. godine gdje je intenzivno predavao do 1980. godine ali je bio pozvan i u ak. g. 2004/2005. U to vrijeme je zapoeo predavati biblijske predmete na Institutu za crkvenu glazbu Albe Vidakovi KBF-a, gdje je ostao 10-ak godina. U isto vrijeme poeo je predavati biblijske predmete na Institutu za teoloku kulturu KBF-a i Katehetskom institutu KBF-a gdje na oba instituta predaje i danas. Kasnije e predavati na Institutu za kranski horizont i na njihovom Institutu za teoloku kulturu Filozofsko-teolokog instituta Drube Isusove. Na istom je Teolokofilozofskom institutu D.I., predavao etiri godine Stari zavjet sredinom zadnjeg desetljea u prolom stoljeu. Jedne je ak. g. predavao Hebrejski jezik i civilizaciju na Odsjeku za stare jezike na Filozofskom fakultetu Sveuilita u Zagrebu. Nikola Hohnjec zapoeo je svoja predavanja na institutima, a na filozofsko-teolokom programu KBF-a poeo je predavati kao asistent, pa zatim vii asistent 1989. godine. Od 1992 bio je vii predava. Godine 1995. habilitirao se za privatnog docenta i od 1997 je sveuilini docent. Izvanrednim profesorom postao je 2000. godine i 2005. izabran je za redovitog profesora (I. izbor). Iste je 2005. godine izabran za proelnika Katedre Svetog pisma Starog zavjeta. Na Fakultetu je u ak. g. 2004/2005 bio prodekan za nastavu i studente. Na Fakultetu je vrio do 2000. godine tajnitvo permanentne izobrazbe pod naziv godinjeg simpozija profesora teologije. Bio je niz godina lan povjerenstva za razredbene ispite. Takoer je lan odbora za financijsko-materijalno poslovanje fakulteta. lan je Odbora za meunarodnu suradnju na Fakultetu i na Sveuilitu. Od 1993. godine bio je etiri godine predsjednik Instituta za biblijski pastoral i u isto vrijeme bio je lan Izvrnog odbora Katolike biblijske federacije sa sjeditem u Stuttgartu te je u tom svojstvu boravio u Nemiju kraj Rima i Stuttgartu a sudjelovao na opoj skuptini Katolike biblijske federacije 1996. u Hong Kongu. U to je vrijeme s drugim kolegama pokrenuo i bio lan urednitva biblijski asopis 86

87 Biblija danas gdje i danas surauje. lan je urednitva Croatica Christiana Periodica gdje je vodio englesku korespondenciju a i sam pie u tom asopisu. U ekumenskom radu vie od dva desetljea predaje na ekumenskom Teolokom fakultetu Matija Vlai Ilirik. Vodio je Hrvatsko ekumensko biblijsko drutvo i bio nakon osnutka njegov prvi predsjednik sredinom zadnjeg desetljea u prolom stoljeu pa je u tom svojstvu sudjelovao na opoj skuptini u Kanadi 1996. godine. Sada je jo dopredsjednik Hrvatske sekcije Europskog drutva za katoliku teologiju. Za vrijeme Domovinskog rata i nakon njega posredovao je humanitarnu i financijsku pomo Incijatvne skupine San Egidio s Teolokog fakulteta Sveuilita u Trieru, upe Christ-Knig iz Stuttgarta i pojedinaca iz Njemake i Maarske obiteljima i pojedinim studentima u Zajednici mladih vjernika pri crkvi i samostanu sv. Vinka Paulskoga. Nikola Hohnjec sudjeluje prisustvovanjem i referiranjima u svojoj cijelo ivotnoj formaciji na susretima, vjebama, simpozijima doma i u inozemstvu. Sudjeluje tako na godinjem Teolokom pastoralnom tjednu, godinjem Simpoziju profesora teologije u organizaciji Katolikog bogoslovnog fakulteta, na biblijskim simpozijima u Zagrebu, Splitu, akovu i Rijeci, na ekumenskim susretima i stranim gostovanjima. U inozemstvu i, dakako, meunarodnim okvirima Nikola Hohnjec sudjeluje na obljetnicama i studijskim danima zavoda GermanicumHungaricum, Papinskog Gregorijanskog sveuilita i Papinskog biblijskog instituta. lan je i aktivno radi na godinjim organizacijskim susretima i proirenim biblijskim studijskim danima Radne zajednice srednjoeuropskih biblijskih djela sa sjeditem u Klosterneuburgu kraj Bea, odnosno njegove sredinjice, Katolike biblijske federacije u Stuttgartu. lan je i radi u biblijskim kolokvijima u organizaciji Austrijskog katolikog biblijskog djela i Bekog sveuilita te Teolokog fakulteta Katolikog sveuilita u Loevenu, Sudjelovao je na meunarodnom biblijskom simpoziju u Ljubljani 1996. godine. Sudjeluje na radu Meunarodne organizacije za studij Starog zavjeta (IOSOT) i dr. Slijedi bibliografija knjiga Nikole Hohnjeca. Nikola Hohnjec napisao je 10-ak znanstvenih biblijsko teolokih radova na njemakom i engleskom u stranim asopisima, a u Hrvatskoj pie u asopisima: Bogoslovska smotra, Croatica Christiana Periodica, Crkva u svijetu, Obnovljeni ivot i Kateheza. Strunu i popularnu strunu biblijsku spisateljsku djelatnost objavljivao je u

87

88 asopisima: Vjesnik akovake i Srijemske biskupije, ivo vrelo Svjetlo rijei, Glas Koncila, raznim upnim listovima i dr. Nie slijedi popis knjiga koje je Nikola Hohnjec napisao: Das Brot des Lebens (Joh 6), (Disertacija za magisterij iz ope teologije, Rim 1972, neobjavljeno) Der biblisch-theologische Hintergrund der Lammtheologie (Apk), (Disertacija za magisterij biblijski znanosti, Rim 1975, neobjavljeno). Die exegetische Untersuchung der Erneuerung (Apk), (Disertacija za zavrni ispit magisterija biblijskih znanosti, Typus B na Biblikumu, Rim 1975, neobjavljeno).

'Das Lamm t arnon' in der Offenbarung des Johannes. Eine exegetisch-theologische Untersuchung, Herder, Roma 1980, (Doktorska disertacija). ovjek kao bie odnosa. Prilog teologiji susreta, prijateljstva i poziva, Glas Koncila, Zagreb 1991.
Izabrani psalmi, U pravi trenutak, akovo 1994. dijaloga,

Biblija u euharistijskom slavlju. Biblijsko-teoloko razmiljanje o Sv. misi, Katehetski salezijanski centar, Zagreb 1998 Novo stvaranje. Teologija novosti u Svetom pismu i njezin odraz u Crkvi, Kranska sadanjost, Zagreb 2000, (Habilitaciona disertacija). Djela proroka. Likovi i sredinje proroke teme, Kranska sadanjost, Zagreb 2001. Putovima svjetovne pobonosti. Kranski pogledi suvremenu religioznost, Glas Koncila, Zagreb 2001.
na

Umijee biblijske mudrosti. Egzegetsko-teoloki uvod u knjige i sadraj, Kranska sadanjost, Zagreb 2001. Ulaz u svijet Biblije. Opi uvod u Sveto pismo, Kranska sadanjost, Zagreb 2001. Za sreu se moe odlui. Suvremena teoloka pitanja, Glas Koncila, Zagreb 2001. Biblija u prozi. Mojsijevo petoknjije, prednji proroci i kasna Biblija, Kranska sadanjost, Zagreb 2002.

88

89

Biblija u pastoralnom radu. Prirunik za rad u biblijskim skupinama, Katehetski salezijanski centar, Zagreb 22003. Obitelj i njezine generacije. Prilog Kranska sadanjost, Zagreb 2003.
biblijskoj antropologiji,

Tri biblijske filozofije ivota. ivot kao ispraznost (Prop), ivot kao patnja (Job) i ivot kao ljubav (Pj), Kranska sadanjost, Zagreb 2003.
Stojkovi Dubrovanin, Ivan, Konkordancija nepromjenjivih dijelova Biblije. esnaest biblijskih hermeneutskih postavki, (Franjo anjek, ivot i djelo Ivana Stojkoivia. Nikola Hohnjec, Uvod, latinski izvornik i hrvatski prijevod Stojkovieve konkordancije) Kranska sadanjost, Zagreb 2006. Kasna i mudrosna Biblija, Kranska sadanjost, Zagreb 2007.

Slijedi i popis knjiga koje je prof. dr. Nikola Hohnjec uredio:

Duh Sveti poelo kranskog ivota i djelovanja. Zbornik godinjeg simpozija profesora teologije u Lovranu 14. i 15. 4. 1998, Priredio: Nikola Hohnjec, Kranska sadanjost, Zagreb 1999. Kranstvo i religije. Zbornik godinjeg simpozija profesora teologije u Zagrebu, 7. i 8. 4. 1999, Priredio: Nikola Hohnjec, Kranska sadanjost, Zagreb 2000. Mesija. Tekstove odabrao, naslovima i uvodima popratio dr. Nikola Hohnjec, Hrvatsko ekumensko biblijsko drutvo, Zagreb 2000. A evo ovdje vie od Jone! Seminar za voditelje biblijskih skupina, Hrvatsko katoliko biblijsko djelo, Uredili: Mario Cifrak Nikola Hohnjec, Hrvatsko katoliko biblijsko djelo i Hrvatsko biblijsko drutvo, Zagreb 2004. Neka iz tame svjetlost zasine! Zbornik radova u ast prof. dr. sc. Adalbertu Rebiu povodom 70. obljetnice ivota i 40. obljetnice profesorskoga rada, Uredili: Mario Cifrak i Nikola Hohnjec, Kranska sadanjost i Biblijski institut Katolikoga bogoslovnog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 2007. (8) Doc. dr. Boo Luji156

156

Napravljeno prema profesorovim dosjeima u Personalnoj slubi KBF-a.

89

90 Roen je 1946. godine u Osjeku, Donja Dubica, Odak, Bosna i Hercegovina od Mate i Mande r. Grgi. Osnovnu kolu pohaao je u Donjoj Dubici i Bosanskom amcu, a srednju na Franjevakoj klasinoj gimnaziji u Visokom od 1962. do 1966. godine, Filozofsko-teoloki studij na Franjevakoj teologiji u Sarajevu od 1969. do 1974. godine.

Godine 1975. nastavlja dodiplomski i poslijediplomski studij na Teolokom fakultetu u Ljubljani gdje i diplomira 1976. godine. Na istom uilitu polae licencijat iz teologije godine 1977. godine u obliku pismenoga rada pod naslovom Poziv i poslanje proroka Jeremije, ali i usmenoga ispita. Godine 1977. poinje kao asistent predavanja biblijske teologije Staroga i Novoga zavjeta te je istodobno nastavio rad na doktorskoj disertaciji. Nakon odsluanih predavanja i poloenih ispita obranio je doktorski rad 1982. godine disertacijom Iskustvo Boga i ovjeka u Jeremijinoj knjizi koja je objavljena u izdavakoj kui Kranska sadanjost 1985. godine u biblioteci Teoloki radovi 14. Voditelji su mu bili profesori dr. Anton Strle i dr. France Rozman. Godine 1980. upisao je kao izvanredni student na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu na Odsjeku germanistike Njemaki jezik i njemaku knjievnost. Studij je zavrio redovno 1984. godine kad je i diplomirao s temom: Literatur als Abschied vom Vater. Vater-Sohn-Verhltnis in der Prosa von Franz Kafka (strojopis, Sarajevo 1984. godine). Nagraen je s Hasan Kiki za odlian uspjeh na tom fakultetu. Godine 1986. zapoinje specijalni biblijski studij na Papinskom biblijskom institutu u Rimu gdje 1989. godine postie licencijat biblijskih znanosti. U vremenu od 1989. do 1990. godine studira na Franjevakom biblijskom institutu u Jeruzalemu biblijsku arheologiju, egzegezu i moderni hebrejski jezik. Nakon toga se vraa u Sarajevo i nastavlja predavati na Franjevakoj teologiji u Sarajevu. U kolskoj godini 1992.- 1993. profesor je njemakog jezika na Gimnaziji u Samoboru, a od jeseni 1993. godine pa sve do ovoga trenutka honorarni predava na Katehetskom institutu, na Institutu za teoloku kulturu laika, na Institutu za duhovnost

90

91

Katolikog bogoslovnog fakulteta Sveuilita u Zagrebu. Tu predaje uvod i egzegezu Starog zavjeta II, biblijsku teologiju Novog zavjeta, a jedno vrijeme uvod i egzegezu Starog zavjeta I. Od 1994. do 2000. godine predaje takoer i na Teolokom fakultetu Matija Vlai Ilirik u Zagrebu. Cijelo vrijeme od 1977. godine pa do ovoga trenutka profesor je na Franjevakoj teologiji u Sarajevu, s izuzetkom vremena od 1986. do 1990. godine koje je proveo na posebnom dodatnom biblijskom studiju u Rimu i Jeruzalemu, gdje predaje biblijsku egzegezu Starog zavjeta, biblijsku egzegezu Novog zavjeta, biblijsku teologiju Starog zavjeta, biblijsku teologiju Novog zavjeta, hebrejski jezik i biblijsku arheologiju. Od 2. svibnja 2005., nakon uspjeno obavljene procedure na Katolikom bogoslovnog fakultetu Sveuilita u Zagrebu te nakon izbora u zvanje docenta od strane Fakultetskoga vijea 29. 4. 2005. godine i imenovanja Velikoga kancelara kardinala Josipa Bozania od 31. 5. 2005. godine u stalnom je radnom odnosu pri Katedri Svetog pisma Starog zavjeta na Katolikom bogoslovnom fakultetu Sveuilita u Zagrebu. Aktivni je sudionik na vie znanstvenih i znanstvenih meunarodnih skupova: Zagreb od 27. do 28. 4. 1993, Split od 2. do 4. 12. 1993, Split od 27. do 29. 4. 1995, Zagreb od 5. do 7. 6. 1997, Zagreb Filozofski fakultet, od 13. do 14. 11.1998, Baka Voda od 1. do 3. 10. 1999, Sarajevo Pravni fakultet i Franjevaka teologija od 27. do 29. 4. 2000, Rijeka od 5. do 6. 12. 2003, Split od 12. do 13. 12. 2003, Zagreb od 9. do 10. 12. 2005 te na Meunarodnoj biblijskoj konferenciji u Szegedu od 27. do 30. 8. 2006, naziv rada: Das Tora, das das Leben heil macht: Ex 15,2227. Na svim je navedenim znanstvenim skupovima nastupio sa znanstvenim radom koji je kasnije objavljen ili u posebnim zbornicima ili asopisima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, to se vidi iz autorove bibliografije.
Od 1976. do 1982. godine u Sarajevu je glavni i odgovorni urednik znanstveno-strunoga asopisa Juki, a od 1982. godine u ureivakom vijeu i samo odgovorni urednik. Od 1976. do 1986. godine voditelj je Studentske tribine u Sarajevu. Od 1993. godine do danas je u

91

92 ureivakom vijeu znanstvenoga asopisa Franjevake teologije Bosna Franciscana. lan je urednikog vijea biblijskoga asopisa Biblija danas Biblijskog instituta Katolikog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i to od 1996. do 2003. godine. Bio je takoer lan u urednitvu asopisa Svjetlo Rijei u vremenu od 1993. do 2000. godine. Ispred Provincije Bosna Srebrena povjerenik za Svetu zemlju. Pokazao je iskustvo u voenju institucija: u odgoju studenata na Franjevakoj teologiji u Sarajevu od 1977. do 1979. godine. Gvardijan je u kui Franjevake teologije u vremenu od 1982. do 1985. godine; u Upravi Provincije kao definitor od 1995. do 1998. godine, a dekan Franjevake teologije u Sarajevu bio je od 1997. do 2000. godine. Poznavatelj je klasinih jezika: latinskoga i grkoga, biblijskih jezika: hebrejskoga, aramejskoga i biblijskoga grkoga, ivih jezika: njemakoga (studij germanistike), talijanskoga (studij u Rimu), engleskoga i francuskoga. Govori njemaki, talijanski i engleski. Pie na njemakom i talijanskome i engleskome. Sudjeluje u prevoenju Starog zavjeta s hebrejskoga na hrvatski, u tijeku je prijevod ve etvrte knjige u projektu to ga organiziraju i podupiru Sjedinjena biblijska drutva (United Bible Societies) i Hrvatsko biblijsko drutvo kao lan te asocijacije. Aktivni je lan tog Drutva. Viekratno je sudionik na Colloquium Biblicum to se organizira svake dvije godine u Beu. Viekratno je nastupao na HRT-u u emisiji Biblija te na radiju i u tuzemstvu i inozemstvu. Sudjelovao je na Teoloko-pastoralnom tjednu s radom objavljenim u Bogoslovskoj smotri. Suradnik pri izradi Opega Religijskoga Leksikona Leksikografski zavod, glavni urednik Adalbert Rebi. Prevoditelj je Biblijskoga praktinoga leksikona s njemakoga zajedno s Ladislavom Fiiem, a zajedno s drugim bibliarima i projekata Kranske sadanjosti Biblija knjiga nad knjigama i Isus iz Nazareta u Betlehemu roen. Isto tako sudionik je u projektu Jeruzalemska Biblija, prijevod uvoda i podnonih biljeki s francuskoga. lan je takoer Hrvatske sekcije Europskog teolokog drutva za katoliku teologiju, kao i udruge hrvatskih bibliara Biblijskoga instituta i Hrvatskoga katolikog biblijskog djela. Prijavljen je za natjeaj u znanstveni projekt prof. dr. Ivana Karlia koji je u znanstvenom programu dr. Pavla Knezovia. Od sijenja 2006. godine predsjednik je Biblijskoga instituta Katolikog bogoslovnog fakulteta Sveuilita u Zagrebu. Od 2006. godine u surauje organizacijskom odboru Teoloko-pastoralnog tjedna pri Katolikom bogoslovnom fakulteta Sveuilita u Zagrebu. 92

93 Prema tomu pristupnik je profesor biblijskih znanosti na Franjevakoj teologiji u Sarajevu afiliranoj Katolikom bogoslovnom fakultetu od 1977. do 2005. godine a od travnja iste godine pa dalje kao gost profesor (30 godina). Od 1993. godine vanjski je predava na Institutima Katolikog bogoslovnog fakulteta sve do travnja 2005. godine. Od svibnja 2005. godine docent je pri Katedri Svetog pisma Starog zavjeta na Katolikom bogoslovnom fakultetu Sveuilita u Zagrebu. Slijedi popis Lujievih knjiga: III. Iskustvo Boga i ovjeka sadanjost, Zagreb 1985. u Jeremijinoj knjizi, Kranska

Boji tragovi. Biblijska mjesta i dogaaji, Svjetlo rijei, Livno 1996.

Biblijska promiljanja sadanjost, Zagreb 1998. sadanjega trenutka, Kranska

Povratak u slobodu ljubavi. Kako od nadniara postati sin?, Kranska sadanjost, Zagreb 2000.
Iskre ljubavi iz Evanelja, Kranska sadanjost, Zagreb 2001.

Drugi mogunost ljubavi. Biblijsko poimanje odnosa prema drugome, Kranska sadanjost, Zagreb 2003.
Starozavjetni proroci, Kranska sadanjost, Isusova otvorena antropologija, Zagreb 2005. Kratki uvod Zagreb 2006. Zakljuak157 u novozavjetnu poruku, Kranska sadanjost, Zagreb 2004.

Nakon Drugog vatikanskog sabora biblijski kolegiji na teolokom studiju Katolikog bogoslovnog fakulteta, posebno nakon bolonjskog preocesa su smanjeni, ali je zato sada vie izbornih kolegija Svetoga pisma. Tako je na Katedri Svetog pisma Starog zavjeta danas est (6) obvezatnih kolegija te osam (8) izbornih kolegija, a na Katedri Svetoga pisma Novoga zavjeta danas su pet (5) obvezatnih kolegija i pet (5) izbornih kolegija. Dananji predavai na Katedri Svetoga pisma Staroga zavjeta jesu: Nikola Hohnjec, Mladen Horvat i Boo Luji. Neki kolegij koji su postojali u poetcima teolokog biblijskog studija jednostavno su se
157

Napravljeno prema godinjim i semestralnim redovima predavanja na KBF-u.

93

94 prestali predavati. Tako npr. predmet koji se zvao Biblijska hermeneutika je pred trideset (30) godina ieznula. Slino se u novije vrijeme dogodilo i s kolegijem Biblijske arheologije koji je od obvezatnog postao izborni kolegij. Postojeim biblijskim predmetima, kao to je sluaj i s mnogim predmetima na drugim katedrama znatno je smanjena satnica po semestru. Kao to se moe vidjeti iz slubenog Reda predavanja akademske godina 2006/2007. uvod i egzegeza Svetog pisma postali su jedan kolegij dok su dugo u prolosti postojala dva predmeta: prvi je bio posebni uvod u Sveto pismo Staroga zavjeta, a drugi se donosi na egzegezu triju dijelova Staroga zavjeta: Petoknjije (i Prednji proroci), Proroci i Mudrosna knjievnost. Sveto pismo Staroga zavjeta predaje se na Katehetskom institutu: postoje etiri (4) obvezatna kolegija i dva (2) izborna. I tu je takoer uvod i egzegeza spojena u jedan kolegij. Postoji predmet Stari zavjet , kao i opi uvod u Sveto pismo i Biblijska teologija koja takoer obuhvaa i Stari i Novi zavjet zajedno. Nadalje, hebrejski jezik kao kolegij nekada se sluao tri semestra po dva sata, a u dananje vrijieme slua se samo jedan semestar po dva sata dok je na Katehetskom institutu izborni kolegij. Dr. Boo Luji predaje kao izborni predmet hebrejski jezik (Cursus superior) pa ak i hebrejski jezik (Lectio cursiva). Kao izborni kolegiji na teoloko filozofskom programu postojali su aramejski, sirski i arapski jezik, ali oni su se predavali samo dok je bio jo aktivan prof. dr. Adalbert Rebi. Vii asistent dr. Mladen Horvat predaje aramejski, uz Cusrsus inferior i superior. ak nudi i izborni predmet aramjeski jezik (Lectio cursiva). Kolegij opi uvod u Sveto pismo danas je ubrojen u obvezatne kolegije Katedre Svetoga pisma Starog zavjeta, ali se takoer odnosi i na katedru Svetoga pisma Novog zavjeta. U dananje vrijeme, kao trend, pojavljuje se sluaj povezivanja Starog zavjeta s Novim zavjetom u nekim temama kao to su: savez, mesijanizam i drugo, a povezivanje se odraava u odreenim likovima kao to su Abraham, Mosije, Joua, David i drugi.

IV. KORITENI IZVORI I LITERATURA Arhiv Katolikog bogoslovnog fakulteta Sveuilita u Zagrebu Godinji Redovi predavanja

94

95 BERLJAK, M., Katedra kanonskog prava Katolikoga bogoslovnog

fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Tkali 9 (2005.) 411-442. CIFRAK, M. - HOHNJEC N. (uredili), Neka iz tame svjetlost zasine!, zbornik radova u ast prof. dr. sc. Adalbertu Rebiu povodom 70. obljetnice ivota i 40. obljetnice profesorskoga rada, Kranska sadanjost, Biblijski institut Katolikoga bogoslovnog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, Zagreb 2007. 641-645. HREN, D., Mons. dr. Josip Volovi, Katoliki list 92 (1942.) 385-387. KOREI, S., Dr. Juraj Dokal, Katoliki list 50 (1899.) 148-150. MARCHETTI, M., Dr. Juraj Dokal, Danica (1900.) 137-143. OBERKI, J., Dr. Antun Sovi, Bogoslovska smotra 29 (1941.) 362-368. REBI, A., Antun Sovi prevodilac Biblije na hrvatski jezik. O 110. obljetnici roenja i o 50. obljetnici smrti, Bogoslovska smotra 61 (1991.) 103-112. REBI, A., Dr. Janko Oberki, Bogoslovska smotra 39 (1969.) 291-297.

V. SADRAJ I. Uvod u starozavjetni studij na KBF-u II. Pojedini bibliari (1) Prof. Dr. Juraj Dokal (2) Prof. Dr. Josip Volovi (3) Prof. Dr. Ante Sovi (4) Prof. Dr. Janko Oberki (5) Prof. Dr. Celestin Tomi (6) Prof. Dr. Adalbert Rebi

2 4 5 6 8 12 15 19 95

96 (7) Prof. Dr. Nikola Hohnjec (8) Doc. Dr. Boo Luji III. Zakljuak IV. Koriteni izvori i literatura V. Sadraj 25 32 37 39 40

SVEUILITE U ZAGREBU KATOLIKI BOGOSLOVNI FAKULTET VLAKA 38 ZAGREB

DIPLOMSKI RAD (4) PRIKAZ PROPOVIJEDI NADBISKUPA ALOJZIJA STEPINCA IZ BIBLIJSKE PRAPOVIJESTI

96

97

MENTOR: Dr. sc. NIKOLA HOHNJEC

STUDENT: LEON LOZANI

Zagreb, 2007.

A. Uvod: Aktualnost biblijske prapovijesti Biblijska prapovijest je neiscrpno vrelo postavljanja ovjekovih stremljenja, problema i rjeenja. 1. Biblijska prapovijest kao neiscrpno djelo Biblijska prapovijest je sastavni dio Petoknjija i uvod u povijest spasenja. Jedanaest prvih poglavlja Knjige Postanka nazivaju se biblijska prapovijest. Post 1 11 u svom konanom obliku, u kojem je stiglo do nas, kako govori Adalbert Rebi, potjee iz vremena visoke intelektualne zrelosti Izraela. Nosi u sebi biljeg snanog i pronicavog duha obogaenog dubokim vjerskim osjeajem i pronicavim razmiljanjem izraelskih mudraca.158 Govorei o biblijskoj prapovijesti istie da ona nije nikakva povijest, jer ona o prolom vremenu pripovijeda samo u izvanjskom obliku. Ona podrazumijeva sadanji svijet u kojem se ivi. eli pouiti s obzirom na nae probleme, ako su oni jo isti kao u biblijskog pisca. Biblijska prapovijest nee moi odgovoriti na sva suvremena pitanja kao to ni po Diegu Arenhoevelu ne moe ni Biblija openito.159 Biblijska prapovijest je usmjerena na
158 159

Usp. A. REBI, Biblijska prapovijest, Kranska sadanjost, Zagreb 1970, 9. Usp. D. ARENHOEVEL, Prapovijest, Kranska sadanjost, Zagreb 1988, 12.

97

98 ovjeka, na obitelj, na narod te na one sile koje na njih utjeu u jednom vremenu koje ne stoji, nego uvijek ide naprijed, kree se prema budunosti. Biblijska prapovijest govori o ovjeku, o njegovoj sposobnosti, o grijehu, puno vie nego o prirodnim stvorenim ljepotama. ovjek je uvijek u sreditu pozornosti. Ona odgovara na pitanja koja mue ovjeka. To su pitanja o postanku svijeta i ovjeka, odakle dolazi patnja i smrt, koji je smisao ovjekovog ivota, kakva je sudbina svijeta i ovjeka. Celestin Tomi iznosi da biblijska prapovijest sadri temeljne istine na kojima poiva povijest spasenja, tj. ona sadri temeljne istine objavljene religije, idovske i kranske.160 Kada se govori o sadraju Post 1 11 onda je na jasan nain vidljivo da je Bog stvoritelj svijeta i ovjeka. ovjeka je izabrao i izdigao na dostojanstvo Bojeg posvojenja, da ivi u prijateljstvu s Bogom. Grijeh naruava taj savez s Bogom. Sam grijeh na zemlji raa ubojstvom, otuenjima, unitavanjem obiteljske zajednice, izaziva unitenje ovjeanstva. Ti isti problemi uoljivi su i u dananjoj civilizaciji, u civilizaciji nepovjerenja, nesporazuma, isprepletenoj ratovima i nepravdama svake vrste. No kako se vidi iz Post 1 11 Bog nakon grijeha prua u ljubavi ovjeku novu priliku. Jasno da se upravo u prapovijesti moe uoiti sva veliina i ovjekova bijeda. Svi procesi biblijske prapovijesti uoljivi su i kasnije u povijesti ovjeanstva, pa i danas. Stoga je biblijska prapovijest neiscrpno vrelo saznanja i prouavanja koje donosi odgovor na pitanje o ulozi i vrijednosti ovjeka, jer je uvijek u svijetu ponajprije ugroen ovjek u svojem dostojanstvu i temeljnim pravima. 2. Prapovijesne teme nadbiskupa Alojzija Stepinca U ovom radu govorit e se o propovijedima nadbiskupa Alojzija Stepinca, odnosno propovijedima unutar kojih se nalazi govor o biblijskoj prapovijesti. Te su propovijedi pisane u duhu tadanjeg vremena, u vrijeme poslije drugog svjetskog rata. One donose razmiljanje i veim su dijelom prepriavanje biblijskih citata Knjige Postanka, te je jasno da ne poznaju kasnija dostignua o biblijskoj prapovijesti u govoru Katolike Crkve. One su pisane pisaim strojem, te se unutar teksta moe pronai dosta pogreaka, podcrtavanja te ispravaka. Svaka od propovijedi sadri po etiri stranice. Takve propovijedi su neobine za ono vrijeme kao i za dananje vrijeme jer je to niz izlaganja po redoslijedu poglavlja. One se ne mogu ovako i tim redom iznositi jer liturgijski ciklus ima svoj slijed godine Gospodnje. A liturgija trai da homilija
160

Usp. C. TOMI, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 18.

98

99 dotine nedjelje ili blagdana tumai dotina itanja ili neto povezano s euharistijom ili drugim sakramentima. Te propovijedi osim biblijskih citata donose pokuaj aktualizacije, pa se unutra nalaze elementi govora o tadanjim aktualnim stvarnostima. Ovdje se misli o tadanjim ljudima, zanimanjima, prijevoznim sredstvima, raznim pomagalima, politikim uvjetovanostima, i dr. Propovijedi slue kako bi se vjernicima objasnio govor o biblijskoj prapovijesti, o veliini i ljubavi Stvoritelja i podlonosti ljudi pogrekama koje izazivaju odvajanje ljudi od Boga vlastitom krivicom. Te propovijedi nose odreene oznake i naslove i oni glase: I. Stvorenje svijeta II. Stvorenje ovjeka III. Ustanova braka i obitelji IV. Dan Gospodnji V. Sretno stanje prvih ljudi VI. Aneli VII. Pad prvih ljudi i njegove posljedice VIII. Odluka otkupljenja nada prvih ljudi nakon pada IX. Prvo ubojstvo ovjeka na zemlji X. Opi potop XI. Svretak potopa Noa i njegovi sinovi XII. Babilonska kula Unutar svojih propovijedi, kako je gore taksativno navedeno, nadbiskup Alojzije Stepinac koristi teme iz biblijske prapovijesti i oznauje ih odreenim naslovima. "Stvorenje svijeta" je propovijed napisana na etiri stranice, potkrijepljena biblijskim citatima i tadanjim doslovnim objanjenjima. "Stvorenje ovjeka" sadri takoer etiri stranice, pisana je pisaim strojem i nadopunjena vlastorunim rukopisom. Sadri i odreena nauavanja tadanjeg vremena i proeta je biblijskim citatima. "Ustanova braka i obitelji" je propovijed neto dua i sadri pet stranica i unutar sebe je podijeljena na tri dijela. Sadri primjere iz svakodnevnog ivota kako bi se lake objasnila tematika dotinog govora. "Dan Gospodnji" podijeljena je na tri dijela i opet iste duine kao uobiajeno. Govori o sedmom danu stvaranja, proeta je biblijskim citatima i primjerima koji poblie oznauju znaenje toga dana. Propovijed "Sretno stanje prvih ljudi" govori o 99

100 srei prvih ljudi u zemaljskom raju. Makar se po duini ne razlikuje, ipak je podijeljena na est dijelova. Zasebna propovijed "Aneli", opisuje duhovna bia, aneoska bia, njihovu veliinu i ulogu. Unutar te propovijedi donosi se i uhodan nauk o anelima. Slijedi propovijed o prvom grijehu "Pad prvih ljudi i njihove posljedice" koja vjernicima objanjava izlaenje iz reda stvaranja ovjeanstva po njihovim predstavnicima. Posrijedi je ponajvie parafraza biblijskih izvjetaja (Post 3). Lijek tog stanja iznosi trodijelna propovijed: "Odluka otkupljenja nada prvih ljudi nakon pada". Ta propovijed sadri mnotvo uobiajenih citata. Prvi grijeh je i tema propovijedi "Prvo ubojstvo ovjeka na zemlji", koja je popraena mnogim doslovno shvaenim citatima. "Opi potop" uvodi u novu tematiku, kako kazne tako i preivljavanja. "Svretak potopa Noa i njegovi sinovi" ini propovijed o izlazu iz krize, nehotinog grijeha pijanstva, i o savezu kao blagoslovu za budunost. Zavrna propovijed "Babilonska kula" govori o ovjekovim dostignuima, umijeu i znanju koji izdiu ovjeka, ali ga u njegovoj sebinoj autonomnosti mogu ugroziti i unititi. 3. Tematika radnje Na temelju gore navedenih propovijedi izabrani su naslovi i tematika koja se protee tijekom ovog rada. Govori se tako o stvaranju svijeta i ovjeka kod nadbiskupa Alojzija Stepinca. Dakako da ovamo pripada i govor o duhovnim biima anelima. Ali prije svega je tu govor o viestranom optimistikom pristupu ovjeku. Ovdje se prenosi bogatstvo vjerskog, otakog i aktualnog znaenja biblijskog tumaenja ovjeka, njegovog stvaralatva, drutvenosti i odgovornosti prema niim stvorovima, sebi ravnima i prema Bogu koji ga je stvorio, koji ga blagoslivlja i podrava. Prvi grijeh je viestruk: dogaa se u odnosu mukarac ena, tvori ga bratoubojstvo, Noino pijanstvo, razgolienje i Hamovo rodoskvrnue i konano ovjekovo stvaralatvo pri gradnji kule babilonske, ali i nerazumijevanje, kaos i samounitenje. Potop jest svesvjetsko unitenje i kazna, ali opet novi poetak i saveznitvo sa svim stvorenjima i s Bogom. B. Glavni dio: Izabrane teme prapovijesti Izabrane teme biblijske prapovijesti kod nadbiskupa Alojzija Stepinca mogu se svesti na tri dijela: stvaranje svijeta i ovjeka, etverostruki pad u biblijskoj prapovijesti, te nada saveza i otkupljenje ovjeka. 1. Stvaranje svijeta i ovjeka (Post 1 2)

100

101 Ovo poglavlje sadri vie propovijedi: stvaranje svijeta, stvaranje ovjeka, brak i obitelj, dan Gospodnji, sretno ovjekovo stanje i aneoski svijet. 1.1 Stvaranje svijeta Izvjetaj o stvaranju napisan je na jednostavan nain, razumljiv. Djelo stvaranja je prikazano u est dana, to ini okvir unutar kojeg su objavljene temeljne istine objavljene religije o jednom Bogu koji je svemogu i vjean i koji je u vremenu stvorio sve stvari i bia iz niega. Stvaranje ivota prikazano je ponajprije kao prostorno ureenje ranijeg kaosa, a potom njegovo uklapanje u vremensko postojanje, ime svijet dobiva svoju prostornu i vremensku vrijednost.161 Nadbiskup Alojzije Stepinac govorei o stvaranju svijeta unutar svoje propovijedi "Stvorenje svijeta" u kojoj opisuje in stvaranja i prvobitno stanje, bez vode i ivota, usred pustoi i praznine, usredotouje se na reenicu iz Post 1,1: "U poetku stvori Bog nebo i zemlju".162 Moe se rei da se ova kratka, zbijena, bogata reenica u Svetom pismu protee kroz cijelu propovijed. Njoj se posveuje posebna panja, naglaava se njezina nepobitnost. Uzimaju se primjeri iz ivota, govori se o odnosu stvoritelja i stvorenoga. Bog je uistinu svemogu u svome stvaranju. I upravo gornja reenica jest program i ivot. Reenicu o stvaranju potvruju sve prirodne ljepote. A sve ih je stvorio dobri Bog stvoritelj.163 Da bi ljudima poblie objasnio znaenje, da bi pribliio velianstveno Boje stvaranje svijeta u kratkom vremenskom razdoblju od est dana, pri emu je sedmi dan prikazan kao veliko slavlje stvaranja, nadbiskup Alojzije Stepinac uzima primjer iz svakodnevnog ivota. Uzima ono to ljudi razumiju, to svakodnevno susreu. Iznosi primjer cipele koja je u nemogunosti da postane sama od sebe. Njoj je potreban kreator, onaj koji kroji, iva, jednostavno stvara.164 Tu eli oznaiti proces koji u sebi sadri stvoritelja, njegovu mudrost i znanje i proces stvaranja. Tako se moe zakljuiti na prisutnost Bojeg djela stvaranja koje proizlazi iz Boje volje, svemogunosti i neizmjerne mudrosti iz kojih je stvaranje predstavljeno kao najbolji dokaz Boje opstojnosti koju ne moe zanijekati ni jedan razumni ovjek. Tako prva

161 162

Usp. B. LUJI, Drugi mogunost ljubavi, Kranska sadanjost, Zagreb 2003, 14. Usp. A. STEPINAC, Stvorenje svijeta, Propovijedi o Knjizi Postanka. 163 Usp. Daljnje razmiljanje u ISTI: "Kad se promatra arko sunce koje sve obasjava; travu, stoljetne hrastove, vinograde, i cjelokupnu prirodu, neka se vine iz ljudskih dua i srca povik vjerujem! to ima biti dakle ovdje praktini zakljuak ove istine? Nita drugo nego, da se svaki dan ponavlja srcem i duom ovaj lanak svete vjere: "Vjerujem u Boga Oca Svemoguega, Stvoritelja neba i zemlje". 164 ISTO.

101

102 reenica stvaranja odjekuje posebnom tajnovitou i smislom, te je ujedno i prvi lanak vjere u kojoj se naglaava vjerovanje u jednog Boga, stvoritelja neba i zemlje. U Post 1,2 moe se vidjeti da se ne nastavlja opisivanje stvaranja, ve se opisuje zemlja kako je izgledala u svojim zaecima prije nego je Bog iz nje nainio ovu sadanju zemlju. Ovo je govor o zemlji kakva je bila u svom prvotnom stanju: neureena, nenapuena, pusta. Stoga Bog koji je izvan svemira stvara najprije svjetlo (1,3-5) ime ograniava tami njezino djelovanje na razdoblje noi. 165 Drugo djelo drugog dana (Post 1,6-8) jest svod posred voda. Da bi se pojavila zemlja treba razdijeliti donje od gornjih voda. Zato Bog stavlja vrsti sloj, svod nebeski i stavlja ga posred voda da bi odijelio gornje vode od donjih voda. U treem danu stvaranja (1,913) Bog dijeli kopno od voda i stvara biljni svijet. Da bi Gospodin Bog uinio zemlju sposobnom za obitavanje sabrao je vode koje su do tada pokrivale zemlju na jednome mjestu, stvarajui tako oceane i mora te kopno kao suhu zemlju. Sada kada je kopno osueno, bilo je osposobljeno za biljni svijet. Stvarajui bogati i bujni biljni svijet Bog pretvara zemlju u prekrasni, raznolik i ivopisan biljni vrt.166 U drugom dijelu stvaranja, etvrtog dana zapoinje Bog ukraavati svemir (1,14-19). Najprije je stvorio sunce, mjesec i zvijezde. Tu ih pisac ne naziva imenom. Ne kae Sunce i Mjesec, ve samo vee i manje svjetlilo kojima je odreena uloga. Oni lue dan od noi, oni lue svjetlo i tamno vrijeme. Peti dan Bog obogauje vodu i zrak stvarajui iva bia. U vodama stvara morske grdosije i druge svakovrsne ive stvorove to vrve vodom, a u zraku stvara ptice. Ovdje nema imenovanja, ve dolazi blagoslov. To je novost i napredak u objavi stvaranja. Time eli sveti pisac izrei da stvaranjem ivota nastaje na zemlji neto novo. esti dan, kao i trei dan Bog stvara dvostruko djelo. Najprije stvara kopnene ivotinje svih vrsta i na kraju ovjeka o ijem se stvaranju govori kasnije. Te su ivotinje podijeljene u tri skupine: poljske ivotinje, divlja i stoku. Ovdje se ne ele pruiti znanstvene kategorije za ivotinje, ve samo njihov odnos i korisnost s obzirom na ovjeka i njihov odnos prema vanjskom izgledu. Govorei o stvaranju svijeta unutar propovijedi naslovljene u ovom poglavlju moe se jasno zakljuiti da nadbiskupov govor donosi jasni ton objanjenja o jednostavnim izriajima utemeljenih na citatima i pokuajima aktualizacije koja svjedoi o Bojoj svemogunosti i nepobitnoj istini o stvaranju svega svijeta.
165 166

Usp. A. REBI, Stvaranje svijeta i ovjeka, Kranska sadanjost, Zagreb 1996, 58. ISTI, 59-60.

102

103 1.2 Stvaranje ovjeka (Post 2) Tema o stvaranju, odnosno nastanku ovjeka iznosi aktualnost govora o ovjeku u njegovoj cjelokupnoj stvarnosti. O toj temi govore razliiti narodi, razliite religije. Tu je tematiku iznio unutar svoje propovijedi i nadbiskup Alojzije Stepinac pokuavajui obrazloiti i to jasnije objasniti nastanak ovjeka pri emu se sluio biblijskim citatima i naukom Crkve.167 Moe se rei da je izvjetaj o stvaranju ovjeka rodni list svega ovjeanstva.168 To je izriaj njegova dostojanstva, njegove kulture i napretka. Predstavlja ovjekovo nadilaenje svih stvorenja po njegovoj svijesti i mogunosti odluivanja. On je vrhunac svega stvorenoga, pokazuje posebnu veliinu jer je vidljiva prisutnost samog Boga. U Post 2,7 opisuje se stvaranje ovjeka. Za stvaranje ovjeka rabi se glagol uiniti, koji se upotrebljava u lonarskom zanatu te znai oblikovati, dati odreeni oblik bezlinoj masi gline. Boji in stvaranja opisuje jahvistiki pisac na ljudski nain. Bog je prikazan kao lonar koji iz zemaljskog praha oblikuje ovjeka, te ga oivljuje udahnjujui mu u nosnice svoj dar ivota.169 Tekst iz Post 2 slui nadbiskupu Alojziju Stepincu, da koristei se biblijskim citatima progovori o stvaranju ovjeka. "Jahve, Bog, napravi ovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah ivota. Tako postane ovjek iva dua." Iz tog citata prepoznaje se rodni list cijelog ovjeanstva, iz kojeg su uoljive dvije stvari. Vidljiva je ovjekova bijeda jer je ovjek s obzirom na tijelo zemlja, prah to mu ne daje mogunost egoizma i oholosti. Drugo je ovjekova uzvienost nad svim vidljivim stvorenjima, jer je jedini od tih istih stvorenja stvoren na sliku i slinost Boju.170 Po udahnutoj dui, ivotu on nije samo bie uope, ne samo ivo i osjetno, ve je bie koje je sposobno misliti, ljubiti, razumno djelovati i odluivati to ne ini ni jedan drugi stvor. Nakon to je Bog stvorio ovjeka sa svim njegovim karakteristikama, stvara i ureuje vrt u Edenu koje e biti mjesto, odnosno prebivalite dostojno ovjeka. Taj vrt je prekrasno zamiljen, natopljen vodama, zasaen drveem, ukraen cvijeem i posjeduje prisutnost razliitih ivotinja. U sredini vrta postavlja Bog stablo spoznaje i daje ovjeku odreenu zapovijed o emu se govori i u Post 3. Nakon to je uredio vrt za ovjeka kao prostor ivota, Bog se okree ovjeku kao drutvenom biu i stvara mu enu koja mu treba biti pomo u zajednikom
167 168

Usp. A. STEPINAC, Stvorenje ovjeka, Propovijedi o Knjizi Postanka. ISTO. 169 Usp. A. REBI, Stvaranje svijeta i ovjeka, Kranska sadanjost, Zagreb 1996, 105. 170 Usp. A. STEPINAC, Stvorenje ovjeka, Propovijedi o Knjizi Postanka.

103

104 ivotu.171 Veliku pozornost stvaranju muke i enske osobe posveuje i nadbiskup Alojzije Stepinac, usmjerujui govor na znaenje tog stvaranja.172 Stavlja se poseban naglasak na zajednitvo i na brak. Bog stvara ovjeku druicu da ne bude sam. Cilj te razlike spolova, ene i mua potkrjepljuje biblijskim citatom: "Na svoju sliku stvori Bog ovjeka, na sliku Boju on ga stvori, muko i ensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i ree im: 'Plodite se, i mnoite, i napunite zemlju, i sebi je podloite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim ivim stvorovima to puze po zemlji!'" (Post 1,27-28). Da bi se dalo to bolje objanjenje o znaaju i ulozi mukarca i ene, odnosno braka i svih funkcija koje on nosi navode se citati Post 1 i Post 2. Tematiku i znaenje braka nadbiskup Alojzije Stepinac oznauje kao temu izriite vanosti. Istie da brak i obitelj nisu djelo sluaja ili ljudske samovolje, ve Boje djelo.173 Svrha je te ustanove raanje i ouvanje ljudskog roda na ovjeku dostojan nain, pa ruenje ove ustanove na bilo koji nain jest grijeh pred Bogom. Ruenje ove ustanove donosi prokletstvo ovjeanstva, a potivanje istoga donosi blagoslov. Bog je htio da ovjek bude dionik njegove stvaralake moi time to je u njegovo bie ulio takvu ivotnu snagu, da je moe predati dalje, to se zbiva po muu i eni u braku, kojeg je plod potomstvo. 174 Iz ovog se moe uoiti vanost ustanove braka ve pri samom stvaranju. Brak je Bog ustanovio zato da se ljudski rod nastavi i da se produi ovjekov ivot, jer ovjek je odreen da bude vladar svega stvorenja. Osim meusobnog odnosa mua i ene takoer je bitan i njihov odnos prema drugim stvorenjima. Nije nimalo beznaajno to je ovjek unato svojoj posebnosti vrlo povezan sa ivotinjama. Moda je udno to ovjek nije dobio svoj dan u procesu stvaranja, nego je stvoren u isti dan kao i ivotinje. Jednako tako i glede hrane ovjek se slui istim resursima kao i neke ivotinje. To onda dovodi do pitanja u emu se oituje ovjekova slinost s Bogom? ovjekova slinost Bogu nije oito u nekakvoj vanjskoj slinosti po kojoj bi ovjek po sebi mogao stati uz bok Bogu, nego je ovjek slian po tome da vlada u odgovornosti nad drugim obino niim stvorenjima.175 Bog je ostavio svijet nedovren, te ovjek ima zadatak da ga dovrava, da bude Boji suradnik na zemlji. ovjek mora svojim radom nastaviti Boje djelo stvaranja. Zato je i ovjekov rad svet. Tu se odraava povjerenje Boga
171 172

Usp. B. LUJI, Drugi mogunost ljubavi, Kranska sadanjost, Zagreb 2003, 18-19. Usp. A. STEPINAC, Stvorenje ovjeka, Propovijedi o Knjizi Postanka. 173 ISTI: "Ponajprije, kao to vidite, brak i obitelj nije djelo ni sluaja ni ljudske samovolje, kako to neki tvrde ili ele razni pokvareni ljudi, nego je ona djelo samoga Boga Stvoritelja". 174 Usp. A. STEPINAC, Ustanova braka i obitelji, Propovijedi o knjizi Postanka. 175 Usp. B. LUJI, Drugi mogunost ljubavi, Kranska sadanjost, Zagreb 2003, 15-16.

104

105 prema ovjeku, a to treba u ovjeku izazvati svijest odgovornosti prema svakom stvorenju. 1.3 Sretno stanje prvih ljudi Nadahnuti pisac nigdje nije izriito spomenuo da je Gospodin Bog ovjeka, poto ga je stvorio, uzdigao iz njegove naravi u nadnaravni ivot milosti i prijateljstva, ve je on tu stvarnost slikovito i zagonetno opisao slikom zemaljskog raja.176 Tu je prvi ovjek opisan u onakvom stanju u kakvom se dananji ovjek ne moe smjestiti, ne moe se prepoznati. Prepoznaje se u onom ovjeku koji je bio istjeran iz Edenskog vrta u zemlju u kojoj se morao muiti za svoju egzistenciju. Ta ista misao protee se u propovijedi nadbiskupa Alojzija Stepinaca kada objanjava sretno stanje prvih ljudi.177 Izlae da veliki i silni Bog nije stvorio ovjeka u dananjem stanju, nego ga je stvorio obdarena posebnim svojstvima. Da bi potkrijepio svoj govor o dotinom stanju koristi se biblijskim citatima iz Post 2 te zakljuuje o velikoj ovjekovoj srei i nenadlenosti smrti nad prvim ljudima. Podlonost smrti izaziva ovjekov prijestup, odnosno nepotivanje Bojih odredaba. Postojanje ovog svijeta, optereenog grijehom, tumai se time da je ovjek neko sagrijeio. Sada se ivi u palom svijetu. Povijest ovjeanstva samo je ponavljanje grijeha, pada, nemoi.178 Tu je prisutan govor da smrt kao takva nije bila u Bojem planu, ve ovjekova besmrtnost. U tom pravcu nastavlja se govor o bolesti gdje se zastupa nepodlonost prvog ovjeka bolestima. Navodi se da bolesti nisu nita drugo nego prethodnice smrti, a gdje nema smrti nema ni njenih prethodnika. U govoru odnosa rada i muke prvog ovjeka nadbiskup Alojzije Stepinac poziva se na sv. Augustina: "Rad je za njih bio veselje i iza sebe nije ostavljao nikakva umora".179 U prikazu o bogatstvu raja zemaljskog, donosi se prekrasno raslinje, njegovi plodovi. U tom raju ovjeku je bilo ugodno, i nije podlijegao muci i bolima. ivotinje su bile podlone prvim ljudima jer ih je prvi ovjek imenovao i njima raspolagao.

176 177

Usp. A. REBI, Stvaranje svijeta i ovjeka, Kranska sadanjost, Zagreb 1996, 127. Sretno stanje prvih ljudi nadbiskup A. Stepinac objanjava u Post 2. Istie da ljudi nisu bili podloni smrti. 178 Usp. C. TOMI, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 89. 179 Usp. A. STEPINAC, Sretno stanje prvih ljudi, Propovijedi o Knjizi Postanka

105

106 Nadbiskup Alojzije Stepinac ponavlja za Svetim pismom da Bog daje ovjeku za hranu bilje i voe, a ivotinjama zeleno bilje.180 Vladao je savren sklad u svijetu izmeu ovjeka i ivotinja, a tako i izmeu ivotinja meu sobom. ovjek je bio najplemenitiji i najsavreniji stvor. Vlada unutarnji mir i srea, Boja naklonost, ivot bez straha i bojazni.181 U tom kontekstu moe se govoriti o ovjeku, Bojem stvorenju bez tjelesnih boli, tekoa i nevolje, bio je potpuno sretan, i u prisnom odnosu prema Bogu, on ga je gledao, razgovarao s njim kao to prijatelj razgovara sa svojim prijateljem. To je ljudski svijet, koji biblijski pisac opisuje kao raj. To je svijet meusobnog sklada, suradnje, svijet u kojem se stvoreni svijet, posebno ivotinje podvrgavaju ovjeku. To je svijet u kojem ivot ne uzrokuje bol, svijet u kojem je Bog blizak ovjeku.182 Promatrajui biblijski opis odnosa ivotinja i ovjeka nadbiskup Alojzije Stepinac eli naglasiti da je Bog prosvijetlio razum prvih ljudi. Iz toga se moe uoiti da je Adam bio u stanju prosuditi narav svake pojedine ivotinje i dati svakoj prikladno ime.183 Taj ovjekov razum donosi samo napredak, sklad, suradnju, donosi sreu i stvara nemogunost boli i patnje koju uzrokuje grijeh. Osim prosvjetljenja razuma prvih ljudi istie se i uvrenje njihove volje u dobru. Savrenstvo prvih ljudi pokazivalo se u njihovoj volji, u njihovom razumu i u njihovim osjetilima, bili su goli, ali se ipak jedno pred drugim nisu sramili. Oboje savreno vladaju svojim nagonom. Slika spolnog ivota osvjetljuje nevinost prvih ljudi, jer u spolnom ivotu moe doi do izraaja ljudska neurednost.184 Bog je obdario ovjeka divnim darovima pri stvaranju, a ovjek je svojom odlukom napustio taj stvaralaki red. Da bi dao pregled i zaokruio govor o sretnom ovjekovom stvaranju nadbiskup Alojzije Stepinac govori o razliitim narodima svijeta koji ne poznaju Svetog pisma, ni izvjetaj o sretnom stanju prvog ovjeka, a imaju u sebi upisanu uspomenu na sretno stanje svojih praroditelja, Bojih stvorenja. 185 Ta uspomena upisana je, po njegovom miljenju u svim ljudima, te se on okomljuje

180 181

ISTO. Usp. C. TOMI, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 89. 182 Usp. D. ARENHOEVEL, Prapovijest, Kranska sadanjost, Zagreb 1988, 62. 183 Ovdje se nadbiskup A. Stepinac poziva na nauku Tridentinskog sabora. 184 Usp. A. REBI, Stvaranje svijeta i ovjeka, Kranska sadanjost, Zagreb 1996, 126-127. 185 Usp. A. STEPINAC, Sretno stanje prvih ljudi, Propovijedi o Knjizi Postanka: "Sad e vam biti jasno, odakle onaj sigurno utvreni rezultat etnoloke znanosti, koja je ustanovila, da svi najstariji narodi svijeta bez izuzetaka istiu, da je najvie bie, a to je Bog, sama dobrota, i ini samo ono, to je dobro, tako da nije, bar izravno uzronik zla u svijetu".

106

107 protiv onih koji tvrde da je to rezultat evolucije.186 Moe se stoga zakljuiti s nadbiskupom Alojzijem Stepincom da se ovjek kao slika Boja uzdie uzvienou, jer je odraz Bojeg bia.187 2. Prvi grijeh Toj se temi poklanja vie pozornosti nego drugim izvjetajima u Starom zavjetu. Ona je i danas prisutna u cjelokupnom crkvenom govoru. Stoga se prvi grijeh ne ograniuje budunosti. Prvi je grijeh viestruk. On se dogaa kod praroditelja (Post 3). Praroditelji su sagrijeili time to su prezreli Boji savez, od Boga otpali i prionuli uz svoju slobodnu volju, i protivno Stvoritelju ispali iz reda stvaranja, smatra Adalbert Rebi.188 Prvi se grijeh ostvaruje i meu braom kada je Kain ubio Abela (Post 4). Grijeh se ponavlja i u pijanstvu potopnog praoca Noe (Post 9). Konano iz ovjekovog umijea nastaje kaos i rasulo pri gradnji kule babilonske (Post 11). Ova poglavlja nadbiskup Alojzije Stepinac nije izrekao zajedno, nego ih je odrao zasebno i pojedinano, onako kako dolaze u Bibliji. Ovdje se ono objedinjuje kako se danas i postupa s biblijskim izvjetajima o istonom grijehu. 1.1 Pad prvih ljudi (Post 3) Pad prvih ljudi oznauje znamenite stranice Biblije. To je ovjekova drama. U tom izvjetaju pisac iznosi zbilju koja se odigrala na poetku ovjeanstva i ostavila posljedice koje se oituju u ovjekovoj povijesti. Prenosei Post 3,1-6 i naglaavajui injeninost tog dogaaja nadbiskup Alojzije Stepinac zastupa teoriju koja u sebi ne nosi doslovno shvaanje uzimanja ploda kao takvog, ve prema njegovom tumaenju to je pitanje volje Stvoritelja te o prijestupu njegove volje od strane stvorenja, koje sve to ima od njega prima. 189 Bavei se tim citiranjem stavlja se naglasak na zmiju, gdje se navodi Iv 8,44 u kojem je zmija koju kranska teologija naziva avlom ili sotonom predstavljena kao otac lai i ubojica ljudi od poetka. Postavljajui pitanja o imbenicima pada i koritenjem aktualnih primjera koji govore o ratu i bojazni u propovijedi se oituje jasan naglasak
186

povijeu, odnosno mjestom ili dogaajem. On se stalno

dogaa, prisutan je u svako doba, on je onaj koji e aktualnost govora nositi i u

ISTI: "I nije ona nikakav rezultat tobonje evolucije ovjeka, kako su to neki desetljeima trubili, nego je to uspomena na sretno stanje prvoga ovjeka i ta neodoljiva enja za sreom jest djelo Boga stvoritelja kako dokazuje etimoloka znanost". 187 ISTO. 188 Usp. A. REBI, Biblijska prapovijest, Kranska sadanjost, Zagreb 1970, 165-166. 189 Usp. A. STEPINAC, Pad prvih ljudi i njegove posljedice, Propovijedi o Knjizi Postanka.

107

108 ne strahovanja prvih ljudi. Citirajui Augustina navodi se da su ivjeli u srei i odnosu prema Bogu, izvravajui Boje zapovijedi.190 avao, odnosno zmaj, kojeg idovska i kranska predaja tumai kao onog koji je iz mrnje prema Bogu i zavisti prema ljudima prevario prve ljude i strovalio ih u grijeh, eli u ovjeku unititi vjeru u Boga kao stvoritelja i prijatelja ljudi prikazujui sebe kao jedinog prijatelja i ovjekovog spasitelja po odbaenju boanskog reda. ovjek treba promijeniti svoju sliku Boga, kao da je on sebian i egoista. ovjek se zavarava da nee umrijeti, ve da e poput Boga moi razlikovati izmeu dobra od zla. Problematika je u gubljenju vjere u Boga, u gubljenju povjerenja ovjek se gubi pred Bogom a okree se stvorenju. ovjek se slobodno odluuje u svojoj autonomnosti, eli biti vie, eli biti kao Bog. Nakon pada ljudi stjeu novu spoznaju da su goli, ne samo fiziki nego i u apsolutnom smislu te rijei: iz boanskog su ambijenta pali u jadno stanje lieni prave zatite. Nisu postali kao bogovi ve kao ivotinje.191 Taj pad nosi odreene posljedice. Unutar propovijedi istaknuto je est posljedica koje je uzrokovao pad. Prva posljedica bila bi gubitak milosti i prijateljstva s Bogom. Tu je vidljiv nauk Tridentinskog sabora koji govori o prijestupu Boje zapovijedi i padu u nemilost i ljutnju Stvoritelja. Grijeh razdvaja Boga i ovjeka. Grijeh se Bogu protivi u tolikoj mjeri da ovjek ispada iz Boje naklonosti i blizine. Druga je posljedica zamraenje razuma. Dolazi do nepoznavanja Boga, nepoznavanja njegove volje, svoje svrhe: biti u Bojem prijateljstvu. Oslabljenje ovjekove volje trea je posljedica pada po nadbiskupu Alojziju Stepincu. ovjekova volja postaje neprestano usmjerena prema stvorenome, prema mogunosti grijeha.192 etvrta i peta posljedica istonog grijeha su bolest i smrt koje su meusobno povezane i uvjetovane. esta posljedica nosi neslogu meu samim ljudima, uvrede i nepravde. Donosi neslogu meu ivim biima openito koja se meusobno istrebljuju. Poremeen je odnos ovjeka i stvorenja. Nakon svega moe se rei da je to povijesno - simboliki ili povijesno proroki prikaz neposlunosti koja se odigrala na poetku, u samoj zori ovjeanstva. Rije je o povijesnoj stvarnosti ije posljedice ljudi i danas osjeaju.193 1.2 Bratoubojstvo, Kain i Abel (Post 3)

190

ISTI: "Neposluh prvih ljudi bio je zato teko kanjen, jer je danu zapovijed bilo tako lako izvriti, i jer su prvi ljudi imali visoku spoznaju". 191 Usp. A. REBI, Biblijska prapovijest, Kranska sadanjost, Zagreb 1970, 163. 192 Usp. A. STEPINAC, Pad prvih ljudi i njegove posljedice, Propovijedi o Knjizi Postanka. 193 Usp. C. TOMI, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 145.

108

109 Post 4 je nastavak opisa raja zemaljskog. Od tog opisa razlikuje se po tome to imenu Jahve vie ne pridodaje ime Elohim i to ima sve manje antropomorfizma i sve manje simbolike.194 Govorei u dananjem smislu moe se rei da ovaj opis nije povijestan. Posrijedi je pisanje u religijskom kontekstu, u svijetlu objave, u vjeri i po vjeri u Boga. Razlaui biblijske citate Post 4,1-12, nadbiskup Alojzije Stepinac zakljuuje da je bratoubojstvo, odnosno prvo ubojstvo ovjeka posljedica prvog grijeha.195 Smatra da izvjetaj jasno iznosi uzrok umorstva, Boje sveznanje, pravdu i posljedice umorstva. Da bi se donio susljedni pristup izlaganja problema govori se o povodu bratoubojstva, prenosei sadraj Post 4,3-5, odnosno Kainovu i Abelovu rtvu. Abel je prinio najbolje od svoje stoke, dok je Kain prinio rtvu od zemaljskih plodova. Ne spominje se kod Kaina prvina odabranih plodova za rtvu iz ega je uoljiv duh prinosa jednog i drugog brata. Ovdje se moe govoriti o znaenju njihove rtve ne kao koliinski vee ili ljepe, ve je bitan religiozni osjeaj koji mora imati svoj izvor u vjeri i ljubavi. Stoga je Abel vjerom prinio bolju rtvu nego Kain, odnosno moe se izrei manjkavost Kainove vjere. U propovijedi nadbiskupa Alojzija Stepinca povod bratoubojstva bila je rtva.196 U svjetlu suvremene egzegeze polazi se da rtva nije bila povod bratoubilake Kainove namisli: ona samo otkriva njegovu nutrinu, njegovo duevno stanje. rtva i kult otkrivaju ovjekovu tajnu, njegovo dostojanstvo i veliinu, njegovu osobnost i tenju prema Bogu, a tako i njegovu istinitost i pravednost.197 eli se naglasiti unutarnji osjeaj iskrenosti, ljubavi i vjere prema kultu. Bez vjere i iskrenosti on je isprazan i Bogu nije mio. Iako je Kain bio ljut, Bog s njim razgovara. Kain do pada je zapravo svaki ovjek koji se usporeuje s drugima i trai jednakost. Dalje se govori u Post 4,5-16, o grijehu koji se zbio na zemlji kao pobuna ovjeka protiv ovjeka, odnosno brata protiv brata. Ovaj grijeh naveden je kao posljedica prvoga. Taj grijeh je uzrok svih prolijevanja krvi i ratova koji su se odigrali u povijesti. Iz ovog izvjetaja po nadbiskupu Alojziju Stepincu vidljivo je Boje sveznanje i pravda. Iako o ubojstvu nema svjedoka Sir 23,19 ukazuje na Boje znanje, Boju vidljivost.198 Post 4,10-11 pokuava se protumaiti ozbiljnim Bojim upitom: "to si
194 195

Usp. A. REBI, Biblijska prapovijest, Kranska sadanjost, Zagreb 1970, 194. Usp. A. STEPINAC, Prvo ubojstvo ovjeka na zemlji, Propovijedi o Knjizi Postanka. 196 ISTI: "Povod je bila rtva, koju su prinijeli Bogu Kain i Abel". 197 Usp. C. TOMI, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 195. 198 Usp. A. STEPINAC, Prvo ubojstvo ovjeka na zemlji, Propovijedi o Knjizi Postanka.

109

110 uinio?". Pitanje se postavlja ovjeku koji je sagrijeio protiv drugog ovjeka, ija namjera ina jasno pokazuje da je usmjerena protiv drugoga. Nakon grijeha ovjek ne moe pobjei od Boga, jer je svaki grijeh protiv ovjeka ujedno i neposredno grijeh protiv Boga. Tu se ne misli samo na ubojstvo kao takvo, ve na svako nasilje, odbacivanje, neodgovorno ponaanje prema drugome. To Boje sveznanje slijedi i Boja pravda to je vidljivo iz Post 4,11-16 u Kainovom nemiru i izgubljenosti, strahu i lutanju. Njemu vie nema mjesta meu ljudima, i zemlja mu uskrauje svoj rod. Pogaa ga fatalna posljedica nemirnog lutalice. No Bog je i u takvom ovjekovom stanju uz njega. To ubojstvo ima osobni i kozmiki karakter. Ovdje treba spomenuti da je u sreditu Kain, a ne Abel. Naime Kain je ovjek, svatko, i s njim se do granice ubojstva identificira svaki ovjek. Bog ga je naime bio pozvao da izae iz sebe, da se izjasni, a ne da namrgoen sprema zlo. Ali ovjek nije posluao Boga nego se zatvorio i postupio je po svojem suenom nahoenju, objanjava Nikola Hohnjec.199 Osvrnuvi se na ovaj izvjetaj nadbiskup Alojzije Stepinac eli vjernicima pruiti pouku prikazom tadanjih problema na podruju ovjekove moralnosti. Osvrtanje je usmjereno na ubojice, alkoholizam, pobaaje te one koji u njima sudjeluju, kao i razna druga nemoralna djela. Cilj ovog govora je ukazivanje na donoenje nemira, alosti i potekoa od strane grijeha. Donosi se, dakle, promiljanje o bratoubojstvu koje je prisutno u tadanje vrijeme; u ratovima, unitenjima, nanoenju boli, nemarnosti prema drugom. To se oituje u ovjeku koji vri nasilja. Smisao i sadraj cijele ove perikope religiozne je naravi: biblijski pisac eli gotovo istim jezikom i istim slikama kao i u Post 3 pokazati strane posljedice grijeha. Kao to su ljudi postali buntovnici pobunivi se protiv Boga, tako se sada buni ovjek protiv ovjeka, te ovjek ovjeku postaje neprijatelj. Kao to su prvi ljudi podlegli vanjskoj napasti, Kain se iznutra okree protiv brata Abela. ovjek se moe boriti protiv grijeha i svoje ine provoditi u skladu s moralnom normom.200 1.3 Noino pijanstvo i rodoskvrnue sina Hama (Post 9) Gore navedeni naslov nalazi se u Post 9,18-27. Citirajui to mjesto nadbiskup Alojzije Stepinac progovara o grijehu sina Hama a opravdava Nou u istome

199

Usp. N. HOHNJEC, Biblija u prozi, Mojsijevo petoknjije, prednji proroci i kasna Biblija, Kranska sadanjost, Zagreb 2002, 10. 200 Usp. A. REBI, Biblijska prapovijest, Kranska sadanjost, Zagreb 1970, 202.

110

111 dogaaju.201 Ovaj biblijski izvjetaj o ivotu nakon potopa oznauje se kao pouka o Noinim potomcima. Govori se naime o potivanju, odnosu oca i sina i ljudskom dostojanstvu. Biblija Noine sinove koji su izali iz korablje: ema, Jafeta i Hama prikazuje kao praoce svega ovjeanstva.202 Tu se moe govoriti o saimanju cjelokupne povijesti unutar tih likova. U izvjetaju je vidljivo da je Noa kao i prvi ovjek prikazan kao zemljoradnik, i to vinogradar. Noa se napio vina, napio se i otkrio nasred atora. Vino se u Bibliji smatra Bojim darom jer razveseljuje ovjeka. No takoer se vino izjednauje i s bludom u neumjerenosti, jer pijanstvo uzima ovjeku mogunost kontrole i ini ga predmetom ismijavanja i neugodnih prizora. Pozivajui se na Sveto pismo nadbiskup Alojzije Stepinac objanjava da se Noino pijanstvo ne tumai na razini grijeha, ve na razini neznanja.203 Prisutnost grijeha nosi Hamov in. Kad je Ham opazio oca gola u atoru, i nakon to se u njemu pojavio prijezir i nepotovanje prema ocu, pozvao je i svoju brau na grijeh, odnosno na porugu. Tu se pokazuje nepotivanje i manjak ljubavi sina Hama prema ocu. Kao suprotnost tom inu donosi se djelo pokrivanja oca kod ema i Jafeta koji pokazuju gestu ljubavi i potovanja prema svom ocu, pristupajui drugaije, pristupajui ispravno. Biblija ima profinjeni osjeaj za stidljivost. Smatra se tekim prekrajem otkrivanje ne samo enskog tijela, ve i razgolienje mukaraca to je vidljivo i u razmiljanju unutar propovijedi. Neki iz toga zakljuuju da je kod Hama ili njegovog sina Kanaanca posrijedi kult sakralne prostitucije.204 Izvjetaj unutar propovijedi nadalje opisuje Noino buenje, odnosno izricanje prokletstva i blagoslova. Kad se Noa probudio i otrijeznio vjerojatno je od svojih sinova ema i Jafeta saznao to je Ham uinio. Stoga Noa nad sinom Hamom koji je praotac Kanaanaca izrie prokletstvo a nad emom i Jafetom blagoslov. Za Izraelca je prokletstvo kao i blagoslov, ozbiljna stvarnost koja e se prije ili kasnije obistiniti. injenica to je prokletstvo tako jasno i to tri puta izreeno nad Kanaanom, a ne nad njegovim ocem Hamom, znailo je za Izraelce da se ne drue i ne mijeaju ni pod koju cijenu s Kanaancima, kojima je otac upravo taj Kanaan.205
201 202

Usp. A. STEPINAC, Svretak potopa - Noa i njegovi sinovi, Propovijedi o Knjizi Postanka. Usp. C. TOMI, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 250. 203 Usp. A. STEPINAC, Svretak potopa - Noa i njegovi sinovi, Propovijedi o Knjizi Postanka. 204 Usp. C. TOMI, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 251. 205 Usp. A. REBI, Biblijska prapovijest, Kranska sadanjost, Zagreb 1970, 251.

111

112 Adalbert Rebi je miljenja da je to posebna zanimljivost, odnosno da e Noa poto je nad Kanaanom izgovorio prokletstvo, nad emom izgovoriti blagoslov. No Noa blagoslivlja Jahvu, Boga emova. To znai da prednost i prvenstvo ema nad braom nije ljudsko djelo, nego Boji dar zbog kojeg Noa blagoslivlja Boga. 206 Stoga nadbiskup Alojzije Stepinac govorei o potvrdi prokletstva i blagoslova tumai da je potomstvo Hamovo koje se naselilo u Palestini od poetka narod proklet (Mudr 12,11). Njih su potomci emovi, narod izraelski, po Bojoj odredbi istrijebili s lica zemlje u Palestini, radi protuprirodnih opaina i zala u koje su bili upali, kako svjedoi Knjiga o Joui kad opisuje unitenje Hetita, Jebuseja, Hivijaca i dr. Iz emovog potomstva, kojeg je blagoslovio Noa, proizii e budui spasitelj svijeta. Potomci Jafetovi kojega je Noa takoer blagoslovio radi njegova plemenita ina, nastanjuju dananju Europu. Podigli su se do velike kulturne visine i primili vrlo rano kranstvo, a s njim i svaki blagoslov. 207 I ovdje se dodiruje tajna Bojeg izbora. em i Jafet imaju jednake zasluge. Ipak Bog slobodno izabire ema, i njegovo potomstvo ini nositeljem svog blagoslova i obeanja, sredstvom spasenja za cijelo ovjeanstvo. Blagoslov patrijarha Noe, oca novog ovjeanstva, zahvaa sve ljude. Bog eli spasenje sviju. Ljudska sloboda moe odbaciti Boji spasiteljski naum, ali ga ne moe unititi.208 1.4 Oholost graditelja kule babilonske I ovaj izvjetaj biblijske prapovijesti, kao i raniji prikaz o Kainu i Abelu sadri mnogo povijesnih podataka. Po prvi put nailazi se na jedno mjesto koje se moe nai na zemljopisnoj karti.209 Prema tome ovaj opis babilonske kule nije mit, nego povijesna injenica kojoj biblijski pisac daje teoloko znaenje. Ova tema oznauje zavretak biblijske prapovijesti, njome zavrava univerzalna povijest ovjeanstva. Razmiljajui o Post 11, odnosno o babilonskoj kuli nadbiskup Alojzije Stepinac objanjava da su se Noini potomci razili, jedan dio njih naselio se u ravnici sinearskoj, tj babilonskoj. 210 Noini potomci spustili su se iz Aramejskih gora u ravnicu izmeu Eufrata i Tigrisa. Tu su se proirili, ali su jo uvijek govorili jednim jezikom. Po Bojem se naumu ljudski rod trebao proiri po svoj zemlji.211 Da bi se na poetku
206 207

ISTO. Usp. A. STEPINAC, Svretak potopa - Noa i njegovi sinovi, Propovijedi o Knjizi Postanka. 208 Usp. C. TOMI, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 253. 209 Usp. D. ARENHOEVEL, Prapovijest, Kranska sadanjost, Zagreb 1988, 91. 210 Usp. A. STEPINAC, Babilonska kula, Propovijedi o knjizi postanka. 211 Usp. J. OBERKI A. REBI, Biblijska povijest Staroga i Novoga zavjeta, Hrvatsko knjievno drutvo sv. irila i Metoda, Zagreb 1972, 23.

112

113 propovijedi oznaila tema koja se obrauje iznosi se sadraj Post 11,3-10 o pouljivosti tog istog izvjetaja.212 Kada se unutar propovijedi govori o tom izvjetaju naglasak se stavlja na ljudsku inteligenciju. Za naslovljenu graevinu bilo je potrebno nainiti odreene planove po kojima e se graditi. Trebalo je promisliti o duljini temelja, kuda e ii dotine graevine, ime e se graditi, kako e se dopremiti potreban materijal za gradnju. Oni su se sluili opekom, koristili su zemljinu smolu koja e im sluiti umjesto buke. Nadbiskup Alojzije Stepinac iz toga zakljuuje da se ovjek po svojoj inteligenciji bitno razlikuje od ivotinje.213 Drugo to se govori u ovom izvjetaju Svetog pisma, jest oholost - autonomnost - tadanjih ljudi, to se uvijek provlai kao crvena nit. Ovdje se misli o grijehu drutva koji je zapravo ponovljeni istoni grijeh, kao grijeh nepokornosti i oholosti. Tumai se neprihvaanje Bojeg plana o ovjekovoj stvorenosti i podreenosti Bogu. Kod ljudi se javlja tenja da se ne provede Boji plan. Oni naime prije razlaza ele sagraditi kulu koja e im biti sredite, drati ih na okupu, tim lake to su imali plan gradnje i isti jezik. Tu se moe govoriti i o iskljuivanju Boga iz ljudske sredine. To se primjeuje u elji za prevlast, nadmo, isticanje povlatene rase koja sama sebe ovlauje da druge iscrpljuje, iskoritava, da vlada nad drugima. Kula im ima znaenje pobjede nad drugim manjim gradovima i sredite je oko kojeg se okupljaju okolni gradovi i njihovo stanovnitvo. Pojedini su gradovi teili za hegemonijom nad ostalim manjim gradovima, da vladaju cijelim svijetom. I u tome je bio njihov grijeh. Da su ivjeli u slozi i miru s ostalim gradovima sve bi bilo u redu. Ista je problematika kule koja je trebala biti sagraena do neba. Na ovako visokim kulama postavljali su svetite, to je ujedno i prvi razlog zato je biblijski pisac nevoljko gledao na gradnju tih kula, tvrdi Adalbert Rebi.214 Nadbiskup Alojzije Stepinac dalje tumai posljedicu oholosti tako to remeti govor. Iznosi se Boje uoavanje nauma i rada, Bog prekida pothvat radi meusobnog neslaganja.215 Poradi izreene oholosti i vlastitog uzvisivanja Bog odluuje ljudima pobrkati jezik kao to donosi Post 11,7. Unitava se mo, sam temelj ljudskog znanja i snage, odnosno jedinstvo jezika, kulture i misli. U propovijedi nije naglasak na opovrgavanju od strane ovog izvjetaja da su jezici nastali na
212

Usp. A. STEPINAC, Babilonska kula, Propovijedi o Knjizi Postanka: "Kratak je dodue, ali vrlo pouan ovaj izvjetaj Svetoga pisma o gradnji kule babilonske. Iz njega se uoava inteligencija ljudi tadanjeg vremena, Boji plan i ljudska oholost, ponienje ljudi i izvrenje Bojeg plana". 213 ISTI: "Znai da se ovjek bitno razlikuje od bilo koje ivotinje. To znai, da je nerazborit i lud svaki onaj, koji ne zapaa bitne razlike izmeu ovjeka i ivotinje". 214 Usp. A. REBI, Biblijska prapovijest, Kranska sadanjost, Zagreb 1970, 257. 215 Usp. A. STEPINAC, Babilonska kula, Propovijedi o Knjizi Postanka.

113

114 temelju prirodnog razvoja, nego konstatira injenicu, koju i lingvistika znanost potvruje svojim istraivanjima i dokazuje, da su razliiti jezici na zemlji proizali iz pojedinih jezinih obitelji, odakle se opet moe zakljuivati o jedinstvu jezika. Kod izraza "pobrkati govor" govori se prvo o doslovnom tumaenju hebrejskog izraza, kojim su od poetka, sve do babilonske kule govorili svi ljudi, a onda pobrkavi isti jezik ljudi se slue raznim jezicima. Folkloristiko poimanje, tj. slikovito znaenje ne govori o pobrkanosti govora, ve o pobrkanosti miljenja, osjeaja i mentaliteta. Biblijski pisac je ovim odlomkom htio naglasiti kako je poslijepotopni narataj, ostavivi nomadski nain ivota i sagradivi sebi gradove i sela, ostavio pravoga Boga i prihvatio poganstvo koje je bilo razvijeno u mezopotamskim gradovima.216 Stoga nadbiskup Alojzije Stepinac zakljuuje da je Bog bie ne samo beskrajne mudrosti nego i beskrajne dobrote.217 Bog ima uvijek namjeru pomoi. Iz toga to je ovjeanstvu poremetio jezik, proizala su mnoga dobra. Od toga je prvo dobro proslava Boga. Iz razliitosti jezika proizlazi mnogo dobra, putem njih je izreeno mnogo lijepih pjesama218, rijei, i svaki je jezik originalan jer ga drugi ne moe adekvatno unutar sebe izraziti. Jezik donosi ponos odreenog naroda. Stoga se unutar propovijedi zakljuuje da se velika mudrost i dobrota Boja oitovala i u pomutnji jezika kod graditelja babilonske kule jer biblijski izvjetaj spominje slavljenje Boje mudrosti koja je u mogunosti sve okrenuti na dobro. 3. Obeanje, savez i otkupljenje Obeanje je jedna od kljunih rijei jezika ljubavi. Obeati znai istodobno najaviti i zajamiti dar, proglasiti se sigurnim u budunost i u sebe. To istodobno znai i probuditi kod svog sudionika povjerenje srca i velikodunu vjeru. Unutar Post 1 11 takoer je prisutan taj izraz. Bog nainom kojim obeava i svojom sigurnou da nee iznevjeriti otkriva svoju veliinu. Obeati za nj znai dati vjeru koja e biti sposobna ekati da dar doe i da e na njemu moi zahvaljivati, pogodnim darom se upoznaje srce darovatelja. U Izraelu su obeanja klju povijesti spasenja, a to znai ispunjenje proroanstava i zakletvi.219 Savez unutar Starog zavjeta odnosi se na Boga koji eli ljude privesti u zajednitvo sa samim sobom. Ova tema se u Starom zavjetu protee religioznom
216 217

Usp. A. REBI, Biblijska prapovijest, Kranska sadanjost, Zagreb 1970, 260. Usp. A. STEPINAC, Babilonska kula, Propovijedi o Knjizi Postanka. 218 Usp. ISTI: "A zar se ne diimo i mi svojim lijepim hrvatskim jezikom, o kojem je pjesnik Preradovi napisao: "Zuji, zvei, zvoni, zvui, umi, grmi, tutnji, hui, to je jezik roda moga". 219 Usp. M.-L. RAMOLT J. GUILLET, Obeanja, u: X. LON-DUFOUR, Rjenik biblijske teologije, Zagreb3 1993, 713.

114

115 milju koja se s vremenom produbljuje. Savez predstavlja ugovor, zakletvu o partnerskim odnosima, zalaganju i odgovornosti. Otkupljenje znai biti osloboen, iskupljen od strane Boga. Biblija povezuje te pojmove s idejom spasa, oni oznaavaju ono sredstvo kojim Bog spaava odreene ljude, ljudi postaju osloboeni od odreenih stanja kako bi bili u zajednitvu s Bogom. Moe se zakljuiti iz priloenog da gore navedeni pojmovi oznauju vane izraze koji su osobito prisutni u biblijskoj prapovijesti gdje se obrauju univerzalni stavovi i stanje ljudi prema svome Bogu. Tako su ti pojmovi takoer uoljivi i u propovijedanju nadbiskupa Alojzija Stepinca. 1.1 Prvo evanelje (Post 3,15) Prvi ljudi su vlastitom odlukom poremetili od poetka uspostavljen odnos s Bogom, odluili su se u nepovjerenju prema njemu na prijestup Bojeg reda. Iako se ovjek udaljio od Boga, Bog ostaje uz njega te mu prua mogunost pomirenja. Bog pristaje uz ovjeka o emu govori i ovaj biblijski citat: "Neprijateljstvo ja zameem izmeu tebe i ene, izmeu roda tvojega i roda njezina: on e ti glavu satirati, a ti e mu vrebati petu" (Post 3,15). Odnos Sotone i ovjeka, odnosno odnos ovjeka i grijeha pretvara se u vjeno neprijateljstvo koje svoj vrhunac postie u pobjedi nad Sotonom. Objanjavajui prvo evanelje, odnosno Post 3,15, Celestin Tomi zastupa da to neprijateljstvo nije fiziko nego moralno i duhovno i posjeduje tri faze u povijesnom razvoju. Prva faza je neprijateljstvo izmeu ene i zmije. ena koja se u grijehu sprijateljila sa zmijom, mora se postaviti u suprotan odnos. Od nje je poela propast ovjeku, od nje mora poeti i ovjekovo spasenje. Druga faza je neprijateljstvo izmeu roda zmije i ene. Rodom zmije oznaeni su oni koji ispunjavaju njezine elje to je vidljivo u Iv 8,44. enin rod jest fiziko i duhovno Evino potomstvo. Borba koja je bila individualna poprima kolektivno znaenje, odnosno nadilazi prostor i vrijeme postajui glavni pokreta ljudske povijesti. Trea faza je opet oznaena u borbi Sotone i jedne osobe: "On e ti satirati glavu, a ti e mu vrebati petu", odnosno ovjek se treba staviti van opasnosti i tako pobijediti.220 Nadbiskup Alojzije Stepinac citira Post 3,15 i objanjava da se ovo prorotvo naziva prvo evanelje jer nosi znaenje prve radosne vijesti o buduem Stvoritelju. 221 U propovijedi se tumai govor o neprijateljstvu izmeu avla i Blaene Djevice
220

Usp. C. TOMI, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 160. 221 Usp. A. STEPINAC, Odluka o otkupljenju nada prvih ljudi nakon pada, Propovijedi o Knjizi Postanka.

115

116 Marije, odnosno da e ona roditi onoga koji e slomiti avlu vlast pod koju su ljudi pali u grijehu od kojega se trebaju osloboditi.222 Osloboenje se dogodilo na drvu kria, Sotona gubi vlast, a ljudi postaju dionicima spasenja. Takoer se istie vanost te vijesti koja je ohrabrivala ljude kroz povijest. Spominju se obeanja danu Abrahamu, Izaku, Jakovu i Davidu po kojem e Otkupitelj biti jedan od njihovih potomaka. Navode se i veliki muevi, proroci, Mesija i Spasitelj. Bog prisjea na posljedice pada, ali daruje obeanje u izbavljenje. 1.2 Savez izmeu Boga i svega stvorenja (Post 9,1-17) Savez se dogaa po Bojoj inicijativi koja eli ljude privesti u Boje zajednitvo. Sklapanje saveza spominje se u Post 9,1-17, a u potpunosti dolazi od Boga. Bog daje, nudi i oekuje izvrenje saveza. On sklapa savez s Noom i njegovim potomstvom, vezuje se s njim u ljubavi, prijateljstvu i pomaganju. Biblijski pisac zna za potop ali opisuje kako u katastrofi Bog spaava, sklapa savez prijateljstva kao to to ini posebno s narodom iz egipatskog zarobljenitva te upravo s njima sklapa savez koji je pozadi svakog biblijskog sklopljenog saveza. Tako je Bog sklopio savez i s ljudima na poetku povijesti. Nakon potopa Bog obnavlja savez s novim ocem ovjeanstva Noom.223 U propovijedi koja nosi naslov Svretak potopa Noa i njegovi sinovi, nadbiskup Alojzije Stepinac izlae Post 9,117 objanjavajui savez izmeu Boga i svega stvorenog.224 Govori se o Bojoj dobroti i milosru225 to se podupire citatom Knjige Mudrosti: "Ti, silni gospodaru, sudi blago i upravlja nama s velikom panjom, jer kad god hoe, mo ti je pri ruci" (12,18). Ta dobrota je odigrala vanu ulogu u prihvaanju Noe i stvorenja, u obeanju da vie nikad nee pretrpjeti unitenje potopom. Upravo po toj dobroti Bog daje poslijepotopnom ovjeku svoj blagoslov stvaranja spomenut u Post 1,28. Govori i o znaku sklopljenog saveza kao vidljivom spomenu gdje nadbiskup Alojzije Stepinac citira Post 9,13.226 Bog spominje dugu kao znak sklapanja saveza s Noom, koja je sad s obzirom na ovjeka i na savez dobila novu funkciju. Dobiva funkciju svjedoenja na savez. Ona postaje znak novog ovjeanstva, poetak novog saveza s poslijepotopnim ovjeanstvom. Moe se zakljuiti da je ovaj savez izraz velike
222 223

ISTO. Usp. A. REBI, Biblijska prapovijest, Kranska sadanjost, Zagreb 1970, 236. 224 Usp. A. STEPINAC, Svretak potopa - Noa i njegovi sinovi, Propovijedi o Knjizi Postanka. 225 ISTI: "A nije mu trebalo ni Noe ni njegovih sinova. Bog je bie beskrajnog savrenstva koje je samo sebi potpuno dostatno i u sebi presretno i preblaeno. Ali je jedna od njegovih bitnih svojstva dobrota, koja se eli priopiti drugima". 226 ISTI.

116

117 Boje ljubavi i dobrote te predstavlja zavretak opisa o potopu. Noin savez je mlai i njemu prethode savezi s patrijarsima i posebno savez s Izraelcima na brdu Sinaju. Svi ti starozavjetni savezi pokazuju prijateljstvo s Bogom a izdaleka tvore sliku novog, vjenog saveza to ga obeavaju proroci (Iz, Jr i Ez), kada upuuju na njegovo ostvarenje po Mesiji. 1.3 Otkupljenje Otkupljenje je rije koja nosi aktualno zastupniko znaenje u Bibliji. Ona znai osloboenje, Boju inicijativu ljubavi obraenja i posvetu. Ona je izraz velikog Bojeg milosra i panje prema ovjeku kojem Bog, kako je i vidljivo i u Post 1 11 uvijek prua mogunost povratka, odnosno potie ovjeka na suivot s Bogom. U propovijedima nadbiskupa Alojzija Stepinca takoer se govori o Bojoj odluci otkupljenja, Bojoj dobroti koja je izraena u Ps 145,9: "Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim" i rijeima svetog Augustina 227. ovjek koji je vlastitom odlukom raskinuo ivotni odnos s Bogom, dobiva Bojem milosrem i inicijativom priliku za izmirenje. Bog ne eli grenikovu smrt ve da taj isti ivi. Tako Boje rijei naznauju spasenje i otkupljenje. Bog oblai ovjeka u potrebi, prua mu nadu pobjede i spasenja. Biblijski pisac ovdje ne eli predoiti sliku poraza nego najaviti pobjedu koja dolazi poslije borbe.228 Potpuna e pobjeda biti na strani enina potomstva, dolaskom Spasitelja. To je polazite mesijanskog oekivanja, temelj kranstva. Kao to su viestruki prvi grijeh uinili ljudi u sretnom stanju, bili su i pobuna protiv Boga kod prijestupa prvih ljudi i bratoubojstva. No Bog ne eli smrti ve ima smilovanja kako tvrdi nadbiskup Alojzije Stepinac229. Daljnje poetno oitovanje Boje intervencije i dobrote vidljivo je u opem potopu koji takoer donosi poruku spasenja. U propovijedi se istie ljudska pokvarenost i njezini opi razmjeri. Bog oituje svoju pravednost i ljubav time to spaava Nou i njegovu obitelj i kad s njima sklapa savez koji se odnosi na itavo ovjeanstvo.230 Izvjetaj o kuli babilonskoj takoer donosi prikaz ovjekove autonomnosti izvan Boje domene, no ljudi i opet nalaze mogunost suivota, pomirenja.

227 228

ISTI: "Tako je velika svemogua dobrota da on ak i od zla zna stvoriti dobro". Usp. C. TOMI, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 162. 229 Usp. A. STEPINAC, Prvo ubojstvo ovjeka na zemlji, Propovijedi o Knjizi Postanka. 230 Usp. A. STEPINAC, Svretak potopa - Noa i njegovi sinovi, Propovijedi o Knjizi Postanka.

117

118 Iz gornjeg se moe zakljuiti da Bog bezuvjetno tedi i nezaslueno spaava ovjeka, uvijek ga iznova uzdie, poziva na bolje, daje mu priliku radosti ivota i svoju blizinu. 1.3.1 Stanje nakon pada Govorei o stanju nakon pada misli se o stanju nakon poinjenog grijeha. ovjek je bio u povlatenom odnosu prema Bogu. On se toga odrie te nakon grijeha snosi posljedice, u progonstvu je, daleko od Boga. Bog ni tada ne naputa ovjeka. Nadbiskup Alojzije Stepinac govori o ovjeku nakon pada.231 Opisuje se ovjekova bijeda nakon slobodnog udaljavanja od Boga. ovjek stvoren za ivot sada je osuen na smrt. ovjek postaje podloan bolesti, u njemu se pojavljuje briga za stan, hranu, obranu to ranije nije poznavao jer je ivio u skladu sa svime stvorenim i s Bogom. Tu se ne moe govoriti o preputanju ovjeka razliitim neprilikama s kojima se on ne moe suoiti jer mu Bog ostavlja razum po kojem e se moi, iako u trudu i muci, pobrinuti o svojim potrebama. ovjek dobiva odijelo koje je znak moralne vrijednosti i dostojanstva. Biblijski pisac time eli objasniti Boju pomo ovjeku. 1.3.2. Zatita bratoubojice Kain ubija svoga brata Abela. Poinjen je grijeh ovjeka protiv ovjeka koji je ujedno i grijeh protiv njegovog Stvoritelja. Nad Kainom se izrie sud i prokletstvo. Pravedni Bog je pozivao Kaina prije pada da se otvori, a ne odbacuje ga ni nakon poinjenog ubojstva. Preteka mu je grinja savjesti koja ga progoni, kako zastupa nadbiskup Alojzije Stepinac.232 Po grijehu savjest postaje nemirna i Kain u svakom ovjeku vidi svog neprijatelja, osvetnika. Ljudi ga tjeraju iz svoje sredine i zajednice koju je on svojim inom ugrozio. ovjeanstvo ga tjera od sebe, iskljuuje ga.233 Kain uvia strahotu svojeg ina, svjestan je da e biti lutalica i da mu svatko moe nauditi. Stoga ga Bog titi i na njega stavlja znak da ga tko naavi ne bi ubio: "Tko ubije Kaina, na njemu e se

231

Usp. A. STEPINAC, Odluka o otkupljenju nada prvih ljudi nakon pada, Propovijedi o Knjizi Postanka. 232 Usp. A. STEPINAC, Prvo ubojstvo ovjeka na zemlji, Propovijedi o Knjizi Postanka: "Bog nije odmah unitio Kaina, ve je i tu imao smilovanja. Ali mu ipak daje do znanja, da je ubojstvo nevinog ovjeka u nebo vapijui grjeh. A Kain, da nita drugo nije primio kao kaznu, teka mu je kazna bila ve ona grinja savjesti, koja ga je muila otada, kad je Bog nad njim izrekao svoju rije: 'Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga! Obraivat e zemlju, ali ti vie nee davati svoga roda. Vjeni e skitalica na zemlji biti!'". 233 Usp. C. TOMI, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 198.

118

119 izvriti sedmerostruka osveta. Bog ne eli daljnje prolijevanje krvi, ne eli osvete ni mrnje meu ljudima. ovjeanstvo se krvoproliem razdvaja i upropatava. Samo iz ljubavi prema Bogu izvire pravi odnos prema blinjemu te donosi mir, napredak i blagostanje. 234 Post 4,16 navodi kako Kain odlazi ispred lica Jahvina u zemlju Nod, istono od Edena i ondje se nastani. Kain iz plodne zemlje dolazi u Nod, neplodnu, suhu i pustinjsku zemlju, u zemlju propasti, umiranja i prokletstva kojima se on ima suprotstaviti da bi preivio. Kain je pod Bojom zatitom pa e i u "daljini Bojoj" opet pronai put u "Boju blizinu".235 1.3.3 Blagoslov novog ovjeanstva "Svretak potopa Noa i njegovi sinovi" naslov je propovijedi koja prua govor o blagoslovu novog ovjeanstva (Post 9,1).236 Bog izgovara ljudima na poetku i kasnije svoje blagoslove. Najprije obnavlja blagoslov nad branom zajednicom: "Tada Bog blagoslovi Nou i njegove i ree im: 'Plodite se i mnoite i zemlju napunite'" (9,1). Ljudima se opet predaje vlast nad stvorenjima: "Neka vas se boje i od vas strahuju sve ivotinje na zemlji, sve ptice u zraku, sve to se po zemlji kree i sve ribe u moru: u vae su ruke predane" (9,2), daje im mogunost lakeg preivljavanja, daje im hranu: "Sve to se kree i ivi neka vam bude za hranu: sve vam dajem, kao to vam dadoh zeleno bilje" (9,3). Odobreno postaje i blagovanje ivotinja to je i vidljivo u Post 4,4, gdje Abel prinosi rtvu. Nema sklada meu stvorenjima. ivotinje se boje ovjeka. On e ih ubijati i njima se hraniti, a one e ovjeka ugroavati. Na zemlji nastaje borba za red i opstanak.237 Zapovijed o ne blagovanju mesa iz Post 1,30 je ponitena, ovjek sada smije blagovati meso sa strahopotovanjem prema ivotu, ije je sjedite u krvi. Zato idovi nisu jeli mesa s krvlju. Blagovanje mesa s krvlju se smatra istim to i poiniti idolatrijski in, ubojstvo ili preljub.238 Bog najstroe zabranjuje ubojstvo ovjeka jer je on jedini gospodar njegova ivota i objavljuje strogu kaznu za njegovo ubojstvo. U Post 9,7: "A vi, plodite se, i mnoite i zemlju napunite, i podloite je sebi opet se ponavlja poziv na ivot, na vladanje stvorenim resursima. Ovaj Boji blagoslov nosi

234 235

ISTI, 199. Usp. A. REBI, Biblijska prapovijest, Kranska sadanjost, Zagreb 1970, 202. 236 Usp. A. STEPINAC, Svretak potopa Noa i njegovi sinovi, Propovijedi o Knjizi Postanka. 237 Usp. C. TOMI, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 248. 238 Usp. A. REBI, Biblijska prapovijest, Kranska sadanjost, Zagreb 1970, 235.

119

120 znaenje poticaja i poziva ovjeka na rast i napredak na svim podrujima njegovog djelovanja. C. Zavretak: Teoloki zakljuak Biblijska prapovijest je usmjerena na govor o spasenju. Ona je povijest Boje moi i ljubavi, povijest ovjekovog grijeha na koji Bog odgovara svojom naklonou. Ona je povijest Bojeg spasiteljskog plana. Bogata je sadrajem i dinamikom kojom uvijek postie zainteresiranost kod itatelja. Moe se rei da nosi prolost, sadanjost i budunost. Nadbiskup Alojzije Stepinac zapoeo je u zatoenitvu u Kraiu tumaiti Petoknjije kako bi pomogao upnicima koji moda nemaju vremena a moda ni nadarenosti da to ine. U biblijskoj prapovijesti (Post 1 11) Bog se prikazuje i objavljuje kao jedan, istinit i stvoritelj. On je razliit od svijeta, ali iz njega nije ni odsutan, kao to nije odsutan ni iz ljudske povijesti. On nije omeen ni poetkom ni krajem, sve to je stvoreno stvara svojom rijeju. Prikazuje se kao ljubav, sveznanje i svemo, kao gospodar svega stvorenja i cjelokupne ljudske povijesti. On je brini stvoritelj koji se brine o svojem stvorenju. uvar je prirode i budan pazitelj nad moralnim redom.239 Ova radnja slijedi prikaz dogaaja kako bi se jasnije uoila Boja dobrota i ljubav u stvaranju, ovjekov slobodan in udaljavanja od Boga, te Boja intervencija i osuda grijeha (Post 3), osuda umorstva (Post 4), pobuna ovjeka protiv Boga (Post 11). Bog ne ostavlja ovjeka nego spaava pravednika i svakome iskazuje milosre. Bog pretpovijesno a ne lokalno stvara ovjeka slobodna i svjesna, obdarenog razumom i mogunou vlastitog izbora, kao onoga koji je Bogu uvijek u blizini, koji ivi od Boje ljubavi i dobrote. Prikazan kao vrhunac stvorenja, kao onaj koji treba nastaviti usavravati Boje planove stvaranja, ovjek postaje uvar stvorenja koja s njim dijele vrijeme i prostor. ovjek je slobodnom odlukom ispao iz reda stvaranja sklada sa stvorenjima (Post 3). Poinio je grijeh protiv Boga, poradi pomanjkanja usredotoenosti i vjere u njega. Time se otvara neprestana borba ovjekove odluke za dobro ili zlo. U Post 4 se opisuje prvo ubojstvo ovjeka na zemlji koji je obiljeen grijehom protiv ovjeka. Poradi ovjekove oholosti, nemarnosti prema moralnim vrednotama, nepotivanja Boga i njegovih stvorenja dolazi do opeg potopa (Post 6). Svoje ostvarenje grijeh

239

Usp. C. TOMI, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977, 279.

120

121 postie u kuli babilonskoj gdje se dogaa kolektivna pobuna ljudi protiv Boga (Post 11). Bog zna za ovjekovu tvrdou srca, oholost, nevjeru, pomanjkanja ljubavi, pa ovjeka ne ostavlja, iznova prua ruku pomirenja. Daje mu nadu u spasenje, sklapa s njim savez i daje obeanje da e ga titi. Moe se zakljuiti da biblijska prapovijest posredovanjem nadbiskupa Alojzija Stepinca govori i dananjim ljudima o pravom odnosu prema Bogu i blinjemu, gdje prevladava dobrota, ljubav i Boji plan spasenja. Povijest spasenja razvija se u povijesti ovjeanstva. Bog se brine o ovjeku, s njime ima svoj spasiteljski naum, naum ljubavi i spasenja.

Koritena literatura: ARENHOEVEL, Diego, Prapovijest, Kranska sadanjost, Zagreb 1988. HOHNJEC, Nikola, Biblija u prozi, Mojsijevo petoknjije, prednji proroci i kasna Biblija, Kranska sadanjost, Zagreb 2002. Jeruzalemska Biblija s velikim komentarom, Kranska sadanjost, Zagreb 2001. LUJI, Boo, Drugi mogunost ljubavi, Kranska sadanjost, Zagreb 2003. OBERKI, Janko REBI, Adalbert, Biblijska povijest Staroga i Novoga zavjeta, Hrvatsko knjievno drutvo sv. irila i Metoda, Zagreb 1972. REBI, Adalbert, Biblijska prapovijest, Kranska sadanjost, Zagreb 1970. REBI, Adalbert, Stvaranje svijeta i ovjeka, Kranska sadanjost, Zagreb 1996. Rjenik biblijske teologije, Obeanja, Kranska sadanjost, Zagreb 1993. STEPINAC, Alojzije, Propovijedi o Knjizi Postanka, Krai 1958, (Rukopis). TOMI, Celestin, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977.

121

122

Sadraj: A. Uvod: Aktualnost biblijske prapovijesti 1. Biblijska prapovijest kao neiscrpno djelo 2. Prapovijesne teme nadbiskupa Alojzija Stepinca 3. Tematika radnje B. Glavni dio: Izabrane teme prapovijesti 1. Stvaranje svijeta i ovjeka (Post 1 2) 1.1 Stvaranje svijeta 1.2 Stvaranje ovjeka (Post 2) 1.3 Sretno stanje prvih ljudi 2. Prvi grijeh 1.1 Pad prvih ljudi (Post 3) 1.2 Bratoubojstvo, Kain i Abel (Post 3) 1.3 Noino pijanstvo i rodoskvrnue Hama (Post 9) 1.4 Oholost graditelja kule babilonske 3. Obeanje, savez i otkupljenje 1.1 Prvo evanelje (Post 3,15) 1.2 Savez izmeu Boga i svega stvorenja (Post 9,1-17) 32 122 2 2 3 6 8 8 8 11 14 18 18 20 24 26 30 31

123 1.3 Otkupljenje 1.3.1 Stanje nakon pada 1.3.2 Zatita bratoubojice 1.3.3 Blagoslov novog ovjeanstva C. Zavretak: Teoloki zakljuak Koritena literatura Sadraj 34 35 36 37 39 40 42

Sveuilite u Zagrebu Katoliki bogoslovni fakultet Vlaka 38, 10000 Zagreb

Franjo Mezak

IZABRANI ENSKI LIKOVI U STAROM ZAVJETU

Diplomski rad (5)

123

124

Vodstvo: prof. dr. Nikola Hohnjec

Zagreb 2007

UVOD Kroz povijest ljudskog roda i u razliitih kultura i naroda nailazi se na razliita miljenja i nauavanja o eni u odnosu prema muu ili drugim mukarcima, o njezinoj ulozi i vrijednosti u privatnom i u javnom drutvenom i vjerskom ivotu. Najee ena je smatrana niom od mukarca ili mua, u ljudskom dostojanstvu i sposobnosti i nije imala glavnu i odluujuu rije ni u obitelji ni u javnom ivotu. Trebala je samo sluati, biti pokorna kao ena muu ili kerka ocu i izvriti to joj je bilo reeno ili nareeno. Svakako je ena bila podreena muu a kerka ocu. Tu ovisnost i podreenost ene muu mnogi su nastojali opravdati vjerom i tekstovima Svetog pisma Staroga i Novoga zavjeta. Jedni su to inili iz neukosti a drugi iz zlobe i zlonamjernosti traei u tekstovima Svetog pisma one reenice ili citate istrgnute iz cjeline koje su zatim tumaili pristrano kako je njima odgovaralo da opravdaju svoje stavove koji su ili upravo za tim da degradiraju dostojanstvo ene i da je uine tovie podlonom sebi zbog svoje sebinosti i pohote. Takvi negativni i superiorni stavovi mukarca nad enom sigurno nemaju svoje uporite u Bibliji. Valja se sjetiti Isusovih rijei kada je odgovorio farizejima na upit: Je li doputeno otpustiti enu s kojega god razloga? On odgovori: Zar niste itali: Stvoritelj od poetka muko i ensko stvori ih i ree: Stoga e ovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju enu; i dvoje njih bit e jedno tijelo: to, dakle Bog zdrui, ovjek neka ne rastavlja. Farizeji, oito nezadovoljni takvim odgovorom postavie Isusu drugo pitanje: Zato onda Mojsije zapovijedi dati otpusno pismo i otpustiti? Odgovori im Isus: Zbog 124

125 tvrdoe srca vaega dopusti vam Mojsije otpustiti ene, ali od poetka ne bijae tako (Mt 19,4-8). Iz tih Isusovih rijei proizlazi da je Bog drukije u svojoj stvaralakoj zamisli predvidio ivot izmeu mukoga i enskoga, a uzrok zato se to tako ne ostvaruje jest u tvrdoi ljudskog srca. Na poetku Biblije u knjizi Postanka opisuje se stvaranje prvog ovjeka i kada se meu svim ivim stvorovima nita ne nae njemu slino Bog ree: Nije dobro da ovjek bude sam: nainit u mu pomo kao to je on (Post 2,18). I kad je Adam ugledao kraj sebe enu koja je bila nainjena od njegova rebra rekao je: Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! enom neka se zove kad je od ovjeka uzeta. Stoga e ovjek ostaviti oca i majku da prione uz svoju enu, i bit e njih dvoje jedno tijelo (Post 2,22-24). Opisujui stvaranje prvog ovjeka i ene biblijski pisac eli istaknuti i naglasiti tko i to je ena. Zajedno s mukarcem pripada jednoj te istoj ljudskoj vrsti i ima isto ljudsko dostojanstvo. Njih dvoje u zajednikom ivotu u braku ostvaruju jedno tijelo, zajednitvo ivota. Ona je od ovjeka, njegova pomonica, suradnica i njemu ravnopravna. Tu nema ni traga o nekakvoj podreenosti mukarcu i ona nije manje vrijednosti u odnosu na njega. Naprotiv, ena je stavljena na istu razinu kao i mukarac. Oboje su stvoreni na sliku Boju (Post 1,27). I mukarac i ena primaju isto poslanje i blagoslov od Boga. I blagoslovi ih Bog i ree: Plodite se i mnoite i napunite zemlju i sebi je podloite i daje im vlast nad svim stvorenim (Post 1,28-30). U Bojem planu bila je zamiljena jednakost spolova, dostojanstvo osoba i nitko nikome nije podinjen. Poremeenost i nesklad odnosa izmeu mua i ene, a i Boga, nastaju nakon njihova grijeha. Na Boje ispitivanje zato su to uinili, umjesto da jedno drugoga titi, oni optuuju jedan drugoga (Post 3,8-10). Tako se taj idealni praiskonski odnos poremetio. Tijekom vremena odve se naglauje muka uloga i samim tim omalovaavaju se vrijednosti i dostojanstvo ene. Posljedica toga su razliite rastave, poligamija, nevjera, ena postaje vlasnitvo mua. Do udaje djevojka ovisi o ocu, a po udaji ovisi o muu i njegovo je vlasnitvo. Pravno i ekonomski ograniena, iskljuena od obrezanja po kojem se pripada Bojem narodu, nije obavezna moliti svakodnevnu molitvu 'ema' kao i djeca i robovi, zabranjeno im je svima uenje Svetoga pisma. Mu moe enu otpustiti i ne smije se udati za drugoga dok se mu moe ponovno eniti (Pnz 24,1-4). Ve je reeno kod opisivanja stvaranja prvog ovjeka i ene da je istaknuta ravnopravnost i dostojanstvo spolova. To isto se dogaa i kod izricanje kazne nakon njihovog neposluha i grijeha. Bog izrie jednake kazne jednome i drugome i svaki snosi posljedice svoga grijeha i neposluha (Post 3,1619) 125

126 1. Vanost i ustrojstvo obitelji Obitelj i obiteljski ivot tijekom povijesti u Izraelu postojao je sve vaniji. Kada su plemena osvojila i nastanila osvojenu kanaansku zemlju obitelj se suzila na osnovnu jezgru. Tako je obitelj vie nego drugdje postala ugaoni kamen drutvenoga ivota. Vie obitelji sainjavalo je klan ili pleme, i koliko je obitelji sainjavalo jedno pleme prema tome se gledala vanost i veliina dotinog plemena. Obitelj se mogla odijeliti od plemena, ali pojedinac nikada iz obitelji. lanovi jedne obitelji ine jedinstveno tijelo, te se usporeuju s udovima tijela. U njihovim ilama tee zajednika krv.240 Unutar obitelji otac je imao neogranienu vlast nad njenim lanovima. Mogao je ker prodati u roblje ili je dati nekom mukarcu ili neposlunu djecu ak i ubiti. Sinovima je mogao odrediti njihove ene, a od svojih se ena rastati bez nekoga posebnoga razloga i bez novane naknade. ena je bila vlasnitvo mua i smatrala ga je svojim gospodarom. Uz kune poslove obavljale su i druge teke i fizike poslove, a u drutvu i obitelji zauzimale su nizak poloaj. Ovakva apsolutna vlast oca u obitelji proizlazila je iz injenice da je otac bio apsolutni gospodar a bio je i sveenik u obitelji. U obitelji se tovalo Boga, molilo se, klanjalo i prinosilo rtve. Najvei vjerski obiteljski blagdan bio je Pasha (Izl 12,24-27).

240

Usp. Informativno izlaganje u: A. REBI, Biblijske starine, Kranska sadanjost, Zagreb 1983, 82.

126

127

2. Vjenanje i brak enidba pojedinog lana obitelji nije bila samo njegova stvar, nego stvar itave obitelji. U pravilu su roditelji birali i odreivali sinu enu a kerki mua, to se moe i razumjeti kada se djevojka mogla ve udati s navrenih 12 godina a mladi eniti s navrenih 13 godina.241 Kod sklapanja zaruka bio je sastavljen pismeni ugovor pred svjedocima i potvren zakletvom zarunika (Tob 7,16). Obred zaruka bi zavrio tako da bi sveenik ili otac stavio desnu ruku zarunice u desnu ruku zarunika te pri tom govorio: Bog Abrahamov, Bog Izakov i Jakovljev bio s vama, te vas sjedinio i napunio blagoslovom! (Tob 7,15). 242 Tako sklopljene zaruke vezalo je dvoje mladih kao i sam brak, te su ostali ivjeti svaki u kui svojih roditelja do onog dana kad je dogovorena svadba i tada bi se nastanili zajedno ivjeti kao mu i ena. U pravilu se trebalo eniti unutar istog plemena. enidba sa strankinjama bila je zabranjena zbog krivobotva i idolatrije (Pnz 7,3-5). enidba je po Mojsijevom zakonu simbol i oznauje savezniki odnos izmeu Boga i Izraela. Stoga proroci esto puta vjersku nevjernost Izraelskog naroda usporeuju s branom nevjernou i s bludnou (Izl 34,16; Pnz 7.3; Ho 2 - 3, Ez 16,3 sl). enidbene zapreke postojale su i unutar izraelskog naroda. Tako se jedinica morala udati za svog sunarodnjaka, a otputena ena ako je ostala udovica vie se nije ponovno mogla udati za svog prijanjeg mua (Br 27,8; Pnz 24, 4). Postojala je enidbena zapreka krvnog srodstva u izravnoj liniji: otac, ki, unuka ili mati, sin, unuk. Isto tako i u poprenoj liniji: braa, sestre, bratii i sestrine (Lev. 6 - 18). Rastave su takoer bile predviene kao to pie u knjizi Ponovljenog zakona (24,1-4.): Kada tko uzme enu i s njome postupi kao mu, a potom na njoj otkrije to runo, te ona vie ne nalazi milosti u njegovim oima, i on joj napie otpusno pismo, urui joj ga i potjera je iz svoje kue ena se nije mogla rastaviti od mua, ako je to eljela, trebala je neto uiniti da ju mu zamrzi i da joj napie otpusno pismo. Preljub se kanjavao i to strogo, no ne jednako za mukarca i enu. Mukarcu je bila doputena poligamija, stoga se drukije gledalo i na preljub. Mukarac je uinio preljub ako je imao odnos s udanom enom (Lev 20,10; Pnz 22,22sl.). Ako je mukarac opio s djevojkom ili slobodnom enom morao ju je uzeti za enu ili platiti pola zarunikog dara, mohara (Pnz 22, 28 29). Ako se dogodilo da je zarunica ili ena bila silovana u polju i nije se mogla spasiti vikom, kamenovanjem je bio kanjen samo mukarac (Pnz 22,23-27). Ako je ena
241

Uostalom to je u idova bilo vrijeme punoljetnosti na religioznom podruju je obradom kod djeaka u poetku 13. godine on postaje bar micva, sin zakona. 242 Usp, A. REBI, Biblijske starine, Kranska sadanjost, Zagreb 1983, 84.

127

128 spolno opila bilo s oenjenim ili s slobodnim mukarcem uvijek je bila optuena za preljub, koji se kanjavao smru kamenovanjem (Post 20,6; 26,10; Lev 20,10). Prostituciju je strogo zabranjivao i kanjavao Mojsijev zakon (Lev 21,9). Izraelci su se posebno s prostitucijom susretali kod pogana, Babilonaca i Kanaanaca kod kojih je prostitucija bila ukljuena i u vjerski kult. Ti poganski obiaji polako su prodirali i u Izrael, a napose za vrijeme izraelske monarhije (1 Kr 14,24; 15,12; 22,47 i dr.), tako da je dola i do jeruzalemskog hrama. Takve poganske obiaje proroci su neprestano kudili i pozivali na obraenje (Iz 23,16; Jer 5,7; Ez 16,31). Stoga se otpadnitvo izraelskog naroda od Boga opisuje slikom bludnitva, narod se naziva bludnicom a Bog s naputenim muem (Ho 2 3; Jer 2,20; Iz,1,21; Ez,16,31 i dr.). IZBOR ENSKIH LIKOVA 1. Eva243 Na prvim stranicama Svetoga pisma gdje se govori o stvaranju svijeta govori se i o stvaranju prvih ljudi. Bog nije zamislio ovjeka kao samca, nego ovjeka u drutvu i zajednitvu. I ree Bog: Nije dobro da ovjek bude sam: nainit u mu pomo kao to je on (Post 2,18). I blagoslovio je Bog prvi ljudski par i pozvao ih je da zemlju napue potomstvom i da svim stvorenim upravljaju. U Post 2 opisuje se kako je Bog stvorio ovjeka-ovjeanstvo i kakav bi trebao biti odnos izmeu mukarca i ene, dok Post 3 izvjeuje kako je to bilo u stvarnosti. Kada je Adam nakon sna ugledao kraj sebe stvorenje kao to je on, uskliknuo je: Gle, evo kosti od mojih kostiju. Mesa od mesa mojega! enom neka se zove, od ovjeka kad je uzeta! (2,23). Tim usklikom Adam izraava radost, to je dobio ivotnu druicu i partnericu za zajedniki ivot. Ne opisuje se samo kako je prva ena stvorena, nego se jo vie naglaava tko ona jest. Ona je iste naravi i roda kao i Adam i istog ljudskog dostojanstva i oboje su stvoreni na sliku Boju, isti im je Stvoritelj: Na svoju sliku stvori Bog ovjeka na sliku Boju on ga stvori, muko i ensko stvori ih (Post 1,27). ovjek nije sam, jedan su na drugog upueni, meusobno povezani. I meusobno se i privlae kao mukarac i ena. to vie, od Boga su primili i blagoslov da raaju djecu i da zemlju sebi podloe: I blagoslovi ih Bog i ree im: Plodite se i mnoite i napunite zemlju i sebi je podloite. Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim ivim stvorovima to puze po zemlji (1,28). Biblijski pisac u tom opisu o stvaranju svijeta i prvih ljudi opisuje njihovu sreu i radost koja se oitovala u meusobnom povjerenju, jednakosti, ravnopravnosti i zajednitvu
243

Ime heva, eva znai majka ivih to dobro odgovara poetku ovjeanstva.

128

129 ivota. Tu idilu, sreu i radost zajednikog ivota i prijateljstva s Bogom opisao je biblijski pisac u Post 2 slikovitim jezikom edenskog vrta i njegovih plodova, kuda je Bog stavio ovjeka da ivi. Edenski vrt u koji je Bog stavio prve ljude da ive postalo je mjesto njihova iskuenja i pada. Tu njihovu alosnu stvarnost ivota opisuje Post 3. Budui da je Bog stvorio mukarca i enu na svoju sliku i slinost, to znai da ih je obdario besmrtnom razumskom duom i slobodnom voljom. Bog je pokazao prvim ljudima to je za njih dobro, a to zlo. To je biblijski pisac slikovito opisano, da nisu smjeli jesti plodove sa stabla spoznaje dobra i zla (2,17). Kako je opisano u Post 3,1-7, ena je razgovarala s napasnikom i povjerovala njegovim poluistinama.244 Plod stabla bio je za oi zamamljiv, za mudrost poeljan, uzela ga je i jela te dala svome muu i on je jeo. 245 Taj in neposluha i nepovjerenja prema Bogu unitio je idilu i sreu prvih ljudi. U njihov ivot uvukao se nemir nesklad i nepovjerenje. 246 Poremeen je odnos prijateljstva i povjerenja i prema Bogu i meusobno. Pred Bogom se skrivaju, a na Boje upite meusobno se optuuju i stide se jedan pred drugim. Osjeaju da su goli, a to znai prema shvaanju starih Hebreja da su obeaeni i lieni svog ljudskog dostojanstva. Taj neposluh i nepovjerenje prema Bogu povlai i svoje posljedice. Bog izrie kazne i muu i eni. Kada se govori o grijehu prvih ljudi obino se povrno misli na Evu, da je ona to skrivila i da je ona za to odgovorna. Adamova odgovornost nije nimalo manja od Evine. Jedan i drugi su znali to je Bog zabranio i zato. Eva je povjerovala sotoni, a Adam svojoj eni Evi, kako se i pravdao pred Bogom: ena koju si stavio uza mene ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo (Post 3,12). Svaki je slobodan i odgovoran za svoje ine. Jer kako Eva nije trebala sluati sotonu, tako isto i Adam nije trebao sluati svoju enu Evu. Stoga svaki prima i kaznu od Boga. Oboje su istjerani iz vrta Edenskoga, to oznaava da su preputeni mukotrpnom ivotu: za Adama obraivanje zemlje u znoju lica svoga, a za Evu muke u raanju djece. Ako se povrno itaju biblijske stranice i ovo izvjee o grijehu prvih ljudi, obino nastaje dojam da je za sve zlo kriva Eva ili ena uope. Istina je, da je grijehom prvih ljudi poremeen iskonski odnos i izmeu mua mukarca i ene. No nipoto se ne moe rei, ako se ispravo ita i tumai Boja rije, da je zbog toga ena odgovornija ili manje vrijedna i podlona muu kao slukinja, da se ne kae ropkinja.

244 245

ena je pogrijeila to je zmiju-sotonu, nie stvorenje uzela ozbiljno. ovjek se fiksirao na plod, suzio mu se horizont obilja i plodova i izabire samo dio kao sredite. 246 Umjesto da jedno drugome pomognu, da jedno drugo zatiti, oni se gotovo avolski optuuju i svaljuju krivicu jednih na druge. Adam zato svaljuje krivicu na samog Boga radi ene koju mu je Bog dao.

129

130 Takvih miljenja i tumaenja bilo je kroz povijest ljudskog roda i u kranskoj tradiciji i nekih crkvenih tumaa Svetog pisma. Tako je i sv. Augustin tumaio tekst Post 2,18: Nainit u mu pomo kao to je on. da je ena jedino muu pomo u raanju i odgoju djece. Za svaki drugi posao mukarac je mukarcu bolja pomo. Takvo je tumaenje imalo svog utjecaja na kasnija stoljea. Ta su shvaanja ena iskrivljena. Ona jesu posljedice grijeha, ali to stanje i shvaanje nije bilo u Bojem planu. Gledajui postupak prve ene Eve, moe se rei da je ona imala svoju ansu koju je proigrala, ali ne samo za sebe nego i za potomstvo. Bog koji ima u planu ovjekovo dobro i vjeno spasenje, nakon neposluha prve ene najavljuje novu Evu u Mariji, koja e biti posluna u ostvarenju spasiteljskog Bojeg plana. 2. Sara Kao to na poetku ljudskog roda stoji prva ena Eva, isto tako stoji i Sara na poetku izabranog Bojeg naroda, Izraela.247 S Abrahamom i njegovom enom Sarom zapoinje povijest izabranog naroda. Abraham je primio Boji poziv da poe iz svog rodnog zaviaja u novu zemlju koju e mu Bog pokazati i prima blagoslov od Boga koji mu obeava da e od njega uiniti velik i brojan narod. Abraham u poslunosti i u nadi u Boja obeanja naputa svoj rodni Ur Kaldejski, kolijevku i prethodnicu kasnije mezopotamske, asirske i babilonske kulture i kree u Kanan, za njega nepoznatu zemlju. U svemu tome prati ga njegova ena Sara. Zbog te nove zadae koju im Bog povjerava mijenja im i imena. Abram e se zvati Abraham to znai otac mnogih naroda i Saraji mijenja ime u Saru, to znai kneginja (Post 17,5.15). Taj odlazak u nepoznatu zemlju nipoto nije lagan i ugodan i pun je neizvjesnosti. Sam se rizik neizvjesnosti prihvaa, jer se slijedi Boji poziv. Nova zemlja i nove okolnosti donose za Abraham i Saru iskuenja. Zbog gladi u Kanaanskoj zemlji Abraham i Sara odlaze u Egipat, gdje je zemlja plodna zbog rijeke Nila. Sara je bila vrlo lijepa ena, a faraon je volio biti okruen mnogim lijepim enama. Abraham se zbog ljepote svoje ene bojao za sebe. I rekao joj je da se pred faraonom predstavi kao njegova sestra, bojei se da bi ga faraon mogao ubiti, ako sazna da joj je mu (Post 12,11-13). Da bi Abraham zatitio sebe, rtvuje svoju enu Saru predajui je faraonu. Time je bio zadovoljan Abraham i faraon, a kako je bilo Sari i kako se je ona u svemu tome osjeala nema ni rijei. Biblijski pisac biljei da ipak netko nije bio zadovoljan zatajom ene, a to je bio Jahve, koji je zbog toga udario faraona nevoljama. Spoznavi faraon prijevaru otpusti posramljenog Abrahama i njegovu enu.

247

Prema jednoj staroj idovskoj predaji meu prorocima Starog zavjeta nalazi se i sedam ena: Sara, Mojsijeva sestra Mirjam, sutkinja Debora, Samuelova majka Ana, kasnija Davidova ena Abigajla, proroica Hulda za kralja Joije i kraljica Estera.

130

131 Jo se jednom dogodilo da je Abraham lano predstavio svoju enu Saru rekavi da mu je sestra. Bilo je to u Geraru pred kraljem Abimelekom. Ponovno Bog uzima Saru u zatitu i oslobaa je nezakonitog braka (20,5).248 Tako ispada, ne ba lijepo za Abrahama da Sarinu ljepotu iskoritava za zatitu vlastitog ivota i za gospodarski napredak. Moda se sve to moe nekako opravdati i razumjeti u vremenu u kojem se je to zbivalo, u 18. stoljeu pr. Kr. Po tadanjem shvaanju ivot mua imao je veu vrijednost od enine asti. Stoga Bog svojim intervencijama spaava Sarinu ast i izvlai je iz neugodnih situacija. Bog obeava Abrahamu veliko potomstvo, a Sara je neplodna i to je kao neka suprotnost svim Bojim obeanjima. Ta Sarina nestrpljivost tjera ju da sama neto poduzme. Prema tadanjem shvaanju u elji za potomstvom Sara daje svoju slukinju Hagaru svom muu Abrahamu da joj ona rodi dijete na njezinim koljenima. 249 Glavni smisao braka je imati djecu, a ako ih nije bilo, to se smatralo velikom nesreom i za obitelj i narod. Kada je Hagara postala trudna, ona se osjeala vanom, ponosnom i vie vrijednom, te je stoga zagoravala ivot Sari. No Bog je pogledao i na Saru ne zaboravivi svoja obeanja koja je dao Abrahamu: Tvojoj eni Saraji nije vie ime Saraja: Sara e joj ime biti. Nju u ja blagosloviti i od nje ti dati sina; blagoslov u na nju izliti, te e se narodi od nje razviti (Post 17,15-16). Taj blagoslov koji je Bog izrekao nad Sarom ostvaruje se kad su tri tajanstvena gosta posjetili Abrahama i Saru. Abraham ih je kraljevski ugostio i poastio hranom to ju je pripremila njegova ena Sara i sluge. Dok su tajanstveni gosti pred ulazom u ator u hladovini hrasta Mamre jeli i razgovarali Sara je iz atora prislukivala njihove razgovore, jer kao ena nije mogla sudjelovati u razgovoru. Kada je Sara ula rijei da e zatrudnjeti i za godinu dana roditi sina u sebi se je nasmijala, jer je smatrala zbog svojih i Abrahamovih godina da je to nemogue. Na upit Boji zato se je smijala zbog neugodnosti porie svoj smijeh. I Bog joj ree: Zar je Jahvi ita nemogue? (Post 18,13-14). Djeaku to ga je Sara prema Bojem obeanju rodila dali su ime Izak, to je povezano sa smijehom njegovih roditelja. Kako je Izak rastao tako je Sara prijekim okom gledala na svoju slukinju Hagaru i njezina sina Jimaela. Stoga je traila od svog mua Abrahama da protjera slukinju Hagaru i njezina sina Jimaela da ne bi bilo ugroeno prvenstvo i batina Izakova jer stariji i prvoroeni brat imao je, jasno, prirodno prvenstvo pred mlaim Izakom..

248

Ovdje pisac, vjerojatno elohist po svojoj teologiji , opravdava Abrahama, da nije lagao jer mu je Sara uistinu polusestra po istom ocu ali drugoj majci od Abrahama to u ono vrijeme nije bila enidbena zapreka. 249 Takvo pravilo stjecanja potomstva vrijedilo je i inae za stari Bliski istok pa ga poznaje i Hamurabijev zakonik.

131

132 Promatrajui Sarin lik na temelju biblijskih tekstova vidi se da je uz svog mua Abrahama imala vanu ulogu za povijest izbranog naroda, jer Bog i nju blagoslivlja i govori da e se i od nje narodi razviti (17,15-16). Unato te vane uloge to joj je Bog namijenio, biblijski pisac je ne idealizira, nego je prikazuje unutar normalnih ljudskih okvira, i u njezinoj radoznalosti i ljubomori na slukinju. Takva kakva jest, obdarena svojstvima koja je esto ne razlikuju od obinih ena, unato svemu s vrstom vjerom u Boga, Sara kao pramajka izraelskog naroda zauzima jedno od najistaknutijih mjesta u galeriji starozavjetnih enskih likova.250 Sara je doivjela stotinu dvadeset i sedam godina, to se smatralo kod idova znakom posebne Boje naklonosti. Koje je znaenje imala Sara za Abrahama i za povijest izabranog naroda pokazao je nainom ukopa, to je kupio od jednog Hetianina pilju Makpelu251 u poljani nasuprot hrastu Mamre i tu je pokopa gdje je bio i sam sahranjen. 3. Rebeka Kada je dolo vrijeme Izakove enidbe Abraham alje najstarijeg svoga slugu u svoj rodni zaviaj k svojoj rodbini da tamo nae enu za njegova sina Izaka. Time je Abraham htio sprijeiti enidbu svog sina Izaka s Kanaankama ili tuinkama, osobito stoga to je prema idovskoj predaji nad Kanaancima bilo prokletstvo. I drugo, da se sauva vjera u jednoga Boga koja bi bila ugroena enidbom s pogankama. I sluzi je zabranio da nipoto ne vodi Izaka u njegov rodni kraj zbog opasnosti da bi tamo mogao i ostati. Tada bi u pitanje bio doveden Boji plan o stvaranju novoga naroda (Post 24,2-9). Sluga opremljen bogatima darovima i velikom karavanom stie u rodni kraj Abrahamov i zaustavi se kod zdenca kuda su ene dolazile po vodu. Obraa se Bogu molitvom da mu pomogne u odabiru prave djevojke za Izakovu enu. To bi trebala biti ona koju zamoli da mu dade piti vode, i koja e nakon toga rei, evo napojit u ti i deve. Po tome e prepoznati prvu djevojku koju trai za Izaka. Kada je ugledao Rebeku i iskusio njezinu prijaznost i uslunost darovao joj je nakit a time pokazao svoje namjere zbog kojih je doao, te zamoli i za prenoite. Sluga je bio lijepo primljen u kui Rebekina oca Betuela i brata Labana. Kada im je sluga ispripovjedio tko ga alje i s kojom nakanom dali su svoj pristanak, no ipak su pitali i samu Rebeku hoe li poi s ovim ovjekom da bude ena Izaku. Rebeka je dala svoj pristanak te su krenuli na put, uz blagoslov svojih ukuana: Sejo naa, budi mati nebrojenim tisuama, a neprijatelja svojih vrata potomci ti zaposjeli! (24,60). Prvi susret Rebeke sa svojim muem Izakom zbio se u okolici zdenca Beer Lahaj Roj u Negebu. Taj susret opisan je kratko za razliku od prosidbe: Tada Izak uvede Rebeku u svoj
250 251

Usp. LJ. MATKOVI-VLAI, Velike ene Starog zavjeta, Teovizija, Zagreb, 1998, 18. Sarin je grob zametak budue Obeane zemlje, Palestine ili kasnijeg Izraela.

132

133 ator i uze je sebi za enu. U ljubavi prema njoj Izak je nalazio utjehu nakon smrti svoje majke (Post 24, 66). Poput svih pramajki, i Rebeka je ispoetka bila neplodna. Nakon Izakove molitve Bogu, ona zatrudni i oekuje blizance. Kako su se oni jo neroeni sudarali u njezinoj utrobi, ona se obrati molitvom Bogu te primi proroanstvo o roenju: Dva su svijeta u utrobi tvojoj, dva e se naroda iz tvoga krila odijeliti. Narod e nad narodom gospodovati, stariji e sluiti mlaemu (25,23). U tom inu molitve vidi se da je Rebeka ena duboke vjere. Kroz molitvu trai od Boga rasvjetljenje za ono to ju mui i to ne razumije. Prvoroeni je djeak dobio ime Ezav, to znai rutav, drugi je dobio ime Jakov to skriveno znai peta ali i prijevara. Ezav se je bavio lovom a Jakov se vie drao oko kue. Otac Jakov vie je volio Ezava zbog jela koja mu je pripremao od svoje lovine, a majka je vie voljela Jakova zbog njegove privrenosti domu. Ezav kao prvoroenac bio je u povlatenom poloaju. No sa svojim pravom prvorodstva postupa lakomisleno. Kad se jednom vratio iz polja gladan kui u svojoj nepromiljenosti za zdjelu lee prodaje svoje prvorodstvo bratu Jakovu. U suparnitvu meu braom Rebeka se stavlja na stranu mlaega tj. Jakova.252 Izak je ve ostario i oslijepio. Rebeka se boji da bi mogao blagoslov prvorodstva otac podijeliti Ezavu, to mu po pravu i pripada. Stoga Rebeka stupa u akciju kojom eli osigurati blagoslov prvorodstva sinu Jakovu, stoga ne pree ni od prijevare. Dok je Ezav bio u lovu da svom ocu pribavi jelo od divljai i primi oev blagoslov u tome ga je preduhitrila majka. Rebeka je pripremila ukusno jelo, a sina Jakova obukla u Ezavove haljine a ruke i vrat omota koom od kozleta i tako prevarie starog i slijepog Izaka, koji svoj blagoslov prvorodstva podijeli ne znajui svom sinu Jakovu umjesto Ezavu.. Kako je ve reeno Rebeka je bila ena vjere i to vjere u jednoga Boga Jahvu. I u svojim ivotnim tekoama obraa se Bogu za pomo. No i u njezinom ivotu se iskazuje ono ljudsko, kada ovjek eli ostvariti svoje planove nestrpljiv je u iekivanju ostvarenja Bojih obeanja i planova, te stoga stvar uzima u svoje ruke. Zbog pristranosti prema sinovima stavlja se na stranu mlaega Jakova. U elji da njemu osigura prvorodstvo i blagoslov slui se lukavstvom i prijevarom. Kada se prijevara otkriva zbog Ezavove srdbe i elje za osvetom strahujui za ivot Jakovljev alje svoga sina svojoj rodbini. Po zavretku svog zemaljskog ivota sahranjena je u pilji Makpeli u grobnicu patrijarha. Kao ena patrijarha i ona je nositeljica Boanskog obeanja i blagoslova.253
252

U odgoju taj idealni par, Izaka gotovo ve prikazanog i rtvovanog i prelijepe Rebeke uvlai se crv suparnitva, nesloge i pravljenje razlika. Prvo oba roditelja ne prihvaaju Ezava zbog braka s Kanaankom, a onda Rebeka vie voli Jakova a Izak Ezava, ovjeka divljine i polunomada. 253 Usp. H. HAAG, K. ELLINGER, M. GROHMANN, .... Ljubav je jaka kao smrt. Veliki parovi u Bibliji, Kranska sadanjost, Zagreb 2001, 48.

133

134 4. Rahela Dva su razloga zbog kojih Jakov odlazi u Haran k rodbini odakle mu je majka Rebeka. Prvo mu majka savjetuje da se skloni kod njezina brata Labana, dok ne proe srdba njegova brata Ezava kojemu je na savjet majke prijevarom uzeo prvorodstvo i blagoslov. Drugu je razlog to mu sam otac Izak nalae da se ne eni s kanaanskim djevojkama, nego neka sebi potrai enu meu rodbinom svoje majke. Tako je Jakov posluao savjet i oca i majke te otputovao i sklonio se kod majinog brata, svog ujaka Labana (Post 28,1-2). Ljubavna pria izmeu Jakova i Rahele poinje idilino. Jakov se s Rahelom upoznao na zdencu. Dok je razgovarao s pastirima saznao je da se nalazi u blizini Labanovog doma. U to doe i Rahela sa svojim stadom da ga napoji, u emu joj pomogne Jakov. On ju pozdravi, predstavi joj se da je sestri njezina oca. Rahela ga uvede u kuu svoga oca Labana, koji ga radosno primi kao svoga roaka. Boravei u Labanovoj kui Jakov izrazi svoju ljubav prema Raheli s molbom da je smije oeniti. I pala je pogodba izmeu Jakova i Labana. Jakov je sam odredio cijenu od sedam godina slube u kui Labanovoj. Oito mu se nije urilo povratkom zbog mogue osvete njegova brata Ezava. Biblijski pisac tu veliku ljubav kojom je Jakov ljubio Rahelu izrazio ovom reenicom: Tako je Jakov sluio za Rahelom sedam godina, ali mu se uinile, zbog ljubavi prema njoj, kao nekoliko dana (29,20). Nakon isteka sedam godina sluenja Jakov zatrai od Labana ker Rahelu. Priredili su svadbu i na veer Laban uvede u ator Jakovu svoju stariju ker Leu koja nije bila tako lijepa kao Rahela. Kada je ujutro Jakov otkrio prijevaru svog tasta Labana uo je njegovo objanjenja, da je kod njih - i to s pravom - obiaj da se prije udaje starija kerka. 254 Moda se tada Jakov sjetio i svoje prijevare prema svome bratu Ezavu, i shvatio da treba sada i on ispatati svoju prijevaru. Da bi dobio za enu voljenu Rahelu dogovor o sluenju produio se jo na sedam godina. Tako je Jakov zapoeo svoj enidbeni ivot s dvije sestre, to jest ene koje meusobno postadoe suparnice. Lea koja nije bila voljena, raala je djecu, a voljena Rahela bila je nerotkinja. Lea je mislila da e raanjem tako zadobiti naklonost i ljubav svoga mua. ene se meusobno bore za ono to nemaju. Lea za Jakovljevu ljubav, Rahela za djecu. Dok je Lea raala djecu, Rahela je zbog toga patila, te je rekla svom muu Jakovu: Daj mi djecu! Inae u svisnuti! (30,1). Jakov joj odgovara: Zar sam ja namjesto Boga, koji ti je uskratio plod utrobe? (30, 2). Jakov joj eli rei da to nije u njegovoj moi i volji, nego je to Boja stvar. Iz te svoje nevolje Rahela posee za onim to je uinila i neplodna Sara te daje slukinju Bilhu svom muu da za nju rodi dijete. Rodivi joj slukinja jo jednog sina

254

Takvo enidbeno pravilo bilo je openito uvrijeeno pa ga takoer poznaje i Hamurabijev zakonik.

134

135 tada je Rahela pobjedonosno uskliknula: estoko sam se borila sa sestrom, ali sam pobijedila (30,8). Nakon toga sestra Lea ne eli joj ostati duna i uzvraa na isti nain pa i ona daje svoju slukinju Zilpu Jakovu i rodi mu dva sina. Bog se smilova i Raheli, i ona rodi sina kojemu dade ime Josip, to e rei: Neka mi Jahve pridoda i drugog sina (30,24). Rodila je i drugog sina na povratku u Jakovljev zaviaj i u porodu umrla. Sin je dobio ime Benjamin. Ona je ukopana u blizini Betlehema, a njezina sestra Lea pokopana je zajedno s Jakovom u grobnici patrijarha u pilji Makpeli. Rahela je privrena svome muu Jakovu, svojom ljepotom stekla je njegovu neopozivu ljubav. U natjecanju sa sestrom Leom za djecu iskazuje svoju zavist i ljubomoru, a da bi ostvarila svoje elje za djecom pokazuje hrabrost, odlunost i lukavost. To se oituje i u tome to je dala slukinju Bilhu svome muu, a da bi i sama rodila za ljubavice ustupa i mua svojoj sestri. Moe se rei da su za nju vanija djeca i to brojna, negoli ljubav mua jer ljubav i eli biti plodna. Polazei iz kue svoga oca bila je ponijela sa sobom i kune kumire i lukavo ih sakrila pred ocem kad h je on traio. Nosei sa sobom kumire, kao da se jo nije odrekla mnogobotva. Prije nego to e Jakov prinijeti rtvu zahvalnicu jedinom Bogu Jahvi traio je da svi odbace kumire koje su sa sobom ponijeli. Tada je i Rahela u punoj mjeri mogla postati dionicom Jakovljeve vjere u jednoga Boga. 5. Rahaba Na poetku Matejeva evanelja gdje se govori o Isusovom rodoslovlju spominje se i bludnica Rahaba: Salmon s Rahabom rodi Booza (Mt 1,5). Tako je u Isusovo rodoslovlje ubrojena poganka i strankinja, bludnica Rahaba, jer je u danom asu spoznala Boju milost i priklonila se izabranom Bojem narodu. Uinila je prekretnicu u svome ivotu i bila je ukljuena u spasiteljsko Boje djelo. Njezino hrabro djelo opisano je u knjizi Jouinoj (J 2,122; 6,17.22-25) Nakon Mojsijeve smrti Joua preuzima vodstvo izraelskog naroda. Pred njime stoji vana i odgovorna zadaa da izraelski narod uvede u Obeanu zemlju. Prije nego e prijei rijeku Jordan Joua alje svoje uhode da ispitaju tu novu zemlju, a napose da vide kako stoji grad Jerihon, kako je utvren. Pitao se: kako se pripremiti i kako osvojiti taj stari dobro utvreni grad? Izraelske uhode stigoe do kue bludnice u gradu koja se zvala Rahaba. Kod nje i prenoe. Ulazak u takovu kuu ne bi trebao biti posebno sumnjiv. Strani su posjetioci ipak bili primijeeni i prijavljeni kralju kao izraelske uhode koje izviaju njihovu zemlju. Kraljevi ljudi dolaze k Rahabi i trae od nje da im izrui te strane uhode. Rahaba priznaje da su bili kod nje, ali nije znala tko su, i da su prije zatvaranja 135

136 gradskih vrata i otili od nje. Kuda su otili ne zna. Potjera se izvan gradskih zidina dala u traenje za uhodama. Za to vrijeme Rahaba je sakrila Izraelce na svojoj terasi pod neobraeni lan i tako im spasila ivot od kraljevih ljudi. Za uzvrat Rahaba trai od izraelskih uhoda, kada budu osvajali Jerihon neka i njoj potede ivot, njoj i njezinim ukuanima. Izraelci joj to obeae, a prepoznatljivi znak zatite bit e crvena vrpca na prozoru njene kue. Kada su Izraelci osvajali Jerihon postupili su prema Rahabi i njezinim ukuanima kako je bilo i dogovoreno: Ali bludnicu Rahabu, i svu njenu obitelj, i sve njihovo, potedi Joua. Ona osta meu Izraelcim sve do danas, jer je sakrila glasnike koje je poslao Joua da uhode Jerihon (J 6,25). Bludnica Rahaba zatajila je uhode kraljevim ljudima i tako se svrstala na stranu tuinaca. Sama Rahaba daje odgovor zbog ega je to uinila: Znam da vam je Jahve dao ovu zemlju, jer je sve uhvatio strah od vas, i preu od vas svi itelji ovoga kraja. Jer usmo kako je Jahve isuio vodu Crvenoga mora pred vama, kada ste izali iz Egipta, i ono to ste uinili dvojici kraljeva amorejskih s druge strane Jordana, Sihonu i Ogu, koje pogubiste. Kad smo uli sve to, zastalo nam je srce, i nitko da smogne snage da vam se suprotstavi, jer Jahve, Bog va on je Bog gore na nebesima i dolje na zemlji (2,9-11). Rahabu spominje i poslanica Hebrejima naglaujui njezinu vjeru: Vjerom bludnica Rahaba ne poginu s nevjernicima, jer je lijepo primila uhode (11,31). I Jakovljeva poslanica hvali Rahabu zbog njezina djela, to ga je oito uinila potaknuta vjerom: Zar ne bijae isto tako i bludnica Rahaba opravdana djelima kad primi glasnike i kad ih izvede drugim putem? (2,25). Tako je bludnica Rahaba uz svoju gostoljubivost, hrabrost i snalaljivost ispovjedila i vjeru u jednoga Boga i bi ubrojena u izabrani Boji narod. 6. Debora Knjiga o Sucima slijedi iza Jouine knjige. S Jouinom smru nestalo je i pravog voe u Izraelskom narodu. Stoga je Bog u narodu podizao suce koji e u Boje ime narodom vladati, upravljati, vraati ga pravome Bogu i oslobaati ga od njegovih neprijatelja. Uloga sudaca opisana je i ovim biblijskim rijeima: Tada im Jahve stade podizati suce, da ih izbavljaju iz ruku onih koji su ih pljakali (Suci 2,16). Meu mnogim sucima koje je Bog podigao u Izraelu bila je i jedna ena po imenu Debora. Od trinaest njih koji se spominju imenom, Debora je etvrta po redu. Kako se vidi Bog i eni povjerava odgovornu slubu u narodu. Nita se ne govori na koji je nain pozvana i postavljena za sutkinju nad Izraelom. Ve samo stoji napisano: U to vrijeme Izraelu je sudila proroica Debora, ena Lapidotova. ivjela je pod Deborinom palmom izmeu Rame i Betela u Efraimovoj gori, i k njoj su dolazili Izraelci da presuuje u njihovim sporovim (4,4-5). 136

137 Kada su se Izraelci obratili Bogu zbog tekog jarma kanaanskoga kralja Jabina u akciju stupa Debora. Zajedno s izraelskim vojskovoom Barakom organizira vojsku i pohod protiv Jabinove vojske koju je predvodio vojskovoa Sisera. Debora prorie poraz Jabinove vojske. Barak odgovara Debori: Ako ti poe sa mnom, ii u, ako li ne poe sa mnom ne idem (4,8). Taj Barakov odgovor pokazuje koliki je ugled imala Debora pred ljudima i koliko je povjerenje imao u nju i sam vojskovoa Barak. Isto tako je pokazao da nema ba povjerenja u Boje rijei koje mu je prenijela Debora u Boje ime: Evo to ti Jahve, Bog Izraelov, zapovijeda: Idi kreni na goru Tabor i uzmi sa sobom deset tisua ljudi izmeu Naftalijevih i Zebulunovih sinova. Ja u k tebi na Kionski potok privui Siseru, vojskovou Jabinove vojske, s njegovim bojnim kolima i svim ratnicima, te u ga predati u tvoje ruke (4,6-7). Debora je pola s njime, ali mu je dala na znanje da slava pobjede nee pripasti njemu nego jednoj eni. Kada su dvije vojske stale jedna nasuprot druge zapoe estoka borba, u kojoj Barak hametice potue Siserinu vojsku, i sam se Sisera dao u bijeg. Tako bjeei da spasi svoj ivot stigne do atora Hebera Kenijca, ija ga ena Jaela primi u svoj ator. Prostre mu leaj i pokrije ga pokrivaem, uvjeren da je tu siguran. Od umora je vrsto zaspao, a Jaela uzme atorski klin i eki, priblii mu se s vanjske strane atora i zabije mu klin u glavu, te on umrije. Dok je Barak progonei traio Siseru stigne i on do atora ispred kojeg je stajala Jaela. Ona ga pozove i pokae mu mrtvog Siseru s atorskim klinom u glavi. Tako se ispunilo proroanstvo Deborino da e slava pobjede pripasti jednoj eni. I u daljnjim borbama Jabin, kralj kanaanski bio je sasvim uniten, a Izraelci osloboeni ropstva. Nakon izvojevane pobjede pjesma velia Deboru: Pusta bijahu sela izraelska dok ne ustadoh ja, Debora, dok ne ustadoh kao majka Izraelu (5,7). Velia se i vojskovoa Barak koji je Izraelsku vojsku, na poticaj Debore poveo u borbu protiv neprijatelja i svojih tlaitelja. Velia se i ena Jaela, koja je svojom rukom ubila Siseru, vojskovou kanaanske vojske. No svi zajedno slave Jahvu i njega veliaju pjesmom, jer su svjesni da su pobjedu izvojevali nad svojim neprijateljima, zato to je Bog usliao njihove vapaje i bio s njima. Unato svojoj velikoj ulozi, Debora nema popularnosti, kao mnoge druge ene u Bibliji. Njezin lik sutkinje u Izraelu opisan je dosta odmjereno, kratko i bez nekoga zanosa. Jednostavno, ona je od Boga odabrana za sutkinju nad Izraelom, to je hrabro i korektno obavila: Pa ipak, visoki poloaj to ga je zauzimala u idovskom drutvu, vrei ga odvano i junaki, potiui narod na vjeru u Boga, jamstvo je njezine izuzetne sposobnosti. S pravom je za sebe rekla da je majka Izraelu. Nastupilo je sretno vrijeme: U njezino vrijeme zemlja

137

138 bijae mirna etrdeset godina (5,31). Upravo je u toj reenici saeto sve o njezinim zaslugama. 7. Ruta Ova mala knjiga u Starom zavjetu, moglo bi se rei, da je narodna pria iz doba sudaca, a pripovijeda o sudbini jedne ene imenom Ruta, koja je strankinja, Moapkinja, ali se svjesno ukljuuje u sudbinu izraelskog naroda. Rutina svekrva Noemi zbog gladi i neimatine dola je iz Betlehema s muem i svoja dva sina na Moapske poljane, i tu su se nastanili. Mu joj se zvao Elimelek, a sinovi Mahlon i Kiljon.255 Sinovi se oenie Moapkama, jedna se zvala Orpa a druga Ruta. Prvo je umro Noemin mu Elimelek a umrijee i Malhon i Kiljon ne ostavivi potomstva. Noemi je ula da je Jahve pohodio svoj narod, i da u Betlehemu ima ponovno kruha, i odlui se vratiti. Svojim je snahama savjetovala neka se vrate svojim kuama i neka se ponovno udaju. Orpa se dala nagovoriti i ostala je. Ruta je vrsto odluila ostati uz svoju svekrvu Noemi i s njome dijeliti sudbinu, to je izrazila ovim rijeima: Nemoj me tjerati da te ostavim i da odem od tebe: jer kamo ti ide, idem i ja, i gdje se ti nastani, nastanit u se i ja; tvoj narod moj je narod, i tvoj Bog moj je Bog. Gdje ti umre, umrijet u i ja, gdje tebe pokopaju, pokopat e i mene. Neka mi Jahve uzvrati svakim zlom i nevoljom ako me to drugo osim smrti rastavi od tebe (1,1517). Tako se Noemi i Ruta zajedno vrate u Betlehem. Bilo je vrijeme etve. Kako je bio obiaj, siromani, posebno udovice, ili su pabiriti ito na njive bogatih. Tako je pola i Ruta te joj se posrei da je dola pabiriti za eteocima na njive Boaza, koji je bio roak Elimeleku. Rutu je, dok je pabirila klasje, zapazio i upoznao gospodar Boaz. Kad je uo ija je snaha i to je lijepoga uinila za svoju svekrvu Noemi, Boaz ju je uzeo u zatitu i iskazao joj je naklonost. Zazvao je na nju i Jahvin blagoslov zato to je odabrala da bude pripadnik izraelskog naroda i tovatelj jednoga Boga. Kad se Ruta naveer vratila kui i ispripovijedala svekrvi Noemi da je pabirila klasje na Boazovoj njivi i da je bila lijepo primljena, Noemi je odmah smislila plan o enidbi i nastojala ga je lukavo ostvariti. Boaz je bio roak Noeminom muu Elimeleku i prema liviratskom zakonu on bi bio duan oeniti udovicu Rutu koja je bila udata za Elimelekova sina i podii mu porod. Noemi je smatrala da treba stoga Ruta preuzeti inicijativu i nametnuti se Bozu za enidbu. Noemi stoga savjetovae svojoj snahi Ruti kako e to uiniti. Nakon vijanja ita na gumnu treba dobro pripaziti gdje e Boaz lei: Pa kad legne, otii onamo, podigni mu pokriva s nogu i lezi ondje. Tada e ti on rei to ti je initi (3,4). Prema
255

Cijela Elimelekova i Noemina obitelj ima znakovita imena: Elimelek znai Bog je kralj, Noemi znai sretna, poeljna, Kiljon i Mahlon znae bolest i slabost.

138

139 naputku svekrve Ruta je tako i postupila. Nou kada se je Boaz probudio opazio je da do njegovih nogu lei neka ena. Tada mu se Ruta otkrila ovim rijeima: Ja sam slukinja tvoja. Rairi skut svoje haljine na slukinju svoju, jer si mi skrbnik (3,9). Boaz je razumio da ona od njega oekuje enidbu, i bilo mu je drago da se nije okretala za drugim mladiima, nego je odabrala njega, i svoje zadovoljstvo izrazio je ovako: Blagoslovio te Jahve, keri moja doeka on. Ovaj drugi tvoj in milosti jo je vredniji od prvoga, jer se nisi trudila da slijedi mlade poslenike, bili oni bogati ili siromani. I zato se, keri moja, sada ne plai: uinit u ti sve to zatrai, jer sva vrata moga naroda znaju da si estita ena. Jest, uistinu sam ti skrbnik; ali stoji jo blii od mene (3,11-12). Sada se malo opirnije opisuje kako je Boaz sredio stvar s bliim skrbnikom kojem je ponudio prvenstvo na otkup njive i enidbe s udovicom Rutom da joj podigne potomstvo. Prvi skrbnik odrie se i leviratske enidbe s Rutom i kupnje njive. Sve se to odvijalo na gradskim vratima pred pozvanim svjedocima da bi sve bilo po zakonu i pravdi, kako je to bio obiaj u to vrijeme. Tada je Boaz otkupio od Noemi sve to je bilo Elimelekovo i njegovih sinova i uzeo je Rutu za enu i kako ree, da sauva ime pokojnikovo na njegovoj batini. Sav narod koji je to pratio na gradskim vratima odobravao je njihovu enidbu i zaelio im je Boji blagoslov i obilno potomstvo. Sin koji im se rodio dobio je ime Obed, on je otac Jiaju, a Jiaj otac Davidov. Tako je Ruta preko Boaza ubrojena u rodoslovlje Isusovo. Rutina odluka da ostane uz svoju svekrvu Noemi i da poe ivjeti za nju stranom izraelskim narodu, pokazuje njezinu hrabrost i odanost, jer je poznato da stari Hebreji nisu ba lijepim okom gledali strance zbog bojazni da ne bi svojim idolopoklonstvom ugrozili vjeru u jednoga Boga. No Ruta se opredijelila, kako je i rekla svojoj svekrvi: tvoj narod je moj narod, i tvoj Bog moj je Bog (1,17). U tom njezinom inu oituje se njezina vjera i nada koja ju svrstava meu one ene koje su pripremile put za dolazak Isusa Krista.256 U Rutinoj knjizi slave se obiteljske kreposti kao to su vjernost i radinost. Ruta se ukljuuje u izabrani Boji narod prihvaajui vjeru i obiaje tog naroda. eli spasiti dostojanstvo svog prvog mua osiguravi mu potomstvo, a svoju svekrvu voli kao svoju majku. O noj su pisali francuski pisac Vicktor Hugo u svojoj Legendi vjekova i u zbirci pjesama pod naslovom Usnuli Boaz. O njoj je pisao poznati engleski pjesnik John Keats u pjesmi Oda slavuju. I na hrvatski pjesnik Vladimir Nazor posvetio joj je pjesmu pod naslovom Ruta Moapka. Rutu je mogue inscenirati, od nje napraviti igrokaz prikazati je u ulogama. 8. Proroica Hulda
256

LJ. MATKOVI-VLAI, Velike ene Starog zavjeta, Teovizija, Zagreb 1998, 56.

139

140 Djelovanje proroice Hulde zapisano je na dva mjesta u Bibliji skoro istovjetnim rijeima. U Drugoj knjizi o Kraljevima (22,11-20) i u Drugoj knjizi Ljetopisa (34,22-28). U vrijeme vladanja kralja Joije pristupilo se obnovi i temeljitom ienju hrama. Tada je pronaena Knjiga saveza. Kralj Joija, vidjevi i uvi sadraj knjige, uznemiri se i razdrije svoje haljine u znak alosti, jer je uvidio nevjernost svog naroda Savezu s Bogom. Stoga kralj poalje sveenika Hilkiju s ljudima da upitaju Jahvu o znaenju pronaene Knjige saveza. Oni se uputie proroici Huldi i ona im ree Jahvinu poruku, a to je navjetaj zla koje ih oekuje zbog njihove nevjere i idolopoklonstva. To zlo koje je navijestila proroica Hulda nee se dogoditi za ivota kralja Joije, jer e ga prije toga Bog pridruiti njegovim precima. O proroici Huldi mnogo se ne zna, jer je malo o njoj zapisano. Znade se da je bila ena aluma i da je ivjela u Jeruzalemu u novom gradu. Imala je vanu ulogu u Joijinoj obnovi vjerskog ivota. Da je bila uvaena proroica pokazuje i to, to kralj k njoj alje poslanstvo s upitom o Knjizi saveza. Kada ona prorie, ne poziva se na svoje miljenje, nego na Jahvino: Ovako veli Jahve, Bog Izraelov (22,18). I na spomen na njezino proroko djelovanje jedna vrata u Jeruzalemu nose naziv Huldina vrata.257 9. Tobijina Sara Knjiga Tobijina pripada u deuterokanonske spise iz 4. ili 3. stoljea pr. Kr. Napisana je na hebrejskom ili aramejskom jeziku, a sauvana je na grkom. Knjiga Tobijina opisuje sudbinu dviju obitelji, koje se kasnije enidbom spajaju u jednu obitelj. Radnja se dogaa u vrijeme asirskog zarobljenitva. U progonstvu u Ninivi ivi bogobojazni Tobit, ena mu Ana i sin Tobija, a u Ekbatani ivi roak Raguel sa enom Ednom i kerkom Sarom. Jedna i druga obitelj ima svoja iskuenja kroz koja prolazi, ali voeni vjerom u Boga i molitvom ojaani i prosvijetljeni Bog im probleme i sudbine vodi do sretnog svretka. Tobit je bio ovjek bogobojazan, trudio se ivjeti poteno i pravedno po Mojsijevom zakonu. Siromasima je dijelio milostinju, a mrtvace je, iako je bilo zabranjeno, potajno pokapao.258 Nesretnim sluajem je oslijepio od toplog ptijeg izmeta koji mu je pao u oi s nadstrenice jer zbog propisa istoe ostao noiti vani. ena je tako morala zaraivati za ivot i kod jedne plae u naravi bila je dobila oerupano jare, dakle, bilo je po Tobitovu zakljuku ukradeno pa ga treba vratiti. ena, iscrpljena, narugala mu se rekavi: Gdje su tvoje milostinje i tvoja dobra djela? Eto vide se na tebi (2,14). Takve enine rijei su ga rastuile, molio je Boga da ga uzme s ovoga svijeta.
257 258

Usp. R. ANI, Zaboravljena Hulda, Svjetlo Rijei, (2004), 7/8. Tobit je najue povezan s katekizmom Crkve jer prakticira tjelesna djela milosra kao se nabrajaju u starijim molitvenicima. Usp. Karitativno sluenje u Bibliji u djelu: . ZALAR, Caritas put Crkve. Kransko sluenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 27.

140

141 U isto vrijeme u Ekbatani, ki Raguelova proivljavala je svoju gorku sudbinu. Sedam puta se udavala i u prvoj branoj noi zloduh Asmodej pobio joj je mueve. Tako joj se sama slukinja narugala da je ona pobila svojih sedam mueva. Povrijeena optubama slukinje u svom jadu odluila je oduzeti si ivot. No shvatila je da bi time nanijela sramotu svome ocu i time ga na smrt povrijedila, odluila je pomoliti se Bogu da joj on udijeli smrt po svojoj volji. I zaudo: Obje molitve bijahu usliane, pred Slavom Gospodnjom, da ih oboje izlijei: da skine bijele mrlje s Tobita i vid mu vrati; a Saru, ker Raguelovu, da dade za enu Tobiji, sinu Tobitovu, ta da okuje pakosnog zloduha Asmodeja: jer je ona Tobiji bila namijenjena (3,1617). I tek sada slijedi pripovijedanje: Prije smrti Tobit jo treba obaviti dvije stvari: eli oeniti sina i preuzeti polog koji je davno ostavio kod prijatelja u Ragesu.259 Stoga eli poslati svoga sina Tobiju u prosce za enu i k Tobitovom prijatelju po novac. No budui da je put dug i njemu nepoznat trai pratioca, koji se predstavio imenom Azarja, kojega je i otac Tobit prihvatio zaelivi im sretan put uz rijei blagoslova. Na putu prenoie uz veliku rijeku. Ujutro se Tobija htio okupati i ue u rijeku. Najednom se pojavi velika riba koja ga htjede progutati. Tobija se uplai a aneo mu ree neka je uhvati, raspori i izvadi joj, srce, dio jetre i u jer e mu to posluiti protiv demona i za lijek.260 Ribu ispekoe, pojedoe ju i tako okrijepljeni krenu dalje na put. Do noi se pribliie do Ekbatane i aneo predloi Tobiji da krenu do njegova roaka Raguela, koji ima ker Saru i on e posredovati da mu je dadu za enu. Ta ponuda se svidjela Tobiji jer nije nita znao za zlu sudbinu njezinih mueva koji su pomrli u prvoj branoj noi. Aneo ohrabri Tobiju da se ne treba bojati samo neka postupi kako e mu on rei i tako e nadvladati demona Asmodeja. A savjet je ovaj: Kada bude uao u svadbenu sobu, uzet e tamjanova pepela i metnuti e na nj malo ribljeg srca i jetre; kada tako okadi, demon e outjeti vonj i pobjei e, i nee se vie vratiti. Kad se htjedne pribliiti k njoj, bdijte oboje i dozivajte milostivog Boga: on e vas spasiti i smilovati vam se (6,17-18). U Ekbatani, u Raguelovoj kui otkrie namjere. Kod prosidbe Raguel taji zlu sudbinu prethodnih sedam Sarinih mueva. Tobija se odluuje na enidbu sa Sarom. Nakon sklopljenog enidbenog ugovora Tobija i Sara izvrie egzorcizam i molitvom se preporuie Bogu i sjedine: Gospode, ne uzimam zbog pohote ovu svoju sestru, nego po istini. Smiluj mi se i uini da s njom doivim starost (8,7).

259

N. HOHNJEC, Umijee biblijske mudrosti. Egzegetsko-teoloki uvod u knjige i sadraj, Kranska sadanjost, Zagreb 2001. 260 Posrijedi je neprovjereno, predano medicinsko uvjerenje.

141

142 Ujutro pojavivi se ivi sve je obuzela radost, a Raguel naredi da zatrpaju raku koju je dao iskopati za Tobiju mislei na njegovu smrt. Naracija je crni humor, ali sve se okree na dobro. Iza svadbe a prije povratka kui Azarja ode u Rages k Gabaelu i podigne novac kojega je kod njega pohranio otac Tobit. Kada su se vratili Tobija, ena Sara i pratioc Azarja nastade radost, jo vie kada je Tobija s ribljom ui svome ocu vratio vid, pa vidje svog sina i njegovu enu Saru. 10. Judita Ova knjiga je nastala u doba kada idovi nisu bili slobodni, nego u neprestanoj borbi protiv svojih neprijatelja, da obrane svoju vjeru i svoj narodni identitet. 261 Stoga se tu velia Juditina hrabrost, mudrost, odvanost u obrani vjere i naroda. Njezino ime Judita znai idovka i tako ona simbolizira svoj narod. Knjiga je pisana dramatski, iako nije sigurno da je to stvarni povijesni dogaaj, nego samo elja pisca da kroz mnoga stvarna povijesna zbivanja istakne borbu i obranu svog naroda za ouvanje vjere u jednoga Boga i svog domoljublja i slobode. S poganske i neprijateljske strane glavni su akteri tog zbivanja moni kralj Asiraca Nabukodonozor i njegov vojskovoa Holoferno. Zapravo rije je babilonskom kralju Nabukodonozoru. Njihova je namjera pokoriti sve narode prema zapadu i uklopiti ih u svoju veliku dravu. Svi se trebaju odrei svojih posebnosti i trebaju astiti kralja kao boanstvo. Kada su Izraelci u Judeji uli kako su ve pokoreni mnogi susjedni narodi i da se asirski zapravo babilonski - vojskovoa Holoferno sprema napasti Judeju, Jeruzalem i Hram sve ljude u Betuliji obuze neiskaziv strah. Narod organizira u gradu Betuliji i okolnim brdima obranu. Nisu se pouzdali samo u sebe nego trae pomo i od Boga. Sav narod dao se na molitvu, post i pokoru: Zazivali su arko Boga Izraelova u jedan glas, da ne preda njihovu djecu pokolju, njihove ene u ropstvo, njihove gradove i batinu njihovu ruenju a svetita njihova obeaenju, pogrdi i ruglu pogana (4,12). Kada je Holoferno primio izvjetaj od svoje izvidnice da se Izraelci po okolnim brdima utvruju i spremaju na obranu. To je rasrdilo monog Holoferna i sazove svoje vojno vijee da mu kau kakav je to narod koji se dragovoljno ne predaje ve se usuuje njemu suprotstaviti. Na to njegovo pitanje odgovorio mu je Ahior, voa Amanovih sinova. Jakost Izraelskog naroda je u njihovoj vjeri u Boga i vjernost u vrenju njegovih zakona, a slabi postaju kada su nevjerni svome Bogu i kad nisu vritelji njegovih zakona. Holofernu su bile smijene uvredljive takve Ahiorove rijei i stoga ga progna na izraelsku stranu da tamo
261

idovi ne ubrajaju Juditu u svoje svete knjige ali je itaju na blagdan Hanuke, tj. blagdan posvete Hrama iz makabejskog razdoblja.

142

143 zajedno s njima pogine. Kada su Izraelci sasluali Ahiora to je rekao Holofernu o njima bio je od njih lijepo primljen. Kako je vrijeme prolazilo i Holofernovi su vojnici zauzeli izvore voda u izraelskom taboru gdje se poelo iriti maloduje i elja za predajom. Ozija tjei narod neka se strpe jo pet dana i ako ne doe pomo od Boga tada e se predati. Tada se u ta zbivanja ukljuuje udovica Judita za koju se kae: Bila je lijepa i naoita Ne bijae nikoga koji bi kazao to runo o njoj, jer je bila jako bogobojazna (8,7-8). Ona je prvo prekorila glavare Betulije zato to su Bogu postavljali uvjete i stavljali ultimatume. Poziva svoje sumjetane na molitvu i pouzdanje u Boga i neka je prate u molitvi da joj uspije djelo koje e poduzeti za spasenje svoga naroda. I sama, prije nego e poi u Holofernov tabor obukla se u kostrijet i posula pepelom i predala se arkoj i poniznoj molitvi. Moli Boga da ponizi one koji se uzdaju u svoju monu vojsku i oruje i neka pomogne njoj koja se uzda u Boju pomo i zatitu. Tada svue sa sebe udoviku haljinu, okupa se, obue u sveane haljine, ukrasi kosu i lice i stavi na sebe nakit. Tako sveano ureena poe sa svojom slukinjom u neprijateljski tabor. Sa sobom je ponijela hrane i pia da ne treba jesti od poganskog stola. Kada stie do neprijateljskih straa ona im kae tko je i eli da ju odvedu k zapovjedniku Holofernu. Holoferno i njegovi ljudi divili su se njezinoj ljepoti i govorili: Tko moe prezreti narod koji ima takve ene (10,19). Biranim, laskavim i mudrim rijeima se trudila da uvjeri Holoferna, da ne eli umrijeti sa svojim narodom, nego mu eli pomoi kako e ga lake pokoriti. Ujedno je ishodila dozvolu da smije sa svojom slukinjom izlaziti izvan atora na molitvu. Holoferno, koji ju je promatrao poudnim oima s milju kako e je pridobiti za sebe, sve joj je odobrio i povjerovao. Stoga je u njezinu ast priredio sveanu veeru. Nakon veere udaljie se njegovi ljudi iz atora ostavivi ih same. Holoferno je ubrzo tvrdo zaspao od obilnog vina to ga je popio. A ona dohvati njegov ma i upravi svoju molitvu Gospodinu: Gospodine, Boe svake sile, svrni u ovome asu pogled svoj na djelo ruku mojih, da se prodii Jeruzalem! (13,4), i odsijee mu glavu, koju zatim zamota u zastor, stavi je u torbu koju preda svojoj slukinji i izioe iz atora kao i obino na svoju molitvu. Ve izdaleka pred gradskim vratima Betulije kliknu hvalu Bogu rijeima: Hvalite Boga! Hvalite ga! Hvalite Boga koji nije uskratio milosti svoje kui Izraelovoj, nego je mojom rukom noas potukao neprijatelje nae (13,14). Tada im pokae odsjeenu Holofernovu glavu koju u zoru objesie na gradske zidine i uz bojne poklie s orujem izioe izvan gradskih zidina prema svojim neprijateljima. Kada je asirska vojska shvatila da je njihov vojskovoa Holoferno mrtav, a njegova glava na gradskim bedemima Betulije, obuzeti strahom i panikom nagnue u bijeg i izvojevae pobjedu. Sav je narod slavio Juditu zbog njezine hrabrosti i izbavljenje.

143

144 Tako je Judita naime personifikacija muenikog i potlaenog idovskog naroda, a Holoferno i Nabukodonozor personifikacija poganske nadmoi, koja se uzda u oruje, ratnu spremu, konje i mo. A Izrael se treba uzdati u Boga kao to to ini Judita. Na to upuuju i mnoge molitve koje Judita moli u kritinoj situaciji. Poganski su partneri prikazani kao pohotni, strastveni, bez glave i razuma, a Judita kako mudro, umjereno i nadmono djeluje. U svojim molitvama izruguje naoruanje svojih neprijatelja. Svoju ljepotu i enstvenost Judita smiljeno koristi kao sredstvo do cilja, ne radi sebe nego radi spasa svoga naroda. Priprema i junakinje Judite kao predstavnice cijelog naroda Judita je tip novozavjetne vjere, Marije i Crkve. Judita je poznata i u hrvatskoj knjievnosti. Njezino je izdanje bio priredio Marko Maruli, otac hrvatske knjievnosti da bi Judita u hrvatskoj obrani od Turaka ponovila svoju zadau. UMJESTO ZAKLJUKA: NOVOZAVJETNA ZAJEDNICA MUEVA I ENA enski likovi u Novome zavjetu prikazani su pozadi mukih likova te su sporedni. Neki novozavjetni spisi pokazuju vee zanimanje za ene te im posveuju vie prostora. 262 Isus je svakako unio radikalnu novost naspram ustaljenoj praksi i obiajima i ta novost izaziva ene na promjenu novozavjetnog, zapravo Isusovog govora o eni. Marija, Isusova majka, kao izvanredni lik u biblijskoj povijesti spasenja zavreuje posebnu panju. Susree se, posebno u Isusovom djetinjstvu, kod Luke. On opisuje da Marija nije obina ena, ve ki Sionska, olienje Bojeg naroda. Ona je starozavjetni siromah, neznatna slubenica. Kao majka ostvaruje enju za plodnou i potvruje dotad potiskivanu elju za djevianstvom. Ali i u kasnijim ivotnim zgodama, za javnog Isusova ivota, susree se Marijin lik i ime sve do kria. Luka u Djelima apostolskim spominje Mariju u uskom krugu s apostolima. Ona uostalom i u Otkrivenju postaje slikom Crkve koja titi Dijete u opasnosti (12). Makar ima povlateno mjesto, ipak je pravom smislu velika ena koja ne ostaje u sjeni i izolirana, ve je sasvim ivotno, osobno i zajedniarski ugraena u ivot Pracrkve. Marija je, za Luku, ena iju je zadau najue povezao s djelovanjem Duha Svetoga. Tako Marija pripada u niz velikih ena, majki, proroica. Utjelovljuje nadu za sve ljude, za svakoga i za najmanjega. ene su inae svugdje u starini bile marginalizirane i odbaene. Ipak Isus im je dao dostojanstvo i samopotovanje koje im od stvaranja pripada. Osobito evanelist Luka pokazuje (Isusovo) najvee zanimanje za ene: izdvaja ih u svojim opisima, izvlai iz
262

Usp. ovo izlaganje u: N. Hohnjec, Obitelj i njezine generacije. Prilog biblijskoj antropologiji, Kranska sadanjost, Zagreb 2003, 124-127.

144

145 pozadine, one su ponegdje nositeljice radnje. Tako on u svom dvostrukom djelu opisuje proroicu Anu (Lk 2) ili Filipove keri, djevice i proroice (Dj). Pravni poloaj ene u Isusovo vrijeme je nizak. Znaajne ene su izuzeci. Sav ugled dolazio je od majinstva.263 Isus svakako unosi novost: ne pravi razlike, razgovara sa enom u javnosti (Iv 4), ulazi u njihove kue. Isus hvali promjenu, meditativnost Marije makar zna za zauzetu radinost Marte (Lk 10,38-42). Isusova radikalna nerazrjeivost enidbe utvrdila je jednoenstvo i poloaj ene. ene slijede Isusa, slue njemu i dvanaestorici apostola u njegovu poslanju i vjerojatno ire njegov nauk. Isus prihvaa i izvodi na pravi put ene grenice te obeava kraljevstvo nebeskom bivim bludnicama. ene su prisutne i to same pod kriem i kod ukopa (Lk 24,1-4). Prve su vidjele prazan grob, prve su saznale poruku o uskrsnuu te su one prve svjedokinje Isusova uskrsnua. Opis ena jedna je od znaajki Lukinog pisanja. Ve je spomenuta Marijina uloga (1 2). Nadalje ima niz pouka o enama, gotovo evanelje o enama. Na liniji proroka Izaije Luka prikazuje Marijinu roakinju Elizabetu. Elizabeta, majka Ivana Krstitelja zavrava starozavjetni niz neplodnih ena, po kojima je Bog izveo velika djela u povijesti spasenja. Ona uvodi mesijanske dane. A Elizabeta prorokuje o Marijinom bogomaterinstvu. I proroica Ana iz Evanelja Isusova djetinjstva kod Luke sjajan je uzor kranskih udovica. Ona je meu prvima spoznala Marijin dolazak. Ona nastupa znakovito i bez rijei, odobrava, hvali Boga i ustrajno pohaa i moli u Hramu. Uz Dvanaestoricu spominju se i ene, Isusove nasljedovateljice (Lk 8,1-4). Poimence se spominje obraenica i Isusova pratilja Marija Magdalena (Iv 20,1-18), zatim Ivana, ena Herodova upravitelja Kuze i Suzana. Luka za razliku od ostalih evanelista spominje put ena i njihovo mjesto oko Isusa u Jeruzalemu. Susret sa enom grenicom, u imunovoj kui, ve se ranije dogodio: vraeni su joj vrijednost, dostojanstvo i potovanje (Lk 7,36-50).264 ini se da je Luka ozdravljene i obraene grenice odmah uveo meu Isusove nasljedovateljice. Luka ima poznati hvalospjev za Isusovu majku: Blaena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao (11,27-28). Luka donosi prispodobu o izgubljenoj drahmi (15,8-10). U toj prispodobi Isus uzima lik domaice, mete kuu, poziva na radost zbog pronaenoga da bi pokazao stvarnost i djelovanje kraljevstva Bojeg. U prispodobi o nepravednom sucu i udovici uznosi ustrajnost i snagu molitve koja odstranjuje nepravdu jer pokree bezbonog suca na djelovanje (18,1-8). Takoer je Luki

263

Dugo je i bilo uvrijeeno i ne samo njemako nego ope prihvaeno stanje da ena odgaja djecu (Kinder) bavi se kuhinjom (Kche) i hoda u crkvu (Kirche). ena 264 Usp. N. HOHNJEC, ovjek kao bie odnosa. Prilog teologiji susreta, dijaloga, prijateljstva i poziva, Glas Koncila, Zagreb 1991, 7-39.

145

146 vlastita perikopa o kerima jeruzalemskim na krinom putu. Luku ne zanimaju samo enske uloge nego i ene kao sobe. Ivanovska zajednica poznaje ene i kod suparnika i konkurenta Samarijanaca. ena Samarijanka (Iv 4) pravi je lik vjernika. Poevi od radoznalosti, ona zapoinje vjerovati Isusu. Od njega trai vodu ivu. Zna za budue mesijansko poslanje. Isus je vodi i budi u njoj vjeru da je prorok i Mesija. Ona vjeruje. I to svoje iskustvo dijeli sa svojim mjetanima. Oni dolaze na provjeru, pozivaju Isusa i sami vjeruju. Moda je Luka kao Pavlov pratilac na misijskim putovanjima, upoznao enske uloge i slube u prakranskim zajednicama pa ih je onda istaknuo i u Isusovom javnom djelovanju. Djelovanje i uloga ena stoje u Djelima apostolskim i u Pavlovim poslanicama. Imale su naime veliko znaenje u ranoj Crkvi. Za razliku od idovstva, u kranstvu se zajednica sastoji od mueva i ena. ene imaju sposobnosti i vane uloge.265 ene su primile darove Duha Svetoga (Dj 21,9). Djelovale su posebno karitativno (Lk 9,39) i pomagale misionarima. Nabrajaju se poimence Priscila, Sintika i dr. enu Lidiju ipak valja izdvojiti. Ona je prva Europljanka koja se obratila na kranstvo i postala je svijetlim likom apostolske crkve: U dan subotnji iziosmo izvan gradskih vrata k rijeci, gdje smo mislili da e biti bogomolja. Sjedosmo i stadosmo govoriti okupljenim enama. Sluala je tako i neka bogobojazna ena imenom Lidija, prodavaica grimiza iz grada Tijatire. Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati to je Pavao govorio. Poto se pak krsti ona i njezin dom, zamoli: 'Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, uite u moj dom i ostanite u njemu.' I prisili nas (16,14-15). Ovdje je u izvjetaju sve reeno i ne treba dodatnog objanjenja. ene su vodile molitve na javnim mjestima i skupovima. Prva poslanica Korinanima, upravo usred velikog, esto neureenog nastupanja na liturgijskim slavljima, razmatra stvarno ensko pitanje ondanjeg vremena: ena na liturgijskom zborovanju treba nositi pokrivalo i ima utjeti. To je, dakako, samo u duhu onog vremena i kulture, pravilo stege a ne neko vjersko pitanje. Pavao je naime donio tvrdnju: Nema vie mukog i enskog, jer ste svi samo jedan u Isusu Kristu (Gal 3,28). ena je simbol Crkve posveene Isusu Kristu (Ef 5,23-25). Novi zavjet donosi novo vrednovanje ene. Ona je temelj obitelji i doma, ali se ne iscrpljuje u okvirima doma i obiteljskog ivota. ene izlaze na pozornicu javnog ivota, ugrauju sposobnosti, pokazuju spremnu radosnu suradnju u izgradnji nove zajednice, Crkve.

265

Usp. LJ. MATKOVI-VLAI, Velike ene Starog zavjeta, Teovizija, Zagreb 1998, 159-160.

146

147

IZABRANA LITERATURA - ANI, R., Zaboravljena Hulda, Svjetlo Rijei, (Sarajevo) 2004, 7/8. 147

148 - BROWN, A., Obrana ene. Feminizam i Biblija, Step press, Zagreb 1996. - HAAG, H., KIRCHENBERGEER, J. H., SLLE, D., Grosse Frauen der Bibel in Bild und Text, Herder, Frieburg-Basel-Wien 1993. - HOHNJEC, N., ovjek kao bie odnosa. Prilog teologiji susreta, dijaloga, prijateljstva i poziva, Glas Koncila, Zagreb 1991, 7-39. - ISTI, Djela proroka. Likovi i sredinje proroke teme, Kranska sadanjost, Zagreb 2001, (Posebno poglavlje: Proroice, 80-82). - ISTI, Obitelj i njezine generacije. Prilog biblijskoj antropologiji, Kranska sadanjost, Zagreb 2003, (Posebno poglavlje: Biblijsko mjesto ene, 115-135). - ISTI, Umijee biblijske mudrosti. Egzegetsko-teoloki uvod u knjige i sadraj, Kranska sadanjost, Zagreb 2001 (Posebno poglavlje: Narativni mudrosni spisi: Ruta, Tobija, Judita, Estera, 47-51). - MATKOVI-VLAI, LJ., Velike ene Starog zavjeta, Teovizija, Zagreb 1998. . PFISTER, H., Velike ene u Starom zavjetu, Vjesnik akovake i Srijemske biskupije 119 (1991). - REBI, A., Biblijske starine, Kranska sadanjost, Zagreb 1983. - VEKO, S., ena u Bibliji, Vjesnik akovake i Srijemske biskupije 1004 (1987) 83-87. - ISTA, ena v Bibliji, Boja beseda danes (Revija Slovenskega biblinega gibanja 8 (2001) 6-9. - HAAG, H., ELLINGER, GROHMANN, M., ... Ljubav je jaka kao smrt. Veliki parovi u Bibliji, Kranska sadanjost, Zagreb 2001. - ZALAR, ., Caritas put Crkve. Kransko sluenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2001.

SADRAJ UVOD.......................................................................................................2 148

149 1. Vanost i ustrojstvo obitelji.............................................................5 2. Vjenanje i brak...............................................................................6 IZBOR ENSKIH LIKOVA ...................................................................9 1. Eva................................................................................................9 2. Sara..............................................................................................13 3. Rebeka.........................................................................................17 4. Rahela..........................................................................................20 5. Rahaba.........................................................................................23 6. Debora.........................................................................................25 7. Ruta.............................................................................................28 8. Proroica Hulda...........................................................................32 9. Tobijina Sara...............................................................................33 10. Judita............................................................................................36 UMJESTO ZAKLJUKA: NOVOZAVJETNA ZAJEDNICA MUEVA I ENA.................................................................................40 IZABRANA LITERATURA.................................................................45 SADRAJ.................................................................................47

REPUBLIKA HRVATSKA SVEUILITE U ZAGREBU Katoliki bogoslovni fakultet

149

150 Zagreb, Vlaka 38 KATEDRA: SVETOGA PISMA STAROG ZAVJETA

DIPLOMSKI RAD (6)

MONARHIJA U STAROM ZAVJETU

MENTOR: Prof. dr. sc. Nikola Hohnjec

STUDENT: Stjepan Mikuli

Zagreb 2007.

UVOD

150

151 Tema monarhije odnosno kraljevstva potjee iz Starog zavjeta. Razvija se polazei od izraelskog iskustva koje poinje poslije naseljenja Izraela u Kanaan gdje je Jahve ispunio svoje obeanje Izraelu, s kojim je sklopio savez na Sinaju. Dao mu je na dar Zemlju obeanja. Naseljena plemena polako gube svoju povezanost, staro plemensko ustrojstvo nestaje, postupno se prilagouje novonastalim okolnostima. Pleme se razbija te se stvara teritorijalna cjelina. Ta nova podjela na teritorijalne jedinice budi tenju za ujedinjenjem, za stvaranje drave. U Izraelu se budi svijest da su istog podrijetla, da su iste vjere u Jahvu, da pripadaju istom izraelskom narodu. Poticaj za stvaranje drave, za uspostavu kraljevstva odjednom je iskrsnuo u narodu kad je Izrael bio ugroen od svojih neprijatelja. Stoga je narod zahtijevao svog kralja: Postavi nam, dakle, kralja da nam vlada, kao to je to kod svih naroda (1 Sam 8,5). Raa se kraljevstvo u Izraelu. Uspostava kraljevstva je vana prekretnica u politikoj i vjerskoj povijesti Izraela. No u ovom zahtjevu naroda za kraljem da budu kao i drugi narodi otkriva se kao novi vid neposlunosti, pobune naroda. Traiti kralja ne znai li odbiti Jahvu da on vlada nad svojim narodom? Ne znai li to staviti nadu u ovjeka, a ne u Boga? Pokuaj da se trai spasenje u nekoj novoj organizaciji, ustrojstvu, politici, znak je nepovjerenja prema Bogu i pouzdanje u ovjeka i njegove sile. Ipak, Bog udovoljava elji naroda (1 Sam 8,7), postavit e im kralja. Izrael e postati kraljevina. Bit e to novo svjedoanstvo Boje ljubavi prema svome narodu, mogunost novog ostvarenja spasenja. I dalje e Izrael odreivati vjernost ili nevjernost. Dakle kralj i kraljevstvo postaju nosioci spasenja, dobivaju novu dimenziju, postaju znak i sredstvo Saveza. Kralj i narod dijele istu sudbinu, a Bog nema vie mjesta. Srea ili nesrea ovise dalje od vjernosti ili nevjernosti kralju (2 Sam 12,14). Zato Bog alje proroke i preko njih bira osobu kralja. Izbor kralja postaje stvar Jahvina (1 Sam 10,1ss). Jahve adoptira kralja (2 Sam 7,14), ovaj je obdaren Jahvinim duhom (1 Sam 16,13ss). Tako kralj postaje jamcem za voenje naroda kako odgovara Jahvinoj volji (2 Sam 5,2) i izvriteljem Jahvina prava (Ps 101).266 Taj novi izraz poslunosti koji narod sam izabire traenjem kralja otkriva se kao novi poetak povijesti spasenja, kao nova spasiteljska datost. Kralj preuzima glavnu odgovornost za narod. Dvije funkcije odlikuju kralja: posreduje izmeu Jahve i naroda (2 Sam 6,18), a istodobno je odgovorni predstavnik naroda pred Jahvom (1
266

A. GRABNER-HAIDER, Praktini biblijski leksikon, Preveli L. Fiii B. Luji i L. Fii, Kranska sadanjost, Zagreb 1997, 168.

151

152 Kr 8). Kralj se brine za hram i cjelokupni kult (1 Ljet 23 - 25). Proroci stoje u slubi kralja u prakticiranju njegove funkcije. Pogrijei li kralj protiv Jahve, to moe imati posljedice za itav narod (2 Sam 24).267 Ovdje se vidi da kralj preuzima glavnu odgovornost za narod. Postaje neko uosobljenje naroda. Kralj preuzima naslove koji su do tada bili svojstveni Izraelu kao Bojem narodu. Izraelski kraljevi ne vre, dakle, obinu kraljevsku vlast, oni tu vlast imaju od Jahve, kojemu moraju sluiti (2 Ljet 13,8), a Jahve Davidove potomke smatra svojim sinovima (2 Sam 7,14).268 Kralj je sin Boji, prvoroenac, izabranik. Obeanja, savezi i blagoslovi dani kralju postaju obeanja, savez i blagoslovi svega naroda. Isticanje kraljevstva u Izraelu stoji u uskoj vezi s temeljitom promjenom njegovih ivotnih uvjeta, koja je nastupila prijelazom od nomadstva u posjedovanje i kultiviranje zemlje. Povijesne postaje kraljevstva u Izraelu vode od posljednjeg suca i proroka Samuela. Njegova vanost je u tome da je osigurao prevagu kraljevstva koje priznaje Boja prava na narod. Ono e se nakon neuspjela aulova kraljevanja ostvariti pod Davidom. Taj e veliki lik uskladiti religioznu i profanu stranu izraelske monarhije; u njemu, politikom voi, nee biti zapostavljene dunosti Pomazanika Gospodnjega. Ali toga ideala nee dosei nijedan njegov nasljednik, tako da David ostaje tip buduega Kralja po kojemu e Bog dati spasenje svome narodu, tip Pomazanika Gospodnjega, Mesije. 1. MONARHIJA U DAVIDOVO DOBA U ovom poglavlju obrauju se razdoblja od osnutka monarhije pa do njenog raskola. Tu je ponajprije izraelska tenja za monarhijom koju trae od Boga. Bog im udovoljava toj tenji te preko proroka Samuela, posljednjeg suca, pomazuje aula za prvog izraelskog kralja. Nakon aula slijedi David koji je ujedinio i uvrstio kraljevstvo, a nakon Davida dolazi Salomon gdje Izrael doivljava svoj vrhunac. 1.1 Izraelske tenje za monarhijom Ve prije Samuela postoji zauzimanje stava prema monarhiji. Bila je to kritika prema pojedincima koji su se poeli vladati i posizati za kraljevskom slubom. Osobito je poznata basna koja kritizira Abimelekovo ponaanje koje je izrekao njegov brat Jotam: "Kada su to dojavili Jotamu, ode on, stade na vrh gore Gerizima i povika im na sav glas: "ujte me, uglednici ekemski, tako vas uo Bog! (8) Jednom se
267 268

Usp A. GRABNER-HAIDER, 168. Usp X. LEON-DUFOUR, Rjenik biblijske teologije, Kranska sadanjost, Zagreb 1993, 442

152

153 zaputila stabla da pomau kralja koji e vladati nad njima. Pa rekoe maslini: 'Budi nam kraljem!' (9) Odgovori im maslina: 'Zar da se svog ulja odreknem to je na ast bozima i ljudima da bih vladala nad drugim drveem?' (10) Tad rekoe stabla smokvi: 'Doi, budi nam kraljem!' (11) Odgovori im smokva: 'Zar da se odreknem slatkoe i krasnoga ploda svog da bih vladala nad drugim drveem?' (12) Tad rekoe stabla lozi: 'Doi, budi nam kraljem!' (13) Odgovori im loza: 'Zar da se odreknem vina to veseli bogove i ljude da bih vladala nad drugim drveem?' (14) Sva stabla rekoe tad glogu: 'Doi, budi nam kraljem!' (15) A glog odgovori stablima: 'Ako me doista hoete pomazat' za kralja, u sjenu se moju sklonite. Ako neete, iz gloga e oganj planuti i saei cedrove libanonske!' (Suci 9). Ovdje se nalazi parodija monarhije. Monarhija nije dobrodola, ona je suvina tetna i parazitska. Ali stvari e se mijenjati i sudaka sluba nije bila efikasna. Zato polako sazrijevaju okolnosti da se oblikuje monarhija i da vladari budu pomazani za kraljeve. Jo je nakon neuspjeha Elijevih sinova bio pokuaj sa Samuelom koji je bio po Bojoj volji i idealan to se vidi kod njegova poziva: "Mladi je Samuel sluio Jahvi pod nadzorom Elijevim; U ono vrijeme Jahve je izrijetka govorio ljudima, a vienja nisu bila esta. No jednoga je dana Eli leao u svojoj sobi oi su njegove poele slabiti, te vie nije mogao vidjeti svijenjak Boji jo ne bijae ugaen, i Samuel je spavao u svetitu Jahvinu, ovdje je gdje je bio Koveg Boji. I Jahve zovnu: "Samuele! Samuele!" A on odgovori: "Evo me!" I otra Eliju i ree: "Evo me! Ti si me zvao!" A Eli ree: "Ja te nisam zvao. Vrati se i spavaj!" I on ode i lee. Jahve opet zovnu:"Samuele! Samuele!" Samuel usta, ode k Eliju i ree: "Evo me! Ti si me zvao!" A Eli odgovori: "Ja te nisam zvao, sine! Vrati se i spavaj!" Samuel jo nije pozvavao Jahve, i jo mu nikada ne bijae objavljena rije Jahvina. I Jahve zovnu Samuela po trei put. On usta, ode k Eliju i ree: "Evo me! Ti si me zvao!" Sada Eli razumije da je Jahve zvao djeaka. Zato ree Samuelu: "Idi i lezi; a ako te zvone ti reci: Govori, sluga tvoj slua." I Samuel ode i lee na svoje mjesto. I doe Jahve i stade, i zovnu kao prije: "Samuele! Samuele!" A Samuel odgovori: "Govori, sluga tvoj slua." Tada Jahve ree Samuelu: "Evo, uinit u neto u Izraelu da e oba uha zujati svakome koji uje. U onaj u dan ispuniti na Eliju sve to sam rekao za kuu njegovu od poetka do kraja. Ti e mu objaviti da osuujem kuu njegovu dovijeka; on je znao

153

154 da njegovi sinovi hule na Boga, a nije ih obuzdao" (1 Sam 3,1-13). Elijevi su sinovi nedostojni, Eli ih premalo disciplinira i bit e odbaeni. 1.2 Samuel, sudac, sveenik, vidjelac i prorok (1 Sam 1 - 8) Samuel je prvi i znaajni lik novog vremena u Izraelu. Poziv i poslanje dobiva u najsvetijem mjestu tadanjeg Izraela, u ilu. Tu je prisutan Jahve po Kovegu saveza, Slavi Izraelovoj. Samuel se nakon trokratnoga zova uvjeri da ga Gospodin poziva pa e: Govori, sluga tvoj slua! (1 Sam 3,10). Ovdje stoji istinski proroi poziv. Triput se ponavlja ime Samuela. Iskljuena je halucinacija i osjeajna varka, radi se o objektivnoj i vanjskoj zbilji. Objava nije u snu, jer glas budi Samuela, nije ni vienje jer se uje glas. To je ve produhovljeni poziv. Samuel e svega ivota oslukivati tu Jahvinu rije i ispuniti je. Dobiva teko poslanje, poslanje gdje e navijetati propast, unitenje, jauk. Koveg saveza, znak Boje prisutnosti, napustit e Izraela, svetite e bit uniteno, sveenstvo pobijeno. Brzo se prorotvo ostvarilo u krvavoj zbilji. Filistejci su mala ali vojniki snana sila, koja naseljava priobalni pojas zemlje. Oni su cijeloj zemlji dali ime Palestina. U sudako vrijeme ive zajedno s izraelskim plemenima. Pri kraju sudakog vremena pokazuju snanu tenju da postanu stvarni gospodari cijele zemlje kojom su nekad vladali Egipani. Postali su vojniki vrlo organizirani, posjedovali su dobro naoruanje, bojna kola. Bili su uspjeni u svakom pogledu. Poseban uspjeh u naoruavanju Filistejaca jest obrada eljeza to su uvali kao strogu dravnu tajnu. Izralci se nisu mogli natjecati u metalurgiji s njima. Tako su Filistejci imali inicijativu: Filistejci se svrstae u bojni red protiv Izraela i nasta estoka bitka. Izrael podlee Filistejcima: oko etiri tisue ljudi pogibe na bojitu, na otvorenom polju (4, 2). 269 Skupivi vojsku, Filistejci u dvije bitke kod Afeka potuku izraelske slabo naoruane ete. Sveenstvo i svetite u ilu bijae razoreno. Kod bitke nije koristio ni Koveg saveza. Izraelci su mislili da Koveg saveza na bojitu moe pomoi. Jahve e biti prisutan meu svojim narodom te e, kao i neko pobjeivati. Zato starjeine rekoe: Poimo u ilo po Koveg saveza Jahvina, neka doe u nau sredinu i spasi nas iz ruku naih neprijatelja (4,3). No, Izraelci nisu pomislili na potrebno obraenje koje Jahve trai od sveenika i naroda, ve smatraju koveg nekim magijskim sredstvom koji e sam od sebe ostvariti pobjedu. Tako Bog tu vie nije bio prisutan, za Izraela kao da vie nema nade opstanku u zemlji obeanja koju su od Jahve primili.
269

Usp. C. TOMI, Davidovo doba (1 i 2 Sam; 1 Kr; 1-9; 1 Ljet 9 - 2 Ljet 9), Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1982, 358.

154

155 I sada nastupa mladi Samuel, kao posljednji sudac u Izraelu i prorok. Kao veliki prorok, Samuel postaje veliki propovjednik obraenja. On narodu otkriva pravi i istinski uzrok porazu i pokazuje mu jedini put izbavljenja od ropstva i ponienja, put k slobodi i srei, a to je: Istinsko i sveope obraenje. Ako se od svega srca svoga vratite Jahvi, uklonite iz svoje sredine tue bogove, baale i atarte, i upravite srce svoje Jahvi i njemu jedinome sluite! Tada e vas on izbaviti iz ruke Filistejaca (7,3). Poinje religiozna obnova u zemlji, provodi se istoa kulta. U tom velikom obnoviteljskom vjerskom pokretu Samuelu pomau proroke zajednice koje nastaju u to vrijeme i koje u svetitima, gdje se Izrael okuplja, pjesmom, svirkom i plesom podiu kod naroda vjeru i nadu u Jahvu. Nakon dvadeset godina od Izraelova poraza narod se ve obratio: Sinovi Izraelovi uklonie baalare i atarte i sluahu jedinome Jahvi. (7,4). Samuel poziva narod da izvri svoje obraenje rtvom okajnicom. Izrael se okuplja u Mispi te prizna: Sagrijeili smo Jahvi. Samuel sada nastupi kao sudac i sudio je sinovima Izraelovim. Narod ga prihvaa. Kad su Filistejci uli i shvatili vanost sastanka u Mispi, poure se da ve u poetku ugue svaki pokuaj osloboenja. Stoga zajednica Izraelova zavapi Samuelu: Ne prestaj vapiti za nas Jahvi, Bogu naemu, da nas izbavi iz ruke Filistejaca (7,8). Tada Samuel prinese kao rtvu paljenicu jedno janje te se glasno pomoli Jahvi za Izraela. Jahve ga uslia i silnom grmljavinom stvori strah, paniku te Filistejci u panici ponu bjeati. Potom izraelski ratnici iziu iz Mispe i potjeraju Filistejce.270 I tako su Filistejci poraeni: Filistejci su bili ponieni i nikada vie ne navalie na zemlju Izraelovu. Ruka je Jahvina pritiskivala Filistejce svega vijeka Samuelova (7, 13). Samuel se sada objavljuje kao sudac-spasitelj sudakog vremena. Samuel kao sudac obilazi Izraelom, presuuje u Gilgalu, Betelu i Mispi i navijeta Jahvinu volju.271 Pokazuje se kao dobar i marljiv sudac. Obilazi narod i trai ga kao istinski duobrinik. Postaje putujui sudac, prorok, sveenik. Samuel je ispunio svoje poslanje. Izrael je oslobodio svoja podruja, sigurnost je zavladala u zemlji, mir se vratio na granice. Ali Samuelovo poslanje jo nije zavrilo. Bog svoje izabranike redovito priprema kroz cijeli ivot na ono posljednje, to je zapravo njihovo istinsko poslanje.

270 271

Usp. C. TOMI, Davidovo doba ... 65. A. GRABNER-HAIDER, ... 360.

155

156 Nakon nekog vremena u Izraelu dozrije ideja da ima kralja kao to je to kod svih naroda. Narod vidi stalnu ugroenost od Filistejaca i okolnih naroda te uvia da samo snana ruka moe osigurati ivot narodu, priskrbiti mu mir, slobodu i sigurnost, jer samo sreena, dobro uvjebana vojska moe se oduprijeti tako snanom neprijatelju. Zato je potrebno utvrditi vlast, izabrati kralja koji e svojim autoritetom nametnuti red i poslunost meu razdijeljenim plemenima. Sam Samuel bio je revni i nepomirljivi kritiar pokreta za monarhijom te uznosi: "Samuel ponovi sve Jahvine rijei narodu koji je od njega traio kralja. (11) I ree: "Ovo e biti pravo kralja koji e kraljevati nad vama: uzimat e vae sinove da mu slue kod bojnih kola i kod konja i oni e trati pred njegovim bojnim kolima. (12) Postavljat e ih za tisunike i pedesetnike; orat e oni njegovu zemlju, eti njegovu etvu, izraivati mu bojno oruje i opremu za njegova bojna kola. (13) Uzimat e kralj vae keri da mu prireuju mirisne pomasti, da mu kuhaju i peku. (14) Uzimat e najbolja vaa polja, vae vinograde i vae maslinike i poklanjat e ih svojim dvoranima. (15) Uzimat e desetinu od vaih usjeva i vaih vinograda i davat e je svojim dvoranima i svojim slubenicima. (16) Uzimat e vae sluge i vae slukinje, vae najljepe volove i magarce i upotrebljavat e ih za svoj posao. (17) Uzimat e desetinu od vae sitne stoke, a vi sami postat ete mu robovi. (18) I kad jednoga dana budete vapili za pomo zbog kralja koga ste sami izabrali, Jahve vas nee usliati u onaj dan!" (19) Narod nije htio posluati Samuelova glasa nego ree: "Ne! Hoemo da kralj vlada nad nama! (20) Tako emo i mi biti kao svi narodi: sudit e nam na kralj, bit e nam voa i vodit e nae ratove." (21) Kad je Samuel uo to narod govori, kaza sve Jahvi. (22) A Jahve ree Samuelu: "Posluaj njihovu elju i postavi im kralja!" (1 Sam 8). Samuel se usprotivio kraljevstvu: Nije li to traenje kralja pobuna protiv Jahve, koji mora biti i jest jedini kralj Izraela? Ne znai li to zaboraviti sjajnu prolost i sve ono to je Jahve uinio za svoj narod? Nije li to pomanjkanje vjere i pouzdanja u Jahvu, koji im uvijek u najkritinijem trenutku alje svoga vou koji ih spaava? Ne znai li to potpasti pod vlast ovjeka?272 No, ipak je jaa struja za kralja. Tada se Samuel pomoli Jahvi i Jahve mu ree: Posluaj glas naroda u svemu to od tebe trai, jer nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene, ne elei da ja kraljujem nad njima. Sve to su uinili meni od onoga dana kad sam ih izveo iz Egipta pa do dananjega dana ostavili su mene i sluili tuim bogovima tako oni ine tebi.
272

C. TOMI, Davidovo doba ... 67

156

157 Sada dakle posluaj njihov zahtjev, ali ih sveano opomeni i poui o pravima kralja koji e vladati nad njima (1 Sam 8,7-9). Narod nije htio posluati Samuelov glas te veina uzvrati: Ne! Hoemo da kralj vlada nad nama! Tako emo i mi biti kao svi narodi: sudit e nam na kralj, bit e nam voa i vodit e nae ratove (8,19-20). Samuel se tada ponovno obrati Jahvi, a Jahve mu ree: Posluaj njihovu elju i postavi im kralja! (8,22). Samuel onda otpusti narod kako bi imao vremena da od Jahve dozna kojeg on hoe za kralja. Tako e Samuel pomazati prvoga kralja, a uz to e zbog njegovog neuspjeha pomazati i kralja Davida. 1.3 Tragini kralj aul (1 Sam 9 - 32) aul se istie kao prvi izraelski kralj, pomazanik Jahvin. Stekavi veliku slavu, nije vie sluao Boga i njegove zapovijedi preko proroka Samuela te tako dolazi do rascjepa izmeu aula i Samuela. Nakon rascjepa, aul sve vie zao jer se Bog okrenuo protiv njega i odabrao Davida za sljedeeg izraelskog kralja. 1.3.1 aul pomazanik Jahvin Izvjetaj o aulu zapoinje kod Samuela: "I on lee na poinak. im je svanula zora, Samuel zovnu aula (na krovu) govorei: "Ustani da te otpustim!" Kad je aul ustao, izaoe obojica, on i Samuel. Kad su doli na kraj grada, ree Samuel aulu: "Kai momku neka poe naprijed pred nama! A ti stani sada da ti objavim rije Boju" (1 Sam 9,26-27). Tu je Samuel pomazao aula za kralja. Nije dugo potrajalo te ovo karizmatsko pomazanje biva sprovedeno javnim aulovim izborom za kralja: "Poslije toga Samuel sazva narod pred Jahvu u Mispu (18) i ree sinovima Izraelovim: "Ovako govori Jahve: 'Ja sam izveo Izraela iz Egipta i izbavio sam vas iz egipatske ruke i iz ruke svih kraljevstava koja su vas tlaila. (19) A vi ste danas odbacili svoga Boga, onoga koji vas je izbavljao od svih vaih zala i svih vaih nevolja i rekli ste mu: 'Ne, nego postavi kralja nad nama!' Zato sada stanite pred Jahvom po svojim plemenima i rodovima.'" (20) Potom Samuel privede sva plemena Izraelova i drijeb pade na pleme Benjaminovo. (21) Zatim privede pleme Benjaminovo po rodovima i drijeb pade na Matrijev rod; a kad privede Matrijev rod, ovjeka po ovjeka, drijeb pade na aula, sina Kieva; ali kad ga potraie, na naoe ga. (22) Tada jo jednom upitae Jahvu: "Je li taj ovjek doao ovamo?" A Jahve odgovori: "Eno ga, sakrio se za tovarom." (23) Otrae i dovedoe ga odande; a kad je stao usred naroda, bijae glavom i ramenima vii od sviju. (24) Tada Samuel ree svemu narodu: "Vidite li koga je izabrao Jahve? Nema mu ravna u svemu narodu." I sav

157

158 narod uze klicati i vikati: "ivio kralj!" (25) Nato Samuel objavi narodu kraljevsko pravo i zapisa ga u knjigu koju poloi pred Jahvu. Poslije Samuel otpusti sav narod da ide svaki svojoj kui. (26) aul se takoer vrati kui u Gibeu, a s njim pooe junaci kojima je Bog taknuo srce. (27) Ali neke nitarije rekoe: "Kako e nas taj spasiti?" I prezree ga i ne donesoe mu nikakva dara" (1 Sam 10). Narod Gilgala proglasio je aula kraljem oko 1030. godine pr. Kr. aul se predstavlja kao karizmatiki voa, pomazanje mu daje boanski autoritet i vlast: On nije neki heroj plemena kao u sudakim vremenima. Takvi nisu mogli predati inicijativu sinu, niti prenijeti vodstvo na vojnog zapovijednika. Dakle, postao je zaista kralj, Bojim pomazanikom, netaknutim."273 Bilo je nekih kritiara protiv izbora aula no sve je sretno rijeeno u korist aula: "Tada narod ree Samuelu: "Tko je onaj to je govorio: 'Zar e aul kraljevati nad nama?' Dajte te ljude da ih pogubimo!" (13) Ali aul odgovori: "Neka se ne pogubi u ovaj dan nitko, jer je danas Jahve izvojevao pobjedu u Izraelu." (14) Tada Samuel ree narodu: "Hajdemo u Gilgal da ondje potvrdimo kraljevstvo." (15) I sav narod krenu u Gilgal i ondje postavie aula za kralja pred Jahvom, u Gilgalu. Ondje rtvovae pred Jahvom rtve priesnice i ondje je aul sa svim Izraelcima slavio slavlje" (1 Sam 11). Polako aul ivi svoju kraljevsku dunost i slubu. Nastanivi se u Gibeji, est kilometara sjeverno od Jeruzalema, aul sagradi malu utvrdu. I stoga: Filistejci nisu polagali osobitu panju na uspostavljanje monarhije, a aul ih nije izazivao. Jonatan je, elei dati povod za pobunu, sruio filistejski stup u Gibei. 274 Filistejci su odmah na to reagirali te uli na podruje Benjamina i utaborili se u Mikmasu. aul se sa svojim etama utaborio u Gebi, nasuprot Mikmasu. Jonatan zatim napravi podvig, odnosno izvrio je pokolj nad filistejskom straom te je filistejske redove zahvatio strah i oni podlegnu napadu Izraelaca. Nakon pobjede kod Mikmasa aul je osnovao stalnu vojsku te vodio bitke s narodima koji su bili du njegovih granica: s Amoncima, Moapcima, Edomcima i sjevernim Aramejcima. aul pokazuje jasne znakove da eli vladati narodom kako to vladaju svi kraljevi Istoka. Ne eli da mu se u njegovu upravu mijeaju drugi, sveenici i proroci pa ni sam Samuel. 1.3.2 Rascjep izmeu aula i Samuela

273 274

C. TOMI, Davidovo doba ... 359 W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993, 46

158

159 aul je uspjeno zapoeo svoju vladavinu. Ubrzo se, meutim, dogaa razlaz izmeu Samuela i aula. Biblija donosi dva znaajna sluaja u kojima se to zorno otkriva. U Gilgalu, prije napada na Filistejce, Samuel i aul dogovorili su se kako e prije napada prinijeti rtvu. Samuel je zakasnio, a aul je posegnuo za rtvom i prinio je kao da je sveenik. Samuel ga je ukorio i proglasio kraj njegova kraljevanja (1 Sam 13). Konani raskid slijedi u ratu protiv Amaleana gdje aul gazi prava i zakon Jahvin. aul se ogrijeio u svezi neobdravanja herema u ratu protiv Amaleana i njihovog kralja Agaga. Nije smio dopustiti vojsci da se okoristi ratnom pobjedom i da s amaleanskim kraljem cirkusiraju. aulu, budui da je prekrio Boju naredbu koju mu je prenio Samuel te zbog nepotivanja Jahvinog zakona, Bog jasno navijeta da je odbaen i da je potraio drugoga (1 Sam 15).275 Bio je to konani rascjep izmeu Samuela i aula. Nakon razlaza sa Samuelom zapoinje aulova tragedija. On ne nalazi mira i prema svima je sumnjiav. Boji se za svoju kraljevsku slubu. aul zapada u depresiju, tjeskobu, u ludilo, postaje svojevoljan i opasan za svoju okolinu. 1.3.3 aul i David Samuel treba dalje djelovati te mora iznova zapoeti: "Jahve ree Samuelu: "Dokle e tugovati zbog aula, kad sam ga ja odbacio da ne kraljuje vie nad Izraelom? Napuni uljem svoj rog i poi na put! Ja te aljem Betlehemcu Jiaju, jer sam izmeu njegovih sinova izabrao sebi kralja." (2) A Samuel ree: "Kako bih mogao ii onamo? aul e to uti i ubit e me!" Ali mu Jahve odgovori: "Uzmi sa sobom junicu pa reci: 'Doao sam da rtvujem Jahvi!' (3) I pozovi Jiaja na rtvu, a ja u te sam pouiti to e initi: pomazat e onoga koga ti kaem." (4) Samuel uini kako mu je zapovjedio Jahve. Kad je doao u Betlehem, gradske mu starjeine drui dou u susret i zapitaju: "Znai li tvoj dolazak dobro?" (5) Samuel odgovori: "Da, dobro! Doao sam da rtvujem Jahvi. Oistite se i doite sa mnom na rtvu!" Potom oisti Jiaja i njegove sinove i pozva ih na rtvu. (6) Kad su doli i kad je Samuel vidio Eliaba, ree u sebi: "Jamano, evo pred Jahvom stoji njegov pomazanik!" (7) Ali Jahve ree Samuelu: "Ne gledaj na njegovu vanjtinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao to gleda ovjek: ovjek gleda na oi, a Jahve gleda to je u srcu." (8) Zatim Jiaj dozva Abinadaba i dovede ga pred Samuela. A on ree: "Ni ovoga Jahve nije izabrao." (9) Tada Jiaj dovede
275

N. HOHNJEC, Biblija u prozi. Mojsijevo petoknjije, prednji proroci i kasna Biblija, Kranska sadanjost, Zagreb 2002, 52

159

160 amu, ali Samuel ree: "Ni ovoga Jahve nije izabrao." (10) Tako Jiaj dovede sedam svojih sinova pred Samuela, ali Samuel ree Jiaju: "Jahve nije izabrao nijednoga od ovih." (11) Potom zapita Jiaja: "Jesu li to svi tvoji sinovi?" A on odgovori: "Ostao je jo najmlai, on je na pai, za stadom." Tada Samuel ree Jiaju: "Poalji po njega, jer neemo sjedati za stol dok on ne doe." (12) Jiaj posla po njega: bio je to rumen momak, lijepih oiju i krasna stasa. I Jahve ree Samuelu: "Ustani, pomai ga: taj je!" (13) Samuel uze rog s uljem i pomaza ga usred njegove brae. Duh Jahvin obuze Davida od onoga dana. A Samuel krenu na put i ode u Ramu" (1 Sam 16,1-13). Pomazanje Davida za kralja dogodilo se nakon aulova odbaenja. Samuel se nije smio posve povui zbog aulova pada. Morao je pomazati nasljednika kralju aulu. Po Jahvinu nalogu to je trebao biti jedan od sinova Jiaja Betlehemca. Samuel hoe ljudskim oima izabrati onog prvog, najhrabrijeg, ali Jahve ima drugaiji nain biranja. Izabire najmlaeg sina, koji uope nije za stolom, nego kod stada. Ovo pomazanje Davida za kralja privatnog je karaktera pa se David nikad ne poziva na to pomazanje. Kada doe pravo vrijeme i vie ne bude aula David e biti ponovno pomazan na jugu i na sjeveru. Postoje dvije predaje o dolasku Davida na aulov dvor. Prva govori da su Davidova braa aulovi ratnici ponudili svoga brata da doe svirati na aulov dvor i tako terapijski djeluje za bolje kraljevo ponaanje: David je pozvan na aulov dvor kao pjeva i zabavlja te je s vremenom postao njegov titonoa. Tako je poeo pratiti kralja u ratu protiv Filistejaca i imao priliku da se istakne (16,14-23; 17,1-11; 17,32-53). Druga predaja govori da je David bio mladi pastir za kojeg aul nije ni znao. Doao je u pohod brai koja su se nalazila u vojsci upravo kad je Golijat izazivao (17,12-30; 17,32-53; 17,55 - 18,2).276 Prema prvoj predaji David je znao udarati u harfu (16,18) stoga braa predlau aulu da mu on svira kada ga bude opsjedao zao duh. Ovdje se vidi da zvukovi glazbe i pjesme mogu podignuti dobar duh i iz kralja istjerati zao duh. Tako je svirka pomagala aulu pa ga uze osim sviraa i za svog titonou. U drugoj predaji stoji drukiji poetak: David se javio na dvoboj protiv Golijata. David je naime dolazio u tabor jer je brai donosio hranu i odjeu te uvi da Golijatovo izazivanje Izraelaca na uenje sviju dobrovoljno se javio. Prakom i kamenom, a ne titom i kopljem, uspjeno je pobijedio Golijata. aul ga je po obeanju postavio na elo svojim ratnicima. Ta je pobjeda bila poetak Davidova uspona.
276

W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993, 47

160

161 1.3.4 aul progoni Davida aulova ljubomora i mrnja prema Davidu zapoinje kad su ene, saznavi da je Filistejac pobijeen, vojsci u prolazu klicale: Pobi aul svoje tisue, David na desetke tisua (1 Sam 18,7). aulu je bilo krivo zbog ove pjesme i u njemu se poe javljati crv zavisti i ljubomore protiv Davida. aul poe smiljati spletke kako da odstrani Davida. Stoga se spominje da: Za pobijedu u dvoboju bio je obeao Davidu dati ker Merabu. Odugovlaio je je izvrenje slavi Davida u bojeve. Naposljetku mu svejedno nije dao ker Merabu za enu nego je obeao Mikalu, to je Davidu takoer bilo pravo. No, za Mikalu aul je zatraio 100 filistejskih odrezaka, nadajui se da e pri tomu pasti od Filistejaca.277 David je donio jedanput vei dokaz i aul se jo vema poboja Davida i posta neprijatelj Davidu zauvijek (18,29). aula je uhvatila luda elja da Davida smakne, u njemu vidi svojeg neprijatelja. aul sve svoje sile usmjeruje da uhvati Davida. aul htjede uvui i svog sina Jonatana u zavist protiv Davida, ali ovaj ne htjede, nego mu ostaje pravi prijetelj i saveznik. Jonatan je prekrasan lik. No poloaj mu je bio nezgodan. Bio je sin kralja aula, prirodni batinik, odreen da svog oca naslijedi na elu izraelskog naroda, a Davida je ve prigrlio kao brata te se tako naao razapet izmeu sinovske dunosti i vjernosti prijatelju. U poetku Jonatan nije htio vjerovati u tako bezumnu zavist sa strane svog oca. Ali kad je pokuao provjeriti prave aulove osjeaje, postalo mu je jasno da je njegov otac odluio pogubiti Davida.278 1.3.5 Tragina aulova smrt Kad se Jonatan uvjerio da aul ima nakanu likvidirati Davida odlui pomoi Davidu da pobjegne. David postaje prognanik, bjei u tuinu. Na putu se zaustavio u sveenikom gradu, svetitu Nob. Tu dobiva hranu odnosno kruhove prinesene na oltaru. Dobiva i ma kojim je on ubio Golijata. Kad je aul uo za to, stigao je vojskom u Nobi i u svom gnjevu dao pogubiti sveenike. No, David je ve pobjegao u judejsku pustinju. U toj pustinji David dvaput tedi aulov ivot. Prvi put u peini u kojoj je bio David i u koju je aul uao da obavi svoje potrebe. Tada je David odsijekao skut aulova plata te ga zovne iz daljine i dade mu do znanja da mu je potedio ivot. (1 Sam 24) Drugi put David s pratiocem ulazi u aulov tabor i dok su spavali on uze aulovo koplje i vr za vodu. Opet je sa sigurne udaljenosti pozvao
277

N. HOHNJEC, Biblija u prozi. Mojsijevo petoknjije, prednji proroci i kasna biblija, Kranska sadanjost, Zagreb 2002, 53 278 N. HOHNJEC, Biblija u prozi. Mojsijevo petoknjije, prednji proroci i kasna biblija, Kranska sadanjost, Zagreb 2002, str. 53

161

162 aula i pokazao dokaz svoje privrenosti. (1 Sam 26) To je bio posljednji susret aula s Davidom. Zavrio je u duhu pomirenja. Ali David ne vjeruje mnogo aulu, jo uvijek se boji da e upasti u njegove ruke. Zato bjei u filistejsku zemlju: David je bio progonjen po judejskoj pustinji dok u oaju nije utekao filistejskom knezu Akiu, koji je bio seren Gata, i postao njegov vazal. Aki mu je dao podruje Siklaga. 279 Filistejski kralj Aki postaje Davidov gospodar. No, David svojim izvrsnim borbama stekao je naklonost svoga gospodara. Filistejci su odluili navaliti na aula. Sve ete skupe se kod Afeka. Meu njima nalazi se i David sa svojim hrabrim borcima.. No, David tu postaje zbunjen, zna da e se boriti protiv svog naroda, protiv svoje krvi, protiv pomazanika Jahvina. David se uzdaje u Jahvinu pomo. Prilikom velike smotre filistejske vojske zapaze ga knezovi koji postaju sumnjiavi, naime, bojali su se da se u boju David ne okrene protiv njih te zatrae od Akia da ga odstrani to ovaj i uini. Kod brda Gilboa aul je doivio poraz od Filistejaca. aul trai od titonoe da ga probode. Ali vjerni titonoa, dostojan nasljednik Davidov, nije se usudio podii ruku na pomazanika Jahvina. aul se tada sam baci na svoj ma, za njim isto to uini i njegov titonoa. aul tragino strada u posljednjoj bitci: Tako onog dana pogiboe zajedno aul, njegova tri sina, njegov titonoa i svi njegovi ljudi (31,6).280 aula ne treba smatrati zlim nego bolesnim i nesretnim ovjekom. Harrington spominje: Na samom poetku je aul djelovao kao vojskovoa iji je visoki stas ulijevao strahopotovanje, borac odan narodu do dna due, ovjek iskreno poboan i vjeran Bogu. Ali njegova sumornost, promjenjivost raspoloenja, bezumna i krvolona zavist, i iznad svega nedosljednost u izvravanju Bojeg nauma, dovele su do njegove propasti.281 On je tragina linost s dosta plemenitih crta. 1.4 David vrhunac monarhije (1 Sam 16 - 2 Sam) David kralj susree se dobrim dijelom ve u Prvoj knjizi o Samuleu. A cijela Druga knjiga o Samuelu obrauje samo kralja Davida. Ta bi se knjiga zapravo trebala zvati knjiga o Davidu. Nakon poraza izraelske vojske na gori Gilboi, vie se ne moe govoriti o kraljevstvu u Izraelu. Prvi pokuaj monarhije zavrio je tragino. Zemlja je ruevina i opustoena, vojska je razbijena i rasprena, bez kralja i voe. Jedina nada za Izrael ostao je David. 1.4.1 Davidovo kraljevanje u Hebronu
279 280

W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993, 47 Usp C. TOMI, Davidovo doba ... 139 281 W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993, 48

162

163 Nakon katastrofe u Gilboi, David smatra da je doao trenutak da se vrati u svoju zemlju. "Poslije toga David upita Jahvu ovako: "Treba li da poem u koji Judin grad?" A Jahve mu odgovori: "Poi!" David opet upita: "Kamo da poem?" A odgovor bjee: "U Hebron!" (2) Tako David ode onamo, a s njim i njegove dvije ene, Ahinoama iz Jizreela i Abigajila, Nabalova ena iz Karmela. (3) I ljudi koji bijahu s Davidom odoe s njim, svaki sa svojom obitelji, i nastanie se u gradiima Hebrona. (4) Tada dooe ljudi iz Jude i pomazae ondje Davida za kralja nad domom Judinim" (2,1-4). David je prvo bio sedam godina kralj u Hebronu: "Tada se sabrae sva izraelska plemena k Davidu u Hebron i rekoe: "Evo, mi smo od tvoje kosti i od tvoga mesa. (2) Jo prije, dok je jo aul bio kralj nad nama, ti si upravljao svim pokretima Izraela, a Jahve ti je rekao: 'Ti e pasti moj izraelski narod i ti e biti knez nad Izraelom!'" (3) Tako dooe sve izraelske starjeine kralju u Hebron, a kralj David sklopi s njima savez u Hebronu pred Jahvom; i pomazae Davida za kralja nad Izraelom. (4) Trideset je godina bilo Davidu kad je postao kralj, a kraljevao je etrdeset godina. (5) U Hebronu je kraljevao nad Judom sedam godina i est mjeseci, a u Jeruzalemu kraljevae trideset i tri godine nad svim Izraelom i nad Judom" (2 Sam 5). Pripadnici Judina plemena pomazali su Davida za kralja Hebrona oko 1010. godine pr. Kr. Tako sada David, dosadanji knez, postaje kraljem Jude. Juda je siromano i gorovito podruje, ali posjeduje duhovno bogatstvo, istu i nepokolebivu vjeru u Jahvu. U to doba aulov vojskovoa Abner prikupio je ostatke rastjerane vojske po zabitim prostranstvima Transjordanije. Nakon nekog vremena Abner uspijeva proglasiti aulova sina Ibaala za kralja nad Izraelom. Nastao je graanski rat izmeu Jude i Izraela. Nakon rata Abner je prekinuo s Ibaalom i preao k Davidu, da bi pregovarao o pomirenju i ujedinjenju Jude i Izraela, ali ga je ubio Davidov blii suradnik Joab, koji je vidio da bi njegov poloaj bio ugroen. Ubrzo biva umoren i Ibaal te David sada ostaje bez suparnika.282 Tako su se sad mogli ostvariti zapoeti pregovori oko ujedinjenja. Starjeine Izraela doli su u Hebron i pomazali Davida za kralja. Tako je sada David postao kraljem nad Judom i nad Izraelom. 1.4.2 Davidovo kraljevanje u Jeruzalemu David je u tekim prilikama postao kraljem nad svim Izraelom. Filistejci su pokuali ve na samom poetku Davidova kraljevanja ukloniti kralja Davida, onoga
282

Usp. W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993, 48

163

164 koji je postao nada Izarelova. Ali Jahve je s Davidom i on posvuda pobjeuje i rui neprijatelje izabranog naroda. 1.4.2.1 David osigurava sigurne granice Izvanjski neprijatelji takoer ne miruju: Filistejci su ubrzo poduzeli ofanzivu, osvojili Betlehem i utaborili se u dolini Refaim, zapadno od Jeruzalema. David je iz tvrave Adulam organizirao otpor. Rat je dugo trajao ali je David konano protjerao osvajae natrag i nastavlja ih progoniti na njihovom podruju.283 Tu David zauzima Gat, jedan od veih filistejskih gradova. Mo Filistejaca bila je zauvijek slomljena i filistejski su plaenici sluili u Davidovoj kraljevskoj tjelesnoj strai. Ova pobjeda nad Filistejcima zasigurno je najvanija i najodlunija. Filistejci sada moraju plaati danak Davidu. Kasnije, tonije 1000. godine pr. Kr. David zauzma Jeruzalem, proglauje ga glavnim gradom i tu e kraljevati pune 33 godine. David je osvojio grad na prijevaru tj. dok je grad spavao i vojnici drijemali Davidovi vojnici uli su u grad kroz tajni prorov284 za koji je David znao i tako s unutarnje strane otvorie gradska vrata omoguivi svojim suborcima da uu u grad i bez vee borbe osvojili ga. David je, naime, bio izabran kraljem svih izraelskih plemena, njih dvanaest. Bila je to neka vrsta personalne unije dvanaest izraelskih plemena s kraljem Davidom na elu, tu uniju mnogi su nazivali amfikcionija285 koja se svrstavala oko kralja kao oko svojeg duhovnog i politikog sredita. David je izabrao Jeruzalem za sjedite te amfikcionije jer je Jeruzalem bio na neutralnom podruju, na podruju koje nije pripadalo ni jednom izraelskom plemenu, tek e s vremenom Jeruzalem poeti nastavati pripadnici Judina i Benjaminova plemena i pripadnici drugih izraelskih plemena. 1.3.2.1 Davidov mesijanizam Prorok Natan obeao je Davidu u ime Boje da e mu dinastija ostati trajna, stoga se spominje: Tvoja e kua i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje e prijestolje vrsto stajati zasvagda!
283 284

(2 Sam 7,16). Te su rijei proroka

Natana idovima i kranima postale polazite Davidova mesijanizma. David je grad

W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993, 48-49 Prorov bijae tunel kojim su stanovnici grada opskrbljivali grad vodom s izvora Gihon. Tu je bila ranjiva toka grada. Slini su prorovi postojali i u drugim kanaanskim gradovima (Megido, Gezer); njima su gradovi i za vrijeme opsade opskrbljivali svoje stanovnitvo s vodom. Tako je ono mjesto koje je znailo ivot stanovnicima grada ujedno bilo i mjesto koje im je moglo znaiti i smrt. 285 Amfikcionija je grki naziv za dvanaest plemena, povezanih meusobno savezom i svih zajedno savezom s Bogom

164

165 Jeruzalem uinio ne samo politikim sreditem nego i duhovnim sreditem izraelskih plemena. David je kupio gumno, mjesto na kojem je, po biblijskoj predaji, Abraham trebao rtvovati svog sina Izaka, a David imao udesno vienje gdje je vidio anela kako maui maem prijeti Izraelu. Tu je David sagradio rtvenik u ast Jahvi i Jahvi prinio paljenice i priesnice. Svidje se to Gospodinu pa presta ponor u Izraelu. 286 To gumno, peina, kasnije e posluiti kao mjesto na kojem je David smjestio Koveg saveza i na kojem su idovi rtvovali Jahvi rtve paljenice. Tako je, ono to je do tada Izraelcima znaio grad ilo sa svojim drevnim svetitem, sada Jeruzalem. Stoga su poeli hodoastiti u Jeruzalem pripadnici svih plemena, da se pokau pred licem Gospodnjim, pred Kovegom saveza. David je stanovao u svojoj kraljevskoj palai, ponad izvora Gihona. Tu je primao goste, razgovarao sa svojim savjetnicima, kovao osvajake planove. Tu je primao proroke Natana i Gada, koji su ga hvalili ali i kudili, ohrabrivali ali i opominjali, posebno za njegove grijehe. 1.3.2.3 Davidova neskladna obitelj David je imao vrlo veliku, ali i neskladnu obitelj. Tu se spominju Davidovi sinovi: "David kraljevae nad svim Izraelom, inei pravo i pravicu svemu svome narodu. (16) Joab, sin Sarvijin, zapovijedae vojskom, a Joafat, sin Ahiludov, bijae ljetopisac. (17) Sadok, sin Ahitubov, i Ebjatar, sin Ahimelekov, bijahu sveenici; Seraja bijae dravni pisar; (18) Benaja, sin Jojadin, zapovijedae Kereanima i Peleanima; Davidovi sinovi bijahu namjesnici (2 Sam 8)". David je s porastom moi umnoavao i broj svojih ena kako bi sebi osigurao brojno potomstvo. No, obiteljski mir time je bio samo otean, jer je esto dolazilo do sukoba, suparnitva, spletkarenja te zavisti.287 Najvei problem nastaje sa sinom Abalonom. Amnon, Tamarin polubrat, na prijevaru je namamio svoju polusestru k sebi te je s njom legao. Nakon toga, umjesto da tu vezu sa sestrom legalizira, to je u to vrijeme bilo mogue, Amnon Tamaru osramoti te osramoenu otjera. Otac David nije rijeio spor pa je Tamarin brat Abalom osvetivi svoju sestru ubio Amnona. David ni ovdje nije rijeio ovu teku obiteljsku situaciju. Kasnije je Abalom pripremio i digao pobunu protiv oca. U Hebronu se proglasio kraljem i pridobio izvjestan broj vojnika te krenuo na Jeruzalem i oevu vojsku. David se najprije udaljio iz svoga grada, prikupio vjerni ostatak vojske te spremno doekao pobunjenike. Abalom je izgubio u sukobu s
286 287

Usp. A. REBI, Jeruzalem 3000 godina, Kranska sadanjost, Zagreb 1998, 20. N. HOHNJEC, Biblija u prozi. Mojsijevo petoknjije, prednji proroci i kasna biblija, Kranska sadanjost, Zagreb 2002, 56.

165

166 ocem Davidom i u bijegu se objesio o vlastitu kosu zapletenu u niske grane, gdje ga je naao vjerni Davidov vojskovoa Joab i dovrio pobunu ubivi Abaloma. Ovdje se opet navodi iznenaujue Davidovo ponaanje; umjesto da bude sretan to je pobijedio, on alosti daje oduka, a poinitelje i glasnike pobjede kanjava. Iz ovog moemo zakljuiti da je David u obitelji bio slabi. Nije dijalogizirao sa sinovima, nije nikoga pozivao na odgovornost. Nije rjeavao obiteljske spletke, prekraje i pobune. Osim to je u obitelji bio slabi, David bijae preljubnik i ubojica! Naime, David poini teki grijeh odnosno preljub s Bat-ebom, keri Eliamovom i enom Urije Hetita (2 Sam 11). David je opazio lijepu Bat-ebu, iji mu Urija je s Davidovom vojskom bio u ratu. S njom se poeo sastajati. Kad je David saznao da je Bat-eba trudna, pokuao je zatakati stvar pa poziva njenog supruga, Uriju Hetita, jednog od svojih najboljih asnika da se iz ratnog pohoda vrati u Jeruzalem te navrati i kui. Kad je Urija to odbio uiniti, David ga alje natrag na bojite s naredbom vojskovoi Joabu da ga postavi naprijed u prve redove kako bi i poginuo. Nakon Urijine smrti i uobiajenog vremena alovanja, David uvodi Bat-ebu u svoj harem gdje mu je postala miljenica. Bog alje proroka Natana da raskrinka Davidov preljub i podmuklo Urijino ubojstvo (2 Sam 12,1-12). No zbog toga zloina, David koji prema vlastitim rijeima zasluuje smrt, shvativi pravu dimenziju svojeg ina, pokazuje se velikim u svome kajanju. Prizna svoj grijeh: Sagrijeio sam protiv Jahve Ps 51 (Smiluj mi se Boe, po milosru svome!). Taj psalam najbolje otkriva iskrenost raskajane Davidove due.288 Jahve je primio pokoru i kajanje, ali je kazna za grijeh ostala. To dijete koje se rodilo iz tog tekog grijeha Davidova teko se razboli. David pokuava molitvom, postom i pokorom izmijeniti neopozivu Boju rije. No, dijete ipak umre. Davidova vjera je duboka i iskrena. Tada ue u Jahvin dom te se pokloni. David utjei svoju enu Batebu u njezinim odajama i ona zane. Bat-eba rodi sina, David mu nadjene ime Salomon to znai mir, srea. Salomon je etvrto dijete roeno u Jeruzalemu i vjerojatno deseto od Davidove djece. Ipak, on e biti nasljenik Davidov. 1.3.2.4 Davidov nasljednik Pri kraju svog ivota kralj David mora odrediti nasljednika da se sauva veliko kraljevstvo i ostane ujedinjeno nakon njegove smrti. No, David je neodluan, samo uti te odgaa odluku. Njegovi najstariji sinovi Amnon te Abalom, koji su imali sve
288

Usp C. TOMI, Davidovo doba ... 205

166

167 predispozicije za kralja, tragino su zavrili. Sljedei brat po redu je Adonija, on je sada najstariji pa njemu pripada kraljevstvo. David uti te se Adonije sam proglaava kraljem te se ve poeo nazivati kraljem. Na dan sveanosti ustolienja Adonija pozove svu svoju brau, pozove sveenika Ebjatara koji e obavit pomazanje, a zatim slijedi velika gozba gdje e narod klicati novom kralju: ivio kralj Adonija.289 Kad su to vidjeli prorok Natan i kraljica majka Bat-eba oni ubrzo posreduju kod starog Davida i na taj nain omoguuju Salomonu da postane kralj. I tada David odredi ceremoniju ustolienja. Salomon sjede na kraljevu mazgu i odvedu ga na Gihon gdje sveenik Sadok donese rog s uljem i pomaza mladoga kralja. 1.4 Salomon najvei meu kraljevima (1 Kr 3 - 11; 2 Ljet 1 - 9) Na poetku svoje vladavine Salomon moli Jahvu za pronicavo srce, koje e mu biti od velike pomoi za razlikovanje dobra i zla: Podaj svome sluzi pronicavo srce da moe suditi tvome narodu, razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik! (1 Kr 3,9) Bijae milo Jahvi to je Salomon to zamolio. (10) Zato mu Jahve ree: Jer si to traio, a nisi iskao ni duga ivota, ni bogatstva, ni smrti svojih neprijatelja, nego pronicavost u prosuivanju pravice, (12) evo u uiniti po rijeima tvojim: dajem ti srce mudro i razumno, kakvo nije imao nitko prije tebe niti e ga imati itko poslije tebe, (13) ali ti dajem i to nisi traio: bogatstvo i slavu kakve nema nitko meu kraljevima.(14) I ako bude stupao mojim putovima i bude se drao mojih zakona i zapovijedi, kao to je inio tvoj otac David, umnoit u tvoje dane. (15) Salomon se probudi, i gle: bijae to san. On se vrati u Jeruzalem i stade pred Koveg saveza Jahvina; prinese paljenice i rtve priesnice i priredi gozbu svim slugama svojim. Salomonova vladavina zapoinje snom, nonim vienjem tj. bogoobjavom koju je doivio u Gibeonu. Nakon vienja odmah se primjerom potkrepljuje Salomonova mudrost u presudi kod spora izmeu dviju bludnica o ivom i mrtvom djetetu. 1.4.1. Uspon Salomona Salomon je naslijedio veliko kraljevstvo, koje je David ostvario naporima i borbama. David je tekim ratovima oslobodio Izraela od neprijatelja i dao mu ugled, mo i zavidan poloaj meu okolnim narodima, to Izrael vie nee nikad postii. Salomon sada preuzme svu tu bogatu batinu. On e je jo poveati, dati joj sjaj i neoekivanu slavu. Ipak, ovo preuzimanje vlasti nije proteklo ba posve mirno. Salomon je svjestan da protiv sebe ima jaku tradicionalistiku stranku na dvoru, koju
289

Usp C. TOMI, Davidovo doba ... 243

167

168 predvodi vojskovoa Joab i Ebjatar, koji na prijestolje ele postaviti Adoniju, najstarijeg Davidova sina. No Salomon, nakon neuspjele spletke zavjerenika, po svom zapovjedniku tjelesne kraljevske garde Benaji dade pogubiti ponajprije starijeg brata Adoniju, zatim Joaba, a sveenika Ebjatara iskljui iz sveenitva Jahvina i ukloni ga iz Jeruzalema.290 U ovom se inu otkriva znaaj mladog Salomona i suprotnost s ocem Davidom. Ovaj se u slinim okolnostima ne bi posluio tako grubim nasiljem. Tu se Salomon otkriva kao poglavar situacije, nije slabi ni bezvoljan kraljevi, kako su ga zamiljali protivnici. Pun je energije, te se slui svim sredstvima da postigne svoj cilj, pa makar i izgubio na popularnosti. Salomon je bio razliit od oca, nije bio ratnik. Njegovo kraljevstvo nije izvana ozbiljno ugroeno, te nije trebao braniti zemlju niti proiriti njezine granice. Bilo je samo potrebno da odri ujedinjeno kraljevstvo. U tome je bio vrlo uspjean ostvarivi politiku saveza. Savezi se veinom zapeauju enidbenim vezama. enidbe su imale politiki znaaj. Tako enidba s faraonovom keri zapeauje savez Egipta i Izraela koji e donijeti mnogo koristi Salomonu. Vjerojatno je tako bilo i s ostalim enidbama kao to su bile enidbe s tirskom kneginjom, s Moapkama, Edomkama, Hetitkinjama. Salomonove ene boravile su u golemom i bogatom haremu.291 Te ene imale su i svoje ropkinje koje su unosile na kraljev dvor svoje idole, svoje bogove. Salomon je dopustio svojim enama tovanje idola te im ak podie oltare i svetita na gori istono od Jeruzalema. ene su imale pravo organizirati sveanosti kao u svom kraju na kojim je sudjelovao i sam kralj Salomon. 1.4.2 Salomon - veliki graditelj Salomon je bio veliki i raskoni graditelj. Sve to je gradio bilo je veliko, raskono, bogato. Najpoznatije njegovo raskono djelo je Hram, Dom Jahvin. Ve je David poeo s pripremama i pripremio gotovo sav materijal, a Salomon je dao sagraditi Hram. Opis Hrama najbolje opisan stoji kod proroka Ezekiela, koji u svojoj viziji novoga Hrama ima u misli Salomonov hram (Ez 40 - 41). Prema Ezekielu, Hram se dizao na uzvisini kojoj vode stepenice. Vidljiv je sa svih strana. Oko Hrama nalazi se predvorje ograeno od tri reda klesanoga kamena i jednog reda tesanih cedrovih greda (1 Kr 6,36). To je unutarnje predvorje, a vanjsko predvorje zahvaa sav sveti prostor oko Hrama.

290 291

Usp C. TOMI, Davidovo doba ... 264 Harem je prostor u kojem su boravile kraljeve ene. Kod istonih kraljeva harem je bio mjerilo veliine, sjaja i raskoi.

168

169 Samo svetite podijeljeno je u tri dijela: Trijem, Hekal i Debir (1 Kr 6,15-22). Trijem je bio prostor na samom ulazu, nakon ulaznih stepenica. Nije bio niim ukraen zbog toga to Trijem, onome tko ulazi, mora ulijevati osjeaj siromatva i odricanja kojim mora stupiti pred Jahvu. Hekal ili Svetinja najvea je dvorana. U njega se ulazi kroz dvokrilna vrata od maslinova drveta. Sama krila na vratima od empresova su drveta. U njima su urezani kerubini, palme i rastvoreni cvjetovi, a zlatom je obloeno sve to je urezano. Bljetavilo zlata posebno ispunjava dvoranu u jutarnjim sunanim satima. U sredini Hekala nalazi se zlatni rtvenik na koji se postavlja dvanaest beskvasnih kruhova koje sveenici peku u samim hramskim prostorijama i obnavljaju svake subote. Uz kruhove, tu su i zlatne posudice za tamjan. Debir i Hekal dijeli pregradni zid od empresova drveta. U Debir se ulazi preko pet stepenica i kroz dvokrilna vrata od maslinova drveta. Tu se uva Koveg saveza. Ova prostorija bogato je ukraena. Pod je obloen empresovim daskama, a zidovi od poda do stropa cedrovim daskama. Po cedrovini su urezani ukrasi i sve je obloeno istim zlatom. Salomon je obilato ukrasio Hram likovima kerubina. Najvie impresioniraju dva kerubina nad Kovegom saveza koji su od maslinova drveta, visine deset lakata (5 m). Visina njihova krila iznosila je 5 lakata, a razmak krila deset lakata. Bili su obloeni zlatom. Oni su ispunjavali Debir i titili Koveg saveza nad kojim su se nadvili.292 Plan hrama napravili su feniki graditelji kao za sunano boanstvo. Bio je usmjeren prema istoku. Kad bi zrake izlazeeg sunca prole izmeu dva velika obeliska na ulazu, prodrle bi kroz vrata u Hekal, svetite, sve do vrata Debira, svetita nad svetitem, gdje je bio pohranjen Koveg saveza. U njemu su se nalazile Ploe zakona, tj. u kamen urezan ugovor izmeu Boga i njegova naroda, sklopljen jo na Sinaju.293 Salomon nije sagradio samo hram, ve je ranije bio sagradio veliki i raskoan dvor. Biblijski pisac malo govori o Salomonovu dvoru, gradnji hrama posveuje etiri glave, a o dvoru samo dva kratka izvjetaja. I to samo ono bitno, pa se iz toga moe zaljuiti da svetog pisca ne zanima ova profana gradnja. Salomon je svojom raskonom i velikom gradnjom razglaivao brojnim predstavnicima raznih naroda snagu i mo, kao i veliinu kraljevstva i naroda
292 293

Usp C. TOMI, Davidovo doba ... 299. N. HOHNJEC, Biblija u prozi. Mojsijevo petoknjije, prednji proroci i kasna biblija, Kranska sadanjost, Zagreb 2002, 57.

169

170 Izraelskoga. Bio je to ponos svakog Izraelca, jer po shvaanju starih slava kralja slava je naroda.294 1.4.3 Salomon - kralj trgovine Za Salomonova kraljevanja nije bilo ratnih pustoenja. Na poetku svojeg kraljevanja Salomon je ponajprije organizira upravu zemlje na suvremen nain: Salomon je imao po svem Izraelu dvanaest namjesnika koji su opsrbljivali kralja i njegov dom; na svakoga je dolazio red da po jedan mjesec u godini podmiruje to izdravanje (1 Kr 4,7). Uz to Salomon namee vei danak od svog oca Davida i regulira ga vrstom organizacijom. Salomon je dobro utvrdio svoje granice te vojsku opskrbio najmodernijim orujem. Poseban znaaj su bojna kola kojim Salomon opskrbljuje svoju vojsku. Salomon je imao tisuu i etiri stotine bojnih kola i dvanaest tisua konja(1 Kr 10,26). Novo naoruanje trailo je i velike izdatke. Jedan ratni konj stajao je 150 srebrnih ekela (1.7 kg zlata), a kola su stajala etiri puta vie: 600 srebrnih ekela. 295 Te izdatke Salomon je dobivao svojom trgovinom. Naime, Salomon je ubirao danak od zemalja koje su preko njegove zemlje prenosile robu iz Egipta u podruje Male Azije i Mezopotamije. Tada se i sam ukljuio u trgovinu. Ponajprije je trgovao bojnim kolima i ratnim konjima, metalurgijskom industrijom gdje je Salomon nabavljao dragocijene rude bakra i eljeza. Salomona je posebno privlaila pomorska trgovina. On nije znao graditi brodove, niti je imao sposobnih ljudi za plovidbu. Zato se obraa prijatelju Hiramu koji je Salomonu pomogao u izgradnji brodova, a za uzvrat Salomon mu daje zlato, srebro, slonovu kost i ostale vrijedne stvari. Na kraju ovog izvjetaja o Salomonovoj trgovakoj politici spominje se posjet kraljice od Sabe. Kraljica od Sabe dolazi pred Salomona sa svojim darovima: Ona kralju dade 120 zlatnih talenata, mnogo miomirisa i dragulja. Nikada vie nije bilo takvih miomirisa kakve je kraljica od Sabe dala kralju Salomonu. On dade kraljici to god je zaeljela i zatraila.296 No kraljica nije dosla kralju samo radi trgovine. Kraljica je dola da Salomona iskua svojim zagonetkama, no Salomon joj odgovori na sva pitanja, nije bilo zagonetke na koje Salomon ne bi znao odgovor odnosno da ne bi umio objasniti. Kraljica od Sabe zadivila se Salomonovoj mudrosti (1 Kr 10,6-10). 1.4.4 Salomonov zalaz

294 295

C. TOMI, Davidovo doba ... 314. Usp C. TOMI, Davidovo doba ... 324 296 C. TOMI, Davidovo doba ... 336

170

171 Salomon je ponajprije svojom mudrou danom od Boga, zatim politikom saveza, trgovinom, raskonim gradnjama uvrstio kraljevstvo. Izraelsko kraljevstvo tada je bilo na vrhuncu te je uivalo svoju veliku slavu. No, kralj Salomon je imao i tamnih strana kraljevanja. Ponajprije je to harem koji je Salomon posjedovao, jer je u haremu imao 700 kraljevskih ena i 300 inoa. Broj ena je najvjerojatnije pretjeran jer se moda tim brojem htjela izraziti Salomonova veliina. I tu se ve nalazi razlog razilaenja od prave vjere. Salomon je uveo tolerantnu vjersku politiku. Naime, enama strankinjama Salomon je gradio odaje, podigao svetita njihovim idolima i bogovima, vjerojatno omoguio kultove, a i sam je s njima izvrio poneki od tih poganskih obreda. Dakle, u Jeruzalemu i drugim gradovima uz Jahvu tuju se i bogovi drugih naroda. Iako je bio veliki graditelj, Salomon je postao despot koga se boje i kome se dive, ali kojeg ne vole. Velika Salomonova pogreka bila je u tome to je zaboravio da je na elu naroda Bojeg samo namjesnik Jahvin. Gradei prvi hram Boji, Salomon je u biti iao za svojom slavom, elei osigurati uspjeh svojih vremenitih pothvata vezujui ih za mo Boju.297 Salomonove ambicije nadvisivale su stvarne mogunosti nacije. On svojim zamanim gradnjama i neuspjelim pothvatima dovodi svoje kraljevstvo do financijskog loma. Da bi ostvario svoje grandiozne planove morao se stalno zaduivati. Najvie se zaduio kod tirskog kralja Hirama. Hiram je bio prijatelj Salomonu pa sve to je Salomon zatraio od njega ovaj mu je spremno ponudio. No, Hiram je bio dobar trgovac i dobro je vodio svoje raune te ulazi u trgovake ugovore i saveze samo ako od toga ima zaradu. Salomon je bio slab poslovan ovjek, mnogo se zaduivao, a jer kad je dolo vrijeme kad je morao vraati dug Hiramu, blagajne su bile prazne. Salomon vie nije bio u stanju vraati dugove dobrima zemlje, pa je zato Hiramu prodao dvadest gradova Galileje. Bilo je to izdajstvo svoga naroda. Osim toga, ope nezadovoljstvo uzrokovano je i gotovo ropskim poloajem na koji je sveden izraelski narod da bi se osigurala radna snaga potrebna za divovske gradnje. Uz velike rabate Salomon od obeane zemlje stvara kuu ropstva. Daleko je od svog naroda, smatra da mu se mora sluiti njegovim hirovima. Ali, vjernik Izraelac svjestan je svoga dostojanstva, cijeni svoju slobodu koju je od Boga primio i jedino Boga smatra svojim kraljem. Poetak pobune poveo je Jeroboam, nadzornik javnih
297

Usp N. HOHNJEC, Biblija u prozi. Mojsijevo petoknjije, prednji proroci i kasna biblija, Kranska sadanjost, Zagreb 2002, 58.

171

172 radova, te je tako uznemirio ve starijeg kralja, ali je Salomon bio svjestan svog ugleda i moi i znao da e se za njegovog ivota odrati kraljevstvo na okupu. Ipak osjeao je da se budi staro suparnitvo izmeu sjevernih i junih plemena. Sjeverna su plemena, naime, teko podnosila povlatenost plemena Judina i grada Jeruzalema, te su s nestrpljenjem iekivala kraljevu smrt. 1.5 Raskol monarhije (1 Kr 12 - 13; 2 Ljet 10,1-9) Salomon je umro oko god. 931. pr. Kr. Salomonov sin nasljednjik bio je Roboam. Budui da se monarhija sastojala od dvaju dijelova, bilo je potrebno da ga prihvate oba, i Judejci i Izraelci. Od strane Judejaca bio je odmah prihvaen za kralja. Izraelci su ga takoer lijepo primili ali zamolili da im olaka teret poreza i prisilnih radova koje je nametnuo njegov otac: Tvoj nam je otac nametnuo teki jaram. Ti nam sada olakaj teku slubu svoga oca, teki jaram koji metnu na nas, pa emo ti sluiti! (1 Kr 12,4) On se prvo posavjetovao sa starcima koji su mu ponovili isto. A pitao je i mladie koji su s njime odrasli u obilju. Oni su mu preuzetno savjetovali da odgovori Izraelcima: Moj je mali prst deblji od bedara moga oca! Eto, moj vam je otac oteao va jaram, a ja u jo oteati va jaram; moj vas je otac ibao bievima, a ja u vas ibati bievima sa eljeznim tipavcima (1 Kr 12,10-11). Kad Izraelci vidjee gdje se kralj ogluio, odgovori mu narod: Kakav dio mi imamo s Davidom? Mi nemamo batine s Jiajevim sinom. U atore Izraele! A sad se, Davide, brini za svoj dom! I sav Izrael ode pod svoje atore (12,16). Roboamova nepopustljiva drskost dovela je do loma izraelskog kraljevstva. Kraljevstvo je podijeljeno u dva dijela: sjevernim je kraljevstvom vladao Jeroboam, negdanji nadglednik prisilnih radova kod Salomona, a junim Salomonov sin Roboam. Jeroboam je znao da grad Jeruzalem, kao religijsko sredite, pridonosi i politikom jedinstvu te je stoga nastojao da svoje podanike odvrati od privezanosti uz Jeruzalem. Stoga je Jeroboam postavio dva slubena svetita, na dva kraja svoga kraljevstva, u Betelu i Danu. Kratko nakon politikog raskola uslijedio je i vjerski raskol koji se oitovao zabranom hodoaa u Jeruzalem i polaganom gradnjom sjevernih izraelskih svetita u Betelu, Danu i kasnije u Samariji. 2. OBNOVA MONARHIJE Osnovno obiljeje monarhije u Izraelu je pomanjkanje stabilnosti, jer nijedna kraljevska obitelj nije dugo vladala i obino je nakon pobune vojske, ili ubojstvo kralja, uslijedila promjena vladara. 172

173 Na sjeveru nije bilo dobrih kraljeva jer su se svi poveli za Jeroboamovom nevjerom pa je vei dio kraljeva zavrio ubojstvom. Juda je za razliku od Izraela strogo sauvao naelo Davidova nasljedstva. I judejski su kraljevi ponekad bili ubijani, ali je odmah dolazio na vlast zakoniti nasljednik. Pozitivno se izdvajaju tri kralja Jude: Joafat, Ezekija i Joija. 2.1 Joafatova uprava (2 Ljet 17 - 21,1) Druga knjiga Ljetopisa posveuje veliku panju Joafatovu jahvizmu te prikazuje njegovo vladanje kao uspjeno i sretno. Jahve je bio s Joafatom jer je hodio pravim putovima svoga oca Davida i nije traio baala. Traio je Boga svojih otaca i hodio po njegovim zapovijedima, ne inei kao Izraelovi sinovi. Zato je Jahve utvrdio kraljevstvo u njegovoj ruci, pa su svi Judejci davali Joafatu danak , tako da je stekao veliko bogatstvo i slavu. Njegovo se srce hrabrilo na Jahvinim putovima, pa je uklonio jo i uzviice i aere iz Judeje (2 Ljet 17,3-6). Joafat je bio suvladar za vrijeme bolesti svoga oca Ase. Odravao je prijateljske odnose s izraelskim kraljem Ahabom. U svojoj upravi Joafat je uveo niz reformi: Uspio je da mu Filistejci i Arapi plaaju danak. U unutarnjoj upravi organizirao je dravu vojno i ustanovio sudstvo. Ustanovio je komisiju sastavljenu od slubenika i levita koja je imala narod pouavati o Tori.298 Joafat je ustanovio sredinje pravosue pored mjesnog pravosua i oslobodio kralja od njegove uloge vrhovnog suca. Ova obnova zasigurno je i dio vjerske obnove; sudita sude u ime Jahvino, i nadlena su za vjerske stvari. 2.2 Ezekijina obnova (2 Kr 18 - 20; 2 Ljet 29 - 32) Ezekija je stekao veliku zaslugu time to je obnovio jahvizam: ujte me leviti! Sada se posvetite i posvetite Dom Jahve, Bog svojih otaca, i uklonite neist iz Svetinje. Nai su se oci iznevjerili i radili to je zlo u oima Jahve, naega Boga. Ostavili su ga i odvratili lice od Jahvina Prebivalita, okrenuvi mu lea. Zatvorili su trijemska vrata i potrnuli svjetiljke; nisu kadili kadom niti su prinosili paljenice u Svetitu Izraelova Boga. Zato se Jahve rasrdio na Judejce i na Jeruzalem te je dopustio da budu zlostavljeni i da budu na uas i ruglo, kako vidite svojim oima. I oevi su nam, eto, pali od maa, a sinovi, keri i ene zato su nam u ropstvu. Sad sam, dakle, namislio u svom srcu sklopiti Savez s Jahvom, Izraelovim Bogom, da bi se odvratio od nas njegov jarosni gnjev (2 Ljet 29,5-11).
298

W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993, 71.

173

174 Kralj Ezekija dolazi na vlast nakon bezbonog i pokvarenog kralja Ahaza, koji je bio vazal Asiraca i uveo u zemlju idolatriju. Za vrijeme Ahazova vladanja propalo je izraelsko kraljevstvo te je opasnost za Judeju od Asirije rasla, jer je asirska provincija Samarija leala du sjeverne granice Jude. Judejsko je kraljevstvo bilo u alosnom stanju, jer je drava bila vazal Asirije i strani je utjecaj oslabio jahvistike osjeaje. 299 Ezekija se jednom pobunio odbivi platiti danak. Asirski kralj Sanherib ga tada napao, zauzeo sve judejske tvrave. Godine 701. pr. Kr. Sanherib, sa svojom jakom i mnogobrojnom vojskom, opsjeda Jeruzalem. Ezekija sada ima nezahvalnu zadau jer je u smrtnoj borbi za narodnim, a i svoj osobni opstanak s mnogo jaim protivnikom. No veliki Izaija, koji je djelovao u istom razdoblju, tjei ga i jami mu potedu. Sanherib se bez nekog znaajnog razloga povukao, vjerojatno zato to je asirsku vojsku snala neka epidemija (2 Kr 19,35). Tako je Ezekija, uz pomo Jahve, uspio obraniti Jeruzalem od Sanaheribove navale. Ezekija je bio vrlo poboni kralj. Prije napada asirskog kralja Sanheriba, napravio je nekoliko reformi u obnovi jahvizma. Velikim dijelom zasluge pripadaju prorocima Miheju i Izaiji. Mihej je djelovao u doba Ezekije, a Izaijino se djelovanje razvilo do punine u vrijeme Ezekije, jer je Izaijino djelovanje za vrijeme Ahaza bilo ogranieno. Religijska reforma bila je prva i vana zadaa. Glavni ciljevi reforme bili su istrijebiti idolatriju te ponovno uspostaviti isti jahvizam, to ukljuuje i ienje Hrama (2 Ljet 29,5). Nakon ienja Hrama slijedio je obred pomirenja s Jahvom te poetak bogosluja koje zapoinje sa sveanom liturgijom. Ezekija je zatim obnovio i uredio sveenike i levitske redove. Zapovjedio je narodu da daju doprinos sveenicima i levitima. Religijska obnova bila je popraena obnovom cijelog naroda. U judejsko kraljevstvo vratilo se blagostanje. Ezekija se, u svakom poslu koji je uradio za slubu Bojeg Doma, trudio svim svojim srcem i uspijevao. Ezekija je poinuo kod svojih otaca, te su mu po smrti odali poast svi Judejci i Jeruzalemci. Nakon Ezekije slijedila je vladavina bezbonih kraljeva Manaea i Amona te sada Ezekijina reforma nije bila prihvaena u puku, jer se dizala protiv ukorijenjenih obiaja. 2.3 Joijina obnova (2 Kr 22 - 23; 2 Ljet 34 - 35) Joiji je bilo osam godina kad ga je njegov narod postavio na prijestolje njegovog oca Amona: Osme godine kraljevanja, dok jo bijae djeak, poeo traiti
299

Usp W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993, 75.

174

175 Boga oca Davida, a dvanaeste je godine stao istiti Judeju i Jeruzalem od uzviica, aera, od rezanih i livenih likova. Pred njim su oborili rtvenike Baalu, polomio je sunane stupove koji bijahu na njima; izlomio je i satro aere i rezane i livene likove, prosuo ih po grobovima onih to su im prinosili rtve (2 Ljet 34,3-5). Joija je vladao u vrijeme naglog slabljenja i propasti Asirije. To mu je omoguilo da provede svoju reformu i obnovi dravu. Uz materijalnu obnovu, brinuo se i za duhovnu. Dao je obnoviti Salomonov hram gdje je pronaen svitak, Knjiga saveza. To neoekivano otkrie u Joiji je potaklo jo jau odlunost da sprovede obnovu. No sadraj knjige duboko je potresao Joiju jer se odnosilo na stradanja u Judeji koja su bila neizbjena. Joija je tada naredio da se narod okupi u Hramu i dao da se sveano proita savez. Obnovio je savez s Gospodinom, obvezujui sebe i svoj narod na obdravanje zapovijedi. Nakon toga slijedilo je odstranjenje svih stranih kultova. Odreen je toan datum slavljenja Pashe, sprovedena je narodna obnova. Joija je nastojao uspostaviti nekadanju slavnu monarhiju. U Joijino vrijeme rodio se i radosno sluio kralju prorok Jeremija. Joija je svojom obnovom probudio opu nadu za slavnu monarhiju, no ona je ubrzo pokopana. Joija pada u borbi protiv egipatskog faraona Nekoa 609. godine pr. Kr. Taj je poraz i smrt mladog kralja odjeknuo vrlo tragino. Mnogi vjernici su tada bili u kunji i pitali se zato je Gospodin dopustio da njegov odani sluga padne u boju? Neki su traili uzrok u silovitosti kojom je provedena vjerska obnova. Tragina Joijina smrt znaila je kraj reforme i poetak kraja judejskog kraljevstva. Judejom je zavladao Joijin sin Johaz, kojeg nasljeuje Jojakim, a u njegovo vrijeme dolazi babilonski kralj Nabukodonozor. Joakima je naslijedio Jojakin, koji je odveden zajedno s narodom u babilonsko zarobljenitvo. Najvea tragedija zbila se 587./586. godine pr. Kr. kada je razoren Jeruzalem, poruen i opljakan Salomonov hram i davidovska dinastija svrgnuta. 3. PERSPEKTIVA MONARHIJE: PUT PREMA MESIJANIZMU U ovom poglavlju obrauju se teme mesijanizma. Na poetku se obrauje pojam mesije, zatim slijedi Davidovsko dinastijski mesijanizam i na kraju osobni mesijanizam. 3.1 Mesijanizam

175

176 Mesijanizam dolazi od hebrejsko aramejske rijei mesija (hebr. maiah, aram. meiha, od glagola maah, to znai pomazati otkuda se izvodi pomazanik.300 U Starom zavjetu rije pomazanik naziv je koji se daje raznim likovima, osobito kraljevima. Novi zavjet taj je naziv dao Isusu Nazareaninu. Mesijanizam u najirem smislu rijei je Izraelovo oekivanje slavne budunosti, oekivanje posljednjeg razdoblja spasenja koje ukljuuje oitovanje i uspostavljanje Bojeg kraljevstva. Ta Boja vladavina bila bi uspostavljena najprije nad Izraelom, a zatim e se preko Izraela protegnuti na cijeli svijet.301 3.2 Davidovsko dinastijski mesijanizam U Starom zavjetu se naslov mesija upotrebljavao u razliitom smislu. Prije svega, mesija je svatko koga Bog alje narodu u tekim vremenima kao osloboditelja. U tom je smislu mesija bio ve Mojsije, a poslije Mojsija Joua, suci, Ezra i Nehemija ... Najvie se taj naziv ipak upotrebljavao za kralja, nasljednika na Davidovu prijestolju. idovski je kralj jednostavno mesija, to jest pomazanik Jahvin. U drevnom Izraelu, pomazanje stavljanje ulja na kou bilo je simboliki in ili obred za koji se mislio da osobu pomazanika proima snagom koja se nalazi u ulju.302 Kralj je od naroda prihvaen kao spasitelj koji dolazi izravno od Boga. Zato kralj ima i dodatni naslov sin Bozji (usp. Ps 2,7). Dakako, za narod je u punom i pravom smislu mesija i spasitelj bio veliki kralj David. On slovi u Starome zavjetu jednostavno kao Pomazanik Jahvin, dapae, on postaje polazitem prorocima u njihovoj teologizaciji i idealizaciji mesije. Prvo mesijansko prorotvo izreeno u Starome zavjetu izreeno je u prilog Davida. 303 Prema tom prorotvu Davida je Jahve izabrao, dao mu veliko kraljevstvo, uinio ga svojim sinom i s njime sklopio savez vjeni, te mu obeao da e njegova dinastija trajati u vijeke. Davidova e dinastija, dakle, biti ljudski instrument pomou kojeg e Jahve u povijesti ostvariti svoje spasenje, ostvariti svoje kraljevstvo na zemlji. Zato je mesijanizam najprije shvaen kao iekivanje spasenja, osloboenja, ostvarenja Kraljevstva Jahvina na zemlji, dakako, ponajprije u Izraelu. Sam Bog Jahve ostvaruje svoje Kraljevstvo na zemlji. Mesija je samo kralj koji djeluje u ime Boga
300

A. REBI, Sredinje teme staroga zavjeta. Biblijskoteoloki pregled starozavjetne poruke, Kranska sadanjost, Zagreb 1996, 230. 301 Usp W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993, 249. 302 M. GLAZIER i M. K. HELLWIG (priredili), Suvremena katolika enciklopedija, Laus, Split 1998, 585. 303 Usp A. REBI, Prorok, ovjek Boji, Kranska sadanjost, Zagreb 1996, 137.

176

177 Jahve. Od kralja Izrael oekuje da vlada u pravednosti i u pravici Bojoj, da narodu osigurava mir, blagostanje i trajnu sreu. Budui da je Bog Jahve Bog cijelog svijeta, narod je iekivao da e potomak Davidov, neki novi David, zavladati nad cijelim svijetom. 3.3 Osobni mesijanizam Tijekom 8., 7. i 6. stoljea proroci su postupno razvijali i produbljivali mesijansku misao. Zli i neprikladni kraljevi, kao to je bio Ahaz, zamraili su slavu davidovske dinastije i optimistiku nadu da e kralj spasiti svoj narod. Stoga se proroci sve vie okreu prema budunosti, prema idealnom kralju kojega e Bog poslati, pomazati i preko njega pravedno vladati narodom i ostvariti mu mir i sigurnost.304 U 8. stoljeu pr. Kr. mesijanizam je doivio daljnji razvoj, novo osmiljenje, dublju teoloku razradbu. Kad je bio oit konani promaaj monarhije i kad je ona propala, Izraelovi su proroci i teolozi ponovno pogledali stvarnosti u oi. Postojao je jedan element koji nije mogao zakazati, a to je vrsto Boje obeanje Davidovoj dinastiji. Proroci su se silno razoarali u opakim kraljevima, kao to je to, npr. bio kralj Ahaz. Budui da je Jahve dao svoje sveano obeanje kralju Davidu, vjerovali su proroci da e Jahve tu dinastiju obnoviti u osobi nekog novog davidovskog kralja kojega predskazuju, idealiziraju na temelju povijesnog Davida. Poto e budui David prema prorocima biti ispunjen duhom Jahvinim, silom i moi Jahvinom, on e uspjeno ostvariti Kraljevstvo Boje nad Izraelom i cijelim svijetom. ZAKLJUAK Razdoblje monarhije u Starom zavjetu moglo se nekako podijeliti u tri osnovna razdoblja: osnutak kraljevstva u Izraelu, njezin procvat, gdje Izrael doivljava preobrazbu i dosie svoj najvei vrhunac i na kraju propast monarhije. Prvi i znaajni lik novog vremena u Izraelu jest prorok Samuel. Samuelov je autoritet bio vie religijski nego politiki. Sinovi mu nisu bili dorasli preuzeti vlast (1 Sam 8,1-4). Filistejci su ugroavali cjelovitost naroda. Amonci su upadali na podruje Gileada. Monarhija je bila nuna, posebno radi Filistejaca i Amonaca. Osjetila se potreba za kraljem da ujedini narod u borbi protiv neprijatelja. Samuel pripada u antimonarhistiku struju. Narod trai kralja, ali njihov je kralj Jahve. I Samuel pokazuje

304

A. REBI, Sredinje teme staroga zavjeta. Biblijskoteoloki pregled starozavjetne poruke, Kranska sadanjost, Zagreb 1996, 235.

177

178 narodu koliko e ih stajati monarhija. Narod ipak trai kralja i Samuel uz Boji savjet poputa. U Mispi je kockom izabran kralj aul, sin Kiov iz Benjaminova plemena. On je izabran i ispunja ga Boji duh. Na poetku svojeg kraljevanja aul pobjeuje Amonce, a ubrzo nakon njih i Filistejce. Ubrzo je i proirio vlast nad svim Izraelom. aul pokazuje jasne znakove da eli vladati narodom kako to vladaju svi kraljevi Istoka. Ne eli da mu se u njegovu upravu mijeaju drugi, sveenici i proroci kao Samuel. aul je ovjek koji je odbio milost, koji je zloupotrijebio svoje zvanje, promaio svoj poziv. Lik ovjeka koji je izgubio mir, radost, vjeru, jednom rijeju Boga. aula je naslijedio David, prvo u Hebronu, a kasnije i u Izraelu. U Davidu su Filistejci osjetili opasnost i zaratili su se protiv njega. On ih je meutim pobijedio i Filistejci nisu vie ugroavali Izrael. Osobito je bilo vano osvojenje Jeruzalema. S vremenom je proirio svoje kraljevstvo, utvrdio sve granice i osigurao svoju kraljevinu. David pokazuje jaki osjeaj za duhovne vjerske vrednote. Jeruzalem je 1000. godine pr. Kr. postao Davidov grad, prijestolnica i glavno vjersko sredite jer je u njega smjeten Koveg saveza. Koveg saveza na poetku stvara snanu vezu izmeu izraelskih plemena. David se ipak boji za trajnost opstojanja svoga kraljevstva, jer napetost izmeu Jude i Izraela uvijek je prisutna. Posljednje godine Davidova kraljevanja, koje zapoinju tekim grijehom kralja Davida s Bat-ebom, ispunjene su jadima i brigama, unutarnjim nemirima i obiteljskom tragikom. Kratko vremensko razdoblje Davidova kraljevanja ipak je utisnuto duboko i neizbrisivo u sjeanju i vjeri izabranog naroda. David ulazi u povijest spasenja kao idealan kralj i pralik Mesije i njegova kraljevstva. Nakon Davida na vlast dolazi njegov sin Salomon. No, Salomonu ne pripada prijestolje, nije prvoroenac, ali u obiteljskim je previranjima ipak uz pomo proroka Natana, jeruzalemskog sveenika Sadoka i Bat-ebe Salomon izbio na prvo mjesto. Na poetku svoje vladavine Salomon moli Jahvu za pronicavo srce, a Jahve mu daje mudrost. Mudrac na Istoku je ne samo ovjek koji zna mnoge stvari i drugima to zna predati, nego koji najprije uspijeva u ivotu i ostvari na najbolji nain sve to poduzima. Takav je bio Salomon. On se prvo oslobodio svih rivala. Uveo je u vojsku bojna kola, imao je jaku konjicu. Salomon svojom vojskom nije ratovao nego mu je sluila kao diplomatsko i trgovako sredstvo. Salomon je sagradio kraljevsku palau i Hram koji je gradio punih sedam godina. Jeruzalemsko svetite sada postaje jedino mjesto Boje prisutnosti. Kraljevstvo Salomonovo prikazano je kao kraljevstvo 178

179 sigurnosti i materijalnog bogatstva. Izrael doivljava svoj najvii domet na meunarodnom planu, uiva ugled kod susjednih naroda, razvija trgovinu i industriju, cvate umjetnost i znanost, podiu se divna zdanja, skupljaju stare predaje i narodno blago. Salomon je, istina, veliki politiar, trgovac, industrijalac, promicatelj kulture, legendarni mudrac. Uiva veliki ugled u tadanjem svijetu. O tome svjedoe ene njegova harema. Pothvati i djelatnosti dolaze od kralja. Salomon budi ponos i divljenje. to je ostvario, sve je to dar Boji, dar mudrosti koju mu je Gospodin dao. Ali kod veine naroda, koji na leima nosi teret tog sjaja, stvara se odbojnost prema kralju, dvoru i prijestolnici. Postoje sukobi i napetosti izmeu sjevernih plemena i Judina. Salomonovo kraljevstvo gubi postupno vojno i nacionalno obiljeje. Vojska je samo plaenika. Narod ne sudjeluje u upravi zemlje. Gube se stare plemenske ustanove. Salomon je dao preveliku prednost Judeji pa je tako Jeroboam, nadglednik javnih radova, bio podigao pobunu protiv Salomona. No radi neuspjele pobune za neko se vrijeme morao sklonuti u Egipat. Roboam je postao Salomonov nasljednik na jugu, a na sjeveru se drsko ponio jer nije htio prekinuti s iscrpljivanjem naroda. Podjela je bila gotova stvar. Zapravo dogodio se povrat na predaulovsko stanje stvari. Na sjever je doao Jeroboam. Jeroboam nije toliko bio krivac politike podjele nego za njega je nastupio vjerski raskol. Od tada na sjeveru nije bilo dobrih kraljeva jer su se svi poveli za Jeroboamovom nevjerom pa je vei dio kraljeva zavrio ubojstvom. Judeja je sauvala naelo Davidovog nasljedstva. I u Judeji je bilo ubojstava ali je na vlast dolazio zakoniti nasljednik davidovske dinastije. No, bilo je nekoliko kraljeva koji su pokuali obnoviti slavnu monarhiju. Ponajprije je to bio Joafat koji je ustanovio sredinje pravosue pored mjesnog pravosua i oslobodio kralja od njegove uloge vrhovnog suca. Zatim je bio kralj Ezekija koji je stekao veliku zaslugu time to je obnovio jahvizam. Jo e jednom zasvijetliti juno kraljevstvo, a to je bilo Joijino vrijeme u 7. stoljeu pr. Kr. Joija se pobrinuo za materijalnu i duhovnu obnovu Za njega se rodio i radosno sluio prorok Jeremija. Uskoro e doi do pada Judeje i to za prvog Nabukodonozorovog, babilonskog zauzea 597. i drugog 587. godine pr. Kr. Tim je nemilim dogaajima zavrilo vrijeme june monarhije i davidovske dinastije.

179

180

IZABRANA LITERATURA BROWN, R. E., CASTELOT, J. J... Biblijska teologija Starog i Novog zavjeta, Preveo: M. Zovki, Kranska sadanjost, Zagreb 1980. GRABNER-HAIDER, A., Praktini biblijski leksikon, Preveli: L. Fii i B. Luji, Kranska sadanjost, Zagreb 1997. HARRINGTON, W. J., Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993. HOHNJEC, N., Biblija u prozi. Mojsijevo petoknjije, prednji proroci i kasna Biblija, Kranska sadanjost, Zagreb 2002. LEON-DUFOUR, X., Rjenik biblijske teologije, Kranska sadanjost, Zagreb 1969. POPOVI, A., Biblijske teme. Egzegetsko-teoloka analiza odabranih tekstova Staroga i Novoga zavjeta s Dodatkom, Kranska sadanjost, Zagreb 2004. REBI, A., Opi religijski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb 2002. REBI, A., Prorok, ovjek Boji, Kranska sadanjost, Zagreb 1996. REBI, A., Sredinje teme Staroga zavjeta. Biblijskoteoloki pregled starozavjetne poruke, Kranska sadanjost, Zagreb 1996. REBI, A. Jeruzalem 3000 godina, Kranska sadanjost, Zagreb 1998. 180

181 TOMI, C., Davidovo doba (1 i 2 Sam; 1 Kr 1 - 9; 1 Ljet 9 - 2 Ljet 9), Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1982. TOMI, C., Ilijino vrijeme. Knjige: Prva i Druga knjiga o Kraljevima, Prva i Druga Ljetopisa, Amos, Hoea, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1985. TOMI, C., Poruka spasenja svetog Pisma Staroga zavjeta, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1983. TOMI, C., Veliki proroci. Knjige: Druga knjiga o Kraljevima, Druga knjiga Ljetopisa, Izaija, Jeremija, Ezekiel, Mihej, Nahum, Sefanija, Habakuk, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1987. GLAZIER, M. i HELLWIG, M. K. (priredili), Suvremena katolika enciklopedija, Laus, Split 1998.

SADRAJ UVOD 1. MONARHIJA U DAVIDOVO DOBA 2

5 5 7 11 11 13 14 16
181

1.1 Izraelske tenje za monarhijom 1.2 Samuel, sudac, sveenik, vidjelac i prorok 1.3 Tragini kralj aul 1.3.1 aul pomazanik Jahvin 1.3.2 Rascjep izmeu aula i Samuela 1.3.3 aul i David 1.3.4 aul progoni Davida

182

1.3.5 Tragina aulova smrt 1.4 David vrhunac monarhije 1.4.1 Davidovo kraljevanje u Hebronu 1.4.2 Davidovo kraljevanje u Jeruzalemu 1.4.2.1 David osigurava sigurne granice 1.4.2.2 Davidov mesijanizam 1.4.2.3 Davidova neskladna obitelj 1.4.2.4 Davidov nasljednik 1.5 Salomon najvei meu kraljevima 1.5.1 Uspon Salomona 1.5.2 Salomon - veliki graditelj 1.5.3 Salomon - kralj trgovine 1.5.4 Salomonov zalaz 1.6 Raskol monarhije
2. OBNOVA MONARHIJE

17 19 19 20 20 22 22 24 25 26 27 29 30 32 33 33 34 36 38 38 38 39
41 45 47

2.1 Joafatova uprava 2.2 Ezekijina obnova 2.3 Joijina obnova

3. PERSPEKTIVA MONARHIJE: PUT PREMA MESIJANIZMU

3.1 Mesijanizam 3.2 Davidovsko dinastijski mesijanizam 3.3 Osobni mesijanizam

ZAKLJUAK IZABRANA LITERATURA SADRAJ

182

183

SVEUILITE U ZAGREBU KATOLIKI BOGOSLOVNI FAKULTET

183

184

DIPLOMSKI RAD (7)

MENTOR: Dr. sc. Nikola Hohnjec STUDENT: Tomislav Peek Zagreb, 2007.

1. UVOD Oinstvo u Bibliji rad je koji se bavi prikazom oinstva u Starom zavjetu gledanog prvenstveno u osobama Noe, Abrahama, Elija, Davida te Tobita i Matatije. Dan je osvrt takoer na oinskosinovski odnos izmeu Abrahama, Jimaela i Izaka, te Elija i Samuela. Donesen je i saet prikaz oinstva u Novom zavjetu koji

184

185 obuhvaa prispodobu o izgubljenom sinu (Lk 15) i

velikosveeniku molitvu (Iv 17), te teme openitijeg sadraja: Boje oinstvo, Bog Otac, te Bog otac Isusa Krista i otac vjernika, koje upravo u Novom zavjetu nalaze glavninu svog utemeljenja. 1.1. PREDSTAVLJANJE RADNJE Polazina toka ove radnje jest oinstvo kao opeljudska datost. Opi fenomen oinstva promatra se prije svega kroz neke odabrane starozavjetne likove patrijarha, proroka, sudaca i kraljeva. Glavnina radnje obrauje istaknute oinske figure u Starom zavjetu, no referira se takoer i na paradigmu savrenog, potpunog, Bojeg oinstva koje je prikazano u Novom zavjetu. Starozavjetnu problematiku oinstva Ternant u Rijeniku biblijske teologije obrazlae ovako: Stari zavjet polazi od iskustva zemaljskih oeva i mueva kojima obiteljski ivot omoguuje da vre svoj autoritet i nau svoje ispunjenje u ljubavi, te, u jakoj opreci s poganstvom koje je svoje ljudske stvarnosti prenosilo na bogove, objavljuje ljubav i vlast Boga ivoga u slici Oca.305 Oevi koji su odabrani ujedno su i veliki likovi Petoknjija - kao to je Noa, koji poradi vlastite pravednosti zasluuje stajati na poetku stvaranja novog ovjeanstva zajedno sa svojom obitelji; tu je Abraham kao Jimaelov i posebno Izakov otac, ali za idove, krane, pa i muslimane on je ponajprije otac vjere. Potom slijedi govor o Eliju i njegovoj zahtjevnoj oinskoj ulozi prema iskvarenim sinovima koji su njegov porod i nasuprot tomu o njegovu odnosu sa Samuelom koji nije bio njegov bioloki potomak, ali je s njim uspio ostvariti ideal oinsko-sinovskog odnosa. Zasebno se obrauje sloena i zanimljiva tema Davidovog oinstva na koje se oslanja mesijansko obeanje - Mesija kojega je Bog obeao svom narodu je potomak Davidove loze. Starozavjetni dio radnje zakljuuje se prikazom oinstva u kasnim biblijskim spisima. Tu je uzor-otac Tobit iz narativne biblijske literature, te Matatija - otac makabejskih idovskih junaka Jude, Jonatana i imuna u zadnjim povijesnim knjigama.

305

Paul Ternant, Oci i otac, u: Xavier Lon Dufour, (Uredio), Rjenik biblijske teologije, Kranska sadanjost, Zagreb 41993., 739. 185

186 Meu starozavjetnim biblijskim likovima odabrani su oni najzanimljiviji, koji ne predstavljaju uvijek primjere idealnih oeva, nego su opisani onakvima kakvi oni zapravo jesu, te upravo kao takvi daju svevremenu poruku o oinstvu. Novozavjetni pristup oinstvu u eminentnom smislu susree se u evaneoskim spisima. Lk 15 donosi prispodobu o dobrom ocu i izgubljenom sinu, a Ivan prenosi velikosveeniku molitvu upuenu Ocu nebeskom (Iv 17). U Novom zavjetu se govori o zemaljskom oinstvu, ali obrauje se i Boje oinstvo, tonije, promatra se Bog Otac u njegovom odnosu prema Sinu, Isusu Kristu. Premda je Bog transcendentno, samostojno bie, i on se odabire realizirati kao Otac - prvo u unutartrojstvenom odnosu prema Drugoj boanskoj osobi - Sinu, a potom se kao Otac daje i ovjeku. Boje oinstvo pokazuje se kao slika pravog oinstva u odnosu na ljudsko, nesavreno, koje ima svoj ivotni orijentir i cilj u Isusovom sinovljevom odnosu prema Ocu nebeskom. Boje savreno oinstvo i sinovstvo nadaje se kao ideal prema kome valja teiti. 1. 2. OPENITO O OINSTVU Danas se uju mnogi glasovi u Crkvi koji upozoravaju na injenicu kako je obitelj, kao temeljna jedinica drutva u krizi. Naime, s modernim tekovinama dananje civilizacije ponaanje u drutvu dobiva nove parametre, te se nudi novi sustav vrijednosti koji je u suprotnosti s onim tradicionalnim. Iz toga se moe lako izvesti logiki zakljuak da je i oinstvo kao vana sastavnica drutvenih odnosa takoer u krizi. Dakle, u tim pitanjima nuno je vraanje na izvore. Pojedinac je u zbrci dananjice ostavljen na milost i nemilost medija koji kao temelj liberalizacijskog i emancipacijskog novovjekog drutva navode slobodu vlastitog odabira i legalizacije istog, pa i pod cijenu ruenja tradicionalnih vrijednosti jer su one predstavljane od strane Crkve koju mnogi liberalni ideolozi proglaavaju nazadnom, zalagala se ona za bilo koju vrednotu. Budui da ne postoji prirunik iz kojeg bi se moglo nauiti kako biti dobar otac, svaki pojedinac se s oinstvom nosi kako najbolje zna i umije. Da bi se shvatio dananji zadatak oinstva u drutvu, te da bi se moglo vriti tu ulogu u svojoj obitelji i da bi se tako posredno doprinijelo izgradnji

186

187 drutvene zajednice i iz te uloge djelovalo, uvelike moe pomoi tui primjer. Valja, stoga, posegnuti za primjerom izabranih pojedinaca ije je ostvarenje u ulozi oeva zapisano na stranicama Svetog pisma. Pojam oinstva promatra se kroz niz osebujnih likova od kojih svaki predstavlja zaseban i specifian model oinstva. Rad dotie i prikaz Boga Oca, savrenog oca i prauzora svakog oinstva. 2. OINSTVO U KNJIZI POSTANKA U Knjizi Postanka obrauju se posebno oinstvo pretpotopnog patrijarha Noe i Abrahamovo oinstvo. Prije govora o pojedinim ocima valja spomenuti i rodoslovlja, koja su bitna u Starom zavjetu, a koristi ih i Novi zavjet (Mt 1,1-16; Lk 3,23-38). Iako su danas ona, ako ne zaboravljena, onda barem zapostavljena, valjalo bi im posvetiti dunu panju i to bez obzira na podrijetlo pojedinca, a u kontekstu govora o dostojanstvu ovjeka. Tomi ih definira ovako: Rodoslovlja su pravni dokumenti pripadnosti odreenom plemenu i saeta povijest plemena, naroda, ovjeanstva.306 Premda bi najlake bilo zakljuiti da rodoslovlja imaju genealogijsku i kronoloku funkciju, Biblija smjera na drugo. O smislu i svrsi rodoslovlja isti autor navodi sljedee: Smisao je ovih rodoslovnih nizova u Bibliji isto religiozni: i ovdje je rije o povijesti spasenja, te se nastoji pokazati kako blagoslovi i obeanja dana Adamu zahvaaju preko Noe cijelo ovjeanstvo, a preko Abrahama dolazi do najvieg ostvarenja Bojeg spasiteljskog plana.307 2.1. NOA (6 - 10) Prvotna asocijacija na patrijarha Nou svakako nam je korablja i veliki potop koji je zahvatio, kako pisac izvjetava, cijelu zemlju. Noa i njegova obitelj su spaeni zahvaljujui njegovoj pravednosti. O toj tematici Szab u Rijeniku biblijske teologije iznosi sljedee: Lik Noe, kakvo god bilo njegovo daleko podrijetlo, predstavlja, na raznim stupnjevima Biblije, tip pravednika koji je poteen od kazne i nagraen spasom. Usred opaine

Celestin Tomi, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977., 209.
306
307

Isti, 211.

187

188 koja upropauje svijet, on izranja kao poetak novog ovjeanstva i tako postaje pralik Krista.308 Noa je uvijek prikazan u kontekstu svoje obitelji, a uz njega su opisani izriito i njegovi sinovi. O tome se moe navesti i jedan cjeloviti tekst: Vidje Jahve kako je ovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloa. (6) Jahve se pokaja i u svom srcu raalosti to je nainio ovjeka na zemlji. (7) Ree Jahve: 'Ljude koje sam stvorio izbrisat u s lica zemlje - od ovjeka do zvijeri, puzavce i ptice u zraku - jer sam se pokajao to sam ih napravio.' (8) Ali je Noa naao milost u oima Jahvinim. (9) Ovo je povijest Noina: Noa je bio ovjek pravedan i neporoan u svom vremenu. S Bogom je Noa hodio. (10) Tri su se sina rodila Noi: em, Ham i Jafet (6,5-10). Noa je primjer takvog pravednika koji biva spaen sa svojom enom i sinovima, emom, Hamom i Jafetom i njihovim enama. On je, dakle, spaen u svom ljudskom, ovozemnom totalitetu. Moglo bi se time i zakljuiti kako im Noa pribavlja pravedniku nagradu iako se, naravno, jo nigdje ne govori kako se oni razlikuju u stvari pravednosti od samog Noe. Ovdje Biblija ui kako pravednost ne ostaje uzaludna ve dobiva nagradu u blagoslovu i spasenju. Sve se to ini u prilog Noe, novog oca svega ovjeanstva. On tako stoji opet na poetku. U Noinom nizu spominju se poimence Noini sinovi, em, Ham i Jafet, kako su izali iz korablje (9,18-27). Govori se da je em otac semita, Ham je praotac Kanaanaca, a Jafet prekomorskih naroda vjerojatno i Europljana. Slijedi cjelovit tekst iz Post 9: Ovo su trojica Noinih sinova i od njih se sav svijet razgranao. (20) Noa, zemljoradnik, zasadio je vinograd. (21) Napio se vina i opio, pa se otkrio nasred atora. (22) Ham, praotac Kanaanaca, opazi oca gola pa to kaza dvojici svoje brae vani. (23) em i Jafet uzmu ogrta, obojica ga prebace sebi preko ramena pa njime, idui natrake, pokriju oevu golotinju. Lica im bijahu okrenuta na drugu stranu, tako te ne vidjee oca gola. (24) Kad se Noa otrijeznio od vina i saznao to mu je uinio najmlai sin, ree: (25) 'Neka je proklet Kanaanac, brai svojoj najnii sluga nek' bude!' (26) Onda nastavi:
Ladislav Szab, Noa, u: Xavier Lon Dufour, (Uredio), Rjenik biblijske teologije, Kranska sadanjost, Zagreb 41993., 697.
308

188

189 'Blagoslovljen Jahve, emov Bog, Kanaanac nek' mu je sluga! (27) Nek Bog rairi Jafeta da prebiva pod atorima emovim, Kanaanac nek' mu je sluga!'. Noinu lozu nastavljaju njegova tri sina, jer su oni jedini mukarci koji su preivjeli potopne vode. Biblija nam Noine sinove koji su izali iz korablje: ema, Hama i Jafeta prikazuje kao praoce svega ovjeanstva309, od njih se sav svijet razgranao (9,19). Praoce se naziva jo i patrijarsima, te ih se u Bibliji spominje deset prije potopa i deset nakon potopa, a meu kojima su i Noa i njegova tri sina. Sam naziv patrijarh ne vee se prvenstveno uz fiziko ili bioloko oinstvo, ve mu smisao ide dalje, i reklo bi se da obuhvaa dublje, odnosno vie sfere bia. O toj tematici Ternant u Rijeniku biblijske teologije navodi sljedee: Patrijarsi su u najviem smislu rijei oci izabranog naroda, ali ne uslijed svoga fizikog oinstva, ve zbog obeanja koja idu dalje od krvne veze i koja e najzad obuhvatiti sve koji budu nasljedovali vjeru praotaca.310 Noa, kao i prvi ovjek, prikazan je kao zamljoradnik, i to vinogradar. Povijesna i zemljopisna istraivanja kraja u kojem je Noa nastavio svoj ivot nakon potopa ukazuju na to kako je podneblje bilo pogodno za zemljoradnju. U Tomievoj Prapovijesti spasenja o ovoj stvari stoji sljedee: Kultura vina znaajna je za podruje Ponta i Armenije, gdje se korablja zaustavila.311 To upuuje na veliku vjerojatnost dosljednosti Biblije prema stvarnim dogaajima u tom bliskoistonom podneblju. U ovom odlomku susree se jedan od netipinih biblijskih izriaja koji nastaju kao posljedica opijanja. Navod kako je Noa imao vinograd te mu je vino bilo dostupno nekako ublaava injenicu da se opio. Ovo je prvi izvjetaj takve vrste u Starom zavjetu, a iz njega se nikako ne bi trebao izvesti negativan stav biblijskog pisca naspram vina. Rebi o tome pie sljedee: Znaajno je da je ovo prvo spominjanje vina u Svetom pismu povezano s pretjeranou, pijanstvom i sa zlim posljedicama. Na temelju Celestin Tomi, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977., 250.
309

Paul Ternant, Oci i otac, u: Xavier Lon Dufour, (Uredio), Rjenik biblijske teologije, Kranska sadanjost, Zagreb 41993., 741.
310

Celestin Tomi, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977., 250.
311

189

190 ovog teksta ne moemo nipoto zakljuiti da je biblijski pisac bio protiv uivanja vina.312 Vino se u Bibliji smatra Bojim darom. Vino je Jahvin blagoslov (Post 27,28), ono razveseljuje ljudsko srce (Ps 104,5). Ali u Svetom pismu nalazimo i otre rijei protiv prekomjernog uivanja vina. Ve u ono vrijeme uoene su izrazito tetne posljedice koje nastaju kao rezultat opijanja. Biblijski pisac stoga upravlja stroge opomene, te bi se iz toga moglo zakljuiti kako to i nije bila tako rijetka pojava. Tomi zahvaa u tu problematiku i pie sljedee: Pijanstvo se izjednauje s bludom (Ho 10,10-11). Pijanstvo oduzima ovjeku vlast nad samim sobom i ini ga predmetom rugla, neugodnih prizora i promatranja. Pijanac je simbol onih koji nisu budni. Teku rije upravlja Gospod pijanicama: 'Jao onima to ve jutrom na uranku estokim se piem zalijevaju i kasno nou sjede vinom raspaljeni' (Iz 5,11).313 Samo opijanje je dovelo do toga da se Noa razgoliio, to nas uvodi u problematiku odnosa otac sin. U takvom stanju ga je pronaao Ham, njegov najmlai sin. Uoljiv je Hamov izrazito negativan stav prema ocu, koji itatelja ostavlja zateenim. Tomi navodi: Nato se u njemu rodi prezir, te pokaza nepotovanje prema svom ocu. Jo i brau pozva na porugu oca.314 Kada bi se netko sam kroz pijanstvo doveo u takvu situaciju, dunost bi djece bila ocu pritedjeti ponienje time to bi ga pokrili. Samim tim to Ham nije slijedio tu dunost priutio si je neoprostivu krivnju koja zahtijeva kanjavanje.315 U tekstu se ne navodi direktno kako je Ham pokazao prezir i nepotovanje prema ocu te kako je i brau pozvao na porugu. Rebi razrauje ovu problematiku na sljedei nain: ini se da je tekst na ovom mjestu krnj u svakom sluaju on je nelogian. ... U retku 24 saznajemo da je Noa 'saznao to mu je uinio najmlai sin'. Strogo uzevi, nije mu nita uinio; barem biblijski pisac ne spominje da mu je ita uinio. ... zato prokletstvo pogaa Kanaana, sina Hamova, a ne samog Hama,
Adalbert Rebi, Biblijska prapovijest, Kranska sadanjost, Zagreb 1970., 248. Celestin Tomi, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977., 250-251. 314 Isti., 251. 315 Josef Scharbert, Genesis 1 - 11, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag, Wrzburg 1983, 100.
312 313

190

191 Kanaanova oca? I zato nisu prokletstvom Noinim pogoena sva etiri Hamova sina? Povrh toga, trostruko prokletstvo nad Kanaanom pretpostavlja da je Kanaan neto grozno poinio! Iz svega toga moe se s pravom zakljuiti da je upravo mladi Kanaan (otac Ham je imao u to doba oko 100 godina!) razgolitio Nou, nad njime se nasmijao i narugao, a moda i to gore uinio, a onda o tome priao svome ocu Hamu. Tako doista tumae ovo mjesto ve mnogi idovski tumai i ostali egzegete.316 Kako je upravo na podruju spolnosti ovjek najranjiviji, od davnine se otrim kaznama nastojalo sprijeiti takve budue prijestupe i, naravno, kazniti postojee. Tomi o tome pie: Biblija ima profinjeni osjeaj za stidljivost. Smatra se tekim prekrajem otkrivanje ne samo enskih haljina, ve i mukog odijela (Iz 47,2). esto se pod time misli na bludnost no, i samo ruganje ocu zasluuje najteu kaznu317, jer potovanje roditelja zagarantirano je dekalogom i popraeno obeanjem dugovjenosti i blagostanjem. Druga dva sina svoju su sinovsku dunost uinili pomalo zastraeno, no razumljiv je njihov oprez od strogog suda kojeg su u Starom zavjetu iskusili oni koji su obeastili roditelje.318 Vidimo da su em i Jafet drukiji od Hama te se doimaju plemenitiji, razumniji i pravedniji te pokrivaju oevu golotinju. Svaki in za sobom povlai i odreene posljedice tako da Noa izrie prokletstvo nad krivcem koji je pokazao veliko nepotovanje prema njemu. Svako dobro zahtjeva dobro, kao to i svako zlo povlai za sobom ono negativno. U svojoj pogoenosti Noa prvo izrie prokletstva krivcu, a zatim blagoslove pravednicima (9,25-27). Oito je da na starom istoku ni prokletstva ni blagoslovi nisu bili olako shvaeni, nego upravo suprotno. Vezano uz to Tomi navodi: U svetoj povijesti, posebno u povijesti patrijarha, esto se susreu blagoslovi i prokletstva. U shvaanju istonjaka to nisu samo nevani izriaji, prazne rijei, bezazleni obrasci. Za

Adalbert Rebi, Biblijska prapovijest, Kranska sadanjost, Zagreb 1970., 249-250. Celestin Tomi, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977., 251. 318 Josef Scharbert, Genesis 1 - 11, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag, Wrzburg 1983, 100.
316 317

191

192 njih je to ozbiljna stvarnost koja se ne moe opozvati i koja sigurno postie svoj uinak u potomstvu.319 Blagoslovi imaju i mesijansko znaenje, jer Jahve je Bog emov kao to e kasnije biti Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Blagoslov e se ostvariti u Mesiji, koji je emov potomak, tj. semitski potomak. I na ovom primjeru se vidi kako dobro jo jednom pobjeuje, a zlo biva ponieno i prezreno, osueno, a snosi i trajne nasljedne posljedice. 2.2. ABRAHAM (12 - 25) Ime Abram sastavljeno je od dva elementa: ,ab, otac i ,am, uzvien te bi znailo otac je uzvien320, no openito se imena Abram i Abraham izjednauju i predstavljaju dva oblika istog imena, a ovdje se tumae kao otac mnotva321, ili otac mnogih naroda. Knjiga Postanka izvjetava kako Abraham i Sara nisu mogli imati djece. Upravo tu Bog pomae Abrahamu vidimo kako je ispunio dano mu obeanje da e ga uiniti ocem mnogih naroda, te on tako postaje praotac izabranog naroda. Feuillet za njega kae sljedee: Kao praocu idovskog naroda, Abrahamu pripada povlateno mjesto u povijesti spasenja.322 Posebno je velik Abrahamov znaaj u semita i openito naroda Bliskog istoka, Arapa, jer je on otac njihovih naroda. U kranstvu je taj fiziki, bioloki, znaaj manje izraen, dok se vie naglaava njegovo duhovno oinstvo koje je ostvareno njegovom vjerom u Boga. Tomi naglaava: Abram/Abraham igra vanu ulogu i uvijek budi ivo zanimanje u raznim epohama, u narodima razliitih kultura i mentaliteta. Tri svjetske religije smatraju ga svojim praocem: idovi i Arapi muslimani fizikim praocem, a krani duhovnim ocem, praocem vjere.323 On je, dakle, svojevrsna svojina svih monoteistikih religija - i krana i idova i muslimana, no
Celestin Tomi, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977., 251. 320 Usp. Ernest W. Saunders, Abraham, u: Georg Arthur Buttrick, (Uredili), The Interpreter's Dictionary of the Bible, An Illustrated Encyklopedia, Volume 1, Abingdon Press, Nashville 131982.,15. 321 Usp. Jeruzalemska Biblija: Stari i Novi Zavjet s uvodima i biljekama iz "La Bible de Jrusalem", Kranska sadanjost, Zagreb 1994., 28. 322 Ren Feuillet; Albert Vanhoye, Abraham, u: Xavier Lon Dufour, (Uredio), Rjenik biblijske teologije, Kranska sadanjost, Zagreb 41993., 6. 323 Celestin Tomi, Praoci Izraela, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1988., 50.
319

192

193 takoer i predmet svae. Moda je teko zamisliti zato bi se netko svaao u pitanju Abrahamova oinstva, no on zasigurno daje peat legitimnosti vjere u jednoga Boga. Razlog te svae donosi Kuschel: Svaa izmeu idova, krana i muslimana je prije svega svaa oko pravoga Abrahamova potomstva.324 I ta svaa daje naslutiti vanost Abrahama koji stoji na poecima izabranog naroda, te je zasigurno jedan od najvanijih otaca. Ako se to i ne dade zakljuili iz usporedbe s ostalim likovima onda, bar iz naslova koji donosi Biblija navodei Abrahama kao prvog oca u poecima izabranog naroda.325 Kako se govori o Abrahamu pod vidom njegova biolokog oinstva valja odmah rei da Biblija donosi izvjee o njegovoj poodmakloj ivotnoj dobi, ak 75 godina, ali je proteklo jo 11 godina do njegovog prvog potomka kojeg je imao tek u zemlji kanaanskoj (16,3). Tu treba rei da je time oitija veliina Bojeg dara u Abrahamovom potomstvu. Kroz Abrahamovu seobu, koju je poduzeo nakon Bojeg poziva da napusti svoj kraj i poe u krajeve koje e mu Bog pokazati, vidi se kako se njegovo blago poveava, to je znak blagoslova. Ali Abraham uvia nevanost materijalnog i pita Boga to e mu sve to blago kad nema potomstva, to je istinski znak blagoslova, jer se potomstvo smatra najveim blagom u idovskom mentalitetu. Kako Biblija navodi dalje, Eliezer Damaanin je trebao biti njegov batinik (15,2-3), koji i nije bio njegov potomak nego njegov sluga, koji je takoer mogao biti posvojen i time je mogao postati nasljednik to na starom i bliskom Istoku poznaje i Hamurabijev zakonik koji pripada istom podneblju i istom starom vijeku.326 Nakon Abrahamove izjave o bezvrijednosti blaga i predstavljanja potomstva kao najveeg dara, dolazi Boje obeanje potomstva (15,4-5), i to ne potomstvo brojano zanemarivo nego, dapae, nebrojivo. To potomstvo treba proizai iz njegove obitelji i roda. S jedne strane stoji Boje obeanje, no Abraham i njegova ena Sara ne stoje skrtenih ruku nego sami trae nain kako bi stekli potomka. Takva situacija je uvijek
Karl-Josef Kuschel, Spor oko Abrahama, Svijetlo rijei, Sarajevo 2001., 28. Usp. Jeruzalemska Biblija: Stari i Novi Zavjet s uvodima i biljekama iz "La Bible de Jrusalem", Kranska sadanjost, Zagreb 1994., 24. 326 Usp. Celestin Tomi, Praoci Izraela, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1988., 85.
324 325

193

194 vie pogaala enu nego mukarca. Nemogunost zaea znaila je za enu snaan udarac sudbine, jer je tada svoj brak morala dijeliti s drugom enom, te je njezin ugled u drutvu bio u temeljima naruen. Ta je nevolja upravljala stari kao i moderni istok neposredno na boanstvo, kako je ovjek krivo govorio (da Bog kanjava i nagrauje) Bog otvara majino krilo (29,31; 30,22). Nerotkinju je mu mogao lako otpustiti, dok je ena s djecom bila mnogo zatienija.327 2.2.1. JIMAEL I ZAKONSKO ABRAHAMOVO OINSTVO (16) Jimael je nadomjestak za pravog sina. Na to najbolje ukazuje cjelovit tekst: Abramova ena Saraja nije mu raala djece. A imae ona slukinju Egipanku - zvala se Hagara. (2) I ree Saraja Abramu: 'Vidi, Jahve me uinio nerotkinjom. Hajde k mojoj slukinji, moda u imati djece.' Abram poslua rije Sarajinu. ... Ue on k Hagari te ona zae. A kad je vidjela da je zaela, s prezirom je gledala na svoju gospodaricu. (5) Tada ree Saraja Abramu: 'Nepravda to se meni nanosi tvoja je krivnja! Prepustila sam svoju slukinju tvome zagrljaju, ali otkako opazi da je zanijela, s prezirom na me gleda. Jahve sudio i meni i tebi!' (6) Nato Abram odvrati Saraji: 'Tvoja je slukinja u tvojoj ruci: kako ti se ini da je dobro, tako prema njoj postupi!' Saraja postupi prema njoj tako loe da ona od nje pobjee. (7) Aneo Jahvin nae je kod izvora u pustinji - uz vrelo to je na putu prema uru (8) pa je zapita: 'Hagaro, slukinjo Sarajina, odakle dolazi i kamo ide?' 'Bjeim, evo, od svoje gospodarice Saraje', odgovori ona. (9) Nato joj aneo Jahvin ree: 'Vrati se svojoj gospodarici i pokori joj se!' (10) Jo joj ree aneo Jahvin: 'Tvoje u potomstvo silno umnoiti; od mnotva se nee moi ni prebrojiti.' (11) Dalje joj je aneo Jahvin rekao: 'Gle, zanijela si i rodit e sina. Nadjeni mu ime Jimael, jer Jahve u jad tvoj. (12) On e biti kao divlje magare: ruka e se njegova dizati na svakoga i svaija ruka na njega; i pred licem sve mu brae on e stan sebi podii.' (13) A Jahvu koji joj govorae nazva: 'Ti si El Roi - Svevid Bog, jer - ree ona 'vidjeh Boga i nakon vienja - jo ivim!' (14) Stoga se taj zdenac zove Beer Lahaj Roi - Zdenac ivotvornog Svevida, a eno ga izmeu Kadea i Bereda. (15)

Josef Scharbert, Genesis 12 - 50, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag, Wrzburg 1983., 141.
327

194

195 Rodi Hagara Abramu sina, a Abram sinu to mu ga rodi Hagara nadjene ime Jimael (16,1-15). Suprotno kasnijoj praksi poligamije Abraham ivi u monogamnom braku, no posebno je teka u tom sluaju situacija da im Sara ne moe zaeti toliko eljenog potomka. Prema zakonima koje je i Abraham zasigurno poznavao, on je mogao stei potomka s drugom enom. Iz ljubavi prema svojoj eni, on to ne ini ne ini li ga to onda i uzormuem!? O tome potpunije pie Tomi navodei sljedee: Abram ivi u monogamijskom braku. Ali njegova ena Saraja je neplodna. Po zakonima zemlje svojih otaca, koji su nam se sauvali u raznim zakonicima iz podruja Mezopotamije, moe (zakon Hamurabijev), pa ak i mora (zakonik u Nuzu) uzeti drugu enu i sauvati sebi potomstvo. Ipak ne eli raalostiti Saraju. Radije ostaje i bez potomstva. I Saraja je izgubila svaku nadu. Iz ljubavi prema Abramu, po starim semitskim zakonima (Hamurabijev zakonik) dade svoju slukinju Hagaru Abramu da po njoj dobije tako uenog potomka. I Hagara zae.328 Ovdje se vidi Sarina briga za potomstvom a i Abrahamovo spremno prihvaanje Sarina prijedloga, budui da ni sam Abraham nije znao kako e pored Sarine neplodnosti uspjeti imati potomstvo. Veliinu Sarinog ustupka pojaava injenica da, prema novijim navodima nekih autora: Povijesni Izrael vie nije znao za obiaj prema kojem bi neplodna ena svome muu ponudila svoju slukinju da joj ova rodi djecu (koja se onda pravno smatraju djecom gospodarice a ne slukinje).329 No, kako vidimo, ona to svejedno ini. Problem nastaje kada Hagara, trudna, poinje prezirno gledati Saru, a Abraham doputa Sari da postupi s Hagarom kako ju je volja, te uslijed tog loeg postupanja Hagara bjei u pustinju: Tvoja je slukinja u tvojoj ruci: kako ti se ini da je dobro, tako prema njoj postupi! (16,6). Ovdje se vidi kako se Abraham nije posebno, a ni dovoljno, zauzeo za Hagaru, surogat enu, a jo i vie kasnije za majku Hagaru i njegovog prvoroenca Jimaela (21,9-20). Abraham ju nije zatitio, te se tako nije pokazao uzornim ocem, makar je inae bio pravedan i dentlmenski
Celestin Tomi, Praoci Izraela, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1988., 85. 329 Diego Arenhoevel, Uspomena na oeve (Post 12 50), Kranska sadanjost, Zagreb 1991., 65.
328

195

196 raspoloen u svom ophoenju prema rodbini i slugama, posebno prema svome neaku Lotu koji je prerano izgubio vlastitog oca. Svakako, to treba promatrati i u kontekstu onoga vremena gdje bi se takvo Sarino ponaanje moglo gledati kao prihvatljivo, a time i Abrahamovo nezauzimanje moralno dopustivim. Valja primijetiti i Sarino prebacivanje krivnje na Abrahama za nepravdu koju joj nanosi slukinjin prezir, te Abraham doputa Sari slobodu u postupanju s Hagarom trudnicom (16,5) i kasnije majkom s maloljetnim Jimaelom. Na koncu biblijskog odlomka u kojem se govori o Jimaelovu roenju navodi se da je Abrahamu bilo osamdeset i est godina (16,16-17), no ne treba se toliko zadravati na kronolokim podacima. To treba shvatiti u smislu da je Abraham unato poodmakloj dobi dobio sina, to je poseban znak Bojeg blagoslova. Abraham se ne brine za jo neodraslog sina i njegovu majku Hagaru. Oni se sami moraju probijati u ivot. No Jimael nije tragian lik. Ipak se u obitelji Hagare, Sare i, dakako, Abrahama nauio boriti za ivot. Ve je rano odrastao, moe se snalaziti i preivjeti. Jer kod tog drugog protjerivanja nije vie bilo povratka ve je pustinja postala Hagarin i Jimaelov dom i zaviaj. Jimael je, dapae, postao ocem naroda pustinje, kasnijih Arapa koji se na njega ponose. Tako su rodom i oni semiti. 2.2.2. OBEANJE IZAKOVOG ROENJA (18,9-15) Izakovo je roenje posebno navijeteno. Sveto pismo izvjetava o tajanstvenim posjetiocima330 koji dooe Abrahamu, te nakon to im je iskazao dobrodolicu i poto su se okrijepili, slijedi njihov upit i navjetaj: 'Gdje ti je ena Sara?' - zapitaju ga. 'Eno je pod atorom', odgovori. (10) Onda on ree: 'Vratit u se k tebi kad istee vrijeme trudnoe; a tvoja ena Sara imat e sina.' Iza njega, na ulazu u ator, Sara je prislukivala. (11) Abraham i Sara bijahu u odmakloj dobi, ostarjeli. U Sare bijae prestalo to biva u ena. (12) Zato se u sebi Sara smijala i govorila: 'Poto sam uvenula, sad da spoznam nasladu? A jo mi je i gospodar star!' (13) Onda Jahve upita Abrahama: 'A zato se Sara smijala i govorila: 'Kako u rod roditi ja starica?' (14) Zar je Jahvi ita nemogue? Navratit u se k tebi kad istee vrijeme trudnoe: Sara e imati sina.' (15) Sara se napravi
Usp. Jeruzalemska Biblija: Stari i Novi Zavjet s uvodima i biljekama iz "La Bible de Jrusalem", Kranska sadanjost, Zagreb 1994., 29.
330

196

197 nevjetom govorei: 'Nisam se smijala.' Jer se prestraila. Ali on ree: 'Jesi, smijala si se!' (18,9-15). Razumljiva je Sarina nevjerica. Ona je praktina ena, ve ostarjela, te joj i bioloki znakovi ukazuju na to da ne moe zaeti. Ona, usto, nije primateljica obeanja potomstva, ve njegova posrednica. Sarin smijeh, mjeavina straha i nevjere, postat e radostan smijeh. Njezino e se dijete zvati Izak - 'dijete smjeka'.331 U jo kasnijoj dobi Bog se ukazuje Abrahamu. Biblija navodi devedeset i devetu godinu Abrahamova ivota (17,1), Bog je s njim prethodno sklopio drugi savez, koji nije vaniji od prvog, makar iz njega proizlazi veliko Boje obeanje potomstva jer e ubrzo nakon toga dobiti sina s vlastitom enom Sarom (17,16-17). Ovdje se vidi kako se sklapanje saveza vee uz potomstvo: prvi se savez dogodio prije navjetaja Jimaelovog roenja (15), a drugi prije Izakovog roenja. Poradi njegove, a i Sarine, starosti uvia se samorazumljivi skepticizam (17,17-19), posebno kod Sare koja se onda vjeto izvlai iz te sumnjiavosti. Tu se dogaa i promjena imena iz Abrama u Abrahama (17,5-6). Zamjetna je relativizacija dananjeg vremena prema imenima koja se daju djeci. Stari istok je tome pridavao veliku pozornost. Danas se praksa promjene imena na zapadu zadrala jedino kod redovnika, a predstavlja divnu simboliku. Na interesantan nain, u svom komentaru, to donosi Jeruzalemska Biblija: Prema drevnom shvaanju ime ne samo da oznauje neko bie ve odreuje i njegovu narav. Stoga promjena imena znai izmjenu sudbine (usp. 17,15 i 35,10). U stvari, Abram i Abraham ini se da su dva dijalektalna oblika istoga imena i znae isto: 'On je velik poput svoga oca, on je plemenita roda'. Ali ovdje se Abraham tumai 'otac mnotva'332. Ta promjena dogodila se i kod Sare koja se ranije zvala Saraja (17,15-16). Smijeh starice Sare obiljeio je ime njezinog sina Izaka zvao se Smjeko333, te je on, kako vidimo, plod ljudskog naina razmiljanja. I Abraham je mislio kako je zaee uistinu nemogue budui da je imao
Celestin Tomi, Praoci Izraela, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1988., 90. 332 Jeruzalemska Biblija: Stari i Novi Zavjet s uvodima i biljekama iz "La Bible de Jrusalem", Kranska sadanjost, Zagreb 1994., 28. 333 U naem narodu i kod starijih narataja jo je kolala izreka da se netko smije kao Izak to se upravo nadovezuje na Sarin smijeh i ime Izakovo.
331

197

198 stotinu godina, a Sara je bila u devedesetoj (17,17-18). Upravo kod Sarina smijeha Biblija donosi takoer razlog te nemogunosti zaea: U Sare bijae prestalo to biva u ena (18,11). U daljnjim recima i isprici vidi se kako Sarin smijeh nije znak nevjere, jer ona jo ne prepoznaje goste. Oigledna je turost podataka o Izakovu djetinjstvu i odgoju. Nakon njegova roenja (21,2), spominje se samo jo obrezanje (21,4), prestanak dojenja koji je obiljeeno velikom gozbom (21,8), igra sa Jimaelom (21,9), te Izakovo rtvovanje ili Abrahamova kunja (22,1-18) u kojoj Abraham oituje svoju vjernost Bogu tako da mu ne uskrauje niti ono najdrae. Nakon toga nema nita zapisano do njegova mladenatva i brige starog oca Abrahama da nae sinu enu. ak zaklinje svoga slugu da mu dovede enu iz njegovog semitskog plemena iz Harana (24,1-67). Spominje se da je Abraham kasnije s Keturom imao i druge djece i potomaka. Spominje se tako jo est Abrahamovih potomaka i njihovo rodoslovlje (25,1-4). Tako je Abraham uistinu bio blagoslovljen brojnim potomstvom, i to u kasnijoj ivotnoj dobi. Bio je po svojim sinovima Jimaelu, Izaku i estorici sinova s Keturom, otac velikoga mnotva. 3. OINSTVO U PREDNJIM PROROCIMA U tim knjigama treba svakako izdvojiti velikog sudca, sveenika i proroka Elija, te Samuela, kao i kasnije, velikog i pobonog kralja Davida. Svi oni odigrali su vrlo vanu ulogu u izraelskom narodu, no zanimljivost predstavlja svojevrsni kontrast izmeu njihova javnog i obiteljskog ivota, gdje im njihovi sinovi nisu dostojni nasljednici. 3. 1. ELI (1 Sam 1 - 7) Eli je bio veliki sudac, sveenik i prorok. On je takoer otac obitelji. Poznata su mu dva sina. Oni su, meutim, bacili sjenu i na svog oca: A Elijevi sinovi bijahu nevaljali ljudi, jer nisu marili za Jahvu, (13) ni za prava sveenika nasuprot narodu: kad je tko prinosio rtvu, doao bi sluga sveenikov, dok se meso jo kuhalo, s trorogom vilicom u ruci (14) i zabadao njom u kotli ili u lonac, u tavu ili u zdjelu, i togod bi se nabolo na vilicu, uzimao je sveenik sebi. Tako su inili svim Izraelcima to su dolazili onamo, u ilo. (15) Tako i prije nego bi se spalilo salo, doao bi sluga sveenikov i rekao ovjeku koji je prinosio rtvu: 'Daj mi mesa da

198

199 ispeem sveeniku! On nee od tebe kuhana mesa, nego samo sirovo.' (16) Ako bi mu ovjek tada rekao: 'Neka se najprije spali salo, onda uzmi to ti dua eli', on bi odgovorio: 'Ne, nego daj odmah! Ako ne da, uzet u silom.' (17) Grijeh je mladia bio vrlo velik pred Jahvom, jer su ljudi prezirali rtvu koja se prinosila Jahvi (2,12-17.22-26). Sav narod koji je prinosio rtvu Bogu tu je rtvu prinosio na odgovarajui nain, prema zakonskim propisima, kako bi rtva bila Bogu mila. Upravo te propise su Elijevi sinovi relativizirali, to je u narodu dovodilo do prezira spram rtve i na kraju spram Jahve. O tome na jezgrovit nain izvjetava Tomi: Salo se smatralo, kao i krv, nosiocem ivota, pa je pripadalo samo Bogu. Spaljivalo se zajedno s bubrezima i jetrima. To je veoma vano kod rtvovanja. Smatra se bitnim da je rtva Bogu mila. Odatle i otpor onoga koji je elio prinijeti rtvu po zakonu. Grijeh je mladia bio vrlo velik pred Jahvom, jer su ljudi prezirali rtvu koja se prinosila Jahvi. Velik je grijeh to su narod odbijali od rtve i oltara svojim grijesima. I jo vei grijeh je bio to su u vjernike unosili prezir na samu rtvu, na oltar, na Jahvu.334 Unato svojoj nemoi i starosti Eli zna to mu sinovi ine, narod se ali. On opominje svoje sinove svjestan teine njihova prijestupa, a starost mu vjerojatno prijei poduzeti otrije mjere, te sve ostaje na oinskoj opomeni. Sveto pismo iznosi okolnosti tog dogaaja ovako: Eli je bio ve vrlo star, ali je ipak uo sve to su njegovi sinovi inili svemu Izraelu: (23) I on im ree: 'Zato radite takvo to da o tome moram sluati od svega ovog naroda? (24) Nemojte tako, sinovi moji! Nisu dobri glasovi to ih ujem ... Sablanjujete narod Jahvin. (25) Ako ovjek zgrijei ovjeku, Bog e prosuditi. Ali ako ovjek zgrijei Jahvi, tko e se zauzeti za njega?'. Ali sinovi ne posluae glasa oca svojega, jer je Jahve odluio da ih pogubi. (26) A mladi je Samuel sve vie rastao u dobi i mudrosti i pred Jahvom i pred ljudima (1 Sam 2). Elijeva opomena ostaje suvie blaga, te ona ne nalazi odjeka kod njegovih sinova. Nada se da e ga posluati, a oni ustraju u svojoj opaini. O okolnostima dogaaja i strogosti zakona u takvim sluajevima Tomi Celestin Tomi, Davidovo doba, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1982., 47.
334

199

200 donosi: Opominje svoje sinove odvie blago i popustljivo. Kao da mu je vie stalo do dobra glasa u narodu negoli do uvrede koju nanose Bogu. Zakon je u ovim sluajevima bio veoma strog: ovako nepokornu djecu trebalo je izvesti pred starjeine na gradska vrata, te nakon pravedne osude svi bi bili pozvani da ih kamenjem zasiplju dok ne poginu. Da se zlo iskorjeni iz Izraelove sredine (Pnz 21,18-21). Ali slabi i iznemogli starac odvie je volio svoju djecu, a zatajio je da brani Jahvinu svetost koju oni obeauju.335 Ova zadnja opomena uslijedila je nakon vrhunca zloina to su ga poinili Elijevi sinovi. Masoretski tekst dodaje kako su spavali sa enama koje su posluivale na vratima atora sastanka.336 Prema tome oni su svetite u ilu pretvarali u neku vrstu kanaanskog svetita u kojima se obavljala sakralna prostitucija, hieros gamos. U meuljudskim odnosima Bog moe posredovati. No, kad se netko sam protiv Boga okrene, tada vie nema posrednika. Pisac ve zna za preuranjen kraj sinova Hofnija i Pinhasa.337 Naime ve je u nonom vienju i pozivu mladi Samuel saznao da e Elijevi sinovi, Hofni i Pinhas, biti odbaeni, a on, Samuel, je taj koji treba naslijediti Elija koji je pod njim kao ocem stasao u sveca, i kasnije, dostojnog sveenika, suca, i proroka vidioca. A Elijevi su sinovi, dakako, kao pravi sinovi jo vie doivljavali brigu obitelji i posebno oca Elija. Svi su oni rasli pod istim krovom, Samuel, Hofni i Pinhas. Samuel je idealni mladi, pravednik, a Hofni i Pinhas su preljubnici, otimai i pohlepnici. I dolo je do rata s Filistejcima. Hofni i Pinhas kao ratni voe ponijeli su sa sobom i Koveg saveza. No, Filistejci su ih pobijedili. Elijevi sinovi su poginuli u borbi, i Koveg saveza je bio zarobljen. Kada su javili Eliju to se sve dogodilo, on se mrtav sruio. Samuel je ve bio poodrastao i automatski je naslijedio Elija. On e dovriti i pobijediti Filistejce. Zapoeo je dobru upravu. No, upravo je paradoksalno da u vlastitoj obitelji ba nije bio uzoran otac. Samuel je, naime, natovario svojim sinovima teak teret: da budu suci. Oni tome nisu
Isti., 48. Usp. Jeruzalemska Biblija: Stari i Novi Zavjet s uvodima i biljekama iz "La Bible de Jrusalem", Kranska sadanjost, Zagreb 1994., 297.
335 336

Georg Hentschel, 1 Samuel, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag, Wrzburg 1994., 56.
337

200

201 dorasli pa su zakazali u ivotu. Primali su mito, gledali su samo na svoj dobitak, izvrtali su pravicu, to se vidi iz sljedeih redaka: Kad je Samuel ostario, postavio je svoje sinove za suce u Izraelu. (2) Njegov prvoroenac zvao se Joel, a drugi sin Abija; oni su bili suci u Beer ebi. (3) Ali sinovi nisu ili stopama oevim: gledali su na svoj dobitak, primali mito i izvrtali pravicu (1 Sam 8,1-3). A to nije bila ni sjena oevu ponaanju. I, dakako, oni nisu imali nikakve uvjete ni mogunosti da naslijede svoga oca, pa e nakon njega nastupiti monarhija koju je narod sam zatraio poradi Samuelovih sinova: Tada se skupie sve starjeine izraelske i dooe k Samuelu u Ramu. (5) I rekoe mu: 'Eto, ti si ostario, a tvoji sinovi ne idu tvojim stopama. Postavi nam, dakle, kralja da nam vlada, kao to je kod svih naroda' (1 Sam 8,4-5). 3. 2. DAVID (2 Sam; 1 Kr 1 - 2; 1 Ljet 11-29) David je viestruki otac, te vrlo osebujna linost. Dok je u narodu zapamen kao poboan i velik kralj, u obiteljskim pitanjima se pokazao slabim. O tome Rebi donosi sljedee: Njegovi obiteljski sukobi, njegovi prijestupci protiv Bat-ebe i Urije pomrauju mu sliku.338 Njega moemo nazvati popustljivim, ak nezainteresiranim ocem. Sinovi su mu i tragini likovi. Meu njima ima rivalstva, konkurencije i alosnog odstranjenja, ak i rodoskvrnua. Tek se na poetku njegova kraljevanja u Hebronu spominju neki od njih: Davidu se rodie sinovi u Hebronu. Prvenac mu je bio Amnon, od Ahinoame Jizreelke; (3) drugi mu je bio Kileab, od Abigajile, ene Nabalove iz Karmela; trei Abalom, sin Maake, keri geurskoga kralja Tolmaja; (4) etvrti Adonija, sin Hagitin; peti efatja, sin Abitalin; (5) esti Jitream, od Egle, Davidove ene. (2 Sam 3,2-5). Kasnije e se spominjati Bat-ebin sin provoroenac koji je umro, a posebno se spominje Salomon koji e ga nasljediti na prijestolju. Nakon starijih sinova koji su roeni u Hebronu (3,2-5) nabrajaju se sinovi roeni u Jeruzalemu. U tom je gradu David sebi uzeo jo ena 339, te je s njima imao jo sinova i keri: Po dolasku iz Hebrona David uze jo inoa i ena iz
Adalbert Rebi, Biblijski leksikon, Kranska sadanjost, Zagreb 1972., 65. Georg Hentschel, 2 Samuel, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag, Wrzburg 1994., 21.
338 339

201

202 Jeruzalema; i rodi se Davidu jo sinova i keri. (14) Evo imena djece koja koja mu se rodie u Jeruzalemu: amua, obab, Natan, Salomon, (15) Jibhar, Eliua, Nefeg, Jafija, (16) Eliama, Beeljada i Elifelet (2 Sam 5, 1316; 1 Ljet 3-7). Sljedei redci donose izvjetaj o djetetu roenom iz preljuba s Batebom i o Davidovoj pobonosti i pokori ne bi li spasio dijete: A Jahve udari dijete koje je Urijina ena rodila Davidu i ono se teko razbolje. (16) David se molitvom obrati Bogu za dijete: postio je, vraao se kui i leao preko noi na goloj zemlji, pokriven vreom. (17) A starjeine njegova doma stajahu oko njega da ga podignu sa zemlje, ali on ne htjede i ne okusi s njima nikakva jela. (18) A sedmi dan umrije dijete (2 Sam 12,1518). Kasnije kraljevi dvorjani ostaju iznenaeni kraljevim postupkom nakon smrti djeteta, jer se kralj vraa uobiajenom nainu ivota. O Davidovoj vjeri Tomi iznosi: Zauenim dvorjanima ree: 'Dok je dijete bilo ivo, postio sam i plakao, jer sam mislio: Tko zna? Jahve e se moda smilovati na me i dijete e ostati ivo! A sad kad je umrlo, emu da postim? Mogu li ga vratiti? Ja u otii k njemu, ali se ono nee vratiti k meni'. Davidova je vjera duboka, iskrena, spontana. Kad je jasno upoznao Boju volju u smrti djeteta, prepustio joj se u ivoj vjeri da e jednom opet dijete vidjeti u onozemnosti.340 Iz kasnijeg dogaaja rodoskvrnua moe se zakljuiti kako je David bio slab prema svojoj djeci, ali ih je malo poznavao. Vidimo kako mu je sin Amnon svojeglav i pokvaren. David je trebao osujetiti namjeru Amnona i njegovu nedozvoljenu i neasnu strast za polusestrom Tamarom. Zanimljivo je da je to jedino zapisano ime Davidova enskog djeteta, i to iz razloga njezine tragine sudbine. David, dakle, proputa primijetiti Amnonovu zagledanost u svoju polusestru Tamaru, te kao nesretan ishod nastupa rodoskvrnue, Tamarina osramoenost, te, kasnije, Abalomovo bratoubojstvo Amnona jer nije mogao olako prijei preko sestrine sramote. Vee zlo moglo je biti sprijeeno pravovremenom, odlunom i otrom oinskom reakcijom, no ona izostaje. Ovdje se vidi Davidova slabost kao oca koja se sastoji u proputanju kanjavanja tekog
Celestin Tomi, Davidovo doba, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1982., 205-206.
340

202

203 sinovskog prekraja: Tada Tamara uze praine i posu se njome po glavi, razdrije haljinu s dugim rukavima koju je imala na sebi, stavi ruku na glavu i ode viui glasno dok je ila. (20) A njezin je brat Abalom upita: 'Je li moda tvoj brat Amnon bio s tobom? Ali sada, sestro moja, uti: brat ti je! Ne uzimaj to k srcu!' Tako je Tamara ostala osamljena u kui svoga brata Abaloma. (21) Kad je David uo sve to se dogodilo, vrlo se razgnjevi, ali ne htjede alostiti svoga sina Amnona, koga je ljubio jer mu bijae prvoroenac. (22) A Abalom ne ree Amnonu ni rijei, ni zle ni dobre, jer je Abalom zamrzio Amnona to mu osramoti sestru Tamaru (2 Sam 13,19-22). David se teko nosi sa situacijom u svom domu. I sam je poinio prijestupe za koje vjerojatno znaju njegova djeca, te tako izostaje njegova reakcija. O Davidovoj slabosti i vjerojatnim razlozima izostanka kazne Tomi navodi: Otkriva se Davidova slabost prema djeci. K tome i svjesnost vlastitog zloina zatvara mu usta da opominje. Teko je opominjati i kanjavati ako sami nismo nevini.341 Kasnije Abaalom osveuje svoju sestru Tamaru time to ubija Amnona. Pravovremenom Davidovom reakcijom daljnje zlo je moglo biti sprijeeno, te tako ne bi dolo do bratoubojstva. Tomi analizira: Za Amnonovo zlodjelo u Zakonu je postojala kazna. David je nije primijenio i Abalom ju je izvrio. Osvetio je svoju sestru. Ali sada na njemu lei krvna osveta zbog umorstva brata. Ne preostaje mu drugo nego bijeg.342 On taj bijeg i poduzima da bi izbjegao smrtnoj kazni. Zauuje Davidova reakcija. On vjerojatno ne bi dopustio Abalomovo kanjavanje, no gdje je onda kraj osvete. U toleriranju nepravde nije rjeenje problema, nego samo njegovo proirivanje. Oita je njegova naklonost starijoj djeci, budui da je ve mislio na nasljednika kraljevstva. Tomi iznosi pomalo humoristinu ali temeljitu analizu Davidova stanja: David stade sada plakati i za njim. udan je taj David u svojim starim danima. Zar je postao tako senilan? Kao da se vie ne moe kontrolirati. Odvie je osjeajne naravi. Nemoan je prema djeci. Misli ih spasiti, a tako ih gubi. David otkriva slabost
Isti., 210. Celestin Tomi, Davidovo doba, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1982., 212.
341 342

203

204 otaca prema starijoj djeci, u koju polau svu svoju nadu. U Izraelu taj je nagon posebno snaan. Kod Davida prelazi svaku mjeru. To je jo poveano i brigom za nasljednike u kraljevstvu, to je vrlo vano za kraljevski dom.343 Iako Sveto pismo to ne navodi, oito je Davidova slabost i izostanak kazne doprinijelo rastu Abalomova nepotovanja prema ocu. Vidi se kako je on kasnije potkopavao autoritet Davida kao suca i kao kralja s ciljem da i sam postane kraljem. To je otilo toliko daleko da je uspio pridobiti srca Izraelaca te natjerati Davida i vjerne mu podanike na bijeg iz Jeruzalema kako bi izbjegli predmnijevanu smrt. Kasnije se, pred bitku s Abalomovim pristaama, oituje veliina Davida kao kralja i ovjeka, te dolazi do izraaja njegova oinska figura. Od voa svojih ljudi trai da se potedi Abalom, a kada on sluajno zapadne u ruke Davidovih ljudi i biva podmuklo ubijen, on reagira kako bi vjerojatno reagirao i svaki otac koji ljubi svoje dijete: Kralj zadrhta, pope se u gornju odaju nad vratima i zaplaka; jecajui govorae ovako: 'Sine Abalome, sine moj! Sine moj Abalome! Oh, da sam ja umro mjesto tebe! Abalome, sine moj, sine moj!' (2 Sam 19,1). Iz kraljeve reakcije oito je da je on uistinu kralj sa srcem. U njemu prepoznajemo dobrog oca: David je ve sinu oprostio grijeh kao i otac u Isusovoj prii o rasipnom sinu. David je ovdje uistinu tip dobrog i milosrdnog oca.344 Ovdje Stari zavjet donosi iskreno aljenje oca za sinom, iako mu je taj sin radio o glavi, te je to zasigurno najdirljiviji primjer aljenja strarozavjetnog oca za sinom. Sve to prikazuje Davidovu pravu veliinu i oinske osjeaje. Od traginog dogaaja ubojstva sina Abaloma, koji je htio svrgnuti Davida, do idueg pokuaja nekog od njegovih sinova da postane kraljem prolazi izvjesno vrijeme. Iz starozavjetnih izvjetaja se vidi da je David sada starac i nalazi se pred koncem ivota: Uto se Adonija, sin Hagitin, pooholi i pomisli: 'Ja u biti kralj!' Zato nabavi sebi kola i konjanika i pedeset ljudi koji su ili pred njim. (6) Njegov ga otac za ivota nije nikad

Isto. Celestin Tomi, Davidovo doba, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1982., 233.
343 344

204

205 ukorio niti ga kad upitao: 'Zato tako ini?' Bio je, osim toga, stasit i lijep, a mati ga rodila poslije Abaloma (1 Kr 1,5-6). Adonija, budui da je kraljev sin, prisvaja sebi pravo na prijestolje. Iako je znao njegove nakane, David ne ini nita. Jo jednom je oita vanost pravovremenog djelovanja u stvarima koje se tiu djece, o tome Tomi donosi sljedee: Otac je prozreo njegove misli, ali nije imao jakosti da ga opomene. Odvie ga je ljubio, a neuredna ljubav prema djeci zatvara ocu usta kada bi trebao govoriti.345 Njegov pokuaj da postane kraljem osujetili su prorok Natan i Bat-eba, Salomonova majka. Oni vidjevi kako se Adonija sprema postati kraljem poduzimaju inicijativu i odlaze kralju, te Bat-eba podsjea kralja na zakletvu da e Salomon biti kralj poslije njega. Inae se ova zakletva, osim na ovom mjestu, nigdje drugdje ne spominje. Nato dolazi kralju i prorok Natan koji donosi izvjee kako je Adonija postao kraljem. Tada nije bio zakonom utvren red nasljedstva na prijestolju, te prvoroenstvo nije bilo dovoljno i oekivalo se da kralj odabere izmeu svojih sinova. uvi to David odreuje Salomona za svoga nasljednika, te ga postavlja na prijestolje. U daljnjem tekstu izvjetava se o jo jednom bratoubojstvu. Nakon to je postao kraljem, Salomon oprata Adoniji pokuaj da postane kraljem, uz uvjet da ubudue bude poten. No, Adonija moli Bat-ebu da razgovara s kraljem da mu ovaj dadne Abiagu unamku za enu, jer je kraljevstvo trebalo pripasti njemu kao starijemu, pa da bar dobije enu koju trai. Tako Bat-eba, Salomonova majka, odlazi kralju i trai Abiagu unamku za Adoniju. Salomon odgovara: 'Zato trai Abiagu unamku za Adoniju? Trai odmah i kraljevstvo za njega! Jer on je moj stariji brat, a uz njega je sveenik Ebjatar i Joab, Sin Sarvijin!' (23) Tada se kralj Salomon zakle Jahvom: 'Neka mi Bog uini ovo zlo i neka mi doda drugo ako Adonija nije to izrekao danas po cijenu vlastita ivota! (24) ivoga mi Jahve, koji me potvrdio i posadio na prijestolje moga oca Davida i koji mi je dao dom kako je obeao: jo danas e Adonija umrijeti.' (25) I kralj Salomom posla Benaju, sina Jojadina, koji ga udari te Adonija umrije (1 Kr 2,22-25).
Celestin Tomi, Davidovo doba, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1982., 243.
345

205

206 Salomon, nakon to je postao kraljem, stavio je pred Adoniju jasan uvjet da ga ne pogubi potenje, u suprotnom da e ga pogubiti. No, oito to Adoniji nije bilo dovoljno te on pokuava preko Salomonove majke doi do kraljevstva. Vrijedilo je, naime, pravilo da ena pokojnog ili smijenjenog kralja daje pravo na nasljedstvo prijestolja, a Adonija je jo bio i stariji. Bateba je Davidu najvanija ena, do njezinog miljenja najvie dri, a ona koristi svoj dobar poloaj. Njezin i Davidov sin Salomon uvelike se razlikuje od svog oca. Promptno i otro djeluje protiv svojih protivnika, a u Adonijinu pogubljenju vidi se da ga je upozorio, tako da tu nema govora o okrutnosti ili nepravdi, pogotovo kad se uzme u obzir vremenski kontekst. U daljnjim redcima Tomi donosi karakterizaciju Bat-ebe i usporedbu Davida i Salomona: Bat-eba se nije zauzela za Adoniju. Ta, ona vodi posljednje niti svih spletki na dvoru. Salomonova je presuda njezina najdublja elja: tako e biti uklonjen i posljednji suparnik njezina sina Salomona. Kralj posla Benaju, sina Jojadina, zapovjednika tjelesne kraljevske garde, da izvri zakletvu. Benaja udari Adoniju te ovaj umrije. U ovom se inu otkriva znaaj mladog Salomona i suprotnost s ocem Davidom. Ovaj se u slinim okolnostima ne bi posluio tako grubima nasiljem. Ali Salomon nije David. On se otkriva kao poglavar situacije. Nije slabi ni bezvoljan kraljevi, kako su ga zamiljali protivnici. Pun je energije, te se slui svim sredstvima da postigne svoj cilj, pa makar i izgubio na popularnosti.346 Sve to daje naslutiti da e Salomon biti dostojna zamjena svom ocu Davidu, te da e biti veliki kralj. Salomon se otkriva kao ovjek koji bez milosra i kompromisa rui svakog svojeg unutarnjeg protivnika, pa bio mu to i roeni brat. Svoje prijestolje utemelji i ukrijepi na sili i krvi. A Istok se uvijek divio i potivao silu. Protiv vanjskog neprijatelja ipak se pokazao slabijim. Nema u njemu ratobornosti jednog Davida.347 Takozvana Davidova oporuka prethodi starozavjetnom

izvjetaju o Adonijinoj smrti. Meutim, bolje ju je smjestiti na kraj govora o Davidovu oinstvu. Ona ima dva dijela. U prvom David govori Salomonu sljedee: 'Sada polazim na put sviju smrtnika. Ti budi hrabar i pokai se
346

Isti., 264.

Celestin Tomi, Davidovo doba, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1982., 269.
347

206

207 ovjekom! (3) Sluaj naredbe Jahve, Boga svoga, idi njegovim stazama, dri se njegovih zakona, zapovijedi, naredaba i njegovih pouka, kako je zapisano u Zakonu Mojsijevu, da bi uspio u svemu to poduzme i svagdje kamo se okrene; (4) da bi Jahve ispunio svoje obeanje koje mi je dao: 'Ako sinovi tvoji budu pazili na svome putu, vjerno hodei preda mnom, svim srcem svojim i svom duom svojom, uvijek e jedan od njih sjediti na prijestolju Izraelovu' (1 Kr 2,2-4). Prije svoje smrti David opominje svog sina da vjerno dri Mojsijeve zakone i zapovijeda mu da vrati kako prijateljima tako i protivnicima ono to su zasluili.348 Ovdje je naputak Salomonu kako se treba vladati prema Bogu, te mu je to jedini put prosperiteta. Vidi se kako David eli svome sinu uspjeh budui da ga tako svjetuje. Ovo je vano zamijetiti osobito zbog Salomonova kasnijeg otpada. U drugom dijelu Salomon dobiva uputu kako mu je postupiti prema ljudima koji su bili prema njemu, Davidu, zli, ali i kako nagraditi dobre ljude: 'I sam zna to mi je uinio Joab, sin Sarvijin, kako je uinio obojici vojskovoa Izraelovih: Abneru, sinu Nerovu, i Amasi, sinu Jetrovu, kad ih je ubio i time prolio krv u miru kao u ratu te omastio krvlju pojas oko bokova svojih i obuu na nogama svojim. (6) Ti postupi po svom razboru i ne daj da mu sijeda kosa mirno poine u Podzemlju. (7) A sinovima Barzilaja Gileaanina vrati ljubav: neka budu meu onima koji jedu za tvojim stolom jer su mi pomogli kad sam bjeao pred tvojim bratom Abalomom. (8) Pred sobom ima imeja, sina Gerina, Benjaminovca iz Bahurina, koji me uasnim kletvama proklinjao onog dana kad sam bjeao u Mahanajim. Ali mi je on siao u susret na Jordan i zakleh mu se Jahvom: 'Neu te pogubiti maem.' (9) Ali mu ti toga ne oprataj, jer si ovjek razborit, i ve e znati kako treba da postupi te mu sijedu kosu s krvlju u Podzemlje spremi' (1 Kr 2,5-9). David do samog kraja postupa pravedno i eli se pobrinuti da oni koji su uinili zlo budu zaslueno kanjeni. Ne doputa da krv pravednika ostane neosveena, te, to je jo vanije, ne zaboravlja dobro koje mu je uinjeno, to se u ljudi lako zaboravi. Dobra koja je David za ivota uinio uvelike nadilaze njegove
Georg Hentschel, 1 Knige, (Die Neue Echter Bibel), Kommentar zum Alten Testament mit der Einheitsbersetzung, Echter Verlag, Wrzburg 1994., 26.
348

207

208 slabosti. Imao je znatno vie vrlina nego mana, to je predaja ispravno vrednovala. Na najbolji nain to izrie Tomi: Biblijska predaja baca u zaborav njegove grijehe i slabosti. Ostat e uzor ljepote 349, snage, odvanosti, blagosti, dobrote, njenosti prema prijateljima i sinovima, to esto ide do slabosti.350 Kraljevstvo Davidova vremena bilo je na vrhuncu, nakon njega ima tendenciju pada. Ne udi to su Izraelci oduvijek teili ostvarenju takve drave. Rebi navodi: Jedinstvena drava koju je on stvorio u Palestini ostaje ideal za Izraelce351, a kasniji narataji ga pamte kao pobona kralja kojemu je poradi njegove pobonosti kraljevsko prijestolje zauvijek dano u batinu (1 Mak 2,57). 4. OINSTVO U KASNIM BIBLIJSKIM SPISIMA Meu kasnim biblijskim ocima svakako treba izdvojiti i prikazati uzornog, produhovljenog oca, velikog dobroinitelja i velikog molitelja Tobita. Ve sama terminologija tob, tobit, Tobija oznauje milosre i dobrotu. U istoj literaturi povijesnog karaktera na poetku makabejskog razdoblja i kasnije hazmonejske dinastije stoji pravovjerni i hrabri Matatija, otac makabejskih junaka Jude, Jonatana i imuna. 4.1. TOBIT (Tob) Izmeu starozavjetnih oeva Tobit zasigurno zasluuje da bude posebno istaknut. Vidi se da je njegova prvotna briga oeniti sina prije svoje smrti i podii davno ostavljeni novac, kako bi sinu osigurao prosperitet. On je poboan i brian otac. Uzoran je otac kao to je i uzoran ovjek, te u cijelom izvjeu, odnosno knjizi, o njemu se ne nalazi nita loeg. Prototip je pravog vjernika koji djeluje iz vjere, te se ne zadovoljava samo pukim slovom zakona. Komentar Jeruzalemske Biblije izvjetava u emu se sastoji njegova pobonost: Tobijina pobonost nije toliko u razmiljanju o Zakonu Bojem (usp. Ps 119, itd.), koliko u dijeljenju milostinje, pokapanju mrtvih, hodoaima, plaanju desetine, itd.352 I dok ostale prikazane oeve prate mane i pogreke, on gotovo da moe biti
Svoje vienje te ljepote prenio je Michelangelo Buonarroti kipom Davida. Celestin Tomi, Davidovo doba, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1982., 248. 351 Adalbert Rebi, Biblijski leksikon, Kranska sadanjost, Zagreb 1972., 65. 352 Jeruzalemska Biblija: Stari i Novi Zavjet s uvodima i biljekama iz "La Bible de Jrusalem", Kranska sadanjost, Zagreb 1994., 519.
349 350

208

209 uzor kako oinstva tako i ovjetva. Njegova situacija podsjea na Jobovu, te je tako i njegova vjernost Bogu nakon to ga je zadesila nesrea u njegovoj pravednosti na liniji Jobove patnje. Navodi se kako je imao samo jednog sina Tobiju: Kad postadoh zreo ovjek oenih se Anom, djevojkom iz svog plemena, i dobih s njome sina Tobiju (Tob 1,9). Kako je Tobit u svojoj pravednosti oslijepio, njegova je ena pored brojnih poslova u kuanstvu morala zaraivati tkanjem i predenjem, tako da su s vremenom osiromaili. Kada je jednom povrh svoje plae dobila i jare Sara ga dovodi kui, a Tobit, ne vjerujui joj i mislivi da je ukradeno, zahtijeva od Sare da ga vrati. Posvaavi se, Sara prekorava Tobita to je unato svojoj pravednosti u takvoj nezavidnoj situaciji (2,14), te ju se tu moe usporediti s Jobovom enom (Job 2,9). Nakon molitve Tobit se prisjea da je u prolosti pohranio novac kod novara, novac koji im je sada prijeko potreban, tako da odluuje uz proenje ene poslati svoga sina po taj novac. Ovdje je prikaz jo jedne naizgled oajne situacije, koja se ispreplie s Tobitovom, budui da i Tobit i Sara mole Boga za smrt: U isto je vrijeme Sara, ki Raguelova i Ednina, molila u Ekbatani da je Bog uzme jer je zloduh Hasmodej u svakoj svadbenoj noi bio ubio ve 7 njezinih mueva. Vlastita slukinja optuila ju je da je ona svoje mueve pobila i jo joj je zlurado poruila da nikada ne nae mua i nema potomstva. Sara odlui ubiti se, ali je zbog voljena oca promijenila odluku. 353 Kasnije se vidi u emu im se ivoti ponovno isprepliu, te kako e im molitve biti usliane na potpuno drugi nain nego su oni to oekivali. 354 Autor istie radikalnu meuovisnost svih ljudi. Djevojka je spaena kao lanica obitelji; Izraelac je spaen kao lan Bojeg naroda. Nitko nije spaen sam! Sara je takoer veoma svjesna svoje dunosti kao nasljednice obiteljskog imena i vlasnitva.355 Tobit, budui da alje Tobiju da zaprosi enu i po novac, daje mu i niz savjeta, koji bi se mogli nazvati duhovnom oporukom, ali tu su i upute za
Nikola Hohnjec, Umijee Biblijske mudrosti, Egzegetsko-teoloki uvod u knjige i sadraj, Kranska sadanjost, Zagreb 2001., 48. 354 Usp. Isto. 355 Demetrius R. Dumm, Tobit, u: Raymond E. Brown, (Uredili), The Jerome Biblical Commentary, Volume I: The Old Testament, Engelwood Cliffs, New Jersey 1968., 622.
353

209

210 ivot. Zbog opsega navodi se samo zadnji dio kojeg Tobit zakljuuje uputom prema Bogu i poslanju: U svakoj prilici hvali Gospoda Boga i moli ga da ti upravlja putove, da sve tvoje staze i namjere dobro zavre. Jer nijedan narod ne posjeduje mudrosti: Bog je onaj koji udjeljuje svako dobro, poniava kako hoe, sve do dna carstva mrtvih. Sjeti se, sine, mojih pouka: neka ti se nikada iz srca ne izbriu. (20) A sada u te, sine, uputiti glede onih deset srebrnih talenata koje sam pohranio u Gabaela, sina Gabrijeva, u Ragesu Medijskom. (21) Ne plai se, sine, to smo osiromaili. Bit e bogat bude li se bojao Boga, klonio se svakoga grijeha i vrio ono to je Bogu milo (Tob 4,19-21). Ovim naputkom Tobit upuuje Tobiju Bogu, jer on jedini daje sve ono to je potrebno, i sve od njega dolazi. I dok prvi dio Tobijine knjige protjee u napetosti i neizvjesnosti, drugi dio je sretno oslikan, te je prisutna radost radi sretno razrijeene Tobitove i Sarine nesree. Pred svoju smrt Tobit daje posljednje savjete sinu Tobiji, jer otac skrbi za sina. Oporuke se razlikuju jedino u naglasku, stavljanju akcenta na ono to pojedini otac smatra bitnim. Tobit na kraju svoga ivota savjetuje sina da se sa svojom obitelji preseli u Mediju gdje e neko vrijeme biti mir, a Niniva da e biti razruena, kao i Jeruzalem i hram, te da narod oekuje progonstvo. Govori mu takoer kako e nakon toga doi vrijeme povrata iz progonstva i gradnje hrama, no ne vie onakvoga kakav je nekad bio, sve dok se ne ispuni odreeno vrijeme. Nakon toga e uslijediti znatniji povratak iz krajeva progonstva i podizanje Jeruzalema s velikim poastima, a hram da e tek tada biti sazidan od nadasve vrijedne grae. Navodi mu jo da e se u to vrijeme narod uistinu obratiti, te da e se bojati Boga i samo njega hvaliti. Zavrno ga upuuje: Ti pak dri zakon i zapovjedi, budi milosrdan i pravedan da ti bude dobro. asno me pokopaj, a uza me pokopaj majku svoju. Poslije toga ne ostani vie ni jednog dana u Ninivi. (10) Sinko moj, razmotri to Aman uini Ahikaru koji ga je uzgojio: iz svjetla baci ga u tamu i tako zlim plati dobro njegovo. Ali Ahikar bje spaen, a onoga stie zasluena kazna: sie on u tminu. Ahikar dijeljae milostinju i spasi se od smrtonosne zamke koju mu onaj priredi; u zamku Aman pade i poginu. (11) Dakle, sinovi moji, vidite kakvu snagu ima milostinja i kako pravda spaava (Tob 14,9-11).

210

211 Tobitove oinske upute Tobiji pojanjavaju sljedei redci. Oita je konstanta oinske brige, te vlastiti primjer samog oca kao i negativni, Tobiji poznati primjer roaka: Tobija nakon smrti oca i majke mora ostaviti Ninivu. Tobit ga podsjea da dri zakon i zapovijedi, da bude milosrdan i pravedan. Milostinja ima veliku snagu, pravda spasava, a daje mu primjer neaka Ahikara, koji je svom dobroinitelju vratio dobro zlim i iz svijeta ga bacio u tamu, pa ga stigla zasluena kazna.356 Ova knjiga sretni je primjer vanosti i veliine obitelji jer daje prikaz ivotnih potekoa koje su sretno razrijeene. O tome zanosno pite Tomi: Tobijina knjiga je 'pjesma nad pjesmama' obitelji. Ozbiljnost, ljepota, srea zrae iz ove knjige koja tako uzvieno govori o obitelji kao savezu i u njoj vidi ispunjenje ovjekove sree, oazu sigurnosti i mira.357 Oito nam je kako su oevi koji su uistinu ivjeli svoju vjeru bili senzibilizirani za Boju rije, a time i za ono to se ima dogoditi, te se vide plodovi vjere koji su ve za ovoga ivota djelotvorni. 4.2. MATATIJA (1 Mak 2) Za Matatiju se mora rei kako je on prije svega vjernik, te kako sva negova djela proizlaze iz vrste vjere i revnovanja za pravovjerje. Radi vjernosti mijenja i mjesto stanovanja. Sa svojom obitelji odlazi iz Jeruzalema, u kojem su nevjerni idovi veinom pristali na helenizaciju, u grad Modin. Poput njega su i njegovi sinovi, te se iz starozavjetnog izvjea vidi da je Matatijina vjernost opepoznata kod naroda, te on predstavlja stup vjere izraelskog naroda. Usprkos benificija koje kralj nudi pravovjernom Matatiji i njegovim sinovima oni ustraju u svojoj vjernosti: Neka se i svi narodi pod kraljevom vlau njemu pokore tako te svaki od njih odstupi od bogotovlja svojih predaka i privoli njegovim naredbama, (20) ja i moji sinovi i sva braa moja slijedit emo Savez otaca svojih. (21) Ne dalo Nebo da ostavimo Zakon i zapovijedi. (22) I zato ne moemo posluati kraljevih naloga da prestupimo svoje bogotovlje ni udesno ni ulijevo (1 Mak 2,19-22). Kralj nastoji kojekakvim nagradama pridobiti utjecajnije i asnije ljude u narodu, no ovdje nailazi na otpor.
Celestin Tomi, Vrijeme iekivanja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1989., 126. 357 Isti, 127.
356

211

212 Matatija ima: Pet sinova: Ivana prozvana Gadi, (3) imuna prozvana Tasi, (4) Judu prozvana Makabej358, (5) Eleazara prozvana Avaran, Jonatu prozvana Afus (1 Mak 2,2-5). Iz ranijeg navoda vidi se kako su njegovi sinovi jednoduno pristali uz njega. Tomi o slijedu vodstva nakon Matatijine smrti kae sljedee: Nakon Matatijine smrti, vodstvo e redom preuzimati Juda, pa Jonatan i imun.359 Matatija upuuje svoje sinove kako im je ivjeti. To je za sinove zasigurno imalo veliku vanost, budui da su oni te upute nastavili ivjeti, te su znali kako ih otac dobro poznaje i eli im dobro. Tomi ukazuje i na slinost Matatijine oporuke sa starim oporukama otaca: Matatija prije svoje smrti ostavlja oporuku nadahnutu starim oporukama Jakova, Mojsija i Davida (Post 49; Pnz 33; 1 Kr 2,1-9).360 U oporuci govori sinovima kako se narod pokvario, te je nastalo doba razdora i gnjeva. Upuuje ih da se gorljivo zauzmu za Zakon, te izloe svoje ivote za savez otaca. Savjetuje neka se spominju djela to ih izvrie njihovi oci kroz povijest, te kako e time stei veliku slavu i besmrtno ime. Navodi im primjere vjernih otaca, te zavrno upuuje: Razmotrite i vidite iz koljena u koljeno: svi koji se u nj uzdae ne poklekoe nikada. (62) Ne straite se prijetnja grenikovih, jer slava bezbonikova za gnojite je i za hranu crvima. (63) Danas se visoko die, sutra ga ve nai ne moe: u prah svoj se vratio, propale mu osnove. (64) Junaci mi, djeco, budite; Zakona se vrsto drite da se u njem proslavite. (65) Evo vam imuna, brata vaega: znam ga, ovjek je razuman; sluajte ga uvijek, on e vam biti otac! (66) Juda Makabej, poizbor junak od svoje mladosti, bit e vam vojskovoa i zapovijedat e u ratu protiv pogana. (67) Skupite oko sebe sve koji vre Zakon i osvetite svoj narod. (68) Milo za drago vratite poganima i drite se propisa Zakona.' (69) Tada ih Matatija blagoslovi i bi pridruen svojim ocima. (70) Umro je u godini sto etrdeset i estoj; sahranie ga u grobnici otaca njegovih u Modinu. Oplakao ga je sav Izrael (1 Mak 2,61-70).

Po Judi je cijela obitelj dobila ime Makabejaca (1 Mak 3 9). Celestin Tomi, Vrijeme iekivanja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1989., 78. 360 Celestin Tomi, Vrijeme iekivanja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1989., 79.
358 359

212

213 Prikaz smrtne postelje podsjea na Jakovljev oprotaj (Post 49) i Mojsijev odlazak (Pnz 33). Sadraj prijelaza je dodue blii Sir 44-50, Pohvala predaka. Matatija se prisjea vjere Abrahama (Post 22), Josipa (Post 39), Pinhasa (Br 25), Joue (Jo 1), Kaleba (Br 13), Davida (2 Sam 7), Ilije (1 Kr 18; 2 Kr 2), Hananije, Azarje, Miaela (Dn 1,6) i Daniela (Dn 6). Heroje vjere treba astiti,361 na to ukazuje i autor prve knjige o Makabejcima. Vrlo je izraeno herojstvo, ast i, povrh svega, vjera Matatije i njegovih sinova. Biblijski pisac eli posvjedoiti osjeaje koji nadahnjuju heroje otpora: spomen i vjera otaca, vjernost predaji i revnost za Zakon i Savez, volja da se osveti narod, pa ako je potrebno i silom doi do svojih prava.362 Kad se Matatiju usporedi s njegovim sinovima vidi se kako ga sinovi nadilaze u herojstvu i pravednosti, napose Juda Makabejac u svojim pothvatima: Izvjetaj o Judinim pothvatima poinje pohvalom Judi. Tu se Juda slavi kao spasitelj domovine. Poput diva, on se u oklop obukao; svojim djelima ravan je lavu. Spasenje se posreilo njegovoj ruci. Dok je vijeka, blagoslivljat e se uspomena na njega (1 Mak 3,3-9).363 Svi Matatijini sinovi pogibaju nastavljajui oev nalog i branei vjeru otaca. Posebno se u hrabrosti istaknuo Juda: 'Ne, toga neu nikad uiniti da od njih bjeim. Ako nam je dolo vrijeme, poginimo junaki za svoju brau i ne ostavljajmo ljage na svojoj slavi!' (9,9-10). I zametne bitku. Zemlja se tresla od bojnog tutnja. Juda napadne desno krilo, gdje je bio Bakid, i potisnu ga, ali lijevo krilo vojske napadne ga s lea. Zametne se ogorena borba i Juda je pao, a ostali se razbjegli.364 Njega je kao junaka za vojskovou pred svoje sinove postavio i Matatija na svojoj samrti, te se u izvjeu o njegovoj pogibiji vidi izvrsno poznavanje vlastitih sinova. 5. OINSTVO U EVANELJIMA

Neil J. McEleney, 1 2 Maccabees, u: Raymond E. Brown, (Uredili), The Jerome Biblical Commentary, Volume I: The Old Testament, Engelwood Cliffs, New Jersey 1968., 468. 362 Celestin Tomi, Vrijeme iekivanja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1989., 79. 363 Celestin Tomi, Vrijeme iekivanja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1989., 79-80. 364 Isti., 87.
361

213

214 Kod evanelja valja napomenuti da se daje samo perspektiva i usporedba sa starozavjetnim oinstvom, i to u Lukinoj prispodobi o izgubljenom sinu (15), te u Isusovoj velikosveenikoj molitvi koja stoji u Ivanovom evanelju (17). Isusovo javno djelovanje na liniji je starozavjetnih proroka, te je to najvidljivije u njegovom odnosu prema Bogu, o kojem govori sluei se prispodobama. O slinosti Isusa i proroka Dugandi pie sljedee: U svome ponaanju i govoru Isus iz Nazareta najsliniji je starozavjetnim prorocima, pogotovo kad je u pitanju njegov odnos prema Bogu. Isus o njemu uvijek govori jednostavno i konkretno, sluei se ... usporedbama iz ivota. ... I, kao to su proroci, zbog svoje otre kritike svakog praznog formalizma koji je zaboravljao Boju volju i njegovu ast, dolazili u sukob s uvarima postojeeg stanja, koji su sebi stvarali sliku Boga koja im je odgovarala, tako i Isus izaziva gnjev pismoznanaca i farizeja, uvara Zakona i uitelja udorednog ponaanja. ... Moe se rei da je uvijek u pitanju spor oko pojma i slike Izraelova Boga koju Isus eli na nov nain ponuditi svojim sluateljima, a u kojoj ne dominira Boja uzvienost i sila, strogost i sudaka pravednost, nego blizina, milosre i oinska dobrota.365 U prispododbama vidljivo je ve sada Boje lice. One odiu apologetskim nabojom prema grenicima. U svezi s tim Tomi navodi: Prispodobe su obrana ... Isusova postupka prema grenicima. ... Ipak, smireno i pozitivno iznose neizmjerno Boje milosre, vanost obraenja za spasenje, radost to stvara obraenje ... grenika.366 5.1. IZGUBLJENI SIN367 (Lk 15) Iako je ovaj naslov uvrijeen, analizom teksta dolazi se do znatno prikladnijeg naslova, koji mnogo vie govori o samoj prispodobi, te je isto tako mnogo pozitivniji. Tomi navodi prikladniji naziv same prispodobe uz obrazloenje: Obino se naziva prispodoba o izgubljenom sinu, ali u prispodobi su dva sina u pitanju. Stoga drugi kau da je to prispodoba o 'dvama sinovima'. Najprikladnije je rei da je to prispodoba o milosrdnom
Ivan Dugandi, Snaga s izvora. Izabrane teme Novoga zavjeta, Kranska sadanjost, Zagreb 2003., 8. 366 Celestin Tomi, Isus iz Nazareta Prorok i Krist, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1991., 309. 367 Rembrandt Hermensz van Rijn u slici Povratak rasipnog sina iz 1668. godine.
365

214

215 ocu, koji je u sreditu i jezgra te prispodobe.368 Luka donosi priu o dvama sinovima od kojih mlai zatrai od oca svoj dio imanja, te poto ga dobije otputova u daleku zemlju gdje ivi razvratno. Kada je sve potroio nastaje glad u cijeloj zemlji, te i on poinje oskudijevati. Nastojei se prehraniti zapoljava se kod jednog od itelja kako bi, pasui svinje preivio s onim to one jedu, no navodi se kako mu je i toga nedostajalo. Nakon svega odluuje poi ocu i zamoliti da ga primi meu najamnike. I dalje Luka pie: Usta i poe svome ocu. Dok je jo bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potra, pade mu oko vrata i izljubi ga. (21) A sin e mu:' Oe, sagrijeih protiv Neba i pred tobom! Nisam vie dostojan zvati se sinom tvojim.' (22) A otac ree slugama: 'Brzo iznesite haljinu najljepu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuu na noge! (23) Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo (24) jer sin mi ovaj bijae mrtav i oivje, izgubljen bijae i nae se!' I stadoe se veseliti. (25) A stariji mu sin bijae u polju. Kada se na povratku pribliio kui zau svirku i igru, (26) pa dozva jednoga slugu da se raspita to je to. (27) A ovaj e mu: 'Doao tvoj brat, pa otac tvoj zakla tele ugojeno to sina zdrava doeka.' (28) A on se rasrdi i ne htjede ui. Otac tada izie i stane ga nagovarati. (29) A on e ocu: 'Evo toliko ti godina sluim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikada mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. (30) A kada doe ovaj sin tvoj koji s bludnicama prodrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.' (31) Nato e mu otac: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje tvoje je. (32) No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijae mrtav i oivje, izgubljen i nae se!' (15,20-32). Prispodoba zapoinje sasvim obinim izvjetajem o tome kako je neki ovjek imao dvojicu sinova. Iz toga se ne vidi povijest odnosa oca i sinova, te eventualni razlozi koji bi naveli mlaeg sina da onako postupi. Na toj je liniji razmiljanja Luji kada pie: Odmah upada u oi da nedostaju pojedinosti u opisu zajednikog ivota, jer to oito nije vano za daljnji tijek pripovijedanja.369

Celestin Tomi, Isus iz Nazareta Prorok i Krist, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1991., 310. 369 Boo Luji, Povratak u slobodu ljubavi, Kako od nadniara postati sin?, Kranska sadanjost, Zagreb 2000., 108.
368

215

216 Neobino je to je mlai sin zatraio svoj dio za oeva ivota. Postojala je mogunost da otac i za svoga ivota razdijeli svoje imanje, te je bila oita vanost i favoriziranje prvoroenstva: Otac moe za svoga ivota razdijeliti svoje imanje (Sir 33,20-24; Pnz 21,17; Lev 25,23). Po zakonu starijem pripadaju dvije treine, mlaemu jedna treina.370 Mlai sin nakon samo nekoliko dana odlazi u daleku zemlju, te tamo ivi razvratno dok nije potroio sva dobra koja je imao. Nakon toga je primoran, da bi preivio, zaposliti se i izvjetaj govori to on radi (15,15). Oita je krajnja bijeda s kojom se suoava, vjerojatno bi si naao bolji posao da je bio u mogunosti, ali je uvanje svinja na ispai jedino njemu dostupno, iako se ne pokazuje dovoljnim niti za preivljavanje. Tomi pojanjava stupanj bijede mlaeg sina: Krajnje je ponienje za idova pasti svinje, uvijek je u stanju obredne neistoe. A znak je krajnje bijede to se nije mogao ni rogaa nasititi.371 Nakon suoavanja, kako se vidi, s krajnjom bijedom i ponienjem zbog gladi, raa se u njemu sasvim razumljiva elja za povratkom, jer zna da je i najamnicima njegova oca bolje nego njemu, oni imaju kruha na pretek (15,17). Nemogunost golog preivljavanja tjera mlaeg sina na temeljito premiljanje vlastite situacije. Njegov je poloaj nezavidan, no postaje svjestan svoje krivnje i prisjea se uvijek prisutne oeve dobrote. Tako se raa i odluka o povratku svome ocu. O tome Tomi navodi: Ovdje otkrivamo duhovni put izgubljenog sina. Polazi od svoje bijede i dolazi do priznanja grijeha; prisjea se obilja svakog dobra u kui oca i njegove dobrote, uoava materijalnu i duevnu udaljenost te priznaje svoj grijeh. 'Sagrijeih protiv Boga i pred tobom!' Priznaje grijeh kao i David. U emu je njegov grijeh? Nije u tome to je traio svoj dio, ve to je spiskao dobra oca ivei razvratno, to je potraio lanu slobodu, bjeei od oca, kao Adam pred Bogom. Od ispitivanja savjesti dolazi do odluke da ode k ocu, spreman prihvatiti svaku pokoru koju mu dade, da ponovo nae

Celestin Tomi, Isus iz Nazareta Prorok i Krist, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1991., 310. 371 Isti., 311.
370

216

217 istinsku slobodu, svoje dostojanstvo ovjeka i djeteta takvog oca. U njemu sada iskrsne istinita slika oca koju je bio izobliio i raskidao.372 I vidi se, nakon to je donio odluku, kako odlazi ocu, te kako ga otac doekuje. Slijede sinove rijei: Oe! Sagrijeih protiv Neba i pred tobom! Nisam vie dostojan zvati se sinom tvojim (15,21). Oita je oeva duhovna veliina koja iznenauje samog itatelja. To se vidi ve kod raspodjele dobara, budui da nije odbio sinov zahtjev, no ovdje zadobiva potpunu irinu. U svezi s tim Tomi pie: I tu ga otac prekida. Naloi slugama da brzo iznesu najljepu haljinu i da ga obuku, to znai da se vraa u dostojanstvo sina; da mu stave prsten (peatnik) na ruku, znak dostojanstva i povjerenja; da mu stave na noge obuu, znak slobode, jer robovi ne nose obue. K tome, nareuje da se zakolje ugojeno tele, koje se uva za najsveanije obiteljske sveanosti, da se pogoste i vesele. Razlog: 'Sin mi ovaj bijae mrtav i oivje, izgubljen bijae i nae se!' I stadoe se veseliti. U idovstvu 'mrtav' je bezbonik, u Novom zavjetu onaj koji nije naao put u Kraljevstvo, koji nema udjela u ivotu uskrslih, koji daje Isus.373 Na kraju se vidi reakcija starijeg sina koji je uvijek uz oca i koji mu je posluan, no opravdano je pitanje je li to poslunost srca? O tome najbolje govori Tomi: U starijem sinu otkrivamo 'pravednika' Izraela, koji se buni to je otac pokazao ljubav i priredio gozbu za grenika. Ovi misle da kua pripada njima, i da oni samo imaju pravo na Oevu ljubav. Otac otkriva da se Boja logika ne temelji na zaslugama (imao bi tada stariji vie prava) nego na ljubavi (koju mlai vie treba); sluenje Bogu ne smije biti zbog nekih pritajenih nada, sebeljublja, naplate, nego iz ljubavi. Otac eli osloboditi starijeg sina od uskih poimanja, da ga otvori ljubavi koja se otkriva u zajednitvu i suivotu. Zato otac istie da ovaj izgubljeni i naeni sin nije samo njegov sin, nego i 'tvoj brat'. Ako ga ne eli takvim prihvatiti, nema udjela na mojem ivotu radosti i milosti.374

Celestin Tomi, Isus iz Nazareta Prorok i Krist, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1991., 311. 373 Isto. 374 Isti., 312.
372

217

218 Upravo je Boje milosre ono to zadivljuje u ovoj prispodobi, te svakako prua nadu i sigurnost, toplinu i mir. Nakon oevog milosnog manifesta ostaje zbunjen ne samo mlai sin, nego i stariji, koji je pravedan. U svezi s tim Tomi pie: Bog je ljubav koja trai izgubljeno, mrtvo, da to oivi i da prigrli u svoj naruaj. Boja ljubav ne mjeri ivot svoje djece kroz uteg naih djela i zasluga, nego kroz svoje milosre i pratanje. Inae nitko se ne bi spasio. Njegova je radost pomoi Onima koji su zalutali ili su u opasnosti da se izgube. Ljubav Boja je otajstvo koje ni grenik (mlai sin je iznenaen postupkom oca) ni 'pravednik' (stariji sin) ne shvaa. Tko odbija tu sliku Boga ljubavi, odbija istinitog Boga i stvara idola po svojoj grenoj ili 'pravednikoj' farizejskoj slici.375 Sredinji dio Lukine prispodobe jest upravo ljubav oca u kojoj otkrivamo Boga, a ne obraenje izgubljenog: Luka ne inzistira na osjeajima kajanja, u sreditu nije obraenje izgubljenog sina nego ljubav oca. A to se vidi iz sljedeeg. Dok je jo bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potra, pade mu oko vrata i izljubi ga. Otac otkriva kakav je Bog, da je milosrdan i blag, pun njenosti i pratanja (Iz 54,8; Jr 31,2 ). Potrati je neobino za istonjaka, a izljubiti ga, znak je pratanja. Otac mu oprata i prije nego mu izree svoju ispovijed.376 Drugotni naslov u potpunosti opravdava svoje postojanje, milosrdni otac nalazi se u sreditu i upuuje nas na Boga Oca. O tematici ove prispodobe Rebi navodi: Glavne su teme ove prispodobe neizmjerna Boja ljubav koje je ovaj zemaljski otac slika i odraz, obraenje, oprotenje grijeha i velika Boja radost nad jednim obraenim grenikom. Osim toga prispodoba sadri i skrivenu kristologiju, jer njome Isus pokazuje da se prema ljudima ponaa jednako tako i Bog: on zove grenike na obraenje, oprata im grijehe, ide k njima na gozbu.377 Isus u prispodobi otkriva Boga koji trai ovjeka, i zapravo su svi izgubljeni ako on ne uini taj prvi korak. Prema ljudskom poimanju njegovo je ponaanje nerazborito, upravo suprotno ljudskom ponaanju i nainu
Celestin Tomi, Isus iz Nazareta Prorok i Krist, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1991., 312. 376 Isti., 311. 377 Adalbert Rebi, ovjek neki imao dva sina, Bogoslovska smotra 69 (1999) 2
375

218

219 miljenja. Kuar rezimira prispodobu govorom o ljubavi: Prispodobe imaju zajedniku istu misao: da je Boja dobrota prema izgubljenima, grenicima, unesreenima i nevoljnicima nezamislivo velika, upravo bogovelika. Prema ljudskom poimanju Boje bi se ponaanje moralo smatrati nerazboritim, ludim. Nijedan razborit ovjek ne postupa kao Isusov Bog, a kamoli onaj Bog za kojeg su farizeji mislili da ga poznaju. ... Drugim rijeima, Boja ljubav prema grenicima i odbaenima ukljuuje i one koji se dre pravednima i po svojim djelima opravdanima, one koji su ostali kod kue i koji su 'zdravi'. Ta ljubav o kojoj Isus pria u spomenutoj usporedbi primjer je koji rasvjetljuje poloaj svakog ovjeka pred Bogom.378 Upravo je u toj nerazboritoj, ludoj ljubavi oca puna vrijednost ove prispodobe. 5.2. VELIKOSVEENIKA MOLITVA (Iv 17) Velikosveenika molitva pripada u pouku apostolima. Rije je o Isusovoj pouci o njegovom i naem zajednikom nebeskom Ocu:

378

Stjepan Kuar, Bog kranske objave, Kranska sadanjost, Zagreb 2001., 71-72.

219

220 Oe, doao je as: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe (2) i da vlau koju si mu dao nad svakim tijelom dade ivot vjeni svima koje si mu dao. (3) A ovo je ivot vjeni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao Isusa Krista. (4) Ja tebe proslavih na zemlji dovrivi djelo koje si mi dao izvriti. (5) A sada ti, Oe, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. (6) Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i rije su tvoju sauvali. (7) Sad upoznae da je od tebe sve to si mi dao (8) jer rijei koje si dao njima predadoh i oni ih primie i uistinu spoznae da sam od tebe iziao te povjerovae da si me ti poslao. (9) Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji. (10) I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. (11) Ja vie nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. Oe sveti, sauvaj ih u svome imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. (12) Dok sam ja bio s njima, ja sam ih uvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i titio ih, te nijedan on njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. (13) A sad k tebi idem i ovo govorim u svijetu, da imaju puninu moje radosti u sebi. (14) Ja sam im predao tvoju rije, a svijet iz zamrzi jer nisu od svijeta kao to ni ja nisam od svijeta. (15) Ne molim te da ih uzme sa svijeta, nego da ih ouva od Zloga. (16) Oni nisu od svijeta kao to ni ja nisam od svijeta. (17) Posveti ih u istini: tvoja je rije istina. (18) Kao to ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. (19) I za njih posveujem samog sebe da i oni budu posveeni u istini. (20) Ne molim samo za ove nego i za one koji e na njihovu rije vjerovati u mene: (21) da svi budu jedno kao to si ti, Oe, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. (22) I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao to smo mi jedno (23) ja u njima i ti u meni, da tako budu savreno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao to si mene ljubio. (24) Oe, hou da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. (25) Oe pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznae da si me ti poslao. (26) I njima sam oitovao tvoje ime, i jo u

220

221 oitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima i ja u njima (Iv 17,1-26). Ova najvea zabiljeena Isusova molitva zapravo je njegova oporuka. Iz nje je razvidno kome Isus odlazi nakon smrti. Vidljivo je i da uvrijeeni naziv ove molitve ne odgovara njezinom sadraju. Porsch o tome navodi sljedee: Situaciji rastanka, a takoer sadraju i strukturi govora (odnosno, literarnoj knjievnoj vrsti 'oporuke') odgovara da onaj tko se rastaje radi smrti svoj pogled jo jednom usmjeri prema onome kome odlazi. Tako i u Ivanovom evanelju nakon oprotajnih govora slijedi oprotajna molitva. Glavni sadraji oprotajne molitve ponajprije su 'podnoenje rauna' o ispunjenju naloga i molitva za one koji ostaju, pri emu su bitni ciljevi osiguranje kontinuiteta djela i ouvanje onih koji ostaju.379 U njoj je prikazan itav znaaj Isusova ivota i poslanja. Vawter za ovu Isusovu molitvu pie sljedee: Kao to bi mogli i oekivati, ova molitva sumira znaaj Kristova ivota.380 Glavna misao koja proima molitvu jest proslava Sina koji svojom proslavom proslavlja Oca, te se vidi uinak te proslave na sudbinu vjernika. Za to dalje Porsch navodi: Glavni dogaaj ovog asa je Isusova proslava koja se ostvaruje u trenutku njegove smrti. Isus prema tome, zapoinje molitvu s osnovnom molbom za svojom proslavom s kojom je nerazdvojivo povezana Oeva proslava. Ova molba za meusobnom proslavom ujedno je saeti kratki oblik cjelokupnog dogaanja, jer je to molba za dovrenje onoga to je Otac po Sinu svome Izaslaniku uinio i Sin u Oevo ime (tj. po nalogu i po opunomoenju). S time dolazi do izraaja takoer uinak proslave na sudbinu vjernika.381 Ova molitva otkriva smisao Isusove rtve, te je ovdje vrhunac zajednitva i prisnosti Oca i Sina. O tome Tomi donosi: Isusova molitva savreno otkriva smisao posljednjeg Isusova ina, njegove rtve, i neizmjernog dara za ljude. Nazvana je razgovor s Ocem (Ivan
379

380

Felix Porsch, Ivanovo evanelje, Kranska sadanjost, Zagreb 2002., 150. Bruce Vawter, The Gospel According To John, u: Raymond E. Brown, (Uredili), The

Jerome Biblical Commentary, Volume II, The New Testament and topical articles, Engelwood Cliffs, New Jersey 1968., 456.
381

Felix Porsch, Ivanovo evanelje, Kranska sadanjost, Zagreb 2002., 151.

221

222 Hrizostom). Njegova prisnost i zajednitvo s Ocem dolazi ovdje do vrhunca, i svaki moe lako zakljuiti tko je on.382 Starozavjetnu sliku Boga kao oca Isus je svjesno preuzeo, te ona postaje temelj njegova poslanja. U njoj se ocrtava njegov prisan odnos prema Bogu, a to je najoitije iz injenice da je rije uzeta upravo iz rjenika djece. Dugandi pojanjava Isusovo nazivanje Boga ocem sljedeim rijeima: Isus, nazivajui Boga ocem, svjesno preuzima starozavjetnu sliku Boga kao oca koja u idovstvu nije bila naila na ire prihvaanje i ini je temeljem svoga poslanja. Ta rije uzeta je iz rijenika djece koja njome tepaju svom ocu i najbolje bi je bilo prevesti s tata ili tatica. Zato ona odraava Isusov neposredan i prisan odnos prema Bogu, odnos pun povjerenja i ljubavi. Zanimljivo je da sve svoje molitve koje su nam zabiljeili evanelisti Isus zapoinje s Abba - Oe, osim njegove potresne molitve na kriu: Boe moj, Boe moj, zato si me ostavio? Lako je odgovoriti i zato, ako znamo da to nije Isusova molitva nego Ps 22 koji je u idovstvu bio poznat kao molitva pravednika u nevolji, koju je Isus poznavao.383 Time se dobija potpunija slika Isusova obraanja ocu. 6. BOJE OINSTVO Upravo oinstvo ocrtava odnos koji je Bog htio uspostaviti s izabranim narodom. Ono najavljuje kako prisne Boje namisli tako i izvanjsku zatitu, nije lieno niti aluzije na raanje, te je potvreno u odnosu na stvaranje. Vezano je i uz otkupljenje, te takoer oznaava nadmonost i podsjea na boansku uzvienost. O tome Galot pie: Oinstvo izraava ljudske odnose koje je Bog htio uspostaviti s narodom. ... Taj nain objavljuje prisne Boje namisli, koje objanjavaju njegovo izvanjsko zatiivanje. Premda smjeten na afektivnu razinu, nije posve lien svake aluzije na raanje, ... Nadalje, oinstvo je potvreno u odnosu na stvaranje: 'Pa ipak, na si otac, o Jahve: mi smo glina, a ti si na lonar svi smo mi djelo ruku tvojih' (Iz 64,7; usp, 45,10). Ovo je povezano i uz otkupljenje: 'Jahve, ti si
Celestin Tomi, Isus iz Nazareta Gospodin slave, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1992., 129. 383 Ivan Dugandi, Snaga s izvora. Izabrane teme Novoga zavjeta, Kranska sadanjost, Zagreb 2003., 9.
382

222

223 na Otac, Otkupitelj na ime ti je oduvijek' (Iz 63,16). Oinstvo oznauje nadmonost i podsjea na boansku uzvienost: 'On je na Gospod i Bog, on je na otac za sve vjekove' (Tob 13,4).384 No ne smije se podcjenjivati injenicu da oinstvo takoer uvodi u horizontalnije odnose - trai uzajamnu naklonost i ukljuuje stanovit uzlaz sinova k oevu srcu, dobrostivu i milosrdnu.385 Potrebno je istaknuti kako je Boje oinstvo nad ljudskim, ono je vie od bilo kojeg ljudskog oinstva, to je savreno oinstvo jer je samo Bog otac na savren nain. O tome Galot pie: Mora se napomenuti da se u Iz 63,16 tvrdi da je Boje oinstvo vie od bilo kojeg ljudskog oinstva: to je 'oinstvo bez granica' 'u suprotnosti s ogranienim oinstvom otaca'. Bog je Otac od poetka, Otac otaca, Otac neizmjerno; pun ivota, stalno je prisutan u svim svojim sinovima svih narataja: vidi, spoznaje, misli i shvaa oduvijek, i zauvijek moe izvravati svoju zadau 'go'el'-a, roditelja naklona svojima, otkupitelja.386 Novi zavjet Boga oslikava kao Oca i Zarunika, ali 'dopunjuje' sliku Oca objavljujui jedincato sinovstvo Isusa i dotad jo nesluenu dimenziju to ga to sinovstvo pribavlja Bogu: njegovo oinstvo nad svim ljudima.387 Odnos Isusa s Bogom Ocem ukazuje da oni imaju odnose sline onima ostalih oeva i sinova. Bog Otac je za Isusa otac u punom smislu rijei, te se to vidi u njegovu obraanju sa svom prisnou koja je ukljuena. O odnosu Isusa i Boga Oca Galot navodi sljedee: Isus s Bogom Ocem ima sline odnose onima to ih neki sin ima s vlastitim ocem. Ako je dakle Bog komu se on obraa za nj Otac u pravom smislu rijei i sa svom bliskou koja je ukljuena, on je u svojim pogledima Sin s istom puninom znaenja. On je pred Bogom Ocem u osobini Boga Sina. Oinstvo ukljuuje odnos raanja i slinost naravi. Sigurno, Isus nije nikad dao formalno tumaenje rijei Abba, ali ako ne bi u Ocu bilo najrealnijeg i najpotpunijeg oinstva,

Jean Galot, Tko si ti Kriste?, Kristologija, Forum bogoslova akovo, akovo 1996., 4849. 385 Usp. Isto. 386 Isti, 48.
384

Paul Ternant, Oci i otac, u: Xavier Lon Dufour, (Uredio), Rjenik biblijske teologije, Kranska sadanjost, Zagreb 41993., 739.
387

223

224 zaziv nebi bio istinit. U to se oinstvo Isus pouzdao te uputio svoju molitvu kako bi je odjelotvorio.388 Objavi Bojeg oinstva prethodi produhovljenje ideje samog ovjekova oinstva. Postoji neka slinost izmeu ova dva oinstva koja nam omoguuje Boga imenovati ocem, i samo Boje oinstvo daje ljudskom puni smisao. U svezi s tim Ternant pie: Postupno produhovljenje ideje ovjekova oinstva omoguilo je objavu oinstva Bojega. Ako za vrijeme izgnanstva oinstvo patrijarha izgleda bez uinka, to je prigoda da se velia trajnost Jahvina oinstva (Iz 63,16): unato toj oprenosti, oinstvo se dakle moe istodobno pripisivati i precima i Bogu. Izmeu ljudskih oeva i Boga ima neka slinost koja omoguuje da Boga imenujemo Ocem; jo vie: samo to Boje oinstvo daje ljudskim oinstvima njihov puni smisao u planu spasenja.389 Iz toga se vidi dostojanstvo, ali i odgovornost zemaljskog oinstva, no, u ostvarivanju kojeg, je ponuena pomo i uzor. 6.1. BOG OTAC Ne postoji objava Boga kao Oca do Isusova ulaska u povijest. Tek se u Sinu Bog objavljuje kao Otac. Izraz Bog-Otac nije nikada nikome objavljen. Kad je sam Mojsije pitao Boga tko je on, uo je drugo ime. Ovo je ime objavljeno u Sinu, jer ovo ime ukljuuje novo ime Oca.390 Iako su sva Boja imena sveta, te ih se tako tuje, upravo iz injenice da se Isus usredotoio na ime Otac dade se zakljuiti da je upravo ovo ime Bogu najmilije, a ljudima blisko. O toj tematici agi-Buni pie: Sva su imena Boja, kojima ga moemo zazvati, sveta, i tako ih moramo tovati. Ali je Bogu najmilije ime Oca. Oito je to, za nas kranske vjernike, iz injenice to je Isus osnovnu molitvu koju je predao svojima, usredotoio na ime 'Oe ...' (kod sv. Luke je saeto samo 'Oe', Lk 11,2). Zato moemo slijedei Tertulijana, zastupati da je Isus kad je rekao: 'objavio sam ime tvoje ljudima' (Iv 17,6) mislio ba na objavu da je Bog Otac.391
Jean Galot, Tko si ti Kriste?, Kristologija, Forum bogoslova akovo, akovo 1996., 117118. 389 Paul Ternant, Oci i otac, u: Xavier Lon Dufour, (Uredio), Rjenik biblijske teologije, Kranska sadanjost, Zagreb 41993., 743.
388

Usp. Katekizam Katolike Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Glas Koncila, Zagreb 1994., 678.
390
391

Tomislav J. agi Buni, Motriti lice Oevo, Kranska sadanjost, Zagreb 2000., 23.

224

225 Otac kao Boje ime sadri dva vida, a to su da je on prvi izvor svega i istovremeno da je sama dobrota i njena brinost za svu svoju djecu. Tu roditeljsku brinost moda je jo i bolje izrei slikom majinsva. Vidi se da su roditelji ovjeku prvi Boji predstavnici, te je tako Bog i otac i majka. O tome ire donosi katekizam: Oznaavajui Boga imenom 'Otac' govor vjere istie nadasve dva vida: da je Bog prvi izvor svega i transcendentni autoritet, ali istovremeno da je dobrota i njena brinost za svu svoju djecu. Ta se roditeljska Boja njenost moe izrei i slikom majinstva koja jo vie izraava Boju imanenciju, bliskost Boga i njegova stvorenja. Jezik vjere crpi tako iz ljudskog roditeljskog iskustva jer su roditelji ovjeku na neki nain prvi Boji predstavnici. No, ljudsko iskustvo pokazuje takoer da su roditelji pogreivi i da mogu izobliiti oinski i majinski lik. Zato treba imati na umu da Bog nadilazi ljudske razlike spolova: on nije ni muko ni ensko, on je Bog; stoga nadilazi ljudsko oinstvo i majinstvo, iako im je on izvor i mjerilo. Nitko nije otac kao to je Bog. 392 Na toj liniji razmiljanja Poslanica Efeanima pie: Zato prigibam koljena pred Ocem, od koga ime svakom oinstvu na nebu i na zemlji (3,14). 6.2. BOG OTAC ISUSA KRISTA I OTAC VJERNIKA Isus je svjestan da je Bog njegov Otac u jedincatom smislu, jer je on jedinoroeni sin. U svojim nam govorima jasno ukazuje na razliku 'Otac moj' i 'Otac va', to govori kako je to Isusovo sinovstvo drugaije od naega. Opirnije se nalazi kod Ternanta koji pie: Da je Bog njegov Otac u jedincatom smislu, Isus to pokazuje time to razlikuje 'Otac moj' (npr. Mt 7,21; 11,27; Lk 2,49; 22,29) i 'Otac va' (npr. Mt 5,45; 6,1; 7,11; Lk 12,32), time to ponekad za sebe kae da je 'Sin' (Mk 13,32), ljubljeni Sin, tj. jedinoroeni (Mk 12,6), a nadasve time to izraava svijest o tako uskom jedinstvu izmeu sebe i Oca te pronie sve tajne Oeve i samo ih on moe objaviti (Mt 11,25).393 Rije otac kao novo Boje ime i apsolutnu oznaku za Boga nalazi se tek od Isusa, u Novom zavjetu, i to kao rezultat Isusova govora. On jedini Boga zove Ocem i poziva uenike da ine isto uei ih moliti. O tome Kuar
Katekizam Katolike Crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Glas Koncila, Zagreb 1994., 77-78. 393 Paul Ternant, Oci i otac, u: Xavier Lon Dufour, (Uredio), Rjenik biblijske teologije, Kranska sadanjost, Zagreb 41993., 747.
392

225

226 donosi: U Novom zavjetu nalazi Stari zavjet svoje ispunjenje koje ga nadilazi i to po tome to rije 'otac' postaje apsolutnom oznakom za Boga, novo Boje ime. Taj nain govora odraava Isusovu jezinu praksu.394 Ne moe se dijeliti Isusovo ivotno jedinstvo s Bogom, ali je jedino po Isusu posredniku omogueno ivjeti sinovsko dostojanstvo i batiniti vjeni ivot te gledati slavu Oca. U svezi s tim Courth navodi: Isusovo ivotno jedinstvo s Ocem, koje se ne moe ni s kim dijeliti, sinovski je odnos ... koji se jasno razlikuje od odnosa s Bogom koji mogu imati drugi. Nitko ne moe ui u ovaj Isusov odnos prema Ocu, ve samo po njemu kao posredniku objave (Mt 11,27). ... Sa stanovita trojstvene teologije ovdje treba istaknuti da je Otac inicijator itavog djela spasenja. On se oituje u Isusovoj osobi, rijei i djelu za sve koji su umorni i optereeni (usp. Mt 11,28-30). Zbog Isusova posredovanja i djetinji odnos ovjeka prema Bogu pokazuje se u novome svjetlu.395 Dakle, Bog Otac po svome sinu Isusu spaava ovjeka, te i na njega protee sinovstvo koje je dodue razliito od Isusova, no jasno pokazuje veliinu ovjekova dostojanstva i izraava boju ljubav prema ovjeku. 7. ZAKLJUAK Sagledavi iznesenu problematiku oinstva Staroga zavjeta, s rizicima i neuspjesima koje donosi ivljeno oinstvo vidi se kako najvea srea i blago proizlaze upravo iz njega. Pod reenim ne misli se iskljuivo na iskustvo biolokog oinstva, na tjelesno prenoenje ivota ije ostvarenje predstavlja iskonsku tenju ljudskog bia; rije je prije svega o oinstvu koje obuhvaa prenoenje milosnog ivota, misli se na duhovnu, moralnu, vjersku izgradnju potomstva s kojim se ne veu samo spone krvnih veza. Razvidno je takoer da ni brojnost potomstva nije indikator uspjenog i ostvarenog roditeljstva. Naime, suprotno oekivanjima, starozavjetni oevi imaju zapravo i za dananje vrijeme prosjean broj djece, izuzevi, naravno, one koji su prakticirali poligamiju. Oinstvo u knjigama Starog zavjeta je prikazano kao iznimno teka i odgovorna zadaa kojoj treba prii sa svom ozbiljnou i svijesti o njenoj dalekosenosti.
394 395

Pokazuje se kako i manji previdi i zakanjele reakcije

Stjepan Kuar, Bog kranske objave, Kranska sadanjost, Zagreb 2001., 70. Franz Courth, Bog trojstvene ljubavi, Kranska sadanjost, Zagreb 1999., 85-86.

226

227 ubiru preveliki danak. Vidi se kako su pojedini oevi unato svojoj besprijekornosti zakazali kao roditelji i odgojitelji. Dakle, iako su bili moralno uzorni i primjerni ljudi, uspjeni na drutvenom i politikom planu, ugledni meu ljudima, nisu iznali naina kako bi kvalitete koje sami utjelovljuju usadili svojoj djeci, niti su autoritet koji su imali meu ljudima uspijevali zadrati u svojim obiteljima. ovjekova priroda se pokazuje takvom da ma koliko imali ljubavi prema svojoj djeci, netolerancija i nestrpljivost znaju prevladati. Dok su zemaljski oevi predvidljivi, kako u zlu tako i u dobru, Bog Otac iznenauje - dobar je naprosto, dobar na savren nain, to u ljudskom sklopu razmiljanja ide do neracionalnog, do onog to se smatra ludou. Vidi se jednostavno da ljudski nain razmiljanja nije jednak boanskom, on je u disproporciji s njim. itanje biblijskih izvjetaja koje rad obuhvaa namee razmiljanje kako u situaciji koju donosi, primjerice, Luka kod milosrdnog oca predstavlja, ako ne neloginost, onda barem neuobiajenost i pravu rijetkost, kako za ondanji tako i za dananji kulturni kontekst. Ljudska ljubav je po sebi sebina, ograniena i nedostatna. Meutim krane to ne moe obeshrabriti jer za zemaljsko oinstvo snagu daje nebesko sinovstvo koje se ostvaruje po krtenju. Rezimirajui tako oba zavjeta dolazi se do zakljuka kako oinstvo, u svojoj irini, iako zahtjevno, ovjeka upotpunjuje i zaokruuje dajui mu smisao, a Otac nebeski kao uzor, slika i otac Isusa Krista i ljudi, to oinstvo blagoslivlja i upotpunjuje.

227

228

IZABRANA LITERATURA 1. Izvori: Biblija, Kranska sadanjost, Zagreb 1990. Lon Dufour, Xavier, (Uredio), Rjenik biblijske teologije, Kranska sadanjost, Zagreb 41993. Rebi, Adalbert, Biblijski leksikon, Kranska sadanjost, Zagreb 1972. 2. Biblijski komentari: Arenhoevel, Diego, Uspomena na oeve (Post 12 50), Kranska sadanjost, Zagreb 1991. Dugandi, Ivan, Snaga s izvora, Izabrane teme Novoga zavjeta, Kranska sadanjost, Zagreb 2003. Dumm, Demetrius R., Tobit, u: Brown, Raymond E., (Uredili), The Jerome Biblical Commentary, Volume I: The Old Testament, Engelwood Cliffs, New Jersey 1968. Hentschel, Georg, 1 Samuel, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag, Wrzburg 1994. Hentschel, Georg, 2 Samuel, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag, Wrzburg 1994. Hentschel, Georg, 1 Knige, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag, Wrzburg 1994. Hohnjec, Nikola, Umijee Biblijske mudrosti, Egzegetsko-teoloki uvod u knjige i sadraj, Kranska sadanjost, Zagreb 2001.

228

229 McEleney, Neil J., 1 2 Maccabees, u: Brown, Raymond E., (Uredili), The Jerome Biblical Commentary, Volume I: The Old Testament, Engelwood Cliffs, New Jersey 1968. Porsch, Felix, Ivanovo evanelje, Kranska sadanjost, Zagreb 2002. Rebi, Adalbert, ovjek neki imao dva sina, Bogoslovska smotra 69 (1999) 2 Saunders, Ernest W., Abraham, u: Buttrick, Georg Arthur, (Uredili), The Interpreter's Dictionary of the Bible, An Illustrated Encyklopedia, Volume 1, Abingdon Press, Nashville Wurzburg 1983. Scharbert, Josef, Genesis 12 50, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag, Wrzburg 1983. Tomi, Celestin, Prapovijest spasenja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1977. Tomi, Tomi, Celestin, Celestin, Praoci Izraela, doba, Provincijalat Provincijalat hrvatskih hrvatskih franjevaca franjevaca konventualaca, Zagreb 1977. Davidovo konventualaca, Zagreb 1982. Tomi, Celestin, Vrijeme iekivanja, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1989. Tomi, Celestin, Isus iz Nazareta Prorok i Krist, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1991. Tomi, Celestin, Isus iz Nazareta Gospodin slave, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1992. Vawter, Bruce, The Gospel According To John, u: Brown, Raymond E., (Uredili), The Jerome Biblical Commentary, Volume II, The New Testament and topical articles, Engelwood Cliffs, New Jersey 1968. 3. Ostala teoloka literatura: Courth, Franz, Bog trojstvene ljubavi, Kranska sadanjost, Zagreb 1999. Galot, Jean, Tko si ti Kriste?, Kristologija, Forum bogoslova akovo, akovo 1996. Kuschel, Karl-Josef, Spor oko Abrahama, Svjetlo rijei, Sarajevo 2001.
13

1982.

Scharbert, Josef, Genesis 1 11, (Die Neue Echter Bibel), Echter Verlag,

229

230 Kuar, Stjepan, Bog kranske objave, Kranska sadanjost, Zagreb 2001. Luji, Boo, Povratak u slobodu ljubavi, Kako od nadniara postati sin?, Kranska sadanjost, Zagreb 2000. agi Buni, Tomislav J., Motriti lice Oevo, Kranska sadanjost, Zagreb 2000.

SADRAJ: 1. Uvod 3 1. 1. Predstavljanje radnje.3 1. 2. Openito o oinstvu..4 2. Oinstvo u Knjizi Postanka ....................................................................................6 2. 1. Noa (6 - 10) ..6 2. 2. Abraham (12 - 25) .....11 2. 2. 1. Jimael i zakonsko Abrahamovo oinstvo (16) ....12 2. 2. 2. Obeanje Izakovog roenja (18,1-15) .....15 3. Oinstvo u Prednjim prorocima...18

230

231 3. 1. Eli (1 Sam 1 7) .18 3. 2. David (2 Sam; 1 Kr 1 2; 1 Ljet 11 29) .....20 4. Oinstvo u kasnim biblijskim spisima ...28 4. 1. Tobit (Tob) .28 4. 2. Matatija (1 Mak 1 - 2) ...31 5. Oinstvo u Evaneljima.34 5. 1. Izgubljeni sin (Lk 15) ....34 5. 2. Velikosveenika molitva (Iv 17) ....39 6. Boje oinstvo...42 6. 1. Bog Otac.....44 6. 2. Bog Otac Isusa Krista i Otac vjernika.....45 7. Zakljuak...47 Izabrana literatura ...48 Sadraj....52

231

232

SVEUILITE U ZAGREBU KATOLIKI BOGOSLOVNI FAKULTET VLAKA 38 ZAGREB

DIPLOMSKI RAD
(8)
KARITATIVNO SLUENJE U SVETOM PISMU

MENTOR: STUDENT: Dr. sc. NIKOLA HOHNJEC IVAN TIVII

Zagreb, 2007.

1 Uvod

232

233 Danas, u 21. stoljeu, ovjek ivi u drutvu koje posjeduje visoku tehnologiju koja omoguuje bru i jednostavniju komunikaciju nego to je to bilo u vrijeme kada je zemljom hodio Gospodin Isus Krist ili u doba industrijske revolucije kada tehnologija poinje koraati velikim koracima napretka. ovjek 21. stoljea sve se vie otuuje od svojih blinjih. Moda nije niti svjestan da sve manje i manje komunicira s ovjekom kraj sebe, ali i da sve manje komunicira s Bogom. Kao da za Boga u ovom svijetu tehnologije nema mjesta, kao da je on neki tehnoloki viak. Danas je ovjek spreman unititi svoga blinjega da bi se domogao to veeg materijalnog bogatstva. Danas suvremeni ovjek zaboravlja svoga blinjeg koji je u potrebi, a tu se misli na siromahe, bolesne i odbaene. Netko bi moda mogao, itajui ove prve retke, pomisliti da se ivi u nekom bezosjeajnom svijetu u kojem gospodari tehnologija. Ipak svaki je ovjek pozvan da ljubi svoga blinjega, a ponajprije se to tie krana jer na to potie i daje primjer Isus Krist koji je za ovjekove grijehe i umro na kriu. Krist koji je sama ljubav daje zapovijed da se ljubi Boga i blinjega a ona glasi: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom duom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga blinjega kao sebe samoga (Lk 10,27). Isus Krist ovu zapovijed daje kao zlatno pravilo ivota. Svi ljudi, ali ponajprije krani, pozvani su ljubiti Boga kako to nalae zapovijed, a onda i svoga blinjega. Danas se mnogi pitaju kako mogu ljubiti svoga blinjega, kako izvriti tu zapovijed? U ovom diplomskom radu pokuava se, koristei Sveto pismo kao glavni izvor, pokazati kako se mora ljubiti Boga i svoga blinjega. Koristei se pojmovima caritas, i solidarnost pokuat e se iz Starog zavjeta iznijeti primjeri kako Bog Jahve ljubi svoj izraelski narod koji mu je nekada i nevjeran, a iz Novog zavjeta vidjet e se kako Isus Krist kroz prispodobe pouava uenike i narod kako treba ljubiti blinjega. 1.1 Terminologija U ovom dijelu uvoda bit e govora o pojmovima ljubav karitas, sluenje i solidarnost. Pojmovi imaju svoju veliku uporabu u govoru o odnosu prema blinjemu i zbog toga je njihovo znaenje protumaeno odmah na poetku rada, u samom uvodu. 1.1.1 Ljubav karitas

233

234 Latinske rije caritas, atis, f. znai skupoa, tovanje, milost; ljubav. Isto to znaenje donosi i Bratoljub Klai u svom Rjeniku stranih rijei. Ova rije u Svetom pismu tj. u latinskom prijevodu Vulgata spominje se trideset i dva puta. U biblijskom smislu u zapovijedi ljubavi karitas znai imati dobro otvoreno srce za potrebne, biti im blizak, zauzimati se za njih, pomagati im. Danas kada se meu kranima upotrebi rije karitas veina ljudi odmah pomisli na ustanovu koja pomae onima koji su u potrebi, tj. nemonima, bolesnima, siromanima i svima onima kojima je potrebna pomo blinjega. Sveti otac Benedikt XVI. u svojoj prvoj enciklici Deus caritas est govori kako e ljubav caritas uvijek biti nuna jer, tvrdi papa da ne postoji ni jedno pravedno drutveno ureenje koje e sluenje ljubavi uiniti suvinim. Uvijek e biti onih koji e trebati utjehu i pomo drugih. Ta ljubav ne treba pruati samo materijalnu pomo, nije sve u materijalnom, nego treba se brinuti i za ovjekovu duu jer ovjek nije samo materija, ne ivi samo o kruhu (Mt 4,4; Pnz 8,3), nego ima i duu. U Svetom pismu rije ljubav znai zapravo mnotvo razliitih stvari, tjelesnih ili duhovnih, strastvenih ili promiljenih, ozbiljnih ili povrnih, odgojnih ili razornih. ovjek ljubi neku ugodnu stvar, ivotinju, prijatelja, roake, djecu, enu. Moe se izloiti da rije ljubiti u Svetom pismu ima iroko znaenje i da obuhvaa i iva bia i predmete. Kada pojam ljubav ulazi u religiozno razmiljanje biblijskog ovjeka on se poinje pitati moe li Bog, koji je tako velik, ljubiti ovjeka koji je grean i koji je neposluan prema Bojim zapovijedima? Isto tako ovjek si moe postaviti pitanje kako on moe i kako mora uzvratiti na tu Boju ljubav? Sveto pismo ui da na ljubav treba uzvratiti ljubavlju, da se ljubi Boga koji jest ljubav (1Iv 4,16), te da se ljubi blinjega kao sebe samoga (Lev 19,18). Prvi in ljubavi koju Bog iskazuje prema ovjeku jest naznaen ve kod ina stvaranja gdje je ovjek stvoren na sliku Boju (Post 1,26). 1.1.2 Sluenje Ova rije dolazi iz grkog jezika. Kao glagol, prema grkohrvatskom rjeniku koji je priredio Stjepan Senc ona jednostavno znai sluiti, tj. sluiti svoga gospodara, sluiti za stolom. Osim ovog znaenja ona oznaava i radnju sluenja drugome, a u medijalnom

234

235 obliku znai posluiti sam sebe. Kao imenica ova rije oznaava slubu, pripravu, ali isto tako oznaava i slubu akona u kranskom smislu. Kada papa Benedikt XVI u svojoj enciklici govori o ovom pojmu on ga oznaava kao sluenje ljubavi prema blinjemu koje se obavlja u zajednici koja je na ureen nain postala sastavnim dijelom temeljne strukture Crkve. Takvo sluenje svoj izvor ima u prvoj Crkvi koja je odredila sedmoricu mukaraca da budu na pomo grkim udovicama koje su bile, prema rijeima nekih u zajednici, zanemarene u sluenju (Dj 6,1-7). U irem znaenju ovog pojma on se moe shvatiti kao poslanje krana te kao poslanje Crkve. U tom sluaju Crkva se shvaa kao zajednica koja se ponajprije duhovno, a zatim i materijalno brine za svoje lanove, ali i za sve ljude kojima je potrebna pomo. Svoj uzor sluenja Crkva ima u svom zaruniku Isusu Kristu koji nije doao da bude sluen, nego da slui (Mk 10,45). 1.1.3 Solidarnost Solidarnost je postojana i vrsta odlunost zauzeti se za ope dobro, tj. za dobro svih i svakoga jer je svaki ovjek odgovoran za blinjega. Iz definicije pojma solidarnosti proizlazi da se svaki ovjek mora zalagati za dobro blinjega i treba biti spreman, u evaneoskom duhu, 'izgubiti sebe' radi drugoga. Ne smije drugoga iskoritavati i tlaiti ga radom nego mu treba 'sluiti' i brinuti se za njega. ovjek se u svojoj slobodi solidarizira s blinjima i tako ostvaruje rast i napredak u ivotu zajednikim snagama. Solidarnost zahtijeva da svaki ovjek njeguje svijest o drugome. Najbolji primjer solidarnosti prema blinjemu, kraninu, ali i svakom ovjeku, daje Isus Krist koji se solidarizira s cjelokupnim ovjeanstvom do smrti na kriu (Fil 2,8). On je preuzeo nemo cijelog ovjeanstva, umro za svakoga i pruio ovjeku mogunost spasenja. Solidarizirati se s blinjim znai ljubiti ga do kraja, prihvatiti ga onakvog kakav jest, biti s njim i u dobru i u zlu, te za njega treba biti spreman podnijeti najveu rtvu: ivot poloiti za brau (Iv 3,16). 1.2 Slijed radnje Nakon uvoda u kojem se openito govori o karitasu definirana su i stavljena u kontekst diplomskog rada tri pojma koja su usko vezana uz govor o karitasu. Rije je o pojmovima 'caritas', '' i 'solidarnost'. Nakon pojanjavanja tih pojmova slijedi izlaganje glavne materije rada. Rad e biti podijeljen u dvije velike cjeline. U prvom djelu bit e rije o karitasu u Starom zavjetu. Ponajprije e biti govora 235

236 o karitativnom sluenju u Starom zavjetu openito, a zatim e se obraditi govor o karitasu kod proroka Amosa, Izaije, Jeremije i Ezekiela. U drugom dijelu bit e govora o karitasu u Novom zavjetu. U ovom dijelu bit e ponajprije govora o karitasu u Novom zavjetu openito, zatim e se obraditi tema ljubavi prema blinjemu. Na kraju ovog dijela bit e prokomentirani kljuni novozavjetni tekstovi o kranskom karitasu. U te tekstove ulaze prispodoba o milosrdnom Samarijancu, posljednjem sudu i izvjetaj o Isusovom pranju nogu apostolima. Sam zakljuak govorit e o sluenju u Prvoj Crkvi, temeljit e se na izvorima iz Djela apostolskih. Zatim e slijediti kratko izlaganje o crkvenom sluenju u dananjem vremenu. Na samom kraju donosi se openiti zakljuak i osvrt na cjelokupni rad. 2 Karitas, sluenje i pomaganje u Starom zavjetu Kada se eli govoriti o karitasu na temelju starozavjetnih tekstova onda treba govoriti o karitativnom pomaganju i sluenju. Bog, koji je sama ljubav, iskazuje tu ljubav prema ovjeku odmah nakon to ga je stvorio. Sam in stvaranja in je Boje ljubavi prema ovjeku. Savez izmeu Boga i izabranog naroda ustvari je odnos ljubavi. Vjernost naroda prema Savezu zapravo je odgovor ljubavi na nezasluenu Boju ljubav i ta ljubav mora biti sveobuhvatna i potpuna: Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom duom svojom i svom snagom svojom! (Pnz 6,5) ili Dakle, Izraele, to od tebe trai Jahve, Bog tvoj? Samo to da se boji Jahve, Boga svoga; da po svim putovima njegovim hodi; da ga ljubi i slui Jahvi, Bogu svome, svim srcem svojim i svom duom svojom (Pnz 10,12). Boja ljubav prema izabranom narodu jest ona ljubav koja nee nikada iznevjeriti. Pa kada izabrani narod iznevjeri svoga Boga te se od njega okrene i postane neposluan, padne u grijeh, tu pomae Boja ljubav koja je jaa od grijeha, o emu nam svjedoe proroci: Kako da te dadem, Efrajime, kako da te predam, Izraele! Kako da te dadem kao Admu, da uinim s tobom kao Sebojimu? Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba: neu vie gnjevu dati maha, neu opet zatajiti Efrajima, jer ja sam Bog, a ne ovjek; Svetac posred tebe neu vie gnjevan dolaziti! (Ho 11,8-9), Boja ljubav spremna je oprostiti i stvoriti Izraelu novo srce koje je kadro ljubiti. I druge slike, kao to je slika pastira (Ez 34) ili vinogradara (Iz 5; Ez 17,6-10), izraavaju istinski boanski dar ljubavi i istu dramu ljubavi.396
Usp. C. WINER, Ljubav, u: X. LON DUFOUR (uredio), Rjenik biblijske teologije, Kranska sadanjost, Zagreb 41993, 499.
396

236

237 Iz gore navedenog teksta vidi se da Bog izraava svoju ljubav prema izabranom narodu na razliite naine. Ali iz starozavjetnih tekstova oito je da Bog ne ljubi samo zajednicu nego u toj zajednici ljubi posebno i svakog pojedinca, osobito pravednika: Mlad bijah i ostarjeh, al' ne vidjeh pravednika naputena ili da mu djeca kruha prose. Uvijek je milosrdan i u zajam daje, na njegovu je potomstvu blagoslov. Zala se kloni i ini dobro, i ostat e dovijeka. Jer Jahve ljubi pravdu i pobonika svojih ne ostavlja. Zauvijek e biti zatrti zlikovci i istrijebit e se potomstvo bezbonika. Zemlju e posjedovati pravednici i ivjet e na njoj dovijeka (Ps 37,25-29). Nadalje Jahve ljubi siromaha i malenoga: Tko je kao Jahve, Bog na, koji u visinama stoluje i odozgo gleda nebo i zemlju? Podie iz praine uboga, iz gliba vadi siromaha da ga posadi s prvacima, s prvacima svoga naroda. Nerotkinji daje da stanuje kao radosna majka djece brojne (Ps 113,5-9). Ne ljubi Bog samo idove ve ta ljubav zahvaa i pogane kako o tome pie prorok Jona: Jahve mu ree: 'Tebi je ao brljana oko kojeg se nisi trudio, nego je u jednu no nikao i u jednu no usahnuo. A meni da ne bude ao Ninive, grada velikog, u kojem ima vie od sto i dvadeset tisua ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo, a uz to i mnogo ivotinja!' (4,10-11). Ne piu starozavjetni pisci samo o Bojoj ljubavi prema ovjeku nego i obrnuto, govore o uzvraanju boanskoj ljubavi: Ljubite Jahvu, svi sveti njegovi: uva Jahve svoje vjernike, a po zasluzi vraa onima koji postupaju oholo (Ps 31,24), ali ovjek iskazuje ljubav i prema njegovu imenu, zakonu, mudrosti: A sinove tuinske koji pristadoe uz Jahvu da mu slue i da ljube ime Jahvino i da mu budu slubenici, koji potuju subotu i ne oskvrnjuju je i postojani su u Savezu mome, njih u dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem Domu molitve (Iz 56,6-7).397 Iz ovih reenica i iz biblijskih citata vidi se da je Boja ljubav neizmjerna, da je Bog velikoduan i da daje svoju ljubav, tj. sebe ponajprije izabranom narod, zatim pojedincu u tom narodu, ali i svima pa ak i poganima koji imaju otvoreno srce i ele tu Boju ljubav primiti. Svaka ljubav koja se dariva potie ovjeka da uzvrati na tu ljubav. A kako ovjek uzvraa na tu Boju ljubav? Iz Biblije se vidi da je ovjek slab i da pada, te nekada na tu ljubav zna uzvratiti mrnjom i neposluhom, ali iz navedenih tekstova se vidi da i ovjek uzvraa ljubav za ljubav. Vidi se da je Bog stvorio bia koja trae ljubav, ali i
397

Isti, 500.

237

238 koja znaju ljubavlju uzvratiti. Ta ljubav, koju ovjek osjea prema Bogu, trebala bi biti primjer kako ljubiti drugoga. Kada se govori o drugome tu se ponajprije misli na drugog ovjeka, blinjega, prijatelja ili susjeda.398 Svaki se ovjek moe pitati kako bi trebao i morao iskazati ljubav prema svome blinjemu, kako mu moe pomoi. Ve se u Petoknjiju nalazi odgovor i smjernice kako ljubiti blinjega: Ne iskoriuj svoga blinjega niti ga pljakaj! (Lev 19,13). Meutim, siromasi su bili zatieni i zakonom o emu svjedoi Knjiga Izlaska: Ne tlai pridolicu niti mu nanosi nepravde, jer ste i sami bili pridolice u zemlji egipatskoj. Ne cvilite udovice i siroeta! Ako ih ucvili i oni zavape k meni, sigurno u njihove vapaje usliati. Moj e se gnjev raspaliti i maem u vas pogubiti. Tako e vam ene ostati udovice a djeca siroad. Ako uzajmi novca kome od moga naroda, siromahu koji je kod tebe, ne postupaj prema njemu kao lihvar! Ne namei mu kamata! Uzme li svome susjedu ogrta u zalog, mora mu ga vratiti prije zalaza sunca. Ta to mu je jedini pokriva kojim omata svoje tijelo i u kojem moe lei. Ako k meni zavapi, usliat u ga, jer sam ja milostiv! (22,20-25). Levitski zakonik nalae da valja biti milosrdan prema siromanima i slabima jer su oni prvotna Boja briga.399 Iz starozavjetnih knjiga ne iitava se samo to da je Bog milosrdan, da se brine i da pomae siromanima nego se moe saznati da pojedinac mora ljubiti svoga blinjega: Ne osveuj se! Ne gaji srdbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi blinjega svoga kao samoga sebe. Ja sam Jahve! (Lev 19,18). Iz nekih psalama proizlazi da Jahve nagrauje one koji se brinu za drugoga, za blinjega: Nek puku tvojem sudi pravedno, siromasima po pravici! Nek bregovi narodu urode mirom, a breuljci pravdom. Sudit u pravo ubogim i puanima, djeci siromaha donijet e spasenje, a tlaitelja on e smrviti (Ps 72,2-4). Takoer se moe vidjeti da Bog nikada ne naputa siromaha nego uvijek uje njegove vapaje te mu pomae: On e spasiti siromaha koji uzdie, nevoljnika koji pomonika nema; smilovat e se ubogu i siromahu i spasit e ivot nevoljniku: oslobodit e ih nepravde i nasilja, jer dragocjena je u njegovim oima krv njihova (Ps 72,21-14). No, ipak, postoje i oni koji ne ele potivati te zakone koji potiu da se pomae blinjemu. Iz toga se moe zakljuiti da je pomo uvijek dar, jer onaj koji je u potrebi nikoga ne moe prisiliti da mu pomogne nego jedino moe oekivati dragovoljnu pomo
O irem znaenju pojma drugi na hebrejskom jeziku vidi u: B. LUJI, Drugi mogunost ljubavi, Kranska sadanjost, Zagreb 2003, 46-47. 399 N. HOHNJEC, u: . ZALAR, Caritas put Crkve. Kransko sluenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 9.
398

238

239 koja ne oekuje uzvrat. No pomo obitelji, rodbini, klanu i izabranom narodu ipak se sama po sebi oekuje i preporuuje, a time se na neki nain sankcionira zakonom.400 2.1 Karitas, sluenje i pomaganje kod proroka U daljnjem tekstu izneseni su primjeri nekoliko starozavjetnih proroka koji govore na temu karitasa, tj. potiu izabrani narod da se odazove na vapaje blinjih koji trae i kojima je potrebna pomo. Isto tako opominjali su one koji su tlaili i zanemarili svoga blinjega i nisu mu iskazali ljubav. Rije prorok kod nas se rijetko upotrebljava pa kada mi u naem hrvatskom jeziku velimo prorok obino mislimo na ovjeka koji je kadar gledati budunost, proricati budunost, predskazivati ono to e se tek naknadno dogoditi. Meutim, biblijski pojam proroka je mnogo iri. Prema biblijskom shvaanju prorok nije prvenstveno ovjek koji bi predskazivao budue dogaaje to je vrijedilo za poganski svijet nego ovjek kojega Bog izabire i u svoje ime alje ljudima da im prenese njegovu poruku.401 Kako se vidi iz ovih navoda prorok je onaj koji ljudima navijeta rije, namisli i volju Boju. Ovdje se prelazi na govor o karitasu, pomaganju blinjemu kod starozavjetnih proroka: Amosa, Izaije, Jeremije i Ezekiela. 2.1.1 Amos prorok socijalnih prava Budui da je sve to je imao stekao marljivim i potenim radom nitko mu na njegov nain ivota nije mogao prigovoriti. Osim to se odlikovao marljivou i potenjem raspolagao je religioznim znanjem i izobrazbom te je bio ukorijenjen u pravnoj i mudrosnoj plemenskoj predaji. U vrijeme kada ga Bog poziva u proroke Izraelom vladaju pohlepa i bogatstvo, natjecanje i gozba, ali Amos se nije prepustio ovozemaljskim dobrima. Zbog te svoje nenavezanosti na ovozemaljsko i zbog uzornog ivota bio je prikladan za Bojeg proroka iako se u poetku protivio toj Bojoj odluci.402 Glavna tema prorokove knjige jest: osuivanje povrede pravednosti, prodavanje i kupovanje pravednika, zlostavljanje siromaha i neudoree svake vrste. U svojoj knjizi prorok Amos udi se socijalnoj, moralnoj, i religioznoj iskvarenosti naroda, osobito velikaa: Ovako govori Jahve: 'Za tri zloina Izraela, za etiri zloina, odluka je neopoziva: jer prodavahu pravednika za srebro i nevoljnika za sandale;
400 401

ISTI, 10. A. REBI, Prorok, ovjek Boji, Kranska sadanjost, Zagreb 1996, 7. 402 Usp. N. HOHNJEC, Djela proroka. Likovi i sredinje proroke teme, Kranska sadanjost, Zagreb 2001, 60-61.

239

240 jer gaze po glavi siromahu i sirotinju na zlo vode; sin i otac k istoj djevojci idu da oskvrnu svoje sveto ime; i na haljinama u zalog uzetima lee kraj svakog rtvenika, i piju vino oglobljenih u domu Boga svojega (2,6-8). Iz ovog teksta vidi se da Bog po proroku Izraelcima predbacuje neke od njihovih grijeha. Prvi se grijeh sastoji u tome to su prodavali pravednika i nevoljnika. Ako se zna da je zakon u izraelskom narodu bio na strani robova te je predlagao da se nakon nekog vremena i puste na slobodu onda je sasvim jasno zato prorok prigovara narodu koji prodaje svoje robove. Drugi grijeh zbog kojeg Bog opominje svoj narod jest ustvari komentar prvoga. Imuni Izraelci onemoguavali su siromanima da dou do pravednosti, tj. nisu potivali prava siromanih nego su ih tlaili, krnjili su pravdu i lano ih optuivali. Ideal treba uvijek teiti za pravdom, ne iskrivljavati je, jasno je zapisano u zakonima koje su Izraelci morali potivati (Pnz 16,19). Trei grijeh koji Bog predbacuje Izraelcima po proroku Amosu glasi: Sin i otac k istoj djevojci idu (2,7). Pretpostavlja se da prorok ovdje misli na spolno openje oeva i sinova sa njihovim slukinjama i ropkinjama koje su gospodari smatrali svojim vlasnitvom. Tim je svojim inima narod oskvrnjivao ime Jahvino kako se ita u nastavku ovog retka: da oskvrnu moje sveto ime (2,7). etvrti grijeh koji se nalazi u ovom odlomku odnosi se na uzimanje ogrtaa u zalog: I na haljinama u zalog uzetima lee kraj svoga rtvenika i piju vino oglobljenih u Domu Boga svojega (2,8). Prema zakonu mogao se uzeti ogrta onom duniku koji nije mogao vratiti dug, ali po tom istom Zakonu onaj koji je uzeo ogrta morao ga je duniku vratiti prije zalaska sunca jer siromah nije imao drugo ime bi se pokrio nou. No Izraelci su krili taj zakon i na tim ogrtaima klanjali su se Jahvi zajedno sa svojom obitelji. Dakle, plodove svoje nepravde unosili su u bogotovlje te ih zbog toga Jahve opominje i govori kako to bogotovlje nita ne vrijedi u njegovim oima.403 Jahve ne prihvaa one rtve i prinose koji su steeni prijevarom ili koji su dobiveni tlaenjem siromaha, a to je jasno i iz slijedeih redaka: Jao bezbrinima na Sionu i spokojnima na samarijskoj gori, nazvanima 'prvina narod', kojima se obraa dom Izraelov. Krenite u Kalnu i vidite, idite odande u Veliki Hamat, siite u Gat filistejski. Jeste li bolji od tih kraljevstava? Je li im podruje vee od vaega? Mislite: daleko je kobni dan, a primiete vlast nasilja. Leei na bjelokosnim posteljama, na poivaljkama izvaljeni, jedu janjad iz stada i telad iz
403

A. REBI, Amos prorok pravde, Kranska sadanjost, Zagreb, 1993., 44-46.

240

241 staje; deru se uza zvuk harfe, izumljuju glazbala k'o David, piju vino iz vreva i mau se najfinijim uljem, al' za slom Josipov ne mare (6,1-6). Jahvi se takav nain ivota bogatih Izraelaca nikako ne svia i on im obeava kaznu za pokvareno ponaanje prema siromanima: Stoga e prvi sad biti prognani; umuknut e veselje raskonika (6,7). Ali najvie od svega Amosa posebno boli narodna radost to Bog vie ne govori i navodi lokalizaciju takvog stanja: mjesto se zove Lo Dabar lo, ne, dabar, rije. Bog vie ne blagoslivlja. Ne postoji glad za Bojom rijeju i onim to ona predstavlja (6,8-14).404 Amos tvrdi da bogotovlje bez pravednosti i solidarnosti s drugima, blinjima koji su u potrebi u Bojim oima nije nikakvo bogosluje, nego je to samopredstavljanje i svraanje pozornosti na sebe. On od svojih sunarodnjaka trai da potuju zakon, da se brinu za siromane i bijedne i nije zadovoljan to bogatai formalno ispunjavaju zakon nego on eli da narod vri volju Boju. 2.1.2 Izaija evanelist Staroga zavjeta Izaija je prorok koji djeluje u 8. stoljeu pr. Kr. Bog ga je pozvao u proroke u godini kada je umro kralj Uzija. Izaija se pojavljuje na politikoj sceni nagovarajui kralja Ahaza da u tekim povijesnim trenutcima Judeje ima apsolutno povjerenje u Jahvu (7). Izaijina poruka vezana je uz njegovo doivljavanje Boga. Boga doivljava kao neizmjerno svetog, drukijeg od ljudi, uzvienijeg od ovoga svijeta, ali doivljava ga i kao onoga koji ispunja ovaj svijet. Zato je za njega ovjekova oholost grijeh koji se protivi Bojim naumima. Njegovo propovijedanje usmjereno je prema danu Gospodnjemu kao danu propasti kada e propasti svi osim Ostatka koji e biti spaen. Izaija je irokogrudan prema drugim narodima. U Boje kraljevstvo ulaze svi narodi, a ne samo Izrael. Svi e narodi biti spaeni.405 Prorok Izaija posebno se istie u formuliranju pravog bogosluja i sluenja ovjeku: ujte rije Jahvinu, glavari sodomski, posluaj zakon Boga naega, narode gomorski! 'to e mi mnotvo rtava vaih?' govori Jahve. 'Sit sam ovnujskih paljenica i pretiline gojne teladi. Kad mi lice vidjet' dolazite, tko od vas ite da gazite mojim predvorjem? Prestanite mi nositi nitavne prinose, kad mi omrznu. Mlaaka, subote i sazive ne podnosim zborovanja i opaine. Mlaake i svetkovine vae iz sve due mrzim teki su mi, podnijet' ih ne mogu! Kad na molitvu
404 405

N. HOHNJEC, Djela proroka. Likovi i sredinje proroke teme, Kranska sadanjost, Zagreb 2001, 65. Usp. ISTI, 48-51. Ova biljeka odnosi se na cijeli odlomak, a ne samo na posljednju reenicu odlomka kako bi se to moglo zakljuiti.

241

242 ruke irite, ja od vas oi odvraam. Molitve samo mnoite, ja vas ne sluam (Iz 1,10-15). Govori se o napadu na grijeh i navijeta se sud nad grijehom. Izaija govori svom narodu kako se Jahvi gade oni koji su dvolini, koji prinose Jahvi rtve, a zaboravljaju na potrebe svoga blinjega. Narod misli da e mnotvom rtava ugoditi Jahvi, a pritom ne ele pomoi svome blinjemu koji je u potrebi. Prorok Izaija ih potie da moraju biti pravedni, da moraju pomoi onima koji su pritisnuti nekom nevoljom, moda su siromahe tlaili zbog dugova, a nisu im znali oprostiti, ali isto tako prorok Izaija ih potie da pomau i udovicama koje u ono doba u Izraelskom narodu nisu imale nikakva prava. Potie ih da pomognu obespravljenim udovicama da njihov ivot bude laki, da im se ipak daju osnovna prava i ono to im je potrebno za normalan ivot. Tek kada budu prihvatili i pomogli svome blinjemu koji je u potrebi, tek tada e njihove rtve pred Jahvom biti prihvaene i dok mole Jahve vie od njih nee oi odvraati. Ljudi koji su poteni i koji ele ivjeti po Bojem zakonu uvijek trae ono to je ispravno i trae istinu, a Boja se istina pokazuje u istini drutvenog suivota, tj. praksi drutvene solidarnosti, osobito sa slabima.406 U ovom tekstu koji slijedi prorok kritizira post i umjesto posta trai djelo ljubavi: Ovo je post koji mi je po volji, rije je Jahve Gospoda: kidati okove nepravde, razvezivat' spone jarmene, putati na slobodu potlaene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskunike, odjenuti onoga koga vidi gola i ne kriti se od onoga tko je tvoje krvi. Tada e sinut' poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje e tvoje brzo procvasti. Pred tobom e ii tvoja pravda, a Slava Jahvina bit e ti zalaznicom (58, 6-8). Danas se esto moe uti kako ljudi nisu dosljedni. esto se uje da neki ovjek jedno govori, drugo misli, a tree radi. Ili ak se moe uti da neki sveenici priaju kako po evanelju treba ivjeti i donose tone upute koje se moraju vriti, a oni sami to ne ine nego ive ivotom drukijim od onog koji nalae evanelje. Vjeruje se da je takvih ljudi bilo i u izraelskom narodu. Svi oni koji vre religiozne radnje, a ne pomau svom blinjemu nisu po volji Bojoj. Svaki onaj koji ini nepravdu svome blinjemu, koji ne puta na slobodu potlaene, koji ne odijeva gologa i ne prima beskunika pod svoj krov nije svjetlo u zajednici nego ivi u tami.

406

N. HOHNJEC, u: . ZALAR, Caritas put Crkve. Kransko sluenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 11.

242

243 Iz ovoga teksta proizlazi da je pravi put, put milosra prema blinjemu. Zato ovjek treba vriti djela milosra: biti solidaran sa suvremenicima, pomoi im bilo kada i bilo u kojoj potrebi. To bi preneseno znailo da su djela milosra vanija od posta i drugih oblika pokore.407 Dakle, ako ovjek posti, a za vrijeme tog posta zanemaruje drugoga, blinjega koji je u potrebi, takav je post pred Bogom uzaludan (Iz 58). 2.1.3 Jeremija sluga Boji Za vrijeme Jeremije bila je proirena socijalna nepravda, velikai su bili korumpirani i nemoral je bio neobuzdan. Jeremija je bio dobar propovjednik pa ga je narod volio sluati, ali zbog svog propovijedanja podnosio je razliite pogrde pa ak i progonstva od svojih najbliih. Narod se je ogluio na Jeremijine rijei da se poprave i da se ne udaljuju od Boga, ali kad nisu prihvatili njegove rijei on im je jo intenzivnije govorio simbolikim govorom.408 Kao i prorok Izaija i ovaj prorok govori o tome kako se trebamo odnositi prema svome blinjemu. ovjek uvijek mora biti pravedan i poten prema svome blinjemu i jedino e potujui svoga blinjega biti drag Bogu. Tada e Bog usliati molitve i pronje. One koji nisu pomagali svome blinjemu, a od Boga su za sebe neto traili, prorok Jeremija upozorava: Ovo je rije to doe Jeremiji od Gospodina: 'Stani pred vrata Doma Jahvina. Objavi ondje ovu rije. Reci: ujte rije Jahvinu, svi Judejci koji ulazite na ova vrata da se poklonite Jahvi. Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: 'Popravite svoje putove i djela svoja, pa u boraviti s vama na ovome mjestu. Ne uzdajte se u lane rijei: 'Svetite Jahvino, Svetite Jahvino, Svetite Jahvino!' Ali ako zaista popravite svoje putove i djela svoja i ako zaista budete inili to je pravo, svatko prema blinjemu svome, ako ne budete tlaili stranca, sirote i udovice i ne budete prolijevali krvi nedune na ovome mjestu, ako ne budete trali za tuim bogovima na svoju nesreu boravit u s vama na ovome mjestu, u zemlji koju sam dao vaim ocima zauvijek (7,1-7). Tekst naglaava da se prorok obraa onima koji se dolaze moliti u hram Jahvi. Molitve nekih od njih moda su uzaludne jer oni ive dva ivota. Dolaze se u hram moliti, a nakon toga ine zlo svome blinjemu. Ovaj tekst moe se podijeliti u dva dijela: Prvi dio govora u
407 408

Usp. ISTI, 11-12. Usp. N. HOHNJEC, Djela proroka. Likovi i sredinje proroke teme, Kranska sadanjost, Zagreb 2001, 25-26.

243

244 hramu jasno predstavlja ovjeka pred Bogom (7,1-7).409 Iz ovog prvog dijela govora u hramu vidi se da prorok mora svoje sugraane potai da promijene djelovanja.410 Jeremija trai od naroda da se popravi jer jedino e onda Jahve boraviti u njihovu hramu. Zbog toga Jeremija ukazuje na vrenje zapovijedi s dviju ploa Zakona: bogotovnu vjernost i ljubav prema blinjemu (7,5-6). Ponaanje prema blinjemu osobito je zaputeno. Pravo etiko ponaanje oituje se u socijalnom zalaganju za strance, sirote i udovice (Jr 7,6; Pnz 14,29; 26,13).411 Jedino ako budu vrili Boje zapovijedi Bog e biti milostiv i ut e molitve, ali ako se zaboravi drugoga, blinjega u potrebi uzaludni su vapaji i molitve. U drugom dijelu (7,8-15) Jeremija optuuje one koji se ne ele popraviti i navijeta sud nad njima, on jasno govori da je sramota uzdati se u hramsku zatitu, a kriti Boje zapovijedi (7,10). Ispravno bogotovlje uvjetovano je odgovarajuim etikim ponaanjem.412 Prorok opominje da dvolian ivot nikako nije slika pravog vjernika jer on je duan uvijek pomagati svome blinjemu koji je u potrebi. Pa ako pomae svome blinjemu i Bog e njemu dati ono to ga molimo. 2.1.4 Ezekiel ovjek vienja Za Ezekiela je vaan pojedini ovjek i njegovo ponaanje te zbog toga on estoko napada grijehe svoga vremena, osobito idolatriju, ubijanje i mrnju na blinjega.413 Da je za njega bitna ovjekova pravednost vidi se i iz slijedeeg teksta: Tko je pravedan i potuje zakon i pravdu i ne blaguje po gorama i oiju ne podie kumirima doma Izraelova, ne oskvrnjuje ene blinjega svoga i ne prilazi eni dok je neista; nikomu ne nanosi nasilja, vraa to je u zalog primio i nita ne otima; kruh svoj dijeli s gladnima, gologa odijeva, ne posuuje uz dobit i ne uzima pridavka, ruku ustee od nedjela, po istini prosuuje, po mojim naredbama hodi i uva moje zakone, postupajui po istini taj je zaista pravedan i taj e ivjeti, rije je Jahve Gospoda (18,5-9). Prorok glavnu rije stavlja na ovjekovu odgovornost, a ovjekova se odgovornost svodi na ponaanje prema Bogu i prema blinjemu. 414 Ove
409

N. HOHNJEC, u: . ZALAR, Caritas put Crkve. Kransko sluenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 13. 410 N. HOHNJEC, Djela proroka. Likovi i sredinje proroke teme, Kranska sadanjost, Zagreb 2001, 31. 411 N. HOHNJEC u: . ZALAR, Caritas put Crkve. Kransko sluenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 13. 412 ISTO. 413 A. REBI, Prorok, ovjek Boji, Kranska sadanjost, Zagreb 1996, 59. 414 N. HOHNJEC, u: . ZALAR, Caritas put Crkve. Kransko sluenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 15.

244

245 rijei prorok govori onima koji su u izgnanstvu, a narod misli da oni nisu krivi za to izgnanstvo nego njihovi preci, onda se postavlja pitanje zato Bog kanjava ovaj narataj koji zbog te kazne ne vidi budunosti. Oni ne ele prihvatiti injenicu da je posrijedi samo neizbjena sudbina. Prorok ne prihvaa tezu da su za izgnanstvo krivi njihovi predci nego oni sami. Zbog toga prorok Ezekiel govori o odgovornosti narataja, kako se vidi u gornjem tekstu, ali odgovoran je i svaki pojedinac posebno (18,21-32). Svaki ovjek morat teiti za pravednou i za onakvim ivotom u kojem e se teiti za time da se ini dobro, a izbjegava zlo jer pravednost i ivot pred Bogom ukljuuju izbjegavanje zla, ali i pozitivno prianjanje uz Boga (8,5-9). Pravednikov potomak samom tom datou nema nikakvih zasluga i ini li zlo u Bojim oima, nee pred Bogom imati ivota nego e biti osuen (18,10-13).415 Ezekiel eli rei da grijesi predaka ne mogu utjecati na ivot njihovih potomaka, a niti obrnuto nego e svatko biti odgovoran za svoje postupke. Iako narod ne odgovara za propuste svojih predaka ipak je na neki nain odgovoran za druge te mora blinjega upozoriti ako ini zlo jer ako ga se ne upozori da se popravi onda su drugi odgovorni i snose krivicu kako se vidi iz rijei proroka Ezekiela: Poslije sedam dana doe mi rije Jahvina: 'Sine ovjeji, postavljam te za uvara doma Izraelova. I ti e rijei iz mojih usta sluati i opominjat e ih u moje ime.' Kad bezboniku reknem: 'Umrijet e' a ti ga ne opomene i ne odvrati od zla puta njegova kako bi mu ivot spasio, on e umrijeti sa svojega bezakonja, ali u ja od tebe traiti raun za krv njegovu. A kad opomene bezbonika, a on se ne odvrati od bezakonja i od zla puta svojega, on e umrijeti zbog svoje krivice, a ti e spasiti svoj ivot. Isto tako odvrati li se pravednik od svoje pravednosti i stane initi nepravdu, postavit u mu zamku i umrijet e jer ga ti ne opomenu zbog njegova grijeha; umrijet e i njegova se pravedna djela vie nee spominjati, ali u od tebe traiti raun za krv njegovu. Ako li ti pravednika opomene da ne grijei, i on zaista prestane grijeiti, ivjet e jer je prihvatio opomenu, a ti e spasiti svoj ivot' (3,16-21). U vrijeme proroka Ezekiela prorok je bio odgovoran za drugoga i on je onaj koji treba opominjati i poticati da se izbjegava zlo i ini dobro. Ove rijei mogu se aktualizirati i moe se rei da su u dananjem svijetu krani proroci koji moraju opominjati svoje blinje i voditi ih na
415

ISTI, 16.

245

246 pravi put, Boji put, jer im je Bog dao svoju rije da ju posreduju drugima.416 Iz navedenih biblijskih citata razvidno je da proroci istiu kako pobonost i religioznost ne znae nita bez pravednosti. Jahve od svog naroda ne oekuje rtve, molitve, prinosnice ni velike hramove ve to da taj narod bude meu bezbonim narodima svjedokom i prorokom Boje pravednosti417, koju je svaki ovjek duan vriti prema svome blinjemu. 3 Karitas, sluenje i pomaganje u Novom zavjetu U Novom zavjetu Boje djelovanje poprima dramatini oblik u injenici da se, u Isusu Kristu, sam Bog daje u potragu za 'izgubljenom ovcom', izgubljenim ovjeanstvom koje pati.418 Da se po Isusu Kristu oituje ljubav koju Bog daje te da je ta ljubav Isus Krist svjedoi i apostol Pavao kada tjei Rimljane koji trpe progonstva: Uvjeren sam doista: ni smrt ni ivot, ni aneli ni vlasti, ni sadanjost ni budunost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor nee nas moi rastaviti od ljubavi Boje u Kristu Isusu Gospodinu naem (Rim 8,38-39). Na slian nain govori i Prva Ivanova poslanica: U ovom se oitova ljubav Boja u nama: Bog Sina svoga jedinoroenoga posla u svijet da ivimo po njemu (4,9). To to Bog ovjeanstvo obasiplje svojom ljubavlju, posredstvom svoga Sina, to se mora shvatiti kao dar. Ta Boja dareljivost oitovala se ve u Starom zavjetu: Nije vas Jahve odabrao i prihvatio zato to biste vi bili brojniji od svih naroda vi ste zapravo najmanji nego zato to vas Jahve ljubi i dri zakletvu kojom se zakleo vaim ocima (Pnz 7,7-8). Nadalje, ova Boja dareljivost dobiva svoj vrhunac u Novome zavjetu kada narod prihvaa Sina koji mu daje nezasluenu Boju ljubav: Ali kad se pojavila dobrostivost i ovjekoljublje Spasitelja naega, Boga, on nas spasi ne po djelima to ih u pravednosti mi uinismo, nego po svojem milosru: kupelji novoga roenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju naemu, da opravdani njegovom milou budemo, po nadi, batinici ivota vjenoga (Tit 3,4-7). Bog ide do kraja u svojoj
416

Danas u Hrvatskoj postoji ponajprije opasnost vanjskih utjecaja koji imaju mo svesti kranina na neto to je trenutano in i prikazati ga u krivom svjetlu. Propagirati kranina, a k tomu jo i katolika, kroz neke vanjske oblike ponaanja i djelovanja, a ne prema onomu to on u biti jest: I. PORI, Tko je kranin? Novozavjetni vidici, Bogoslovska smotra 66 (1996) 195. 417 Pravednost to je proglauju proroci nije ona tzv. kumulativna, razmjena dobara; ona je darovana. Ona ne ponizuje budui da onomu kome se iskazuje priznaje njegovo pravo: A. KRESINA, Biblijsko-teoloki pristup drutvenoj problematici, Bogoslovska smotra 59 (1989) 269. 418 BENEDIKT XVI, Deus caritas est Bog je ljubav, Kranska sadanjost, Zagreb 2006, 23.

246

247 zemaljskoj ljubavi, jer pristaje na smrt Sina da svijet ima ivot: Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinoroenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima ivot vjeni (Iv 3,16). Isus je Sin Boji koji dolazi kako bi u potpunom ovjetvu ivio svoju ljubav. Vrhunac Isusove ljubavi i njezine drame objavljuje se na kriu. Trebalo je da Krist trpi (Lk 9,22), da se potpuno objavi njegova poslunost Ocu (Fil 2,8) i njegova ljubav prema blinjemu (Iv 13,1).419 Iz gore navedenih tekstova zakljuuje se da Bog ovjeku preko Isusa Krista, svoga Sina, daruje neizmjernu ljubav. Treba se pitati, zajedno sa papom Benediktom XVI. je li doista mogue ljubiti Boga premda ga se ne vidi? I moe li se ljubav zapovjediti? Protiv dvostruke zapovijedi ljubavi javljaju se dva prigovora, koja se ovako mogu izraziti: Nitko nikada nije vidio Boga kako ga moe ljubiti? I uz to ljubav se ne moe zapovjediti; ona je konano osjeaj koji moe biti i ne mora. Ali ne moe nipoto biti plod htijenja. Pismo kao da uzvraa na prvi prigovor rijeima: 'Rekne li tko: Ljubim Boga, a mrzi blinjega svoga, laac je. Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne moe ljubiti.' Ali tekst nikako ne iskljuuje ljubav prema Bogu kao neto to je nemogue; naprotiv, u itavom kontekstu upravo citirane Prve Ivanove poslanice ta se ljubav izriito zahtijeva.420 Ovaj Ivanov redak valja tumaiti u smislu da je ljubav prema blinjemu put koji vodi susretu s Bogom, jer ako se zanemari svoga blinjega, zanemaruje se Boga. Ljubav prema blinjemu najbolje se iskazuje kada je blinji u potrebi, u nevolji te oekuje pomo drugoga. Isus svojim ivotom pokazuje kako se slui drugome jer je bio prijatelj onih koji su bili siromani, prezreni i odbaeni od drutva, onih koji su bili na marginama drutva, a tu dijakoniju uzorno pokazuje svojim ivotom jer radikalno ivi za ljude i za njih daje svoj ivot, tj. provodi svoju proegzistenciju i onu Boga Oca.421 Budui da svojim ivotom daje primjer kako treba ivjeti i od svojih uenika zahtijeva da prihvate takav nain ivota: Nije tako meu vama! Naprotiv, tko hoe da meu vama bude najvei, neka vam bude posluitelj! I tko hoe da meu vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin ovjeji nije doao da bude sluen, nego da slui i ivot svoj dade kao otkupninu za mnoge (Mk 10,43-45). Iako on dolazi iz siromane obrtnike obitelji,
Usp. C. WINER, Ljubav, u: X. LON DUFOUR, Rjenik biblijske teologije, Kranska sadanjost, Zagreb 41993, 501-503. 420 BENEDIKT XVI, Deus caritas est Bog je ljubav, Kranska sadanjost, Zagreb 2006, 27. 421 N. HOHNJEC, u: . ZALAR, Caritas put Crkve. Kransko sluenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 19.
419

247

248 Isus od svojih sljedbenika s jedne strane zahtijeva radikalno odstojanje od svakog posjedovanja i navezanosti na ovozemna dobra, kao to je razvidno iz apostolskog govora Mt 10 i nekih odrjeitih naglasaka u Govoru na gori, ali, s druge strane, ne odbija tue pomoi, rado biva sa svojim uenicima gostom imunik, ne osjea se socijalno ugroenim i pozvanim da izglauje i rjeava drutvene klasne razlike.422 Isto tako Isus kritizira i ivot bogataa koji zanemaruju siromahe koji od njih trae pomo. Budui da ive u svom 'grimizu' bogatai ne vide potrebe siromanih to je vidljivo iz prispodobe o bogatau i ubogom Lazaru (Lk 16,19-31).423 I nakon to Isus objanjava uenicima kako moraju ivjeti (Mk 10,43-45) oni kao da ne razumiju: I dooe u Kafarnaum. I ve u kui upita ih: 'to ste putem raspravljali?' A oni umukoe jer putem meu sobom razgovarahu o tome tko je najvei. On sjede i dozove dvanaestoricu te im ree: 'Ako tko eli bit prvi, neka bude od svih posljednji i svima posluitelj!' I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i ree im: 'Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene poslao' (Mk 9,33-37). Ovakvim svojim nastupom i zahtjevom Isus ne eli iskljuiti ovjekovu prirodnu potrebu za isticanjem, ve joj daje posve nov sadraj i smisao. U njegovu kraljevstvu velikim e se smatrati onaj tko se odree potrebe da bude najvei i tko se ponizno stavi drugima na slubu.424 Osim to Isus svojim djelima daje primjer kako pomoi blinjemu i kako se prema njemu odnositi on isto tako svojim prispodobama potie na ljubav prema blinjemu. Jedna od tih prispodoba jest i ona o izgubljenom sinu. U toj prispodobi koja govori o sinu koji je potroio pola oeva imanja na lagodan i raskoan ivot sam Bog pokazuje se poput dobroga milosrdnog Oca prema mlaem i rasipnom sinu kao i prema starijem sinu, koji ne prihvaa takvo oevo ponaanje (Lk 15,1132). 425 Da Bog eli s ljudima podijeliti ljubav pokazuje i apostol Ivan u svome evanelju kada donosi prispodobu o Isusu kao trsu, a loze su
422 423

Z. I. HERMAN, Isus pred socijalnim upitnostima svoga vremena, Bogoslovska smotra 62 (1992) 49-50. Isus ak ni ne kae da je bogata zamijetio Lazara i da mu namjerno nije pomogao, nego samo primjeuje da se odijevao u grimiz i tanani lan i danomice sjajno gostio (16,19), prepustivi se potpuno na milost i nemilost demonskoj sili Mamone. I u tom je zapravo sva traginost bogataeva poloaja, pa se Isus malo dalje ne ustruava rei da e lake deva kroz iglene ui, nego (jedan takav) bogata u kraljevstvo Boje (Lk 18,25 par.): ISTI, 50. 424 I. DUGANI, Oblici solidarnosti u ranom kranstvu, Bogoslovska smotra 74 (2004) 383. 425 N. HOHNJEC, u: . ZALAR, Caritas put Crkve. Kransko sluenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 20.

248

249 njegovi nasljedovatelji (15,1-17). Tom prispodobom Ivan eli poruiti da ljudi s Bogom moraju biti jedno, kao to su jedno Otac i Sin: Oe sveti, sauvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi (Iv 17,11). Bog ne eli ovjeka ostaviti da bude sam u svijetu patnje, siromatva i nepravde te zato na zemlju alje svoga Sina. Slanjem Sina Bojega koji ovjeku patniku daruje ljubav Bog potvruje da on ne eli da ljudi trpe, oslobaa ih da osjete njegovu ljubav. Isus Krist dijeli ljudsko siromatvo; iako je nepravedno ubijen, pomae ljudima da, kao i on, iz boli i nevolje opet uskrsnu na ivot.426 3.1 Ljubav prema blinjemu Zapovijed koju Isus daje svojim uenicima o ljubavi prema blinjemu nije nova, jer je preuzeta i Staroga zavjeta (Lev 19,16-18), no ipak njezina velika novost je u tome to je idovstvo pojam blinjega gotovo iskljuivo vezalo uz pripadnika svoga naroda, a Isus ju primjenjuje na sve ljude.427 On potie na ljubav prema Bogu i blinjemu: Kada farizeji doznae da je uutkao saduceje, okupie se te ga jedan od njih, uitelj Zakona, upita s nakanom da ga kua: 'Uitelju, koja je najvea zapovijed u Zakonu?' On mu odgovori: 'Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom duom svojom i svom pameti svojom!' To je najvea i prva zapovijed. Druga toj jednaka: 'Ljubi blinjega svoga kao samoga sebe!' O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci (Mt 22,34-40). Jer takva ljubav prema blinjemu znaajna je za konano spasenje ljudi (Mt 25,32-46). Kako je ve gore reeno Isusovo uenje se ne odnosi samo na izraelski narod nego se obraa bolesnima, siromanima, alosnima i prezrenima.428 On dakle, potie na pomo i onima izvan izraelskog naroda: Odande otie u kraj tirski. I ue u neku kuu. Htio je da nitko ne sazna, ali se nije mogao sakriti, nego odmah dou ena koje kerkica imae duha neistog. Ona doe i pade mu pred noge. A ena bijae Grkinja, Sirofenianka rodom. I moljae ga da joj iz keri istjera zloduha. A on joj govorae: 'Pusti da se prije nasite djeca! Ne prilii uzeti kruh djeci i baciti ga psiima.' A ona e mu: 'Da, Gospodine! Ali i psii ispod stola jedu od mrvica djejih.' Ree joj: ' Zbog te rijei idi, iziao je iz tvoje keri zloduh.' I ode kui te nae dijete gdje lei na postelji, a zloduh je bio iziao (Mk 7,24-30). Prispodoba pokazuje da Isusovo djelovanje, pomaganje blinjemu, nije ogranieno samo na izraelski narod nego on odlazi i
426 427

Isto. I. DUGANI, Oblici solidarnosti u ranom kranstvu, Bogoslovska smotra 74 (2004) 381. 428 N. HOHNJEC, u: . ZALAR, Caritas put Crkve. Kransko sluenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 20.

249

250 meu pogane. Za njega poganska zemlja nije neista zemlja, takoer i izvan Izraela ima ljudi koji oekuju Isusovu pomo.429 Ovim primjerom Isus proiruje zapovijed ljubavi prema blinjemu i na strance iako su Izraelci poznavali i takvu zapovijed (Lev 19,33). Ipak taj Isusov zahtjev o iskazivanju ljubavi ide jo dalje jer on u tu ljubav ne ukljuuje samo strance ve i neprijatelje: A ja vam kaem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone, da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kia pada pravednicima i nepravednicima (Mt 5,44-45). Osim toga, Isusov uenik duan je ljubiti i grenike koje su idovi trebali prezirati i izbjegavati (Lk 7,36s). 430 Na Posljednjoj veeri, kako to prenosi Ivan evanelista, Isus daje uenicima zapovijed: Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao to sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge. Po ovome e svi znati da ste moji uenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge (13,34-35). Ova zapovijed uzajamne ljubavi koja ini ivotni zakon naroda Bojega mora poticati i uzdizati sve ljudske odnose. Po ovoj zapovijedi Isus ui ljude da je ona zakon ljudskog savrenstva. Zbog toga krani moraju pokazati kako je ljubav jedina snaga koja moe voditi do osobnog i drutvenog dobra. Da je Isus dosljedan u onome to govori pokazuje to i svojom smru za blinjega jer kod raspinjanja Isus moli za svoje muitelje i oprata im: 'Oe, oprosti im, ne znaju to ine!' (Lk 23,34), a svojim umiranjem slui izgubljenima i grenicima. Umirui na kriu oitovao je svoju ljubav i prema neprijateljima.431 Nakon smrti i uskrsnua Isus alje svoga Duha da potakne uenike da nastave ivjeti u ljubavi. Da bi potaknuo svoju zajednicu Pavao nabraja darove Duha: Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodunost, uslunost, dobrota, vjernost, blagost, uzdrljivost. Protiv tih nema zakona (Gal 5,22-23). Isus je iz ljubavi prema ovjeku podnio muku kria jer tko ljubi taj trpi s drugim. Tko zajedno trpi, taj pomae kako moe. Njega pogaa tue trpljenje te nastoji ponijeti tuu bol.432 Iz gornjeg teksta potvruje se da je Isus Krist u svojem ovozemaljskom ivotu i svojim djelima dao primjer kako treba pomoi blinjemu, kako kranin mora i treba ljubiti blinjega u potrebi, a ljubiti znai pomoi jer: Sve, dakle, to elite da ljudi vama ine, inite
429 430

M. LIMBECK, Markovo evanelje, Kranska sadanjost, Zagreb 1999, 91. I. DUGANI, Oblici solidarnosti u ranom kranstvu, Bogoslovska smotra 74 (2004) 382. 431 N. HOHNJEC, u: . ZALAR, Caritas put Crkve. Kransko sluenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 21. 432 Isti, 22.

250

251 i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci (Mt 7,12). Ova reenica koja je dio Isusova Govora na gori (Mt 5 - 7) ve je davno prozvana zlatnim pravilom kranskog ponaanja.433 U svom lanku Isus pred socijalnim upitom svoga vremena dr. Zvonimir Izidor Herman donosi argument protiv tzv. idealistikoutopijsko-eshatolokog shvaanja Govora na gori: ono to je Isus u Govoru na gori navijestio kao program, to je on sam osobno prvi posvjedoio i proivio u konkretnim uvjetovanostima svoga drutva i vremena, kao to je razvidno iz njegova stava prema vlastima, neprijateljima, imunicima i socijalno ugroenima svake vrste.434 Isus trai djela ljubavi. Dakle, ako se kranin ponaa odgovorno prema svom blinjemu te ga potuje i pomae mu on i sam moe oekivati pomo od svoga blinjega ako mu bude potrebna. 3.2 Kljuni novozavjetni tekstovi o kranskom karitasu U gore izloenom tekstu je bilo govora ponajprije openito o sluenju u Novom zavjetu, a nakon toga o ljubavi prema blinjemu koji je isto tako potkrijepljen novozavjetnim tekstovima sada slijedi govor o kljunim novozavjetnim tekstovima o kranskom karitasu. U te tekstove ubrajaju se tri perikope: o milosrdnom Samarijancu (Lk 10,2537), o posljednjem sudu (Mt 25,31-46) i o Isusovom pranju nogu apostolima (Iv 13,1-17). 3.2.1 Milosrdni Samarijanac Ovu svoju prispodobu Isus pripovijeda na putu u Jeruzalem u koji odlazi kako bi dao ivot za blinjega i otkupio njegove grijehe. Ovom prispodobom Isus eli odgovoriti na pitanje tko je ovjekov blinji: I gle, neki zakonoznanac usta i, da ga iskua, upita: 'Uitelju, to mi je initi da ivot vjeni batinim?' A on mu ree: 'U Zakonu to pie? Kako ita?' Odgovori mu onaj: 'Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom duom svojom, i svom snagom svojom; i svoga blinjega kao sebe samoga!' Ree mu na to Isus: 'Pravo si odgovorio. To ini i ivjet e'. Ali hotei se opravdati, ree on Isusu: 'A tko je moj blinji?' Isus prihvati i ree: 'ovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao meu razbojnike koji ga svukoe i izranie pa odoe ostavivi ga polumrtva. Sluajno je onim putem prolazio neki sveenik, vidje ga i zaobie. A tako postupi i levit: prolazei onuda, vidje ga i zaobie. Neki
433

I. DUGANDI, Nova pravednost. Poruka Isusova govora na gori (Mt 5 7), Kranska sadanjost, Zagreb / Tomislavgrad 1991, 73. 434 Z. I. HERMAN, Isus pred socijalnim upitnostima svoga vremena, Bogoslovska smotra 62 (1992) 51: To drugim rijeima znai da Govor na gori, a time i samo evanelje, nisu utopija, da je njihov duh ne slovo! prevediv i unato svim povijesnim krivudanjima, uvjetovanostima i mjenama ostvariv na osobnom i drutvenom planu i u ovo nae vrijeme.

251

252 Samarijanac putujui doe do njega, vidje ga, saali se pa mu pristupi i povije rane zalivi ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje ivine, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioniaru i ree: 'Pobrini se za njega. Ako to vie potroi, isplatit u ti kad se budem vraao.' 'to ti se ini, koji je od ove trojice bio blinji onomu koji je upao meu razbojnike?' On odgovori: 'Onaj koji mu iskaza milosre'. Na to mu ree Isus: 'Idi pa i ti ini tako!' (Lk 10,25-37). Iz ove prispodobe zakljuuje se da ponaanje Samarijanca iznenauje i pogaa itatelja, odnosno sluatelja.435 Pitanje koje postavlja pismoznanac: A tko je moj blinji? nije bilo besmisleno postavljeno. idovi su imali ljestvicu od oko est stupnjeva po kojoj su svrstavali ljude kao blinje, poevi od najbliih pa do onih koje su idovi jedva smatrali blinjima. Za sve ostale zakon ljubavi nije vrijedio. Isus prispodobom dokida tu ljestvicu.436 On pokazuje da su blinji svi ljudi koje ovjek susree u svom ivotu. Pripovijeda o ovjeku koji je bio napadnut, opljakan, izudaran i napola mrtav ostavljen na cesti. Pokraj njega su prola dvojica asnih vjerskih slubenika: sveenik i levit. Vidjeli su ga, zaobili i proli. Nita skandalozno. Ako bi mu prili i htjeli mu pomoi, a moda je ve bio mrtav, oni bi se oneistili i po zakonu onesposobili za vrenje vjerskih obreda. Isus ovdje navodi sveenika i levita da istakne Samarijanevu dobrotu u usporedbi s onima koji ive po zakonu, ali nisu tako dobri kao taj mrski Samarijanac. Tako Isus upozorava kako vrenje zakona nije dovoljno da ovjek batini ivot vjeni, a to se potvruje i ovom prispodobom: Neki Samarijanac putujui doe do njega, vidje ga, saali se pa mu pristupi i povije rane zalivi ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje ivine, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj" (10,33-34). Isus upita zakonoznanca: "to ti se ini, koji je od ove trojice bio blinji onomu koji je upao meu razbojnike?" (10,36). Zakonoznanac je zateen. Izbjegavajui i ime Samarijanac, odgovori: "Onaj koji mu iskaza milosre." Blinji je bio ba Samarijanac. A na njega se, prema tadanjem uvjerenju zakonoznanaca, ne odnosi zakon ljubavi. On ne ivi po zakonu. Iskrivljuje ga. Raskolnik je. Zavodi druge. Iskljuen je iz saveza. Zato ga idovi mrze. Ako ga Isus naziva blinjim, znai da se i
435

N. HOHNJEC, u: . ZALAR, Caritas put Crkve. Kransko sluenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 23. 436 Heretik i stranac iskazuje milosre anonimnom stradalniku iz Judeje, a sveenik i levit mu ga uskrauju: A. KRESINA, Biblijsko-teoloki pristup drutvenoj problematici, Bogoslovska smotra 59 (1989) 271.

252

253 na njega mora odnositi zakon ljubavi. U prispodobi Isus tumai zakon, korigira ga, usavrava ga, nadilazi ga. Rui sve dotadanje ograde i okvire zakona. Naglaava da su svi ljudi blinji, da nema razlike meu ljudima, da treba otkloniti odstojanje i udaljenost, da treba prevladati zapreke meu ljudima, da bi se otkrilo drugoga kao blinjega tako da mu se priblii, da prema svakom 'drugom' ovjek mora imati ljubavi. Pred vrlo zahtjevnom zadaom ovjek je u opasnosti da zastane, da pomisli kako se moe ivjeti i bez njega. Opasno je nasjesti toj napasti. ovjek sebe moe ostvariti samo prihvaanjem drugih, jer tek kada nae drugoga nai e samog sebe. Samarijanac je u snanom nutarnjem pokretu milosra nadvladao stoljetne razmirice i svae izmeu Samarijanaca i idova, pobijedio mrnju i postao blinji unesreenome. On je ovjeku putokaz. Krist trai da svaki ovjek poe putem milosra. Da nadvlada razlike: naravne, kulturne, nacionalne, vjerske; da pobijedi svaku odbojnosti i mrnju. Samo tako e batiniti ivot vjeni. Sveti oci su ovo itanje tumaili kristoloki: Isus je milosrdni Samarijanac. On se uinio bliskim ljudima. Pun milosra nadvladao je grijeh i uvrede koje mu je svaki ovjek nanio; prignuo se nad svakim ovjekom koji je ranjen sebinou i grijehom, kome je prijetila vjena smrt; izlijeio je i spasio svakog ovjeka. Isus e od zakonoznanaca, od sveenika i od narodnih voa biti proglaen buntovnikom, onim koji iskrivljuje zakon, koji zavodi narod i kao takav bit e izbaen iz svoga naroda. Farizeji, htijui ga pogrditi, rekoe: Ne kaemo li pravo da si ti Samarijanac i da ima zloduha? (Iv 8,48). Isus svakom ovjeku prispodobom govori: Ljubav prema Bogu nedjeljiva je od ljubavi prema blinjemu. Kao to se Isus pobrinuo za svakog ovjeka, tako se od svakog ovjeka trai da se brine za druge, da bude drugima milosrdan. Primljeno milosre treba dati drugima. Iz svega dosada reenoga o ovoj prispodobi zakljuuje se da je milosrdni Samarijanac jedan od najboljih primjera dijakonije. Iz toga proizlazi poruka da se ljubav prema Bogu oituje u djelotvornoj ljubavi prema onome koji je u nevolji.437 3.2.2 Posljednji sud Budui da je glavna tema Matejeva evanelja govor o kraljevstvu nebeskom on u svom evanelju donosi nekoliko prispodoba koje govore o konanim dogaajima koji e se dogoditi na kraju vremena. Na kraju tih govora o konanim dogaajima Matej donosi
437

ISTI, 24.

253

254 govor o posljednjem sudu: Kad Sin ovjeji doe u slavi i svi aneli s njime, sjest e na prijestolje slave svoje. I sabrat e se pred njim svi narodi, a on e ih jedne od drugih razluiti kao to pastir razluuje ovce od jaraca. Postavit e ovce sebi s desna, a jarce s lijeva. Tada e kralj rei onima sebi zdesna: 'Doite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u batinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; oednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dooste k meni.' Tada e mu pravednici odgovoriti: 'Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili edna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo te; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i doosmo k tebi?' A kralj e im odgovoriti: Zaista, kaem vam, to god uiniste jednom od ove moje najmanje brae, meni uiniste!' Zatim e rei i onima slijeva: 'Odlazite od mene, prokleti, u oganj vjeni, pripravljen avlu i anelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; oednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!' tada e mu i oni odgovoriti: 'Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili edna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne posluismo te?' Tada e im on odgovoriti: 'Zaista, kaem vam, to god ne uiniste jednom od ovih najmanjih, ni meni ne uiniste.' I otii e ovi u muku vjenu, a pravednici u ivot vjeni (25,31-46). U ovoj prispodobi nigdje se ne nalazi rije milosre, ali zorno opisan tekst potie ljude i od ljudi oekuje milosre i dobroinstva prema drugome, blinjemu koji je u potrebi. Budui da je iz gore navedenog teksta oigledno da se treba brinuti za blinjega ovaj tekst zbog toga predstavlja magnu chartu kranskog karitasa.438 Ovaj tekst u sebi sadri jednu posebnost, a posebno je to to se dobroinstva uinjena siromasima, potrebnima i utamnienima dovode u svezu sa Sinom ovjejim.439 Kao i do sada i u ovom tekstu sredinje mjesto zauzimaju 'maleni', oni koji su u potrebi te se tako i ovdje istie pragmatian primat ljubavi prema blinjemu u odnosu na ljubav prema Bogu.440 Isus predstavlja Boju ljubav i milosre u svojoj osobi; samo zato to ljubi, on moe i suditi prema kriteriju djela ljubavi koja su uinjena potrebnima, uinjena njemu. Njegova vlastita ljubav jest
438 439

ISTI, 25. R. SCHNACKENBURG, Osoba Isusa Krista u etiri evanelja, Kranska sadanjost, Zagreb 1997, 126. 440 N. HOHNJEC, u: . ZALAR, Caritas put Crkve, Kransko sluenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 25.

254

255 preduvjet njegova zahtjeva ljubavi. U biti ovoga teksta stoji da ovjek osuuje sam sebe svojim nedjelima ili spaava se svojim djelima koja je uinio blinjemu u potrebi tj. da je u blinjemu prepoznao Isusa Krista i jedini kriterij nagrade je sluenje odnosno nesluenje. Trebalo je sluiti, ponaati se dijakonski, odnosno akonski. initi dobro nije samo kranski privilegij, nego zajedniko dobro svih naroda, ali tko to ini iz ljubavi prema Bogu, Kristu, uistinu se ponaa kranski.441 U dananjem svijetu, unato tolikom napretku znanosti, sve je oitija ljudska bijeda i ona je znak stanja ovjekove slabosti i njegove potrebe za spasenje.442 Iz ove prispodobe proizlazi da se djela ljubavi odnose na materijalno siromatvo. I danas su ljudi potrebni materijalne pomoi, kao da su zaboravljena djela milosra meu kojima na prvom mjestu stoje tjelesna djela milosra: 1. Gladna nahrani. 2. edna napoji. 3. Siromaha odjeni. 4. Putnika primi. 5. Bolesna i utamniena pohodi. 6. Zarobljenike i prognanike (izbjeglice) pomozi. 7. Mrtve pokopaj.443 Ali isto tako pravi kranin ne smije zaboravit ni duhovna djela milosra koja su jednako vana: 1. Dvoumna savjetuj. 2. Neuka poui. 3. Grjenika prekori. 4. alosna i nevoljna utjei. 5. Uvredu oprosti. 6. Nepravdu strpljivo podnosi. 7. Za ive i mrtve Boga moli.444 Ako se usporedi ono to evanelist Luka opisuje u slici milosrdnog Samarijanca i ovaj opis koji donosi evanelist Matej proizlazi da Samarijanc ini isto to i Isus stalno trai od ljudi: milosre prema ugroenima. 3.2.3 Isusovo pranje nogu apostolima Moda bi se netko i zaudio, ali i ova gesta, koju je Isus uinio svojim uenicima smatra se primjerom karitativnog sluenja: Bijae pred blagdan Pashe. Isus je znao da je doao njegov as da prijee s ovoga svijeta Ocu, budui da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za veerom je avao ve bio ubacio u srce Jude imuna Ikariotskoga da ga izda. A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga iziao te da k Bogu ide pa usta od veere, odloi haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i poe uenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan. Doe tako do imuna Petra. A on e mu: 'Gospodine! Zar ti da meni pere noge?' Odgovori mu Isus: 'to ja inim, ti sad ne zna, ali shvatit e
441 442

ISTO. PAPINSKO VIJEE 'IUSTITIA ET PAX', Kompendij socijalnog nauka Crkve, Kranska sadanjost, Zagreb 2005, 183. 443 Vidi: A. IVANDIJA, (uredio), Kruh nebeski, Molitvenik, Zagreb, 2005, 524-525. 444 ISTO.

255

256 poslije.' Ree mu Petar: 'Nee mi prati nogu nikada.' Isus mu odvrati: 'Ako te ne perem, nee imati dijela sa mnom.' Nato e mu imun Petar: 'Gospodine, onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!' Kae mu Isus: 'Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge i sav je ist! I vi ste isti, ali ne svi!' Jer znao je tko e ga izdati. Stoga je rekao: 'Niste svi isti.' Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i ree im: 'Razumijete li to sam vam uinio? Vi me zovete Uiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja Gospodin i Uitelj vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi inite kao to ja vama uinih. 'Zaista, zaista, kaem vam: nije sluga vei od gospodara niti poslanik od onoga koji ga posla. Ako to znate, blago vama budete li tako i inili!' (Iv 13,1-17). Iv 13 predstavlja drugi dio evanelja koji obrauje Isusovu slavu. U Posljednjoj veeri od bitnog znaaja je dogaaj: pranja nogu." 445 Taj in pranja nogu moe se dvostruko protumaiti: Prvo tumaenje odnosi se na zajednitvo uenika s Isusom. Ovdje je pranje nogu shvaeno kao znak Isusovog samopredanja u njegovoj smrti i eli istaknuti spasonosno znaenje ove smrti. Tako je pranje nogu znak one krajnje ljubavi kojom je Isus svoje ljubio, a koja svoj vrhunac ima u smrti na kriu.446 Iz teksta proizlazi kako Isus sa svojim uenicima iekuje blagdan Pashe. Za vrijeme veere on uenicima pere noge te se iz tog ina izvodi i drugo tumaenje pranja nogu, a ono cilja na odnos uenika jednog prema drugom. Svojim djelovanjem Isus je dao primjer sluenja447 i dao je primjer koji uenike obvezuje da to isto ine.448 Ali, Isus ne ostavlja primjer samo uenicima nego taj primjer obvezuje i dananjeg kranina da pomae drugome, blinjemu koji je u potrebi. Svaki se ovjek, kako je Isus ostavio primjer, treba prignuti, postati malenim, jer kontemplaciju mora slijediti akcija. Ivan je htio rei, da ljubav prema blinjemu zapoinje od Isusa, a zavrava kod blinjega.449 Naime, u prihvaanju blinjega bit e prihvaen Isus poiljalac, a s njime i Otac koji ga je poslao. Danas se postavlja pitanje svakome ovjeku kao lanu Crkve: da li ovjek ivi po evanelju? To u ovom kontekstu znai: da li on
445 446

F. PORSCH, Ivanovo evanelje, Kranska sadanjost, Zagreb 2002, 116. ISTO. 447 N. HOHNJEC, u: . ZALAR, Caritas put Crkve. Kransko sluenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 28. 448 F. PORSCH, Ivanovo evanelje, Kranska sadanjost, Zagreb 2002, 117. 449 N. HOHNJEC, u: . ZALAR, Caritas put Crkve. Kransko sluenje svijetu, Glas Koncila, Zagreb 2006, 29.

256

257 pomae blinjemu kako to predlau prispodobe o milosrdnom Samarijancu i o posljednjem sudu te kako to pokazuje sam Isus na Posljednjoj veeri? Kako bi Crkva morala svjedoiti program evanelja? Crkva, kao izabrani narod i zajednica ljubavi mora poeti ivjeti evanelje i tako ivljeno zasjati meu svim narodima koji bi onda i sami krenuli u tom svjetlu.450 Crkva je ona koja ima svoj plan i program451 svjedoenja koji se nalazi u evanelju. U pluralistikom i liberalistikom okruju teko je biti autentini svjedok, teko je biti putokaz koji e pokazivati pravi put. Svaki kranin koji ivi po evanelju mora vidjeti pravi put. Ipak danas kranin ne vidi pravi Put i ne moe biti Put drugima dok god ima bilo kakve 'ljuske na oima'452, tj. dok god nije svjestan i ne upozna onoga kome je povjerovao.453 Tek kada kraninu padnu te ljuske s oiju, i kada pone bistro gledati, tek onda moe radikalno slijediti plan i program koji nudi Isus Krist u evanelju. 4 Zakljuak Na samom kraju rada, u zakljuku, prije openitog osvrta na rad opisat e se nain sluenja u Prvoj Crkvi zato to je ona temelj, primjer i izvor govora o karitativnom sluenju meu kranima, a to treba postati i za cijeli svijet. Pod naslovom Crkveno sluenje danas opisat e se, u kratkim crtama, karitativno sluenje Katolike crkve. Isto tako bit e govora o karitativnom sluenju u svijetu openito. 4.1 Sluenje u Prvoj Crkvi Kada se eli dobiti slika karitativnog djelovanja i ivljenja Prve Crkve onda je najbolje kao temelj za te informacije proitati Djela apostolska. Opisujui ivot prve zajednice Luka u Djelima apostolskim donosi slijedei tekst: Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajednitvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopotovanje obuzimae svaku duu: apostoli su inili mnoga udesa i znamenja. Svi koji prigrlie vjeru bijahu zdrueni i sve im bijae zajedniko. Sva bi imanja i dobra prodali porazdijelili svima kako bi tko trebao. Svaki bi dan jednoduno i postojano hrlili u Hram, u kuama bi lomili kruh te u radosti i prostodunosti srca zajedniki uzimali hranu hvalei Boga i uivajui naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici
450 451

A. KRESINA, Biblijsko-teoloki pristup drutvenoj problematici, Bogoslovska smotra 59 (1989), 275. U Crkvi bi trebalo ostvarivati program osam blaenstava iz Govora na gori, oporuke Isusove dane na posljednjoj veeri, oporuku ljubavi meu braom i sestrama. Takva bi Crkva kao kontrastno drutvo imala svoju socijalnu ulogu kao svjetlo svijeta i sol zemlje: ISTO. 452 Te ljuske na oima mogu imati nacionalni, utilitaristii, juridiki, folkloristiki, pijetistiki i ini predznak: I. PORI, Tko je kranin? Novozavjetni vidici, Bogoslovska smotra 66 (1996) 196. 453 ISTO.

257

258 pridruivao spasenike (2,42-47). Osim to su prvi krani zajedno molili i tako slavili Boga oni su i pomagali jedni drugima u materijalnim potrebama jer iz teksta je razvidno: sve im bijae zajedniko (2,44). Jedan od glavnih pojmova koji se trebaju naglasiti u ovom tekstu jest 'zajednitvo dobara'. To zajednitvo dobara nije bilo strogo nametnuto nego je ostavljeno da svatko odlui koliko e materijalno pridonijeti za zajednicu (5,4). Ipak, od onoga to su imali dijelilo se najpotrebnijima kako nitko ne bi oskudijevao. Zajedniko pomaganje jednih drugima imalo je svoj izvor i primjer u djelovanju Isusa Krista, a svakodnevno moljenje u Hramu i zajedniko lomljenje kruha po kuama bio je veliki poticaj za karitativno djelovanje Prve Crkve. itajui Pavlove poslanice pronalaze se mnogi tekstovi koji potiu na karitativno djelovanje. Pavao potie da se slui iz ljubavi kako to svjedoi tekst Hvalospjeva ljubavi (1 Kor 13,1-13) kojega neki bibliari nazivaju i magna carta karitasa. On u svojim poslanicama potie svakoga da slui iz ljubavi i sluiti blinjemu dunost je svakog pojedinog kranina. Pomoi treba svakom ovjeku, ali: Dakle, dok imamo vremena, inimo dobro svima, ponajpae domaima u vjeri (Gal 6,10). Apostol ne eli zanemariti opu potrebu sluenja nego on eli ponajprije krenuti od svojih zajednica i tek nakon toga prijei na sluenje cjelokupnom ovjeanstvu. Analizirajui katolike poslanice, posebno Jakovljevu poslanicu, pronalaze se tekstovi koji takoer govore o karitasu, sluenju u Prvoj Crkvi. U toj poslanici istie se problem prakticiranja ljubavi, karitasa, zato Jakov opominje svoje adresate: to koristi, brao moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Moe li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: "Hajdete u miru, grijte se i sitite", a ne dadnete im to je potrebno za tijelo, koja korist? (Jak 2,14-16). Jakov eli naglasiti da nije dovoljno samo poticati i drati nagovore da treba sluiti drugome nego to treba izvriti konkretnim djelom pomaganja. Nitko nema koristi od silnih govora, niti onaj koji govori jer njegov govor nee uroditi plodom ako on sam ne bude primjer, a niti onaj koji je u potrebi jer konkretni in pomaganja nije ostvaren. Zbog toga Jakov opominje da je vjera bez djela mrtva (2,14). 4.2 Crkveno sluenje danas

258

259 Kranski karitas u svojoj je biti nepromjenljiv. Korijen svega je jednostavan odgovor na ono to, u odreenoj situaciji, predstavlja neposrednu potrebu: gladne nahraniti, brinuti se za bolesne, ednoga napojiti, gologa odjenuti. eli se naglasiti da je karitativni rad od vremena Prve Crkve pa do danas ukorijenjen u sluenju i pomaganju blinjemu, drugome koji je u potrebi. Danas u Katolikoj crkvi postoji organizirani karitativni rad na najvioj crkvenoj razini. Za vrijeme svog pontifikata papa Pavao VI. ustanovio je Papinsko vijee Cor unum kao tijelo Svete Stolice koje je odgovorno za usmjeravanje i koordiniranje organizacija i karitativnih aktivnost koje promie Katolika crkva. Osim ovakvih organizacija, na opoj razini, postoje takoer danas nacionalni karitasi. Tako danas u Republici Hrvatskoj djeluje Hrvatski Caritas. Nadalje, postoje dijecezanski karitasi koji djeluju na razini biskupije, ali postoje i upni karitasi koji djeluju na razini pojedinih upa. Osim ovih ustanova koje su osnovane u Katolikoj crkvi, postoje danas brojne organizacije, koje izlaze ususret ovjeku u njegovim razliitim potrebama, iji su osnivatelji drutvene i dravne institucije. Danas je mnogo lake karitativno djelovati jer, zahvaljujui tehnikom napretku, ovjek ima informacije iz svih dijelova svijeta. Zahvaljujui medijima omogueno je bolje karitativno djelovanje jer sada ovjek dobiva informacije gdje i kako moe efikasno sluiti najpotrebnijima u cijelome svijetu. Onaj koji karitativno djeluje mora djelovati s ljubavlju i nikada ne oekivati neku materijalnu korist za sebe. Zbog toga je nuno utisnuti u ovjekovo srce elju za dragovoljno pomaganje blinjemu. Na to osobu mora pokretati Kristova ljubav koja e u njemu probuditi ljubav prema blinjemu. Ako ovjek koji karitativno djeluje ne pokazuje ljubav prema blinjem, onda je takvo djelovanje nedovoljno. Nakon svega napisanoga treba se osvrnuti na cjelokupni rad. Ovim radom pokuala se dati tura preslika govora o karitasu, sluenju u Svetom pismu. Iz gore napisanoga proizlazi kako je sluenje i pomaganje jedan od kljunih pojmova u Svetom pismu. Svaki onaj koji ponajprije ljubi Boga moe shvatiti ljubav prema blinjemu u itavoj njezinoj dubini i njezinom znaenju te je provesti u djelo. Starozavjetni pisci piu o ljubavi koju Bog iskazuje prema izabranom narodu, ali i prema svakom pojedincu. Unato tome to je narod koji puta i nevjeran te okree lea Jahvi, on ga ipak ljubi. ovjek u svojoj malenosti i u svojoj grenosti ipak Bogu uzvraa ljubav za ljubav. Amos tvrdi da bogotovlje bez pravednosti i solidarnosti prema 259

260 blinjemu koji je u potrebi u Bojim oima nije nikakvo bogosluje nego svraanje ljubavi na sebe. Izaija naglaava da se Jahvi gade dvolinjaci koji prinose rtve, a zaboravljaju na potreba svoga blinjega. Jeremija upozorava da su molitve nekih osoba uzaludne jer zanemaruju potrebe blinjega. Ezekiel naglaava odgovornost narataja, ali i pojedinca prema blinjemu i njegovim potrebama. Proroci Staroga zavjeta poticali su Izrael, a danas potiu krane da ne zanemaruju svoje blinje, jer ako ih zanemare uzaludno je njihovo iskazivanje asti i hvala Bogu dok kraj njih blinji oskudijeva i vapi za pomo. U Novom zavjetu Isus Krist je primjer iskazivanja ljubavi prema blinjemu. Isus ne otputa ljude gladne. On ih hrani; uzima ono malo kruha i riba i dijeli, ini udo umnaanja za sve u svoje vrijeme i u svojoj sredini. Po Isusu Bog iskazuje ljubav prema ovjeku. Govor o zapovijedi ljubavi kojeg tumai Isus odnosi se na sve ljude. Prispodoba o milosrdnom Samarijancu eli poruiti da je svaki ovjek blinji, bio on stranac ili poznanik i da svakome treba pomoi. Prispodoba o posljednjem sudu eli potaknuti svakog ovjeka da iskae milosre prema blinjemu koji je u potrebi. Danas se ta pomo upuuje putem raznih Karitasa i udruga koje se brinu za potrebe blinjega, ali i svaki ovjek osobno pomae blinjemu. Isusovo pranje nogu uenicima znak je njegova samopredanja. Tako se mora predati svaki ovjek u pomaganju potrebnima to je drugi znak Isusovog ina na posljednjoj veeri. Opisom ove posljednje veere evanelist Ivan htio je rei da ljubav prema blinjemu poinje kod Isusa, a zavrava kod blinjega. U prihvaanju blinjega bit e prihvaen i Isus. Bog eli da ga ovjek ljubi, ali ta ljubav ne smije biti pasivna nego aktivna. Najvei oblik ljubavi jest darivanje svoga ivota za drugoga, a Krist je ovjeku dao primjer.

260

261

Popis literature BENEDIKT XVI, Deus caritas est, Kranska sadanjost, Dokumenti 143, Zagreb 2006. DUGANDI, Ivan, Nova pravednost. Poruka Isusova govora na gori (Mt 5-7), Kranska sadanjost, Zagreb / Tomislavgrad 1991. DUGANDI, Ivan, Oblici solidarnosti u ranom kranstvu, u: Bogoslovska smotra 74(2004)2. HERMAN, Zvonimir, Izidor, Isus pred socijalnim upitnostima svoga vremena, u: Bogoslovska smotra 62(1992)1-2. HOHNJEC, Nikola, Djela proroka, Likovi i sredinje proroke teme, Kranska sadanjost, Zagreb 2001. IVANDIJA, Antun (uredio), Kruh nebeski, Molitvenik, Zagreb 2005. Jeruzalemska Biblija s velikim komentarom, Kranska sadanjost, Zagreb 1994. LIMBECK, Meinrad, Markovo evanelje, Kranska sadanjost, Zagreb 1999. LUJI, Boo, Drugi mogunost ljubavi, Kranska sadanjost, Zagreb 2003. PAPINSKO VIJEE IUSTITIA ET PAX, Kompendij socijalnog nauka Crkve, Kranska sadanjost, Zagreb 2005. PORSCH, Felix, Ivanovo evanelje, Kranska sadanjost, Zagreb 2002. REBI, Adalbert, Amos prorok pravde, Kranska sadanjost, Zagreb 1993. REBI, Adalbert, Prorok ovjek Boji, Kranska sadanjost, Zagreb 1996. Rjenik biblijske teologije, Kranska sadanjost, Zagreb 1993.

261

262 SCHNACKENBURG, Rudolf, Osoba Isusa Krista u etiri evanelja, Kranska sadanjost, Zagreb 1997. ZALAR, uro, Caritas put Crkve. Kransko sluenje svijetu, Glas koncila, Zagreb 2006.

SVEUILITE U ZAGREBU KATOLIKI BOGOSLOVNI FAKULTET VLAKA 38 ZAGREB

DIPLOMSKI RAD (9) SPISATELJSKI RAD PROF. DR. CELESTINA TOMIA O BLAENOM ALOJZIJU STEPINCU

MENTOR:

STUDENT:

262

263

Dr. sc. NIKOLA HOHNJEC Zagreb, 2007.

IVICA TOMAK

1. Uvod Ime zagrebakog nadbiskupa Alojzija Stepinca, od 1945. do 1990. godine za vrijeme vladavine komunizma u Jugoslaviji, bilo je u javnim govorima zabranjeno spominjati. Zbog straha pred politikom vlau takav stav je zauzeo svoje mjesto i na crkvenom podruju, a ne samo na drutvenom. Ako se ponekad slubeno izgovorilo to ime uglavnom je imalo negativno znaenje, bilo je znak protivljenja vlasti, dravi i narodu. Ovim radom eli se upoznati i objelodaniti stvarost i istina o osobi Alojzija Stepinca i nadvladati jednostranost miljenja koje je bilo zastupljeno u javnosti. Za lake postizanje cilja okoriteni su sadraji prof. dr. Celestina Tomia o bl. Alojziju Stepincu koji je gotovo pola stoljea bio njegov suvremenik. Ujedno ide zahvala mentoru na prijedlogu i pomoi za ovaj diplomski rad, prof. dr. Nikoli Hohnjecu. 1.1 Muenik vjere i vjernosti Alojzije Stepinac roen je 8. svibnja 1898. godine u Brezariu, upa Krai. Bogoslovni nauk zavrio je u Rimu, gdje je zareen za sveenika 26. listopada 1930. godine. Papa Pio XI. imenovao ga je 28. svibnja 1934. godine nadbiskupom koadjutorom. Biskupsko sluenje proivio je pod geslom: U Tebe se, Gospodine, uzdam! (Ps 31,1). U vrijeme svakojakih ideologija, izrazito komunizma, branio je Crkvu u Hrvata i jedinstvo s papom. Zbog toga mu je montiran politiki proces na kojem ga je narodni sud 11. listopada 1946. godine osudio na 16 godina zatvora. Za njegovu hrabrost i vjernost papa Pio XII. imenovao ga je 12. sijenja 1953. godine kardinalom. Umro je na glasu svetosti i muenitva u zatoenitvu u Kraiu 10. veljae 1960. godine i pokopan je 13. veljae iste godine u zagrebakoj katedrali. Hrvatski sabor je 14. veljae 1992. godine ponitio sudsku presudu i 263

264 osudio politiki sudski postupak protiv zagrebakog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Godine 1981. u Rimu je slubeno otpoeo kanonski postupak za proglaenje blaenim i svetim, te mu se od tada s pravom pridaje naslov sluga Boji. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaenim 3. listopada 1998. godine na Mariji Bistrici. 1.2 Svjedok za istinu Franjevac konventualac prof. dr. Celestin Tomi roen je 6. listopada 1917. godine u mjestu Visu na istoimenom otoku. Za sveenika je zareen u Rimu 19. prosinca 1942. godine, a u doktora teologije promaknut je 19. listopada 1945. godine na Papinskom teolokom fakultetu svetog Bonaventura (Seraphicum). Od 1953. godine zapoinje njegovo djelovanje na Katolikom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Uz znanstveno-nastavniki rad kao i biblijsku lekturu knjiga hrvatskoga prijevoda Biblije i lekcionara, dr. Tomi je poznat vjernikoj javnosti upravo po mnogim svojim djelima iz podruja Svetog pisma, objavljenima u velikom biblijskom nizu od 15 svezaka Povijest spasenja. Uz taj biblijski pothvat, koji je trajao od 1977. do 1995. godine, objavio je vie knjiga te stotine lanaka. Za kauzu beatifikacije sluge Bojega kardinala Alijzija Stepinca zagrebaki nadbiskup Franjo Kuhari imenovao ga je teologom i peritom. U okviru toga rada predao je Kongregaciji vota za gotovo sve knjige i arhivsko gradivo, te bio lan povijesne komisije. U Rimu je proveo dvije godine kao iudex ex officio u pripremi za tzv. Informatio u istoj kauzi u kojoj su se obraivali svi potrebni materijali za Stepinevu beatifikaciju. Kao vrsni poznavatelj ivota i rada bl. Alojzija Stepinca zanimljivim je prilozima o Stepinevom muenikom i svetakom ivotu obogatio hrvatsku javnost. 2. Propovijedi, govori i poruke Bl. Alojzije Stepinac za svoga pastoralnog djelovanja uputio je vjernicima i ostalima mnotvo poruka sa sadrajem za dobrobit, ponajprije cijelog ovjeanstva, a onda i samih vjernika. Njegovi govori bili su jednostavni, topli, usmjereni s ciljem podizanja onih naslovnika kojima se obraa na drutvenom i crkvenom podruju. Propovijedi je , kao i govore i poruke, temeljio na Bojoj rijei i one su bile melem za sve one koji su ih sluali. Imale su svrhu duhovnog preporoda pojedinca, obitelji, naroda, openito itavog drutva. Propovijedi su uglavnom bile vezane uz spomendane, blagdane, svetkovine, posvete, te uz prigodne dogaaje. 2.1 Propovjednik Boje rijei Temeljno pitanje za poznavanje osobe bl. Alojzija Stepinca nalazi svoj odgovor u svakom njegovom pastoralnom, kranskom i ljudskom djelovanju. Boja rije bila je izvor milosti, pokretaka snaga njegovog ivota. Prodornost i neustraivost njegovih propovijedi i 264

265 govora samo su znak da svoj vrsti temelj nalaze u Svetom pismu. Preciznost te otrina ili pak, s druge strane, blagost svake njegove poruke takoer je potkrijepljena Bojom rijei. Sam znaaj, duhovnu i moralnu veliinu zagrebakog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca te kransko, sveeniko i biskupsko obiljeje njegova ivota dublje se upoznaje u svjetlu Boje rijei, a tim svjetlom on je bio proet cjelinom svoga bia. 2.1.1 Zaljubljenik Boje rijei Apostolska revnost, rodoljubna vjernost i vjernika hrabrost, odlike su zagrebakog nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca. Svoju pastirsku dunost vrio je slijedei poticaje apostola Pavla biskupu Timoteju: Propovijedaj Rije; uporan budi bilo to zgodno ili nezgodno uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivou i poukom! (2 Tim 4,2). Vrijeme u kojem je ivio, govorio i djelovao bl. Alojzije Stepinac bilo je vrijeme nemira, kriza, sukoba u Hrvatskoj, u Europi i u svijetu. U propovijedi na Staru godinu 31. prosinca 1941. godine, imajui u vidu sliku vremena u kojemu se nalazi ovjeanstvo istie: Straan je uistinu govor, koji danas Bog dri ovjeanstvu. Moda nije nikada do sada tako govorio. 454 Ovim rijeima iz propovijedi bl. Alojzija Stepinca prof. dr. Celestin Tomi eli ukazati na uvjete u kojima je ivio i djelovao bl. Alojzije Stepinac, a Pavlovim rijeima ocrtao je njegov lik, istie njegovu osobnost i narav u pastirskom djelovanju. Takoer otvara vidik njegove duhovne veliine i govori: Bl. Alojzije Stepinac bio je duboko proet vjernikom svijeu da sve ovisi o Bojoj milosti.455 Ono to je bl. Alojzije Stepinac mislio o sebi i o zahvatu Boje milosti u njegovu ivotu svjedoi njegovim rijeima: ini mi se da Gospodin Bog nije mogao izabrati slabijeg, to se tie zdravlja, godina i drugoga, za nadbiskupa, nego to sam ja u ono vrijeme bio. Uinio je to zato da pokae mo i djelovanje milosti u nama.456 Vrijeme djelovanja bl. Alojzija Stepinca bilo je vrijeme komunistikog reima koji je svojim protivljenjem prema Katolikoj Crkvi potresao Hrvatsku i cijelu Europu. U to stradalniko doba se i na hrvatskom teritoriju propagandom, u sve slojeve drutva i javnog ivota unosio poguban duh materijalizma i liberalizma, a ukorijenjeni grijesi psovka, pijanstvo i nemoral, te abortus, uzimali sve vie maha.457 Dobar pastir, vjeran Kristu i Crkvi, nastavio je svoj neumorni rad propovijedanjem evanelja. Sve njegove propovijedi proete su rijeju Bojom, protkane su povijesnim dogaajima, primjerima iz ivota, uzorima i
454

J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, XII. 455 C. TOMI, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, muenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2001, 9. 456 ISTO. 457 Usp. J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, XII.

265

266 porukama svetaca. Gotovo svaku tvrdnju nadahnuto potkrepljuje Svetim pismom. Osvajaju panju itatelja i uvlae se u ovjekovu nutrinu, u njegovu savjest i srce te otkrivaju ovjekovu stvarnost. Prof. dr. Celestin Tomi ne uvia samo formalizam u njegovim propovijedima ve javno naglaava: U njima se nalazi teoloka analiza povijesnih dogaaja i otkriva se misterij Boje prisutnosti u povijesti.458 Hrabro se suoio s izazovima povijesti u kojima bijae navjestitelj evanelja. Neustraivost i hrabrost koju je svjedoio u svojim propovijedima prof. dr. Celestin Tomi iznosi rijeima: Proroki je prikazivao razorne moi svih ideologija kojih je cilj bio protivan asti pravoga Boga i dostojanstva ljudske osobe.459 Isus Krist i Crkva bili su i ostali njegova ljubav. U Isusu Kristu on crpi sadraje i nalazi izvor svojih navjetaja kao vjeran posluitelj evanelja. U onoj prolosti u kojoj je djelovao bl. Alojzije Stepinac njegove su propovijedi bile trajni poziv k istini, poziv na opratanje i ljubav, poticaj na obraenje. ovjekov ivot, njegovo spasenje, njegovo vjeno opredjeljenje u sreditu je njegova srca i njegove pastirske ljubavi. Istinsku ljubav za sav narod te oitovanu brigu i skrb za pojedinca, bio on vjernik ili nevjernik koja je vidljiva u svim njegovim govorima, prof. dr. Celestin Tomi objelodanjuje izrazom: Njegova je rije ohrabrenje i utjeha onima koji pate, uporan je poziv na obraenje onima koji grijee, doziva one koji lutaju, kori one koji zlo ine drugima.460 Njegov govor bio je upravljen Bojem narodu, openito svim vjernicima Zagrebake nadbiskupije, meutim, obraao se i posve odreenom krugu naslovnika: predstavnicima vlasti, klericima, osobama posveenog ivota, lanovima katolikih udruga, mladima, radnicima, vojnicima, prosvjetnim djelatnicima, a osobito seljacima.461 U propovijedima bl. Alojzija Stepinca vidljivo je da je doslovno shvatio i zaivio poruku upuenu Timoteju: Marljivo nastoj da se pokae pred Bogom kao prokuan, kao radnik koji se nema ega stidjeti, koji valjano propovijeda istinu! A svjetovne i uplje govore izbjegavaj, jer e oni koji se njima bave tonut u sve veu bezbonost (2 Tim 2,15 17). Bio je doista zaljubljenik u Boju rije, bio je ljubitelj Boga i miljenik Boji. Ta ljubav prema rijei Bojoj plod je drugovanja s njom i razmatranja o njoj, a bila je prisutna ve u obiteljskom korijenu kako o tome izjavljuje prof. dr. Celestin Tomi: Bl. Alojzije Stepinac poprimio je od oca ljubav prema dobroj knjizi.462 Za vrijeme zatoenitva u Kraiu pokazuje svoje usmjerenje prema Bogu i rijeima potvruje: Nai bi se ideali mogli
458 459

ISTI, VI. ISTI, X. 460 ISTI, V. 461 Usp. ISTI, XXX LI. Redoslijed naslovnika kojima se bl. Alojzije Stepinac obraa u svojim propovije-dima, govorima i porukama preuzet je uglavnom od ovih autora. 462 C. TOMI, Mo pisane rijei, blaeni Alojzije Stepinac i katoliki mediji, Glas Koncila, Zagreb 2006, 9. Ova biljeka ukazuje na usaenu ljubav prema Bojoj rijei zapisanoj u Bibliji.

266

267 saeti u jednu rije Bog! Bog na uzor, Bog na ivot, Bog je svjetlo nae na stazama ovoga zemaljskog ivota!463 Potpuno predan u volju Boju, svoj zemaljski ivot proivio je u sluenju Bogu i ljudima. Snagu za ustrajnost u sluenju i pouzdanje u Boga crpio je iz svog biskupskog gesla: U Tebe se, Gospodine, uzdam! (Ps 31,1). U potpunom predanju i pouzdanju u Boga, njegov ivotni stav unosi nadu u ivote onih koji su trebali svjetla u svome ivotu, no Bog je vodio njegov ivot kroz okolnosti koje su itekako navele na kunju njegovu nadu, ali on se nadao protiv svake nade.464 Nada koju je imao bl. Alojzije Stepinac u tamnim trenucima svoga ivota i hrvatskog naroda jednaka je nadi koju opisuje apostol Pavao: Abraham protiv svake nade, oslonjen na Nadu, povjerova, da tako postane ocem mnogih naroda, prema onom to je reeno: Takvo e biti tvoje potomstvo! (Rim 4,18). Iskustvo ivota s Bogom i za Boga jaalo je njegovu nadu i potvrivalo poruku koja je bila upuena Rimljanima: Nada pak ne postiuje (Rim 5,5). U Svetom pismu se slua, susree, otkriva izvor svetosti, Isusa Krista i njegov duh pokree srca na razumijevanje Svetog pisma i zato: Bl. Alojzije Stepinac bio je zaista zaljubljenik Svetog pisma. Za njega je ono bila najdraa i najvie cijenjena knjiga. itajui Sveto pismo i njegovo je srce gorjelo otkrivajui u njemu otajstvo Isusa Krista.465 Iz njegove podlonosti i predanja u volju Boju bijae vidljivo kako ivotnu snagu i znanje dobiva iz Biblije. Bio je tako uronjen u Sveto pismo da je zbivanja prosuivao na temelju objave i u svjetlu Boje providnosti. U crkvi sv. Blaa u Zagrebu 29. lipnja 1941. godine u propovijedi pita i odgovara: A na emu da se temelji, pitat e tko god, naa nada? Odgovara, na Bojoj vjernosti, jer Bog ne lae. Na Bojem sveznanju, kojemu nita ne izmakne. Na Bojoj svemoi, koja je uvijek gospodar situacije.466 U Svetom pismu zapisanoj Bojoj rijei svaki ovjek moe nai pomo, utjehu, zatitu, poticaj i sve ostalo to mu treba da nae smisao i cilj ivota, stoga prof. dr. Celestin Tomi navodi: Snaga pisane rijei ima veliku mo i ona je u stanju usmjeriti, ako je dobra, ovjeka na njegov ivotni put koji mu je Bog u svojoj providnosti odredio. To je iskusio bl. Alojzije u svome mladenakom traganju za smislom i ciljem svoga ivota.467 ivio je od Boje rijei i njome nadahnut hrabrio druge, pozivao na popravak ivota i evaneosko poimanje domoljublja. 2.1.2 Propovijed rije ohrabrenja i utjehe
463

J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, XI. 464 ISTI, V. 465 C. TOMI, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, muenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2001, 37. 466 J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, V. 467 C. TOMI, Mo pisane rijei, blaeni Alojzije Stepinac i katoliki mediji, Glas Koncila, Zagreb 2006, 23.

267

268 Bl. Alojzije Stepinac se za svaku propovijed pripremao razmatranjem i molitvom, njegova pastirska rije bila je utemeljena na Bojoj rijei. Govorio je mirno, jasno i glasno s potpunim nadzorom nad sobom, nije se dao povesti za srcem. Nije govorio na nain da bude prosjeni propovjednik, neki demagog, izvikiva neke misli, ideje, nego samo navjestitelj Boje rijei. Vjernici kojima je propovijedao to potvruju: Nije se sluio ni biranim rijeima i izrazima koji gode uima, ve je govorio bez ikakvih nauenih ukrasa, do skrajnosti jednostavno, a u Kraiu se ak znao posluiti i domaim narjejem.468 Meutim, njegove su propovijedi snano djelovale469 na narod. Vjernici su ga rado sluali jer su njegove rijei ostavljale dubok dojam u srcu sluatelja i dale im poticaj da ih se zapie i iri, a neprijateljima zadavale strah i bojazan. Navjestitelj radosne vijesti iznosio je jasno i otvoreno istine vjere, kako je u to doba i pod takvim uvjetima kada je sve bilo usmjereno protiv Boga i protiv ovjeka, malo tko odluio govoriti. Ne samo za vrijeme rata, kada je osuivao neovjene teorije nacizma i faizma, nadbiskup Alojzije Stepinac je i nakon slubenog zavretka ratnih zbivanja ostao postojan u zastupanju evaneoske istine i pravde. Pred komunistikim vlastima bio je neustraiv zastupnik i navjestitelj kranskih vrednota. Pred kraj rata, u korizmi 1945. godine, kada se uputio u svetite Srca Isusova u Palmotievoj ulici u Zagrebu, prije propovijedi studentima, upozorio ga je partizanski izaslanik da pazi to e govoriti, a bl. Alojzije Stepinac mu je mirno odgovorio: Nadbiskup zagrebaki e govoriti ono to mora govoriti, a zato nee ni od koga moliti dozvolu, kao to je nije molio ni od hrvatskih vlasti.470 O blagdanu Svih svetih iste godine prijetnje su nastavljene, no vjerni pastir nije se preplaio, ve je hrabro stupio na propovjedaonicu i govorio na temu o blaenstvima (Mt 5,311). Temeljna misao bila mu je ukorijenjena na rijeima psalmiste: Kako je dobar Bog estitima, Bog onima koji su ista srca (Ps 73,1). Osudio je duh svijeta, istaknuvi materijalizam471 kao bolnu toku svakog vremena i sve drugo to gui elju za Bogom te upozorio sve one koji to ne ele shvatiti i za koje blagdan Svih svetih i pomisao na besmrtni ivot nema vrijednosti. Proroki zavretak propovijedi potkrijepljen je rijeima evaneliste: Blago vama kad vas zbog mene prognaju i sve zlo slau protiv vas! Radujte se i kliite: velika je plaa vaa na nebesima! Ta progonili su i tako proroke prije vas! (Mt 5,1112). Hrabrost i odvanost koju je posjedovao bl. Alojzije
468

J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, XVIII. 469 Pisana rije je djelovala. Usp. C. TOMI, Mo pisane rijei, blaeni Alojzije Stepinac i katoliki mediji, Glas Koncila, Zagreb 2006, 22. 470 J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, XX. 471 Usp. ISTI, XXI.

268

269 Stepinac te goruu ljubav za spasenje prof. dr. Celestin Tomi je osvijetlio izjavom samog nadbiskupa pri zavretku propovijedi izgovorivi rijei: Obavijestit u vas, draga brao, da su dva partizana dola k meni, da me uutkaju prijetnjama, ali ja se ne bojim nikoga osim Boga. Moja politika je bila uvijek i bit e: spasavati due.472 Bl. Alojzije Stepinac je u svojim govorima osuivao zla djela koja su poinjena protiv ovjeka na svim stranama svijeta, ali i u Hrvatskoj te je obrazloio: Doi e vrijeme kada e sve doi na vidjelo, i kada e se sve klevete i lai raskrinkati, i kada e i objektivna povijest pokazati da predstavnici Katolike crkve u Hrvatskoj nisu ni za as izdali svoga zvanja, a da su eventualne pogreke kojega sveenika sitnica prema onome to se zbilo na drugoj strani, kojoj moda neupuena svjetska javnost pljee.473 U propovijedima bl. Alojzija Stepinca nema improvizacije teksta, on skree pozornost na probleme koji se nameu vjernicima uslijed pogubnog irenja materijalistikog poimanja svijeta i ovjeka. Upozorava na opasnosti koje prijete njihovoj vjeri, a na koje moe dati odgovor samo Boja rije, uvijek ozbiljna i nepopustljiva, a o njoj svjedoi i prorok: Nije li rije moja poput vatre rije je Jahvina i nije li slina malju to razbija peinu? (Jr 23,29). Prof. dr. Celestin Tomi primjeuje kako je nadbiskup u svojim nastupima slijedio naelo: Snano u nainu iznoenja, ali blago u primjeni.474 Govorio je o prolosti, sadanjosti i budunosti, velikom jasnoom, laganim izrazom, stvarnom ozbiljnou i uvjerljivou te proivljenim osjeajem. Kada govori o Bogu, njegove su rijei tople i uvjerljive, a kada se radi o moralnim zahtjevima govor mu je tvrd i precizan, bez poputanja, te je takvim stavom sliio Kristu Gospodinu. ivotnost i djelotvornost te prihvaenost njegovih propovijedi proizlazi iz citata i primjera iz Svetog pisma kojima su njegove propovijedi ispunjene. Kao bogoslov i kao mladomisnik u Rimu itao je vie od ostalih mnoge asopise i novine, jer je upravo u njima traio i otkrivao odgovore na suvremena pastoralna pitanja. Prof. dr. Celestin Tomi navodi: itao je uvijek s olovkom u ruci. Skupljao je grau za propovijed i drao je u posebnoj kutiji. Poslije se vidjelo koliko mu je taj nain itanja koristio, jer se neobinom lakoom pripravljao za propovjedi. Postao je odvaan i neustraiv propovjednik.475 Sveto pismo, koje on naziva: 'Knjiga ivota', 'Poelo ivota', 'Glas svjetla, glas Kristov', uvijek mu je bilo temeljno polazite za pripremu propovijedi. Nastojao je da vjerni narod Boji moe razumjeti Boju rije i od nje uiniti program svoga ivotnog djelovanja te od nje ivjeti.

472 473

ISTI, XXI. ISTI, XXV. 474 Fortiter in re, sed suaviter in modo! ISTI, XXVII. 475 C. TOMI, Mo pisane rijei, blaeni Alojzije Stepinac i katoliki mediji, Glas Koncila, Zagreb 2006, 27.

269

270 Vanost Boje rijei za ovjeka izraava u misli: to je Bog imao rei ovjeku, rekao mu je u Svetom pismu, da odande svi crpimo istinsku spoznaju.476 U govoru upuenom studentima 26. oujka 1944. godine nastoji kod njih produbiti svijest o vanosti Svetoga pisma za sva podruja ljudskog djelovanja te im se obraa rijeima: Sva svjetska knjievnost, bila ona kako sjajna, u poredbi sa Svetim pismom, tom rijeju Bojom, nije nita drugo nego prolazna zvijezda, koja sav svoj sjaj prima od sunca.477 Na istom susretu nastavlja: Sveto pismo je drama ivotnog cilja, prapovijest ovjeanstva, filozofija svetaca, zakonik izabranog naroda Bojega. Ono je skup istina, koje su mu potrebne, povelja njegovih prava, riznica njegove nade, bezdan njegovih utjeha. Ono nam govori o Kristu, Sinu Bojemu i o naem otkupljenju. 478 U propovijedima se obraa vjernicima i nevjernicima. Kada govori o nevjernicima, a pogotovo protivnicima i ruiteljima vjere, rije mu je slina Gospodinovoj: iva je uistinu rije Boja i djelotvorna; otrija je od svakoga dvosjeklog maa; prodire dotle da dijeli duu i duh, zglobove i modinu te prosuuje nakane i misli srca (Heb 4,12). Ne oslovljuje nikoga pojedinano, ve napada zabludu, grijeh, opainu ovjeka, jer on ljubi u svakom ovjeku ono to je Boje u njemu, a to je slika Boja. 2.2 Poruke skupinama i pojedincima Zagrebaki nadbiskup Alojzije Stepinac upravlja svoje propovjedi svim vjernicima. na poseban nain nastoji se pribliiti svakom vjerniku i doi u dodir s njime. eli uspostaviti s njime dijalog o vanosti i znaenju Boje rijei za ivot svakog pojedinca, za obitelj u svim oblicima obiteljskog ivota, za svaku skupinu koja mu se obraa. Sve i svakoga on eli potaknuti na obnovu i popravak ivota. Kroz skupine kojima se izravno obraa, pokazuje svoju irokogrudnost, otvorenost i raspoloivost, svoju naklonost i zauzetost prema svima i za sve. Jednostavno eli prenijeti vjeru u Boga na sve da svi budu batinici milosti Boje. 2.2.1 Obiteljima Osobita zaokupljenost uiteljske slube u propovijedima bl. Alojzija Stepinca usmjerena je na obitelj kao glavni temelj Crkve i drutva. On je kao svjestan kranin, biskup i rodoljub promicao misao kako se bez zdravih, po Bojem zakonu ureenih obitelji, bez kranski odgojene djece i mladei, ovjek ne moe nadati sretnom, vjenom ivotu, ni boljitku zemaljske domovine. Zauzima se za prava obitelji, ali jo vie za obiteljski ivot, zasnovan na Bojem duhu i naglaava: Obiteljski ivot mora biti proet Duhom Bojim. Oko
476

J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, XXVIII. 477 ISTO. 478 ISTO.

270

271 toga nastojte! Duh Boji u sve obitelji, da djeca budu prava kranska, da mu i ena ive katolikim ivotom. Hrvatska obitelj mora biti odraz nazaretske obitelji! I kad to postignemo onda moemo biti uvjereni, da e Hrvatska biti sretna.479 Ugroenost obitelji poveala se uvoenjem civilnog braka i otvaranjem mogunosti rastave, stoga se kao predstavnik Crkve oglasio rijeima samog Isusa Krista: to je Bog sjedinio, neka ovjek ne rastavlja! (Mt 19,6). Odobravajui pravo drutvenoj vlasti da bude mjerodavna za negativne ine koji se dokau, no branei dostojanstvo braka i obitelji javno iznosi: Ali nitko ne daje pravo ljudskoj vlasti da dira u svetost obitelji i braka, koji je sklopljen na temelju naravnog i pozitivnog Bojeg prava.480 Unutar obitelji posebno je naglasio vanu ulogu majke te se 9. srpnja 1945. godine na povratku hodoasnika grada Zagreba iz Marije Bistrice, majkama s osobitom pozornou obratio govorom: Vama, majke, pripada sveta dunost prenijeti na svoju djecu, na svoju unuad vjeru, koju su vai pretci, ak uz cijenu svoga ivota usadili u vas.481 2.2.2 Sveenicima U sveenikovom poslanju vrenom s predanjem i ljubavlju, gledao je najizvrsniji put kojim Bog vodi ljude k vjenom spasenju. Takav sveenik koji je navjestitelj Evanelja i nositelj ljubavi Boje preporaa ovjeka. On u svetom krtenju djeci i odraslima usauje osnovne istine kranstva. Malene i odrasle neprestano opominje na obveze prema Stvoritelju i blinjemu u Svetoj misi, kroz slavlje i lomljenje kruha, u priesti dijeli hranu Tijela i Krvi Kristove. U sakramentu pomirenja lijei rane, u sakramentu enidbe daje branim drugovima blagoslov Boji. Navedene injenice prof. dr. Celestin Tomi potvruje i navodi: Nadbiskup to potkrijepljuje kad oduevljeno govori o sveenikovom poslanju koje omoguuje ovjeku uvati njegovo ljudsko i kransko dostojanstvo, koje ga osposobljuje za ivot snoljiv i ugodan, koji se lako moe pretvoriti u pakao kad ovjek prestane crpiti milosna dobra s vrela spasenja, obezvrijeujui dostojanstvo sveenikog poslanja.482 Nadbiskup Alojzije Stepinac je sustavno naglaavao sveenicima potrebu i vanost navjetaja Boje rijei kao i potrebu njezina uvaavanja u ivotu sluatelja, te potie: Svaki, dakle, obrazovani katolik morao bi, ako nee da bude neznalicom u najvanijim ivotnim pitanjima, poznavati Sveto pismo, pisanu rije Boju.483
479

J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, XXXIX. 480 ISTO. 481 ISTI, XL. 482 ISTI, XXX. 483 C. TOMI, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, muenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2001, 38.

271

272 Preziranje sveenika i njegova navjetaja ovako tumai: Tu moramo traiti, takoer duboki razlog pada naega intelektualnog svijeta, to je zanemario rije Boju, koju navjeta sveenik u crkvi. Jer onaj koji preporaa due nije sveenik kako oni misle, nego milost Boja, koja se sveenikom slui kao kanalom, kroz koji dolazi u due.484 Ozbiljnost pristupa koju zahtjeva prema Bojoj rijei od strane sveenika i od vjernika te teku povredu dunosti sveenikog poslanja takoer pojanjava: Nema sumnje, da bi teko grijeio duobrinik, koji bi zanemario dunost navjetaja rijei Boje. Ali nema sumnje ni o tome, da bi radio zlo i svaki katolik, bio on intelektualac ili priprost ovjek, koji bi prezirao i omalovaavao rije Boju, to ju sveenik kao zastupnik Boji nedjeljom i blagdanom nauava u crkvi. Isus Krist je iao tako daleko, da je ovaj prezir i ovo omalovaavanje rijei Boje oznaio kao siguran kamen485 zabaenja486 (Ps 118,22). Poznato je kako je bl. Alojzije Stepinac s jednakom ljubavlju primao upnike, kapelane, sveenike iz drugih biskupija, sveenike prognanike i redovniki kler i kad im se obraao uvijek im je stavljao na srce: Sveenikovo poslanje je u slubi ivota vjenoga, te u slubi boljitka vremenita ovjekova ivota.487 Poznavajui sve okolnosti pod kojima su sveenici djelovali pita se i obrazlae: Zato esto stavljam sveenicima na srce, da se ne dadu zavesti jadima i nevoljama, nego da se rado i usrdno mole za neprijatelje. Osveta ne pripada nama, nego Bogu. A on neka im se osveti kao Otac koji prima radosno natrag izgubljenog sina.488 Bez obzira na sve zapreke i potekoe toga vremena u sluenju sveenika bl. Alojzije Stepinac bio je svojim sveenicima stup potpore, oslonac nade i sve drugo to se zahtijevalo od jedne takve osobe u tom vihoru nesnalaenja za vjernost Crkvi i nasljedovanje Isusa Krista. O tim kriznim trenucima za sveenike i Katoliku Crkvu prof. dr. Celestin Tomi biljei: U tekom ratnom vremenu i poratnom progonu vjere, kad su mnogi sveenici lano pozivani k bolesnicima i potajno ubijani, on je hrabrio sveenike na spremnost pruanja sakramenta bolesnikog pomazanja i svete Popudbine.489 Hrabrio ih je i ostalim pastoralnim podvizima napominjui: Ako budete morali koriti, budite otvoreni kao sveti Ivan Krstitelj. Kad budete morali tjeiti budite blagi kao Krist koji na grobu Lazarovu
484

J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941.1946.), AGM, Zagreb 1996, XXXI.
485 486

Boja rije je spasonosna poput kamena koji je oznaka vrstoe i stabilnosti. J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, XXXXXXI. 487 ISTI, XXX. 488 C. TOMI, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, muenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2001, 14. 489 J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, XXX.

272

273 plae zajedno s drugima, ali vie nego ustima, gospodo, propovijedajte raspetoga Isusa svojim ivotom.490 Uz poticaje na spremno i radosno navjetenje evanelja, bl. Alojzije Stepinac potie svoje sveenike da to ee pristupaju sakramentu pokore. U Svetoj ispovjedi vidi vaan korak na putu duhovnog preporoda svakog pojedinca, a time i itavog naroda. U arkoj elji da se ovaj sakrament oprotenja priblii vjernicima i da se svi njime marljivo koriste, sveenike potie: Nastojmo stoga oiviti opet u sebi vjeru u vrijednost ovoga svetog sakramenta. Neka nam opet doe pred oi, da ovo nije nikakvo muilite savjesti, nego istinsko osloboenje savjesti. Neka nam doe ivo pred oi, da je sveti sakrament pokore divna Boja institucija u kojoj Boja svemo pritie u pomo naoj nemoi.491 Poput dobrog pastira ustvrdio je injenicu propadanja nebrojenih ljudi i zamjeuje formalizam u pobonosti, razvratnost u obitelji, nepotivanje zakonitih vlasti, nasilje i pljaku, mrnju koja je ljudska srca sledila i okamenila. Na jedan od bitnih uzroka takvog stanja svraa pozornost i sveenicima, a naziva ga komotnost, nerad, nebriga onih, kojima su povjerene neumrle due.492 Jedan od uzroka vidi upravo u mlakosti onih koji su ve pozvani, posveeni i poslani, stoga ih opominje: Nema sumnje ni o tom, kad bi oni koji su tu, bili puni oduevljenja za Boju stvar i napeli svoje sile, da bi u mnogim krajevima bila sasvim druga situacija za Crkvu negoli jest.493 Bl. Alojzije Stepinac poznavao je mentalitet ovoga svijeta i kao sveenik imao je osobno iskustvo svih moguih protivljenja i nepravdi prema onima koji se zauzimaju za ivljenje kreposnog ivota u ovom svijetu. Imajui u vidu sve potekoe, ali i napore koji se ulau na raznim podrujima ivota, sveenicima veli: Oni koji usreuju narode, nisu ni cezari, ni vojskovoe, ni demagozi, nego ljudi kreposti, kranskog savrenstva.494 Nakon tih prorokih kazivanja o propustima sveenika, uznastojao je ohrabriti subrau. Usmjeravajui pogled na uzvieni cilj njihova poslanja i djelovanja, obratio im se rijeima: Rad za Boga naa je najvea ast, rad za Boga naa je prva dunost! Naa najvea ambicija mora biti da u svemu postanemo slini Kristu.495 Vanost ovih poticaja potvruje:

490 491

ISTI, XXXI. J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovjedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, XXXI. 492 ISTI, XXXII. 493 ISTO. 494 C. TOMI, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, muenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2001, 31. 495 J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovjedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, XXXII.

273

274 Mi smo u slubi evanelja. Tamo gdje slubenici evanelja spavaju, tamo neprijatelj brzo zasije kukolj lanih nauka koje due strovaljuju u propast.496 Bl. Alojzije Stepinac je volio svoje sveenike i otkrivao im sve to mu je bilo na srcu. Jedan svoj nagovor obrativi se sveenicima zakljuio je rijeima: Ono to Bog od nas oekuje nije uspjeh jer taj ovisi o Njemu, nego rad, i On naplauje ne uspjeh, nego trud i muku koju smo uloili.497 Primjetivi kod nekih sveenika bolne rane za Katoliku Crkvu, kao to su mlakost u sluenju, izlaenje iz Katolike Crkve i prihvaanje drugih oblika ispovjedanja i ivljenja vjere te samovoljno naputanje klerikog stalea i mnoge druge, ne ostaje ravnoduan ve prodornim rijeima otkriva uzrok takvog stanja: Nema tu nikakvog idejnog naziranja, nego prljavtina ivota, zanemarivanje brevijara iz dana u dan, pogotovo izostavljanje moljenja sv. krunice, koja nema obveze pod smrtni grijeh, zatim zanemarivanje drugih pobonosti, a kad se tome pridrui i zlo drutvo, pa i ena, onda se pada sve dublje i dublje.498 Uz nastojanje da sveenici budu svetog i neporonog ivota, brinuo se da s ljubavlju vre osobito im povjerene dunosti. Potaknut rijeima psalmiste: Boe, pronie me svega i poznaje499, ti zna kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti ve misli moje poznaje (Ps 139,12), poziva sveenike na preispitivanje svojih misli da li su usmjerene na vrenje volje Boje. Na poseban nain bijae osjetljiv za savjestan rad sveenika vjerouitelja, kateheta kojima stavlja na srce: alosno je, kad neki sveenici zaborave na uzvieno dostojanstvo svoga zvanja i bace se ili u numizmatiku, ili na uenost, ili na studij, ili se bave sa stvarima, koje se ne slau s njihovim sveenikim zvanjem. Vie puta bi ovjek zaplakao, kad misli, da se sveenik ili redovnik bavi svaim.500 Ne zaboravlja skrenuti pozornost sveenicima katehetama na osobitu skrb za one krane koji svoje opredjeljenje za Krista radosno ive. Bilo da je rije o vjeronauku, kranskom odgoju ili oblikovanju ljudi, nije propustio naglasiti kako teke okolnosti za takve pothvate ne mogu niti njega niti njih izuzeti od dunosti koje su na sebe preuzeli svetim sveenikim reenjem. Svjestan te injence i odgovornosti, blagim rijeima poruuje: Mi katoliki sveenici uvijek imamo u ruci sredstvo, kojem se nita ne moe oprijeti, ako hoemo da neto postignemo. To sredstvo je sveta molitva, utecite se svemoguem sredstvu, molitvi!501
496 497

ISTO. ISTO. 498 ISTI, XXXIII. 499 Bog zna sve nae misli, no ipak potrebno je izrei da smo njegovi. 500 J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovjedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, XXXIII. 501 ISTO.

274

275 Molitva je govor svetih ljudi, onih koji putem molitve posveuju sebe i druge. Bl. Alojzije Stepinac potie sve ljude na svetost rijeima psalmiste: Blago ovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grenikom i ne sjeda u zbor podrugljivaca (Ps 1,1). Posebno eli istaknuti elju i potrebu svetosti u sveenikom zvanju. Kao uzor sveenicima ukazuje na mnoge velikane duha koji su svojim ivotom potvrdili oduevljenost za Krista i kraljevstvo Boje. Iznijevi njihov ivotni stav, navodi: Jer njihov, naoko bijedan ivot, bio je sjajan primjer i poticaj milijunima dua da prezru zemaljsko blago i bogatstvo, da prezru asti i slasti ovoga svijeta i da posvetivi se Bogu rade na dobrobit blinjih svojih, na dobrobit itavog ovjeanstva.502 Isticavi kult blaenika i svetaca, osobito hrvatskih, bl. Alojzije Stepinac nije zaboravio iznijeti nadu o nagradi svetih sveenika. O toj nagradi progovorio je na dan Svih svetih 1945. godine govorei: U drutvu svetih Boga e gledati oni sveenici, koji su kroz pedeset, ezdeset godina obraivali njive ljudskih dua, a kao nagradu esto puta primali poruge svake vrste, trpjeli nasilja, a esto puta zapeatili muenikom smru.503 Svi preziri, nasilja i odbaenost sveenika u zemaljskom ivotu lako dovode do oputanja i mlakosti u slubi. Za nadilaanje takvih stanja i ravnodunosti u svom pozivu ponovo ih usmjerava na primjer i nagradu svetih ohrabrujui: Nad njima sjaji vjeno, divno Sunce, a to je Gospod Bog, sunce istine i pravde, ljepote i dobrote. I zato e blaenici vladati s Njime u vijeke u svjetlu i krasoti o kakvoj zemlja ni ne sluti.504 2.2.3 Redovnikim zajednicama Bl. Alojzije Stepinac pokazuje osobitu pozornost i ljubav prema, Bogu posveenim osobama, redovnicima i redovnicama koje slijede Isusa iz bliza, temeljito i korjenito te ive udionitvo na djevianstvu, siromatvu i poslunosti Krista, svjedoei prisutnost kraljevstva Bojega ovdje na zemlji i u sadanjem vremenu. elei istaknuti potrebu za posveenim redovnicima i redovnicama izrie: Cilj posveenog ivota je velik i uzvien kao to je velik i uzvien Bog, bez kojega se ne moe zamisliti kraljevstvo nebesko, onaj dragi biser kojega traite.505 Usporeujui kraljevstvo Boje s biserom kojeg trgovac trai, prikazuje nakanu posveenih ljudi s biblijskim tekstom: I kad se namjeri na dragocjen biser, ode da proda sve to ima i kupi ga. (Mt 13,46). U prigodnom govoru karmeliankama u Brezovici 8. svibnja
502

C. TOMI, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, muenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2001, 31. 503 J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, XXXIV. 504 C. TOMI, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, muenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2001, 35. 505 J. BATELJA. C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, XXXIV.

275

276 1941. godine znaenje tog dragocjenog bisera tumai: Sluiti Bogu, upoznati pravo Boga i svetu volju Njegovu, to je najvee i jedino istinsko blago. To je najvea i najvanija zadaa ovjekova i jedina zadaa ovjekova.506 Nerazumijevanje i neshvaenost ovog svijeta prema uzvienosti redovnikog naina ivota ustvrdio je: Ali naalost kako je malo ljudi u svijetu koji razumiju ovu istinu.507 Svima koji su svoj ivot posvetili Bogu putem zavjeta preporua savjesno izvravanje svetih pravila. Posveenim osobama, osobito sveenicima u jednoj svojoj duhovnoj pobudi obrazlae njihov napor i trud rijeima: Ostat ete pobjednici u ovom nadovjenom hrvanju u svijetu, eti bogate plodove u pastvi, slaviti jednom trijumf na nebu s bezbrojnim duama spaenim vaim trudom.508 Redovniki ivot smatra izravnom i neprestanom borbom protiv duha svijeta, ali opominje: Bila bi vrlo naivna redovnica, koja bi mislila, da ivot u redovnikoj zajednici moe proi bez krieva, bez nevolja.509 Za redovniki ivot, bl. Alojzije Stepinac postavlja uzor Isusa i majku njegovu Mariju koja je ostavila primjer siromatva, istoe i poslunosti. Posveena osoba koja je poput Blaene Djevice Marije ostala vjerna Gospodinu, prihvativi djevianski ivot smije poput svetog pisca izjaviti: Dragi moj pripada meni, a ja njemu, on pase meu ljiljanima (Pj 2,16). Karizmu posveenih osoba on je protumaio: Redovniko naime zvanje nije nita drugo, negoli potpuna posveta svega svoga bia Gospodinu Bogu naemu.510 U ostvarenju karizme poziva na vjernost duhu kojim su sveti utemeljitelji redova bili voeni da bi tako bili na korist Crkvi i narodu. Istaknuo je da sveenik redovnik i redovnica moraju cijeniti duhovne vrednote ako ele ostati na visini poslanja. Najvanije je da duhovne stvari budu uvijek na prvom mjestu i zato asnim sestrama pie: Budite uvijek djeca molitve, tople, skruene, ponizne i neprekidne molitve.511 Lakou i slatkou redovnikog ivota uviao je u ivljenim vrednotama. Promatrao je te vrednote utjelovljene u svakidanjim poslovima koji su prigoda osobnog posveenja. Konano rijeima psalmiste: Kao to kouta udi za izvorvodom, tako dua moja ezne, Boe, za tobom (Ps 42,2), eli izraziti i razotkriti nutarnji stav svake posveene osobe. 2.2.4 Mladima i studentima

506 507

ISTO. ISTO. 508 C. TOMI, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar Udruge vojske Bezgrene, Novi Marof 2003, 3. 509 ISTI, XXXV. 510 ISTO. 511 C. TOMI, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, muenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2001, 56.

276

277 Bl. Alojzije Stepinac rado se susretao s mladima i studentima. U njima je gledao graditelje mira i novog Bojeg svijeta te ih je svakom prigodom poticao na kranski ivot. Imajui u vidu neogranieno polje djelovanja i apostolata mladih, naglasio je: Nema vanije zadae u ivotu pojedinca, negoli vlastita duhovna izgradnja.512 Duh indiferentizma, prisutan u drutvu i meu kranima polako je prelazio i na katoliku mlade. Upravo ih stoga hrabri na ustrajnost na putu vlastitog posveenja i spasenja, a stravinost zla u koje ljudi upadaju i stanje drutva opisao je: Da, to je jedna bolna i suvie bolna istina naih dana. Ljudi naih dana, re bi da su se zasitili kranstva! Ljudi naih dana trae neto bolje od kranstva! Ljudi naih dana nuno anju prokletstvo.513 Obraajui se vjernicima u vezi tiska navodi: Kao sve u svijetu, tako se i tampa danas dijeli uglavnom na dva velika tabora: za Krista ili protiv Krista.514 Istu misao proslijedio je u nagovoru studenticama na blagdan sv. Katarine u Zagrebu 25. studenog 1941. godine. Napominjui da ima mnogo krana koji ive dvolino propovijed je zavrio, ne rijeima prijetnje ili prisile, ve ponudom Boje ljubavi u Kristu blago upozorivi: Za to god se odluite izvan Boga i Krista vodi vas u propast. Ako pak Boga posjedujete onda imate sve.515 Progovorio je studentskoj mladei o njihovoj slobodi i potrebi estitog ivota. Opisujui stanje u kojem se drutvo nalazi naveo je nestaicu odjevnih predmeta, hrane, stanova i potrebu za mirom, no najvie je naglasio nestaicu dobrih valjanih ljudi. Dobar i valjan ovjek za kojim toliki uzdiu, za kojim uzdiu Crkva i domovina jest onaj kojeg potvruje biblijski tekst: Boj se Boga, izvruj njegove zapovijedi, jer to je sav ovjek516 (Prop 12,13). Potiui mlade ljude, Propovjednikovu poruku pojanjava: Prave, estite i valjane ljude stvara strah Boji. A takvih treba mnogo, vrlo mnogo i domovina i Crkva. Preko njih e se onda blagoslov Svemoguega izlijevati posvuda.517 Prigodom uskrsne svete ispovijedi, 26. oujka 1944. godine, upozorio je studentsku mlade da bude dobar poznavatelj Boje rijei kako bi u njoj nala klju rjeenja za sve probleme s kojima se susree na ivotnim putovima. Naglasio je potrebu itanja Boje rijei zapisane u Svetom pismu kako bi bolje upoznali i nasljedovali Isusa, dodavi: Krist je na mir. Kad bude Krist u duama i

512 513

ISTI, XLI. ISTO. 514 C. TOMI, Mo pisane rijei, blaeni Alojzije Stepinac i katoliki mediji, Glas Koncila, Zagreb 2006, 42 43. 515 J. BATELJA. C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, XLI. 516 Ovdje se eli naglasiti dostojanstvo ljudsko koje se ostvaruje smo ako se pred oima ima Boga. 517 J. BATELJA. C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, XLIII.

277

278 srcima ljudi, zavladat e mir.518 Nagovor je zavrio potvrujui ovu misao prorokim rijeima: On on je mir na519 (Mih 5,4). 2.2.5 Radnicima Bl. Alojzije Stepinac osobitu ljubav i panju iskazivao je radnicima, te ih svakom prigodom podsjeao na dostojanstvo rada praenog molitvom. Njegova briga nije bila omeena samo podrujem Hrvatske domovine, ve se irila i izvan granica. Hrvatskim radnicima i radnicama u Njemakoj koji su daleko od svojih milih i dragih, daleko od svoje domovine Hrvatske, poruuje da Bog nije daleko od njih i da se u tuini pokau pravom djecom Bojom. Otvarajui im vidik posvudanje Boje prisutnosti govori im: Ono prvo trai od Vas, da ne zaboravite i ne zaprljate grijehom due, stvorene na sliku i priliku Boju. Otkada svijet postoji, grijeh nije usreio ni jednog ovjeka, ali je upropastio mnoge.520 Sredstva za ostvarivanje kreposnog i uspjenog ivota su ispunjavanje kranskih dunosti, a u prvom redu molitva, stoga ih poput lijenika savjetuje: Ogledajte se dakle svaki dan u svetoj molitvi za Njim, Ocem nebeskim, koji Vam je bolji nego ikoja zemaljska mati, pouzdaniji negoli ikoji prijatelj koji moe pomoi gdje nitko drugi ne moe pomoi. 521 U koli nazaretske obitelji otkrio je uinkovitost rada koji donosi blagoslov za vremeniti i vjeni ivot. Stoga on ne smije postati idol. Poten, naime rad vren s pravom nakanom vrijedan je koliko i molitva. Proporcionalnost izmeu molitve i rada te obostranu vanost potvrdio je mislima: ovjek moli onako kako ivi jer i ivi onako kako moli. 522 Poticajem da cijene svoju hrvatsku grudu i u tuini, ali da ne preziru ni drugih naroda, poruku zavrava tvrdnjom: Nema veeg patriotizma i vee ljubavi prema domovini, nego svuda i svagdje ivjeti neokaljanim, potenim i estitim ivotom.523 Prigodom blagoslova 'Doma Hrvatskog Radie' u Zagrebu 28. prosinca 1941. godine progovorio je radnicima naunicima: Svakome ovjeku, koji je doao na svijet, dao je Stvoritelj s roenjem i kamen mudraca u ruke, koji mu sve ega se dotakne pretvara u suho zlato. Taj kamen ima dvostruko nalije. Na glavi to gleda prema gore ima natpis: molitva! Na strani to gleda prema dolje ima natpis: rad! To je jedini kamen mudraca koji je do sada

518 519

ISTI, XLV. Odnosi se na smaog Krista koji je darovatelj mira. 520 J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, XLIV. 521 ISTO. 522 C. TOMI, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, muenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2001, 47. 523 J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, XLIV.

278

279 pronaen i uvjeren sam da drugog nee nitko pronai, dok bude svijeta i vijeka.524 Posebna radost obuzimala mu je srce kad je kod mladih ljudi primijetio iskrenu pobonost, stidljivu povuenost i neumornu radinost. Da bi ta svojstva to vre zaivjela i donijela plodove u ustrajnosti svoje razmiljanje i poruku zavrio je uskliknuvi: Draga omladino Hrvatskog radie, naui se valjano baratati kamenom mudraca, i sve e ti se pod rukom pozlatiti. Naui se u ovom domu moliti i raditi i blagoslivljat e dane to si ga u njem provela.525 Obraao se vie puta samim djevojkama i govorio im o vrijednostima rada i moralnog ivota predloivi im kao uzor Blaenu Djevicu Mariju, enu u kojoj mogu nai primjer i nadahnue. Njegove propovijedi proete temom rada upuene bilo kojem sloju ili bilo kojoj dobi, nosile su poruku kako svaki ovjek mora raditi jer je rad asna stvar, a biva plodonosan ako je praen molitvom. 2.2.6 Vojnicima Bl. Alojzije Stepinac bio je asnik i sudionik u prvom svjetskom ratu. Osobna iskustva ratnih zbivanja potaknula su ga da progovori i vojnicima. Njegovi govori vojnicima odaju kako dobro poznaje potekoe vojnikog ivota, opasnosti kojima su vojnici izloeni, ali ne proputa upozoriti na dostojanstvo ljudske osobe i vrijednost svakog ljudskog ivota. Stoga pitomcima vojne akademije poruuje: Imajte Boga uvijek u mislima, u srcu, na ustima, da o Njemu s potovanjem govorite, a u strahopoitanju pred njim hodate, kojemu su otkrivene sve vae misli i rijei, elje i djela.526 Poput pravog duhovnog pastira trai od svih i u svako doba strahopotovanje pred Bogom, strahopotovanje pred blinjim, strahopotovanje pred samim sobom. Prilikom podjeljivanja sakramenta potvrde vojnicima u rnomercu, 21. svibnja 1944. godine, naglasio je dva podruja borbe rijeima: Onaj, koji je proao jedan rat, znade vrlo dobro, da se bez osobne hrabrosti vojnika i asnika ne dobiva nijedna bitka. Drugaije ne ide ni u duhovnom ratu, koji je mnogo tei i mnogo muniji nego li ikoji drugi rat. Mnogo tei! To je iskusilo ve hiljade ljudi prije nego je nastala naa narodna poslovica: 'Boriti se protiv sebe najtei je rat, pobijediti sebe najvea je pobjeda!' Mnogo muniji rat, jer traje od poroda do groba.527 Za uspjean ishod svake borbe na tjelesnom i duhovnom podruju, vojnicima predlae: Uzmite ma Duha (Ef 6,17), tj. rije Boju.528 Tom prigodom propovijed zakljuuje rijeima: Uzalud nam je oruje, ako uz njega ne bude i snaga Boga naega. Tu

524 525

ISTI, XLV. ISTO. 526 ISTI, XLVI. 527 ISTI, XLVII. 528 Pavao preporua Efeanima u svakoj potrebi traiti pomo Boju.

279

280 vam daje danas Duh Sveti u sakramentu potvrde. Ako ga doekate otvorenim srcem, nema sumnje, da e ga ispuniti svojom snagom.529 2.2.7 Knjievnicima, umjetnicima i politiarima U poruci, koju je uputio u svibnju 1944. godine hrvatskim knjievnicima, podsjea kako svaki knjievnik mora svojim djelima uiniti itaoce boljima. Uvia velik utjecaj knjievnika na narod, a koji za sobom povlai i odgovornost. Pojedini knjievnici u svojim djelima nisu u skladu sa svojim kranskim naelima, a neki su zauzeli negativan stav prema kranstvu i stoga im poruuje: Kranstvo jest i ostaje zauvijek neiscrpivo vrelo dubokih misli, umjetnikih pobuda, oplemenjivanja due.530 Poziva ih da se vrate na taj izvor jer samo tako hrvatska knjievnost moe dobiti, a ba nita izgubiti. Na kraju poruke iznosi i preporua: Nitko nije isticao niti istie toliko veliinu ovjekovu, kao kranstvo, katolicizam. Ali i slabost i bijedu ovjekovu. Izmeu ta dva pola neka brodi knjievnik. 531 Odgovornost za narod koju snose knjievnici po svojim djelima tumai: Kad vas dakle, predragi vjernici, upozoravamo na tu neobinu i znamenitu silu, zapamtite, molimo vas, da je tampa jedna od najmonijih orua za Boga ili protiv Boga.532 Bl. Alojzije Stepinac podravao je svaki pomak na kulturnom podruju i o tom oduevljeno svjedoi: Katolika Crkva oduvijek je gledala u umjetnosti jedno mono sredstvo, da ljudsku duu privede k Bogu. I koliko god zvualo paradoksalno, vodila ju je briga za neuke, nepismene. Jer za nepismenog ostaje slika ili kip jedino sredstvo iz kojeg ita to je dobro i lijepo, a to je nevaljalo i runo.533 U svojim propovijedima i nagovorima on esto istie potrebu njegovanja kulture due, kulture srca. To je naglasio i u propovijedi na blagdan Svih svetih 1. studenog 1941. godine, napominjui: Ljudskom drutvu manjka kultura srca, a ta je konano dua svake istinske kulture, i bez nje se ne moe uope govoriti o kulturi ovjeka niti o kulturi naroda.534 Nosiocima dravnih odgovornosti na audijenciji hrvatskih biskupa 26. lipnja 1941. godine obratio se dr. Anti Paveliu rekavi: Nema sukoba izmeu ljubavi prema svetoj vjeri i ljubavi prema svome narodu, kad obje kao dvije sestrice izviru iz Bojega bia kao jedinstvenog izvora.535 Prigodom otvaranja Hrvatskog sabora na ulazu u crkvu sv. Marka u
529

J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941.1946.), AGM, Zagreb 1996, XLVII. 530 ISTI, XLVIII. 531 ISTO. 532 C. TOMI, Mo pisane rijei, blaeni Alojzije Stepinac i katoliki mediji, Glas Koncila, Zagreb 2006, 42. 533 J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, XLVIIIXLIX. 534 ISTI, XLIX. 535 ISTI, L.

280

281 Zagrebu, 23. veljae 1942. godine rekao je: Neka donosi zakone potene, koji se nee kositi sa zakonom Bojim, zakone pravedne, zakone mogue.536 Upozorio je, ako zatreba otvoreno braniti pravdu i ljubav da e doslovno potivati opomenu apostolskog prvaka: Sve potujte, brau ljubite, Boga se bojte, kralja astite! (1 Pt 2,17), ne odustajui od kranskih naela. 2.3 Teoloki i pastoralni znaaj propovijedi bl. Alojzija Stepinca Bl. Alojzije Stepinac je cijeli svoj ivot bio prijatelj, promicatelj i navjestitelj istinite i pravedne rijei, bilo pisane bilo izgovorene. Meutim tisak je smatrao najdjelotvornijim sredstvom evangelizacije, pastorizacije i suvremene komunikacije Katolike Crkve sa svijetom. Pastoralna skrb za povjereni mu narod vidljiva je u svim njegovim propovjedima, govorima i porukama. Istie neke naglaske koje je dobro uoiti za bolje i plodonosnije uivljavanje u njegove misli i rijei. One otkrivaju kako on u svojim nastupima navjeta i svjedoi istine katolike vjere. Nije se pri tom obazirao na miljenja ljudi, prijetnje vlasti, poruge neznalica i neprijatelja Bojih, ve mu je na srcu bilo proslavljati Boga, te spaavati vjernike povjerene njegovoj skrbi. 2.3.1 Promicatelj istine i pravde Bl. Alojzije Stepinac cijeni nadasve istinu i mrska mu je svaka la. Istinu trai u govoru, na sudovima, u javnom ivotu. Samo ona je dobar temelj za gradnju sretnog i skladnog ivota, za istinski napredak ljudskog drutva. No, nadasve, na srcu mu je istina svete vjere, a to je besmrtnost i neprolaznost ivota. Istine vjere jami vjena i neprevarljiva istina Isus Krist, koji ne moe prevariti niti biti prevaren. Bl. Alojzije Stepinac s ozbiljnou svoje vjernike upozorava: Nije dodue rijetkost danas uti, kako se ljudi izruguju istinama svete vjere. Ali to na stvarnosti ne mijenja nita.537 O potrebi prosuivanja ivota na temelju objavljene istine propovijedao je studenticama na blagdan sv. Katarine 1941. godine. Upuujui misao na Boji sud na koji ljudi zaboravljaju zakljuuje: To je bolna i suvie bolna istina naih dana. Bolna to se umnaa broj onih, koji istinu zamjenjuju sa laju, dobro sa zlom, ivot sa smru blagoslov sa prokletstvom.538 Potom je naglasio istinu da je Isus Krist pravi Bog i ovjek, i da je Bog Istina i Ljubav. U stvarnosti istina je drugi naslov za ljubav, a ta istina predaje se i ivi u Crkvi. Na blagdan Krista Kralja poziva na ljubav prema blinjemu, ljubav prema ovjeku bez razlike kako se zvao i napominje: I dok god opet Kristova ljubav ne obasja naa srca, ludost je i pomisliti na bolje dane ovjeanstva, ludost je vjerovati u boljega ovjeka.539 Temi istine je posvetio i
536 537

ISTO. ISTI, LIII. 538 ISTO. 539 ISTI, LIV.

281

282 propovijed 31. svibnja 1942. godine, u svetitu Gospe Lurdske u Zagrebu, istaknuvi: Istina je dodue, da se danas mnogi izruguju Crkvi kad naglauje zakon kranske ljubavi, jer da je to slabost.540 Obrazloio je kako se bez te ljubavi sve rui i nema snage za svladavanje zapreka u ljudskom ivotu. Bl. Alojzije Stepinac je bio propovjednik istine i pravde, te je u svom ivotu ostvario obeanje proroka : Umnici e blistati kao sjajni nebeski svod i koji su mnoge uili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vjenost (Dn 12,3). Svojski se zalagao za prava i dostojanstvo ljudske osobe, za prava radnika, za prava ispovjedanja vjere, za ljudska prava. Kako ga nita nije moglo omesti u obrani dostojanstva ljudske osobe, posvjedoio je: Bilo bi svakako promaeno misliti, da e Katolika Crkva ikada odobriti mjere, koje diraju u osnovna prava ovjeka. 541 Prigodom obljetnice krunidbe pape Pia XII., 14. oujka 1943. godine, razotkrio je jednu od najteih zabluda naega vremena, da je vrijednost ljudske osobe spala na nita. Jo jasnije i preciznije to izrie: Vie se na komunizam i kapitalizam, na revolucije i ratove, ali ne valja nikada smetnuti s uma, da je zadnji razlog svim bijedama i nevoljama to tite ovjeka i ovjeanstvo, prestupak Zakona Bojega i pravde Boje.542 Nadovezujui se na pitanje psalmiste: Dokle e nas hraniti kruhom suza i obilno pojiti suzama? (Ps 80,6), eli oitovati pravdu Boju izraenu prema nama zbog naih djela, vapijui: Ali ouvaj nas, Boe, drzovite pomisli, da Tebi pripiemo i najmanju nepravdu prema nama. 543 On je dobro znao da nije dostatna sama pravednost, ve ju treba pratiti ljubav i milosre. Zauzimajui se jednako za male i velike, bogate i siromane ljude, i branei njihova prava, ljubav prema svome narodu zasnovanu na istini i pravdi, opravdava mudrim rijeima: Jer Gospod Svevladar ne uzmie ni pred kim, niti se plai kakve veliine, ta On je stvorio i mala i velika, i jednako se brine za sve, a istraga otra oekuje monike (Mudr 6,78). Kao propovjednik istine i pravde je u isto vrijeme navjestitelj ljubavi i milosra. Te se vrednote i kreposti proimaju i podupiru, i zato povienim glasom ree: Prava kranska ljubav trai prije svega pravdu! I teko onoj zajednici u kojoj vie nema veza ljubavi, nego je sva bazirana na krutim vezama prava.544 O milosru kao imbeniku pravde progovorio je na blagdan Svih svetih 1944. godine istaknuvi: Milosre je postalo danas na zemlji simbolom

540 541

ISTO. ISTI, LVI. 542 C. TOMI, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, muenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2001, 58. 543 J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, LXIII. 544 ISTI, LVIII.

282

283 slabosti, kukaviluka. Ali to god sudio svijet o njemu, injenica je, da je milosre jedan od najljepih uresa ovjekovih na zemlji i vrijednije od srebra i zlata i dragog kamenja.545 2.3.2 Ljubitelj mira i slobode Bl. Alojzije Stepinac je iskusio milinu Boje rijei na svom ivotnom putu. Stoga je s oduevljenjem proivljavao svaki trenutak svoga ivota, imajui pouzdanje u obeanje: Koji se u nj ufaju, spoznat e istinu, i koji su vjerni, bit e u ljubavi s njim, jer izabranici njegovi stjeu milost i milosre (Mudr 3,9). Jedan od najljepih darova koje je Isus Krist donio svojim apostolima nakon slavnog uskrsnua bio je bez sumnje dar mira, a veliki promicatelj tog Kristovog mira bio je i bl. Alojzije Stepinac. Tijekom ratnih nemira na Uskrs, 13. travnja 1941. godine otvoreno poruuje: Kad se bude opet potivalo sveto ime Boje, kad se bude opet potivao dan Gospodnji, kad bude opet bude cvala sveta istoa mladei, kad bude opet vladala brana vjernost i potenje, kad se bude potivala tua imovina, ivot i glas blinjega, kad se bude opet potivalo odredbe svete Crkve, izdane za duhovno dobro vjernika, onda i samo onda se mogu oekivati dani mira.546 Pri zavretku rata 1945. godine u propovijedi poduava: Mir je svijetu mogu. Ali nikada na podlozi grube sile, nego na podlozi pravde i ljubavi.547 Zauzimao se za slobodu i ravnopravnost svih naroda, ali je ustvrdio: Sloboda, dakle, bez potivanja Bojega zakona i njegova vrenja u potpunosti, bila bi pusta fikcija.548 Tijekom povijesti u raznim drutvenim sustavima uvijek se govorilo o novom poretku. Na postavljeno mu pitanje kakav poredak zastupa Katolika Crkva u vremenu kad se cijeli svijet bori za novi poredak, bl. Alojzije Stepinac je mirno odgovorio: Crkva je za onaj poredak koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Bojih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj, prstom Boga ivoga. Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, ve je itav poredak saeo u deset rijei, deset zapovijedi Bojih.549 2.3.3 Zagovornik obraenja i zastupnik Crkve Bl. Alojzije Stepinac je vie u propovijedima govorio o krepostima, ali nije zaboravio ni govor o grijehu, o paklu, jer takve rijei osobu bude, potresaju, i potiu na obraenje. U propovijedi na Mariji Bistrici 13. srpnja 1941. godine opominje: Ono na to moramo mrziti, nije ovjek nego grijeh.550 Nagradu koju ovjek dobiva od Stvoritelja za svoje grijehe
545 546

ISTO. ISTI, LXIII. 547 ISTI, LX. 548 ISTI, LXI. 549 ISTI, LXII. 550 ISTI, LXIII.

283

284 opisuje: I odmjerio je Gospodin Bog ovjeanstvu pravednom mjerom. Obraa u prah i pepeo njegova sela, koja su poela proklinjati sveto ime Njegovo, i oskvrnjivati dan Gospodnji, umjesto da blagoslivlju za kruh, koji im daje, i za zrak to ga udiu. Pretvara u prah ovjekove umjetnine, neka znade, da je najljepa umjetnina pred Bogom ista ljudska dua, koja je hram Boga ivoga, a koju su toliki ljudi grijesima pretvorili u pilju razbojniku.551 Nabrajajui ljudske slabosti i grijehe, vie puta istie psovku koja je zarobila mnoge due. Spominjui i druge grijehe koji ostavljaju tragove u Crkvi i drutvu, rasvjetljava njihov izvor rijeima: Ali svi nee vjerovati, kad Crkva upire prstom na pravi izvor zala koja biju svijet. Korijen sviju zala je u nutrini ovjeka. Ako, dakle, elimo da svanu bolji dani ovjeanstvu, onda valja udariti na uzrok zala, a to je pouda tijela, pouda oiju i oholost ivota.552 Imajui u vidu prvenstveno psovku, navodi tri uzroka irenja grijeha u drutvu. To su lo primjer starijih, neznanje vjerskih istina i razvratnost kod pojedinaca. Istiui ova tri elementa, raspodijelio je odgovornost za smanjenje grijeha na sve. Spomenuvi rije Boju: Oni koje Jahve blagoslovi, batinit e zemlju, a koje prokune bit e zatrti (Ps 31,22), eli u vjernicima probuditi svijest da izbjegavaju grijeh. Pozivao je vjernike na poniznost i iskreno okajavanje grijeha naglasivi: Ljudi su ogreznuli u grijehu, duhovno su bolesni, i kao takvi ne ute vie, dakako svojom krivnjom, slasti i miline kranstva.553 Sve ove napomene svjedoe kako je bl. Alojzije Stepinac bio propovjednik Boje asti, revnitelj protiv bogohulstva i svakog grijeha, a nadasve propovjednik obraenja i Bojeg milosra. Njegov govor kojim poziva narod na obraenje, slian je govoru starozavjetnog proroka koji izabrani narod poziva na obraennje svojem Bogu: Obratite se, dakle, obratite od zlog puta svojega! Zato da umrete, dome Izraelov! (Ez 33,11). Velika je milost obraenja, ona je svima ponuena, jer je beskrajno Boje milosre prema svima, posebno prema raskajanim grenicima. Kao poticaj na obraenje u jednoj svojoj okrunici poruuje: Moemo kriviti koga hoemo, za sve ono to nas danas tako teko titi, jedno je sigurno, najvie su krivi zato grijesi i opaine ljudske.554 Poput prvih krana, koji nisu alili za Crkvu Kristovu biti lieni svega svojega imetka, biti zatoeni u dalekim zemljama, biti prikovani cijeli ivot na galijama, biti osueni na rad u kamenolomima, biti
551 552

ISTI, LXIII LXIV. C. TOMI, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, muenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2001, 59. 553 J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, LXIV. 554 C. TOMI, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, muenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2001, 60.

284

285 mueni glau i eu, biti bievani i batinani, biti izloeni egi i studeni, biti izrueni divljim zvjerima i divljim ljudima, bl. Alojzije Stepinac ostao je vjeran Kristu i Crkvi. U propovjedi prigodom blagoslova nove upne crkve bl. Marka Krievanina, muenika svete Crkve, 21. prosinca 1941. godine on je svoju vjeru u svetu Crkvu opisao rijeima: Imade na ovome svijetu jo divnih majki. Ali nema nijedne, koja bi se mogla mjeriti sa svetom Majkom Crkvom. Prva nam daje tjelesni, naravni ivot. Druga nam daje mnogo vrijedniji nadnaravni ivot djece Boje.555 U svim nastupima poziva na pouzdanje, na optimizam, na sigurnu nadu u pobjedu Boju, u pobjedu Kristove Crkve nad svakim neprijateljem. Tu nadu i optimizam kod vjernika potie rijeima ohrabrenja: Ne bojte se zbog nevolja kroz koje prolazi Crkva Boja. Povijest njena je povijest tekih bojeva, muka i patnja, da se tako bolje oituje snaga Boja. Oluje e proi, Crkva Boja odahnuti i dalje ivjeti.556 Nabrojivi sve to dobivamo od Crkve, a imajui u vidu to je sve podnijela kroz svoju povijest, nadodao je: Imamo dakle razloga, da joj budemo zahvalni i da ju iskreno ljubimo.
557

Na svetkovinu sv. Petra i Pavla 29. lipnja

1942. godine zanosno je govorio o Crkvi i papinstvu. S udivljenjem je ustvrdio: Veliajnije organizacije od Crkve niti je bilo, niti e ikad biti na ovoj zemlji. Trajat e dok bude svijeta i vijeka. Obuhvaa sve dobi, sve stalee, sve narode, sve zemlje, sve naine ivota.558 2.3.4 Revni branitelj Papinog primata Papinstvo je nazvao Bojom institucijom i naglasio sve pokuaje besmislenim i uzaludnim da se ona razbije i uniti. Upozorio je i na neke prigovore toj instituciji i obrazloio: Ali onaj, koji trai i ljubi objektivnu istinu, gleda u instituciji papinstva jedan od najveih darova providnosti Boje u sadanjosti i zalog sretnije budunosti ovjeanstva.559 Uvijek je ljudski um podvrgnut zabludama i potreban je ovjek koji e ga uvati na putu istine. Stoga je na Papin dan, 14. oujka 1943. godine, progovorio o rimskom biskupu, nasljedniku Petrovom rijeima: I veliki je Bog uinio neizmjernu uslugu ovjeanstvu kad mu je dao neprevarljivog uitelja u pitanjima vjere i morala. To je Papa! Mi u njemu gledamo namjesnika Kristova na zemlji.560

555

J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, LXVII. 556 C. TOMI, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, muenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2001, 70. 557 J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, LXVII. 558 ISTI, LXVIII. 559 ISTI, LXIX. 560 ISTO.

285

286 Bl. Alojzije Stepinac bio je svjestan da odvajanje od Pape i institucije papinstva za sobom nuno povlai raskol u Crkvi, a daje mogunost i potpunog otpada od Crkve. Povezanost Katolike Crkve s podruja bive Jugoslavije s Rimom bila je bolna rana za njezine neprijatelje. Na susretu predstavnika Katolike Crkve s Josipom Brozom Titom u Zagrebu, 2. lipnja 1945. godine, Tito je otvoreno govorio kako je potrebno ustrojiti nacionalnu Crkvu i odvojiti se od Rima. Dva dana kasnije, u osobnom susretu bl. Alojzija Stepinca i predsjednika Tita dola je do izraaja veliina autoriteta i snaga duha. Tito, iz potovanja, nije imao hrabrosti suprotstaviti se tako plemenitoj osobi te je prijanju elju izrazio indirektnim mislima. Oba susreta predstavnika drave i Crkve samo su pridonijeli jaanju veze izmeu hrvatskih biskupa i pape koju je bl. Alojzije Stepinac obrazloio: Mi smo uz svoj narod i uvamo njegove najdragocjenije vrednote, njegovu nerazorivu djedovsku batinu, njegovu vjeru, njegovo potenje i njegove elje da ivi slobodan na svome, u slozi i ljubavi sa svim dravljanima ove drave bez razlike na vjeru i narodnost.561 Prigodom Papinog dana, 11. oujka 1945. godine, govorio je o papinstvu kao boanskoj ustanovi. Istaknuvi vanost vjernosti papi unutar ope Crkve, u tijeku propovijedi razvio je misao o vanosti papinstva za ovjeanstvo i ustvrdio: I uzalud ete kroz dugu povijest ovjeanstva traiti bilo pojedince bilo institucije, koje bi toliko uinile za potivanje ovjeje linosti i ljudskog dostojanstva, koliko boanska institucija papinstva. 562 Vie puta je usmjeravao svoje misli na izvorite institucije, na osnivaa Crkve, a to je Isus Krist. U njemu otkriva vrsti temelj i snagu djelovanja apostola Petra i njegovih nasljednika. Potaknut Isusovim obeanjem Petru: A ja tebi kaem: Ti si PetarStijena, i na toj stijeni sagradit u Crkvu svoju, i Vrata paklena nee je nadvladati (Mt 16,18), na svetkovinu sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1945. godine, naglasio je neprolaznost i stabilnost papinstva. Zapoeo je govor spominjui potekoe Kristovih vjernika kroz povijest, od prvih katakombi sve do sadanjeg suvremenog drutva, istaknuvi: Nestalo je monih dinastija svijeta, minula su kao sjena silna kraljevstva na zemlji. Prolaznost se zamjeuje svuda na svijetu. Ali jedno ostaje neizmjenjeno do konca svijeta, to je institucija papinstva koja ostaje i pored prohujalih bura i oluja.563 Vjernost papi hrvatskog domoljuba koju je stalno naglaavao i ivotom posvjedoio bila je jedan od glavnih uzroka da bude rtva ljudske nepravde. Njegov ivot bio je primjer kako si ljudska vlast moe uzeti pravo da prekri sva ljudska prava i osudi nekriva ovjeka samo zbog toga to nije podlonik te vlasti. Bila je to
561 562

C. TOMI, Mo pisane rijei, blaeni Alojzije Stepinac i katoliki mediji, Glas Koncila, Zagreb 2006, 8889. J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, LXIXLXX. 563 ISTI, LXX.

286

287 posljednja njegova propovijed izgovorena na slobodi. Neduan je uhien i lien slobode s gubitkom politikih i graanskih prava. Osuen je u ime naroda kao neprijatelj naroda i drave. Tijekom izvravanja kazne na este bi provokacije, oko sporazuma izmeu drave i Crkve, uvijek mirno odgovorio: Mi smo uvijek za sporazum s dravom, ali samo pod uvjetom da se priznaju njezina osnovna prava.564 Sluenje narodu, pouzdanje u Boga i ustrajnost u vjeri motivi su koji su proeli cijeli njegov ivot. Iako je sve to stavljeno na kunju, ostaje dosljedan njima poput starca Eleazara565 (2 Mak 6,18 31). Besprijekorno navijetanje Boje rijei, nepopustljivost kad se radi o vjeri i moralu te blagost prema slabim i grenim ljudima, karakteristike su njegove postojanosti koju Sveto pismo izraava rijeima: I tako je on preminuo i svojom smru ostavio, ne samo mladei nego i veini naroda, primjer hrabrosti i spomenik kreposti (2 Mak 6,31). 3. Marijanski biskup Prof. dr. Celestin Tomo darovao je prikaz duhovog lika osobe blaenog Alojzija Stepinca, izmeu mnotva napisanih lanaka, i preko nekoliko svojih knjievnih radova. Meu ostalim, ponajprije, to su knjiice Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, muenika i Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup. U prvotno napisanoj knjizi Duhovni lik Bl. Alojzija Stepinca, muenika autor je uinio trostruku podjelu poglavlja. Prvo poglavlje ini Izvor duhovnosti, zatim Uzori svetosti, te konano tree poglavlje jesu Sredstva duhovnosti. Na ovo djelo naslanja se knjiica Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup. Njome prof. dr. Celestin Tomi prikazuje bl. Alojzija Stepinca kao velikog zaljubljenika u Bogorodicu, kao osobu posveenu svim svojim biem i ivotom, a otuda i svojom slubom Presvetoj Djevici Mariji. 3.1 Marijin tovatelj Sa svrhom to vjerodostojnijeg prikaza Alojzijeve pobonosti prema Djevici Mariji, prof. dr. Celestin Tomi je uz koritenje zabiljeenjih rijei bl. Alojzija Stepinca i njegovih suvremenika, susvjedoka, osvijetlio nekoliko znaajki te pobonosti. Kao izvrsni poznavatelj ivota bl. Alojzija Stepinca, otkriva i tumai javnosti njegov unutarnji ivot s Bogom u vjeri, nadi i ljubavi, a to je duhovni ivot, ivot osobe koja je uronjena u otajstvo ivoga Boga koji na osobit nain oituje svoju ljubav u utjelovljenoj Rijei, u Isusu Kristu roenom od Djevice Marije. Osoba koja je duboko zahvaena Bojom ljubavlju do te mjere da snano doivljava susret sa ivim Bogom, to nikada vie ne zaboravlja. Posrednitvom i zagovorom Marijinim

564 565

C. TOMI, Mo pisane rijei, blaeni Alojzije Stepinac i katoliki mediji, Glas Koncila, Zagreb 2006, 99. Starozavjetni lik Eleazar prihvatio je mueniku smrt zbog vjernosti Bogu i pradjedovskim obiajima.

287

288 bl. Alojzije Stepinac bio je zahvaen nadnaravnom ljubavlju te istinski obuzet i proet prisutnou Bojom. 3.1.1 Zagovornik i njegovatelj marijanske pobonosti Prof. dr. Celestin Tomi ve u uvodnim rijeima navodi poruku duhovne pobude bl. Alojzija Stepinca: Budite apostoli slave Marijine, po uzoru svetog Alfonza Liguorija, Ljudevita Grignona i tolikih drugih svetaca!566 i uvia razlog zato je zagrebaki nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac nazvan567 uzoran marijanski biskup i apostol Bogorodiine slave. Marijinim apostolom znai ostati pobjednikom, ali ovdje nije rije o uspjehu i pobjedi koja bi se dala protumaiti kvantitativnim ovozemaljskim oznakama, ve o ishodu koji se vrednuje puninom vjenoga ivota. Marija u ivotu bl. Alojzija Stepinca ima znaenje one koja ga sigurno i vjerno vodi k Isusu, Presvetom Trojstvu izvoru i biti ivota. Prof. dr. Celestin Tomi prepoznaje u liku bl. Alojzija Stepinca zahvaenost Bojom ljubavlju i Bojom rijei te zagovor Marijin. U njegovom ivotu prepoznaje put prema svetosti, put koji je kod mnogih svetaca i muenika, nerijetko poeo udesnim zahvatom Bojim kojim se dogodilo obraenje uma, srca i volje da se ide Bojim putem. Duh Sveti odgaja osobu da raste u svim krepostima i daje darove, a kad vjernik poput bl. Alojzija Stepinca prima Boje darove otvorenim srcem i spremnom voljom, milosti se umnaaju i ovjek Boji sazrijeva do svetosti, raspoloen za muenitvo. Raspoloivost za svetost i muenitvo u ivotu bl. Alojzija Stepinca muenika, izrasla je iz stoernih, ulivenih kreposti, koje su dar milosti Boje. Bl. Alojzije Stepinac je slijedio milost i rastao u nevinosti, pobonosti i odvanom svjedoenju za vjeru Crkve. Prof. dr. Celestin Tomi uvia u ivotu bl. Alojzija Stepinca ivot proet vjerom, nadom i ljubavlju te iznosi svjedoanstvo blaenog ivota: Istaknuo bih da je Alojzije Stepinac, kao Boji izabranik, od rane mladosti, rastao u ivoj vjeri, u vrstoj nadi i dosljednoj ljubavi prema Bogu, prema Isusu Kristu i njegovoj Majci.568 Bogoslovne kreposti bile su svjetlo njegove savjesti da je trijezno ivio svoju mladost, a kasnije i cijeli svoj ivot proveo u skladu s Bojim zapovijedima. Prof. dr. Celestin Tomi uranja u njegov duhovni ivot te osvjetljava tajnu uspjenog i plodnog duhovnog ivota kojeg opisuje rjeima: Duhovni je ivot, dakle, povezan s

566

C. TOMI, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2003, 3. 567 Usp. ISTO. Ova dva naziva meu mnogim drugim pripisana su mu zbog istinske i oite pobonosti prema Blaenoj Djevici Mariji koje je bio veliki zaljubljenik te apostol i iritelj njezine slave. 568 C. TOMI, Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, muenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Zagreb 2001, 5.

288

289 Otajstvom Isusa Krista i njegove djevianske Majke.569 Kao praktinom vjerniku, iskustvo molitve i osobnoga susreta s Gospodinom otkriva mu prisutnost Marijinu na ivotnom putu. Prepoznaje majinsku ljubav koja ga je pratila jo od najranije dobi, za koju svjedoi: Bog mi je dao milost, da u ivotu od mladosti nikada nisam zapustio pobonost prema Blaenoj Djevici. Ona me toliko puta sauvala, osobito na ratitu.570 Pred obiteljskom slikom Marije Pomonice koju je majka Barbara donijela obitelji Stepinac kao svoj vjenani miraz, palio je uljanicu i zamiljeno promatrao njen lik. Tijekom zatoenitva u Kraiu, za ovu sliku je rekao: Pod njom sam se rodio, pod njom je moja majka za mene molila, pod njom u ivjeti, pod njom umrijeti i elim da i mrtav pod njom leim.571 Slika Marije Pomonice esto bi mu kasnije u ivotu iskrsla pred oima, osobito na ratitu gdje izrazito uvia Marijinu zatitu koju potvruje: Majci Bojoj imam zahvaliti to me u tim ratnim danima sauvala.572 Ljubav, njenost i zatitu nebeske Majke osjeao je kroz cijeli svoj ivot, zato iskreno govori: Vie puta kad legnem, dou mi na pamet i pred oi najrazliitiji asovi kud sam sve u ivotu prolazio i to sam sve doivljavao. Svuda gledam posebnu zatitu Bogorodice.573 Imajui pred oima sve ivotne potekoe i mogunosti posrtaja u jednom nagovoru odvano svjedoi: Duboki i iskreni tovalac Marijin, nee nikada propasti!574 Bez Marijina zagovora ne bi mogao izdrati ni u tekim iskuenjima prihvaanja sveenikog poziva. Kroz procvat njegove pobonosti prema Mariji putem razmatranja njena kreposnog ivota, otkrio je privlanost, ljepotu i uzvienost sveenikog poziva. Bez njezine blizine bilo bi nemogue nasljedovati Isusa. Marija je naraskidivo povezana sa svojim Sinom Isusom Kristom koga je zaela i rodila. Neraskidivo je vezana i s Duhom Svetim koji ju je uinio Bezgrenom i Bogorodicom. Njezina je prisutnost u otajstvu Krista i Crkve oita i s pravom se naziva Majka Kristova i Majka Crkve. Marija gotovo ulazi u otajstvo Presvetog Trojstva, iako ostaje uvijek ker ljudskog roda. Njenu, djetinju pobonost prema Mariji bl. Alojzije Stepinac razvijao je i produbljivao razmatrajui Marijine naslove: Bogorodica, Djevica, Sveta, Begreno Zaee, Posrednica, Odvjetnica, Suotkupiteljica, Zagovornica, Pomonica, Majka Crkve, Majka naa, Marija Kraljica, Marija ker Oca nebeskoga. Svi Marijini naslovi i povlastice imaju svoj izvor i temelj u njemu najdraem naslovu Bogorodice.
569 570

ISTO. C. TOMI, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar udrugeVvojske Bezgrene, Novi Marof 2003, 4. 571 ISTI, 5. 572 ISTI, 6. 573 ISTO. 574 J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.) AGM, Zagreb 1996, LXXV.

289

290 Bl. Alojzije Stepinac promatrao je Marijino materinstvo kroz tjelesni i duhovni vid; tjelesno majinstvo po fizikom roenju Isusa Krista i duhovno koje je ona ostvarila prihvaanjem i vrenjem Boje volje. U propovijedima 1954. i 1958. godine prigodom stote godinjice proglaenja dogme Bezgrenog zaea i stogodinjice lurdskih ukazanja govori: Bezgreno Zaee nije Marijina zasluga, nego je to isti dar Boji, dar s obzirom na zasluge Isusa Krista, Spasitelja roda ljudskoga.575 Osvre se na prigovaranja i predbacivanja onih koji nijeu Marijinu veliinu i njezinu ulogu u suradnji s Presvetim Trojstvom istiui: Mi ne stvaramo od Marije boanstvo, kako nam predbacuju nekoji krivovjerci, nego zbog Marijinog Bezgrenog Zaea slavimo Boga, koji ju je takvom stvorio.576 S velikom mirnoom i jednostavnou brani i opravdava od Crkve proglaen Marijin naslov Bezgreno Zaee, tumaei: Marija je ivo svetohranite Boga ivoga, pa se nikako ne pristoji da ona bude za as zaprljana grijehom. 577 Biti majkom Bojom, bilo je za Mariju ne toliko povlastica, koliko poslanje i uloga sluenja u spasenju ljudskog roda. S Kristom je sudjelovala na djelu spasenja od zaea do muke, smrti i slave svoga Sina i opravdano nosi naslov Suotkupiteljica ljudskog roda. Isus Krist je jedini posrednik izmeu Boga i ljudi, ali ljudima je pristup k njemu olakan posrednikom ulogom njegove majke po kojoj je on doao na svijet. Prof. dr. Celestin Tomi vidi u ivotu bl. Alojzija Stepinca vanu ulogu Marije pomonice, zato istie: Mislim da je Alojzije ozbiljno shvatio kranski poziv za svetou ivota i da je u tu svrhu arko molio Presvetu Bogorodicu, koja mu je ve toliko milosti bila iskazala.578 Bl. Alojzije Stepinac gledao je u Mariji posrednicu svih milosti u svrhu postignua vjenog spasenja i obrazlae: Kao to je Marija prsten koji je povezao ovjeka s Bogom, tako je kanal po kojem milosti Boje silaze na grjeni ljudski rod.579 Svoju bezgraninu i neizmjernu ljubav prema Bogorodici, te vjeru u Isusa Krista i u djeviansko materinstvo Marijino, posvjedoio je 20. rujna 1946. godine na istranom presluanju. Dok se u kolama omalovaavalo Marijino ljudsko dostojanstvo i za nju govorilo da je obina djevojka s ulice, on na sudu 3. listopada iste godine govori: Za Majku Boju stoji u knjigama da je bludnica. A znate li da je ona za pravoslavce i katolike najsvetiji pojam?580
575

C. TOMI, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2003, 16. 576 ISTO. 577 ISTI, 17. 578 C. TOMI, elja za svetou, u: Sluga Boji Alojzije Stepinac, Glasnik postulature, 3 (1996.) 1, 6. 579 C. TOMI, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2003, 19. 580 ISTI, 21.

290

291 Bl. Alojzije Stepinac iskusio je osobno pomo i zatitu Marijinog zagovora. Tu istu brigu i ljubav uvia kod nje i za cijeli ljudski rod u svim potrebama i potekoama ivota i vrsto vjeruje u njezinu sigurnu obranu i pobjedu. Svoju vjeru temeljio je na ukazanjima, posebno na Marijinom ukazanju u Lurdu i Fatimi naglasivi: I Ona, koja je satrla glavu zmiji paklenoj, ima i danas, koliko god treba, snage da satre u prah sve to se diglo protiv Boga i Bojeg poretka u svijetu. To nam daje nasluivati i po svojim objavama u Fatimi. Gore dakle glave i srca!581 Potie na tolike znakove buenja pobonosti prema Majci Bojoj u katolikom svijetu i upozorava: Nije sigurno sluaj da ba sada bezboci svih dlaka i boja tako bijesno udaraju na Mariju i izvrgavaju ruglu pobonost prema Majci Bojoj.582 Stvarni odnos Marijinih protivnika i mrzitelja izraava rijeima: tovie, da pokau prezir i mrnju prema njoj, svakom zgodom piu malim slovom njezino sveto i uzvieno ime.583 Bl. Alojzije Stepinac osjetio je milinu i privlanost Marijinih svetita jo od svojeg djetinjstva. U svojem djetinjstvu i mladenatvu hodoastio je u Marijina svetita svojeg zaviaja, no posebno je ostavilo neizbrisiv trag u njegovu srcu, godinje hodoae u nacionalno svetite Mariju Bistricu. Misli, blie Mariji, blie Isusu, blie Bogu izvoru svetosti, bile su pokretaka snaga njegove pobonosti prema Mariji i njegovih hodoaa u Marijina svetita. Na vedrinu i kransku radost poticao je sve Marijine tovatelje. Sigurnou rijei i nainom ivota, proet marijanskim duhom, hrabrio je: Budite nosioci vedrog kranskog optimizma u ovom do oaja dovedenom svijetu. Ako tko moe i mora biti optimist, a ono sigurno tovatelji Marijini.584 U svjetlu vjere uvia kako Marija pomae duhovnoj izgradnji vjernika i zato napominje: Marija se ne moe odijeliti od kranstva. Krist je sredite kranstva. A Isus Kist ivi u Mariji.585 U propovijedi na Veliku Gospu, 15. kolovoza 1941. godine, svoju ljubav prema presvetoj Djevici oitovao je govorei: Vjera je Crkve Boje od najstarijih vremena, da je ne samo, dua Majke Boje u nebu nego i tijelo Njezino, koje se poslije smrti opet sjedinilo s duom i uzneseno na nebo, a da se nije nikada raspalo u grobu.586

581

J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, LXXV. 582 C. TOMI, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2003, 23. 583 ISTO. 584 J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, LXXV. 585 C. TOMI, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar Udruge vojske Bezgrene, Novi Marof 2003, 31. 586 J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, LXXII.

291

292 Vjernicima koji priznaju i prihvaaju Mariju kao Isusovu i nau Majku, u elji dubljeg preporoda naeg naroda poruuje: A to budemo vie istinski i duboko ljubili Mariju, koliko budemo vie za Mariju ivjeli, toliko vie e i u nama biti, ivjeti i rasti Isus Krist.587 Bl. Alojzije Stepinac shvatio je kako Marijina svetita doprinose svestranoj vjerskoj obnovi i htio je da ona budu pokornika sredita, neka vrsta pukih misija, oaze duhovne obnove za sve vjernike. U kraikom zatoenitvu da pojasni ozraje duhovne otvorenosti i raspoloivosti vjernika prema Mariji jednom je naglasio: Pomonik, osim Boga, najvei je na naem ivotnom putu Majka Boja.588 Posebno mu je na srcu svetite Majke Boje u Remetama, kamo je tjedno pjeaio, vodio pokornike procesije u ratnom vihoru i odrao snane govore protiv mrnje, nasilja i terora s bilo koje strane dolazili. Zauzimao se da u svetitima Majke Boje pristupanje svetim sakramentima, kao i molitveni ar kojim se tamo moli, ne smije prestati. Promatrajui bistrike hodoasnike redovito bi im drao kratke nagovore naglaavajui: Lijepa su i dobra hodoaa u naim svetitima Majke Boje, ali svrha tih hodoaa je utvrditi nae pobonosti, utvrditi nau vjernost Majci Bojoj. 589 Prigodom najpoznatijeg i najljepeg Marijinog blagdana, 1941. godine, u propovijedi je protumaio smisao Marijinih blagdana: Blagdani su Majke Boje bili oduvijek radost za svako plemenito kransko srce, jer njezina slava i naa je slava. Njezina ast i naa je ast. Tako je evo i sa blagdanom Uznesenja Majke Boje.590 esto je ponavljao kako hodoaa moraju podsjeati na zemaljsko putovanje iz ove doline suza u nebesku domovinu. 3.1.2 Pobudnik posvete Bezgrenom Srcu Marijinom Bl. Alojzije Stepinac preporuivao je posvetu Presvetom Srcu Isusovom i Preistom Srcu Marijinom kao uvjet za ostvarenje cilja svetosti, ako se ivi u duhu posvete. Posveta ukljuuje ienje od svakog grijeha, spremnost prihvaanja ivotnih nedaa i bolesti, odvanost za nesebini rad na veu slavu Boju. Proniknuvi znaajke i svrhu posvete svakom pojedincu stvalja na srce posvetu Majci Bojoj dodajui: Tko se posveuje Mariji, nastoji slijediti Krista, u ljubavi sjediniti svoju volju s voljom Bojom, prepustiti se u ruke boanske Providnosti i Bojem milosru, doi do punine svetosti koja je upravo u sjedinjenju nae volje s voljom Bojom.591 Posvetom Bogorodici oituje se spremnost za svetou
587

C. TOMI, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2003, 33. 588 ISTI, 38. 589 ISTI, 39. 590 J. BATELJA C. TOMI (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori, poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996, LXXIILXXIII. 591 C. TOMI, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2003, 42.

292

293 nasljedujui njezin skroviti i posveeni ivot, proivljavajui sve milosti koje su od Boga darovane. U konanici posveta nebeskoj Majci je posveta Presvetom Trojstvu. Bl. Alojzije Stepinac izraava elju o posveti ne samo pojedinaca, ve svih obitelji Presvetom Srcu Isusovom i Svetom i Bezgrenom Srcu Marijinom. Za vrijeme zatoenitva u Kraiu posveivao je upu po upu svoje nadbiskupije Bezgrenom Srcu Marijinom, a samu nadbiskupiju i cijeli hrvatski narod za svoga ivota tri puta je posvetio Blaenoj Djevici Mariji. Svaka posveta ga je veselila, ali ga je najvie obradovala odluka grupe zagrebakih sveenika da se posvete Majci Bojoj u kojoj se istaknuo kasniji nadbiskup i kardinal Franjo Kuhari. Svrha posvete je intenzivniji sakramentalni ivot, a sama posveta znai vjernost krsnim obeanjima, zato potie: Sebe i sve svoje velikoduno predaj, pokloni i posveti Presvetoj Djevici, da po Mariji bude potpuno Isusov.592 Posveta vodi do svetosti koja se ve ovdje ostvaruje, a u punini u vjenosti u zagrljaju Oca i Sina i Duha Svetoga. 3.1.3 Apostol svete krunice Bl. Alojzije Stepinac meu raznim pobonostima Majci Bojoj posebno mjesto daje molitvi svete krunice. U moljenju krunice pronalazi najbolje sredstvo za vlastito posveenje kao i duhovnu i moralnu obnovu Crkve. On je od ranog djenjistva svaku veer molio krunicu u obiteljskom domu, a posebnom pobonou u marijanskim mjesecima, u svibnju i listopadu. Krunica je postala sastavni i nerazdvojni dio njegova ivota. Molio je krunicu na bojitu dok je bio u vojsci, molio je putujui, molio je za vrijeme studija u Rimu, jednostavno reeno molio je krunicu u svakoj prigodi. Privlanost krunice i zaljubljenost u nju pojanjava rjeima: Gdje je krunica, tamo je i Majka Boja, a gdje je Majka Boja tamo je sigurno i Isus s njom, a gdje je Isus tamo je Bog, tamo je sve.593 Bl. Alojzije Stepinac molitvu svete krunice smatrao je najzgodnijom molitvom i najvanijim inom za preporod svega hrvatskog naroda. Poticao je pojedinano moljenje krunice, zatim moljenje u obiteljima, te molitvu krunice u upnoj zajednici. Meutim, usprkos poticajima zapaa na svim podrujima odreeni nedostatak volje, pa i samu odsutnost molitve krunice, stoga sa aljenjem iznosi: Danas je, naalost, toga lijepog obiaja nestalo iz mnogih obitelji. S njom je nestalo i obiteljskog blagoslova koji je uz moljenje krunice bio vezan.594 esto je upozoravao upnike da oni sami mole krunicu i potiu upljanje na molitvu krunice. Svoju zauzetost i nastojanje u tom pogledu potvrdio je u razgovoru s jednim upnikom koji mu je napomenuo da eli uvesti svakodnevno moljenje krunice. Ohrabrujui ga, naglasio je: Ponite samo! Makar ih samo pet dolazilo, drite zajedniku krunicu. Ja sam
592 593

ISTI, 51. ISTI, 52. 594 ISTI, 56.

293

294 uvjeren da e ih uvijek biti vie.595 Bl. Alojzije Stepinac iskusivi blagodati pobonosti svete krunice, prekinuo bi svaku svoju aktivnost, samo da se pridrui zajednikoj molitvi krunice dok je god mogao. Molei krunicu otkrivao je Mariju kao enu utnje i pobonosti. 596 Koliko mu je stalo do zajednikog moljenja krunice unutar obitelji vidljivo je iz rijei koje je u povjerenju iznio: Htio sam u Mariji Bistrici postaviti zlatnu knjigu kamo bi se upisale obitelji koje e trajno, dnevno moliti krunicu. No, rat me je u tom sprijeio. 597 Na blagdane svete krunice iz dubine srca iznosio je misli o molitvi krunice kojima je elio pomoi ljudskom rodu, stoga govori: Krunica je posebni dar Boji nesretnom ovjeanstvu, lijek za sve jade i nevolje, pomo za sve potrebe ovjeka kranina na tome svijetu.598 Najljepu definiciju krunice bl. Alojzije Stepinac izrekao je u propovijedi na blagdan Svete krunice 7. listopada 1956. godine plemenitim izrazima: Ona je remek djelo Boje mudrosti i dobrote jer nam u jednostavnosti, ali privlanim prizorima iznosi pred oi sve najvanije tajne nae svete vjere da na njih mislimo svaki dan, da iz njih izvlaimo pouku za svoj dnevni ivot na zemlji, da svoj ivot prilagodimo zakonu Bojem i po kranskom ivotu prispijemo konanom cilju za koji nas je Bog stvorio, a to je vjeni ivot u nebu. 599 Imajui u vidu njegovu odanost, vjernost i ustrajnost, te blagodati pobonosti svete krunice, sa sigurnou se moe rei da je bl. Alojzije Stepinac zablistao svetou po svojoj pobonosti prema Blaenoj Djevici Mariji. 4. Zakljuak Za poznavanje osobe Alojzija Stepinca nije dovoljno navesti nekoliko najosnovnijh biografskih podataka. Sam znaaj, duhovna i moralna veliina zagrebakog nadbiskupa i kardinala, te konano sveeniko i biskupsko obiljeje njegova ivota dublje se upozna analizirajui njegove propovijedi, govore i poruke. itajui tekstove prof. dr. Celestina Tomia koji doprinose upoznavanju osobe Alojzija Stepinca najbolje se moe uoiti osobna pa i medijska jednostranost, bolje reeno povrnost pristupa i miljenja o njemu. Prouavajui ponuene i dostupne spise prof. dr. Celestia Tomia otvoraju se novi vidici i osvjetljena su nova podruja po tom pitanju. ivot bl. Alojzija Stepinca otkriva divan i uzvien lik duhovna ovjeka, proeta otajstvom Boje prisutnosti koji ivi istinskim duhovnim ivotom. Hrabro se suoio s izazovima povijesti, u kojoj bijae posluiteljem Evanelja. Proroki je prikazivao
595 596

ISTI, 59. Usp. C. TOMI, Prisutnost i djelovanje Duha Svetoga u ivotu i nauku bl. Alojzija Stepinca, u: Sluga Boji Alojzije Stepinac, Glasnik postulature, 6 (1996.) 12, 33. 597 C. TOMI, Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2003, 59. 598 ISTI, 61. 599 ISTO.

294

295 razorne moi svih ideologija, kojih je cilj bio protivan asti pravog Boga i dostojanstva ljuske osobe. U svojim nastupima neustraivo je, otvoreno i otro, osuivao svaku nepravdu i nasilje. On je svjedok i primjer duhovnog i svetog ivota u danima mraka i ludosti susatava i svjetonazora koji idu za tim da unite u ovjeku njegovu bogolikost, njegovo visoko dostojanstvo, da ljudsko srce ostave u nemiru i zdvojnosti. Njegov blistav lik duhovnog svetog ovjeka osvjetljava zamke i zasjede dananjeg potroakog, materijaliziranog i sekulariziranog drutva i njegovih podmuklih nasrtaja na sve ono to je sveto, duhovno, dobro za ovjeka pojedinca i za ovjeanstvo. Bl. Alojzije Stepinac postaje nadhnue i uzor, poticaj i primjer kako se treba drati u ovm hrvanju, neprijateljski raspoloenih sila prema Bogu i Bojem naumu spasenja, i kako treba provoditi istinski duhovni ivot koji jedino donosi mir i radost, vremenito i vjeno blaenstvo, jer samo takvim ivotom ljudi postaju uistinu sretni. U hrvatskome narodu bl. Alojzije Stepinac je kroz pobonosti irio duh zahvalnosti prema Bogu. ivio je od Boje rijei i njome nadahnut poticao druge na popravak ivota. To ga je pribliilo njegovim vjernicima da je Crkva u Hrvata ivjela njegovim uvjerenjem, prihvatila njegov stav i jaala se njegovom vjerom. Bio je propovjednik obraenja, promicatelj istine i pravde, mira i slobode. U svakom je politikom sustavu branio slobodu i nadnaravno ustanovljene Katolike crkve. U razdoblju strahovlade, vojnike diktature u Kraljevini Jugoslaviji, Alojzije Stepinac je ustao u obranu katolikog tiska. Upozoravao je na djelovanje bezbonoga, slobodarskog, pornografskog tiska i naglaavao potrebu da se tom zlu treba suprotstaviti snanim katolikim tiskom. Bl. Alojzije Stepinac ostvario je poseban primjer kranskog svjedoanstva. Nije se straio okova kako ne bi bile okovane evaneoske rijei. On je slubu navjetanja evanelja ispunio prije svega svojom patnjom za Crkvu, a svoju poruku vjere zapeatio smru. Draa mu je bila tamnica, negoli sloboda, i samo zato da bi obranio slobodu Crkve i njezino jedinstvo. Lik bl. Alojzija Stepinca za sve predstavlja toku oslonca u koju valja uroniti pogled da bi se njome vjernici nadahnjivali i na nju oslanjali. U njemu blista u punini katoliki stav: vjera u Boga, potivanje ovjeka, ljubav prema svima potvrena pratanjem, jedinstvo s Crkvom voenom Petrovim nasljednikom.

295

296

Popis koritene literature BATELJA, J. TOMI, C., (uredili), Alojzije kardinal Stepinac, propovijedi, govori i poruke (1941. 1946.), AGM, Zagreb 1996. Sluga Boji Alojzije Stepinac, Glasnik postulature. TOMI, C., Bl. Alojzije Stepinac, marijanski biskup, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2003. TOMI, C., Duhovni lik bl. Alojzija Stepinca, muenika, Nacionalni centar udruge Vojske Bezgrene, Novi Marof 2001. TOMI, C., Mo pisane rijei, blaeni Alojzije Stepinac i katoliki mediji, Glas Koncila, Zagreb 2006.

296

297

Sadraj 1. Uvod..1 1.1 Muenik vjere i vjernosti.....1 1.2 Svjedok za istinu..2 2. Propovijedi, govori i poruke..3 2.1 Propovjednik Boje rijei3 2.1.1 Zaljubljenik Boje rijei ..3 2.1.2 Propovijed rije ohrabrenja i utjehe...7 2.2 Poruke skupinama i pojedincima...10 2.2.1 Obiteljima...................10 2.2.2 Sveenicima....11 2.2.3 Redovnikim zajednicama..15 2.2.4 Mladima i studentima.17 2.2.5 Radnicima...18 2.2.6 Vojnicima20 2.2.7 Knjievnicima, umjetnicima i politiarima.................21 2.3 Teoloki i pastoralni znaaj propovijedi bl. Alojzija Stepinca..22 2.3.1 Promicatelj istine i pravde..22 2.3.2 Ljubitelj mira i slobode.......................................................................................24 2.3.3 Zagovornik obraenja i zastupnik Crkve............................................................25 2.3.4 Revni branitelj Papinog primata.........................................................................27 3. Marijanski biskup....30 3.1 Marijin tovatelj.30 297

298 3.1.1 Zagovornik i njegovatelj marijanske pobonosti30 3.1.2 Pobudnik posvete Bezgrenom Srcu Marijinom.....36 3.1.3 Apostol svete krunice..36 4. Zakljuak......39 Popis koritene literature..41 Sadraj..........................................................................................................................42

Sveuilite u Zagrebu Katoliki bogoslovni fakultet Vlaka 38, 10 000 Zagreb

GLAZBA U BIBLIJI

DIPLOMSKI RAD (10)

MENTOR: Dr. sc. NIKOLA HOHNJEC

STUDENT: ROBERT TONSATI

298

299

Zagreb, 2007.

Pjevat u Jahvi dokle god ivim, svirat u Bogu svome dokle god me bude. Bilo mu milo pjevanje moje! Ja u se radovati u Jahvi. (Ps 104,33-34) Kad ovjek stupi u dodir s Bogom, nije vie dostatan obini govor. U njegovoj se egzistenciji bude i titraju podruja koja sama od sebe postaju pjesmom. Joseph Ratzinger Glazba je nanematerijalniji i najtajanstveniji izraz umjetnosti koja moe pribliiti duh do granica najuzvienijih duhovnih iskustava...ima zadivljujuu i fascinantnu zadau interpretirati enje, uznemirenosti, grozu apsolutnoga; svojom porukom vedrine moe razvedriti tamu koju uzrokuje teka kriza misli i osjeaja; moe ublaiti ravnodunost i mlakost i obaviti ih najprofinjenijim instrumentima svoje tehnike; posveena joj je misija u ime najviih, najvrednijih i najtrajnijih humanih ideala. Ona je kao propedeutika za najvrletnija duhovna osvajanja Pavao VI. 1. Uvod Glazba je fenomen koji prati ovjeanstvo od samog njegovog iskona. Na kolektivnoj razini istraivanja ukazuju da nema naroda ili religije, plemena ili civilizacije koji nije poznavao glazbu. Kroz glazbu, zvuk i pokret, objavljuju se bogovi, stvaraju svijet i priopavaju ljudima. Glazbom ljudi pokuavaju djelovati na boanstva, umilostiviti ih ili odobrovoljiti. Glazba neprijeporno nosi peat sacruma. Ona je produkt istog ljudskog stvaralatva, odraz i govor duha. Najmanje materijalna od svih umjetnosti u stalnom je odnosu otvorenosti prema stvarnosti duha, duhovnosti, transcendencije. Glazba kao nad-govor priopava ono to

299

300 obian govor ne moe autentino prenijeti, uva istinu o poecima ispjevanu u mitovima. Glazbom se sluio ovjek drevnih civilizacija kada je htio stupiti u dodir s boanstvom. Glazba je bila i integralni dio svakodnevnog ivota, koji za razliku od dananjeg nije poznavao takve razlike izmeu sakralnog i profanog. Glazbom su stari Hebreji slavili i molili Boga, i izraavali svoje divljenje prema njemu i stvorenoj prirodi, prema stvarima koji ih okruuju i prema duhovnim stvarnostima poput ljubavi. Biblija je ispunjena glazbom koja otkriva Izabrani narod u stavu poniznosti i zadivljenosti pred Bogom koji se pretvara u radosno klicanje njegovoj veliini. Otkriva i ovjeka koji tuguje, ali, nad svojom sudbom, sudbinom pojedinaca i naroda. U ovoj u radnji ukratko prikazati vanija biblijska mjesta koja govore o glazbi. Radnja je globalno podijeljena u dva dijela: prvi dio obrauje glazbu u Bibliji openito, a drugi dio glazbene instrumente Biblije. Kao uvod i bolji uvid u glazbu Biblije posluit e i naslovi koji se tiu glazbe starih naroda. Oni ukratko prikazuju Glazbu starog svijeta i velikih civilizacija Bliskog istoka te njihove Zajednike karakteristike. Uvodni dio zavrava Crticama o glazbi Sumerana, Babilonaca i Egipana. Glazba u Bibliji obraena je pod prizmom Starog zavjeta. Uvodne teme su: Glazba u Starom zavjetu, Karakteristike biblijske glazbe, Funkcionalnost glazbe. Konkretna tematika odraava se kroz naslove: Biblijski glazbenici i bogotovna glazba, Glazba u svakodnevnom ivotu, Crtice o riznici biblijskog pjesnitva: Pjesma nad pjesmama i Psalmi. Posljednji naslov prvog dijela posveen je Glazbi u Novom zavjetu. Drugi dio radnje bavi se glazbenim instrumentima Biblije. Uvodnom dijelu pripada naslov O instrumentima openito. Opis instrumenata i njihove uporabe izvren je prema trostrukoj podijeli instrumenata na udaraljke, iana i puhaka glazbala. Slijedi jo zakljuak koji u prvom dijelu donosi crtee pojedinih glazbala i sam sadraj. Radnja navodi brojnu koritenu literaturu. 1.1 Glazba staroga svijeta Nesumnjivo nijedna danas poznata umjetnost niti neka druga djelatnost nije toliko prisutna u cjelokupnom razvitku ljudskoga roda koliko

300

301 glazba. Neke injenice, premda oskudno, govore u prilog ovoj tvrdnji: pronaene neolitske kotane svirale s rupicama ili crte u Magdaleninoj spilji u Trois Frresu koji datira iz 135.000 god. pr. Krista a predstavlja neobinu figuru: polu ovjekpolu bivol, tj. vjerojatno prerueni izvoditelj prastarog rituala, koji prema nekim etnomuzikolozima svira na primitivnom instrumentu glazbenom luku koji je do dananjih dana opstao u mnogim afrikim plemenima.600 Ovi podaci nisu od neke vee vanosti za poznavanje povijesti glazbe, osobito biblijske, ali su svakako zanimljivi kao veoma stari svjedoci prisutnosti glazbe u ovjeanstvu. Najstariji glazbeni izriaji u prvotnim ljudskim zajednicama vezani su za pojedine dogaaje u svakodnevnom ivotu. Glazba je u svojim poecima a i kroz vei dio svoje povijesti smatrana magijskim elementom: glazbenim izriajem smatrani su i prirodni zvukovi; glazba je imala mo umilostiviti i oraspoloiti duhove i boanstva.601 S civilizacijskim razvojem glazba je poprimala vanije funkcije u drutvu. Kada su se oformile velike civilizacije poput naroda Mezopotamije i Egipta, glazba je bila veoma cijenjeno umijee, i kao takva pozicionirana na najviim mjestima u drutvenoj ljestvici. To ju je kasnije uinilo monopolom viih kasta. Njezina je svrha prvenstveno bila podloena obredu. 1.1.1 Glazba u velikim civilizacijama Bliskog Istoka idovski je narod relativno kasno stupio na pozornicu ovjeanstva. Poetak njegove povijesti rauna se od Abrahama, a sve to se o njemu moe rei jest to da je ivio po svoj prilici u devetnaestom ili osamnaestom stoljeu prije Krista.602 U to su vrijeme druge civilizacije dosegle visoki stupanj razvoja. Teko je zamisliti glazbu biblijskog ovjeka izoliranu od utjecaja ovih civilizacija, stoga e par slijedeih redaka biti posveeno glazbi naroda Mezopotamije i Egipta.603
Usp. G. ABRAHAM, Oksfordska istorija muzike, Clio, Beograd 2001, 15. Usp. A. P. ERNETTI, Storia del canto gregoriano, Jucunda Laudatio, 31990, 19. 602 Usp. W. J. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet. Spomen obeanja, Kranska sadanjost, Zagreb 31993, 22. 603 Treba napomenuti da se Izrael znatno razlikovao i po religiji i po drutvenom ureenju od ovih naroda, ali prisutnost stanovitih dodirnih toaka u glazbalima, nainima muziciranjima, kao i u kasnijem hramskom ureenju glazbe u Izraelu zasluuje ovaj krai osvrt. Ta se prisutnost oituje i u mnogim drugim kulturnim i drutvenim manifestacijama koje nisu vezane uz glazbu.
600 601

301

302 1.1.2 Zajednike karakteristike staroistone glazbe U plodnoj ravnici izmeu Tigrisa i Eufrata razvijale su se i cvale velike civilizacije Sumerana, Akaana i Babilonaca. Sve su ove civilizacije dosegle zavidnu razinu u mnogim umjetnostima i znanostima. Zajednika karakteristika svim ovim kulturama jest robovlasniko drutveno ureenje. Takvo ureenje stvorilo je jaz izmeu povlatene dvorske kaste i narodne mase, a to je ujedno i bio glavni razlog visokog stupnja kulture kojeg su ti narodi dosegnuli: velikani i sveenici, osloboeni tereta privreivanja i svakodnevnih poslova koje su obavljali robovi, slobodno su se mogli posvetiti raznim umijeima. Posljedice ovakvog ureenja u odnosu na glazbu mogu se primijetiti kao zajednike crte u glazbenoj kulturi starog Istoka. Njih ima vie, a ovdje e biti nabrojane najvanije604: 1) Spomenuti jaz izmeu vladajue klase i irokih narodnih slojeva prouzroio je takoer jaz izmeu glazbe dvorske kulture i narodne glazbe. Mijenja se prvobitna socijalna funkcija glazbe. Glazba je neprestano povezana s dvorom i vjerskim ceremonijama kao njihov sastavni dio (ne kao element zabave). Velianje vladara i proslava boanstava obiljeeni su vanjskim sjajem, bljetavilom u takvom raspoloenju napisani su brojni himni i velianstvene vokalize. 2) Glazbene izvedbe bilo na dvoru bilo u hramu povjeravaju se skupinama profesionalnih pjevaa, sviraa i plesaa to omoguuje podizanje glazbe na visok stupanj, a izvoai uivaju velik ugled. 3) Podaci koji su do danas doprli odnose se uglavnom na vladajuu klasu. To je razumljivo jer je samo ona imala mogunost ukraavanja palaa i grobnica likovnim djelima glazbene tematike. Suprotno tome, slike pastira s glazbalima veoma su rijetke. 4) U tragovima ope, prije klasne umjetnosti, oituju se elementi magijskoga. 5) Glavnim melodijskim obrascima pripisuje se boansko podrijetlo. 6) Glazba narodnih slojeva i dalje je vezana uz radne i proizvodne procese kao i uz oitovanje odreenih duevnih zbivanja kao to su ljubav, ljepota prirode.
604

Usp. J. ANDREIS, Povijest glazbe, Liber Mladost, Zagreb 31975, 22.

302

303 7) U pojedinim postupcima u vezi s glazbom zamjeuje se izrazita iskljuivost. Pojedinim instrumentima mogli su se sluiti samo vladari ili samo sveenici, neki su bili posveeni odreenim boanstvima, a neki su bili rezervirani samo za upotrebu u odreenim obredima. Osim ovih, postoje i druge zajednike crte koje se tiu kultne funkcionalnosti glazbe. Prema njima se razlikuje:605 1) Glazba koja je strogo pratila kult radi sveanije ceremonije ili da bi nadglasala neugodne zvukove, npr. prilikom rtvovanja ivotinja ili djece. Ovdje svrha nije magijska nego isto praktina. 2) Glazba koja je pratila, ili tonije inila obrednu funkciju kao integralni dio ceremonije ovdje dolazi do izraaja njezin magijski karakter. Vana karakteristika glazbe starog Istoka je vrsta povezanost rijei, glazbe i ritma. Ples i pokret uz izraenu ritmiku pratnju sastavni su element glazbenog izriaja svih starih naroda, meu kojima i Izraelaca. Ova e znaajka jasno doi do izraaja u Bibliji. 1.2 Crtice o glazbi Sumerana, Babilonaca i Egipana Sumer je najstarija od spomenutih civilizacija, nastala ve u etvrtom tisuljeu prije Krista. Ve u najstarijem kulturnom sloju ove civilizacije postojale su brojne glazbene aktivnosti: pronaeni su ostaci pravih instrumenata, kao i njihovi likovni prikazi u reljefima i na glinenim ploicama. Instrumenti su uglavnom iani: harfe i lire koje su u kasnijem periodu izraivani na zavidnoj umjetnikoj razini, te udaraljke razliite egrtaljke i bubnjevi. Bubnjevi su oito bili omiljeni instrumenti Sumerana: znali su graditi velike oltare bubnjeve silne zvukovne moi, neki su bubnjevi bili toliko veliki da su na njima plesai plesali, a manji, runi bubnjevi bili su pridrani enama.606 Zanimljiv je gotovo potpuni nedostatak puhakih glazbala u najstarijem periodu sumerske drave.607 Kod Sumerana glazba je iskljuivo vezana za obrede. Mnoge pjesme i himni u svom naslovu navode i instrument uz koji ih treba izvoditi. 608 Organizacija obreda i njima odgovarajuih pjesama podsjea na organiziranu liturgijsku godinu. Liturgijski napjevi pjevani su prema
605 606 607 608

Usp. Usp. Usp. Usp.

A. P. ERNETTI, , 19. J. ANDREIS, , 27. G. ABRAHAM, , 18. J. ANDREIS, , 27.

303

304 utvrenom rasporedu koji nitko nije smio mijenjati.609 Glazbenici su uivali velik ugled, nazivani su kraljevskim slugama.610 Babilonska je glazba veoma sliila sumerskoj. Vanija novina izazvana je razvojem raskonog dvorskog ivota koji je zahtijevao i vlastite glazbenike, tako postoji podatak da je jedan velika imao orkestar od 150 glazbenika. Skupno sviranje na nesrodnim instrumentima udaraljkama, ianim i puhakima u mezopotamskim orkestrima prema miljenjima nekih strunjaka osnova je cjelokupnog razvitka orkestra i instrumentarija raznih naroda ukljuujui i europske.611 Posebnost Babilonaca je u njihovom unaprjeenju glazbene teorije povezane s filozofijom, koja je bila na viem stupnju nego u Egipana.612 Akaani, koji su ivjeli u susjedstvu Sumerana, nakon to su ih pokorili oko 2370. godine pr. Kr., prihvatili su njihovu kulturu. Kod njih je uoljiva primjena glazbe u ratnim svrhama. Znaajno je spomenuti da su prvi spomenici knjievnosti veliki sumersko-babilonski epovi zapravo zapisani u pjesmi: tako je glasoviti ep na 12 tablica o stvaranju svijeta, Ep o Gilgameu ili pjesma o opem potopu, mnoge dulje ili krae pjesme o postanku bogova, borbe izmeu svjetla i tmine, i druge teme.613 Egipat je kao ujedinjena drava uao u povijest poetkom treeg tisuljea. Klasina podjela egipatskog razvojnog puta je na: Staro, Srednje i Novo Carstvo. U svim razdobljima, glazbu se, poput ostalih umjetnosti i znanosti koje su obilno cvale u Egiptu, moe veoma detaljno pratiti. Openite karakteristike odgovaraju ve navedenima za ostale stare civilizacije. Od svih starih civilizacija, egipatska je glazba zacijelo najbolje dokumentirana: glazbenici su veoma esto prikazivani na reljefima i zidnim slikama a pronaeni su i mnogi instrumenti. Egipatski su glazbenici djelovali u hramu i na dvoru. Na dvoru su bili toliko cijenjeni da su smatrani faraonovim roacima; dvorskom je kapelniku pripadao najvii poloaj.614 Instrumenti su igrali vanu ulogu kako u obrednom i dvorskom
609 610 611 612 613 614

Usp. Usp. Usp. Usp. Usp. Usp.

ISTO. G. ABRAHAM, , 19. J. ANDREIS, , 28. ISTO. P. VLAI, O pjesmi i glazbi kod Hebrejaca, Sveta Cecilija, 12 (1918.) 2, 33. J. ANDREIS, , 23.

304

305 muziciranju, tako i u svakodnevnom ivotu, pratei mnoga zbivanja: ponajprije radove u polju; postojali su i vojni orkestri.615 Nijedna sveanost nije mogla proi bez glazbe i plesa, to se oituje u radosnim ili alosnim prilikama, poput pogreba. Plesao je i sam faraon za vrijeme obreda.616 Brojni su prikazi glazbenih izvedbi i za vrijeme gozbi koje su sekularnog karaktera. Zanimljivi su prikazi skupine sviraa to sjede i pjevaa od kojih jedan daje kironomske znake, koji se ne razlikuju mnogo od onih koji se rabe u dananjem koptskom liturgijskom pjevanju.617 Veoma bogati egipatski instrumentarij, neprekidno je proirivan novim osvajanjima. Sadri sve ondanje tipove glazbala: iane razliite harfe, lire, lutnje; puhake flaute, frule, dvostruke svirale, trublje; udaraljke velike i male bubnjeve, raznovrsne egrtaljke i zveke. Mnoga od ovih glazbala susretat e se u kasnijem instrumentariju Biblije. 2. Glazba u Starom zavjetu Hebreji su bili pastirski narod koji je veoma cijenio glazbu. Budui da na tom podruju nisu imali nikakvih zabrana, za razliku od likovne umjetnosti ili kiparstva, razvili su je do zavidne visine.618 Glazba je bila sastavni dio svakodnevnog ivota i pratila ga je u svim njegovim segmentima. Znaaj koji je glazba imala u biblijskoj religiji ogleda se u injenici da odnos spominjanja glazbe i pjevanja naspram molitve iznosi 2:1, drugim rijeima: Biblija dvaput vie spominje pjesmu nego molitvu.619 Izraen u brojkama, ovaj podatak iznosi 309 puta u Starom, a 36 u Novom zavjetu. 620 Rije pjevati, s pripadajuim znaenjima pjesma, poj, hvala jedna je od najee rabljenih rijei u Bibliji. Dok su o najranijem pjevanju karakteristinom za pastire zabiljebe uglavnom rijetke s nenaglaenim detaljima; o kasnijem organiziranom liturgijskom pjevanju izvjea su mnogo bogatija. Znaajna je injenica da je u Bibliji vie pjesnikih nego proznih knjiga, kao i to da u biblijskim povijesnim knjigama ima mnogo pjesnikih ulomaka.621
615 616 617 618 619

Usp. Usp. Usp. Usp. Usp.

ISTI, 25. ISTI, 23. G. ABRAHAM, , 23. A. REBI, Glazba u Bibliji, Sveta Cecilija, 61 (1991.) 3, 55. H. LOCKYER Jr., All the music of the Bible, Hendrickson Publishers, Peabody 22005,

6.
620 621

Usp. J. RATZINGER, Duh Liturgije, Ziral, Mostar Zagreb 2001, 135. Usp. P. VLAI, , 33.

305

306 Stari su Hebreji svoje najdublje i najdirljivije doivljaje Boga, njegove prisutnosti kao i sve stvarnosti ljudskog ivota istkali u najfinije tkanje od pjesama i hvalospjeva kojima odie gotovo svaka stranica Biblije. 2.1 Karakteristike biblijske glazbe Oko naravi biblijske glazbe i danas se vode brojne polemike. Openito u glazbi Bliskog istoka nije bila poznata notacija, ili ako je prema nekim pretpostavkama i bila poznata, danas ju je nemogue deifrirati. 622 Tako osim estih biblijskih opisa koji se tiu pjevanja i sviranja ali se ne dotiu samih glazbenih struktura, nema nekih konkretnih tragova koji bi mogli ponuditi odgovor o autentinoj biblijskoj glazbi. Zahvaljujui radu mnogih strunjaka, koji je obuhvaao prouavanje sveukupne glazbe Bliskog istoka i posebno Biblije u razliitim historijskim slojevima i korelacijom, danas se ipak moe govoriti o nekim sigurnijim karakteristikama glazbe u Bibliji koje e biti ukratko navedene623: a) Openito su melodije starih Hebreja dijatonske, i kreu se u okviru tetrakorda, ili u granicama dvaju zajedno povezanih tetrakorda. Nekim melodijama je maksimalni opseg kvinta. Najstariji napjevi izgraeni su na pentatonici. b) Karakteristino je strogo jednoglasje vokalnog tipa zasnovano na ustaljenim poznatim melodijskim obrascima, koji se na improvizacijskoj osnovi obogauju raskonim ornamentiranjem. c) Instrumentalna pratnja je podloena melodiji, i ne ini mnogo vie od ponavljanja istih motiva uz ornamentiranje, iskljuujui harmoniju. Izraen je osjeaj za ritam i ples je osim sviranja esta popratna pojava pjevanja. d) Kao i u gregorijanici, modusi po kojima se pjevalo usklaeni su i propisani za tono odreene tekstove. Njima se esto pridavalo i

Babilonci i Egipani, prema takvim miljenjima, imaju znakove koji bi se mogli tumaiti i kao notno pismo. Slino je i u kasnijim rukopisima Hebrejske Biblije: masoretski znakovi se smatraju notnim pismom. Veoma opseno istraivanje i rad na deifriranju biblijskog notnog pisma provela je muzikologinja Suzanne Hak-Vantoura. 623 Usp. E. WERNER, Music, u: The Interpreter's Dictionary of the Bible, Abingdon Press, Nashville 131982, 465-466., J. ANDREIS, , 39., A. P. ERNETTI, , 32., The Garland Encyclopedia of World Music The Middle East (Vol. 6), Routledge, New York & London 2002, 1038.
622

306

307 metafiziko znaenje, kao to je povezivanje s etiri elementa ili etiri godinja doba. e) Liturgijsko pjevanje i recitiranje je slobodnog ritma, metriki neomeeno. Za najmlae napjeve namijenjene pojedinim tekstovima poetskih knjiga karakteristine su metrike melodije. Poznati su antifonalni i responzorijalni nain pjevanja koje je preuzela i kranska liturgija. f) U glazbi starih Hebreja nije postojala danas tako naglaena razlika izmeu skladatelja i izvoaa. Svaki je izvoa bio ujedno i skladatelj, tj. improvizirao je na melodijske motive koji su bili poznati svim sluaima. Ti su motivi pripadali riznici narodne batine i bili su dostupni svima, stoga nije postojala nikakva potreba za isticanjem originalnosti. Ovo je sauvano i do danas u glazbi semitskih naroda. 2.2 Funkcionalnost glazbe Dananji pogled na glazbu kao na usputnu ili pozadinsku razonodu ili glazbu radi nje same potpuno je stran, i stoga veoma neadekvatan za biblijsko poimanje glazbe. U Bibliji glazba uvijek ima svoju tono odreenu funkciju i nije l'art pour l'art. Glavne uloge glazbe u ranijoj biblijskoj povijesti pokazuju se u drutvenom uveseljavanju, ratnikoj buci, magijskim inkantacijama i bogotovlju.624 Druge manifestacije funkcionalne glazbe mogu se pratiti u radnikim pjesmama, tualjkama i rugalicama.625 Osim bogotovne glazbe, nema dokaza nekog strogog profesionalizma u toj umjetnosti meu starim Hebrejima. 2.3 Biblijski glazbenici i bogotovna glazba U biblijskoj pripovijesti o nastanku drutvenih zanimanja spominju se tri skupine u narodu: pastiri, glazbenici i kovai. Jubal je, prema toj pripovijesti iz Knjige Postanka, bio praotac svih onih to sviraju na liru i sviralu (4,5). Privatnim pjevaem je mogao biti svatko tko je posjedovao potrebne predispozicije, no kad se radi o javnim pjevaima, ta je sluba pridrana samo Levijevom plemenu.626 Prorok Amos izraava svoj prezir prema
624 625 626

Usp. E. WERNER, , 457. Usp. ISTO. Usp. P. VLAI, , 66.

307

308 nestrunim glazbenicima koji se na dvorovima skorojevia deru uza zvuke harfe, izumljuju glazbala k'o David (6,5). U profanoj glazbi ene su esto prisutne kao glazbenice. To je razvidno iz mnogih crtea i prikaza koji se susreu u susjednih naroda: ene su prikazane s razliitim glazbalima kako pojedinano ili skupno muziciraju: pjevaju, sviraju i pleu. Biblija spominje mnoge pjevaice na dvoru. esto su ene , poput Mirjam ili Jiftahove keri bile predvodnice i dionice pjesme i plesa u sveanostima izvan hrama, a njihovo je glazbalo bio mali runi bubanj. Za raniji, decentralizirani oblik kulta koji je bio na snazi u prije monarhijskom Izraelu (od 1250. do 1050. godine pr. Kr.) karakteristino je prinoenje rtava na prirodnim uzviicama, breuljcima, koje je obino obavljala skupina proroka.627 Ti su proroci esto imali svoje sastave instrumentalista.628 Prva Knjiga o Samuelu opisuje ovakav skup prorokapjevaa: Kad ue u grad, namjerit e se na povorku proroka koji e silaziti s uzviice, a pred njima harfe, bubnjevi, frule i citre; oni e biti u prorokom zanosu(10,5). U aulovo vrijeme pjevai i svirai su se odgajali u posebnim kolama. Jedna od poznatih takvih kola bila je Rami, a njezin uitelj prorok Samuel.629 Prethodni se opis iz Prve knjige o Samuelu odnosi upravo na ovu kolu. Ova tzv. schola prophetarum, u duhu hrvatskog jezika moe se razumjeti kao pjevaka kola.630 lanovi pjevake kole bili su izvanredno vjeti pjevai i svirai; snaga njihove glazbe bila je tako jaka da je odvratila kralja aula i njegove ljude od ubojstva Davida, te su i oni upali u proroki (pjevaki) zanos (19,18-24). Posebna zasluga za ureenje pjevanja i pjevakog zbora pripada kralju Davidu. On je bio stvarni otac idovskog pjevanja pjesnik, pjeva i glazbenik; izumitelj glazbala, uitelj pjevaa.631 Prva knjiga Ljetopisa opisuje njegove inovativne zahvate nakon prijenosa Kovega saveza u Jeruzalem: za posebnu slubu pjevaa David je odredio pleme levita, od
Usp. E. GERSON KIWI, Music, u: New Catholic Encyclopedia, Jack Heraty & Ass. Inc., Washington 1981, 94. 628 Usp. ISTO. 629 Usp. P. VLAI, , 66. 630 Usp. ISTO. 631 Usp. A. P. ERNETTI, , 27.
627

308

309 njih 38.000 izabrao je 4.000 pjevaa sa sviraima, podijelio ih u 24 kora kojima su ravnali Asaf, Eman, i Jedutun (15,16-24; 16,4-43; 25,1-31). Salomonova potpuna centralizacija bogotovlja koja je uspostavljena gradnjom velianstvena hrama zadrala je stalnu slubu pjevaa. Oni su uz pratnju na glazbalima pjevali psalme, himne i hvalospjeve prema liturgijskim propisima.632 U Drugoj knjizi Ljetopisa opisano je posveenje hrama uz pjevae: Svi levitski pjevai, Asaf, Heman, Jedutun sa sinovima i braom, stajahu obueni u bez, s cimbalima, harfama i citrama, istono od rtvenika, a s njima sto i dvadeset sveenika koji su trubili u trube (5,12). Osobito je impresivan broj sveenika trubaa. Pjevai su nosili haljine od tankog platna, beza, i imali su pravo na plau koja se namirivala iz hramskih prinosa.633 Svakodnevna je hramska liturgija redovito bila popraena pjevanjem i sviranjem. Druga knjiga Ljetopisa opisuje prinos paljenice za vrijeme kojeg se pjeva Jahvina pjesma uz trube i Davidova glazbala (29,27). Za vrijeme pjesme koju su izvodili pjevai sav se narod klanjao a trubai trubili sve dok se nije svrila paljenica (29,28). Kralj Salomon je pokazivao i brigu za gradnju instrumenata: od sandalovine je dao izgraditi harfe i citre za hram (1 Kr 10,12). Za novo obogaenje staro idovskog instrumentarija zaslune su i brojne Salomonove ene koje je birao iz susjednih naroda: osim njihovih bogotovnih obiaja, Salomon je preuzeo i njihova glazbala. Tako je prilikom enidbe s jednom egipatskom princezom mnogo egipatskih instrumenata doneseno u Judeju.634 O glazbi u drugom hramu, nakon povratka iz babilonskog zarobljenitva, itamo u Ezrinoj knjizi. Poznato je da se taj hram po veliini i ljepoti nije mogao mjeriti sa Salomonovim, ali se u njemu ipak nastojao sauvati sjaj stare liturgije. Za glazbu je bilo zadueno sto dvadeset i osam Asafovih sinova (Ezr 2). Nakon rimskog unitenja posljednjeg hrama, 70. godine po Kr., upotreba instrumenata u liturgiji bila je zabranjena. Dugo se mislilo da je razlog tomu alost zbog razaranja hrama, no posrijedi je vjerojatno borba
632 633 634

Usp. ISTO. Usp. P. VLAI, , 66. Usp. J. ANDREIS, , 37.

309

310 za ouvanje istoe vjerske glazbe, tj. otpor koji je idovsko pravovjerje prualo pred muzikim i orgijastikim misterijima u kojima su sirijski i mezopotamski idovi esto sudjelovali.635 Iz izvjetaja o uspostavi liturgijskih zborova, kao i iz natpisa koji se nalaze u zaglavlju psalama, razvidno je da su nad pjevaima i sviraima u Bibliji bili postavljeni dirigenti, voditelji zborova. Uloga zborovoe menazeaka bila je uredba pjevanja i glazbe, dirigiranje, udaranje ritma, davanje znaka cimbalom ili nekim drugim glazbalom za poetak i kraj pjesme, uglazbljivanje tj. odabir melodije za psalme koji su njemu povjereni.636 Budui da se poetak pjesme odreivao znakom koji se obino davao cimbalom ili rogom, nije uvijek bilo nuno da dirigent bude ispred pjevaa: ukoliko bi se ravnali po zvunom znaku ili ritmu koji je udarao, mogao je stajati iza njih kako svjedoe neke zidne slike staro istonih glazbenika.637 Zavretak razvoja liturgijske glazbe je pojava sinagoga nakon babilonskog zarobljenitva. Hram je bio jedan u Jeruzalemu, a po mnogim gradovima i naseljima nastale su manje bogomolje sinagoge. Sluba Boja u sinagogi znatno se razlikovala od one u hramu. Premda je zadrala itanje i pjevanje biblijskih tekstova uz instrumentalnu pratnju, gubi se hijerarhijska podreenost glazbe levitima i sveenicima: glazba u sinagogi je potpuno demokratski rasporeena.638 To znai da je u sinagogi mogao itati Sveto pismo, pjevati psalme, moliti i tumaiti proitano Sveto pismo tko god je htio, odnosno tko god se osjeao spremnim.639 S obzirom na takvu organiziranost liturgije, zakljuak da je liturgija izgubila na velianstvenosti i na muzikoj disciplini koju je imala u hramu, namee se sam po sebi. Ipak, sinagogalna glazba je od neprijeporne vanosti za razvoj zapadne glazbe: kolijevkom europske glazbe obino se smatra gregorijansko pjevanje; to je pjevanje u svojim poecima direktan potomak liturgijskog pjevanja sinagoge. Neke osobito tradicionalne sinagoge poput

635 636 637 638 639

Usp. Usp. Usp. Usp. Usp.

G. ABRAHAM, , 57. P. VLAI, , 67. ISTO. A. REBI, Glazba u Bibliji, , 56. ISTO.

310

311 jemenskih uvaju neprekinutu tradiciju biblijskog pjevanja koje se zrcali u najstarijim slojevima gregorijanike.640 2.4 Glazba u svakodnevnom ivotu Ve je reeno da je drutveni ivot kod starih naroda obilovao glazbenim dogaanjima: ona nisu vezana samo za vesele prigode, ve za skoro sve ivotne prigode, sakralne i profane, vesele ali i alosne. Nijedan blagdan i nijedan vaniji dogaaj kod Izraelaca nije mogao proi bez glazbe. 641 Dogaaji vezani za obitelj kao to su obrezanje djeteta i odbijanje od dojenja, doek i ispraaj prijatelja i gostiju bili su vezani za pripravu gozbe i glazbeno uveseljavanje. Knjiga Postanka opisuje takve zgode: Dijete je raslo i bilo od sise odbijeno. A u dan u koji Izak bijae od sise odbijen Abraham priredi veliku gozbu (21,8). Laban u istoj knjizi prekorava svog zeta Jakova koji je potajno pobjegao, te je izostao obiaj ispraaja s veseljem i pjesmom, uz bubnje i lire (31,22-30). Gozbe i pretjerivanja koja se na njima dogaaju nekad su promatrane u negativnom kontekstu, osobito kod proroka. Prorok Izaija opominje one koji se neobuzdano odaju gozbama uz vino i pjesmu (5,11-12). Na dvorovima kralja i velikaa postojale su slube stalnih pjevaa i pjevaica. Propovjednik kazuje o raskoju svoga dvora: Nagomilah srebro i zlato i blago kraljeva i pokrajina, nabavih pjevae i pjevaice i svakoga raskoja ljudskog, sve krinju na krinji (2,8).642 Druga knjiga o Samuelu svjedoi o dvorskim pjevaima u zgodi o starcu Barzilaju. On se pita moe li s obzirom na njegovu starost jo uvijek uivati u jelima i sluanju pjevaa i pjevaica (19,33). U Tualjkama je opisana naruena svakodnevna idila u kojoj se starci okupljaju i raspredaju o dnevnim dogaajima dok se mladii uz svirku i ples vesele: Starci su ostavili vrata, mladii vie ne sviraju na lirama.
Usp. E. WERNER, , 462. Pojedine zgode biti e obraene i u poglavlju o muzikim instrumentima stoga se ovdje izostavljaju kako ne bi dolo do uestalijeg ponavljanja. 642 Drugi dio ovoga retka sve krinju na krinji je prilino nejasan, i u drugim starijim i suvremenim stranim prijevodima glasi: i sprava muzikih raznih hebr. iddah veiddot nema jasno znaenje, prevodi se kao muzike naprave, instrumenti ili kao sulonice, harem. Usp. Komentar Jeruzalemske Biblije, The New Strong's dictionary of Hebrew and Greek words (Libronix digital system library),
640 641

311

312 Radosti nesta iz naih srdaca, na ples se pretvori u tugovanje (5,14-15). Ovdje je radost jasno poistovjeena s glazbom. Suprotno od opomena zbog pjevanja i sviranja na raskalaenim gozbama, Izaija slino Jeremiji alost usporeuje s prestankom glazbe: Prestalo je veselje uz bubnje, zamrla je graja razigrana; umukla je glazba citara. Ne pije se vie vino uz pjesmu, ogrknu pie silovito (5,11-12). Srce obuzeto alou prijei pjevanje radosnih pjesama. To je osobito jako iskazano u Ps 137,4: Kako da pjesmu Jahvinu pjevamo u tuini. Druga Knjiga o Samuelu donosi opis tualjke koju je David spjevao potresen smru aula i Jonatana (1,17-28). Knjiga o Sucima takoer donosi alopojku nad mrtvima (11,40), a u Drugoj knjizi Ljetopisa oplakana je smrt kralja Joije: I Jeremija je protuio za Joijom. I svi pjevai i pjevaice spominju u tubalicama Joiju do danas; uveli su ih u obiaj u Izraelu, i eno su zapisane u Tubalicama (35,25). Naricanje za mrtvima bilo je sastavni dio pogrebnih obiaja. Oni su se sastojali od sviranja i pjevanja za vrijeme okupljanja rodbine kao i pri samom ukopu, gdje su sudjelovali barem dva sviraa i jedna narikaa.643 Ukoliko bi netko bio pokopan bez propisanih obreda to bi se smatralo sramotnim. Bog preko proroka Jeremije prijeti bezbonom kralju Jojakimu: Za njim nee naricati: 'Jao, brate moj! Jao, sestro moja!' Za njim nee naricati: 'Jao, gospodaru! Jao, velianstvo'! (Jr 22,18). Glazba se kao vaan element ratnih pohoda esto spominje u Bibliji. Premda se vojno sviranje teko moe razlikovati od organiziranog pravljenja buke u svrhu teroriziranja neprijatelja644, knjiga Brojeva izvjetava da su Izraelci u ratu i pjevali opsadne pjesme (21,17). Uz zvuke roga osvajali su naselja i gradove. U Knjizi o Joui detaljno je opisan pad Jerihona (J 6). Sline pripovijesti nalaze se i u Knjizi o Sucima (7,18-22). U Amosovoj knjizi spominje se bojna graja i zvuk trube (2,2) kojim e biti uniten Moab, a Sefanija najavljuje Dan Jahvin kao Dan trubljavine i bojne vike na gradove utvrene i na visoka krunita (1,16). Lijeenje nekih psihikih bolesti i u Starom zavjetu se provodilo glazbom. Ukoliko se gleda s medicinskog stajalita, glazba bi tu imala
643 644

Usp. P. VLAI, , 34. E. WERNER, , 459.

312

313 terapeutsko djelovanje. S druge strane, ako se epizoda iz Prve knjige o Samuelu gleda iz religijske perspektive, glazba bi imala magijsko, apotropejsko djelovanje. U svakom sluaju, aulovim podanicima to djelovanje nije bilo strano: Zato neka na gospodar zapovjedi, pa e sluge tvoje potraiti ovjeka koji zna udarati u harfu: kad te napadne zao duh Boji, neka onaj udara u harfu pa e ti biti bolje (16,16). Prastaro je vjerovanje u mo glazbe nad demonima i boanstvima. Njegov se trag nalazi i u Knjizi Izlaska: da bi sveenik koji ulazi u Svetite, pred Jahvu, ostao iv, mora se zatiti zvukom zlatnog zvonca (28,35). Ve su spomenute proroke skupine instrumentalista. Proroci su se redovito sluili glazbom kako bi dobili inspiraciju za prorotvo ili upali u stanje zanosa, ekstaze. To je izriito navedeno u Drugoj knjizi o Kraljevima gdje Elizej trai sviraa kako bi mogao proricati: I dok je glazbenik svirao, sie ruka Jahvina nada nj (3,15). Teme vezane za poljodjelstvo i enidbu najljepe dolaze do izraaja u Pjesmi nad pjesmama. Zemljoradniki radovi i divljenje pred Bojom prirodom takoer su opjevani u mnogim psalmima. Njihova analiza neiscrpna je tematika i uvelike nadilazi granice ovoga rada, stoga e biti mogu samo krai osvrt. 2.5 Crtice o riznici biblijskog pjesnitva: Pjesma nad pjesmama i Psalmi Pjesma nad pjesmama, ve u naslovu krije svoj znaaj: ona je remek djelo ne samo biblijske nego i svjetske knjievnosti. Oko njezine interpretacije stoljeima su se lomila koplja, a ni danas tumaenja nisu ujednaena. idovsko je uiteljstvo smatra najsvetijom od svih knjiga koja kroz enidbenu temu metaforiki velia ljubav Jahve prema svom narodu, a kranska je teologija u njezinoj intimnosti otkrila otajstveni odnos izmeu Krista i njegove zarunice, Crkve.645 To je ljubavna pjesma smjetena u vrijeme cvjetnog proljea koja obiluje metaforama i bogatim istonjakim slikama, pjeva o ljubavi izmeu mukarca i ene i prirodi: plodovima, vrtovima, vinogradima, stadima.646 Bibliari se slau da se Pjesma nad pjesmama pjevala za vrijeme svadbenih sveanosti.647
Usp. N. HOHNJEC, Umijee biblijske mudrosti. Egzegetsko-teoloki uvod u knjige i sadraj, Kranska sadanjost, Zagreb 2001, 27-28. 646 Usp. H. LOCKYER Jr., , 107. 647 Usp. N. HOHNJEC, , 27.
645

313

314 Promatranjem rasporeda pjevakih uloga otkriva se kompleksna struktura, koja neodoljivo podsjea na neko glazbeno-scensko djelo: zarunik i zarunica kao solisti i zbor djevojaka. Nije sluajno to je ovako velianstveno djelo napisano u pjesnikoj, glazbenoj formi: glazba nadilazi govor svakodnevnice: ona priopava tajanstveno znaenje, objektivno istinito ali neprenosivo u rijei.648 Osim glavne, ljubavne teme, Pjesma nad pjesmama donosi i druge koje su odraz svakodnevnih ratarskih poslova starih Hebreja. To su pjesme koje su se pjevale u odreeno doba godine: u proljee (2,8), za vrijeme berbe voa (7,12), ples maeva (4,4; 5,10), na svadbi (5,12-16). 649 Psalmi su jo jedno svjedoanstvo umjenosti starih Hebreja u pjesnikom stvaralatvu. U psalmima treperi duboko istanana pjesnika dua izabranog naroda koji ve govori jezikom konkretnim, slikovitim, pjesnikim i izraava se snanim, ivim, nabujalim slikama, usporedbama i simbolima. U psalmima se prelijeva duboko osjeajni raznolik ivot izabranog naroda, njegove nade i brige, elje i bojazni, radosti i alosti, pobjede i porazi, bolesti i progonstva, blagostanja i oskudice.650 U zbirci od 150 psalama koji se u hebrejskom zovu himni, pohvalnice, hvalospjevi, a u grkom psalmi, religiozna lirika nalazi svoj najjai izraaj.651 Psalam je grki prijevod hebrejskih rijei r i mizmr. Teko je odrediti razliku meu njima: r je hvalospjev, pjesma, koju su pjevai pjevali uz pratnju instrumenata, a mizmr dolazi iz hebr. zimmer, to opet znai udarati u ice, svirati na ianom glazbalu, a u izvedenom znaenju slaviti Boga pjesmom, pjevati.652 Svirati neko iano glazbalo na grkom se kae psallein, odatle dolazi naziv psalam. Jedina stvarna razlika koja se primjeuje izmeu dva navedena hebrejska termina jest u tome to se r pjeva u hramskom bogosluju, a mizmr Jahvi u ast.653 Psalme se danas dijeli prema njihovim knjievnim oblicima. Tako se govori o tri osnovne

Usp. ISTI, 28. Usp. A. REBI, Glazba u Bibliji, , 57. 650 C. TOMI, Psalmi. Kratak uvod i komentar, Zagreb 1973, 7. 651 N. HOHNJEC, ,12. 652 Usp. A. REBI, Glazba i ples u Psalmima, u: Biblija izvor religij i kultur, Zagreb 1998, 68-69. 653 ISTO.
648 649

314

315 skupine:654 himnima ili hvalospjevima kojima se pribrajaju kantici i psalmi Jahve kralja. Drugu skupinu ine prozbeni psalmi ili tubalice, u kojima se razlikuju zajednike i pojedinane tubalice. Treoj skupini pripadaju pohvalnice naroda ili pojedinaca. Psalmi su veoma blisko povezani s bogotovljem i esto odraavaju brojne njegove elemente. Oni tvore nertveno bogotovlje i molitvu izraelske zajednice i kasnije Crkve.655 Za prouavanje biblijske glazbe od osobite su zanimljivosti upute i naslovi koje nose pojedini psalmi. Oni govore o glazbalima na kojima se pratilo pjevanje psalama, vrsti psalma, samom nainu pjevanja, o njihovim tvorcima ili prigodama za koje su sastavljeni, voditeljima pjevanja i napjevima po kojima je trebalo pjevati. Naznaene melodije vjerojatno pripadaju onoj svima dostupnoj narodnoj riznici napjeva, koje je bilo lako prilagoditi razliitim tekstovima psalama656. Naslovi su nastali u kasnijim redakcijama i danas su prilino nedokuivi. Njihovo biljeenje vezuje se za prijevod Septuaginte, tj. u vrijeme kad je hram postojao, ali i tada ih je veina bila neshvatljiva.657 Nude se dvije solucije kao mogui odgovor na njihovu opskurnost: 1) znaenje ovih naslova bilo je openito zaboravljeno ili je, 2) zahvaljujui kontinuiranoj tradiciji hrama, bilo poznato ali je uvano tajnom od strane sveenika i levita.658 Ovo zadnje moglo bi biti razlog zbog kojeg je rabinskim prevoditeljima Septuaginte, budui da nisu bili pripadnici sveenike kaste, njihovo znaenje bilo nepoznato. Slijedi nekoliko napjeva koje Biblija navodi u naslovima psalama: Ljiljan svjedoanstva, Ne razori, Ne pogubi, Golubica nijema u daljini, Tijesci, Djevice, Umri za sina, Bolest. Posljednji hvalospjev u knjizi Psalama, Ps 150 saetak je raskoja hramske glazbe i uporabe instrumenata: Aleluja! Hvalite Boga u Svetitu njegovu,
Usp. N. HOHNJEC, ,12. ISTO. 656 Takva je praksa i u dananjoj kranskoj liturgiji: psalmi a osobito himni se obino pjevaju po ustaljenim napjevima koji su poznati cijeloj zajednici. Crkva je u tu svrhu i odredila psalmodijske tonuse, ali su oni zahtjevniji i trae vei angaman pjevaa. Iz tih razloga je esto okretanje jednostavnijim napjevima. Tako mnoge redovnike ili druge liturgijske zajednice obiavaju pjevati himne iz asoslova na napjev Sva ljubavi mi, Isuse, Oe na dobri, a psalme na VI. tonus ili po napjevu U dom emo Gospodnji. 657 Usp. E. WERNER, , 459. 658 Usp. ISTO.
654 655

315

316 slavite ga u velianstvu svoda nebeskog! Hvalite ga zbog silnih djela njegovih, slavite ga zbog beskrajne veliine njegove! Hvalite ga zvucima roga, slavite ga harfom i citarom! Hvalite ga igrom i bubnjem, slavite ga glazbalima zvonkim i frulom! Hvalite ga cimbalima zvunim, slavite ga cimbalima gromkim! Sve to god die Jahvu neka slavi! Aleluja! 2.6 Glazba u Novom zavjetu Sredinja tema Novog zavjeta jest Isus Krist i njegovo spasiteljsko djelo. S obzirom na to, detaljno razraene teme javnog i privatnog bogotovlja, kako je to sluaj u Starom zavjetu, nisu prioritetne niti izriito zastupljene u Novom zavjetu. No, to ne znai da glazbe u njemu nema. Ona se uglavnom spominje kao integralni dio vjerskog i svakodnevnog ivota, u emu se jedino razlikuje Ivanov Otkrivenje. Dovoljan je pogled na prve stranice Lukina evanelja, i uoit e se dva hvalospjeva i himan bez kojih bi dananja liturgija bila nezamisliva: Marijin hvalospjev, Magnificat koji je Marija ispjevala pri susretu s Elizabetom (1,46-56) i Zaharijin Benedictus, prorotvo i proslavu Boga nakon roenja Ivana Krstitelja (1,68-79). Roenje Isusa Krista, Sina Bojega, iako opisano kao roenje najsiromanijeg meu siromasima, nikome poznatog i zaboravljenog, nije se dogodilo bez pjesme659. To nije bilo kakva pjesma, ve velianstveni himan kojim su aneli navijestili pastirima poetak novog razdoblja ovjeanstva, roenje Mesije: I odjednom se anelu pridrui silna nebeska vojska hvalei Boga i govorei: 'Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!'(Lk 2,13-14). Kod Luke se nalazi i trei novozavjetni kantik, imunov Sad otputa (2,2932). Na poetku Lukinog evanelja nalazi se pjesma koja je protkana njime do samog kraja. Opis Isusova uzaaa kod Luke zavrava rijeima: Oni mu se niice poklone pa se s velikom radosti vrate u Jeruzalem te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga.660 Isti pisac i u Djelima apostolskim
Usp. A. P. ERNETTI, , 35. Gr. eyloguntes eylogeo, znai hvaliti, slaviti. U hramu se to liturgijski inilo pjesmom.
659 660

316

317 ne izostavlja spomenuti pjevanje: Oko ponoi su Pavao i Sila molili pjevajui hvalu Bogu, a uznici ih sluali (16,25). Isus i njegovi uenici bili su batinici idovske vjerske tradicije, o ijoj je liturgijskoj strani bilo reeno u prethodnim naslovima. Sigurno je da je Isus u svome zemaljskom ivotu pjevao u javnosti; on je bio prvi pjeva u kranstvu.661 Barem dva zapisa potkrepljuju ovu tezu: njegov javni nastup u nazaretskoj sinagogi i jo preciznije Matejev izvjetaj o posljednjoj veeri nakon koje su se apostoli otpjevavi hvalospjeve zaputili prema maslinskom vrtu (26,30). Prva Crkva je u svojim poecima aktivno sudjelovala u idovskoj liturgiji. Isusovi su uenici pjevali psalme i himne koje su kasnije sami sastavljali za potrebe svoje liturgije. Novozavjetni himni razasuti po novozavjetnim spisima upravo su himni nastali u liturgijama i iz njih su uvrteni u spise. Meu kristoloki oblikovanim tekstovima osobito se istiu Ivanov proslov (Iv 1,1-18), himan iz poslanice Filipljanima (2,6-11), pjesan Kristu iz Prve poslanice Timoteju (3,16).662 Pavao bodri Efeane: Razgovarajte meu sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu! (5,19). Slino poruuje i Koloanima: U svakoj se mudrosti pouavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu! (3,16). Ivanovo Otkrivenje obiluje starozavjetnim liturgijskim slikama i simbolima. U toj viziji nebeske liturgije, pjesma i pjevanje stalna su pratnja spaenih. U kraljevstvu nebeskom, nee biti nikakvih zemaljskih boli, blaenstvo se izraava, pjesmom. Otkupljeni su pred Jaganjcem pjevali pjesmu novu pred prijestoljem i pred etiri bia i pred starjeinama. Nitko ne mogae nauiti te pjesme doli one sto etrdeset i etiri tisue otkupljeni sa zemlje (Otk 14,3). Svojom ljepotom osobito se istiu pjesma Mojsijeva i Jaganjeva (15,3-4) i Pobjednika pjesma (Otk 19,1-9). 3. Glazbeni instrumenti Trei je dio ove radnje posveen glazbenim instrumentima Biblije. Nakon uvodnog poglavlja koje govori O instrumentima openito, slijedi
661 662

Usp. ISTO. Usp. J. RATZINGER, , 142.

317

318 Opis instrumenata i njihove uporabe. Ovaj opis pokriva najvanija glazbala, tj. ona koja se najee spominju, ujedno prikazujui pojedina biblijska mjesta na kojima dolazi do izraaja kontekst u kojemu se ova glazbala rabe. 3.1 O instrumentima openito Stari su Izraelci svoje pjevanje esto pratili na raznim glazbalima. Imena se tih glazbala nalaze na mnogim mjestima u Bibliji, a jedno od znaajnijih je Ps 150 koji donosi gotovo cijeli orkestar koji je sluio za velianje Jahve: rog, frula, citara, harfa, bubanj, lira. Danas postoje velike potekoe u ispravnom imenovanju i prepoznavanju tih instrumenata. David je slavio prenoenje Kovega saveza uz slian orkestar, a opise sviraa i njihovog instrumentarija nalaze se i u tekstovima koji govore o hramskoj liturgiji, te o ratnim pohodima Izraelaca. Posebno znaenje dobivali su starozavjetni glazbeni instrumenti funkcijom u kultu, pri emu se samostalna funkcija podlagala pratnji sakralnoga pjevanja i plesanja. Nakon povratka iz izgnanstva grupirali su se razliiti glazbeni instrumenti u orkestre i zajedno s korovima tvorili hramsku glazbu.663 Glazba od poetka svoje povijesti, pa sve do danas biljei neprekinuti razvitak usporedo s njezinim razvojem tekao je i razvoj i instrumenata: oni su bili usavravani, poprimali nova oblija i mogunosti, ili pak bivali ostavljeni na milost i nemilost prodrljivom vremenu nakon to bi bili izbaeni iz uporabe. Zbog nedostatka kontinuirane uporabe biblijskih instrumenata, iz dananje toke gledita ne moe se sa sigurnou o njima govoriti. Dodatne potekoe pri otkrivanju glazbala Biblije stvara i zabranu prikazivanja ljudskog lika u idova: zbog te zabrane, crtei pjevaa i sviraa s njihovim glazbalima koji bi potjecali iz starog Izraela gotovo da i ne postoje. No, na osnovu slinosti s glazbom okolnih naroda i arheolokim pronalascima na istom podruju, mogue je povui mnoge paralele sa staro idovskim glazbenim instrumentarijem. Veliki napredak u istraivanju biblijskog instrumentarija uinio je muzikolog C. Sachs: svoje je istraivanje temeljio na prouavanju numizmatikog materijala, reljefa W. LANGER: Glazba, u: Praktini biblijski leksikon, Kranska sadanjost, Zagreb 1997, 96.
663

318

319 pronaenih na podrujima u kojima su boravili Izraelci i njihovi susjedi kao i na rimskim graevinama, te usporeujui rezultate s prikladnim tekstovima664. Na osnovu dosadanjih istraivanja, glazbala Biblije mogu se podijeliti u tri skupine: udaraljke, puhake i iane instrumente. 3.2 Opis instrumenata i njihova uporaba Podjela instrumenata na udaraljke, iane i puhake klasina je podjela koja se koristi u glazbi, a nije strana ni biblijskim prouavateljima ove tematike. Kronoloki gledano, udaraljke su najstarija glazbala koja je ovjek pronaao, iz toga se razloga slijedi raspored tema po instrumentalnim porodicama: udaraljke, iani i puhaki instrumenti. Pod svakim naslovom glavne teme obraeni su pojedini instrumenti. 3.2.1 Udaraljke Udaraljke se nee nai na prvim stranicama Biblije, kao to je to sluaj sa ianim i puhakim instrumentima koje je svirao Jubal, praotac svih onih koji sviraju na liru i sviralu o emu pripovijeda Post 4,21; no, nesumnjivo je da su udaraljke po svom nastanku zapravo najstariji glazbeni instrumenti koje je ovjek izumio. Njihova funkcija nije bila melodijske nego ritmike naravi. U starozavjetnom vremenu u glazbenoj praksi ritam je bio vladajui. Stoga su najprimitivnije vrste instrumentalne glazbe pljeskanje rukama i tapkanje nogama, a stvaralaki genij je u elji za oponaanjem ovih zvukova i umova i davanjem novog izraza istima, u tu svrhu oblikovao razliite instrumente.665 Praksa oponaanja zvukova iz svakodnevnog ivota prisutna je i u izvedbi psalama, tako se nailazi na zanimljiv naputak o napjevu koji se zove tijesci (8; 81; 84). 3.2.1.1 Bubanj, tf Tf pripada skupini glazbala s opnom, koje je u Bibliji prevedeno kao bubanj. U njega se udaralo pri pjevanju i plesanju666. Zapravo je posrijedi manji bubanj koji se drao u ruci. Iz nekih arheolokih iskopina vidi se da su bili dosta slini suvremenim bubnjevima. To je bilo glazbalo ena, vrlo
Usp. C. SACHS, The History of Musical Instruments, W. W. Norton & Co., Inc., New York 1940. 665 Usp. W. LANGER, Glazba, 96. 666 Usp. Enciklopedija Biblije, Duhovna stvarnost - Kranska sadanjost Hrvatsko biblijsko drutvo, Zagreb 2000, 192.
664

319

320 raireno na drevnom Istoku te nije imalo prvenstveno bogotovnu

namjenu.667 Napravljen je od drvenog obrua s dvije opne od koe, bez ikakvih dodataka koji bi proizvodili zveket, kakvi su dodavani slinim instrumentima kroz povijest.668 Izraelski su bubnjevi najvjerojatnije bili okruglog oblika, premda nije iskljuena mogunost i izduenih etvrtastih bubnjeva kakve nalazimo na egipatskim prikazima.669 Ve je reeno da se radi o manjem bubnju po kojem se moe lako udarati ritam za vrijeme plesa ili pjevanja. Openito, laka prenosivost bila je kljuna za biblijske svirae, tako da ona karakterizira sva biblijska glazbala. Prema biblijskim mjestima na kojima se spominje moe se zakljuiti da se koristio samo u radosnim, slavljenikim prigodama. Tako ga susreemo u pjesmi narodnog veselja koje je povela Mojsijeva sestra Mirjam nakon ispjevane velianstvene pjesme u ast Jahvi: ona je uzela u ruke bubanj a sve ene joj se pridruie s bubnjem u ruci i pleui. Ta se radosna proslava nalazi u Knjizi Izlaska 15,20-21.670 Veselje i pjesma popraeni bubnjevima i lirama spominju se u pripovijesti o Labanu u Knjizi Postanka (31, 27); u Knjizi o Sucima Jiftahu je ki izila u susret pleui uz bubnjeve (11,34), u Prvoj knjizi o Samuelu opisani su proroci u zanosu koji izmeu ostalih instrumenata imaju i bubnjeve (10,5), a u istoj se knjizi opisuju ene koje su svirajui na bubnjevima i cimbalima doekale kralja aula i Davida nakon pobjede nad Golijatom (18,6). Bubanj se spominje u Drugoj knjizi o Samuelu, u orkestru koji je svirao za vrijeme prenoenja Kovega saveza: David i sav dom Izraelov igrahu pred Jahvom iz sve snage pjevajui uza zvuke citara, harfa, bubnjeva, udaraljki i cimbala (6,5.); u Psalmima se nalaze poticaji na pjevanje Jahvi uza zvuke bubnjeva (81,3; 149,3; 150,4), a Izaija bubnjevima (i citrama) proslavlja Jahvine pobjede nad neprijateljima njegova naroda: I kad god ga udari iba kaznena, kojom e ga Jahve iibati, nek' se oglase bubnjevi i citare - u sav jek boja on s njima ratuje (30,32). 3.2.1.2 Cimbali, celcelim
Usp. A. REBI, Glazba i ples u Psalmima, , 71. Usp. C. SACHS, , 108. 669 Usp. J. STAINER, The music of the Bible, Cassell, Petter, Galpin & Co., 1882, (Internet izdanje) 670 Usp. A. REBI, Glazba u Bibliji, , 55.
667 668

320

321 Hebrejska rije celcelim odnosi se na cimbale ili inele. Osim tog oblika rijei, postoje jo i celclim, mecilot i meciltajim. Sve se ove rijei odnose na sam oblik instrumenata koje grki prijevod objedinjuje rijeju kymbalon to znai udubljen tanjur671 slian naim tanjurima za juhu, premda se korijensko znaenje hebrejske rijei odnosi na narav samoga zvuka koji proizvode, a to je zveanje, zvonjenje. Iz same etimologije rijei dolazi se do dva vana podatka o obliku i zvuku instrumenata. U grupu cimbala moglo bi se ubrojiti mnogo vie instrumenata, koje je zbog varijacija u njihovoj izradi teko identificirati. Za meciltajim se zna da su bili od bakra, njih su sveenici koristili za oznaavanje poetka, kraja i pauze u pjevanju.672 detaljni prikazi Danas se jasno razlikuju dvije vrste cimbala, a se na pronaenim asirskim i babilonskim nalaze

spomenicima. Asirski cimbal sastojao se od dvije ugnute mjedene ploe s drkom po sredini. Svira je u svakoj ruci drao po jednu plou i ritmikim udaranjem jedne o drugu proizvodio zvuk.673 Egipatski cimbali izraivani su od bakra s dodatkom srebra. Par ovakvih pronaen je u grobnici sveenika pjevaa Ankhape, pored njegovog mumificiranog tijela.674 Druga vrsta cimbala mnogo je manja od prethodno opisane: radi se o malim ploicama izraenim od mjedi, kosti ili drveta koje su se vezale uz prste i donji dio ruke. Na to glazbalo misli biblijski pisac kad veli: Narodi, pljeite rukama!675 Ovakva vrsta udaraljki odgovara dananjim kastanjetama. to se tie uporabe cimbala, ona je gotovo iskljuivo vezana uz sakralne sveanosti. esto se spominju skupa s bubnjevima, npr. prilikom prenoenja Kovega saveza iz Kirjat Jearima u Prvoj knjizi Ljetopisa (15,16.19) i u Drugoj knjizi o Samuelu kao to je ranije navedeno. U Drugoj knjizi Ljetopisa cimbali su svirali pri posveti Salomonovog hrama (5,13), za Ezekijine obnove bogosluja (29,5). U Ezri su svirali prilikom postavljanja temelja Jahvina svetita (3,10), a kod Nehemije za posvete jeruzalemskog zida (12,27). U svim opisima razvidno je da su cimbali uvijek koriteni uz druge instrumente poput lira, bubnjeva, trublji, a neki od levita spomenuti
671 672 673 674 675

Usp. J. STAINER, ... Usp. Enciklopedija Biblije, ..., 191. Usp. A. REBI, Biblijske starine, Kranska sadanjost, Zagreb 21992, 148. Usp. J. STAINER, ... Usp. A. REBI, Biblijske starine, , 148.

321

322 su kao cimbalisti (usp. 1 Ljet 16,42). Ps 150,5 govori o karakteristinom zvuku koji oni proizvode: Hvalite ga cimbalima zvunim, slavite ga cimbalima gromkim. Nemogunost ugodbe cimbala, tj. samostalnog muziciranja i oblikovanja melodije na cimbalu bez usklaenosti s ostalim instrumentima koristi i Pavao u svom uvenom Hvalospjevu ljubavi (1 Kor 13,1) kao metaforu za ispraznost uzvienog govora bez ljubavi.676 3.2.1.3 egrtaljke, mene 'an 'im Naziv mene 'an 'im odnosi se na egrtaljke, zveke. Hebrejski korijen rijei, kao i varijante u prijevodima: gr. seistron, lat. sistrum, odnosi se na njihanje, kretnju, titranje, klepetanje. Stoga postoji dovoljno razloga za vjerovanje kako se pojam mene 'an 'im odnosi na glazbalo koje bi pri kretnji titralo ili klepetalo.677 egrtaljke su se sastojale od metalnog okvira u obliku duguljaste potkove s drkom, neto nalik na teniski reket. Kroz rupice na ipci bile su provuene ice a na njima metalni kolutii. Kolutii su pri pokretima egrtaljke udarali jedni od druge i tako proizvodili zvuk.678 Druga poznata vrsta egrtaljki na provuenim icama nije imala metalne kolutie. Ipak, openito se dri da su ice bile stupnjevito menzurirane i postavljene tako da su davale niz razliitih tonova.679 Hrvatski prijevod Biblije za mene 'an 'im u 2 Sam 6,5 rabi samo pojam udaraljke bez daljnjeg preciziranja. 3.2.1.4 Triangl, ali Oko zagonetnog instrumenta koji se na hebrejskom zove ali miljenja strunjaka su prilino podijeljena. Dok neki smatraju da se radi o ianom instrumentu, harfi s tri ice, ili o harfi (liri) trokutastog oblika, s obzirom da hebrejski alo znai tri, drugi zastupaju tezu da bi se radilo o obliku plesa, poput rimskog tripudiuma, trei su, pak, miljenja da se pojam ali odnosi na instrument poput dananjega triangla, a najee ga se opisuje kao sistrum cimbal.680 Jedino mjesto na kojem se spominje, opet je slavlje Davidove pobjede nad Filistejcima (1 Sam 18,6), gdje hrvatski prijevod rabi rije cimbal.
676 677 678 679 680

Usp. ISTI. Usp. Usp. Usp.

J. STAINER, A. REBI, Biblijske starine, , 148. J. STAINER, A. REBI, Glazba i ples u Psalmima , 70., C. SACHS, 125. J. STAINER,

322

323 3.2.2 iani instrumenti Sudei po uestalosti spominjanja ianih instrumenata u Bibliji, lako se moe zakljuiti da su to bili veoma omiljeni instrumenti koji su se koristili u gotovo svim ivotnim prilikama: sveanostima, proslavama, radosnim ili alosnim dogaajima; u bogosluju i izvan njega. Vrijeme njihovog nastanka danas je nemogue sa sigurnou utvrditi; meu strunjacima najee prevladava miljenje da je za razvoj ianih instrumenata zasluan lovaki luk koji prilikom odapinjanja strijele proizvodi zvuk.681 Najraniji nain gradnje ianih instrumenata zasnovan je na istom principu na kojem su izraivani lovaki lukovi: na drvenom okviru (dvo- ili trostranom) bile su razapete ice koje su se trzale rukama ili ploicom, tzv. plektrumom. Biblija poznaje veliki broj ianih glazbala, koje razliiti prijevodi prilino neujednaeno prepoznaju kao lire, harfe, citare, gitare, psalterije682. Za iana glazbala rabi se zajedniki naziv negint i minm.683 3.2.2.1 Lira, kinr Pojam kinr mnogi prevode kao liru, gitaru, mandolinu ili citaru.684 Septuaginta najee rabi rije kithara, to je u latinskoj inaici cithara, vrsta antike lire. Hrvatski prijevod uglavnom koristi pojmove lira i citara (citra), stoga e u ovom odlomku biti obraene obje inaice istog hebrejskog pojma.685 Instrument je bio manji i lako prenosiv, tako da ga se moglo svirati za vrijeme procesija ili plesa. Za sviranje ovog glazbala osim trzanja
Usp. Introduction to the Harp, http://midtown.net/dragonwing/default.htm, J.STAINER, 682 U nekim stranim prijevodima Biblije uz gore spomenute instrumente, postoji ira lepeza njihovih naziva: viola, dulcimer, lutnjaovakvo bi nazivlje trebalo rabiti uz rezervu. Opravdano je govoriti o precima ovih instrumenata, a ne o njima u dananjem ili historijskom obliku. 683 Usp. A. REBI, Glazba i ples u Psalmima, , 70. Prvi pojam osobito je znaajan jer se esto nalazi u uputama za izvedbu pojedinih psalama koji se pjevaju uz iana glazbala (4,1; 45,9; 55,1; 55,1; 61,1 i dr.). 684 ISTO. 685 Engleski prijevodi suprotno od hrvatskoga kinr dre harfom. esto puta je teko preciznije odrediti na to biblijski pisac doista misli, stoga je razumljiva velika raznolikost shvaanja i podijeljenost miljenja u suvremenim prijevodima. U razradi ove teme nastoji se, koliko je to mogue, slijediti izvorna terminologija, no da bi se izbjegle zbunjujue situacije, kada je potrebno, priklanja se hrvatskom prijevodu Biblije u izdanju Kranske sadanjosti.
681

323

324 prstima koristio se plektrum tj. ploica izraena od kosti, drveta ili kovine. Strune su s poetka izraivane od trave ili biljnih vlakana a kasnije od ivotinjskih crijeva, svile ili ice. U Salomonovo vrijeme lire su graene od algumovog drveta danas nepoznatog, ali u ono vrijeme veoma cijenjenog koje je kasnije esto poistovjeeno sa sandalovinom.686 Broj struna je varirao, spoetka ih je imao etiri, kasnije osam, ili deset. Lira je prvo glazbalo koje se spominje u Bibliji, i to na njezinim prvim stranicama, u Knjizi Postanka: Bratu mu bijae ime Jubal. On je praotac svih koji sviraju na liru i sviralu (4,21). U pripovijesti o Labanu u istoj se knjizi spominje lira u kontekstu koji ukazuje da se rabila u veselim prigodama: Otpratio bih te s veseljem i pjesmom, uz bubnje i lire (31,27). Citra je bila instrument uz koji se pjevala hvala Bogu ili se pratio navjetaj proroka. O tome nas izvjeuje Prva knjiga Ljetopisa 16,5: levitska sluba u hramu podrazumijevala je sviranje harfi i citri pred Kovegom saveza. U istoj su knjizi (25,3) poimence nabrojani sinovi Asafovi, Hemanovi i Jedutunovi te opisane njihove pjevake slube u domu Bojemu povezane s pratnjom na citri. Uporaba ovog glazbala spominje se i u profanom kontekstu, i to u neasnim i razuzdanim prilikama. Prorok Izaija u prorotvu o Tiru s ironijom poruuje: Uzmi citaru i skii se gradom, bludnice zaboravljena! Sviraj lijepo, pjevaj mnogo da te se spomenu! (23,16) Prorokova aluzija vjerojatno se odnosi na hramske prostitutke ili lutajue bludnice zabavljaice koje su izmeu ostalog zabavljale svoje poklonike sviranjem i pjevanjem na ovom glazbalu. Isti prorok, bune gozbe i zabave uz glazbala povezuje s otpadom od Boga: Na gozbama im harfe i citare, bubnjevi i frule uz vino, a za djelo Jahvino ne mare (5,12). Dok je zvuk citare izraz pjevanja hvale Bogu ili narodnog veselja, njezin je muk znak velike alosti i pustoi. To je dirljivo opisano u Prvoj knjizi o Makabejcima: Opustje Jeruzalem kao pustinja Jakovu je radost iezla, umuknula mu frula i citara (3,45). U Psalmima se esto spominje citara (lira) skupa s harfom ili nekim drugim glazbalom (33,2; 81,3; 92,4; 144;9, 149,3; 147,7; 150,4).

686

Usp. H. LOCKYER Jr., , 46., The New Strong's dictionary

324

325 Otkupljenici koji pred Jaganjcem pjevaju pjesmu novu u Knjizi Otkrivenja, svoj poj prate citrama: U svakoga bijahu citre i zlatne posudice pune kada, to jest molitava svetakih. Pjevaju oni pjesmu novu (5,8-9a; 14,2; 15,2). 3.2.2.2 Harfa, nebel Nebel je veoma star instrument, u nekim sluajevima direktan predak dananjih harfi. Prekrasni primjerci harfi naeni su u Egiptu gdje su bile omiljeni instrumenti visoke klase, a istiu se po svojoj veliini i ljepoti gradnje te ornamentici, osobito rezonantnih kutija. Najstariji uzorak jedne harfe nalazi se na Gudeovu spomeniku u junoj Babiloniji, iz 3.000. godine pr. Kr.687 idovske su harfe bile znatno manje od egipatskih ili asirskih koje su bile graene u veliini ovjeka. To je samo po sebi razumljivo zbog ve spomenute vane uloge prenosivosti u idovskom glazbenom izriaju. Meutim, nije iskljuena uporaba i ovih velikih harfi u kasnijem idovstvu.688 Harfa je i po gradnji i po zvuku mnogo razvijenije glazbalo od citre.689 Takoer se sastojala od drvenog okvira na kojem su razapete ice, uz dodatak rezonantne kutije, smjetene bilo u podnoju, bilo sa strane. Imala je i vie ica: osam, deset, dvanaest ili preko esnaest; u Bibliji se esto spominje nebel 'asor to upuuje na instrument s deset ica.690 Vjerojatno pri sviranju ovog instrumenta nije koriten plektrum, zvuk se dobivao trzanjem ica prstima.691 U Bibliji se harfa relativno kasno spominje. Najraniji zapis nalazi se u Prvoj knjizi o Samuelu koja donosi dvije zanimljive uloge koje je harfa imala. Prvi opisuje povorku proroka u zanosu pred kojima idu glazbala (10,5) a drugi, novi vid uporabe glazbe i glazbala: u Davidovim rukama, harfa je imala terapeutsko djelovanje: I kad god bi Boji duh napao aula, David bi uzeo harfu i svirao; tada bi aulu odlanulo i bilo bi mu bolje, a zao bi duh odlazio od njega (16,23). Kasniji zapisi upuuju na to da je harfa bila omiljeno Davidovo glazbalo.692 On je bio veoma vjet svira ije je
Usp. A. REBI, Glazba i ples u psalmima, , 70. Usp. H. LOCKYER Jr., 46. 689 Usp. J.STAINER, 690 Usp. H. LOCKYER Jr., 48., A. REBI, Glazba i ples u psalmima, 70. 691 Usp. Enciklopedija Biblije, ..., 191. 692 David je svirao kinor i nebel. Oba se instrumenta spominju u opisima Davidova orkestra o kojem je bilo rijei u prethodnim odlomcima.
687 688

325

326 sviranje plijenilo panju mnogih njegovih suvremenika.693 Poput citre, i harfa je bila vaan dio orkestra u idovskom hramu. Harfa se esto spominje skupa s citrom, osobito u Psalmima.694 Obnova rtvenika opisana u Prvoj knjizi o Makabejcima proslavljena je pored ostalih glazbala, i zvucima harfa (4,54). Harfe koje ne sviraju, ne slave Boga, znak su velike alosti koja je pogodila narod, poput progonstva o kojem pjeva poznati Ps 137: Na obali rijeka babilonskih sjeasmo i plakasmo spominjui se Siona; o vrbe naokolo harfe svoje bijasmo povjeali. Harfa je takoer imala svoju primjenu izvan sakralnog konteksta. Proroci se osobito ustro razraunavaju s onima koji se odaju raskalaenosti uz ovo glazbalo ili onima za koje je harfa postala statusni simbol moi i prestia. Izaija ju povezuje s oholou silnika: Oholost se tvoja srui u Podzemlje i buka tvojih harfa (14,11). Isti je prorok spominje u tualjci nad Moabom (16,11) dok u Ezekijinoj pjesmi ona opet poprima sakralno znaenje (38,20). Prorok Ezekiel u svom proroanstvu protiv oholog Tira prestanak sviranja harfa vidi kao Boju osvetu: A ja u prekinuti jeku tvojih pjesama, i zvuk se tvojih harfa vie nee uti! (26,13). Amos se bori protiv ispraznog vanjskog bogosluja: Uklonite od mene dreku svojih pjesama, neu da sluam zvuke vaih harfa (5,23) kao i protiv bezbrinih voa to deru se uza zvuk harfe, izumljuju glazbala k'o David (6,5). U Knjizi o Jobu veselje zlikovaca popraeno je harfama i drugim glazbalima (21,12). Mogue je da su harfe koje proroci spominju zapravo one velike bogato ureene, egipatske ili asirske harfe, koje su bile koritene na palaama plemia, te indirektno odraavale njihovo bogatstvo ili visoki poloaj. 3.2.2.3 Psalterij, pesanterin U hebrejskom obliku pesanterin psalterij, psaltir se spominje samo etiri puta u Bibliji. Grki psalterion dolazi od glagola psallo koji oznaava sviranje na icama, harfi ili liri, ili latinizirana verzija psalterium ee se nalazi u Septuaginti ili Vulgati kao prijevod nebela.695 Radi se o manjem instrumentu poput lire, koji se u antici esto koristio za pratnju pjevanja. Mogao je biti trokutastog ili etvrtastog oblika izraen od drveta i imati
Usp. H. LOCKYER Jr., 46. Ti su citati ve spomenuti u prethodnom naslovu i ranijim poglavljima stoga se ovdje izbjegava ponavljanje istih. 695 Usp. J. STAINER,
693 694

326

327 etiri do dvanaest ica, za ije su se trzanje koristila pera, plektrum ili prsti. Mnogi su miljenja da je nebel 'asor harfa (lira) s deset ica zapravo psalterij.696 Po ovom glazbalu nosi naziv zbirka psalama. Jedino mjesto u Bibliji na kojem se spominje psalterij, jest Danijelov opis Nabukodonozorova orkestra: Glasnik proglasi: "O narodi, plemena i jezici, evo to vam se nareuje: u asu kad zaujete zvuke roga, frule, citre, sambuke, psaltira, gajda i svakovrsnih drugih glazbala, bacite se na tlo i poklonite se zlatnome kipu to ga podie kralj Nabukodonozor! (3,5). Isti se opis spominje jo tri puta (3,7.10.15). Ovaj je opis veoma zanimljiv jer uvodi neka glazbala potpuno strana bilo kojoj drugoj knjizi Biblije. 3.2.2.4 Sambuka, sabka Sambuka je jo jedno glazbalo koje je skupa s psalterijem spomenuto samo u Danijelovoj knjizi. Instrument je vjerojatno babilonskog podrijetla. Grki naziv sambuka, odnosi se na vrstu harfe koja se koristila u antici. O veliini instrumenta miljenja se razlikuju: neki smatraju da je bila manja, trokutastog oblika i imala oko etiri strune, dok drugi dre da nije bila mnogo manja od egipatske harfe i imala slian broj ica. 697 Davala je lijep, jasan i visoko intoniran zvuk. 3.2.3 Puhaki instrumenti Puhake je instrumente bilo jednostavnije napraviti od ianih. Dovoljan je komad uplje trske, drveta, kosti ili ivotinjski rog da bi se puhanjem proizveo zvuk. Kasnije su raeni od kovine. Vea raznolikost nego to je to sluaj kod ianih glazbala - u izradi, veliini, materijalu i drugim karakteristikama namee se sama po sebi. Puhaka su glazbala veoma stara, Egipani su ih poznavali 3.000 godina pr. Kr. Danas ih se ugrubo pokuava razlikovati po tome jesu li imali jeziac (takva glazbala daju reskiji ton, poput oboe) ili ne (kao flauta). 3.2.3.1 Frula, hall Hebrejska rije hall oznaava neto to je probueno, uplje. Ovo je glazbalo slino i flauti i oboi, to znai da je postojala verzija s jezicem i
Usp. H. LOCKYER Jr., 48., J. STAINER, , C. SACHS, 118. Usp. H. LOCKYER Jr., 49., J.STAINER

696 697

327

328 bez njega.698 U hrvatskom prijevodu esto se rabi i rije svirala. Bila je to cijev izraena od drveta ili kosti s rupicama koje su se preklapale prstima prilikom sviranja, puhalo se ili na jednom kraju svirale ili sa strane. Kada se govori o slinosti s flautom ili oboom treba imati na umu da su nekada oba instrumenta bila drvena, i jednostavnijih konstrukcija od dananjih. Ovo su glazbalo koristili pastiri osamljeni na panjacima, hodoasnici dok su ili na sveta mjesta; bilo je omiljeno i u drugim prilikama: raznim narodnim sveanostima, procesijama ali i pogrebnim tugovanjima. Frula se ne nalazi na popisima glazbala koja se koriste u hramu699. U Prvoj knjizi o Kraljevima opisano je narodno veselje uz frule (svirale) nakon pomazivanja Salomona za kralja: I sav narod poe za njim gore i svirae puk u svirale i klicae tako da se sva zemlja tresla (1,40). Iako se ne povezuje esto s glazbalima koja prate proroki navjetaj poput ianih, ipak je u toj ulozi nalazimo u Prvoj knjizi o Samuelu: Kad ue u grad, namjerit e se na povorku proroka koji e silaziti s uzviice, a pred njima harfe, bubnjevi, frule i citre; oni e biti u prorokom zanosu(10,5). Prorok Izaija prekorava ljude koji ne mare za Jahvu dok se na gozbama opijaju uz harfe, citre, bubnjeve i frule (5,12). Isti prorok kada tjei narod, budue veselje doarava zvucima frule: Tad e vam pjesma biti kao u noima blagdanskim, kad su srca vesela kao u onoga koji uza zvuke frule hodoasti na Goru Jahvinu, k Stijeni Izraelovoj (30,29). Frula, prema Sirahu, skupa s harfom sladi pjesmu (40,21). Jeremija u prorotvu o Moabu (48,36) tualjku usporeuje s frulom: Stoga mi srce poput frule dre za Moabom, srce moje poput frule dre za ljudima Kir Heresa: jer propade steevina koju stekoe! 3.2.3.2 Svirala, 'ugab Svirala je drugo glazbalo koje je svirao Jubal biblijski praotac glazbenika (Post 4,21). Moda je hrvatski prijevod za 'ugab preopenit, tako da ne daje neko podrobnije objanjenje o kakvom se glazbalu govori. Grki prijevod u ovom retku za 'ugab donosi kitharan dok latinski
Usp. J. STAINER, A. REBI, Glazba i ples u psalmima, 70. Neki autori smatraju da je halil frula srodna rije s mahol - to znai igru, ples (slaviti Gospodina igrom i bubnjem). Tako bi se igra (mahol) mogla protumaiti kao manja frula za ples. Usp. J.STAINER,
698 699

Slina alopojka nalazi se i u

spomenutoj Prvoj knjizi o Makabejcima (3,45).

328

329 organum.700 Hebrejski korijen svakako eliminira mogunost shvaanja

'ugaba kao ianog instrumenta jer se odnosi na disanje, puhanje. Organum ni u kojem sluaju ne treba shvatiti kao dananje orgulje koje mogu imati i po nekoliko tisua svirala, nego kao glazbalo koje se moglo sastojati od vie svirala.701 Moglo je biti nainjeno od dvije povezane svirale koje su po sebi imale rupe i otvor u koji se puhalo. Svirale su bile od trske ili rogoze. Tako bi nalikovalo naim diplama.702 Drugi oblik za koji se pretpostavlja da bi ovo glazbalo moglo imati je niz vie razliitih svirala meusobno povezanih, od kojih je svaka imala vlastiti otvor za puhanje. Takvo glazbalo slino je grkoj siringi ili Panovoj fruli i otud dolazi povezivanje s orguljama.703 'Ugab su najee rabili pastiri. Davala je veoma ivahan i piskutav ton.704 Suvremeni strani prijevodi esto prevode 'ugab kao flautu. Septuaginta 'ugab prevodi trima potpuno razliitim pojmovima: kithara, psalmos, organon. Ve je spomenuto da je svirala drugo Jubalovo glazbalo, dakle, najstarije koje je spomenuto u Bibliji. Osim u Post 4,21 ovo se glazbalo spominje jo samo dva puta u Knjizi o Jobu. Sviralu spominje Job na nain koji upuuje na to da je ovo glazbalo bilo omiljeno u veselim prigodama, ujedno doaravajui pastoralni ambijent: K'o jagnjad djeca im slobodno skakuu, veselo igraju njihovi sinovi. Oni pjevaju uz harfe i bubnjeve i vesele se uz zvukove svirale (22,11-12). U potpuno suprotnom kontekstu od veselja u tugovanju spominje se isti instrument u istoj knjizi: Tualjka mi je ugodila harfu, svirala mi glas narikaa ima (30,31). Ovaj redak veoma je slikovit zbog
Neki suvremeni prijevodi odluili su se za harfu ili prijevod koji dodatno zbunjuje, a nastao je doslovnim shvaanjem latinskog orgulje. Biblijski rjenici obino nude vie termina ne pravei bitne razlike meu njima (flauta, frula, orgulje, panova frula). 701 Ima miljenja koja ne iskljuuju mogunost postojanja orgulja u (kasnijem) biblijskom instrumentariju. U tom sluaju, radilo bi se o instrumentu zvanom magrepha, o ijoj se hramskoj uporabi nalaze tragovi u Talmudu. Magrepha je glazbalo koje po opisu odgovara primitivnom obliku orgulja. Sastojalo se od konog mijeha, zranice s deset rupa za deset svirala u koje je svira povlaenjem poluga ili nekim slinim mehanizmom putao zrak i tako dobivao zvuk. Moglo se proizvesti sto tonova. Zvuk se ovog glazbala mogao uti i na velikoj udaljenosti, tako Talmud govori da kad god bi glazbalo sviralo zvuk se uo do Jerihona. (Usp. J.STAINER, H. LOCKYER Jr, 53) 702 Usp. A. REBI, Glazba i ples u psalmima, 71. 703 Usp. J. STAINER, H. LOCKYER Jr., 52. 704 Usp. A. REBI, Glazba i ples u psalmima, 71.
700

329

330 oprenosti koju izraava: velika alost koja je pogodila Joba toliko je jaka da zatomljuje svaku radost, pa i onu priroenu veselom zvuku svirale i preobraa ga u glas narikae. 3.2.3.3 Rog, far i keren Dva glazbala preuzeta iz prirode uz manje preinake koja su veoma esto rabljena u Bibliji su far i keren. esto se prevode i kao truba, to nije dovoljno toan prijevod. far i keren se u hebrejskom tekstu esto koriste kao istoznanice. Rije je o rogovima u pravom smislu rijei, uglavnom kozjim, ovjim ili volovskim.705 Budui da se na takvim rogovima nije mogao izvoditi niz tonova koji bi inio neku melodiju, oni su sluili vie kao signalni instrumenti ili sredstva za pravljenje buke. Iz ovih su se rogova razvijale kasnije trublje i slina glazbala, nastale imitacijom i poboljanjem prirodnih oblika izraenih u kovini ili slonovai.706 Rogove su stari narodi s vremenom poeli kuhati kako bi ih dovoljno smekali da se mogu ispraviti i po potrebi oblikovati. O ovom postupku nema biblijskih ni talmudskih zapisa, no arheoloka otkria potvruju da se ondanje metode mnogo ne razlikuju od suvremenih. Proizvodili su veoma glasan zvuk tako da su bili pogodni za oglaavanje poetka velikih sveanosti u narodu, davanje signala u ratu i vojnim pohodima, a podjednako su se koristili i u bogosluju.707 Gotovo kroz cijelu povijest glazbe, zahvaljujui Bibliji, rogovi (kasnije trublje) se koriste kako bi se njima izrazila Boja slava i uzvienost, dostojanstvo kraljeva,708 a kasnije u oslikavanju ratnih pohoda i lovakih prilika. U kod prorok rog je dobio posebno teoloko znaenje: njegov otar ton trebao je narod drati budnim te ga potaknuti na obraenje i pokoru.709 far je jedino glazbalo koje je do dananjih dana sauvano u idovskom bogosluju. Slui za najavu poetka Nove godine i u drugim blagdanskim prigodama.710 Dananju rije jubilej dugujemo biblijskom rogu jobalu ili jobal kerenu, u koji se trubilo kako bi se oznaio poetak pedesete - jubilarne godine.
705 706 707 708 709 710

Usp. J. STAINER H. LOCKYER Jr., 50., A. REBI, Glazba i ples u psalmima, 71. Usp. J. STAINER A. REBI, Glazba i ples u psalmima, 71. Usp. N. HARNONCOURT, Glazba kao govor zvuka, Algoritam, Zagreb 2005, 65. Usp. W. LANGER: Rog, u: Praktini biblijski leksikon A. REBI, Biblijske starine, , 148.

330

331 Uestalo spominjanje rogova kao glazbala ili u metaforinom znaenju u Bibliji koje iznosi 72 puta, ukazuje na omiljenost ovog glazbala kao i na njegov viestruki znaaj. Knjiga Izlaska opisuje objavu Boga Mojsiju na brdu Sinaju koje je pored atmosferskih manifestacija popraeno pojaavajuim sviranjem fara: A prekosutra, u osvit dana, prolomi se grmljavina, munje zasijevae, a gust se oblak nadvi nad brdo. Gromko zajea truba, zadrhta sav puk koji bijae u taboru Zvuk trube bivao sve jai. Mojsije je govorio, a Bog mu grmljavinom odgovarao (19,16.20). Slino je opisana i druga teofanija u istoj knjizi: svi ue zvuk trube i vidjee kako se brdo dimi: gledali su i tresli se i stajali podalje (20,18). Prikaz pada Jerihonskih zidina u J 6, usko je povezan uz trubljenje u sedam rogova po Jouinoj odredbi. U ovom opisu dolazi do izraaja bojna funkcija rogova koja je oito imala zastraujue uinke na neprijatelja kao i njihovo duboko mistino znaenje vezano uz Koveg saveza. Sedam je sveenika idui pred kovegom Jahvinim, trubilo u rogove za vrijeme opsade. Sedmoga dana grad je konano pao: Tada povika narod i odjeknue trube. Kada se zaori glas truba i bojni povici naroda, padoe bedemi i narod prodrije u grad, svatko odande gdje se naao, i osvojie ga (6,20). Kao ratni instrument spominje se rog i u Knjizi o Sucima, kada ga Ehud i Gideon koriste za davanje signala Izraelcima (3,27; 7,20). Zapovijed o trubljenju donosi aul u Prvoj knjizi o Samuelu (13,3) kao i Davidov vojskovoa Joab (2 Sam 2,28). U Prvoj knjizi o Kraljevima Salomonova krunidba navijetena je trubljenjem roga: Zatrubite tada i obznanite: 'ivio kralj Salomon!' (1,34). Jubilarna se godina prema Levitskom zakoniku proglaava trubljenjem: A onda zaori u trubu! U sedmome mjesecu, desetoga dana toga mjeseca, na Dan pomirenja, zatrubite u trubu irom svoje zemlje (25,9). U brojnim nevoljama koje su prijetile zemlji, rog je sluio za davanje znaka upozorenja ili uzbune (usp. Jr 4,5; Ez 33,3). U Psalmima se rogom velia Jahvina vlast nad svijetom: Uzlazi Bog uz klicanje, Jahve uza zvuke trublje711 (47,6); najavljuje se poetak
711

U hebr. tekstu: far

331

332 mladog mjeseca: Zatrubite u rog za mlaaka, za utapa, na svetkovinu nau (81,3), i izuzetno, spominje se skupa s drugima glazbalima u slubi hvale Jahvi: Hvalite ga zvucima roga, slavite ga harfom i citarom (150,4). 2.2.3.4 Trublja, hazozra Trublja, hebr. hazozra ili hacocra, gr. salpinx, lat. tuba, esto prevoena i kao truba ili pozauna, puhako je glazbalo, koje je, kako je ve reeno, nastalo usavravanjem ivotinjskih rogova. Iako se na jezinoj razini, osobito u prijevodima toliko ne osjeti, velika je razlika izmeu trublje hazozre i gore spomenutih ivotinjskih rogova, koji se takoer prevode kao trube. Prijevodi obino ta glazbala neopravdano poistovjeuju.712 Trublje su izraivane uglavnom od metala, i to plemenitih kao to su srebro, bakar, bronca i zlato.713 Bile su pravilnog oblika: dugake, vitke i ravne s ljevkastim tj. zvonolikim zavretkom kroz koje je izlazio zvuk. Oblik i materijal od kojega su ova glazbala izraivana uvelike je utjecao i na kakvou zvuka koji je bio veoma visok i prodoran. Dok su u rogove mogli trubiti svi ljudi bez obzira na njihovu drutvenu funkciju, trublje su bile iskljuivo glazbalo sveenika.714 Postoje brojni prikazi biblijskih trublji: najpoznatiji je na Titovom slavoluku u Rimu. Trublje su prikazane i na brojnim pronaenim noviima, a opisuje ih i Josip Flavije u idovskim starinama.715 Od prvoga spomena trublji u Bibliji i njihovog opisa u Knjizi Brojeva (10,1-10) upada u oi da se uvijek spominju u parnom broju, tako je Mojsije dobio upute za izraivanje dvije trube. Broj dva moe se tumaiti u svjetlu zajednitva i harmonije odnosa: oni koji stoje pred Bogom moraju se slagati; za ispravno svjedoanstvo potrebna su dva svjedoka, i Isus svoje uenike alje dva po dva. Pored simbolikog shvaanja broja dva, postoji i praktino objanjenje: u vrijeme kad je Mojsije dobio upute za izradu trublji, samo su dva sveenika bila iva716. Spomenuto mjesto u
Ovoj pojavi ne treba toliko zamjerati jer je prisutna i u glazbenika: naime, veina jazz glazbenika ne pravi nikakve razlike izmeu limenih puhaa, pa je sklona sva glazbala te porodice nazivati rogovima. Zbrka u nazivlju limenih puhakih glazbala bila je prisutna i u 18. i 19. stoljeu. 713 Usp. E. WERNER, Musical instruments, u: The Interpreter's Dictionary of the Bible, , 472. 714 Usp. ISTO., , Music, u:The international Bible Encyclopedia (Bible history online) 715 Usp. The international Bible Encyclopedia 716 Usp. H. LOCKYER Jr., 58.
712

332

333 Knjizi Brojeva donosi brojne detalje o trubljama: Bog je Mojsiju naloio da napravi dvije trublje od kovana srebra koje e sluiti za sazivanje zajednice i pokretanje tabora. Postoji uputa i o nainu trubljenja: trubljenje u jednu trubu znai da se sazivaju glavari izraelski, tisunici. Ako se to trubljenje prati bojnim poklikom, to je signal za kretanje logora koji su utaboreni na istoku. Postoji varijanta s jo jednim poklikom kao i trubljenje bez poklika koje okuplja cijeli narod. Jahve izriito odreuje sveenike, sinove Aronove za trubae (10,8). Slijedei reci govore o ulozi trublji u ratu kao i ostalim primjenama s naglaenim teolokim obiljejem: Kad u svojoj zemlji poete u rat na neprijatelja koji vas pritisne, zaorite na trube s bojnim poklikom, i Jahve, Bog va, sjetit e se vas i bit ete izbavljeni od svojih neprijatelja. Na dan svoje sveanosti, svojih blagdana ili svojih mjeseevih mlaaka, dok prinosite svoje paljenice i priesnice, trubite u trube(10,910). Broj trublji koje su se koristile u hramu znatno se poveao za vrijeme Salomona, o emu svjedoi Druga knjiga Ljetopisa koja navodi sto i dvadeset sveenika koji su trubili u trublje (5,12). U Psalmima, hazozra se spominje samo jednom, i to skupa s rogom (98,6). Prorok Hoea trubljom i rogom najavljuje ratni pohod: Zasvirajte u rog u Gibeji, u trublju u Rami (5,8). Pored brojnih starozavjetnih mjesta, trublji su posvetili panju i novozavjetni pisci. Pavao u Prvoj Poslanici Korinanima dovodi je u vezu s otajstvom uskrsnua: Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju - jer zatrubit e - i mrtvi e uskrsnuti neraspadljivi i mi emo se izmijeniti (15,52).717 U Otkrivenju sedmorici anela dano je sedam trublji, na njihov znak odvijaju se strahovite promjene koje kulminiraju u uspostavi Bojeg kraljevstva nad svijetom (8 - 11). 3.2.3.5 Gajde, sumponyah Ve je bilo govora o neobinim glazbalima koja se u Bibliji spominju samo u sastavu Nabukodonozorova orkestra opisanom u Danijelovoj knjizi (3,5.7.10.15). Ovim za biblijskog ovjeka stranim glazbalima pripada i glazbalo sumponyah naziv je najvjerojatnije proistekao iz grke rijei
Ovaj je redak bio stoljeima inspiracija brojnim umjetnicima. Stihovi Tuba mirum spargens sonum, iz poznate sekvence Dies irae, dies illa koja sadri mnotvo biblijskih motiva, osobito iz Am 2,2 nadahnuti su njime. Motiv trublje koja poziva mrtve pred tron Gospodinov bio je omiljen i u slikarstvu i u glazbi, osobito u rekvijemima.
717

333

334 symphonia718, to znai zvuati skupa, zajedno svirati. Oito se radi o sloenijem glazbalu koje se sastoji od vie svirala. Hrvatski prijevod, kao i mnogi drugi, ovu rije prijevodi kao gajde, to je po svoj prilici odgovarajue znaenje.719 Gajde su veoma star instrument, a istraivanja su dovela do primjerka koji su Hetiti posjedovali tisuu godina pr. Kr.720 Rimljani su ih nazivali tibiae utriadariae ili utricularium, to odgovara grkom imenu za gajde.721 Ondanje su se gajde uglavnom sastojale od dvije svirale utisnute u ivotinjsku mjeinu.722 Gajde su bile rasprostranjene irom Azije i Europe. Njihova (ne)uporaba u Bibliji, ograniena samo na Nabukodonozorov orkestar moe se protumaiti odbojnou pobonih Izraelaca prema Babiloncima sklonima idolatriji i drugim praksama koje su se kosile sa idovskim pravovjerjem. 4. Zakljuak Prvo slijedi likovni prikaz glazbenih instrumenata. Stvarni zakljuak je Biblijska liturgijska poruka glazbe. 4.1 Likovni prikazi biblijskih glazbala Brojna arheoloka istraivanja i iskopavanja urodila su pronalascima koji iznova osvjetljavaju ono to je iz samih zapisa teko predoiti. Ti se pronalasci mogu svrstati u dvije skupine: sami artefakti - u ovom sluaju: glazbala, i njihovi likovni prikazi koji se obino nalaze naslikani na freskama ili isklesani u reljefima po hramovima, grobnicama, palaama, te na sitnijim predmetima poput onih namijenjenim kunoj uporabi ili novcu. Izbor prikaza ogranien je samo na najreprezentativnije primjere.723 Veina

Usp. The New Strong's dictionary Neki prevoditelji smatraju da se symphonia ne odnosi na glazbalo, nego skup glazbala koja su pripadala spomenutom orkestru a nisu poimence nabrojana. Interdisciplinarna istraivanja ipak daju veu vjerojatnost da se ipak radi o glazbalu gajdama. 720 Usp. P. A. SCHOLES, The Oxford companion to music, Oxford University Press, London 9 1955, 65. 721 Usp. J. STAINER 722 Usp. H. LOCKYER Jr., , 51. 723 Svi prikazi su preuzeti iz dosad navedenih tiskanih i elektronskih izvora, kao i: O. KEEL, Die Welt der altorientalischen Bildsymbolik und das Alte Testament, Benzinger Neukirchener Verlag, Zrich 31980.
718 719

334

335 su u obliku skice ili crtea koje su napravili brojni prouavatelji prema izvornima radi pruanja bolje i jasnije informacije.

Sl. 1. Skupina egipatskih Sl. 2. Asirci s runim plesaica bubnjevima koje sviraju bubnjeve i kastanjete

Sl. 3. Glinena figura ene s bubnjem iz Bronanog doba

Sl. 4. Skupina egipatskih plesaica s etvrtastim i okruglim bubnjevima

335

336

Sl. 5. Cimbali

Sl. 6. Asirac s cimbalima

Sl. 5. Razliite zveke i par egrtaljki opletenih ibljem

336

337

Sl. 6. Glazbenica s dvostranom (kutnom) lirom

Sl. 7. Semitski nomad s lirom; prikaz sviraa lire na komadu grnarije iz Megida

Sl. 8. idovi u babilonskom zarobljenitvu sviraju lire

Sl. 9. Egipatski glazbenici s prijenosnom i velikom harfom

337

338

Sl. 10. Egipanin s frulom izraenom od trske

Sl. 11. Egipatska sviraica na dvostrukim sviralama

Sl. 12. Razliiti primjerci rogova

Sl. 13. idovski novii sa srebrnim trubljama; Asirac s trubljom

Plijen iz opljakanog hrama u Jeruzalemu, na Titovom slavoluku u Rimu. Meu ostalim predmetima prikazane su i dvije trublje.

338

339

4.2 Biblijska liturgijska poruka glazbe Glazba u Bibliji tema je satkana od toliko raznobojnih niti koliko i sama Biblija. Ono to se na prvi pogled ini poznato, sigurno, proueno, daljnjim studiranjem pokazuje se samo potpuno drukijim: zapada se u labirint nepoznanica iz kojega se dodue, razabiru zlatne niti vodilje, ali je nemogue utvrditi odakle one dolaze, a jo je tee nazrijeti u kakvo li se velianstveno tkanje one konano stapaju. Traenje i potekoe nalaenja izlaza jasno se odraavaju i u ovoj radnji. Moda Biblija ne odgovara na sva pitanja muzikologa, koji bi vjerojatno kirurkom preciznou elio prodrijeti u sve slojeve njezine glazbe te ih detaljno analizirane, prouene, pokazati i dananjoj javnosti. Tako se obino prouavaju stare partiture pronaene u nekim zaboravljenim kutovima knjinica, samostana, crkvenih korova ili na jo neobinijim mjestima. No, postavlja se pitanje bi li to doista bili korisno ili potrebno? Biblijski se ovjek nije zamarao biljeenjem i strogom interpretacijom, autorskim pravima i originalnou u glazbi. On je shvaao glazbu u njezinom istinskom znaenju: govoru rjeitijem od rijei koji odraava neizrecivo, pribliava neshvatljivo, slavi i tuguje, neposredno se obraa Bogu i ovjeku, bez straha od nedostojnosti, bez pretvaranja, u potpunoj otvorenosti prema istini. Vjerojatno e biblijski egzegeti posvetiti panju drugim i za vjeru vanijim temama Biblije nego to je to glazba. Ipak se ne moe zanemariti njihov veliki doprinos ovoj tako bliskoj a tako dalekoj temi. Jer, kao to je to ve vie puta naglaeno u ovoj radnji, nemogue je danas posve odgonetnuti glazbu o kojoj Biblija pripovijeda. I nemogue ju je shvatiti iz dananjih tako irokih vidika, koji se nekad pokazuju daleko skuenijima od onih koji su imali primitivni glazbenici Biblije i Starog istoka na poecima civilizacije. Glazba je iva samo u onom trenu kada se izvodi, uvijek nova i neponovljiva. Biblija koja na skoro svakom, najmanje oekivanom koraku odie glazbom, istovremeno opisujui ih, skriva zvuke klicanja koji su odjekivali prilikom prelaska preko Crvenog mora, kakofoniju koja je parala

339

340 Mojsijeve ui dok je razgovarao s Jahvom, velianstvene orkestre levita i sveenika koji hvalili Boga u hramu i one tada dobro poznate napjeve po kojima su pjevali, slavili ili tugovali stari Hebreji i krani u Psalmima i hvalospjevima a koje je danas nemogue odgonetnuti. Neprocjenjiv je znaaj biblijske glazbe: ono to su drugi narodi ostavili u slikama i kipovima, idovi su ispjevali. Nijedna se od egipatskih ljubavnih slikarija ne moe usporediti s transcendentnou i bliskou, openitou i intimom Pjesme nad pjesmama, s ljepotom Psalama, s nenasluenim dubinama mudrosti pretoene u pjesme, himne, hvalospjeve, pohvalnice, tubalice. Moe li se danas uope pomisliti na ljepotu istonog i zapadnog kranskog bogosluja bez pjesme koju je ono naslijedilo od Biblije? Bez zanosnog pjevanja od kojeg su proroci padali u zanos, kojim je David slavio Jahvu, koje je sv. Augustina zanijelo te je ostao u dvojbi zbog tog fenomena. Moe li se zamisliti cjelokupnu zapadnu kulturu bez Palestrinine polifonije, Bachovih pasija i kantata, Hndelovih oratorija (da se ne spominje Mesija), i svih onih neprocjenjivih dragulja ovjeanstva koji su bili upravo nadahnuti Biblijom i njezinom glazbom? Nabrajanje zaduenosti glazbom Biblije moglo bi se protegnuti u nedogled. Ono to se ne bi trebalo smetnuti s uma kada se njezina glazba izgovara jest injenica da je to glazba due, nebeska glazba kojom se Boga hvali i s njim komunicira. Pjesma hvale koju Crkva redovito i neprekidno Bogu iskazuje u asoslovu naroda Bojega, ista je ona pjesma kojom su leviti i sveenici, kraljevi i seljaci slavili Boga, Stvoritelja i Gospodara svijeta i ljudske povijesti. Hvalite Jahvu, prizivajte mu ime; navjeujte meu narodima djela njegova! Pjevajte mu, svirajte mu, propovijedajte sva njegova udesa! Diite se svetim imenom njegovim, neka se raduje srce onih to trae Jahvu!

340

341 (1 Ljet 16,8-10) Popis izabrane i koritene literature ABRAHAM, Gerald, Oksfordska istorija muzike, Clio, Beograd 2001. ANDREIS, Josip, Povijest glazbe, Liber Mladost, Zagreb 31975. Enciklopedija Biblije, Duhovna stvarnost - Kranska sadanjost Hrvatsko biblijsko drutvo, Zagreb 2000. HARNONCOURT, Nikolaus, Glazba kao govor zvuka, Algoritam, Zagreb 2005. KEEL, Othmar, Die Welt der altorientalischen Bildsymbolik und das Alte Testament, Benzinger Neukirchener Verlag, Zrich 31980. LOCKYER, Henry Jr., All the music of the Bible, Hendrickson Publishers, Peabody 22005. New Catholic Encyclopedia, Jack Heraty & Ass. Inc., Washington 1982. Praktini biblijski leksikon, Kranska sadanjost, Zagreb 1997. RATZINGER, Joseph, Duh Liturgije, Ziral, Mostar Zagreb 2001. REBI, Adalbert, Biblijske starine, Kranska sadanjost, Zagreb 21992. REBI, Adalbert, Glazba i ples u psalmima, u: Biblija izvor religij i kultur, Zagreb 1998. REBI, Adalbert, Glazba u Bibliji, Sveta Cecilija, 61 (1991.) 3. SACHS, Curt, The History of Musical Instruments, W. W. Norton & Co., Inc., New York 1940. SCHOLES, Percy A., The Oxford companion to music, Oxford University Press, London 91955. The Garland Encyclopedia of World Music The Middle East (Vol. 6), Routledge, New York & London 2002. The Interpreter's Dictionary of the Bible, Abingdon Press, Nashville TOMI, Celestin, Psalmi kratak uvod i komentar, Zagreb 1973. VLAI, Petar, O pjesmi i glazbi kod Hebrejaca, Sveta Cecilija, 12 (1918.) 2-3. Introduction to the Harp, http://midtown.net/dragonwing/default.htm Music in Ancient Egypt (www.umich.edu/~kelseydb)
13

1982.

341

342 STAINER, John, The music of the Bible, Cassell, Petter, Galpin & Co., 1882, (online izdanje priredio Paul Ingram, www.katapi.org.uk) The international Bible Encyclopedia (Bible history online) Biblija 3 Bibleworks 6 Libronix Digital System library

SADRAJ 1. Uvod.......................................................................................3
IZABRANE KNJIGE A. REBIA...................................................................................2 1. MARIJA U BIBLIJI...............................................................................................4 11. MALI RELIGIJSKI RJENIK..............................................................................26 13. JERUZALEM 3000 GODINA...........................................................................29 MONARHIJA U STAROM ZAVJETU.................................................................150 IZABRANA LITERATURA......................................................................................180 IZABRANA LITERATURA 45......................................................................182 SVEUILITE U ZAGREBU...................................................................................183 .........................................................................................................................184 .........................................................................................................................184 DIPLOMSKI RAD..................................................................................................184 (7).......................................................................................184 MENTOR: Dr. sc. Nikola Hohnjec......................................................................184 STUDENT: Tomislav Peek...............................................................................184 Sveuilite u Zagrebu.........................................................................................298 1.1 Glazba staroga svijeta.................................................................................300 1.1.1 Glazba u velikim civilizacijama Bliskog Istoka...........................................301 SVEUILITE U ZAGREBU................................................................................343 Izbor knjiga prof. dr. Celestina Tomia.........................................................347 SADRAJ.............................................................................................................376

342

343

SVEUILITE U ZAGREBU KATOLIKI BOGOSLOVNI FAKULTET KATEDRA: Sveto pismo Starog zavjeta

343

344

DIPLOMSKI RAD (11)

PRIRUNICI ZA RAD SA STUDENTIMA PROF. DR. CELESTINA TOMIA

Mentor: prof. dr. Nikola Hohnjec

Student: Dejan Turza

Zagreb, 2007.

1.

UVOD Biblijski strunjak, profesor, odgajatelj, pisac i redovnik, dr. Celestin Tomi,

poznat je ne samo sveenicima koji su proli teoloku izobrazbu na Katolikom bogoslovnom fakultetu Sveuilita u Zagrebu, nego i irem krugu vjerske javnosti iju je panju privukao svojim mnogim djelima iz podruja Svetoga pisma. Mnogi su zahvaljujui trudu i zalaganju dr. C. Tomia ne samo upoznali, ve i zavoljeli Bibliju.

344

345 On je objavio 46 knjiga biblijskog i duhovnog sadraja te gotovo 2.500 znanstvenih i strunih radova, lanaka i recenzija, u vremenu od 1939. do 2006. godine. U ovome radu analizirani su njegovi prirunici za rad sa studentima te je na taj nain osvijetljen dio bogate batine koju je ostavio dananjim naratajima. Uvod je podijeljen na kratki opis metodologije rada, ivotni put prof. dr. C. Tomia te izbor iz njegovih knjiga. 1.1. Metodologija rada U ovom radu na temu Prirunici za rad sa studentima prof. dr. Celestina Tomia predstavljena su dva prirunika. To su Pristup Bibliji. Opi uvod u Sveto pismo i Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta. Autor ovim knjigama eli pribliiti Sveto pismo, kao i olakati itanje i shvaanje biblijske spasenjske poruke. Djela su nastala kao plod viegodinjih predavanja biblijskih znanosti dr. C. Tomia na Visokoj bogoslovnoj koli u Splitu, na Katolikom bogoslovnom fakultetu i na Filozofsko teolokom institutu Drube Isusove u Zagrebu. Da bi se ostvario zadani cilj ovaj rad je podijeljen na tri glavna poglavlja. To su uvod, prirunici i biblijsko teoloki rezultati. U uvodnom poglavlju obraeni su metodologija rada, ivotni put i izbor iz knjiga prof. dr. C. Tomia. Prikazani su osnovni i najbitniji podaci iz njegovog ivota znaajni za razumijevanje njegova rada, kao i okolnosti djelovanja. Nastavak donosi najznaajnija djela iz njegovog bogatog stvaralakog opusa, a navedene su samo one knjige koje su vezane uz Stari ili Novi zavjet. U drugom dijelu, koji je ujedno i glavni dio ovoga rada, obraeni su prirunici za rad sa studentima. Oba prirunika sadravaju vie od 300 stranica i predstavljaju znaajna djela u hrvatskoj biblijskoj literaturi. Prirunici su prvenstveno namjenjeni studentima, ali i svima koji ele produbiti i bolje razumjeti Bibliju. Prirunik Pristup Bibliji. Opi uvod u Sveto pismo podjeljen je na etiri glavna dijela: nadahnue, kanon, povijest i kritiku teksta te biblijsku hermeneutiku. Drugi prirunik koji je ovdje obraen Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta podjeljen je na povijesne, mudrosne i proroke knjige. U treem dijelu su prikazani biblijsko teoloki rezultati proizali iz obrade ove teme. Da bi se bolje sistematizirali rezultati rada, poglavlja su podijeljena u tri cjeline. Uvodni dio govori o okolnostima djelovanja prof. dr. C. Tomia. Zatim dolazi autorov pristup Bibliji, koji se temelji na dogmatskoj konstituciji II. vatikanskog sabora Dei Verbum, a navodi se i govor dr. C. Tomia o povijesti spasenja. Ovdje postaje 345

346 jasnije zato ga pojedini autori nazivaju 'egzegetom spasenjske povijesti'. Na kraju je zakljuak ovoga diplomskog rada. Rad se temelji na rezultatima proizalim iz istraivanja dotinih prirunika. Od literature je koriten zbornik Spe gaudentes. U nadi radosni. Zbornik je nastao u povodu 80. roendana prof. dr. C. Tomia, a uredio ga je Ljudevit Marai. Koriten je i Praktini biblijski leksikon A. Grabner Haider, kao i Jeruzalemska Biblija s velikim komentarom. 1.2. ivotni put prof. dr. Celestina Tomia Prof. dr. Celestin Tomi, franjevac konventualac, hrvatski bibliar i teolog, roen je 6. listopada 1917. godine u Visu. Osnovnu kolu zavrio je u rodnom Visu te s dvanaest godina ulazi u sjemenite franjevaca konventualca u Ptuju. Sveane redovnike zavjete polae nakon mature na II. klasinoj gimnaziji u Zagrebu 1938. godine. Nakon toga pohaa Katoliki bogoslovni fakultet u Zagrebu. Za sveenika je zareen u Rimu 1942. godine nakon ega nastavlja studij na Papinskom teolokom fakultetu sv. Bonaventure, Seraphicumu u Rimu. Magisterij iz teologiji postie 1943. godine, a doktorirao je u Seraphicumu 1945. godine s tezom "Il mistero di Cristo secondo S. Ignazio Martire". U domovinu se vraa 1947. godine. U Splitu na Visokoj bogoslovnoj koli od 1947. do 1953. godine predaje Sveto pismo, Stari i Novi zavjet i biblijske jezike. Od 1953. godine premjeten je u Zagreb kao definitor Hrvatske provincije franjevaca konventualaca te na Katolikom bogoslovnom fakultetu poinje predavati biblijske jezike, hebrejski, grki i latinski. Opi i posebni uvod u Sveto pismo predaje od 1953. do 1970. godine. Najprije kao asistent pri katedri Svetoga pisma Starog zavjeta, zatim od 15. studenog 1976. godine kao izvanredni profesor i od 6. listopada 1979. kao redoviti profesor. Vrio je slubu prodekana u akademskoj godini 1977./1978. i od 1982. do 1986. godine te dekana od 1972. do 1982. godine i od 1986. do 1988. godine. Osim djelatnosti na Katolikom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu dr. C. Tomi predaje razne biblijske predmete i na Filozofsko-teolokom institutu Drube Isusove u Zagrebu. Na njegovom odjelu Obiteljskog instituta od 1970. godine i takoer na Odjelu za kranski nazor od 1971. godine. Na tamonjem Filozofskoteolokom institutu predaje od 1976. pa sve do 1994. godine. Kada je izdavaka kua Stvarnost iz Zagreba odluila tiskati novo izdanje hrvatskog prijevoda Biblije, prof. dr. Bonaventura Duda okupio je hrvatske bibliare koji su pripremali tekstove. Prof. dr. C. Tomi suraivao je kao biblijski lektor u veini 346

347 knjiga Staroga zavjeta i pripremio uvod i napomene uz mudrosne knjige Staroga zavjeta. Dr. C. Tomi suraivao je i u radu oko prijevoda Novog zavjeta, Zagreb 1973. godine. Kao lan Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualca vrio je razne odgovorne slube u zajednici. Prof. dr. C. Tomi bio je lan urednikog vijea Veritasa i njegov stalni suradnik od samih poetaka, sve do svoje smrti. U povodu Svjetskoga dana sredstava drutvene komunikacije 2003. godine dobio je posebno priznanje Hrvatskog drutva katolikih novinara za neumorno dugogodinje prenoenje biblijske poruke u katolikim javnim glasilima. Godine 2006. umro je u Zagrebu u 89. godini ivota, 72. godini redovnitva i 64. godini sveenitva. Izbor knjiga prof. dr. Celestina Tomia Prof. dr. Celestin Tomi jedan je od najplodnijih hrvatskih biblijskih autora. U Biblijskom nizu Povijest spasenja od petnaest knjiga protumaio je cijelu Bibliju. Tri knjige obrauju temeljni starozavjetni tekst - Mojsijevo Petoknjije. Po dva sveska su za povijesne, proroke i poune knjige. Za temeljni tekst Novoga zavjeta, napisao je tri knjige. Po jednu knjigu napisao je za pojedinu etapu povijesti poetaka Crkve. To su hijerarhijska Crkva: Petar, misionarska Crkva: Pavao i duhovska Crkva: Ivan. Vaan dio opusa dr. C. Tomia ine prirunici za rad sa studentima: Pristup Bibliji. Opi uvod u Sveto pismo i Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta. Ovdje su odvojeno navedene samo one knjige koje su vezane uz Stari ili Novi zavjet. 724 Sve navedene knjige su u izdanju Provincijalata hrvatskih franjevaca konventualaca, osim knjige Evanelja djetinjstva Isusova, koja je izdana u Kranskoj sadanjosti. Knjige uz Stari zavjet725: 724
725

Psalmi. Kratki uvod i komentar, Zagreb 1973. Prapovijest Spasenja, Zagreb 1977, 306 str. Praoci Izraela, Zagreb 1978. Izlazak, Zagreb 1979, 416 str. U zemlju obeanja, Zagreb 1980. Davidovo doba, Zagreb 1982, 390 str.
Uz knjige koje su napisane na vie od 300 stranica navodi se i broj stranica. Ovdje nisu uvrtene knjige otisnute ciklostilom: Pristup Bibliji. Opa introdukcija u Sveto pismo, Zagreb 1969. Poruka spasenja Staroga zavjeta, Zagreb 1970, 334 str. i Knjige mudrosti, Zagreb 1973.

347

348 2. Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta, Zagreb 1983, 504 str. Ilijino vrijeme, Zagreb 1985. Pristup Bibliji. Opi uvod u Sveto pismo, Zagreb 1986, 421 str. Psalmi, kratki uvod i tumaenje, prepravljeno izdanje, Zagreb 1986, 382 str. Veliki proroci, Zagreb 1987. Zaeci idovstva, Zagreb 1988. Vrijeme iekivanja, Zagreb 1989. Evanelja djetinjstva Isusova, Kranska sadanjost, Zagreb 1971. Ivan Krstitelj, Zagreb 1978. Savao Pavao, Zagreb 1982, 462 str. Isus iz Nazareta: Bog s nama, Zagreb 1990. Isus iz Nazareta: Prorok i Krist, Zagreb 1991, 358 str. Isus iz Nazareta. Gospodin slave, Zagreb 1992, 303 str. Poeci Crkve: Petar prvak apostola, Zagreb 1994. Poeci Crkve: Pavao apostol naroda, Zagreb 1995, 352 str. Poeci Crkve: Ivan evanelist ljubavi, Zagreb 1995. Otkrivenje svetog Ivana apostola, Zagreb 1997, 340 str. PRIRUNICI Ovdje su predstavljena dva prirunika za rad sa studentima prof. dr. Celestina Tomia. To su "Pristup Bibliji. Opi uvod u Sveto pismo" i "Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta". Prirunici slue kao uvod u Bibliju, a nastoje pribliiti Sveto pismo, olakati itanje i shvaanje biblijske spasenjske poruke. Ova djela su nastala kao plod viegodinjih predavanja biblijskih znanosti dr. C. Tomia na Visokoj bogoslovnoj koli u Splitu, na Katolikom bogoslovnom fakultetu i na Filozofsko teolokom institutu Drube Isusove u Zagrebu. Oba prirunika obuhvaaju vie od 300 stranica i predstavljaju znaajna djela u hrvatskoj egzegezi. Oni su prvenstveno namijenjeni studentima, ali i svima koji ele produbiti svoje razumijevanje Biblije. 2.1. Pristup Bibliji. Opi uvod u Sveto pismo U ovom priruniku prof. dr. C. Tomi opseno i temeljito progovara o temama vanim za ispravno razumijevanje Svetoga pisma. Pisanje bazira na najnovijim znanstvenim dostignuima toga vremena iz podruja egzegeze, povijesti, arheologije, zemljopisa i drugih znanosti. Pisac prouava ostavtinu crkvenih otaca, uiteljstva Crkve i crkvenih sabora, a posebnu vanost pridaje enciklikama velikih 348

Knjige uz Novi zavjet:

349 biblijskih ppa: Leona XIII, Pija X, Pija XI, Pija XII, Ivana XXIII, Pavla VI. i Ivana Pavla II. kao i II. vatikanskom saboru.726 Primjeuje se da u potpunosti pristupa Bibliji u duhu II. vatikanskog sabora. On Svetom pismu pristupa kristoloki, pneumatoloki i eklezijalno. Ovo djelo takoer predstavlja uvod u biblijske znanosti na hrvatskom jeziku. Prirunik je podijeljen na etiri poglavlja: nadahnue, kanon, povijest i kritiku teksta te biblijsku hermeneutiku. Na isti su nain podijeljena poglavlja u ovome radu. U uvodu autor pojanjava da je Sveto pismo ivot Crkve i njezino pravilo. Zatim tumai naslove iz zbirke nadahnutih tekstova: Sveto pismo, Biblija, Stari i Novi zavjet, savez, pisana Rije, instrumentum i autoritet. Autor prikazuje podjelu Svetog pisma kod idova i krana, kao i podjelu na glave i retke. Govori o potrebi uvoda u Sveto pismo obzirom na njegovu pripadnost odreenom prostoru i vremenu. Bibliju su pisali semiti jezikom svoga vremena, a obzirom da su autografi izgubljeni, ostali su samo prijepisi, prijevodi i komentari. Kako bi se dolo do izvornog teksta koji je napisao sveti pisac neoophodna je kritika teksta, a autor istie kako je najvanije shvatiti da je Sveto pismo Boja poruka. U nastavku on tumai zadau i podjelu uvoda u Sveto pismo prije i poslije II. vatikanskog sabora. Izlaui metodu opeg uvoda u Sveto pismo na osnovi dokumenta Dei Verbum, autor ju smjeta na prikladno mjesto meu teolokim znanostima. On ovdje navodi izvore za opi uvod u Sveto pismo: crkveno uiteljstvo, tj. ope i pokrajinske sabore, enciklike i dekrete Papinske biblijske komisije, Sveto pismo, predaju Crkve, skolastike teologe, apokrife, heretike i profane autore prvih vjekova te pomone znanosti.727 2.1.1. Nadahnue Prvi dio ovog prirunika bavi se boanskim porijeklom ili nadahnuem Svetog pisma. Dr. C. Tomi temu je podijelio na pet cjelina. U poetnim ulomcima on tumai razliku izmeu objave i nadahnua da bi zatim pojasnio Bibliju kao Boju rije. U nastavku autor progovara o promiljanju Crkve nad otajstvom Biblije. Temeljei se na dokumentu "Dei Verbum" prof. dr. C. Tomi predstavlja opseg nadahnua i kriterij za isto. Spominje i povijest problema istinitosti Svetog pisma, a u zadnjem ulomku progovara o eklezijalnoj dimenziji nadahnua.
726

Na kraju ulomaka koji obrauju zahtjevnija pitanja iz uvoda u Sveto pismo prof. dr. C. Tomi donosi

izvore toga teksta. Usp. C. TOMI, Pristup Bibliji. Opi uvod u Sveto pismo, Provincijalat franjevaca konventualaca, Zagreb 1986, 95-99, 102-104, 150-153.
727

Na kraju ulomka autor iznosi kratku povijest uvoda u Sveto pismo te ju dijeli na etiri razdoblja:

patristiko doba, srednji vijek, novo doba i XIX. i XX. stoljee. ISTI, 22-25.

349

350 2.1.1.1. Objava i nadahnue Ovdje prof. dr. C. Tomi govori o Bojoj objavi te tumai kozmiku i povijesnu objavu. Nakon toga pojanjava pojam objave u Svetom pismu i u dokumentima I. i II. vatikanskog sabora te progovara o uzvienosti objave. Zatim tumai objavu tako da pojanjava to je ovjekova rije, rije Jahvina te rasvjetljava odnos Boje rijei i zahvata. Autor objanjava nadahnue govorei o tome kako je Bog govorio po prorocima, o djelovanju duha Jahvina u povijesti spasenja te progovarajui i o biblijskom nadahnuu.728 Odnos objave i nadahnua pisac pojanjava govorei o rijei Bojoj i duhu Jahvinom, o razlici izmeu objave i nadahnua te o razlici izmeu Boje rijei i Svetog pisma. 2.1.1.2. Biblija je Boja rije Budui da se objava dogodila u odreenom povijesnom trenutku, za biblijsku objavu vana je predaja te objave. U ovom ulomku dr. C. Tomi izlae predaju Boje rijei. On tumai znaenje pojma predaje i znaenje predaje u Kristovoj Crkvi te u Starom i Novom zavjetu. Sveto pismo Starog zavjeta jest rije Boja. Izrael kroz svoju povijest pokazuje svijest da posjeduje svete knjige. Vjeruje da su knjige napisali proroci i 'mudraci' pokrenuti Bojim Duhom. Prof. dr. C. Tomi nadalje tumai da ove knjige sadre boanski i spasiteljski plan. Sveto pismo je Boja rije i za Isusa i apostole, to pokazuju izriaji Isusa i apostola gdje potvruju vjeru idova u Sveto pismo. Kao dokaz toj tvrdnji pisac citira drugu Petrovu poslanicu koja sadri istine i vjeru prve kranske zajednice: "Nijedno se prorotvo Pisma ne moe tumaiti samovoljno, jer nikada prorotvo ne bi ljudskom voljom doneseno, nego su Duhom Svetim poneseni, ljudi od Boga govorili" (2 Pt 1,20-21). 2.1.1.3. Crkva razmilja nad otajstvom Biblije Autor ovaj ulomak zapoinje tumaenjem nauka crkvenih otaca. Oni su oduvijek smatrali da je Sveto pismo nadahnuto te da je ovjek samo Boje orue, a Bog 'autor' Svetog pisma. Smatrali su i da se ono moe shvatiti kao Boji 'diktat', kao svojevrsno Sveto pismo Oca nebeskoga. U nastavku dr. C. Tomi prua uvid u nauk srednjovjekovnih teologa koji nastavljaju otaku predaju. Oni naglaavaju nadahnutost Svetog pisma i priznaju ljudski element u sastavljanju svetih knjiga. Autor ukratko analizira misao kasne patristike i rane skolastike, nauk Tome Akvinskog o karizmama729 te njegovo tumaenje instrumentalnog uzroka. Kao
728 729

Teko je slijediti pievu misao u ovome ulomku. ISTI, 42-44. Prof. dr. C. Tomi posebno obrauje karizmu prorotva. ISTI, 75.

350

351 reakcija na protestantizam koji poistovjeuje nadahnue i objavu, dolazi do katolikog odgovora na Tridentskom koncilu. U tom razdoblju postoje i manjkava shvaanja nadahnua koje prof. dr. C. Tomi ovdje analizira.730 Pojavom racionalizma u filozofiji dolazi do sve veeg poricanja karizme nadahnua, a naposlijetku I. vatikanski koncil u konstituciji "Dei Filius" dovodi do definicije nadahnua koju pisac ovdje donosi. Ona kae da je Sveto pismo nastalo ljudskim zalaganjem pod utjecajem Duha Svetoga, jer je Bog autor Svetog pisma koje je predano Crkvi. Autor predstavlja encikliku "Providentissimus" pape Leona XIII. iz 1893. godine, koja je od velike vanosti za biblijski studij te sve probleme zahvaa vrlo jasno i duboko. Enciklika sadri definiciju nadahnua, govori o naravi nadahnua, kriterijima hermeneutike i vanosti Biblije za teologiju. Psihologija hagiografa zapoinje u XVII. stoljeu i u XIX. stoljeu i dobiva klasinu shemu: razum volja izvrne moi. Ovdje pisac iznosi teoloke refleksije o naravi nadahnua i o tome kako nadahnue djeluje na hagiografa. Takoer tumai boanski utjecaj na razum, volju i ostale ljudske moi. Kada govori o nadahnutoj knjizi, autor izlae da je sve u Svetom pismu nadahnuto. On progovara i o boanskom utjecaju, kao i utjecaju nadahnutog pisca. II. vatikanski sabor saeo je tradicionalnu nauku: "Pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude, koje je u djelatnosti njihovih sposobnosti i moi upotrijebio, da njegovim djelovanjem u njima i po njima kao pravi autori pismeno predaju sve ono i samo ono to on hoe" (DV 11). Pod naslovom "U znaku traenja" dr. C. Tomi prezentira dananje katoliko tumaenje o naravi nadahnua. Nema izriito jedinstvenog katolikog tumaenja, jer i sami crkveni dokumenti openito govore o instrumentalnosti te ostaju otvoreni za razvoj teoloke refleksije.731 O tome je li Biblija nadahnuta knjiga ili ona nadahnjuje, on progovara u posebnom poglavlju732 te na koncu ovog ulomka predstavlja svete knjige velikih religija. 2.1.1.4. Opseg i kriterij nadahnua Katolika crkva ui da je sve u vezi Svetog pisma nadahnuto. U ovom poglavlju prof. dr. C. Tomi prenosi neke izjave crkvenog uiteljstva po tom pitanju te
730 731

Ulomak je preopiran te je teko pratiti autorovu misao. ISTI, 79-80. Radi boljeg produbljivanja odnosa Bog autor i pisac pravi autor Biblije, dr. C. Tomi donosi Autor iznosi teze M. Luthera, J. Kalvina, K. Bartha i E. Brunnera, kao i katoliki odgovor. ISTI, 100-

teoloke modele promiljanja K. Rahnera, P. Benoita i Alonso Schkela. ISTI, 96-99.

732

101.

351

352 progovara o nauku Svetog pisma i Predaje. Tako podsjea i na izjavu II. vatikanskog sabora: "Knjige i Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere dri svetima i kanonskima zato to su po nadahnuu Duha Svetoga napisane imaju Boga za autora" (DV 11). On ovdje navodi i neka manjkava uenja o nadahnuu.733 U drugom dijelu poglavlja pisac iznosi kriterij nadahnua. Po protestantskom naelu sola Scriptura, samo Sveto pismo svjedoi o svom nadahnuu, a autor istie i vanost svjedoanstva ljudskog autora te Boje svjedoanstvo. 2.1.1.5. Istina Biblije i eklezijalnost nadahnua Ovdje dr. C. Tomi razlae povijest problema istinitosti Svetog pisma. Na poetku tumai da stari pojam nezabludivost nije prikladan da izrazi ono svojstvo koje Biblija uistinu posjeduje. Ona se temelji na nadahnuu te iskljuuje spekulativnu i praktinu zabludu ili la. To svojstvo posjeduju prvospisi, a dananji tekst samo ako je vjeran izvornim tekstovima. U nastavku pisac razlae nauk idovske i kranske vjere da Sveto pismo ne vara, niti je u stanju prevariti. Uslijed naglog razvoja prirodnih i povijesnih znanosti u XIX. stoljeu dola je u pitanje istinitost Svetog pisma u mnogim podrujima. Traenjem rjeenja 'biblijskog pitanja' pronaeno je vie odgovora. Autor se ograniio na nezabludivost Biblije u pitanjima vjere i morala. Povijesna prividnost tumai da biblijski pisci mnogo toga tumae prema miljenju svoga vremena, a ne po stvarnoj istini. Naelo ukljunih navoda kae da biblijski pisac smatra istinitim ono o emu pie, dok se solidnim dokazom ne dokae suprotno. Potrebno je odrediti knjievne vrste u Bibliji te svaku pojedinano shvatiti i tumaiti kao takvu. Rjeenje daje II. vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji Dei Verbum. Nakon to je autor iznio kratku povijest nastanka toga teksta734, on iznosi i njegov nauk. Polazna je toka uvijek nakana biblijskog pisca. Da bi se bolje shvatila istina spasenja te biblijski pojam istine, autor iznosi razliku izmeu grkog i biblijsko kranskog poimanja istine. U Bibliji je prisutna religiozna istina, ona koja raste te se moe razumjeti jedino kada se Biblija sagleda u cjelini. Prof. dr. C. Tomi pokazuje primjenu istine Biblije ukazivanjem na njezin odnos prema znanosti. U odnosu Biblije i povijesti ukazao je na bitne elemente kao to su: povijesne knjievne vrste u Bibliji,

733

Pisac ukratko prikazuje glavnu misao E. Holdena, kardinala J. Newmana, F. Lenormanta i A.

Rohlinga. ISTI, 106-107. 734 Povijesni razvoj teksta DV 11 prof. dr. C. Tomi jasno i ukratko prikazuje u: ISTI, 121-123.

352

353 naini pisanja povijesti u Bibliji te pojanjava to je povijest spasenja.735 U posebnom ulomku dr. C. Tomi progovara o eklezijalnoj dimenziji nadahnua. Sredinja tema novije teologije jest Kristov misterij i posebno Boji narod. Da bi se mogao bolje shvatiti pojam nadahnua, teolozi se trude da ga uklope u cjelokupni misterij spasenja, to biblijski autori samo djelomino ostvaruju.736 2.1.2. Kanon Drugi dio prirunika obrauje kanon svetih spisa. Pisac temu razlae u pet cjelina koje su ovdje radi jednostavnosti saete u tri osnovne cjeline. Na poetku on tumai to je to kanon, a nakon toga prikazuje odnos crkvenog uiteljstva i kanona. On pojanjava postanak starozavjetnog kanona u idovskoj predaji i vanost kanona u Kristovo vrijeme. U nastavku tumai kanon Novog zavjeta i stav kranske zajednice prema kanonu. Na kraju ove cjeline autor govori o vanosti apokrifa. U dodatku predstavlja rezultate otkria stoljea Kumranske spise. 2.1.2.1. Kanon i odnos kanon - crkveno uiteljstvo U uvodu dr. C. Tomi objanjava etimologiju rijei kanon i razumijevanje kanona kod crkvenih pisaca. Tumai razliku izmeu inspiracije i kanoniciteta. Biblijska knjiga je nadahnuta jer Bog je njezin zaetnik, a kanonska jer ju je Crkva kao nadahnutu primila i potvrdila. Autor takoer ini jasnom razdiobu kanona kod idova i u Crkvi. idovi dijele svoj kanon na tri dijela: Zakon, Proroci i Pisci. Njih ini ukupno 39 knjiga. Krani dijele kanon na Stari i Novi zavjet. Dananju podjelu Svetog pisma Katolika crkva je prihvatila u XIV. stoljeu. Stari zavjet dijeli se na: povijesne knjige, 21 knjiga, mudrosne knjige, 7 knjiga i proroke knjige, 16 knjiga. Novi zavjet podijeljen je na: evanelja, 4 knjige, Djela apostolska, poslanice, 12 Pavlovih, poslanicu Hebrejima i 7 katolikih poslanica te Otkrivenje. Stari zavjet sadri 46 knjiga, a Novi zavjet 27 knjiga. Biblija Crkve ima ukupno 73 knjige. Autor nadalje pojanjava protokanonske i deuterokanonske knjige. Govorei o kriterijima kanoninosti, on tumai nedostatne kriterije te objanjava kako Crkva dolazi do svijesti kanoniciteta svetih knjiga. U daljnjem ulomku dr. C. Tomi progovara o vanosti crkvenog uiteljstva i kanona. Ima nekoliko izjava pokrajinskih sabora i ppa, kao i sveana definicija
735

U poglavlju "Pouka Svetog pisma i Boja svetost" autor donosi opise okrutnosti, sablanjivih stvari

i proklinjanja te pribliava boansku pedagogiju. ISTI, 137-140.

736

Pisac iznosi promiljanja K. Rahnera, Y. Congara i P. Grelota te zakljuuje da Biblija nije objava

istina, nego objava Boga koji je istina. ISTI, 141-142.

353

354 kanona na Tridentinskom saboru koje pisac izlae i tumai. 737 Povod nastanka dekreta su sumnje i kolebanja kod nekih katolikih teologa o drugokanonskim knjigama, a posebno smionost protestanata koji s M. Lutherom zabacuju te knjige. Na koncu ovog kratkog poglavlja on navodi izjave II. vatikanskog sabora o kanoninosti teksta. Tako posebno istie sljedee dvije: "Sve od Boga objavljeno, to nam se u Svetom pismu slovom uva i daje, pismeno je utvreno dahom Duha Svetoga. Jer knjige i Starog i Novog zavjeta u cjelini sa svim njihovim dijelovima sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere dri svetim i kanonskim" (DV 11) i "Po istoj Predaji Crkve dolazi do spoznanja cjeline kanona svetih knjiga: po njoj se samo Sveto pismo u Crkvi prodornije shvaa i biva bez prestanka djelotvorno" (DV 8). 2.1.2.2. Kanon u idovskoj i apostolskoj predaji Ovaj dio govori o postanku starozavjetnog kanona te kako je on djelomice usporedno nastao u Zakonu, Prorocima i Spisima. U kratkom ulomku autor navodi razliite naslove tih triju zbirki. Iznosi i kriterij kanoninosti tekstova te razliita miljenja o konanom utvrivanju kanoninosti. Neki smatraju da je Ezra zavrio kanon, drugi da je to bila Velika sinagoga, a trei da je konanu odluku o tome donijela sinoda u Jamniji. U Kristovo vrijeme slubeno idovstvo jo nije imalo utvren kanon, tako da postoje palestinski i aleksandrijski kanon. Prof. dr. C. Tomi kanonu Svetog pisma u boansko - apostolskoj predaji posveuje cijeli ulomak. Za katolike problem kanona dogmatski je rijeen na Tridentskom saboru. Ovdje je iznesena boansko - apostolska predaja kroz povijest. Najprije kranski kanon Staroga zavjeta u svjedoanstvu Krista i apostola te u prva tri stoljea i konano svjedoanstva o kanonu Staroga zavjeta u IV. i V. stoljeu. Kanon Novoga zavjeta najvie se tumai u djelovanju apostolske crkve.738 Pisac ukazuje na svjedoanstvo prve Crkve. Potom povijesnim slijedom govori o poimanju kanona Novog zavjeta kod apostolskih otaca i prvih apologeta, priznanje kanona u Crkvi te konano od VI. stoljea do Tridentskog sabora. 739 U posljednjem dijelu ovog poglavlja autor progovara o izgubljenim knjigama. 2.1.2.3. Apokrifi
737 738 739

Prof. dr. C. Tomi je majstorski i sistematski obradio ovo poglavlje. ISTI, 154-157. Tu je Crkva na okupu. Ovdje se tumai nastanak, knjige i pojam Novog zavjeta. ISTI, 174. U posebnom poglavlju pisac iznosi zanimljiva stajalita kranskih zajednica prema kanonu, tako u

Pravoslavnoj crkvi, u ostalim istonim crkvama te u protestanata. ISTI, 177-183.

354

355 U uvodu ovog ulomka pisac govori openito o apokrifima: o znaenju imena, postanku, vanosti, sadraju i razdiobi. Nakon toga predstavlja apokrife Staroga zavjeta. On ih je podijelio na povijesne, poune i proroke apokrife. Povijesni apokrifi su: Knjiga jubileja, Trea Ezrina knjiga, Trea Makabejska knjiga, Uznesenje Izaijino i Salomonova oporuka. Pouni su apokrifi: Oporuka Dvanaestorice patrijarha, Psalmi Salomonovi, Salomonove ode i etvrta Makabejska knjiga. U proroke apokrife ubrajaju se: Henohova knjiga, etvrta Ezrina knjiga i Sibilinska proroanstva. Krani su napisali oko stotinjak apokrifa, a oni su po formi i sadraju slini kanonskim spisima. Novozavjetni apokrifi podijeljeni su na apokrifna evanelja: evanelje Hebreja ili evanelje Nazareja, Jakovljevo protoevanelje, Tomino evanelje740, Tomino evanelje i Nikodemovo evanelje. Apokrifna djela apostolska su: djela Petrova, djela Andrijina, djela Pavlova i djela Ivanova. Apokrifne su poslanice: pismo Isusovo Abgaru, Pavlove poslanice Korinanima, Laodicejcima te filozofu Seneki i poslanica Seneke Pavlu. Takoer se tu ubrajaju i apokrifne apokalipse: Petrova apokalipsa, Pavlova apokalipsa, Tomina apokalipsa i apokalipsa Blaene Djevice. U dodatku o Kumranu, autor govori o najvanijem otkriu XX. stoljea, otkriu kumranskih rukopisa iz pilje kraj Mrtvog mora.741 2.1.3. Povijest i kritika teksta Povijest i kritika teksta Biblije trei je dio ovog prirunika. On govori o uzrocima i vrstama pogreaka te o pravilima kritike teksta. Nakon toga autor pojanjava povijest izvornog teksta Biblije. On izlae nauk o jeziku i pismu Biblije te povijest hebrejskog teksta Biblije. Takoer pojanjava povijest i kritiku teksta Novog zavjeta. U nastavku prikazuje stare istone i latinske prijevode Biblije kao i staroslavenski prijevod. Na kraju navodi vanije prijevode na ive jezike. 2.1.3.1. Kritika teksta i povijest izvornog teksta Na poetku ovog vanog poglavlja prof. dr. C. Tomi objanjava to je kritika teksta, govori o izvorniku i njegovim prijepisima te o povijesti kritike teksta. Uzroci pogreaka su mnogostruki, a mogu biti povijesne i psiholoke naravi. Takoer, pojanjava to su recenzije i redakcije. Pogreke dijeli na etiri kategorije: isputanje, dodavanje, izmjene i zamjene slova. Nadalje autor tumai pravila kritike

740

741 Od

Tome, izraelskog filozofa iz II.-III. stoljea. ISTI, 196. Autor prikazuje tijek iskapanja u Hirbet Kumranu te govori o pripadnicima kumranske zajednice i

znaajkama te zajednice. Prikazujui bogatstvo kumranske biblioteke, pisac navodi da se do danas sauvalo samo oko 600 rukopisa, to je tek jedna stotina te biblioteke. ISTI, 200-211.

355

356 teksta. To su prvenstveno potreba studija kodeksa te primjena verbalne, vanjske i unutarnje kritike. Da bi se bolje razumjela povijest izvornog biblijskog teksta, on ovdje opisuje jezik i pismo Biblije. Biblijski jezici su hebrejski, aramejski i grki jezik. Prvo hebrejsko pismo je feniki alfabet od 22 slova. U babilonskom izgnanstvu idovi prihvaaju aramejski jezik i pismo, koje se kasnije razvija u kvadratno pismo. U nastavku pisac opisuje materijal za pisanje te oblik 'knjige'.742 Nakon toga nabraja vrste kodeksa grkog teksta. Opisom povijesti hebrejskog teksta Biblije, on navodi povijesna razdoblja hebrejskog teksta Biblije, rad pismoznanaca, rukopise hebrejskog teksta te tiskane Biblije. U prikazu povijesti i kritike teksta Novog zavjeta, autor pojanjava povjesnu ulogu biblijskog teksta. On tu navodi svjedoke grkog teksta, brojano stanje kodeksa, znanstvene oznake rukopisa i najznamenitije rukopise: majuskulne kodekse, minuskulne kodekse i papiruse.743 Tekstualna kritika Novoga zavjeta dijeli rukopise te donosi familije i tipove novozavjetnog teksta. Postoji biblijski tekst evanelja zapadne familije (D), Hezihijeva recenzija (H ili B), Cezarejska familija (C) i Lucijanova familija (K ili A). Pri kraju ovog ulomka dr. C. Tomi iznosi naela za kritiku novozavjetnog teksta. Prvo tiskano izdanje grke Biblije nalazi se u V. svesku Komplutske poligote iz 1514. godine, a prvim kritikim izdanjem smatra se Novum Testanentum Graece C. Lachmanna, otisnut u Berlinu 1831. godine. Autor takoer navodi vie kritikih izdanja iz dvadesetog stoljea. 2.1.3.2. Prijevodi Biblije Stari prijevodi Biblije vrlo su vani za rekonstrukciju izvornog teksta. Stare prijevode pisac dijeli na stare istone prijevode, stare latinske prijevode i staroslavenski prijevod. Stare istone prijevode dijeli na stare istone prijevode Starog zavjeta i stare istone prijevode Novog zavjeta. Najvaniji stari istoni prijevod Starog zavjeta je grko - aleksandrijski prijevod, Septuaginta. Nadalje govori o autoritetu prijevoda u idovstvu i u kranstvu te o nadahnutosti teksta. Predstavljajui recenzije i prijevode Septuaginte autor spominje i druge grke prijevode: Akvilin, Teodocionov i Simahov prijevod. Govorei o Septuaginti kod krana, dr. C. Tomi predoava Hezihijevu i Lucijanovu recenziju. Tu su navedeni i drugi stari istoni prijevodi Starog zavjeta: aramejski prijevodi - targumi, sirski prijevod Peita, arapski prijevodi i perzijski ili iranski prijevodi. Nastavak donosi i stare istone prijevode Novog zavjeta: sirski, koptski, etiopski, armenski i georgijski
742 743

Dr. C. Tomi vrlo detaljno obrauje ovu temu. ISTI, 226-228. Pisac optereuje itatelja velikom koliinom suvinih podataka. ISTI, 235-239.

356

357 prijevod. Stari latinski prijevodi Biblije su Vetus latina744 i Vulgata. Ovdje pisac tumai njihov naziv, broj i vrijeme postanka. U govoru o Vulgati pojanjava njezino ime i porijeklo te opisuje Jeronimov ivot i znaajke njegova prijevoda. U povijesnoj perspektivi autor se osvre na Vulgatu do Tridentskog sabora, njezin sadraj, irenje i kvarenje te na Vulgatu prigodom otkria tiskarskog umijea. U nastavku iznosi kritika izdanja Vulgate. Opisuje ivot i rad brae irila i Metoda, prevodioca Biblije na staroslavenski jezik. U ulomku Prijevodi na ive jezike dr. C. Tomi navodi hrvatske prijevode Biblije745 i vanije prijevode na druge slavenske i europske jezike. 2.1.4. Biblijska hermeneutika etvrtim dijelom prirunika dr. C. Tomi nastoji uvesti itatelja u samu bit biblijske hermeneutike. Da bi uspjeno obavio svoj zadatak autor je temu zapoeo govorom o znaenju hermeneutike u suvremenoj katolikoj egzegezi. U nastavku prua uvid u podjelu biblijskog smisla na doslovni, duhovni i tipski smisao. U zasebnim ulomcima pisac govori o tumaenju i praktinoj primjeni Biblije. 2.1.4.1. Hermeneutski problem danas Govorei o znaenju hermeneutike, autor progovara o pojmu hermeneutika, o tradicionalnoj i novoj hermeneutici te odvajanju egzegeze i hermeneutike. On napominje vanost hermeneutike u suvremenoj filozofiji te navodi pionire moderne hermeneutike. Hermeneutski proces u protestantskoj teologiji vrlo je razgranat te ga pisac nastoji pribliiti itatelju.746 Hermeneutski problem u suvremenoj katolikoj egzegezi protumaen je kroz analizu razliitih odnosa. Autor zakljuuje da je u hermeneutici vano sauvati ravnoteu izmeu itaa teksta i metode analize. 2.1.4.2. Biblijski smisao, noematika Ovaj ulomak pisac zapoinje definicijom smisla te nastavlja prikazom tumaenja smisla kod otaca i crkvenih pisaca. Oni noematiku dijele na literarni, alegorijski, tipski, anagogijski, mistini i pneumatini smisao. Toma Akvinski govori o poetnom ili temeljnom smislu, povijesnom ili doslovnom smislu i duhovnom smislu.
744 745

Svi prijevodi na latinski jezik prije prijevoda sv. Jeronima nazivaju se Vetus latina. ISTI, 259-261. Autor donosi zanimljiv podatak da do danas na hrvatskom postoji ezdesetak to rukopisnih to

tampanih dijelova Biblije: desetak Novog zavjeta, est rukopisnih i etiri tiskana izdanja cjelokupne Biblije. ISTI, 278.
746

Prikazane su: proroka hermeneutika K. Bartha, egzistencijalna hermeneutika R. Bultmanna, nova

hermeneutika G. Ebelinga i E. Fuchsa, povijesna hermeneutika W. Pannenberga, politika hermeneutika J. Moltmanna i psihoanalitika hermeneutika P. Stuhlmachera i P. Ricoeura. ISTI, 297311.

357

358 Duhovni smisao dijeli na alegorijski, udoredni i eshatoloki ili anagogijski. Danas bibliari dijele smisao s obzirom na nakanu hagiografa na izravni i neizravni smisao. U nastavku dr. C. Tomi pojanjava doslovni smisao. Dijeli ga na doslovni vlastiti smisao i doslovni preneseni smisao. Doslovni smisao rabi rijei u svom uobiajenom znaenju. Klasine figure pri ovom smislu su usporedba i prispodoba. Doslovni preneseni smisao koristi rijei u prenesenom znaenju. Neke od figura u ovom smislu su: ironija, hiperbola, metonimija, pseudonim i simbol. Na kraju ulomka pisac progovara o openitosti doslovnog smisla, kao i o opravdanosti duhovnog smisla. Takoer iznosi problem odnosa duhovnog smisla i biblijskog pisca. 2.1.4.3. Tumaenje Biblije, heuristika Dr. C. Tomi temeljei se na dogmatskoj konstituciji "Dei Verbum" govori o uputama i naelima za pronalaenje pravog smisla u Svetom pismu te naelima katolike biblijske hermeneutike.747 Tako citira: "Tuma Svetog pisma da bi proniknuo ono to nam je Bog htio priopiti, mora paljivo istraivati to su hagiografi stvarno htjeli rei i to je Bog odluio njihovim rijeima otkriti" (DV 12,10). U nastavku pisac izlae znanstveno - kritiku metodu citiranjem dokumenta "Dei Verbum". Tako govori: "Da na vidjelo izae namjera hagiografa, treba se meu ostalim obazirati i na knjievne vrste (a) Tuma, nadalje mora istraivati smisao to ga je hagiograf kanio izraziti i izrazio u odreenim okolnostima, prema prilikama vremena i svoje kulture, pomou knjievnih vrsta koje su se upotrebljavale u ono vrijeme (b) Potrebno je svratiti dunu pozornost, s jedne strane, na one uobiajene osobite naine shvaanja, izraavanja i pripovijedanja koji su u doba pojedinog hagiografa bili na snazi, a s druge strane, na one naine koji su se u ono doba upotrebljavali u uzajamnom ljudskom saobraaju" (DV 12, 2). Dr. C. Tomi iznosi naela teoloke hermeneutike. Tu je ope naelo, itati i tumaiti 'istim Duhom' te tri temeljna kriterija teoloke hermeneutike: sadraj i jedinstvo svega Svetog pisma, iva Predaja cijele Crkve i analogija vjere.748 Autor takoer progovara o vanosti konanog suda Crkve. 2.1.4.4. Praktina primjena Biblije, proforistika Pisac tumai znanstveno iznoenje biblijskog smisla te pastoralno - liturgijsko izlaganje. Kada tumai znanstveno iznoenje biblijskog smisla, on objanjava znanstveno izlaganje i neke njegove vrste u prolosti. Pod znanstveno izlaganje
747

Dr. C. Tomi stavlja naglasak na dogmatsku konstituciju II. vatikanskog sabora "Dei Verbum" te ju

esto citira. 748 Pisac ovoj temi daje posebnu pozornost. ISTI, 356-364.

358

359 pripadaju prijevod, komentar, biblijska teologija i biblijski studij. Prijevod je najjednostavnije sredstvo otkrivanja smisla Svetog pisma. Za dobar prijevod trai se vjernost objavljenoj rijei i vjernost dananjem ovjeku. Komentar je nauno i svestrano tumaenje pojedine knjige ili cijele Biblije. Glavna svrha komentara jest izlaganje vjerske istine. Nadalje dr. C. Tomi pojanjava kako biblijska teologija nije tumaenje Svetog pisma ve njezin rezultat. Biblijski studij na teolokim uilitima pripada u znanstvenu egzegezu. "Dei Verbum" toplo preporua liturgijsko pastoralni moment izlaganja Biblije. Tako kae: "Iz rijei Svetog pisma crpe zdravu hranu i sveto se osvjeuju i sluba rijei, tj. pastoralna propovijed, kateheza i svaka kranska obuka, u kojoj liturgijska homilija treba da bude izuzetno mjesto" (DV 24). I jo: "Neka, dakle, rado pristupaju samom svetom tekstu: bilo preko svete liturgije, krcate boanskim rijeima, bilo preko bogomdanih itanja, bilo preko prikladnih ustanova i drugih pomagala koja se u nae vrijeme s odobrenjem i brigom crkvenih pastira posvuda hvalevrijedno ire. A neka dre na pameti da itanje Svetog pisma mora pratiti molitva: da ono postane razgovor izmeu Boga i ovjeka. Jer, njemu govorimo kad molimo, njega sluamo kad itamo boanske poruke" (DV 25).749 2.1.4.5. Povijest biblijske egzegeze Autor progovara o biblijskoj egzegezi. Kroz povijesni presjek on izlae egzegezu u idovstvu, u rano patristiko doba, u srednjem vijeku te u novo doba. Biblijska egzegeza u idovstvu tumai postanak Starog zavjeta. U nastavku on tumai duh i metodu biblijske egzegeze u idovstvu te predstavlja i dvije glavne idovske egzegetske kole: palestinsko - babilonsku kolu i aleksandrijsku idovsku kolu.750 Biblijsku egzegezu u rano patristiko doba pisac oslikava tumaenjem dviju kranskih kola: aleksandrijske i antiohijske. Takoer progovara i o ostalim istonim i zapadnim ocima. Srednjovjekovnu egzegezu dr. C. Tomi dijeli na rani srednji vijek i skolastiko doba. Novo doba ukljuuje protestansku reformu, Tridentski sabor, zlatno doba katolike egzegeze i protestansku egzegezu.751 2.1.4.6.Biblija u Crkvi danas
749

Liturgijsko i privatno itanje je korisno i potrebno. Dr. C. Tomi ukazuje da je sveta liturgija

povlateno mjesto itanja Biblije te jo navodi homiliju, katehezu i razne metode praktinog rada s Biblijom. ISTI, 371-373.
750 751

Pisac je stereotipan pa je tekst zamoran. ISTI, 374-378. Na kraju dr. C. Tomi tumai uporabu Biblije kod novijih zajednica: fokolarina, neokatekumena i

bazinih zajednica. ISTI, 405-409.

359

360 Crkva vrsto vjeruje da je Sveto pismo Boja rije, utjelovljena u ljudski jezik, zapisana u Svetom pismu radi spasenja. Prof. dr. C. Tomi kae da je Bog nadahnitelj i zaetnik knjiga obaju zavjeta, a biblijski pisac pravi autor. Isus Krist i njegovo otajstvo svrha su, predmet, sadraj i punina Svetog pisma, stoga ono ima sredinje mjesto u Crkvi. Na kraju ulomka autor daje preporuku da katoliki egzegeta treba nastojati poruku spasenja prilagoditi dananjem vremenu te tumaiti istim duhom u kojem je napisana. 2.2. Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta Knjiga prof. dr. C. Tomia predstavlja uvod u Stari zavjet. Ona je vrlo korisna, ne samo studentima za koje je prvotno namijenjena, ve i svima ostalima koji ele upoznati Sveto pismo. Autor koristi jednostavnu shemu pri obraivanju pojedine starozavjetne knjige. Tako za svaku knjigu tumai povijesne okolnosti u kojima je nastala, raspravlja o autorstvu te o razliitim nazivima knjige. Pored sadraja knjige pisac spominje i neke predaje koje su prethodile oblikovanju biblijskih knjiga. U ovome radu ne prikazuju se podjele knjiga dr. C. Tomia koje su jednake podjelama u Bibliji. Autor tumai knjievne vrste prisutne u pojedinim knjigama. Na kraju ulomka o pojedinoj knjizi, on iznosi njezinu spasenjsku poruku. U uvodnom ulomku, temeljei se na dogmatskoj konstituciji Dei Verbum, O boanskoj objavi, dokumentu II. vatikanskog sabora, dr. C. Tomi tumai crkveni nauk o Svetom pismu i nacrt knjige koju pie. On izlae tajnu Svetog pisma kroz otajstvo Isusa Krista. Na koncu uvoda autor tumai svrhu Svetog pisma 752 te ju naziva teandrikom, boanskom i ljudskom knjigom. Nakon toga on obrauje pojedine knjige Starog zavjeta, podijelivi ih u tri dijela: povijesne knjige, mudrosne knjige i proroke. 2.2.1. Povijesne knjige U prvom dijelu knjige pisac obrauje povijesne knjige: Petoknjije, rane proroke, povijest ljetopisca, narativne spise i knjige o Makabejcima. On naglaava specifian nain tumaenja povijesnih dogaaja, a to je teoloki oblik prikazivanja. Semitskom piscu vanije je prenijeti smisao dogaaja nego sm dogaaj, jer on iznosi spasenjsku povijest. Nadalje prof. dr. C. Tomi tumai povijest Semita. Svaku
752

Njezina svrha jest da nas poui o najvanijim ivotnim pitanjima, o smislu i svrsi moga ivota, kako

u postii svoje vjeno blaenstvo, Biblija je Knjiga Boje objave naeg spasenja. C. TOMI, Poruka spasenja Svetog pisma Staroga zavjeta, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1983, 10.

360

361 pojedinanu knjigu obrauje na slian nain koji primjenjuje u cijelom priruniku. Nakon to protumai ime i sadraj, autor govori o literarnoj grai knjige te na kraju iznosi poruku spasenja svake pojedine knjige. 2.2.1.1. Petoknjije Petoknjije se sastoji od pet knjiga: Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Levitski zakonik, Knjiga Brojeva i Ponovljeni zakon. Na poetku autor govori openito o Petoknjiju: o imenu, sadraju, jedinstvo i piscu knjige te o nastanku pojedine knjige. O nastanku Petoknjija povijesno - literarna kritika iznosi tri hipoteze: hipotezu izvora, hipotezu fragmenata i hipotezu dopune. Dr. C. Tomi ovdje iznosi temelje kritike Petoknjija, kao i slabosti teorije dokumenata ili izvora te smjernice pretkoncilskih ppa.753 On opisuje i dananje stanje u vezi Petoknjija te nabraja i tumai predaje o nastanku Petoknjija. Poruku spasenja autor vidi u Bojem obeanju i izabranju Izraelskog naroda, sklapanju saveza s narodom i davanju zakona. Knjigu Postanka prof. dr. C. Tomi tumai govorei o podjeli knjige, njenom literarnom sastavu i povijesnoj vrijednosti iznoenjem problema knjievnih vrsta u prapovijesti spasenja. U knjizi biblijski autor otkriva smisao stvaranja i povijest. Pisac kae da je njezina nakana religijski osmisliti svijet i dogaaje u njemu te se ne moe uzeti kao izvor za prirodoznanstveno prouavanje. Poruka spasenja koju on navodi temeljne su istine idovske, kranske i islamske religije. To je nauk o jednom Bogu. Tumai se pojava grijeha. Put spasenja je in slobodnog Bojeg izbora to je potvreno obeanjima i savezima. Knjigu Izlaska pisac tumai prikazujui podjelu knjige te govorom o predajama i knjievnim vrstama prisutnim u knjizi.754 Izlazak, kao triptih: izbor, osloboenje i savez, smatra se sredinjim sadrajem Starog zavjeta. Povijesno gledajui, Knjiga Izlaska je religiozna povijest, pripovijedana puki i epski. Dr. C. Tomi prenosi dananja miljenja o vremenu izlaska. Poruka spasenja odnosi se na Boji zakon. Bog im se objavljuje kao Prisutni. Izlazak nije samo prolost, ve je i trajna sadanjost. U izlasku se vidi praslika, tip ostvarenja Bojeg spasiteljskog plana. Za Levitski zakonik prof. dr. C. Tomi kae da se tekst sastoji od sveenike predaje i da je dobro ouvan. Do danas tekst je ostao nepromijenjen, to dokazuju ulomci naeni u Kumranu. Ovo je prvenstveno knjiga kulta, znaajna za razumijevanje idovstva. Sadrajno se moe smatrati sintetikim prikazom rtava,
753 754

Autor temu obrauje vrlo pregledno i strukturirano. ISTI, 27-35. Na jednostavan nain dr. C. Tomi prikazuje utjecaj razliitih predaja na nastanak knjige. ISTI, 64.

361

362 sveenstva i idovske liturgijske prakse. Temeljno naelo ovih zakona jest svetost Boja. Knjigu Brojeva autor je podijelio na tri dijela: dvadeset dana na Sinaju (1,1 10,10), tridesetosmogodinje putovanje kroz pustinju (10,11 - 21,35) i na moapskim poljanama (22 - 36). Knjiga Brojeva jest 'zbornik' predaj i raznih zakona i propisa. Jezgra zakona dolazi iz Mojsijeva vremena. Dogaaji su opisani na puki nain, epski i idealizirano. Nabrajanjem rodoslovlja biblijski pisac nastoji Izraelcima zajamiti jednakost njihove krvi. Ponovljeni zakon podijeljena je na: prvi govor (1,1 - 4,40), drugi govor (4,41 26,19), trei govor (27,1 - 30,20) i povijesni dodatak (31 - 34).755 Autor kae da je knjiga nastala kroz dugo povijesno oblikovanje. Ona je usko povezana s nacionalnom i vjerskom obnovom koju je, uz pomo proroka Jeremije, proveo kralj Joija. Pisac nadalje tumai kako je knjiga Ponovljenog zakona nadasve obnovljeni Mojsijev zakon. 2.2.1.2. Rani proroci Najstarije povijesne knjige u hebrejskoj su Bibliji nazvane Rani proroci. Prof. dr. C. Tomi zapoinje poglavlje nabrajanjem tih knjiga, a to su Jouina knjiga, Knjiga o Sucima, Prva i Druga knjiga o Samuelu, zatim Prva i Druga knjiga o Kraljevima i Ruta. Knjige izlau izraelsku povijest od osvajanja Palestine do babilonskog zarobljenitva u VI. stoljeu pr. Kr. Autor tumai kako knjige nisu napisali proroci, ve one nose snaan proroki peat. Biblijski pisci ne mare za 'profanu' povijest nego piu religioznu povijest, povijest spasenja.756 Joua knjiga obuhvaa vrijeme od prijelaza Jordana do Jouine smrti. Dr. C. Tomi tumai da je knjiga nastala od raznih predaja, umetaka, dopunjavanja i ispravaka. Ove stare dokumente sakupio je nepoznati Izraelac za vrijeme kralja Joije. Tumaei povijesnu vrijednost knjige pisac napominje religioznu, shematiziranu i epiziranu povijest. U posebnom ulomku on govori i o vremenu zauzea zemlje.757 Poruka je knjige: Izrael je naao svoga Boga u pustinji te mu je postao vjeran. Jahve zbog toga poinje ispunjavati obeanje te Izrael dobiva obeanu zemlju. Knjiga ima i duboko spasiteljsko znaenje. Joua, koji nosi isto ime kao i Isus, postaje arhetip Isusa.
755

756
757

Pisac donosi tablicu u dva stupca gdje usporeuje sadraj Knjige Izlaska i Knjige Brojeva. ISTI, 81. U posebnom ulomku dr. C. Tomi tumai deuteronomijsku povijest. ISTI, 88-91. Autor se koristi rezultatima arheolokih otkria svoga vremena. ISTI, 99-100.

362

363 Knjigu o Sucima autor zapoinje tumaenjem znaenja rijei sudac. Suci su, po Bibliji, ljudi koje je postavio sm Jahve, da izbave zajednicu iz teke situacije. Dr. C. Tomi zapaa da knjiga sadri mnotvo razliitih knjievnih vrsta kao to su pjesma, basna, zagonetka, prorotvo, molitva, dijalog i pripovijedanje. Knjiga se nadovezuje na Jouu te izvjeuje o dogaajima od Joijine smrti do Samuelova roenja. Ona daje vjernu i potpunu politiku, drutvenu i religioznu sliku toga vremena. Suci se dijele na velike i male suce. Veliki suci su junaci osloboditelji, posebno su od Boga izabrani za neko spasenjsko poslanje. To su: Otniel, Ehud, Barak, Debora, Gideon, Jiftah i Samson. Malim sucima se ne pripisuje nikakav spasenjski in, biblijski autor samo spominje njihovo podrijetlo, govori o obitelji i mjestu pokopa. Ruta758 je mala knjiga, literarno remek - djelo, neka vrsta novele. Ime dobiva po glavnoj junakinji Ruti, prabaki kralja Davida. Ona je Moapkinja i prihvaa Jahvu, Boga svoje svekrve, kao svoga Boga. Autor je podijelio knjigu na pet dijelova: predigra (Rut 1,1-6), povratak (1,7-22), Boazovo polje (2), gumno (3) i gradska vrata (4). Imena likova su simbolina. Prema Talmudu autor knjige je Samuel. Prva i Druga knjiga o Samuelu govore o utemeljenju izraelske monarhije do posljednjih dana kralja Davida. Knjigu je pisac podijelio na tri djela: Samuel (1 Sam 1 - 12), aul (1 Sam 13 - 2 Sam 1) i David (2 - 24). Dr. C. Tomi tvrdi kako knjiga nije nastala odjednom te da postoje njezini razliiti izvori. Autor tvrdi da vjerodostojnost knjige potvruje nain izlaganja, pa dogaaje opisuje vjerno, bez prikrivanja grijeha i slabosti kralja Davida. Prvu i Drugu knjigu o Kraljevima pisac dijeli na: Salomonovo kraljevstvo (1 Kr 1 - 11), raskol (1 Kr 12 - 1 Kr 16), niz o Iliji ( 1 Kr 17 2 Kr 2), niz o Elizeju (2 Kr 3 13) i povijest Jude do pada Jeruzalema (2 Kr 14 - 25). Knjiga je izvorno inila jednu cjelinu. Autor biblijske knjige slui se brojnim izvorima te dogaaje tumai kao Boje zahvate.759 Ove knjige pruaju vrlo dragocjene podatke opoj svjetskoj povijesti. 2.2.1.3. Povijest ljetopisca Ovu skupinu povijesnih knjiga ine Prva i Druga knjiga Ljetopisa, Ezra i Nehemija. Prof. dr. C. Tomi istie da im je zajedniki biblijski pisac vjerojatno levit te
758

Knjiga u hebrejskom kanonu pripada u Spise, ali Septuaginta i Vulgata povezuju je uz Knjigu o U posebnim ulomcima dr. C. Tomi donosi literarni sastav, povijesnu vrijednost i kronologiju ovog

Sucima, budui da se govori o istom vremenskom razdoblju. ISTI, 110.

759

povijesnog razdoblja. ISTI, 123-127.

363

364 ine cjelinu. Potvrdu te tvrdnje autor nalazi u slaganju jezika, stila, ideja i teolokog vida. Biblijski pisac dijelom ponavlja, a dijelom iznosi i svoje tumaenje povijesti. Knjige obuhvaaju izraelsku povijest od poetaka pa do obnove idovske zajednice nakon babilonskog zarobljenitva. Biblijski autor poziva narod na obnovu vjernosti i ouvanje ive svijesti svog poslanja. Prva i Druga knjiga Ljetopisa sastavljene su po dr. C. Tomiu od etiri dijela. To su: uvod (1 Ljet 1 - 9), Davidovo kraljevstvo (10 - 29), Salomonovo kraljevstvo (2 Ljet 1 - 9) i Judejsko kraljevstvo (10 - 36). U knjizi se susreu razliite literarne vrste kao to su rodoslovlja, popisi i tumaenja. Biblijski pisac je vezan uz jeruzalemski hram. On naglaava ulogu sveenika te je vie teolog nego povjesniar. Prof. dr. C. Tomi smatra da su Boju odluka i planovi, snaga povijesti spasenja. Ezra i Nehemija bile su do XV. stoljea jedna knjiga, svojevrsni nastavak Ljetopisa. Izvori su pisani na hebrejskom i aramejskom. Memoari Ezre i Nehenije uneseni su fragmentarno pa onemoguuju stvoriti tonu sliku njihova djelovanja. 760 Knjige govore o idovskoj povijesti nakon izgnanstva u VI. stoljeu pr. Kr. Za upoznavanje raanja idovstva, istie autor, vano je poznavati ovo razdoblju obnove. Dr. C. Tomi predstavlja kronologiju etiri povratka izraelskog naroda u domovinu te uoava da opstojnost naroda ovisi o Bogu. 2.2.1.4. Narativni spisi Narativne knjige, knjige nade, sainjavaju posebnu knjievnu vrstu i to neku vrstu novele. To su Tobija, Judita i Estera. One su pisane hebrejskim, aramejskim i grkim jezikom. Autor istie da Tobija i Judita nisu ule ni u hebrejski, ni u protestantski kanon. Ove knjige naglaenije nego ostale knjige oituju glavni cilj pouka to proizlazi iz povijesti. Prof. dr. C. Tomi navodi da, u vrijeme ugroenosti izraelove vjere, ove knjige krue tajno. One navijetaju nadu i bude nacionalnu i religioznu svijest. Tobija je novela koju dr. C. Tomi dijeli na: stradanje pravednih (1,1 - 3,17), Boja pomo (4,1 - 12,21) i Tobijina obitelj (12,1 - 14,15). On tvrdi da je knjiga biser Biblije te kae: sve je u pokretu, uzbudljivo, snano, sve odie svjeinom i bljetavilom, jednostavnou i ljepotom.761 Djelo je mudrosna pouka u knjievnom obliku povijesnog prikazivanja. Anonimni pisac je Galilejac te vjerojatno pie 200.

760 761

Zbog toga se javljaju razne nejasnoe. ISTI, 142. Pisac pokazuje naznake pjesnitva. ISTI, 153.

364

365 godine pr. Kr.762 Knjiga eli pokazati da Bog vodi pojedine obitelji te da on obilno nagrauje dobroinstva i milostinju. Judita je napisana apokaliptikim stilom 100. godine pr. Kr. Autor knjigu dijeli na Holofernov vojni pohod (1 - 7) i Juditu (8 - 16). Nadalje tvrdi da je djelo napisano izvanrednom umjetnikom snagom. U nastavku pisac izlae kako je knjiga slobodno prepriani povijesni dogaaj. Ona velia idovsku religiju. Pisac navodi da je Judita simbol idovskog naroda koji poput bijedne udovice dolazi u sukob s monim neprijateljem. Poruka spasenja iznosi pobjedu pravog i istinitog Boga te vanost straha Bojeg u jedne ene.763 Estera je napisana u vrijeme Makabejaca. Djelo je dolo u dvije verzije na hebrejskom i grkom jeziku, a grki tekst je za dvije treine dulji od hebrejskog. Ovdje je po prvi puta oslikana drama idova u poganskom svijetu. Prof. dr. C. Tomi tvrdi da biblijski pisac, pripovijedajui kako je Bog spasio svoj narod u prolosti, eli odrati njihovu nadu u sadanjim nevoljama. Pisac dovodi Boga upravitelja ljudskih zbivanja na korist i spas svoga naroda. Napominje i da su neprijatelji izabranog naroda i neprijatelji Boji. Spominje se svjetovni blagdan Purima. 2.2.1.5. Knjige o Makabejcima Da bi itatelju pribliio te knjige prof. dr. C. Tomi tumai povijesnu pozadinu govorom o judaizmu, helenizmu i dinastijama Ptolomejevia i Seleukovia. Prva knjiga o Makabejcima sauvana je samo na grkom jeziku. U ulomku autor navodi i kratku biljeku o Kumranskoj zajednici. Biblijski pisac je palestinski idov iz 100. godine pr. Kr. On iznosi dogaaje bez retorike pripreme, jednostavno ali ivo. Dr. C. Tomi kae da je knjiga napisana u propagandne svrhe. Autor poruku spasenja prepoznaje u govoru o Bojoj prisutnosti u povijesnim zbivanjima. Druga knjiga o Makabejcima pisana je takoer na grkom jeziku.764 Pisac knjigu dijeli na etiri dijela: uvod (1,1 - 2,32), pobjeda idovstva (3,1 - 10,8), Judine pobjede (10,9 - 15,40) i epilog (15,37-39). Biblijski autor je nepoznat, on se slui svim sredstvima da pobudi matu i osjeaje italaca. Prof. dr. C. Tomi naglaava da je ova knjiga, uz Knjigu Mudrosti, najbolji svjedok idovske vjere i pobonosti na pragu kranske ere te uoava da se u njoj ogledava izlaganje o Stvoritelju svijeta.
762 763

Prof. dr. C. Tomi ovo djelo naziva 'Pjesma nad pjesmama obitelji'. ISTI, 158. Autor donosi podatak da je otac hrvatske knjievnosti M. Maruli ep Judita zapravo preuzeo od U kodeksu A dolazi pod naslovom: Saetak djela Jude Makabejca. ISTI, 196.

samog biblijskog djela. ISTI, 161.

764

365

366 2.2.2. Mudrosne knjige U drugom dijelu pisac opisuje mudrosne knjige Staroga zavjeta. Najprije obrauje psalme. Psalmi su prihvaeni kao knjiga za molitvu i za pjevanje u Hramu i sinagogama. Daljnje mudrosne knjige su: Job, Mudre izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Knjiga mudrosti i Knjiga Sirahova. Dr. C. Tomi navodi da se mudrosna knjievnost bavi sudbinom pojedinca te ga eli pouiti i uvesti u pravu ivotnu mudrost, onu koja jedina omoguuje uspjeh i ivotnu radost. Autor govori o znaajkama biblijskog pjesnitva te tumai pjesnike ukrase kao to su paralelizam, ritam i strofa. idovi knjigu Psaltira nazivaju Knjiga hvalospjeva. Oko etrdeset psalama je bez naslova, a polovinu psalama ini Davidova zbirka. Autor pribliava zbirke psalama, tumai njihove knjievne vrste i vanbiblijski utjecaj na njihovo postojanje. Takoer iznosi neke znaajne teme psalama i tumai odnos psalma i kulta. Knjiga o Jobu je remek - djelo mudrosne knjievnosti, najljepe i najpotresnije djelo u Bibliji i u svjetskoj knjievnosti. Prof. dr. C. Tomi sadraj dijeli na ak osam dijelova.765 Knjiga je lirsko - filozofski spjev u obliku dijaloga u dramatskom okviru. Pisac je nepoznat i pie oko 400. godine pr. Kr. Zbog kontrasta izmeu poezije i proze, egzegeti nijeu jedinstvo knjige. Ona je mudrosna, pouna i nema povijesnih pretenzija. Autor u posebnom ulomku govori o patnji u literaturi starog Istoka. Mudre izreke sastoje se od kratkih, saetih misli koje izraavaju praktino ivotno iskustvo te predstavljaju samu sr mudrosne knjievnosti. Pisac tumai da se Salomon slavi kao zaetnik ove vrste knjievnosti u Izraelu te da je djelo zavreno u IV. stoljeu pr. Kr. Po sadraju i obliku opaa se utjecaj mudrosne knjievnosti susjednih naroda. Knjiga iznosi starozavjetnu teologiju o Bogu i ovjeku. Propovjednik jedna je od najteih i najznaajnijih knjiga Starog zavjeta. Pisca nazivaju idovskim Kafkom, samotnim buntovnikom i tjeskobnim egzistencijalistom. 766 Prof. dr. C. Tomi knjigu dijeli na: proslov (1,1-11), ispraznost (1,12 - 4,16), bogobojaznost (4,17 - 7,29), mudrost (8,1 - 12,18) i zaglavak (12,9-14). Ona je mjeavina proze i poezije. Iako se pisac predstavlja u razliitim ulogama, veina egzegeta zastupa jedinstvo djela.

765 766

Uobiajeno se Job dijeli na pet ulomaka. ISTI, 242-247. Autor se koristi vrlo ivotopisnim slikama. ISTI, 263.

366

367 Pjesma nad pjesmama po idovskoj i kranskoj predaji opjevava ljubav Boga - Krista, prema svome narodu Crkvi.767 No to je alegorijsko mistino tumaenje koje nije, istie autor, u skladu s literarnim smislom biblijske knjige. Tekst istie mo erosa i vanost braka. Pisac spominje razliita miljenja o sadraju, knjievnim vrstama i tumaenjima knjige. Knjiga Mudrosti najmlaa je knjiga Staroga zavjeta, nastala 50. godine pr. Kr. Mudrost se u knjizi promatra kao moralna i objektivna krepost. Knjigu je napisao autor koji se predstavlja kao davni Salomon. Ona je namijenjena idovima u dijaspori, ali i poganima. Knjiga Sirahova, nastala je u II. stoljeu pr. Kr. Nijedna knjiga ne varira u naslovu kao ova.768 Autor progovara o povijesti i kanonicitetu teksta. Izuzev prorokih knjiga, to je jedina knjiga koja nosi naziv svoga autora. Kranska liturgija je, osim Psalama, najvie upotrebljava. 2.2.3. Proroci Proroke knjige pisac istrauje u treem dijelu. Najprije pojanjava povijesni kontekst u kojem su izraelski proroci ivjeli i djelovali. Dr. C. Tomi tvrdi da prorok u biblijskom smislu jest od Boga pozvani glasnik. Tumai narav prorotva i poruku spasenja kod proroka.769 U posebnom ulomku govori o prorocima u Novom zavjetu. 2.2.3.1. Veliki proroci U skupinu velikih proroka svrstavaju se Izaija, Jeremija, Ezekiel i Daniel. Dr. C. Tomi navodi da su oni tako nazvani ne po vanosti, nego po opsegu knjiga. Ove knjige imaju svoju dugu povijest nastanka i sastavljene su od razliitih elemenata. Autor napominje da su proroci idejni voe teokracije, uvari Saveza i graditelji budunosti. Oni od VIII. do IV. stoljea pr. Kr. prate teku povijest Izraela, no unato svim nedaama ostaju optimisti. Izaija je glasnik Boje svetosti. Prof. dr. C. Tomi napominje da je ovo najpoznatija proroka knjiga, biser Biblije i da pripada meu klasike svjetske knjievnosti. Autor knjigu dijeli prema sudu na: Knjigu prijetnji (1 - 39) i Knjigu utjehe (40 - 66). On spominje tri razliita biblijska autora te prilike vremena u kojem su ivjeli. Protoizaija (1 - 39), donosi prorotvo o Bojoj svetosti i Mesiji. Poruka Deuteroizaije (40 55) jest utjeha naroda i navjetaj novog izlaska te proroki
767 768 769

Zbog toga dr. C. Tomi Pjesmu nad pjesmama naziva krunom Svetog pisma. ISTI, 274. U uvodnom ulomku pisac donosi ak est razliitih naziva ove knjige. ISTI, 295. Autor vrlo detaljno tumai ovu tematiku to oteava sadrajni slijed. ISTI, 317-342.

367

368 mesijanizam, navjetaj Sluge Jahvina. Pisac govori da Tritoizaija (56 66) progovara o Bojoj svetosti, zajednici spasenja i novom stvaranju. Jeremija je knjiga o glasniku Boje ljubavi, koja vrlo detaljno opisuje vrijeme i ivot proroka.770 Ona je stilski jednostavna i nema ukrasa. Jeremija je prorok duhovnog ivota. Autor dijeli sadraj na: poziv i poslanje proroka (1), prorotva protiv Jude i Jeruzalema (2 - 29), Knjiga utjehe (30 - 33), muka Jeremije (34 - 45) i prorotva protiv naroda (46 - 51). Bog je ljubav i to je osnovna poruka spasenja koju prof. dr. C. Tomi ovdje istie. Tualjke su izvorno bez naslova i sastoje se od pet elegijskih pjesama koje opjevavaju tragediju Judeje i hrama te bijedu odvedenih u izgnanstvo. Tako je sadraj knjige autor podijelio na pet pjesama: pusto ljubavi, Jahve je to uinio, ovjek patnik, jadnici i dugo odsutan. Prve etiri pjesme su u obliku nadgrobnica, a peta je puka tualjka. Religiozna poruka glasi: oni koji su preivjeli katastrofu, ispravno prosuuju veliko iskuenje. Baruh je biser - knjiga Svetoga pisma. Ime znai blagoslovljen. On je pratitelj proroka Jeremije, a biblijski pisac vjerojatno ivi u makabejsko doba. Dr. C. Tomi tvrdi da u molitvi izgnanika stoji ispit savjesti grijeha nacije, dok u pohvali mudrosti vidi najavu utjelovljene mudrosti, Krista. Pismo Jeremije proroka u boljim rukopisima Septuaginte dolazi kao knjiga iza Tualjki, dok u ostalim rukopisima dolazi kao zadnje poglavlje knjige proroka Baruha. Ezekiel je stilski jednostavna knjiga te kao to autor kae, spaja poeziju i prozu, prorotva s apokalipsom, vlastito iskustvo i povijest. Ezekiel je prorok Boje pravde i ljubavi. Pisac tumai ivot i vrijeme proroka te u zasebnom ulomku promatra Ezekiela kao sveeniku pojavu. Dr. C. Tomi sadraj dijeli na: prorok suda (1 - 24), prorotva protiv poganskih naroda (25 - 32), prorok spasenja (33 - 48). Knjiga se predstavlja kao djelo jednoga genija.771 Nakon tumaenja stila i jezika te postanka knjige, pisac iznosi njezinu spasenjsku poruku. Daniel je knjiga o nadi. Prof. dr. C. Tomi pretpostavlja da ga masoretski tekst, za razliku od Septuaginte i Vulgate, ne stavlja meu proroke jer nije prorok, ve vidjelac. U posebnom ulomku autor tumai pitanje trojezinosti teksta. On knjigu dijeli na biografski (1 - 6), apokaliptiki dio (7 - 12) i dodatak (13 - 14). Pisac vrlo detaljno tumai problem autorstva i vremena nastanka knjige koja potie na nadu i vjeru u Jahvu, jer u njemu je spasenje naroda.
770 771

Pisac stavlja naglasak na dosadno opisivanje vremena i ivota proroka. ISTI, 366-374. Autor uoava Ezekielovu konkretnost i jednostavnost. ISTI, 397.

368

369 2.2.3.2. Mali proroci Knjiga dvanaestorice proroka zove se zbirka dvanaest prorokih spisa. Autor navodi da je zbirka nastala kroz dugu povijest. Knjige malih proroka su Hoea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija i Malahija. Hoea je knjiga o proroku Boje ljubavi. Nakon kratkog uvoda o proroku i njegovu vremenu, autor progovara o prorokovom kriu772. U obliku biljeke postavlja tri pitanja: stvarnost Hoeine enidbe, moralni karakter djevojke pri enidbi te identitet otkupljene ropkinje. Dr. C. Tomi tumai podrijetlo i autentinost knjige te u njoj pronalazi Boju ljubav prema nevjernom narodu. Joel je knjiga o proroku pokore i Duha Bojeg. Egzegete ga smjetaju u vrijeme nakon izgnanstva. Prof. dr. C. Tomi uoava da je stil lijep i ritmian te da se koriste mnoge usporedbe i metafore, paralelizmi i kontrasti. Amos je knjiga o proroku drutvene pravde, prvom i najstarijem proroku. On je pastir iz Tekoe te djeluje u Samariji u VIII. stoljeu pr. Kr., a, izlaui se tekim drutvenim i religioznim prilikama, otro i neposredno poruuje narodu da je Jahve Stvoritelj i Gospodar svega.773 Sadraj je podijeljen na: naslov (1,1), uvod (1,2), rijei Amosa (1,3 - 6,14), vienja (7,1 - 9,10) i zakljuak (9,11-15). Nakon izlaganja o vremenu nastanka i stilu knjige, pisac tumai kako knjiga potie na vjeru u pravednog Boga. Obadija je zaseban prorok.774 Knjigu je dr. C. Tomi podijelio na prorotvo (1 14) i apokalipsu (15 - 21). On objanjava da je stil zgusnut, tvrd ali ipak pjesniki i iv te da je posrijedi prorotvo i apokalipsa. Prorok Jona sadri sveope spasenje.775 Autor dijeli knjigu na dva poslanja: bijeg proroka (1,1 - 2,11) i Jona izvrava Boji nalog (3,1 - 4,11). U ulomku o knjievnoj vrsti djela iznosi razloge za i protiv povijesnosti knjige. Bog eli spasenje svih ljudi. Mihej navijeta Mesijin dolazak. Autor tumai kako u doba velikih drutvenih nepravdi Mihej navijeta as milosra i oprotenja. On se predstavlja kao uitelj duhovnog ivota. Nakon to je iznio djelovanje proroka i karakteristike njegovog
772

Prorokov kri je loa drutveno - religiozna situacija i osobna ivotna obiteljska drama. ISTI, 424-

426. 773 Velika koliina povijesnih podataka koju prof. dr. C. Tomi donosi nepotrebno optereuje i oteava itanje knjige. ISTI, 418.
774 775

Pripisuje mu se najkraa knjiga u Starom zavjetu, svega 21 redak. ISTI, 463. Razlikuje se od drugih prorokih knjiga po tome to ne sadri ni prorotva ni opomene, ve povijest

neposlunog proroka koji se najprije otima prorokoj misiji a zatim ali zbog uspjeha svoje misije. ISTI, 470.

369

370 vremena, autor donosi sadraj podijeljen na: sud Izraelu i Judi (1,2 - 2,13), Sion sredite spasenja (3,1 - 5,14) i sud protiv Izraela i obnova (6,1 - 7,20). Nahum je knjiga o pjesniku proroku Boje pobjede koji navijeta Boji sud. Habakuk je knjiga o proroku Boje tajnovitosti. Dr. C. Tomi istie da se nita ne zna ni o njegovu podrijetlu, ni o ivotu. Dalje pisac nastavlja kako stil pokazuje da se prorok nadahnjuje na liturgijskim tekstovima. Autor promilja o pitanju Bojeg vodstva. Odgovor nalazi u poruci: moj e pravednik ivjeti od vjere. Sefanija776 je navjestitelj Jahvina dolaska te u svojoj knjizi poruuje da je Jahve pravedan Bog. Govori o danu Jahvinu, 'ostatku', duhovnom siromatvu i grijehu. Hagaj je prorok obnove. Stil knjige je jednostavan, a krije snagu i napetost. Dr. C. Tomi istie da knjiga naglaava mesijansku nadu. Zaharija je knjiga o proroku mesijanskih dana. Pisac navodi da Zaharija sav ugled posveuje obnovi hrama. Dr. C. Tomi kod Protozaharije (1 - 8) uoava govor o Jahvinoj svetosti, teologiji kulta i mesijanizmu. Nadalje autor kod Deuterozaharije (9 - 14) istie dolazak kralja iz kue Davidove. Malahija je knjiga o proroku novog bogosluja. Ovo je djelo jednog biblijskog autora, jezik je ist i bez arameizama. Govori i o obnovi enidbenih zavjeta te o uredbi desetine. Dr. C. Tomi iznosi kronoloku tablicu i navodi bogati izbor literature. U izboru literature spomenuo je i mnoge prirunike, djela i ostala priruna sredstva koja su pisana na hrvatskom i drugim jezicima. 3. BIBLIJSKO TEOLOKI REZULTATI Prije poetka samog tumaenja biblijsko teolokih rezultata, iznesene su teke okolnosti djelovanja prof. dr. C. Tomia kao i crkveni dokumenti kojima se on koristi. U posebnom poglavlju predstavljen je njegov pristup Bibliji. Knjige su mu pune arheoloke, etnografske i povijesne grae, tako da su povijesni dogaaji zablistali u potpunosti. Pri obradi odreene teme pisac iznosi i miljenja mnogih tada aktualnih tumaenja Biblije, tako da se itatelj moe upoznati kako s povijesnim, tako i sa kritikim dimenzijama pojedine knjige. Autor upozorava itatelja da su ove knjige samo sredstvo i pomo za osobni rad sa Svetim pismom. One nikako nisu skup konanih spoznaja ili nadomjestak za nj. Na koncu dolazi njegov govor o povijesti spasenja, a ovdje postaje jasnije zato ga pojedini autori nazivaju 'egzegetom spasenjske povijesti'. 3.1. Okolnosti djelovanja
776

Autor donosi zanimljivi podatak da je Sefanija prvi prorok nakon Izaije koji javno nastupa. ISTI, 437.

370

371 U Hrvatskoj se poetkom ezdesetih godina prologa stoljea, nakon duge nametnute utnje Crkve uzrokovane totalitarnim komunistikim reimom, otvorila mogunost da Crkva javno progovori barem putem pisane rijei. Dr. C. Tomi prihvatio se izazova te je irokom krugu itatelja poeo pribliavati Sveto pismo.777 Kljune smjernice pri radu su mu enciklika "Divino Afflante Spiritu" pape Pija XII., objavljena 1943. godine i znaajan tekst biblijske komisije za tumaenje prvih poglavlja Knjige Postanka (1 11), objavljen 1948. godine. Ti crkveni dokumenti dali su poleta i maha katolikim bibliarima za dublje i sveobuhvatnije prouavanje Biblije. Dr. C. Tomi itao je pismenu ostavtinu velikog muenika vjere blaenog kardinala A. Stepinca te je u njemu prepoznao velikog zaljubljenika u Sveto pismo. Takoer prouava ostavtinu crkvenih otaca, uiteljstva Crkve i crkvenih sabora. Posebnu vanost daje II. vatikanskom saboru. Kao potvrda za uspjean rad te poticaj za daljnji nastavak rada, poele su dr. C. Tomiu stizati pohvale sa svih strana. Tako blagopokojni kardinal F. Kuhari pie da on otvara itateljima vrata u svetu povijest Bojeg razgovora s ljudima te da je knjigama obogatio nau religioznu kulturu, koja e itateljima pomoi u razumijevanju svete povijesti."778 Dvije temeljne knjige, odraavaju njegov profesorat na Visokoj bogoslovnoj koli u Splitu, na Katolikom bogoslovnom fakultetu i na Filozofsko - teolokom institutu Drube Isusove u Zagrebu. To su Pristup Bibliji. Opi uvod u Sveto pismo i Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta.779 Tomieve knjige istiu se po irokom znanju i temeljnom poznavanju svakovrsne biblijske problematike. No, ini se da u njegovim knjigama ima odve podataka i pojedinosti te da su pojedini dijelovi zamorni i stereotipni. No gledano u cjelini, njegove su knjige razumljive, poune i zanimljive. Knjiga Pristup k Bibliji. Opi uvod u Sveto pismo jest najbolje napisani uvod u dananje biblijske znanosti. Ona govori tako opseno i temeljito o bitnim pitanjima za ispravno razumijevanje Svetog pisma, da se ne radi samo o upoznavanju itatelja s biblijskom problematikom, ve itatelja neposredno uvodi u samu bit hermeneutike. Samo putem tako temeljitih znanstvenih objanjenja nastanka Svetog pisma i biblijskog autora, moe se doi do njezina boljeg
777

Usp. LJ. MARAI, Uvodne misli, u: Spe gaudentes. U nadi radosni: zbornik u povodu 80.

roendana fra Celestina Tomia, uredio Ljudevit Marai, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1997, 5-6.
778 779

F. KUHARI, Rije zahvale, ISTI, 8. Usp. B. DUDA, Blagdan Rijei, ISTI, 14.

371

372 razumijevanja. U njegovim knjigama dananji kritini ovjek moe prepoznati Sveto pismo kao nadahnutu knjigu, onu gdje Bog po ovjeku govori ovjeku. 3.2. Pristup Bibliji Potaknut dokumentom II. vatikanskog sabora Dei Verbum, dr. C. Tomi iznosi glavnu smjernicu svoga biblijskog izriaja, a to je ostati vjeran onome to je Bog htio priopiti ovjeku po Bibliji. On smatra da svaki kranin mora biti sluga Rijei te da se u Bibliju ne smije unositi vlastita mudrost, filozofija, teologija, nazori, privatna egzegeza. Dr. C. Tomi u potpunosti pristupa Bibliji u duhu II. vatikanskog sabora. U njegovom radu mogu se prepoznati tri pristupa Bibliji: on joj pristupa kristoloki, pneumatoloki i eklezijalno. Stari i Novi zavjet su jedna knjiga i ta knjiga jest Isus Krist. Sveto pismo je nastalo po Duhu Svetom i moe se shvatiti samo u istom Duhu. Biblija je blago, miraz Crkve. Ona ini Crkvu i Crkva ini nju te Crkva jedina moe spasenjski tumaiti Bibliju. Stoga je prof. dr. Tomi nastojao vrednovati predaju Crkve u tumaenju Svetog pisma. Biblijsku poruku iznosi homiletski, oslanjajui se na miljenja uvaenih bibliara i teologa, posebno na nauk crkvenog uiteljstva te na smjernice ppa i crkvenih kongregacija.780 Dr. C. Tomi je svjestan injenice kako biblijska znanost nije iscrpila sve bogatstvo poruke, ali on ostaje savjestan i marljiv u svome radu. Studijem povijesne, kritike, horizontalne dimenzije, autor nastoji pomoi itatelju u shvaanju vertikalne, duhovne, boanske dimenzije u pojedinoj biblijskoj knjizi. Pri obradi pojedine knjige pisac spominje relevantne i aktualne bibliare. On upozorava itatelja da su ove knjige samo sredstvo i pomo za osobni rad sa Svetim pismom te nikako nisu skup konanih spoznaja ili nadomjestak Svetog pisma. 3.3. Povijest spasenja Biblija je knjiga koja uvodi u povijest Bojeg nauma. Spasenjsku povijest dr. C. Tomi je opisao vrlo jednostavno. Najbolji izraz koji opisuje njegovo ivotno djelovanje je egzegeta spasenjske povijesti. Spasenjska povijest poela je sa stvaranjem te ima vrhunac u Kristovom spasenjskom dogaaju. Ona se razlikuje od svjetovne povijesti po svojoj poruci, to je autor snano istakao u svojim knjigama. Ta povijest nisu samo dogaaji ve cijela teologija spasenjske povijesti, one koja odgaja ovjeka. To je povijest koja ui ivjeti i koja vodi k Bogu. Spasenjska povijest je stvarnost, ne filozofija. Izabrani narod je otiao iz Egipta, zemlje zarobljenitva, u obeanu zemlju. To se dogodilo u odreenom
780

Usp. C. Tomi, Posluitelj Rijei, ISTI , 9-13.

372

373 vremenu, na odreenom putu i na odreeni nain. Sve je to dio idovske povijesti, povijesti u kojoj je proroka rije izrasla u vjersku poruku. To nisu bili samo povijesni trenuci ve Boji dogaaji. Tek su po prorokoj rijei spomenuti dogaaji postali spasenjska povijest. Sveto pismo se otkriva u svojoj vjerskoj poruci. U njegovim je knjigama toliko arheoloke, etnografske i povijesne grae, da su povijesni dogaaji zablistali u potpunosti, a ime njegove knjige i bogato obavjetavaju. On je snano istaknuo aktualizaciju spasenjske poruke za dananje vrijeme. Zbog spoznaja koje posjeduju, njegove knjige ujedno oblikuju itatelja.781 On poziva u podruje Boje povijesti spasenja kako, u sadanjem vremenu, ne bismo zatajili sa svojim udjelom u ostvarivanju Bojeg plana. Iz onoga to se dogodilo u svetoj povijesti spasenja, Bog eli da se otkrije ostvareno te se tako procijene dogaaji sadanjeg vremena. Nasljedujui velike likove stare povijesti svako vrijeme stvara i surauje s Bogom. 4. ZAKLJUAK Prof. dr. C. Tomi imao je dobru volju pomoi vjernicima da bolje shvate, uzljube i zavole Bibliju te da im ona postane bitan dio svakodnevice. Autor nije imao namjeru ovim tumaenjima nadomjestiti itanje i razmatranje biblijskog teksta, ve je elio da ova tumaenja budu pomagalo za lake i plodonosnije itanje Svetog pisma. Mnogi su zahvaljujui trudu i zalaganju dr. C. Tomia, ne samo upoznali, ve i zavoljeli Bibliju. Ovdje su predstavljena dva prirunika za rad sa studentima prof. dr. C. Tomia. To su "Pristup Bibliji. Opi uvod u Sveto pismo" i "Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta". Prirunici slue kao uvod u Bibliju. Oni ele pribliiti Sveto pismo, olakati itanje i shvaanje biblijske spasenjske poruke. U priruniku Pristup Bibliji. Opi uvod u Sveto pismo, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1986, prof. dr. C. Tomi opseno i temeljito progovara o temeljnim pitanjima vanim za ispravno razumijevanje Svetoga pisma. Pisanje temelji na najnovijim znanstvenim dostignuima iz egzegeze, povijesti, arheologije i zemljopisa. Pisac prouava ostavtinu crkvenih otaca, uiteljstva Crkve i crkvenih sabora te posebnu vanost daje enciklikama velikih biblijskih ppa. Svoje uenje posebno gradi na II. vatikanskom saboru. Prirunik Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1983, predstavlja pravi uvod u Stari
781

Usp. F. ROZMAN, Ekseget odreenjske zgodovine, ISTI, 20-24.

373

374 zavjet. Autor koristi jednostavnu shemu pri obraivanju pojedine starozavjetne knjige. Tako za svaku knjigu tumai povijesne okolnosti u kojima je nastala, raspravlja o autorstvu te o razliitim nazivima knjige. Pored sadraja knjige pisac govori i o predajama koje su prethodile oblikovanju biblijskih knjiga te iznosi spasenjsku poruku svake pojedine knjige. Dr. C. Tomi pronikao je u dubine biblijske poruke, ovladao je biblijskim gradivom. Svi rezultati su tako samostalno, promiljeno i usklaeno napisani da je knjiga u svojoj cjelovitosti izvorna. Iako tumai jednostavnim jezikom i stilom, sadraj je pun novih znanja te se itatelj upoznajui te knjige neobino obogauje. Pisac u ovim knjigama stalno uvaava i provodi temeljno naelo pristupa Bibliji: Biblija je iva Boja rije, rije koja moe i eli biti nadahnue za ovo vrijeme. Treba je stalno ponavljati i aktualizirati. Njegovo pripovijedanje je izvanredno lako, ivahno i privlano. Iako tumai jednostavnim jezikom i stilom, sadraj je pun novih znanja te se itatelj otkrivajui te knjige neobino obogauje. ak i one stvari koje su u znanosti razliito shvaene zna jednostavno, jasno i privlano ispriati. Dr. Tomi svjesno izbjegava uenjaki stil pa stoga njegove knjige moe itati svatko. Takvo izlaganje i tumaenje biblijskih tema najvee je jamstvo da e knjiga zainteresirati iri krug ljudi. Prof. dr. Celestin Tomi je inae obogatio Crkvu u Hrvata nizom djela koja su plod njegova poniznog poniranja u Boju rije. On je cijelim biem u Svetom pismu te je ono proelo njegove misli i njegovo vrijeme kako bi vjerom Crkve itao, tumaio i otkrivao neiscrpno bogatstvo Boje objave. Iz tih djela zrae njegova vjera, pobonost i uronjenost u povijest spasenja.

374

375

KORITENA LITERATURA GRABNER-HAIDER, Anton, Praktini biblijski leksikon, Kranska sadanjost, Zagreb 1997. Jeruzalemska Biblija s velikim komentarom, Kranska sadanjost, Zagreb 42003. Spe gaudentes. U nadi radosni: zbornik u povodu 80. roendana fra Celestina Tomia, uredio Ljudevit Marai, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1997. TOMI, Celestin, Pristup Bibliji. Opi uvod u Sveto pismo, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1986. TOMI, Celestin, Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta, Provincijalat hrvatskih franjevaca konventualaca, Zagreb 1983.

375

376

SADRAJ 1. UVOD.....................................................................................2 1.1. 1.2. 1.3. Metodologija rada ....2 ivotni put prof. dr. Celestina Tomia....3 Izbor knjiga prof. dr. Celestina Tomia......5

2. PRIRUNICI.............................................7 2.1. 2.1.1. 2.1.1.1. 2.1.1.2. 2.1.1.3. 2.1.1.4. 2.1.1.5. 2.1.2. 2.1.2.1. 2.1.2.2. 2.1.2.3. Pristup Bibliji. Opi uvod u Sveto pismo....7 Nadahnue.8 Objava i nadahnue..9 Biblija je Boja rije.......9 Crkva razmilja nad otajstvom Biblije......10 Opseg i kriterij nadahnua.11 Istina Biblije i eklezijalnost nadahnua.11 Kanon....13 Kanon i odnos kanon crkveno uiteljstvo.13 Kanon u idovskoj i apostolskoj predaji...14 Apokrifi...15

376

377 2.1.3. 2.1.3.1. 2.1.3.2. 2.1.4. 2.1.4.1. 2.1.4.2. 2.1.4.3. 2.1.4.4. 2.1.4.5. 2.1.4.6. 2.2. 2.2.1. 2.2.1.1. 2.2.1.2. 2.2.1.3. 2.2.1.4. 2.2.1.5. 2.2.2. 2.2.3. 2.2.3.1. 2.2.3.2. Povijest i kritika teksta.....16 Kritika teksta i povijest izvornog teksta....16 Prijevodi Biblije........17 Biblijska hermeneutika18 Hermeneutski problem danas...18 Biblijski smisao, noematika....19 Tumaenje Biblije, heuristika.....19 Praktina primjena Biblije, proforistika.20 Povijest biblijske egzegeze21 Biblija u Crkvi danas...21 Poruka spasenja Svetog pisma Starog zavjeta, .......22 Povijesne knjige...23 Petoknjije....23 Rani proroci..25 Povijest ljetopisca....27 Narativni spisi...28 Knjige o Makabejcima........29 Mudrosne knjige...30 Proroci.......32 Veliki proroci.32 Mali proroci...34

3. BIBLIJSKO - TEOLOKI REZULTATI............................................36 3.1. 3.2. 3.3. Okolnosti djelovanja...36 Pristup Bibliji....38 Povijest spasenja39

377

378 4. ZAKLJUAK....40 KORITENA LITERATURA..........................................................42 SADRAJ.........................................................................................43

378