3 teorije koje mogu uzdrmati Veliki prasak

Za Paula Steinhardta i Neila Turoka, teorija Veliki Prasak izgubila kredibilitet na ljeto 1999. u Cambridgeu u Engleskoj. Na konferenciji koju su organizovali prilikom razgovora doli su do zajednike ideje. Glavno pitanje koje su postavljali u svom radu jeste i jedno od najdubljih kosmolokih pitanja: ta je bilo prije Velikog Praska? Steindhardt i Turok, zajedno sa kolegama istomiljenicima, razvijaju temeljne osnove alternative preovladavajuoj teoriji geneze svemira. Prema teoriji Velikog Praska, svemir je nastao u jednom trenutko prije oko 13,7 milijardi godina. U alternativnoj teoriji, na svemir se generira i regenerira u neogranienom ciklusu kreacije. Zadnja verzija ciklinog modela se ak podudara sa kljunim elementima i dokazima starije teorije. Ovo predstavlja najdetaljniji i najvri izazov 40 godina starom pravovjerju Velikog Praska. Neki fiziari ak idu dalje i zamiljaju vrstu beskonanog vremena koje tee ne samo u ovom univerzumu nego u multiverzumu-mnoini univerzuma od kojih svaki ima svoje zakone fizike i svoju priu. Drugi nastoje da promijene ideju vremena, smatrajui koncept poetka nebitnim. Sva ova kosmoloka heretika se slae u jednoj stvari: Veliki prasak vie ne definira koliko daleko ljudski um moe razumjeti.

Nevjerovatni Bulk/glavnina
Zadnja razrada Steinhardt-Turokove cikline kozmologije, predvoena Evgenyjem Buchbinderom sa Instituta za teorijsku fiziku u Waterloo-u, Ontario, objavljena je prolog decembra. Ipak sama osnova iza ovog rada je mnogo starija od moderne teorije univerzuma. U 4st. Sv. Augustin se pitao ta je to Stvoritelj radio prije prvog dana Stvaranja. Pitanje je postalo nauno 1929, kad Edwin Hubble otkriva da se univerzum iri. Tako gledajui Hubbleovo otkrie, shvaeno je da se svemir udaljava od jednog eksplozivnog sredita, tzv. Velikog praska. Standardna interpretacija Velikog Praska ne govori da je prasak bila eksplozija u vremenu i prostoru ve eksplozija samog vremena i prostora. Ovako gledajui, vrijeme nije postojalo prije same eksplozije. Za veinu naunika ta teorija je bila veoma teka za progutati jer je

teko zamisliti da vrijeme samo od sebe poinje. Kad to univerzum sam odlui da je vrijeme da se pojavi? Godinama je svaki pokuaj shvatanja ta se desilo u tom trenu formiranja brzo ulazio u slijepu ulicu. U standardnom modelu velikog praska, univerzum poinje u stanju skoro beskonane gustine i temperature. Na tolikim ekstremima, svi poznati zakoni fizike padaju u vodu. Da bi doli do informacija o samom poetku vremena, fiziari su trebali novu teoriju, jednu koja je spajala opu relativnost i kvantnu mehaniku. anse za opravdavanje teorije Velikog Praska poele su se poboljavati 1990-tih kad su fiziari unaprijedili svoje teorije i ideje o teoriji struna, obeavajuem pristupu za ujedinjenje relativnosti i kvantnih pogleda. Nije jo poznato hoe li se teorija struna podudarati sa stvarnim svijetom a veliki ubrziva estica (LHC) sagraen 2007-2008. nam moda moe dati neke odgovore. Najbitnije je istai da teorija struna namee dodatnih skrivenih sedam dimenzija svemira pored tri koje mi osjeamo. U tim dimenzijama se mogu desiti stvari koje su u nae tri dimenzije ograniene. Glavni koncept te teorije je zapravo membrana trodimenzionalni svijet unutar viedimenzionalnog svijeta. Prosto objanjenje bi bilo npr. list papira otpuhan vjetrom bi predstavljao dvodimenzionalnu membranu u naem trodimenzionalnom svijetu. Za Steinhardta i Turoka, na cijeli univerzum je samo jedana ploa ili 3D-brana, koja se kree kroz etverodimenzionalnu podlogu koju nazivaju Bulk glavnina, zapremina. Naa membrana nije jedina, postoje i druge koje se kreu kroz Bulk (kao to dva papira mogu biti otpuhana olujom). to je bitno jeste da jednaine teorije struna indikuju da bi svaka 3Dbrana saoptila velike koliine sile na ostale u Bulku. Velike koliine energije lee unutar tih sila a sudar dvije membrane bi mogao otpustiti tu energiju a to bi iz unutranjosti izgledalo kao ogromna eksplozija. Zanimljivo da teorijske karakteristike takve eksplozije bi bile veoma sline promatranim karakteristikama Velikog Praka ime je ova teorija dobila osnovu jer objanjava jedan kljuni element koji ljudi koriste za podrku teorije Velikog Praska (irenje). Tri godine kasnije Steinhardt i Turok dolaze do svoje cikline teorije. Nakon sudara, energija stvara materiju u svijetu membrana. Materija evoluira u svemir kakav mi poznajemo, galaksije, zvijezde, planeti. Prostor izmeu dvije membrane se toliko iri da je njihov prostor skoro prazan, ali privlane sile vraaju membrane-ploe nazad, dolazi do novog sudara i novi ciklus kreacije poinje. U ovom modelu, svaki krug egzistencije-svaki ciklus izmeu dva sudara se protee na oko trilijun godina i po tome je na svemir tek na 0,1% svog ciklusa a vrijeme u osnovi ide naprijed i nazad. Ciklini svemir direktno rjeava problem od prije. Sa neogranienim brojem Velikih Praskova, vrijeme se protee u beskonanost oba smjera. Veliki prasak nije poetak vremena i prostora jer je postojalo neto prije a to je bitno jer ostavlja trag ta e se desiti u slijedeem ciklusu.

Strijela Vremena
Dok je koncept ciklinog svemira dao nain da se istrai prolost Velikog Praska, neki naunici vjeruju da su Steinhardt i Turok zaobili bitna pitanja podrijetla. Pravi problem nije poetak vremena nego tzv. strijela vremena, kae Sean Carrol. On smatra da ne treba traiti svemir koji se ponavlja. Ponavljanja e nam dati vrijeme koje tee u odreenom pravcu a pravac vremena je sama stvar koju treba objasniti. 2004. Carrol dolazi do dosta drukijeg odgovora. Smatra da ne moemo razmatrati ta se desilo prije Velikog Praska ako prvo ne shvatimo zato prolost dolazi prije budunosti. On se slae sa Steinhardtom i Turokom da treba ponovo razmisliti o samom pojmu svemira ali on nije zadovoljan dodavanjem novih dimenzija. On eli dodati vie univerzuma da pokae da zapravo vrijeme ne tee nego ono samo simetrino ide naprijed-nazad. Jednostrana progresija vremena, uvijek u budunost, je jedna od najveih zagonetki fizike. Njegove jednaine zapravo dokazuju da individualni objekti nisu ovisni o smjeru vremena. Npr. ako pustimo film u kojem se sudaraju dvije bilijarske kugle, ne moemo znati je li film puten normalno ili unazad. Ali ako napunimo balon obojenim gasom, ako ga probijemo, molekule gasa veoma brzo ispune cijeli prostor a nikad se ne vraaju nazad da ponovo napuu balon. U takvim velikim grupama objekata, sustav tei ravnotei. Fiziari koriste pojam entropija da opiu koliko zapravo je sistem daleko od ravnotee. to je blie, vea je entropija; puna ravnotea je, po definiciji, maksimalna vrijednost. Tako put od niske entropije (sve molekule u jednom kutu sobe) do pune entropije (molekule ravnomjerno rasporeene po sobi, stabilne) definiraju strijelu vremena. Kad se dostgne ravnotea, strijela vremena i samo vrijeme zapravo vie nije bitno, jer je bilo kakva promjena nemogua. Poto na univerzum evoluira nekih 13 milijardi godina, oito je da nije startovao iz ravnotenog stanja. Zapravo su sva energija, materija, prostor pa ak i vrijeme u svemiru krenuli iz stanja izrazito niske entropije. Ovo je jedino objanjenje kako se moglo krenuti sa Velikim Praskom i doi do savrenog svemira kakav imamo danas. Da demonstrira neobinost svemira, Carrol sagledava sve ostale naine na koje je on mogao nastati. Razmiljajui o nizu mogunosti on se pita: Zato je poetna postavka univerzuma dozvolila vremenu da ima smjer? Postoji neogranien broj naina na koji bi se prvi svemir mogao urediti. Velika veina bi imala visok stepen entropije i oni bi bili dosadni i inertni; evolucija i promjena bi bila nemogua. Takvi svemiri ne bi mogli stvoriti galaksije i zvijezde i kao takvi sigurno ne bi mogli podravati ivot. Na svemir izgleda kao da je tano podeen da pone onoliko daleko od ravnotee da moe sadravati strijelu vremena. Za Carrolla je bio zadatak da pronae proces koji bi objasnio prirodno nisku entropiju, bez pozivanja na nevjerovatnu sluajnost ili na udo. On pronalazi taj proces skriven unutar jedne od najudnijih i najuzbudljivijih razrada teorije Velikog Praska. 1984. Alan Guth govori da je veoma mlad svemir ( s) proao kroz kratak period inflacije, i je ta ekspanzija eksplozijom izbacila mali dio ranijeg svemira u sve ono to mi vidimo Kasnije on i Andrei Linde uviaju da se inflacija moe desiti iznova i iznova u procesu vjene inflacije. Kao rezultat mali svemiri (poput naeg) mogu konstantno izlaziti iz neinflatirane (nenapuhane) podloge . Ova multituda svemira je nazvana, multiverzum.

Carroll uoava da je koncept multiverzuma rjeenje i smjeru i podrijetlu kosmikog vremena. Vjena inflacija pretpostavlja da nije dovoljno govoriti o vremenu samo u naem univerzumu, on shvata da vrijeme treba biti shvaeno u veem konceptu konceptu multiverzuma. Postavljalo se pitanje da li bi vjena inflacija mogla raditi u oba smjera. Tako ne bi bilo potrebe za jednim Velikim Praskom. Mali svemiri bi uvijek iskakali iz nenapuhane podloge. Trik je bio da se pronae poetna taka: lakoostvarljivo stanje koje bi se ponavljalo neogranien broj puta to bi omoguilo da vjena inflacija tee u oba smjera. 2004. Carroll razrauje viziju rasipnog multiverzuma bez poetaka, krajeva ili strijele vremena. Uglavnom, sve to je bilo potrebno jeste prazan prostor i tamna energija-skrivena vrsta energije koja se nalazi u praznom prostoru. Tamna energija-koja je posljednjim opservacijama dokazana-je krucijelna jer kvantna fizika govori da e bilo koje energetsko polje uvijek izbacivati nasumine fluktuacije. Te fluktuacije u osnovi predstavljaju novu rundu inflacija, stvarajui univerzume iz praznog prostora. Neki e se svemiri povui nazad u crne rupe i nestati, ali e se drugi zauvijek iriti. Oni koji se ire eventualno se toliko proire da predstavljaju prazan prostor iz kojeg opet moe poeti nova inflacija. Cijeli se proces moe opetovano ponavljati. Zanimlijvo je da je smjer vremena zapravo nebitan. U davnoj prolosti naeg univerzuma mogao je postojati Veliki Prasak u kojem je vrijeme teklo u suprotnom pravcu. Gledajui veliku sliku, multiverzum slian pjeni meusobno povezanih svemira, kompletno simetrinih u odnosu na vrijeme. Neki idu prema naprijed ali jednak broj ide i nazad. Sa neogranienim prostorom u neogranienim univerzumima, ne postoje granice entropije. Ona se uvijek moe uveavati, svaki svemir je roen s prostorom i entropijom da evoluira. Veliki Prasak je samo na Veliki Prasak i nije jedinstven. Pitanje prolosti nestaje jer je multiverzum uvijek postojao, evoluirajui ali u statistikom smislu, uvijek ostaje isti.