TREI DIO: EVROPSKO POTROAKO PRAVO 1.

Uvod: O pribliavanju sistema privatnog prava drava lanica

Ustanovljavanjem jedinstvenog evropskog trita kao prostora bez unutarnjih granica u okvirima kojeg je garantirano slobodno kretanje roba, usluga, osoba i kapitala, zapoinje dugogodinji proces donoenja propisa kojima bi se omoguilo neometano funkcioniranje takvog trita. Naime, u nastojanju prevazilaenja prepreka koje, temeljem razliitih nacionalnih propisa drava lanica, faktiki ometaju ostvarenje sloboda proizalih iz injenice postojanja zajednikog trita, intenzivno biva razmatrana i ideja pribliavanja (konvergencije) sistema privatnog prava drava lanica u okvirima tzv. evropskog privatnog prava. Pri tom se u manjoj mjeri razmilja o tome da li, a mnogo vie pokuava dati odgovor na pitanje kako izvriti ovakvo pribliavanje. Pitanje denacionalizacije privatnog prava drava lanica i s njim direktno povezano pitanje u kojoj mjeri je nuno pribliiti nacionalna zakonodavstva postaje tako iznimno interesantnim i znaajnim pitanjem. Unifikaciju se pri tom iz vie razloga poinje smatrati neodgovarajuim metodom. Drave lanice opravdano pokazuju krajnju nespremnost odrei se ponekad i viestoljetnog privatnopravnog naslijea, obzirom na to da bi unifikacija bez sumnje dovela u pitanje opstojnost nacionalnog identiteta svakog pojedinog evropskog naroda, a time direktno i ideju united in diversity1. U svjetlu se odredbe l. 3 h) Ugovora o funkcioniranju Evropske unije2, koja govori o usklaivanju pravnih propisa u mjeri u kojoj je to potrebno za funkcioniranje zajednikog trita, unificiranje donoenjem jedinstvenog Evropskog graanskog zakonika (komplicirano najrazliitijim teorijskim neslaganjima i potekoama koje se pojavljuju u praksi, kakve su najprije razlike izmeu britanskog i kontinentalnog prava, a
1

Kako Pfeiffer navodi mnotvo nacionalnih zakonodavstava s jedne strane podrazumijeva bogatstvo iskustva kojeg bi se bilo pogreno odricati. Ovakva arolikost rjeenja s druge strane moe meutim podrazumijevati barem podjednaku arolikost problema pri funkcioniranju unutarnjeg trita. Iz reenog proizlazi vjeita dilema svake pravne harmonizacije ona izmeu eventualnog dobitka usljed pribliavanja pravnih sistema sa jedne i problema neminovnog zadiranja u nacionalna zakonodavstva s druge strane. Vjeto provedeno pribliavanje nacionalnih rjeenja ne mora meutim nuno biti negativno odreeno, ve upravo obrnuto, moe podrazumijevati izvjestan arm: zajedniki referentni okvir moe obuhvatiti instrumentarij koji e u spornim situacijama svim involviranima omoguiti bolju orjentaciju, a da pri tom nacionalni civilnopravni sistemi ostanu nedotaknuti. Pfeiffer, Thomas, Methodik der Privatrechtsangleichung in der EU, Archiv fr die civilistische Praxis, Bd. 208 (2008), str. 227-247. (dalje: Pfeiffer, Methodik.....). 2 01.12.2009. godine na snagu je stupio Lisabonski sporazum (Ugovor iz Lisabona o izmjenama i dopunama Ugovora o Evropskoj uniji (TEU, Maastricht, 1992.) i Ugovora o osnivanju Evropske zajednice (TEC, Rim, 1957.). Lisabonski je sporazum potpisan s ciljem reformiranja institucionalnih procedura u EU, odnosno njihove prilagodbe uvjetima irenja Unije. Lisabonski ugovor dopunjujue Ugovor o EU i Ugovor o osnivanju Evropske zajednice, ne zamjenjujui ih. Ugovor o osnivanju Evropske zajednice mijenja naziv u Ugovor o funkcioniranju EU (The Treaty on the functioning of the European Union TFEU).

potom i one izmeu romanskog, germanskog i skandinavskog pravnog kruga, razlike izmeu zapadnoevropske i istonoevropske pravne tradicije, kao i razlike u ekonomskoj razvijenosti i razvijenosti pravne infrastrukture3) pokazuje nepotrebnim. Mogu li se odreeni ekonomski ciljevi ostvariti ve usklaivanjem pojedinih oblasti privatnog prava, potrebe za unifikacijom nema. Ideja evropeizacije privatnog prava nije liena povijesnih korijena. Moe se rei kako je prije nastupanja moderne i postanka nacionalnih drava u zapadnoj Evropi, Evropa podrazumijevala kulturno jedinstvo, a neodvojivim je dijelom evropske kulture bilo i njezino pravo, poznatije kao staro evropsko pravo ili rimsko-kanonsko ius commune, nastanak kojeg zapoinje u periodu renesanse tokom 12. stoljea. Proces zaeci kojeg zabiljeeni jesu u Bolonji, a koji je svoje zagovornike ubrzo pronaao i meu znanstvenicima drugih pravnih kola u Evropi, podrazumijevati e rad na prilagodbi rimskog prava ideji potrebe nastanka sistematski strukturiranog zakonika. Tako e tokom stoljea koja slijede rimsko pravo iz Justinijanovog vremena djelovanjem prije svega bolonjske kole doivjeti svoj preobraaj u pravnu nauku (legal science, Rechtswissenschaft) i u okviru procesa kojeg poznajemo kao recepciju osvojiti tadanju Evropu. Pravnici obrazovani u jednoj od ondanjih evropskih drava mogli su bez ikakvih ogranienja vriti razliite funkcije u nekoj drugoj dravi 4. Historijskopravna perspektiva, naslonjena na zajedniku ius commune tradiciju, moe biti od znaaja u procesima usklaivanja privatnog prava na evropskom nivou u smislu spoznavanja zajednikih osnova nacionalnih pravnih tradicija u posljednjih 200 godina i mogunosti utemeljenja evropskog privatnopravnog poretka na takvim zajednikim osnovama. Od podjednakog je znaaja i usporedba sistema privatnog prava drava lanica, te analiza pojedinih njihovih segmenata, a s ciljem pronalaenja zajednikog nazivnika razliitim nacionalnim zakonodavstvima5. Evropsko privatno pravo danas obuhvata iroku oblast neupitnog znaaja6, u vezi s definiranjem ijih granica ne postoje jedinstvena stajalita. Nastojanju njegova definiranja prethodi potreba osvrta na odreenje pojma evropskog prava7. Poe li se od podjele evropskog
3 4

Vie kod: Nikoli, Duan, Zbliavanje pravnih sistema u Evropi, predavanje preuzeto sa: www.pf.unimb.si Zimmermann, Reinhard, Roman law and the harmonisation of private law in Europe, Towards a European Civil Code, Nijmegen, 2004. godine, str. 25. 5 Franzen, Martin, Privatrechtsangleichung durch die Europische Gemeinschaft, Berlin, 1999. godine, str. 3. 6 Tako Mller-Graf istie kako su Evropska Zajednica i Unija izgraene na privatnom pravu, te se shodno tome moe govoriti o privatnopravnim metodama ili osnovama integracije. Mller-Graf, Europisches Gemeinschaftsrecht und Privatrecht, Das Privatrecht in der europischen Integration, NJW, 13/1993; Remien, Oliver, Verbraucherrecht oder allgemeines Privatrecht fr die Europische Union, u: Schulte-Nolke, Hans, Europische Rechtsangleichung und nationale Privatrechte, Baden-Baden, 1999. godine, str. 107. 7 Pored pojma evropsko pravo, i prije njega, koriteni su i koriste se i pojmovi komunitarno ili pravo Evropske zajednice, te pojam prava Evropske Unije. Navedeni su pojmovi pratili razvoj integracionih procesa, i iako bivaju paralelno koriteni, nemaju istovjetno znaenje. Vie kod: Misita, Nevenko, Osnovi prava Evropske unije,

prava na evropsko pravo u irem i evropsko pravo u uem smislu, sa slinom se podjelom neizostavno susreemo i kad je o evropskom privatnom pravu rije. Evropsko pravo u uem smislu (komunitarno ili pravo evropskih Zajednica, kako ga se jo naziva) ine propisi tri stuba EU (prvog, kojeg ine Evropska zajednica za ugalj i elik, Evropska zajednica i Evropska atomska zajednica, drugog u smislu zajednike vanjske i sigurnosne politike i treeg predstavljenog u vidu policijske i sudske saradnje u krivinim stvarima). Ukupnost normi sva tri stuba predstavljaju acquis communautaire ili pravnu steevinu Zajednice. Kad je o evropskom pravu rije, znaajno je i razlikovanje izmeu primarnog i sekundarnog evropskog prava. Primarno evropsko pravo ine ugovori kojima su drave lanice osnovale svoje zajednice i Uniju. Odredbe ovih ugovora imaju karakter ustavnih odredbi. Evropskim se privatnim pravom u uem smislu smatra privatnopravna pravila evropskog prava u uem smislu, obavezujua u svim dravama lanicama, neovisno o tom da li je njihov neposredni izvor primarno ili sekundarno evropsko pravo. Evropsko pravo u irem smislu obuhvata pravo evropskih meunarodnih organizacija kakve su, uz EU, Vijee Evrope, Evropska zona slobodne trgovine, Zapadnoevropska unija i Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE). Privatnopravne norme ovih organizacija ine tzv. evropsko privatno pravo u irem smislu8. Evropsko privatno pravo obuhvatiti moe sve grane prava koje jesu dijelom nacionalnog privatnog prava drava lanica. U pogledu njegovog obima ne postoje meutim jedinstvena stajalita. Prema shvatanjima jednih, privatno bi pravo EU trebalo obuhvatiti tek one grane prava koje se smatra njegovim osnovom, a tradicionalno ih se nalazi u prve tri knjige graanskih kodifikacija drava lanica (opi dio graanskog prava, obligaciono i stvarno pravo)9, dok shodno drugaijem shvatanju nema zapreka da evropsko privatno pravo obuhvati i primjerice poslovno, radno, autorsko ili takoer pravo zatite potroaa 10,11. Grane privatnog prava u pogledu kojih ve postoje norme evopskog prava jesu danas osobito obligaciono (ugovorno i vanugovorno), pravo intelektualnog vlasnitva (osobito autorsko, patentno i srodna prava), te trgovako pravo. U navedenim je oblastima donesen

Sarajevo, 2004. godine, str. 211. (dalje: Misita, Osnovi prava.....). 8 Gavella, Nikola, O uropskom privatnom pravu, u: Gavella, N., Alini, M., Hrabar, D. i ostali, Europsko privatno pravo, Zagreb, 2002. godine str. 4-32. 9 Prva, druga i trea knjiga njemakog BGB-a primjerice. 10 Vogel, Alexander, Verbrauchervertragsrecht und allgemeines Vertragsrecht, Berlin, 2006. godine, str. 5. 11 Shvati li se pojam evropskog privatnog prava u smislu pravnih izvora, obuhvatio bi ugovore evropskih zajednica (primarno pravo), akte Evropske zajednice na polju privatnog prava (sekundarno pravo), propise nacionalnih zakonodavstava kojima se vri usklaivanje komunitarnog sa nacionalnim pravom, privatno pravo sadrano u konvencijama (primjerice u Konvenciji UN o meunarodnoj prodaji robe), naela nastala radom pojedinih grupa/tijela, kakva su primjerice Landova naela, ius commune, kao i praksu Evropskog suda.

veliki broj smjernica12. Mogue je susresti i norme evropskog prava koje se odnose na porodino pravo, a iznimno rijetko norme stvarnog i nikako norme nasljednog prava13. Karakteristino za evropsko privatno pravo jeste to da je znaenje propisa donesenih u smislu neposrednih njegovih izvora uvijek dalje razvijano djelovanjem Evropskog suda. Upravo ova injenica i dati e evropskom privatnom pravu odrednice strane kontinentalnim pravnim porecima, a pribliiti ga zakonodavstvima common law pravne tradicije. Ve na prvi pogled uoljiva odrednica evropskog privatnog prava i njegova je nesistematinost. Napori u smislu nastojanja kreiranja skupa pravila kojima e se u primjeni prava rukovoditi evropski pravnici rezultirali su najkonkretnijim rezultatima u oblasti ugovornog prava. Imajui u vidu naelno shvatanje kako je u cilju pribliavanja privatnopravnih propisa drava lanica trenutno nemogue i neuputno provoditi unifikaciju istih, a pribliavanje tek u mjeri neophodnoj za funkcioniranje unutarnjeg trita Unije, proces usklaivanja trenutno biva ogranien na ugovorno pravo kao oblast od najveeg znaaja za olakanje trgovine unutar EU. Pored nastojanja olakanja odvijanja unutarnje trgovine, pribliavanjem se propisa ugovornog prava ide i za jaanjem jedinstvenog evropskog trita i stvaranjem svojevrsne pravne infrastrukture u oblasti jedinstvenog ugovornog prava, a usklaeni propisi mogu posluiti i kao odrednice kojima e se u predstojeem periodu rukovoditi nacionalni sudovi i zakonodavstva prilikom kreiranja propisa na podruju ugovornog prava14. Osobito iva rasprava o nunosti usklaivanja nacionalnih privatnopravnih propisa zapoinje nakon to je Evropski parlament u svojim rezolucijama iz 1989. i 1994. godine naglasio potrebu otpoinjanja aktivnosti na izradi Evropskog graanskog zakonika. Evropska se komisija u procese harmoniziranja nacionalnih rjeenja ukljuuje po donoenju od strane Evropskog Vijea zakljuaka iz Tamperea (tzv. Tampere Milestones) iz 1999. godine. Djelovanjem Komisije 2001. godine nastaje Saopenje Komisije Vijeu i Evropskom parlamentu o evropskom ugovornom pravu - Communicationas from the Commission to the Council and the Europan Parliament on Europaean Contract Law (dalje: Communications 2001.). U ovom aktu Komisija se koncentrira na pitanje ometanja funkcioniranja jedinstvenog trita injenicom postojanja i primjene velikog broja razliitih nacionalnih rjeenja u oblasti ugovornog prava, kao i na pitanje potencijalnih opcija budueg razvoja evropskog ugovornog
12

Iscrpan, iako nikako konaan, popis EU-Smjernica iz oblasti evropskog privatnog prava, podijeljenih u oblasti opeg privatnog prava, prava nelojalne konkurencije, zatite industrijskog vlasnitva, poslovnog prava, prava trita dionica, bankarskog prava i prava osiguranja, oblasti telekomunikacija i radnog prava sainio je MllerGraf, u: EC Directives as a means of private law unification, Towards a European Civil Code, Nijmegen, 2004. godine, str. 90-100. 13 Gavella, op.cit., str. 15-21. 14 Zimmerman, R.,/ von Bar, Christian, Grundregeln des Europischen Vertragsrechts, Deutsche Ausgabe, Mnchen, 2005., Uvod.

prava. Na osnovu prikupljenih reakcija na Communications 2001. u februaru 2003. godine Komisija izrauje Akcioni plan za koherentnije evropsko ugovorno pravo u formi Saopenja Komisije Evropskom Parlamentu i Vijeu - Communication from the Commission to the European Parliament and the Council: A More Coherent European Contract Law, An Action Plan (dalje: Akcioni plan). U odnosu na Communications 2001. Akcioni plan, kao manje invazivan, predvia formuliranje opcionog horizontalnog instrumenta, kao savremen sistem propisa iz oblasti ugovornog prava, prilagoen situaciji zakljuivanja prekograninih ugovora na jedinstvenom evropskom tritu. Ovakav sistem pravila bio bi 28. reim ugovornog prava, koji bi trebao stajati uz nacionalne sisteme drava lanica i kojeg bi ugovorne strane mogle izabrati kao mjerodavno pravo prilikom stupanja u odgovarajue ugovorne odnose. Za Akcioni se plan istie kako je nedovoljno odreen, od toga da nije precizno utvreno treba li imati formu uredbe ili preporuke, preko toga treba li se odnositi na sve ili samo na prekogranine ugovore, do toga da li bi izbor opcionog instrumenta kao mjerodavnog prava iskljuio primjenu kogentnih nacionalnih propisa15. Akcioni plan kao prethodnu pretpostavku za reviziju acquisa predvia potrebu izrade zajednikog referentnog okvira - Common Frame of Reference (dalje: CFR). CFR bi, kao najvaniji dio Akcionog plana, trebao predstavljati sredstvo za unaprjeenje trenutno postojeeg acquisa i pomo u nastanku buduih komunitarnopravnih akata. Na Akcioni se plan nastavlja Saopenje Evropskom Parlamentu i Vijeu: Evropsko ugovorno pravo i revizija acquisa: put naprijed Communication from the Commission to the European Parliament and the Council: European Contract Law and the revision of the acquis: the way forward (dalje: Communication 2004.). Shodno Communication 2004., nastalom na temeljima reakcija na Akcioni plan, Komisija je preuzela obavezu da tri godine finansira istraivaki rad na izradi CFR, koji je Komisiji trebao biti prezentiran krajem 2007. godine. Tekst Nacrta Zajednikog referentnog okvira za evropsko privatno pravo Draft Common Frame of Reference for a European Private Law (dalje: DCFR), kao trenutno najznaajnijeg dokumenta u oblasti planirane harmonizacije obligacionog prava EU, Komisiji je zaista i prezentiran krajem 2007. godine16. DCFR predstavlja rezultat rada dvije radne grupe, Study Group on a European Civil Code (dalje: SGECC) i Research Group on the Existing EC Private Law (dalje: Acquis
15

Petri, Silvija, Nacrt zajednikog referentnog okvira za Europsko privatno pravo, Zbornik Pravnog fakulteta Sveuilita u Rijeci, br. 1/2009, str. 487. (dalje: Nacrt.....). 16 Gotovo istovremeno s prezentiranjem DCFR Komisiji (31.12.2007. godine) Association Henri Capitant des Amis de la Culture Juridique Franaise u saradnji sa Societe de Legislation Comparee predstavljena su dva teksta, Terminologie Contractuelle Commune (Zajednika ugovorna terminologija, 2008. godine) i Principes Contractuels Communs (Zajednika naela ugovora, 2008. godine). Zajednika naela ugovora, kao revizija PECL, alternativa su dijelu materije obraene u DCFR. U decembru 2007. godine Insurance Group je objavila Naela evropskog ugovornog prava osiguranja Principles of European Insurance Contract Law (dalje: PEICL). PEICL trebaju postati dijelom knjige IV drugog izdanja DCFR.

grupa)17. Obje su grupe lanice Zajednike mree Evropskog privatnog prava - Joint Network on European Private Law (dalje: CoPECL), koja uopeno pomae etabliranju Evropskog istraivakog podruja za privatno pravo - European Research Area for Private Law18. DCFR ine dva dijela, od kojih prvi sadri definicije pravnih pojmova, a drugi tzv. model-pravila19. Bitno je naglasiti kako se u osnovi DCFR nalaze PECL. Rjeenja sadrana u ova dva dokumenta, a koja se pokazuju kao podudarna, DCFR preuzima, no razlike nisu zanemarive, prije svega obzirom na injenicu razlitih polaznih postavki: PECL obuhvataju problematiku naela opeg ugovornog prava, tek naknadno proirenu na odreene institute izvanugovornog obaveznog prava, dok se u okvirma DCFR nastoji od samog poetka stvoriti cjelovit i usklaen sistem pravila obligacionog prava. Na pitanje da li e trenutno postojei Nacrt Zajednikog referentnog okvira, po strukturi i sadrini teksta jako slian nacrtu klasinih graanskih kodifikacija, postati realnou u smislu primjenjivog opcionalnog instrumenta, nije lako dati odgovor. Neovisno o tom, sveobuhvatnoj je analizi privatnopravnog acquisa nemogue porei znaaj u smislu prepoznavanja istovjetnih ili slinih rjeenja u velikom broju nacionalnih zakonodavstava i njihovom izdvajanju u posebnoj kompilaciji pravila. 2. 2.1. Usklaivanje prava u EU Uope o usklaivanju prava u EU: pojam i pravni osnovi usklaivanja

17

SGEEC nastaje jo 1998. godine, te e uz izriiti pristanak Landove grupe, kao polazite u svome radu koristiti Landova naela. Landova su naela, poznata i kao Naela evropskog ugovornog prava - Principles of European Contract Law (dalje: PECL) rezultat rada Evropske komisije za ugovorno pravo - Comission on European Contract Law (dalje: CECL). Dijelovi I i II PECL objavljeni su 1998., a trei dio 2002. godine, kao svojevrsni restatment ugovornog prava. Objavljena su prva tri dijela obuhvatila oblasti ispunjenja, neispunjenja, prava druge strane u sluaju neispunjenja, zakljuenja, punovanosti, tumaenja, sadraja i dejstava ugovora, kao i zastupanja, te pitanja mnoine subjekata obligacije, ustupanja potraivanja, preuzimanja duga, ustupanja ugovora, prebijanja, zastarjelosti, kapitalizacije kamata. Naela su propisi dispozitivnog karaktera, pa njihova primjena ovisi o volji ugovornih strana. Pozivanje na ista unutar odreenog ugovora moe uiniti rjeavanje eventualnih sporova manje bolnim u odnosu na situacije u kojima se primjenjuje meusobno malo poznata pravila nacionalnih zakonodavstava , a moe ih se promatrati i kao pokuaj barem djeliminog rjeavanja p problema vezanog za nesistematinost evropskog privatnog prava. 18 Ostale su lanice ove mree tzv. Insurance Group, Association Henri Capitant, Common Core Group, Economic Impact Group, Database Group i European Law Academy. Naela postojeeg ugovornog prava EU u tom kontekstu imaju dvojako znaenje. S jedne strane, ona predstavljaju formulacije i objanjenja pravila utemeljenih na ugovornom pravu EU, kao postojeih i u dravama lanicama EU primijenjivanih pravila, dok su s druge strane ova ista pravila predstavljala doprinos Acquis grupe definiranju zajednikog referentnog okvira evropskog ugovornog prava. Vidjeti: Principles of the Existing EC Contract Law (Acquis Principles), Contract I, Sellier, Mnchen-Regensburg, 2007, Introduction. 19 Dio DCFR koji se odnosi na model-pravila podijeljen je u ovom trenutku u sedam knjiga. Knjiga I nosi naziv Ope odredbe, knjiga II govori o ugovorima i drugim pravnim poslovima, knjiga III o obavezama i ovlatenjima u smislu pravila o izvrenju obaveza, sankcioniranju neizvrenja istih, zajedno s propisima koji se odnose na ugovore s mnoinom subjekata i onima koji se tiu promjene subjekata obaveza, kao i odreenih naina prestanka obaveza (kompenzacija, sjedinjenje), knjiga IV sadri pravila koja se tiu posebnih ugovora, dok su knjige V-VII posveene izvanugovornim izvorima obaveza (prouzrokovanje tete, sticanje bez osnova i poslovodstvo bez naloga).

Shodno odredbama l. 115 (raniji l. 94 TEC) Ugovora o Evropskoj zajednici (dalje: Ugovora) komunitarni je zakonodavac ovlaten djelovati u smjeru usklaivanja ((Rechts)Angleichung, approximation) nacionalnih propisa koji se neposredno odnose na uspostavljanje i funkcioniranje zajednikog trita. Usklaivanje se pravnih propisa prema odredbi l. 3. h) Ugovora smatra jednim od centralnih instrumenata koji trebaju posluiti ostvaranju cilja uspostavljanja i postojanja funkcionalnog trita unutar EU20. U TFEU nije definiran pojam usklaivanja, kao to definirani nisu niti drugi termini koje se koristi ispred i uz termin usklaivanja, kakvi su primjerice harmoniziranje, koordiniranje i sl., a u istovjetnom ili slinom znaenju. Pokuaj da se pojedine kategorije tumai i u njihovom znaenju jasno odvoji jedne od drugih nije uspio, dijelom i iz razloga to u zakonodavstvima drava lanica bivaju upotrijebljeni razliiti pojmovi: niti jedan od termina upotrijebljenih u jednom zakonodavstvu nije u potpunosti istovjetan terminu upotrijebljenom u pravu neke druge drave lanice21. Pojmovno esto suprostavljano kategoriji usklaivanja jeste ujedinjavanje prava. Smisaono, usklaivanje pretpostavlja manju mjeru mjeru pribliavanja nacionalnih zakonodavstava u odnosu na njihovo ujedinjavanje22. Pravno se ujedinjavanje pojavljuje kao najstroija forma pribliavanja zakonodavstava drava lanica, koju se velikim dijelom ima zahvaliti kvalitetu uredbe kao pravnog akta kojim se naelno ide za ujedinjavanjem nacionalnih zakonodavstava. U skorije se vrijeme manje insistira na strogom razlikovanju usklaivanja i ujedinjavanja prava, imajui pri tom u vidu i nemogunost identificiranja propisa Ugovora koji bi bili precizno odvojenim osnovom unifikacije odnosno usklaivanja. Pojam usklaivanja u odreenim situacijama moe poprimiti izrazito intenzivan oblik pribliavanja prava drava lanica, koji ga gotovo izjednaava s pojmom unifikacije23. Shodno ovome, unifikaciju bi se moglo promatrati i kao najintenzivniju formu usklaivanja24. Pojmovi usklaivanja i harmonizacije u literaturi u pravilu bivaju upotrijebljeni kao sinonimi, te e tako biti i u ovom radu. S druge se strane, kad je o pojmu koordiniranja rije, istie kako se ovdje zapravo i ne radi o usklaivanju prava, ve o jednom uopenijem obliku
20

Conrad, Stefanie, Das Konzept der Mindestharmonisierung, Baden-Baden, 2004. godine, str. 29. Wagner, Matthias, Das Konzept der Mindestharmonisierung, Berlin, 2001. godine, str. 19. 22 Bock, Yves, Rechtsangleichung und Regulierung im Binnenmarkt, Baden-Baden, 2005. godine, str. 49-50. 23 Jaeger, Torsten, Ueberschiessende Richtlinienumsetzung im Privatrecht, Baden-Baden, 2006. godine, str. 2526. 24 Ovakvo shvatanje ne smeta razlikovanju usklaenog i unificiranog prava. Usklaeno (harmonizirano) pravo predstavlja pravo propisi kojega su usklaivani (pribliavani, ujednaeni) sa propisima kojeg donosi odreeni subjekt, institucija; u kontekstu evropeizacije privatnog prava usklaeno je pravo pravo drava lanica. Nasuprot njemu, unificirano pravo predstavlja ukupnost normi ije se jedinstveno vaenje podrazumijeva u dravama lanicama, i koje mogu ili u potpunosti zamijeniti norme drava lanica, kada govorimo o pravom unificiranju prava drava lanica ili koje mogu postojati pored usklaenog ili neusklaenog prava drava lanica, u kojem se sluaju govori o alternativnom evropskom unificiranom pravu. Vie kod: Wagner, op.cit., str. 19; Franzen, op.cit., str. 9-10.
21

saglasnosti. Kao primjer koordinirajueg akta navodi se Uredbu o primjeni sistema socijalne sigurnosti, koja sadri tek nekoliko kolizionih propisa, a u preostalom dijelu normira sadejstvo sistema socijalne sigurnosti drava lanica25. Sadrajno je pojam usklaivanja (harmoniziranja) mogue odrediti njegovim smjetanjem u kontekst ciljeva koji se njime hoe postii, a koji su najprije vezani za smanjenje ili otklanjanje razlika izmeu propisa drava lanica koji se odonose na ustanovljenje i funkcioniranje zajednikog odnosno unutarnjeg trita26. Tako promatrano usklaivanje (harmonizacija) podrazumijeva nadomjetanje komunitarnim propisima (barem) onih nacionalnih propisa koji se pokazuju u najveoj mjeri razliitima27. Kao osnov usklaivanja nacionalnih zakodavstava drava lanica do donoenja Jedinstvenog evropskog akta navodi se odredbe l. 115 TFEU (raniji l. 94 TEC); preduvjet primjene navedenih odredaba jeste dakako to da konkretni propisi djeluju neposredno na uspostavljanje i funkcioniranje zajednikog trita. Primjenu se l. 114 vezuje za pojam unutarnjeg trita28. 2.2. Instrumenti i metode harmonizacije

2.2.1. Instrumenti harmonizacije Kao instrumenti harmonizacije Ugovorom su predviene uredbe, smjernice, odluke, te preporuke i miljenja29. Uredba predstavlja instrument harmonizacije sa opim vaenjem, obavezujui u svim njegovim dijelovima i neposrednog vaenja u dravama lanicama. Instrumentom se harmonizacije sa opim vaenjem uredbu pri tom smatra iz razloga to na generalan i apstraktan nain regulira veliki broj injeninih stanja, dok njezino neposredno dejstvo u dravama lanicama podrazumijeva to da njezina rjeenja dejstva proizvode bez sudjelovanja organa drave lanice u bilo kojem smislu. Na temelju se rjeenja koja sadri uredba neposredno zasniva prava i obaveze ne samo za drave lanice i njihove organe, ve i za svakog
25 26

Steindorff, Ernst, EG-Vertrag und Privatrecht, Baden-Baden, 1996., str. 410. f. Temeljem analize odredaba Ugovora o osnivanju EU harmoniziranje nacionalnih propisa nije jednim od ciljeva koje se namjerava postii osnivanjem EU. Harmonizacija nije sama sebi cilj, ve je u funkciji ostvarenja drugih ciljeva. Centralni je cilj harmoniziranja nacionalnih propisa do donoenja Jedinstvenog evropskog akta 01.07.1987. godine bilo funkcioniranje zajednikog trita. Po donoenju se Jedinstvenog evropskog akta koncepciji zajednikog trita pridruuje i tzv. koncepcija unutarnjeg trita. Koncept se zajednikog trita pokazuje irim u odnosu na koncept unutarnjeg trita, a koji se drugi odnosi iskljuivo na oblasti pobrojene u odredbi l. 14 odjeljak 2 Ugovora o EU. 27 Wagner, op.cit., str. 19. 28 Dalja su ogranienja primjene odredaba l. 114, osim vezanosti za kategoriju unutarnjeg trita, navedena u odredbama stava 2 istog lana. 29 l. 288 TFEU (bivi l. 249 TEC).

subjekta u pravnoj situaciji reguliranoj uredbom. Sudovi i organi uprave obavezani su primijenjivati rjeenja uredbe ispred nacionalnog prava, usljed ega uredba s jedne strane redovno podrazumijeva svojevrstan gubitak suvereniteta nacionalnih zakonodavaca, a s druge za evropskog zakonodavca znai olakanje u smislu mogunosti njezine direktne primjene nakon donoenja. Odluka je u svim svojim dijelovima obavezujua za njezine adresate, koji za razliku od adresata smjernice mogu pored drava lanica biti i njihovi graani. Odluka slino uredbi ima neposredno dejstvo, u smislu da za njezinu provedbu nije neophodno donoenje nacionalnih propisa, no od uredbe se znaajno razlikuje po tome to regulira samo pojedinane sluajeve, usljed ega se nju zapravo niti ne smatra instrumentom harmonizacije u smislu u kojemu su to uredbe ili smjernice. Instrumentima se harmonizacije u izvjesnom smislu smatra i preporuke i stajalita; u izvjesnom smislu, obzirom na to da je rije o pravno neobavezujuim aktima. Preporuke se od miljenja razlikuju obzirom na to da miljenja nastaju na traenje, temeljem inicijative koju pokree trei, dok preporuke komunitarna tijela daju samoinicijativno. Iako se radi o neobavezujuim aktima, za odreene se preporuke i stajalita esto vezuje veoma konkretne pravne posljedice, kakve su primjerice one iz l. 117 st. 2 TFEU (bivi l. 97 st. 2 TEC)30. U vezi je sa preporukama Komisije Evropski sud zauzeo stajalite shodno kojem su nacionalni sudovi duni pri tumaenju nacionalnih propisa osobito u obzir uzeti preporuke Komisije kad one predstavljaju pravila tumaenja unutarnjih propisa koji su doneseni radi njihove provedbe ili kad trebaju dopuniti obavezujue nacionalne propise31. Izuzev navedenog, preporuke i miljenja od znaaja su imajui u vidu njihova blaa dejstva u usporedbi sa uredbama i smjernicama. Prije nego se djeluje pravno obavezujuim instrumentima harmonizacije mogue je dravama lanicama uputiti preporuke ili u pogledu odreenog pitanja zauzeti stajalite, te saekati eventualne rezultate. Ponekad preporuka ili stajalite mogu djelovati i politiko-psiholoki, kada se ima u vidu da bivaju upueni od strane komunitarnih tijela koja raspolau autoritetom dodijeljenim im osnivakim ugovorom. Smjernica, iako po znaaju odmah iza uredbe, ovdje izdvojena iz razloga njezina znaenja u procesu harmoniziranja evropskog privatnog prava, jeste instrument harmonizacije obavezujui za svaku dravu lanicu u pogledu ciljeva koji se njome hoe postii, uz ostavljanje dravama lanicama prava izbora forme i sredstva ostvarenja ovakvih komunitarnih ciljeva u
30

Shodno ovoj odredbi, u situacijama u kojima drava koja eli uskladiti nacionalne propise ne postupa u skladu sa preporukama Komisije, ne moe od preostalih drava lanica, a u skladu sa odredbama l. 96., biti zahtijevano da one izmijene vlastite propise kako bi se otklonilo razmimoilaenje propisa. 31 Wagner, op.cit., str. 39.

okvirima nacionalnog zakonodavstva. Djelovanje smjernicom shodno ovome redovno pretpostavlja dvostepeni postupak: u okviru prvog koraka obavezujue se dejstvo smjernice orjentira ka dravama lanicama, da bi u okvirima drugog koraka drave lanice, izvravajui svoju obvezu usklaivanja nacionalnog sa komunitarnim zakonodavstvom, donijele odgovarajue zakonske i podzakonske akte kojima se sadraj smjernice konkretizira i ini primjenjivim za nacionalne sudove, organe uprave i pojedince32. Adresat je smjernice drava lanica, koja se obavezuje sadraj smjernice integrirati u svoje nacionalno zakonodavstvo donosei odgovarajue propise i djelujui na druge odgovarajue naine33. Smjernica je instrument harmonizacije nastao kao potreba odgovora na probleme usklaivanja sa komunitarnim rjeenjima u smislu fragmentarnih, esto terminoloki stranih zadiranja komunitarnim rjeenjima u pravne sisteme drava lanica, te time dovoenja u pitanje njihovog suvereniteta, a bez postizanja eljenih ciljeva, od kojih je jedan od znaajnih funkcionalna usklaenost propisa na zajednikom odnosno unutarnjem tritu. Usklaivanje temeljem smjernice kao instrumenta harmonizacije dravama lanicama naelno ostavlja viestruku mogunost izbora, od izbora izmeu zakonskih i podzakonskih akata kojima e se rjeenja smjernice implementirati u nacionalna zakonodavstva, preko izbora izmeu implementacije u okvirima zasebnog zakona i implementiranja preuzimanjem rjeenja smjernice u tekst ve postojeih zakona, do izbora jezikog izriaja, u smislu da se nacionalnog zakonodavaca ne obavezuje na doslovno preuzimanje komunitarne terminologije, ali ga se obavezuje na koritenje terminologije koja e u cijelosti omoguiti realizaciju smjernice u nacionalnom pravu34. Smjernica u navedenom smislu esto biva oznaena kao instrument usklaivanja sa funkcijom rastereenja evropskog zakonodavca ili funkcijom zatite nadlenosti nacionalnih zakonodavaca (njem. kompetenzschonendes Rechtsangleichungsinstrument). Kako to i iz terminolokog odreenja proizlazi, smjernica/direktiva (Richtlinie, directive, direttiva) jeste trebala predstavljati instrument usklaivanja okvirnog karaktera, kojim e se zatititi suverenitet drava lanica, njihove nadlenosti i prostore slobodnog djelovanja pri usklaivanju, no upitno je koliko je ovakav ratio do danas odran: veliki broj smjernica sadri
32

Aktivnosti na donoenju smjernica jo se uvijek oklijeva oznaiti kao zakonodavnu aktivnost, obzirom da Zajednica jo uvijek ne raspolae sveobuhvatnim ovlastima kojima raspolae moderna drava; ona jo uvijek djeluje temeljem pojedinanih ovlatenja iz TFEU. Tako je i evropsko zakonodavstvo, o emuje ve bilo rijei, zapravo strukturalno rasparana oblast. Ovakvu se konstataciju moe ilustrirati primjerice injenicom da se pitanja vezana za ivotne namirnice danas regulira s vie od 50 smjernica, koje promatrane zajedno niti izdaleka nisu potpune kao jedan zakon kojim se regulira ovu oblast. Postojanje danas preko 750 Smjernica znai da je komunitarni zakonodavac propisima komunitarnig prava zahvatio u vie od 750 razliitih pravnih segmenata. Njihovo uvoenje u nacionalna zakonodavstva ostaje preputeno nacionalnim instancama. Vie kod: Gtz, Volkmar Europische Gesetzgebung durch Richtlinien Zusammenwirken von Gemeinshaft und Staat, NJW, 30/1992, str. 1849-1850. 33 Conrad, op.cit., str. 42. 34 Wagner, op.cit., str. 37-38.

do u detalj precizno regulirana pitanja koja se ili u cijelosti preuzima u nacionalna zakonodavstva prepisujui ih, ili se njihovo preuzimanje vri na drugaije, no pri tom nikako manje potpune naine35. Interesantno je naglasiti kako se upravo u kontekstu ovakvog praktinog stanja stvari namee shvatanje o nepotrebnosti pridavanja prevelikog znaaja razlikovanju izmeu uredbi i smjernica. Razlikovanje uredbi od smjernica samo je pravilo od kojeg se sve vie odstupa u smislu da smjernice sa jedne strane najee sadre detaljnu regulativu, usljed ega dravama lanicama biva ostavljeno krajnje malo slobodnog prostora pri njihovoj implementaciji, dok sa druge strane uredbe u sve manjem broju sluajeva istiskuju nacionalno zakonodavstvo, a sve vie staju paralelno uz njega ili ak bivaju smatrane tek instrumentima koordinacije36. Uope je mogue zakljuiti kako se smjernicu smatra instrumentom harmonizacije sa nekoliko temeljnih karakteristika: njezini su adresati drave lanice, instrument je dvostepenog postupka usklaivanja, dravama lanicama u naelu ostavlja odreeni prostor za samostalno djelovanje, te ju se smatra znaajnim izvorom komunitarnog prava37. Iznimno, smjernici je mogue pridruiti neposredno dejstvo. Pretpostavka je neposrednog djelovanja smjernica neimplementacija njihovih rjeenja u nacionalna zakonodavstva u okvirima za to predvienog roka, te potpunost odredaba smjernice, kao i njihova sadrajna neuslovljenost kao preduvjet mogunosti njihove direktne primjene, bez donoenja odreenih daljih propisa kojima bi se primjenu trebalo omoguiti. U odreenom se smislu smjernicama pridruuje i tzv. prethodno njihovo dejstvo38, utemeljeno na odgovoru Evropskog suda na pitanje postavljeno od strane belgijskog Conseil dEtat, u pravnoj stvar Inter-Environment Wallonie, vezano za to da li Ugovor o EU zabranjuje dravama lanicama da tijekom perioda predvienog za implementiranje rjeenja smjernice u nacionalno zakonodavstvo donose propise koji bi proturjeili rjeenjima smjernice, na to je Sud dao pozitivan odgovor39. 2.2.2. Metode harmonizacije
35

Sydow, Gernot, Die Richtlinie als Instrument zur Entlastung des europischen Gesetzgebers, JZ, 8/2009, str. 374. 36 Bock, op.cit., str. 55. 37 Bach, Albrecht, Direkte Wirkungen von EG-Richtlinien, JZ, 23/1990, str. 1109. 38 Rije je o problemu ranog djelovanja smjernica u smislu njihove pravne relevantnosti u periodu u kojem jo ne postoji obaveza primjene njihovih rjeenja. Tijekom ovog perioda za budue adresate smjernice postoji tzv. obaveza mirovanja (njem. Stillhalteverpflichtung), koja podrazumijeva primjenu prijelaznih pravila temeljem kojih se dravama lanicama zabranjuje poduzimanje mjera koje su protivne odreenim komunitarnim ciljevima, obzirom da se radi ostvarenja ovih ciljeva u tom periodu, iako ciljevi jo nisu nametnuti, poduzima izvjesne pripremne korake. Vie kod: Gronen, Vera, Die Vorwirkung von EG-Richtlinien, Baden-Baden, 2006. godine, str. 16. 39 Rthel, Anne, Vorwirkung von Richtlinien: Viel Lrm um Selbstverstndliches, ZeuP, 2/2009, str. 36.

Dravama lanicama pri implementiranju komunitarne regulative sadrane u smjernicama biva ostavljen odreen prostor slobodnog djelovanja, granice kojeg s jedne strane definira predmet reguliranja smjernicom, dok ga sa druge strane odreuje tzv. intenzitet reguliranja. Predmet reguliranja biva odreen preko definiranja oblasti primjene smjernice i od dvojakog je znaaja. Ograniivi oblast primjene smjernice najprije se pozitivno identificira oblast u kojoj e uope biti postavljeno pitanje slobodnog djelovanja drava lanica, a zatim i negativnom definicijom odreuje granice oblasti u kojoj drave lanice zadravaju vlastitu zakonodavnu kompetenciju. Intenzitet harmoniziranja kategorija je od osobitog znaaja kad je o metodama usklaivanja zakonodavstava drava lanica rije, obzirom da se metode usklaivanja razlikuje upravo s obzirom na njegov intenzitet. Govorei o intenzitetu usklaivanja, govori se zapravo o tome u kojoj su mjeri drave lanice ovlatene da pri donoenju nacionalnih propisa u oblastima predmeta reguliranja komunitarnim normama odstupe od takvih komunitarnih normi. U tom se smislu razlikuje prije svega tzv. potpunu od djelimine harmonizacije. Potpuna ili totalna harmonizacija (njem. vollstndige Harmonisierung, Vollharmonisierung, totale Harmonisierung) podrazumijeva obuhvatanje smjernicom kao instrumentom harmonizacije odreene oblasti kao predmeta regulacije potpuno, bez ostavljanja prostora za slobodno djelovanje zakonodavcima drava lanica. U okvirima predmeta reguliranja smjernicom koja ide za potpunom harmonizacijom nisu mogua materijalnopravna odstupanja40. U Strategiji je potroake politike za period 2002-2006. godine Evropska komisija prednost pred minimalnom dala potpunoj (totalnoj) harmonizaciji, smatrajui kako je iskoritavanje prostora samostalnog djelovanja koji je dravama lanicama ostavljen temeljem koncepcije minimalne harmonizacije dovelo do pravne rascjepkanosti, koja oteava prekogranino poslovanje, i time direktno ugroava funkcioniranje unutarnjeg trita41.
40

Jaeger, isto, str. 35. O tome da li je upravo metod minimalne harmonizacije uzrok razilaenjima rjeenja po pojedinim pitanjima u nacionalnim zakonodavstvima, mogue je raspravljati. Naime, i u pogledu je potpune (totalne) harmonizacije mogue govoriti o njezinim granicama u pogledu predmeta i sadrine reguliranja. Kad je o ogranienjima u pogledu predmeta reguliranja rije, moe se rei kako se i smjernice kojima se ide za potpunim harmoniziranjem ograniava na jednu odreenu oblast, bez pretenzije uspostavljanja reima kojim bi se obuhvatilo sva zamisliva injenina stanja vezana za predmet reguliranja. Zapravo se moe rei kako podjednako za smjernice kojima se ide za potpunom harmonizacijom i one temeljene na principu minimalne harmonizacije vrijedi isto pravilo, naime ono da izvan predmeta svoga reguliranja one ne reguliraju nita. Odatle je nacionalni zakonodavac ovlaten da u pogledu pitanja koja nisu obuhvaena smjernicom (ak i ondje gdje se radi o smjernici kao instrumentu potpune harmonizacije) odnosno koja nisu predmetom reguliranja smjernicom ista autonomno uredi. Ovakav je zakljuak od znaaja ima li se u vidu naprijed pomenuti stav Komisije o razilaenju nacionalnih zakonodavstava po odreenim pitanjima, a usljed iskoritavanja od strane drava lanica principa minimalne harmonizacije: pokazuje se naime kako ovakva razilaenja nisu toliko rezultat iskoritavanja navedenog principa, koliko su direktno proizala iz injenice da drave lanice doista autonomno reguliraju pitanja koja se
41

Smjernice sa efektom potpune harmonizacije rijetko se susree u oblasti privatnog prava. Primjer takve smjernica jeste Smjernica o odgovornosti za proizvode. U okvire je metoda potpune harmonizacije mogue integrirati tzv. otvorene klauzule (njem. ffnungsklauseln). Harmoniziranje integriranjem u okvire metoda usklaivanja tzv. otvorenih klauzula metod je harmonizacije o kojemu govori odredba l. 114 st. 10 TFEU. Shodno ovoj odredbi mjere harmonizacije mogu u odreenim sluajevima biti povezane sa zatitnom klauzulom, koja ovlauje drave lanice da iz jednog ili vie od u l. 36 TFEU navedenih neekonomskih razloga poduzmu prethodne mjere, koje podlijeu jednom komunitarnom kontrolnom postupku. Ovakva zatitna klauzula trebala bi dravama lanicama omoguiti pravovremenu reakciju u situacijama ugroenosti dobara iz l. 36 TFEU, a koje situacije prilikom donoenja mjera usklaivanja zakonodavstava nisu bile predvidive. Oblast harmonizirana uz integraciju zatitnih klauzula u okvire metoda harmonizacije i dalje se smatra u potpunosti harmoniziranom, obzirom na to da se zatitne klauzule primjenjuje iskljuivo uz ispunjenje zahtijevanih pretpostavki i uz provedbu komunitarne kontrole. Nepotpuna harmonizacija naspram potpune podrazumijeva ostavljanje nacionalnom zakonodavcu odreenog slobodnog prostora djelovanja u okvirima predmeta reguliranja, u smislu prava donoenja ili zadravanja propisa kojima se odstupa od komunitarne regulative. Fakultativna harmonizacija podrazumijeva paralelno postojanje komunitarnih i nacionalnih propisa povodom odreenih pitanja, te pravo graana da izaberu primjenu jedne odnosno druge regulative. U ovakvim sluajevima drave lanice nisu obavezne usklaivati vlastito sa komunitarnim zakonodavstvom, no imaju obavezu priznati paralelno vaenje komunitarnih rjeenja na svom teritoriju.

nalaze izvan smjernicom obuhvaenog predmeta reguliranja. Niti kad je o granicama potpune harmonizacije u pogledu sadrine reguliranja rije, ne postoji naelna razlika izmeu potpune i minimalne harmonizacije, obzirom na to da se smjernicama u pravilu ide za reguliranjem odreenih pitanja redovno u odreenom smislu (odnosno iz odreenog ugla), a nikako za obuhvatanjem svih pravnih aspekata koji bi uope dolazili u obzir. Obuhvatanje smjernicom svih moguih pravnih aspekata jednog pitanja kosilo bi se i sa principom ogranienog pojedinanog ovlatenja, kao i sa principom subsidijarnosti. Kao i kad je o ogranienjima u pogledu predmeta reguliranja rije, i za ona se vezana za sadrinu moe naelno rei kako je metod potpune harmonizacije nepodoban u borbi protiv pravne rascjepkanosti dotle dok pojedini aspekti odreenog pitanja ostaju u potpunosti neobuhvaeni harmonizacijom. U vezi je sa sadrinom reguliranja interesantno ukazati i na intenzitet (njem. Regelungsdichte) reguliranja, koji moe biti razliit, te i u okviru reguliranja odreenog aspekta jednog pitanja ostavljati nacionalnom zakonodavcu znaajan prostor za autonomno normiranje. Razliitosti u intenzitetu reguliranja pri tom podrazumijevaju najee razliito detaljnu komunitarnu regulativu, upuivanja na nacionalna zakonodavstva (ak i eksplicitna) ili primjerice takoer odstupanja utemeljena na tzv. klauzulama otvaranja (njem. ffnungsklauseln), a kao osobit problem javlja se pitanje generalnih klauzula kao stalnog izvora problema u procesima harmonizacije. Gsell i Schellhase navode kako regulativa koja sadri upute na nacionalno zakonodavstvo odnosno klauzule otvaranja nalikuje siru prepunom rupa, te nikako ne pogoduje prekograninom poslovanju. Gsell, Beate/Schellhase, Hans Martin, Vollharmonisiertes Verbraucherkreditrecht Ein Vorbild fr die weitere europische Angleichung des Verbraucherrechts?, JZ 1/2009, str. 21-25.

Minimalna harmonizacija pojam je koji obuhvata dva koncepcionalno razliita metoda harmonizacije, kojima je zajedniko to da podrazumijevaju usklaivanje relevantnih propisa i time direktno i uvjeta trine utakmice na jednom osnovnom (baznom) nivou, pri emu takav nivo predstavlja donju granicu, koju drave lanice mogu prekoraiti u smislu ustanovljenja jednog vieg nivoa zatite. Upravo obzirom na razliite pravne posljedice podizanja zatitnog nivoa i nastaje razlika izmeu dva metoda u okviru ireg pojma minimalne harmonizacije. U prvom svom obliku, metod minimalne harmonizacije odreen je pravom drave lanice da donese stroije propise (u odnosu na minimalni zatitni nivo), koji e se meutim primjenjivati iskljuivo u odnosu na njezine graane. Najjednostavnija je ilustracija ove varijante metoda minimalne harmonizacije mogua na primjeru prometa robom: na domaem e tritu roba proizvedena u drugoj dravi lanici, a uz potovanje minimalnih zahtjeva sadranih u instrumentima harmonizacije, nai svoje mjesto zajedno sa domaim proizvodima nastalim uz podvrgavanje stroijim propisima. Drugo rjeenje, takoer odreeno kao metod minimalne harmonizacije, podrazumijeva primjenu stroijih pravila kako prema graanima drave koja je mjere donijela tako i prema graanima drugih drava lanica; na primjeru prometa robom, roba proizvedena u evropskom inostranstvu morala bi udovoljiti zahtjevima stroijih propisa konkretne drave lanice. 3. Evropsko potroako pravo

Potroako pravo kompleksan je skup normi civilno-, krivino- i javnopravnog karaktera, nastalih s ciljem zatite potroaa kao kategorije od izrazitog znaaja u uvjetima sloenih trinih kretanja. Moe se rei kako potroako pravo podrazumijeva sve propise koji idu za zatitom potroaa odnosno unaprjeenjem interesa potroaa, ili, drugim rijeima, propise kojima je cilj jaanje autonomije potroaa, zatita od zablude ili iskoritavanja povlatenog poloaja ponuaa na tritu, kao i preventivna zdravstvena zatita42. Borba za pridobijanje potroaa kao u najveem broju sluajeva krajnjeg konzumenta sve je aktualnija u uvjetima neprestano rastue ponude najrazliitijih roba i usluga. Ponuaev uspjeh u procesu animiranja potroaa za kupovinu odnosno koritenje upravo njegovih roba ili usluga direktni je pokazatelj ponuaeve ekonomske uspjenosti43. Naspram reenog, i iako to najveim dijelom ne odgovara stvarnom stanju stvari, uvijek se iznova pokuava naglasiti kako potroako pravo ipak ne bi smjelo biti samo skupom propisa kojima se nuno tipski ide za zatitom osobe
42 43

Borchert, Gnther, Verbraucherschutzrecht, Mnchen, 2003., str. 1. Trivun, Veljko i dr., Nacionalno i evropsko pravo, Sarajevo, 2007. godine, str. 263.

potroaa, ve bi ga trebalo shvatiti kao korpus pravila kojima je cilj uope zatita socijalno slabijih, primjerice i malih poduzetnika44. Jasno je kako potroako pravo nije zatvorena pravna oblast, koju je mogue suprotstavljati drugim pravnim oblastima Mnogo je tanija konstatacija kako se norme potroakopravnog karaktera pronalazi u razliitim granama prava, a uprkos emu se ne negira postojanje potroakog prava kao samostalne pravne oblasti (njem. das Verbraucherrecht als eigenstndiges Rechtsgebiet)45. Ovi propisi u razliitim granama prava jedni su s drugima povezani na nain da se svi odnose na potroae46. I uprkos je tome prihvaeno shvatanje prema kojem je civilno potroako pravo sistemski dijelom civilnog prava, a primjerice javnopravno potroako pravo dijelom javnog prava. Ovakvo je shvatanje opravdano ve obzirom na injenicu da se pri ostvarenju prava potroaa koristi ne samo i iskljuivo institutima potroakog prava nego i onima iz razliitih drugih pravnih grana47. Tako se primjerice istie kako, iako potroako pravo nije samo civilno pravo, u njemakom pravu njegovu jezgru najveim dijelom ine graanskopravni propisi iz oblasti ugovornog i prava naknade tete48. Uope je mogue zakljuiti kako nije nimalo jednostavno u potpunosti se prikloniti niti shvatanju potroakog prava kao samostalne pravne discipline, niti shvatanju koje odvojenost i posebnost potroakog prava negira. Naime, upravo injenica da se propise potroakopravne prirode nalazi u razliitim pravnim granama i da otre granice, kojima bi se takve potroakopravne norme odvojilo od pravnih grana za koje ih se tradicionalno vezuje, nije mogue povui, dovodi u pitanje shvatanje potroakog prava kao u potpunosti odvojene, samostalne pravne discipline. S druge strane, zanemari li se stroge sistematizacijske kriterije i prednost pred njima da ideji zatite interesa potroaa kao karakteristinih, posebnih induvidualnih i kolektivnih interesa, takva posebnost vodi promatranju skupa propisa koji se svi tiu zatite potroaa kao posebne pravne discipline49. Od velikog je utjecaja na razvoj potroakog prava u nacionalnim zakonodavstvima drava lanica EU i drava u fazama (pred)kandidature za pridruivanje evropsko potroako
44 45

Ulmer, Peter, Konturen eines europischen Vertragsrechts, JZ, 1992., 1 ff. Grtner, A.A., Zivilrechtlicer Verbraucherschutz und Handelsrecht, BB 1995., 1753 ff. 46 Potroako pravo sa jedne strane sadri propise kojima se regulira specifine ugovore kakvi su ugovor o kreditu, ugovor o osiguranju ili primjerice ugovor o time-sharingu, u vezi s kojim se ugovorima oblast primjene bilo izriito ograniava na potroaa (ugovor o potroakom kreditu) ili su ugovorne obaveze tako definirane da u obzir kao ugovorna strana dolazi iskljuivo potroa (primjerice kod ugovora o osiguranju ivota), dok sa druge strane u potroakom pravu nailazimo i na reguliranje instituta koji kao uopeni nadilaze pojedine specifine ugovore (primjerice pravo opoziva). 47 Tonner, Klaus, Die Rolle des Verbraucherrechts bei der Entwicklung eines europischen Zivilrechts, Juristen Zeitung, 11/1996, str. 535. 48 Tonner, op.cit., str. 536. 49 Misita, Nevenko, Osnovi prava zatite potroaa Evropske zajednice, Sarajevo, 1997. godine, str. 56. (dalje: Misita, Osnovi prava zatite potroaa.....).

pravo. Zatita potroaa kao cilj ostvarenju kojeg se tei sastavnim je dijelom Ugovora kojim je osnovana EU, iako je i na temelju prethodno vaeeg Ugovora o osnivanju Evropske ekonomske zajednice donesen veliki broj propisa od znaaja za zatitu potroaa (primjerice Smjernica o nepotenim klauzulama u potroakim ugovorima ili takoer Smjernica o odgovornosti za proizvode). U odredbi se l. 169 TFEU istie kako u cilju unaprjeenja interesa potroaa i obezbjeenja visokog nivoa njihove zatite Zajednica obezbjeuje doprinos zatiti zdravlja, sigurnosti i ekonomskih interesa potroaa, kao i unaprjeenju njihovih prava na informiranost, obrazovanje i osnivanje udruenja za zatitu njihovih interesa50. Na komunitarnom nivou potroako se pravo razvijalo najprije samo usputno, u funkciji ostvarenja koncepta unutranjeg jedinstvenog trita. Ugovor o stvaranju Evropske ekonomske zajednice (dalje i: Rimski ugovor51) nije govorio izriito o zatiti potroaa, a pojam potroaa spomenut je tek na nekoliko mjesta, u okvirima poljoprivredne odnosno politike trine utakmice, iz ega je jasno kako ovaj ugovor nije sadravao izriite osnove za poduzimanje mjera u oblasti ujednaavanja nacionalnih zakonodavstava drava lanica na podruju zatite potroaa52. Stvaranje velikog zajednikog, unutarnjeg trita uzrokovae nastojanje trgovaca da u uslovima intenzivne trine utakmice svoje proizvode uine konkurentnijim, dakle kvalitetnijim, a njihove cijene niim. To meutim ubrzo postaje nedovoljno, jer je sve vie primjetno kako su potroai u razliitim dravama zatieni razliito, odnosno da nivo zatite potroaa nije ujednaen, te e se u postojeem Rimskom ugovoru poeti tragati za pravnim osnovom koji bi omoguio ujednaavanje. Takav osnov je pronaen u l. 100 Rimskog ugovora, obzirom da je on omoguavao usklaivanje prava drava lanica ukoliko bi razlike izmeu rjeenja postojeih u njihovim pravnim porecima imale direktan utjecaj na uspostavu i funkcioniranje zajednikog trita. Prvi konkretniji koraci u oblasti zatite potroaa napravljeni 1975. godine, kada biva donesen Prvi (prethodni) program politike zatite i informiranja potroaa (tzv. Prvi program). U okvirima prvog programa koji obuhvata pet fundamentalnih prava potroaa (pravo na zatitu zdravlja i sigurnosti, pravo na zatitu ekonomskih interesa, pravo na naknadu tete, pravo na obavjetavanje i edukaciju i pravo na predstavljenost) zatitu se potroaa vidi kao neophodnu u prevazilaenju ometanja ravnotee nastale izmeu ponuaa i potroaa, a za prevazilaenje ovog problema bivaju predloeni razliiti modeli. Novim programom za zatitu i informiranje potroaa iz 1981. godine (Drugi program) potroa stjee mogunost da kao u potpunosti
50

Borchert, op.cit., str. 7. Treaty establishing the European Economic Community (EEC) od 25.03.1957. godine, stupio na snagu 1.1.1958. godine. 52 Bareti, Marko, Zatita potroaa u Europskoj zajednici, u: Gavella, N., Alini, M., Hrabar, D. i ostali, Europsko privatno pravo, Zagreb, 2002. godine, str. 147-206.
51

informiran regulativno utjee na trina kretanja. U svom je stajalitu iz 1985. godine Evropska komisija ponovno naglasila svoja nastojanja osiguranja dobrobiti graana Zajednice u njihovoj ulozi potroaa i vanih sudionika kretanja na unutarnjem tritu. Zakljukom je Evropskog vijea politika zatite potroaa 1986. godine integrirana u okvire drugih zajednikih politika EZ. Na pitanje zato bi zatita potroaa trebala biti temom promiljanja na komunitarnom nivou nije na zadovoljavajui nain odgovoreno niti u prvom niti u drugom programu zatite potroaa. U okviru se prvog programa pominje ekonomski nepovoljan poloaj potroaa nastao temeljem masovne proizvodnje i nezaustavljivog tehnikog napretka, no bez zadovoljavajueg objanjenja zato se o ovom pitanju treba promiljati na komunitarnom, a ne na nacionalnom nivou. U drugom se programu govori o ekonomskoj recesiji koja snano pogaa potroaa i potrebi da se potroau omogui da uprkos takvom stanju stvari za svoj novac dobije kvalitetne proizvode odnosno usluge, ponovno bez obrazloenja zato bi zatita potroaa u ovom pravcu trebala biti osigurana na komunitarnom, a ne na nacionalnom nivou. Zadovoljavajue se obrazloenje zabrinutosti Zajednice za potroaa susree tek kasnije, kad se politiku zatite potroaa smjeta u kontekst nastojanja obezbjeenja uspjenog funkcioniranja unutarnjeg trita EZ. Efektivno funkcioniranje ovakvog trita podrazumijeva naime odgovarajuu zatitu kako poduzetnika tako i potroaa. U tom je smislu u akcionom planu iz 1990. godine istaknuto kako bi uspostavljanje unutarnjeg trita trebalo u velikoj mjeri koristiti i potroau.. Potroai bi pri tom meutim, kako bi mogli koristiti sve prednosti uspostave unutarnjeg trita, morali u dovoljnoj mjeri biti uvjereni u vrijednosti ponuenih mogunosti53. Stvarni ustavni osnov harmonizacijskih mjera, uprkos redovnom pozivanju na potrebu zatite interesa potroaa, mogue je pronai tek u okvirima Ugovora o stvaranju Evropske Unije iz Maastrichta (dalje i: Ugovor iz Maastrichta) 54, koji u glavi XI, l. 129a govori najdirektnije o zatiti potroaa, te omoguava afirmaciju zatite potroaa kao slubene politike u Evropskoj Uniji. Moe se rei kako je evropsko potroako pravo tokom svog razvoja prolo kroz nekoliko faza. Prva faza traje do usvajanja Drugog programa 1981. godine i tokom njezinog trajanja donesen je i Jedinstveni evropski akt55. Ovu fazu odreuje zatitni karakter
53

Vie kod: Kapnopoulou, Elissavet, Das Recht der missbruchlichen Klauseln in der Europischen Union, Tbingen, 1997., str. 7. 54 Treaty on European Union (Maastricht Treaty) od 7.2.1992. godine, stupio na snagu 1.11.1993. godine, broj slubenog glasila (Official Journal): OJ C 191 od 29.07.1992. godine. 55 Jedinstveni evropski akt je ugovor potpisan 1986. godine, kojim je prvi put znaajnije izmijenjen Rimski ugovor o Evropskoj ekonomskoj zajednici. Njime su postavljeni pravni temelji za stvaranje jedinstvenog trita do 1. januara 1993. godine. Jedinstvenim evropskim aktom takoer su definirane nove nadlenosti Zajednice (socijalna politika, ekonomska i socijalna kohezija, istraivanje i tehnoloki razvoj, zatita okolia), pokrenuta

potroakopravnih propisa, no i dalje ne postoji izriit osnov djelovanja Zajednice u oblasti zatite potroaa. Stupanjem na snagu Ugovora iz Maastrichta zapoinje trei stadij u razvoju prava zatite potroaa u komunitarnopravnim okvirima. Nakon renumeracije izvrene Ugovorom iz Amsterdama56 raniji l. 129a postao je l. 153 preienog teksta Ugovora iz Maastrichta. lan 153 i sadrajno se razlikuje od l. 129a, jer u odnosu na l. 129a u prvom stavu sadri pobrojana osnovna prava potroaa iz Prvog programa iz 1975. godine. Nakon Lisabonskog ugovora l. 153 postaje l. 169. Aktualna faza je odreena preobrazbom potroakog prava u neku vrstu graanskog prava. Potroako pravo kao graansko pravo u smislu potroaa kao graanina Zajednice podrazumijevalo bi tako naputanje koncepcije zatite potroaa u uskom produktivistikom smislu i razvoj zatite potroaa kao dijela jednog takoer politikog, socijalnoog i kulturno shvaenog graanskog statusa pojedinca57. Evropsko potroako privatno pravo vanim je dijelom evropskog potroakog prava. Najznaajniji dio evropskog potroakog privatnog prava, njegovu unutarnju jezgru u smislu vanih materijalnopravnih propisa ine smjernice kojima se regulira pitanja koja se dotiu kljunih instituta privatnog prava58. Takve su smjernice osobito one rjeenja kojih se realizira u okvirima civilnog prava u jednom uem smislu59 (primjerice smjernice o poslovima na kunim vratima, potroakom kreditu, paualnim putovanjima, nepotenim klauzulama, timeshareugovorima, ugovorima na daljinu itd.)60.
saradnja u oblasti vanjskih poslova, proirene ovlasti Evropskog parlamenta, te pojednostavljen proces donoenja odluka u Vijeu ministara. 56 Treaty of Amsterdam, od 2.10.1997. godine, stupio na snagu 01.05.1999. godine, OJ C 340 od 10.11.1997. godine. 57 Micklitz, Hans.-W, Zur Notwendigkeit eines neuen Konzepts fr die Fortentwicklung des Verbaraucherrechts in der EU, VuR, 1/2003, str. 2. i dalje (dalje: Micklitz, Zur Notwendigkeit.....). 58 Heiderhoff, Bettina S., Gemeinschaftsprivatrecht, Mnchen, 2005. godine, uvodni dio. 59 Staudenmayer, Dirk, Die Richtlinien des Verbarucherprivatrechts Bausteine fr ein europisches Privatrecht, u: Schulte-Nolke, Hans, Europische Rechtsangleichung und nationale Privatrechte, Baden-Baden, 1999. godine, str. 63-64. 60 Jedno od interesantnih pitanja koje je mogue postaviti u okvirima izlaganja na ovom mjestu jeste pitanje vezano za ulogu uznapredovalog procesa evropeizacije potroakog prava na procese evropeiziranja (opeg) civilnog prava. Odgovor na ovo pitanje prema Tonneru ovisi od odnosa potroakog prava prema civilnom pravu uope, u vezi s im je mogue govoriti o dva ekstremno postavljena razmiljanja, prvom shodno kojem se potroako pravo smatra samostalnom, od civilnog prava u potpunosti odvojenom pravnom oblasti, i drugo, prema kojem se pojavi potrokog prava ne pridaje osobit strukturalni znaaj, obzirom da ga se smatra tek ostvarenjem civilnopravnih propisa u pogledu zatite slabije strane. Niti u jednom od dva suprotno postavljena razmiljanja evropeizirano potroako prava nema veeg utjecaja na predstojee evropeiziranje civilnog prava, kojemu na kraju puta eventualno moe stajati i kreiranje evropskog Graanskog zakonika. ini se kako (trenutnom) stvarnom stanju odgovara vie srednje rjeenje, ono prema kojem je potroako pravo sastavnim dijelom civilnog prava i samim time od znaaja za unutarnju strukturu istoga. Podrobnije bi zanimanje ovim pitanjem zahtijevalo znatno vie prostora nego mu u ovom radu moe biti posveeno, jer bi u pravilu podrazumijevalo usporednopravnu analizu rjeenja iz zakonodavstava barem nekih od starijih i znaajnijih drava lanica EU. U odreenoj e mjeri ovoj analizi vie mjesta biti posveeno u dijelu rada koji govori o uporednopravnim rjeenjima u vezi s pitanjem prava nepotenih klauzula u obligaciono- i potroakopravnim ugovorma.

No niti danas, nakon donoenja velikog broja smjernica u oblasti prava zatite potroaa nije mogue govoriti o pravu zatite potroaa Evropske Unije, naprosto iz razloga to ove smjernice ne ine cjelinu, ve samo pojedinane dopune nacionalnih rjeenja drava lanica u razliitim granama prava.