UVOD S obzirom na kompleksnost tematike, nuno je ograniiti podruje rada jer o Augustinu se dadne pisati mnogo vie no to bi vjerojatnou

stalo i u jednu knjigu. Dakle, prvenstveno slijedi prikaz ivota Aurelija Augustina jer je vano prikazati kako se Augustinova misao temeljito promijenila tijekom njegova ivota, bitno je obratiti pozornost to se dogaalo u njegovu ivotu i to je utjecalo na njega pa tako i na njegovu teoloku misao. Nakon toga slijedi pregled pisanih djela Augustina. Augustin je bio jedan od najplodnijih i najutjecajnijih pisaca kranskog i zapadnog svijeta. Uzevi u obzir irinu podruja kojima se Augustin bavio ini se najpraktiniji kroz pregled njegovih djela u saetim crtama iznijeti teme koje su okupirale njegovu misao. Na koncu slijedi kratki pogled na njegovu filozofiju i teologiju stvaranja. 1. ivot Aurelija Augustina Meu latinskim Ocima, i ire meu crkvenim piscima, pa i generalno gledano, Aurelije Augustin je jedna od najdominantnijih linosti ovjeanstva. Osoba koja je zaokupila zapadnu misao sve do 13. stoljea, a ak ni utjecaj aristotelistiki usmjerenog Tome Akvinskog nije zasjenio ostavtinu Augustina, kojom nas je zasvagda zaduio. U razdoblju djelovanja Augustina realiziraju se dva povijesno bitna dogaanja. Prvanstveno Konstantin je 313. godine izdao Milanski edikt kojim je doputeno ispovijedanje kransta, da bi ga potkraj istog stoljea car Teodizije, ediktom Cunctos populos, proglasio dravnom religijom. 392. ak je zabranio sve poganske religije u carstvu. U takvim povijesnim okolnostim roen je Aurelije Augustin 13. studenog 354. godine u Tagasti, u provinciji Numidiji, na obali sjeverne Afrike. Otac mu je poganin Patricius, gradski slubenik, i ne ba imuan. Majka mu, sveta Monika, bila je pobona kranka. Prema tadanjim obiajima Augustin nije bio krten, ve samo upisan u katekumene. Kao djeak je uio latinski, aritmetiku, i ne ba drag mu, grki, u rodnom mjestu. Sa sedamnaest godina, 365. godine, odlazi u Madauru kako bi nastavio obrazovanje, te je stekao osnove znanja latinske literature i gramatike. Navodno mu je tada, sa 16 godina, ponestalo novaca te se morao vratiti u Tagastu, a tu je upao u nevaljalo drutvo nekih izgrednika. Iako je njegova majka uspjela ostaviti peat kranstvau njemu, Madaura je bila veliko pogansko mjesto koja je vjerojatno uinila svoj poetni utjacaj prema sve veoj ravnodunosti vjeri njegove majke. 370./371. godine umire mu otac, koji je i sam preao na kranstvo te je krten neposredno prije smrti. Iste godine Augustin odlazi u Kartagu gdje je zapoeo svoj studij retorike. Kartaga je u to vrijeme bila velika trgovaka luka u kojoj je nesumljivo cvao razuzdan ivot. Augustin je tu imao priliku biti pod utjecajem raznih obreda koji su pristigli s istoka, a razvratna narav cijele atmosfere koja je vladala u Kartagi u spoju sa Augustinovom junjakom naravi uinila je posljednji korak u njegovu raskidu s kranskim mentalitetom. Tada uzima ljubavnicu, s kojom je dvije godine kasnije imao i sina, Adeodata. Tada je imao osamnaest godina i iako je vodio raskalaen ivot u studijima nije imao nikakvih problema. U tom vremenu, sa devetnaest godina, susreo se sa Ciceronovim djelom Hortensius koji je uinio preokret za Augustina i potaknuao ga da kroz filozofiju trai istinu. Problematika koja se tada oitovala sastojala se u metodi traenja istine. Na vagi su bili vjera ili razum. Kako mu Biblija nije bila bliska srcu, to zbog hrapavog jezika, to zbog nezgrapnog latinskog prijevoda, gdje se najvjerojatnije radilo o Vetus italici, tu su nastajale dvojbe. Problematika je bila i u tome to Augustin jest prihvaao Krista, ali ne i Crkvu. U okviru svega toga on se 374. godine pridruuje manihejskoj sekti. Oko devet godina proveo je kao slua (auditores) meu mahinejcima. Problematika koja je muila najvie Augustina je bila teodicejskog porijekla. S obzirom da kranstvo objanjava da je Bog dobar i stvorio je dobar svijet, kako je onda mogue da postoji zlo. Augustin je u tome vidio neloginost koja je bila razrijeena u manihejskom dualizmu. Ono je nauavalo kako postoje dva suprotna naela: dobro i zlo. Ta dva

naela su vjena, a svijet i ovjek sam su nastali iz njihova sukoba. Ono to je vrlo bitno u ovakvu shvaanju za Augustina jest da je ovjek promatran kao spoj svijetla, dio kojeg je dua, i tame kojoj pripada tijelo. S obzirom na Augustinovu sklonost potpadanju strastima i ulnim slabostima, ovaj materijalistiki nauk logiki mu je objanjavo takove njegove porive. Vraa se u Tagastu gdje predaje latinsku knjievnost i gramatiku, a iste godine odlazi u Kartagu gdje otvara vlastitu kolu retorike. Tamo ivi sa svojom ljubavnicom i sinom. Njegova majka je molila i oplakivala sina, bojei se da e ga velegradski Rim jo vie unititi, a domai biskup ju je tjeio govorei kako dijete tolikih suza ne moe propasti. 1 U razdoblju pred odlazak u Rim, 383. godine, ve su se poela javljati neka pitanja na koja mu ak ni manihejski biskup nije mogao dati zadovoljavajue odgovore. U poljuljanoj vjeri on odlazi u Rim u potrazi za poslunijim studentima i boljim prilikama za vlastitu karijeru. U Rimu otvara kolu retorike, no ovaj put mu probleme ne stvara ponaanje studenata ve njihova sklonost da mijenjaju kolu u vrijeme isplate predavaa. Kako je dobio mjesto predavaa retorike u Milanu on 384. odlazi tamo. Zahvaljujui propovjedima svetog Ambrozija, milanskog biskupa, u svojoj poljuljanoj vjeri u maniheizam, poinje biti blagonaklon kranstvu. Ambrozijeve propovjedi i razgovori s njime utjecali u mnogo na Augustinovu vjeru. U meuvremenu je raskinuta veza s Aedodatovom majkom. Njegova vlastita majka je navaljivala da se oeni, no on je umjesto toga uzeo novu ljubavnicu, iako ni ta veza nije potrajala. U to vrijeme se susree s neoplatonizmom koji ga oslobaa vezanosti uz materijalistika objanjenja svijeta. Smislena mu se ini takoer i predodba zla u smislu nekog nedostatka odnosno lienosti, jer jedan od glavnih problema koje je Augustin i vidio u kranstvu dolazio je od nemogunosti loginog objanjenja postojanja zla. Ova shvaanja su ga potaknula da ponovno pone itati Novi zavjet. itanje poslanica svetog Pavla je sada vrilo svoj utjecaj, i ukazivalo na ivot u poniznoj mudrosti u Kristu. Sveenik Simplicijan mu govori o primjerima ljudi koji su se i u starijoj dobi preobratili i preokrenuli svoj ivot. To izrazito utjee na Augustina, ali je jo uvijek u borbi. Njegove junjake strasti konastantno su mu stvarale problem, jer ih se nikako nije mogao u potpunosti osloboditi i pronai traeni spokoj. Silno je traio mir samoe kako bi mogao razumijeti unutarnja previranja koja su se deavala u njegovoj dui, stoga se povukao u vrt svoje kue u Milanu. Ovdje je plaui zazivo Boga za pomo i uto zauo djeji glasi kako mu govori: Tolle, lege! Tolle lege! uzmi i itaj.2 Uzeo je Bibliju i tekst koji je otvorio i poeo itati bio je iz Poslanice rimljanima: "Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oruje svjetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i rasputenosti, ne u svai i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugaate pohotama!" (Rim 13,12-14). Ovo je bio odluan trenutak za Augustinovo konano preputanje vjeri i Bogu. 386. godine napustio je stoga uiteljsku slubu, pod izlikom plune bolesti, i povukao se u samou u Cassiciacum, imanje njegova prijatelja Verekunda, kako bi se pripremio na krtenje. U ovom razdoblju pie djela Contra Academicos, De Beata Vita, De Ordine, te zapoinje djela Soliloquia i De Musica. 3 Kada se vratio u Milano krstio ga je sam sveti Ambrozije, kao i njegova sina Adeodata i prijatelja Alipija, na Veliku subotu 387. godine. U meuvremenu je njegova majka stigla u Italiju te doivjela dan krtenja svog sina kao najsretniji dan u ivotu, a Augustin je konano pronaao traeni mir. U jesen 387. godine zaputili su se u domovinu Afriku, no putem, u Ostiji Monika umire, te se Augustin zadrao u Rimu oko godinu dana. U tih godinu dana pie De libero arbitrio, De Quantitate Animae, De moribus ecclesiae Catholicae et de moribus
1 2

Usp. Pavi, J., Tenek, Z.T., Patrologija, (1993), Kranska sadanjost, str. 240. Usp. Koplston, F., Istorija filozofije, Srednjovjekovna filozofija, (1989), Beogradsko izdavako-grafiki zavod, str. 48. 3 Usp. isto, str. 49.

Manichaeorumi.4 Idue godine, 388., odlazi za Afriku te u Tagasti osniva malu monaku zajednicu. Iako je postojan u tome da raskrsti sa enama, i odluuje da se nee nikada eniti, nije se odluio zarediti. U potrazi za mjestom za samostan doao je u Hipon gdje ga je biskup iz Hipona odredio za sveenika 391., to je bilo pomalo protiv njegove volje, no dobio je dozvolu od biskupa i osnovao samostan u Hiponu. U tom monakom razdoblju napisao je De Genesi contra Manichaeos, De Magistro, De Vera Religione, a dovrava i De Musica. 5 U postojanosti svoje vjere sada pie i protiv mahinejaca De utilitate credendi, De duabus animabus, Disputatio contra Fortunatum, Fide et Symbolo, te protiv donatista pie Psalmus contra partem Donati. 6 395./396. godine bio je posveen za pomonog biskupa, a kada je biskup Valerije umro Augustin ga naslijeuje. itavo zareenje, od sveenikog do biskupskog, predstavljalo je za Augustina vie rtvu nego radost jer se morao odrei kontemplativnog monakog ivota i podrediti svoje djelovanje crkvenoj zajednici. Sa biskupstvom dolazi i fokusiranje na teoloke teme te praktinu crkvenu djelatnost i organizaciju. Kako donatizam i pelagijanizam uzimaju sve veeg maha, Augustin se ustro borio protiv njihova utjecaja. Uza svo djelovanje u Crkvi i teoloke borbe, on i dalje ostaje veoma plodonosan pisac. 411. 415.godine izdani su carski edikti kojima je donatskim crkvama zabranjeno okupljanje i bogosluje, to je omoguilo Augustinu da svoje borbene snage usmjeri na pelagijanizam. Pie mnoga djela u antipelagijanskom duhu. 413. poinje pisati De civitate Dei contra Paganos, u dvadeset i dvije knjige iznosi jedno od naj utjecajnijih djela zapadne civilizacije. U daljnjim polemiziranjima objavljuje (415.) Ad Orosium, contra Priscillanistas et Origentas, De Gestis Pelagii, De Gratia Christi etpeccato originali (418.).7 418. godine napokon je osuen i pelagijanizam. Brojnost Augustinovih djela bit e detaljnije predoena u slijedeem poglavlju, no bitno je napomenuti da u ovom razdoblju dovrava svoje djelo De Trinitate, a djelo De civitate Dei dovreno je 426. godine. Te iste godine Augustin sebi izabire bikupa pomonika kako bi se pobrinuo da ima valjana nasljednika duhovnika Eraklija, jer je poeo predosjeati da nee ivjeti jo dugo. Nastavio je pisati sve do kraja, a borio se i protiv arijanizma. Ipak, nije uspio doivjeti Efeki sabor, trei ekumenski sabor, na koji je bio pozvan a koji je bio odran 431. Aurelije Augustin umro je 28. kolovoza 430. godine u svojoj sedamdeset i estoj godini ivota, kada su vandali ve tri mjeseca okupirali Hipon.
2.

Literalno stvaralatvo svetog Augustina8

Spisateljska plodnost u Augustinu je zaista iskazala svoju dareljivost. Njegov opus je irok i sestran, a njegova djela moamo raspodijeliti u autobiografska, filozofska, apologetska, dogmatska, polemika protiv hereza, egzegetska, moralno-asketska te pisma i govore. 9 2.1. Autobiografska djela U njegova autobiografska djela ubrajamo Retractationes (Preispitivanja), gdje kroz dvije knjige potanko prolazi svoj intelektualni razvoj, te pritom kritiki pretresa svako saznanje. Djelo je nastalo 412. pa su u njemu dakle preispitana i njegova dotadanja djela. U autobiografska djela spadaju jo i Cofessiones (Ispovijesti), kao jedna od najutjecajnijih knjiga
4

Usp. Koplston, F., Istorija filozofije, Srednjovjekovna filozofija, (1989), Beogradsko izdavako-grafiki zavod, str.49. 5 Usp. isto. 6 Usp. isto, str. 50. 7 Usp. isto, str. 52. 8 cijela podjela Augustinovog spisateljskog djelovanja bazirana je na podjeli koja se iznosi u djelu: Pavi, J., Tenek, Z.T., Patrologija, (1993), Kranska sadanjost. 9 Usp. Pavi, J., Tenek, Z.T., Patrologija, (1993), Kranska sadanjost,str.242.

u povijesti zapada. Sastoji se od trinaest knjiga, koje dijelimo na dva dijela. U prvom dijelu, koji obuhvaa knjige od prve do devete, govori o svojoj mladosti, zabludama u kojima je nekada ivio, opisuje svoj ivot i put ka obraenju, sve do smrti njegove majke Monike. A drugi dio, od desete do trinaeste knjige, govori o stvaranju s naglaskom na knjigu Postanka. U ovom djelu moemo dobiti zaokruenu sliku Augustinove osobe. 2.2. Filozofska djela Augustinova filozofska djela obuhvaaju: Contra Academicos, gdje kao friki obraenik kroz tri knjige pobija skepticizam akademika. Nadalje, De vita beata (O blaenom ivotu) gdje kroz jedan razgovor Augustin dokazuje da se prava srea nalazi u spoznaju Boga. U spisu De ordine (O redu) raspravlja o svom velikom problemu zlu u svijetu i njegovo mjesto u providosnom redu. Solliloquia (Monolog) govori o epistemologiji transcendencije te o besmrtnosti due. U De immortalitate animae (O besmrtnosti due) proiruje dokazivanje besmrtnosti due iz Monologa temeljem vjenosti istine. U spisu De musica (O glazbi) sadri est knjiga u kojima govori o metrici i ritmu. U De quantitate animae (O veliini due) raspravlja o problematici due i tijela te pomalo aristotelovski odreuje duu nadlenu u upravljanju ovjekovim tijelom, psihom, moralom te religioznosti. U De libero arbitrio (O slobodnoj volji) gdje kroz tri knjige, od kojih je prva nastala prije zareenja, a druge dvije za vrijeme sveenitva, obrauje antropoloki vid slobode. Uvia da je i porijeklo zla u ovjekovom slobodnom odluivanju. A zahvaljuju ovom djelu sintagma libertum arbitrium proirila se kroz zapadnu misao. Spis De magistro (Uitelj) naziv uitelja u biti pridaje Bogu, u smislu da Augustin smatra kako se u dubini svakog ovjeka nalazi istina pa je stoga uiteljeva uloga stimulirati proizlaenje istine. Apologetski spisi Apologetski spisi ukljuuju: De vera religione (Prava religija), spis koji objanjava kako je kranska vjera ona prava, dana boanskim milosrem za knanjanje Presvetom Trojstvu. De utilitate credendi (O korisnosti vjerovanja) je prvo djelo koje je napisao po zareenju, a u njemu objanjava sukladnost razuma s kranskim vjerovanjem. De divinitate daemonum (O boanstvu demona) govori o lanim prprotvima i predskazanjima. Questiones expositae contra paganos razlae est pitanja protiv pogana. De civitate Dei (O dravi Bojoj) kao jedno od najvanijih djela kranske literature, ali i knjievnosti openito, imala je prvenstveno velik utjecaj na srednjovjekovnu misao. 410. Vizigoti su osvojili Rim, a kao krivac tome smatralo se kranstvo. Kao odgovor na te optube Augustin je 413. zapoeo pisati ovo kompleksno djelo koje sadri dvadeset i dvije knjige. Prvih deset knjiga predstavlja apologiju kranstva protiv pogana razotkrivanjem njihovih manjkavosti u odnosu na kranstvo. Drugi dio predstavlja obrambeno izlaganje kranstva. U ovom dijelu on razrauje i govor o dvije drave koji se temelji na sukobu izmeu drave Boje koja je civitas dobra, te je kroz judeokranstvo, prikaz sluenja drugima i ljubavi prema Bogu, te civitas zla koja kroz poganstvo okree ljubav prema sebi. Meu ovim carstvima vodi se borba koja nikad ne prestaje i providnost Boja vodi onaj dio ovjeanstva koji pripada Bojem carstvu, do konane pobjede u vjenosti. 10 Djelo je istovremeno namijenjeno i poganima i kranima. Krane eli umiriti argumentirajui neutemeljenost poganskih optubi. Prema Augustinovoj eshatologiji svakog ovjeka odmah poslije smrti eka pojedinani i posljednji sud. Bitno je to naglasiti jer su u to vrijeme bile plodne razne reinkarnacijeske varijante pod utjecajem platonizma.11 U drugom dijelu tumai stvaranje s
10 11

2.3.

Pavi, J., Tenek, Z.T., Patrologija, (1993), Kranska sadanjost, str. 244. Usp. Kraljik, Dalibor: Pregled sredinjih tema eshatoloke misli Augustina Hiponskoga, Kairos: Evaneoski teoloki asopis, 5 (2011), 1

naglaskom na anele ija podjela ukazuje na zaetak dviju drava. Borba izmeu dobra i zla odraava se i na ljude u tri stvari: problem zla, koje se razumijeva kao privacija dobra, a koje se pokazuje kada ljudski slobodni odabir ne izabire Dobro; problem moralne i fizike smrti te problem istonog grijeha. Kroz posljednje knjige pretresa se razrijeenje, ali do konanog suda teko ih je razlikovati. 12 Djelo je zavrio 426. godine. 2.4. Dogmatski spisi Dogmatski spisi ukljuuju De fide et symbolo (O vjeri i simbolu) u kojem pie o detaljnim tumaenjima simbola vjere izlaganih na koncilima u Africi. De diversis quaestionibus tribus (Kniga posveena izlaganju 83 pitanja) . De diversis questionibus ad Simplicianum (O razliitim pitanjima Simplicijanu) je prvo djelo Augustina biskupa, upueno kolegi biskupu Simplicijanu u Milanu u raspravi o milosti i predestinaciji. De Trinitate (O Trojstvu) predstavlja jedan teoloki temeljac za teologiju Presvetog Trojstva. Djelo je pisao dvadesetak godina, a sadri petnaest knjiga. Prve etiri govore o Biblijskom utemeljenju nauka o Trojstvu, s naglaskom na Ivanovo evanelje; peta, esta i sedma knjiga objanjavaju bitnost boanskog djelovanja i njegova doivljavanja u kranskoj povijesti, te obranjuju dogme potpomognute naukom Otaca. Nakon to je obradio Biblijsko dokazivanje Trojstva, u osmoj knjizi zapoinje s uvodom u mistinu spoznaju Boga potpomonuom razumom, te trai slike Boga u stvorenom. U knjigama od devete do etrnaeste razvija psiholoku analogiju sa smislom da je potrebno, ali i mogue, okrenuti se ovjekovu umu (mens) kako bi se pronalo vestigia Trinitas tragove Trojstva, u stvorenju. Jer u ovjeku postoji trijadina struktura koja svoje utemeljenje ima u Bojem bitku: mens, notitia, amor (um, spoznaja, ljubav). Posljednja, petnaesta knjiga donosi saetak i zakljuak. Djela poput ovoga dre zasluge za dananje razumijevanje pojma osobe, koje je tada bilo bitno za objanjavanje respodijele osoba u Trojstvu. Vrlo je bitno u ovom djelu naglasiti i Augustinovo poimanje Duha Svetoga kao Ljubavi koja ujedinuje Oca i Sina. 13 De fide et operibus (O vjeri i djelima) objanjava kako nije dovoljan samo fideizam, potrebuju se i djela. De fide, spe et caritate (O vjeri, nadi i ljubavi) govori o povijesti spasenja i o milosti Bojoj. Polemika djela Polemika djela su brojna jer je Augustin bio strastveni borac protiv krivojvjerja i heretika. 2.5.1. Pisao je protiv Manihejaca, meu kojima je i boravio devet godina kao mlai. Uvidjevi da je njihovo dualistiko uenje lano te otkrivi da je izvor zla u biti u ovjekovom odabiru istoga on pie brojna protumanihejska djela, poput De Genesi contra manichaeos, Manichaei discipulum, Contra Faustum manichaeum i druga. 2.5.2. Ad Orosium contra priscillianistas et origenistas liber (Oriziju, knjiga protiv proscilijanista i origenista) sadri savjete upuene njegovu ueniku Oroziju oko 414. kako se ponaati s ovim krivovjerjima. 2.5.3. Protiv donatizma se bori kroz koncile, javne rasprave i spise, i to prvenstveno po pitanju sakramenata. Donatisti su temeljili valjanost sakramenata na osobnoj svetosti i integritetu onih koji su dijelili sakramente ili presjedali reenju.14 Neki od spisa su: Psalmos contra partem
12

2.5.

Usp. Pavi, J., Tenek, Z.T., Patrologija, (1993), Kranska sadanjost , str. 245 Usp. Domazet, Anelko: Sveti Augustin Trojstvo, Sluba Boja, 50 (2010), 2 14 Glazier, M., Hellwig, K.M., (2005), Suvremena katolika enciklopedija,sv.1, Split, Slobodna Dalmacija d.o.o., str. 221
13

Donati, De baptismo (contra donatistas) libri VII. Po pitanju zadnjeg spisa bitno je naglasiti kako je po pitanju krtenja Augustin smatro da je valjano i ono podijeljeno od heretika. 2.5.4. Protiv pelagijanizma se bori prvenstveno po pitanjima milosti. Pelagijanizam pridaje preveliku vanost, odn. mogunost ovjekovom samostalnom iskupiteljskom djelovanju te zanemaruje uinke darovane mu milosti. U okviru ove problematike pie: De natura et gratia, De gratia Christi et de peccato originali liber II, De gratia et libero arbitrio, De dono perseverantiae, te jo neka. Pelagijanizam je bio osuen na saboru u Kartagi 418. godine. 2.5.5. Protiv arijanizma polemizira jer arijanizam nauava neistovjetnost naravi osoba Presvetog Trojstva, paktiki nijeui boanstvo Sina. Ta problematika je razrijeena na drugom ekumenskom saboru (Prvi carigradski sabor) 381. godine. Sabor je utvrdio nauk da je Duh Sveti homoousios, istovjetne naravi sa Ocem i Sinom. 15 Pie: Contra sermonem arianorom, Collatio cum Maximino arianorum apiscopo. 2.6. Egzegetska djela Augustin se koristio latiskim prijevodom Biblije, jer hebrejski nije znao. Pie prvi udbenik biblijske egzegeze De doctrina christiana libri IV (O kranskom uenju), te pri tome precizno utvruje, kasnije i prihvaen, Kanon Svetih knjiga. Njegove egzegeze Starog zavjeta obuhvaaju: De Genesi adversus Mnichaeos (O stvaranju protiv manihejaca); De Genesi ad litteram libri XII (O doslovnom tumaenju knjige Postanka) u kojem pie o teologiji stvaranja; Enarrationes in psalmos (Izlaganja o Psalmima). Egzegeze Novog zavjeta obuhvaaju: De consensu evangelistarum (Oskladu evanelista); Tractatus in Johannis evangelium (Rasprave na Ivanovo Evanelje), ovo se djelo svojom sveobuhvatnou moe smatrati najboljim komentarom etvrog evanelja u cjelokupnoj patristici16 Nisu navedena apsolutno sva djela koja obrauju egzegezu i Starog i Novog zavjeta, ve nekolicina onih koja djeluju kao najvanija za njegovo egzegatsko djelovanje. 2.7. Moralno-asketska i pastoralna djela U ovu skupinu ubrajamo: De agone christiano (Okranskoj borbi), jedan spis napisan jednostavnijim govorom kako bi ira populacija mogla razumijavti opisana pravila kranskog ivota, ukljuujui tu i vjerovanje i moral. De bono coniugali (O dobrima branog ivota), De continenatia (O uzdrljivosti), De sancta virginitate (O svetom djevianstvu) koja predstavlja poticaj i obranu djevianstva. De opere monachorum (O radu monarha) koja je odgovor na zamolbu savjetovanja o pravilnom ivotu u samostanima. Augustin preporua rad kako bismo ostali isi od mana i lijenosti. De catechizandis rudibus (O pouavanju neupuenih) predstavlja svojevrstan prirunik za katehetsku poduku. Pisma i traktati Sauvana Augustinova pisma, nastala izmeu 386. i 425. godine, vana su za detaljnije upoznavanje Augustina kao osobe, naina njegova razmiljanja i djelovanja. Neka od dvjestotinjak pisama su bitna za spomenuti, kao to je na primjer njegovo jedanaesto pismo u kojem jo na poetku svog obraenja raspravlja s prijateljem Nebridijem o usklaivanju Utjelovljenja s jedinstvom Trojstva. Njegovo dvadeset i prvo pismo pokazuje nam upravo kako je Augustin sebe doivljavao i bit njegove osobe. Pismo je upueno njegovu vlastitu biskupu Valeriju, kojeg je on trebao naslijediti na biskupskoj stolici, no Augustin se smatrao nedostojnim te zadae te je molio Valerija da mu dopusti vrijeme samotnog povlaenja u kojem bi se mogao pripremiti za takvu zadau. Dvjestojedanaesto pismo upoznaje nas, u vrijeme kada
15 16

2.8.

Usp. isto, str. 273 Pavi, J., Tenek, Z.T., Patrologija, (1993), Kranska sadanjost, str. 251

je ve bio iskusan biskup, sa organizacijskim sustavima u samostanima onog doba kao i sa injenicom da su i onda postojale enske monake zajednice. Njegovih govora, prema suvremenim istraivanjima, ima oko petstotinjak, a dijele se na govore o pitanjima Svetog pisma Starog i Novog zavjeta, govore prigodom razliitih blagdana u crkvenoj godini, govore za spomen svetaca te govore u razliitim prilikama, a naroito u pitanjima moralne prirode. Tu se mogu ubrajati i njegove Rasprave (Tractatus) koji su pisani na nain razumljiv za narod. 17 3. Filozofija Augustin u svojoj filozofskoj nauci tei za saznanjem prave sree illi baenstva. Zbog toga kae da za znanjem treba teiti, jer ovjek usebi samome osjea i tei za onim to je vee od njega samoga, a saznanje je funkcija, nain kojim emo stii do istine koja e nam pruiti blaenstvo. Pitanje koje se javlja kod Augustina je logino: kako je mogue da mi u svojoj kontingentnosti spoznamo ono sutinski i nepromjenjivo istinito to nas transcendira? To pitanje stoji u izravnoj vezi s dokazivanjem Boje opstojnosti. U tom pogledu on u djelu Contra Academicos istie kao jednu od sigurnosti naelo kontradikcije. U skladu s ime u De libero arbitrio ustvruje sigurnost barem neega to je postojano istinito: ovjek zna da postoji, zna da ivi i zna da upravo on to zna. Osjetilni predmeti su i tako bili za Augustina samo polazna toka na putu prema Bogu, pa odnosi naih ula nisu kljuan problem. Ali, iako unutarnja spoznaja putem due ima onu pravu vrijednost, Augustin ne nijee bitan utjecaj ulnog svijeta na nau spoznaju, pa makar on bio promjenjiv i nestalan. Dua proima cijelo tijelo, ali poveanjem aktivnosti na nekom dijelu tijela ona fokusira djelovanje osjetila. Poanta takvog gledita je u tome da se ovjekova dua pribliava istini u sebi i posebi, no osjetilima i materijalistiki one ne moe spoznati valjanu istinu. Boanska inteligibilna svijetlost osvjetljava ljudsku duu kako bi omoguila spoznaju. U ovom dijelu Augustinovskog nauka osjea se veoma utjecaj neoplatonizma, jer govori o Ideji Dobra kao onoj koja osvjetljava inteligibilne predmete. U usporedbi moemo vidjeti kako, prema neoplatonistikom gleditu, Suneva svijetlost osvjetljava materijalni svijet i ini ga oku vidljivim, tako i boanska iluminacija ini duhu vidljivima vjene, nepromjenjive istine. 18 Pa tako i u djelu De Ideis objanjava da su boanske ideje odreene arhetipske forme ili postojani i nepromjenjivi razlozi stvari, koji sami nisu stvoreni ve postoje vjeno u boanskom duhu i uvijek su isti. 19 Vjenost i nepromjenjivost Boja omoguava cijelo nae djelovanje, odluivanje, usmjeravanje. Samo je nepromijenjivi i vjeni bitak onaj istinit. 4. Stvaranje Zastupao je nauku o stvaranju svijeta ex nihilo slobodnim Bojim inom, a uprovo stoga to je to bio slobodan in on upuuje na to da je sve stvoreno dobro. Iz ovoga proizlazi i Augustinova nauka o zlu, koje je promatrano u obliku lienosti dobra, privacije, pa stoga i postoji u okviru dobra, iako ne savrenog Dobra. U stvaranju, vrhunac predstvalja ovjek za kojeg Augustin izlae da ima duu, kao nematerijalno poelo koja proima materijalno tijelo. ZAKLJUAK U ovakvim osnovnim crtama jedva da se moe i zapoeti govoriti o Augustinovu utjecaju na teologiju kranstva i na cjelokupno razmiljanje zapadnog svijeta. Augustin je
17 18

Usp. Pavi, J., Tenek, Z.T., Patrologija, (1993), Kranska sadanjost , str. 253 Usp. Koplston, F., Istorija filozofije, Srednjovjekovna filozofija, (1989), Beogradsko izdavako-grafiki zavod, str. 69 19 Isto, st. 78

uspio u svojim brojnim djelima rastumaiti i razrijeiti mnoga pitanja i probleme koji su nastajali u tim jo poetnim kranskim vremenima. Njegovo sutinsko razumijevanje kranske misli, a velikim djelom i njegova junjaka borbena strast, pomogli su proistiti kranski nauk od krivovjerstva u koje su zapadali i veoma ueni ljudi njegova doba. Svojim zalaganjem za uenjem, djelovanjem, pisanjem sve do svog posljednjeg daha zaduio nas je sveti Aurelije Augustin za dignitet osobe u dananjem svijetu, za teoloku misao kojom su bile nadanjivane i inspirirane brojne generacije.

Literatura Donat, Anelko: Sveti Augustin Trojstvo, Sluba Boja, 50 (2010) 2, 239-244. Glazier, Michael; Hellwig, K.,Monika: Suvremena katolika enciklopedija, sv.1, Split, Slobodna Dalmacija do.o., 2005.

Koplston, Frederik: Istorija filozofije, Srednjovjekovna filozofija, Beograd, Beogradski izdavako-grafiki zavod, 1989. Kraljik, Dalibor: Pregled sredinjih tema eshatoloke misli Augustina Hipanskog, Kairos: Evaneoski teoloki asopis, 5 (2011) 1, 105-120. Kuar, Stjepan: Srednjovjekovna filozofija, Zagreb, kolska knjiga, 1996. Pavi, Juraj; Tenek, Tomislav Zdenko: Patrologija, Zagreb, Kranska sadanjost, 1993.