Barokni stil u sakralnom graditeljstvu

Barok je razdoblje u glazbi, knjievnosti i umjetnosti koje se nastavlja na renesansu, razvija u rokoko i traje do pojave klasicizma u drugoj polovici 17. stoljea. U katolikim zemljama to je pokret katolike obnove (protureformacija). Ime potjee od portugalske rijei barocco koja oznaava golem biser nepravilna oblika, tvorevina bolesne koljke. Arhitektura u Baroku je krajnje dinamizirana. U crkvenom graditeljstvu tei se to veim efektima, ostvaruju se nova prostorna rjeenja od kojih uglavnom prevladava centralni tip tlocrta naglaen kupolom. Proelja su uznemirena i bogata niama, stupovima, volutama, a prepoznatljivi elementi su oval (elipsa), konkavnost konveksnost (udubljeno, ispupeno) i opa razigranost masa.U kraljevskim rezidencijama i palaama prevladava stroga simetrija graevina i parkova (Npr. Versailles). U gradovima se drvene kue zamjenjuju zidanima, a gradske i seoske crkve grade se u baroknim oblicima. U slikarstvu su karakteristine jake boje, snani svjetlosni kontrasti i iluzija dubokog prostora koja se dobiva primjenom radikalnih perspektivnih rjeenja. Tematski prevladavaju sakralne i mitoloke kompozicije u kojima se isprepliu religiozno patetini zanos i senzualnost putenih golih aktova. Krajolici i mrtve prirode postaju samostalne slikarske teme, a u nekim se grafikama postie savrenstvo likovnog izraza. Barok u knjievnosti obiljeen je gustom uporabom figura, naglaenom sklonou stilskih efekata. Koriste stilska sredstva poput bujne metafore, kontrasta, paradoksa i hiperbola, a popularna stilska figura je i koneto (concetto) spajanje naizgled nespojivih pojmova da bi se postigla duhovitost. Najei oblici koneta su antiteza, paradoks i hiperbola. Pokazuje sklonost prema pisanju melodrama i opera, a znaajne promjene se dogaaju i u epskom pjesnitvu gdje se pisci poinju zanimati za povijesne teme (Torquato Tasso Osloboeni Jeruzalem i Ivan Gunduli Osman). Najznaajniji knjievnici jesu Giambattista Marino, pjesnik talijanskog pravca i zaenik pravca koji je po njemu nazvan marinizam. Napisao je mitoloki spijev od 45 000 stihova Adonis. Glavni predstavnik panjolskog baroka je Pedro Calderon de la Barca, koji je poznat po pisanju kazalinih komada, od kojih mu je najznaajnija svjetovna drama ivot je san. Torquato Tasso je talijanski pjesnik kasne renesanse, ali njegovo najznaajnije djelo je barokni ep Osloboeni Jeruzalem. Gongora je isto tako poznati panjolski barokni pjesnik, jedan od glavnih predstavnika kulteranizma, odn. gongorizma.

Crkva sv. Marije Snjene u Belcu

Dananja upna crkva Sv. Marije Snjene spominje se prvi put 1676. godine kao kapela u Kostanjevcu. Ovu zavjetnu kapelu posveenu Sv. Mariji, dala je izgraditi Elizabeta pl. Keglevi-Erdody 1674. godine. Prvotno je graevina imala nepravilno svetite, i po svemu sudei bila je izgraena u gotikom stilu. Kroz cijelo jedno stoljee je dograivana i proirivana, da bi svoj dananji izgled dobila u baroku 1739. godine, kada su joj prigraene kapela i sakristija. Uz zapadno proelje podignut je zvonik, a uokolo crkve cinktura, zid s kulama i trijemom. Zidarski radovi bili su gotovi 1740. godine. Idejni poticatelj pregradnje ove crkve bio je plemi Adam Naji sa suprugom Cecilijom Kristinom ro. Matai Nasuprot mirnom vanjskom izgledu, unutranjost zaustavlja dah - raskoni oltari bogato ukraeni drvenim skulpturama pozlaenih svetaca i malih anela, najljepa barokna propovjedaonica u Europi, korska ograda, pjevalite, orgulje i freske koje iluzionistiki produbljuju prostorSlikarstvo i prvorazredna ostvarenja kiparske i drvorezbarske umjetnosti, uz integracijsko djelovanje svjetlosti se sukladno nadopunjuju. Pet oltara: glavni (Sv. Marije Snjene) i etiri sporedna (Sv. Barbare, Sv. Josipa, Sv. Stjepana prvomuenika, Sv. Krunice ) izradili su od 1739. do 1743. godine brojni majstori meu kojima se istiu imena dvojice pavlina - slikara Ivana Krstitelja Rangera i kipara Josipa Schokotniga koji je u Belcu izveo dva bona oltara i propovjedaonicu. Raskone freske Ivana Rangera pokrivaju svaku raspoloivu povrinu na zidovima i svodovima crkve. Neki e odgonetavati dublja znaenja u skladu s vlastitom sposobnou itanja teksta ispriana likovnim jezikom, simbolima i heraldikom, a ostali e se posve zadovoljiti dekorativnim dojmom slikovitih motiva. Na svodu svetita prikazano je Sveto Trojstvo kako kruni Bogorodicu.Kad se dijelovi Rangerove marijanske ikonografije (sveta Marija predstavljena u raznim razdobljima ivota) spoje i redom iitaju, pred nama se slikovnim jezikom pojavi na svodu molitva Zdravo Marijo upuena svetoj Mariji Majci Bojoj.

Varadinska katedrala
Dananju varadinsku katedralu, jednu od najznaajnijih ranobaroknih sakralnih graevina u sjevernoj Hrvatskoj, gradili su od 1642. do 1646. isusovci, red vrlo zasluan za katoliku obnovu u XVI. i XVII. st., koji se u Varadinu nastanio 1632., a 1636. otvorio gimnaziju. Kao idejni tvorac i voditelj gradnje spominje se isusovac Juraj Matota, a samu gradnju financirao je grof Gapar Drakovi. Radi se o ranobaroknoj jednobrodnoj crkvi sa est pobonih kapela, nad kojima su dvije galerije. Sakristija, dovrena i ureena 1656., konani oblik je dobila pregradnjom 1726. Zvonik, dovren 1676., sa svojim uglovnim pilastrima bio je inovacija, koja e tek u XVIII. st. nai iroku primjenu. Portal se smatra stilski najnaprednijim u Hrvatskoj u XVII. st. Troetvrtinski polustupovi na visokim bazama nose zabat koji se otvara prema ornamentiranoj nii u kojoj na volutnom podnoju stoji kip Blaene Djevice. U njenom podnoju, na gredi, objeen na eljeznoj kuki visi obiteljski grb Drakovia, koji su i nakon grofa Gapara nastavili biti glavni dobroinitelji crkve. Zajedno sa zgradom kolegija, danas sjeditem Fakulteta organizacije i informatike, graenom od 1679. do 1691. i zdanjem nekadanje gimnazije, danas Ordinarijata varadinske biskupije, ija je gradnja poela 1680., neko isusovaka, a danas katedralna crkva predstavlja najkvalitetniji i najvredniji ranobarokni arhitektonski i urbanistiki zahvat u Varadinu. Za razliku od suzdrane i dostojanstvene jednostavnosti vanjtine, unutranjost crkve se istie svojom raskonou. Glavni oltar, trei po redu, dovren je 1737. Svojom monumentalnou pokriva svu irinu i visinu svetita. Na visokom i masivnom postamentu uzdiu se dva kata retabla. U donjem katu sredinji poloaj zauzima oltarna slika Uznesenja Marijina, kompozicijski inspirirana istoimenim motivima Rubensa, Tiziana i Renija, a njoj su slijeva i zdesna, meu stupovljem, kipovi apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, isusovakih svetaca sv. Ignacija Lojolskog i sv. Franje Ksaverskog, te sv. Ivana Nepomuka i sv. Donata. U gornjem katu sredinja slika sv. Joakima i Ane s kipovima etiriju evanelista dijeli prikaz Navjetenja Djevica Marija na jednoj strani, arkaneo Gabrijel na drugoj. Dva lebdea anela vode pogled prema presv. Trojstvu na vrhu retabla. Na oltarnoj menzi nalazi se svetohranite ukraeno rezbarenom ornamentikom, koje svojim stupiima i greem ponavlja glavni motiv retabla. Svih est pobonih kapela nekad je imalo svoje oltare, a danas su sauvana samo tri. Oltari sv. Franje Ksaverskog i sv. Ignacija u prvim kapelama desno i lijevo od svetita, podignuti 1742. i 1743., jednaki su po arhitektonskoj konstrukciji i ornamentici, zamiljeni i izvedeni kao pandani. Trokom kasnijeg jegarskog biskupa grofa Gabrijela Erddyja kapela sv. Franje Ksaverskog ukraena je 1710. bogatom tukaturom u kojoj se istiu reljefni prikazi iz sveeva ivota. Neki smatraju autorom Antuna Josipa Quadrija. Bratovtina muke i smrti Isusove ili dobre smrti vodila je brigu o kapeli i oltaru sv. Kria. Kapela je ureena pozlaenim tukom, rokoko motivima i zatvorena eljeznom ogradom 1764. Oltar, smatran jednim od najboljih rokoko

ostvarenja u sjevernoj Hrvatskoj, podignut je neto ranije, vjerojatno 1762., a u nj je uspjeno ukomponirana prijanja oltarna slika Raspea zatiena staklom. U ostalim pobonim kapelama nalazi se vie slika, dijelom u originalnim okvirima, koje veim dijelom potjeu iz 17. stoljea, a neke su od njih vjerojatno bile na starim oltarima. Varadinac Bla Grueber ukrasio je 1727. sakristiju stropnim i zidnim slikama koje su prvijenci baroknog iluzionistikog slikarstva u sjevernoj Hrvatskoj. Od propovjedaonice, naruene u Grazu 1761., danas postoji samo govornica s obiljejima rokokoa na kojoj je reljef s prizorom Oluje na moru. Baldahin, stradao u poaru 1776., u XIX. st. je nadomjeten klasicistikom konstrukcijom. Prve orgulje postavljene 1649. izgorjele su 1665., nakon ega su nabavljene nove. Te druge orgulje zamijenjene su 1747. novima koje je izgradio varadinski orguljar Josip Papa ml. Nakon to su te dotrajale od J. Brandla u Mariboru naruene su nove, s tim da su ostavljeni stari ormari i pozitiv koji je sluio kao ukras. Od 1988. do 1998. graditelj orgulja Wolfgang Braun gradio je dananje orgulje, koje imaju 54 zvuna registra i veliki broj slobodnih kombinacija i spojeva. Na novom trodjelnom prospektu ostavljen je i nadalje stari sredinji ormar iz 18. stoljea. Od 1988. do 1998. graene su nove orgulje, inae pete po redu, ija kvaliteta naroito dolazi do izraaja prilikom odravanja glasovitih Varadinskih baroknih veeri Nakon ukinua isusovakog reda 1773., crkvu su 1776. preuzeli pavlini, koji su 1777. dali napraviti novo proelje s reljefom Presv. Trojstva, a nakon njihovoga ukinua 1786., crkva je bila sekularizirana i 1788. pretvorena u itnicu za vojne potrebe. God. 1797. je ponovo blagoslovljena za bogosluje i predana na upotrebu gimnaziji, pa njome upravljaju sveenici gimnazijski vjerouitelji do 1949. g. azmanski kaptol, koji se jo 1810/11. nastanio u Varadinu dobiva je za svoju zbornu crkvu 1954., a bulom Pape Ivana Pavla II. Clarorum sanctorum od 5. VII. 1997. proglaena je katedralom novoutemeljene Varadinske biskupije. Crkva je lake ili tee stradavala u poarima 1650., 1665., 1776., 1818., a obnove su izvoene ili dovravane 1653., 1671., 1698., 1756., 1777., 1818., 1875., 1900., 1937. Od 1982. do 1995. crkva je temeljito i struno obnovljena izvana i iznutra. Osim Restauratorskog zavoda Hrvatske, koji je izvodio radove, za taj pothvat zasluni su msgr. Alojzije Domislovi, kanonik lektor tada jo zborne crkve, Grad Varadin i Ministarstvo kulture. Katedrala je 1998. od Kolpinke udruge Padernbornske nadbiskupije dobila na dar novi koncilski oltar, dva ambona i svjenjak za uskrsnu svijeu, koje je u stilu velikog oltara od dvjestogodinje vestfalske hrastovine izradio Johannes Roebbecke. Za 5. obljetnicu biskupije 2002. postavljena su nova bronana vrata, koja je izradio prof. Hrvoje Ljubi. U luneti je reljef Marije na nebo uznesene, Kraljice neba i zemlje, kojoj su slijeva i zdesna bl. Alojzije Stepinac i sv. Marko Krievanin, zatitnici biskupije. U etiri kazete gornjeg dijela vratnih krila smjeteni su reljefni prizori iz Marijina ivota, a u etirima donjim kazetama su prikazi marijanskih crkava u Lepoglavi, Moilama i Svetom Jurju na Bregu, te protenita Predragocjene Krvi Isusove u Ludbregu. Lunetu od kazeta na vratima dijeli latinski natpis: Biskupija varadinska utemeljena 5. srpnja 1997. Gornje kazete od donjih dijele rukohvati u obliku grkih krieva u kojima su grbovi Sv. Oca Ivana Pavla II, utemeljitelja Varadinske biskupije i Marka Culeja, prvog biskupa. Uz rukohvate su i njihova biskupska gesla. Jo je znameniti hrvatskokajkavski pisac, isusovac o. Juraj Habdeli u svojem Zercalu Marijanskom, izdanom u Grazu 1662., napisao za varadinsku crkvu Uznesenja Blaene Djevice Marije: ktere prispodobne ne timam v slovenskom orsagu zvun bikupske zagrebeke (ne smatram joj ravnom niti jednu u slavonskom kraljevstvu osim zagrebake stolnice).

Novu isusovaku crkvu i njezinih prvih pet oltara posvetio je 28. svibnja 1656. zagrebaki biskup Petar Petreti. Nakon to je crkva 1787. bila sekularizirana, za ponovnu bogoslunu uporabu blagoslovio ju je 1. svibnja 1797. viniki upnik i azmanski kanonik Ivan Ivanovi. Crkva Uznesenja BDM zajedno s desetak drugih varadinskih crkava i kapela priskrbila je gradu ve u XVIII. st. naziv "Malog Rima". U katedrali postoji vie grobnica u koje se jo od XIX. st. nitko ne ukapa. Pred glavnim oltarom je isusovaka grobnica, a i sve pobone kapele imaju svoje grobnice. Kripta velikake obitelji Drakovi nalazi se u kapeli Majke Boje Loretske, lijevo od glavnog ulaza. Posljednja struna i temeljita obnova odvijala se od 1982. do 1995. pod vodstvom Restauratorskog zavoda Hrvatske, a brigom i marom kanonika lektora azmansko-varadinskog zbornog kaptola Alojzija Domislovia. Najprije isusovaka (1642-1773), zatim pavlinska (1776-1786), gimnazijska (1797-1949) i kaptolska (1954-1997), crkva Uznesenja BDM 5. srpnja 1997. postaje katedralom novoutemeljene Varadinske biskupije.