Miel Fuko (Michel Foucault)

NIETZSCHE, FREUD, MARX

Smatramo da je ovaj projekt okruglog stola veoma za nimljiv ali da u isti mah i sputava. Predlaem stoga da krene mo preicom: kroz nekoliko tema koje se odnose na interpretacijske tehnike kod Marxa, Nietzschea i Freuda. Iza tih tema, u zbilji, lei san; san da e jednom biti mogu e nainiti neku vrstu Corpusa generalis, Enciklopediju svih znanih interpretacijskih tehnika od grkih gramatiara pa do naeg doba. U tom je velikom korpusu svih interpretacijskih tehnika, do danas, vjerujem, napisano tek nekoliko poglavlja. ini mi se da bi se, kao opi uvod u ovu ideju povijesti in terpretacijskih tehnika moglo kazati da je jezik, u svakom slu aju jezik indoevropskih kultura, uvijek raao dvije vrste slut nji: Ponajpre slutnju da jezik ne iskazuje tano ono to govori. Smisao koji zahvaamo i koji se neposredno oituje, moda je u zbilji samo neki sporedni smisao koji uva, sabija i uprkos svemu prenosi neki drugi smisao: budui da je taj pak ujedno i najjai smisao i onaj koji dolazi odozdo. Grci to nazivahu allegoria i hyponoia. S druge strane slutnja da jezik prelazi, na neki nain, svoj puki verbalni oblik i da na svijetu ima mnogo drugih stvari koje govore i koje ne pripadaju jeziku. Na kraju, mogue je da priroda govori, da govori more, um drvea, da govore ivotinje, lica i maske, ukrteni noevi. Moda, pak, op stoji jezik koji se artikulira na neki ne-verbalni nain. To bi, grubo ocrtano, bio grki semainon. Te dvije slutnje, koje se po javljuju ve kod Grka, nisu nestale i jo su nam suvremene bu dui da smo iznova zapoeli vjerovati, tonije od 19. stoljea, da isto tako mogu govoriti i nijeme geste, bolesti i svaka buka oko nas; da vie nego ikad prislukujemo svaki mogui jezik nasto jei ispod rijei iznenaditi neki bitniji diskurs. 389

Verujem da je svaka kultura, hou rei svaka kulturna for ma u zapadnoj civilizaciji, imala svoj interpretacijski sustav, svoju tehniku, metode, sebi navlastite naine da nasluuje onaj jezik koji eli rei neto drugo od onog to govori i da naslu uje da opstoji jezik i drugde osim u jeziku. ini se, dakle, da bi trebalo otpoeti itav pothvat da bi se nainilo sustav ili sliku, kao to se govorilo u 17. stoljeu, svih ovih interpretacijskih sustava. Da bismo razumjeli koji je interpretacijski sustav uteme ljen u 19. stoljeu i u skladu s tim kojem interpretacijskom sustavu, sada, mi pripadamo, ini mi se da bismo se trebali po zvati na zaboravljeni tip tehnike takav kakav je mogao opsto jati u 16. stoljeu. U to doba ono to je podsticalo interpretaci ju, u isti mah njen opi smjetaj i ono minimalno jedinstvo ko je je interpretacija morala obraditi, bila je slinost. U toki gdje stvari slie jedna drugoj, gdje slie samima sebi, neto se izri calo i moglo je biti odgonetnuto; dobro je znana vana uloga koju je u kosmologiji, botanici, zoologiji i filozofiji 16. stoljea odigrala slinost i svi oni pojmovi koji lebde oko nje. Uistinu, za nae vienje iz 20. stoljea, sve to omreje slinosti prilino je zbrkano i zamagljeno. Ali taj korpus slinosti u 16. stoljeu bio je savreno organiziran. Postojalo je najmanje pet sasvim definiranih pojmova: Pojam sukladnosti, conventia, to jest prilagoavanje (na primer due tijelu, ili pak ivotinjske biljnoj seriji). Pojam sjmpatheia, simpatija koja je identitet akcidenciji u razliitim supstancijama. Pojam emulatio koji je vrlo za nimljiv paralelizam atributa u supstancijama ili razliitim bii ma na taj nain da su atributi poput odraza, jedni drugih, u jednoj i drugoj supstanciji. (Tako Porta objanjava da je ljud sko lice, sa sedam razliitih dijelova, nadmetanje s nebom s njegovih sedam planeta). Pojam potpisa, signature, koja je me u vidljivim svojstvima neke osobe, slika nevidljivog i skrive nog svojstva. Zatim, naravno pojam analogije koji je identi tet odnosa izmeu dviju ili vie supstancija. Teorija znaka i interpretacijske tehnike, u to su doba, po ivale, dakle, na savreno jasnoj definiciji svih moguih tipova slinosti i utemeljila su dva tipa sasvim razliite spoznaje: cognitio, koja je na neki nain postranini prijelaz od jedne slino sti k drugoj i divinatio, koja je spoznaja u dubini pa ide od povrinske k dubljoj slinosti. Sve ove slinosti objelodanjuju consensus svijeta koji ih utemeljuje: suprotstavljaju se simulacrumu, looj slinosti koja poiva na neslaganju Boga i Sotone. Ako su interpretacijske tehnike 16. stoljea ostale u pozadini 390

zahvaljujui razvitku zapadnog miljenja u 17. i 18. stoljeu, ako su Baconova i kartezijanska kritika uveliko pridonijele nji hovom stavljanju u zagradu, 19. nas je pak stoljee, a pose bno Marx, Nietzsche i Freud, doveli pred novu mogunost in terpretacije. Marx, Nietzsche i Freud iznova su utemeljili mo gunost hermeneutike. Prva knjiga Kapitala, tekstovi Roenje tragedije i Ge nealogije morala, Traumdeutung predouju nam interpretacijske tehnike. Uinak udarca, povrede koju su ta djela iza zvala u zapadnom miljenju, dolazi verovatno od toga to nam ona ponovo ispostavljaju neto to je Marx uostalom sam na zvao hijeroglifima. To nas je dovelo u neudoban poloaj budu i da se te interpretacijske tehnike tiu nas samih, i budui da smo, mi interpretatori, tim tehnikama poeli interpretirati sa me sebe. Upravo ovim tehnikama, zauzvrat, treba- ispitivati Freuda, Marxa i Nietzschea i na taj smo nain neprestano upu eni na trajnu igru zrcala. Na jednom mestu Freud kae da opstoje tri velike narcistike povrede u zapadnoj kulturi: povreda koju je nanio Kopernik, povreda koju je nainio Darwin kada je otkrio da ovjek vue podrijetlo od majmuna, i povreda koju je nanio sam Freud kada je pokazao da svijest poiva na nesvjesnom. Pitam se ne bi li se moglo rei da Freud, Marx i Nietzsche, uvlaei nas u interpretacijski zadatak koji se uvijek reflektira u samom sebi, nisu oko i za nas ispostavili ta zrcala iz kojih nam dolaze slike kojih neizbrisive povrede tvore na dananji narcizam. U sva kom sluaju, i u tom bih smislu htio dati nekoliko naznaka. i ni mi se da Marx, Freud i Nietzsche nisu na neki nain umnoi li znakove u zapadnom svijetu niti su pridali neki novi smisao stvarima koje prethodno nisu imale smisla. U stvari, oni su promijenili prirodu znaka i izmijenili nain na koji znak openito moe biti interpretiran. Prvo pitanje koje bih htio postaviti je slijedee: nisu li Marx, Freud i Nietzsche duboko izmijenili razdiobni prostor u kojem znakovi mogu biti znakovi? U doba koje sam uzeo kao polaznu taku, u 16. stoljeu, znakovi su se homogeno raspro stirati u jednako homogenom prostoru i to u svim pravcima. Zemljani znakovi ukazivali su na nebo, ali su takoer ukazivali i na podzemni svijet, od ovjeka na ivotinju, od ivotinje uka zivali su na biljku i obrnutim putem. Poev od 19. stoljee, od Freuda, Marxa i Nietzschea, znakovi su se smjestili u mnogo raznolikijem prostoru u skladu s dimenzijom koju bismo mo
391

gli nazvati dubinskom, uz uvjet da se pod tim ne podrazumijeva unutranjost, nego upravo suprotno, izvanjskost. Pod tim mislim naroito na onaj dugi razgovor koji je Nie tzsche vodio s kategorijom dubine. Opstoji kod Nietzschea kri tika idealne dubine, dubine svijesti koju prokazuje kao izmi ljotinu filozofa; ta dubina esto je i jutarnje traganje za isti nom. Nietzsche pokazuje na koji nain ono ukljuuje ravnodu nost, hipokriziju, masku. Na taj nain interpretator treba, dok se bavi znakovima da bi ih prikazao, sii vertikalnom crtom i pokazati da je ta dubina unutarnjosti uistinu neto drugo nego to to ona iskazuje. Potrebno je, u skladu s tim, da interpreta tor sie u dubinu, da bude, kao to Nietzsche kae, dobar is traiva taloga. 1 Ali u interpretaciji tu je silaznu crtu mogue stvarno proi jedino da bi se iznova ispostavila svjetlucava izvanjskost, koja je bila pokrivena i zatrpana. No, ako interpretator samo treba sii do dna, poput istraivaa, nasuprot tomu gibanje interpre tacije nagnuto je gibanje koje se sve vie uzdie ostavljajui iznad sebe sve vidljiviju dubinu; dubina se sada ispostavila, kao sasvim povrinska tajna, na taj nain da je let orla, uspon na planinu, sva toliko vana vertikalnost u Zaratustri, u pravom znaenju, obrat dubine, otkrie da je dubina samo igra, nabor na povrini. U onoj mjeri u kojoj svijet pod pogledom postaje sve dublji, primjeujemo da je sve ono to je izazivalo ovje kovu dubinu samo djeja igra. Pitam se da li se ova prostornost, igra koju Nietzsche igra s dubinom, premda naizgled razliita, d usporediti s Marxovom igrom s plitkou. Pojam plitkosti, kod Marxa, vrlo je vaan. Na poetku Kapitala Marx objanjava kako se, za razliku od Perzeja, mora uputiti u maglu da bi pokazao kako uistinu ne ma nikakvih udovita niti dubokih zagonetki budui da je sve to, u buroaskom shvaanju novca, kapitala, vrijednosti, i si., posjeduje dubinu, u zbilji samo plitkost. I, naravno, trebalo bi se podsjetiti na interpretacijski pro stor koji je utemeljio Freud ne samo u znamenitoj topologiji Svjesnog i Nesvjesnog nego i odgonetovanju, koje provodi ana litiar, onog to se iskazuje u tijeku govornog lanca. Trebalo bi podsjetiti i na materijalnu prostornost kojoj je Freud prida vao toliku vanost i u kojoj je bolesnik polegnut pod pogledom analitiara.

Rumenilo zore paragraf-446. (citirano prema francuskom p r e v o u ) .

392

Slijedea tema koju bih vam htio predloiti i koja je u sve zi s prethodnom, bila bi ukazivanje, poev od ove trojice, na to da je interpretacija postala, napokon beskrajan zadatak. Ona je to bila i u 16. stoljeu, ali znakovi su ukazivali jedni na druge jednostavno zato to je slinost bila ograniena. Od 19. stolje a znakovi se ulanavaju u neiscrpno omreje, takoer beskraj no, ne pak zbog toga to poivaju na slinosti bez granica nego upravo zato to opstoji zjev i ireducibilna otvorenost. Ono nedovreno interpretacije, injenica da je ona uvijek rastrgana i da ostaje u stanju neodlunosti na rubu sebe same, nalazi se, kako vjerujem, kod Marxa, Nietzschea i Freuda, na prilino analogan nain, u obliku odbijanja poetka. Uskrat Robinzonade govorio je Marx; toliko vana distinkcija izmeu poetka i iskona kod Nietzschea i napokon, nedovreni karak ter regresivnog i analitikog postupka kod Freuda. Naroito se kod Nietzschea i Freuda, a u slabijem smislu kod Marxa, ocrta va to za hermeneutiku toliko vano iskustvo, da se, to prodi remo dalje u interpretaciju, istodobno pribliavamo sasvim opasnom podruju u kojem ne samo da e sama interpretacija ustuknuti nego e i ieznuti kao interpretacije povlaei za sobom i ieznue samog interpretatora. Opstojnost apsolutne toke interpretacije kojoj se ova stalno primie istodobno govori i o opstojnosti take raskida. Dobro je znano kako je kod Freuda nastalo postupno otkrie tog strukturalno otvorenog i razjap ljenog karaktera interpretacije. Ono se najprije pojavilo kao sa moj sebi zasjenjenje iluzije u Traumdeutungu dok je Freud analizirao vlastite snove, prekid analize bili su razlozi stida, a ne razlozi skrivanja osobne tajne. U analizi Dor pojavljuje se ideja da interpretaciju treba prekinuti, da se ne moe ii do kraja, zbog neeg to e, neko liko godina kasnije, biti nazvano transferom. A zatim se neiscrpnost analize potvruje cijelom studijom transfera, u beskraj nom karakteru i problematici odnosa analiziranog i analitia ra, odnosu koji oito konstituira psihoanalizu i koji otvara pro stor u kojem se interpretacija neprestano razvija a da se nikad ne moe dovriti. Kod Nietzschea je oito da je interpretacija uvijek nedovr ena. ta je za Nietzschea filozofija do li neke vrste nikad ne rijeene filologije, filologije bez krajnjeg cilja, koja se razvija sve vie i sve dalje, filologije koja nikada ne bi bila potpuno odreena? Zato? To je zato, kao to Nietzsche kae u S onu stranu dobra i zla to temelj bitka vjerojatno ini i unitenje
393

u apsolutnoj spoznaji.2 Nietzsche je pokazao u Ecce homo koliko je bio blizak toj apsolutnoj spoznaji koja je dio temelja Bitka. Takoer i jesen 1888. u Torinu. Ako se u Freudovoj korespodenciji odgonetnu stalne brige od trenutka kada je otkrio psihoanalizu, moemo se pitati nije li Freudovo iskustvo u temelju slino Nietzscheovom iskustvu. Ono to je u pitanju u mjestu prekida interpretacije, u toj kon vergenciji interpretacije spram jedne toke koja je ini nemo guom, to bi uistinu moglo biti iskustvo ludila. Iskustvo pro tiv kojeg se Nietzsche borio i kojim je bio zaslijepljen; iskustvo protiv kojeg se borio i sam Freud. To bi iskustvo ludila bilo po tvrda interpretacijskog gibanja koje se primie svom beskrajnom sreditu i koje se okamenjeno uruuje. Vjerujem da je bitno nedovrenje interpretacije povezano s dva druga takoer temeljna naela koja zajedno s prvim, ine postulate moderne hermeneutike. Najprije prvo naelo: ako se interpretacija nikada ne moe dovriti to je jednostavno stoga to ne postoji nita to bi trebalo interpretirati. Ne postoji ni ta apsolutno prvo za interpretaciju jer, u biti, sve je ve inter pretacija, nijedan znak sam nije stvar koja se nadaje interpre taciji nego je interpretacija ostalih znakova. Ne opstoji, ako hoete, neki interpretandum koji ne bi ve bio interpretans i uvijek se u interpretaciji utemeljuje odnos ko ji je isto toliko nasilan koliko i razjanjavalaki. Uistinu, inter pretacija ne razjanjava samo materiju koju interpretira i ko ja joj se pasivno nadaje, ona se samo moe nasilno doepati ve dane interpretacije koju treba udarcem ekia oboriti, preokre nuti, razlupati. To je ve vidljivo kod Marxa koji ne interpretira povijest proizvodnih odnosa nego odnos koji se ve nadaje kao inter pretacija budui da se predstavlja prirodnim. Isto tako Freud ne interpretira znakove nego interpretacije, to Freud zapravo otkriva ispod simptoma? On ne otkriva samo, kao to se kae, traumatizme on dovodi na vidjelo fantazme s njihovom tje skobom, to e rei jezgru koja je ve sama, u vlastitom bitku, interpretacija. Anoreksija, na primjer, ne ukazuje na prekid dojenja, kao to oznaitelj ukazuje na oznaeno, nego anorek sija kao znak, simptom kojeg treba interpretirati, ukazuje na

2. S onu stranu d o b r a i zla paragraf-39.

394

fantazme zle majine dojke koja je pak sama interpretacija, ko ja je sama u sebi ve tijelo koje govori. Zbog toga treba Freud interpretirati jedino ono to mu se, u jeziku njegovih bolesnika, nadaje kao simptom; njegova je interpretacija interpretacija interpretacije, u onim izrazima u kojima je ta interpretacija dana. Poznato je da je Freud pro naao rije nad-ja onog dana kada mu je jedna pacijentica kazala: osjeam nekog psa nada mnom. Na isti je nain Nietzsche prihvatio interpretacije koje su se ve prihvatile meusobno. Za Nietzschea nema prvotnog oz naenog. Same su rijei samo interpretacije; u svojoj povijesti rijei najprije interpretiraju pa onda oznauju i konano ozna uju jedino zato to su samo bitne interpretacije. Primjer je poznata etimologija rijei agathos. Isto to Nietzsche izrie kada kae da su rijei uvijek izmiljali gornji slojevi: one ne pokazuju oznaeno ve nameu interpretaciju. U skladu s tim ne teimo interpretaciji zato to opstoje primarni i enigmatski znakovi, nego zato to opstoje interpretacije i zato to se iznad svega govornog uvijek rasprostire golemo tkanje nasilnih interpre tacija. Zbog toga su razloga i znakovi, znakovi koji nam propi suju interpretaciju svoje interpretacije, koji nam isto tako pro pisuju svoj kraj. U tom smislu moemo rei da su Allegoria, Hyponoia u temelju i prije samog jezika, ne tako da su se nakna dno podvukle ispod rijei da bi ih premjestile, potakle da zatrepere, nego da su one ono to raa rijei, to ih navodi da blista ju nikada uhvaenim sjajem. Zbog toga je interpretator kod Nietzschea istinoljubiv; on je istinski ne zato to se doepava pritajene istine polusna da bi je izgovorio nego zato to izgo vara onu interpretaciju koju svaka istina treba sakriti. Nije li moda ta primarnost interpretacije u odnosu spram znakova ono to je najodlunije u modernoj hermeneutici? Ideja da interpretacija prethodi znaku implicira da znak nije jednostavno i dobrohotno bie, kao to je to bio sluaj u 16. stoljeu u kojem je preobilje znakova, injenica da stvari sli e jedne drugima, dokazivalo boiju naklonost i tek jednim pro zirnim velom odvajalo znak od oznaenog. Nasuprot tome, poev od 19. stoljea, od Freuda, Marxa i Nietzschea ini mi se da e znak postati zlokobnim, hou rei da se u znaku skriva dvostruk i nejasan nain zle namjere, zlokobnosti i to u onoj mjeri u kojoj je znak ve interpretacija koja se kao takva ne nadaje. Znakovi su interpretacije koje se nastoje opravdati a ne obrnuto. 395

Na taj nain funkcionira novac kako je definiran u Kritici politike ekonomije i naroito u prvoj knjizi Kapitala. Na taj nain funkcioniraju i simptomi kod Freuda. A kod Nietzschea su rijei, te u skladu s tim znakovi, pravda, binarno klasificira nje Dobra i Zla, maske. Zadobivajui tu funkciju prikrivanja interpretacije, znak gubi svoj jednostavni oznaiteljski bitak koji je posjedovao jo u doba Renesanse, njegova se vlastita gustoa otvara i u tu se otvorenost mogu ubaciti svi negativni pojmovi koji su dotada bili teoriji znaka strani. Ova je teorija poznavala samo prozirni i jedva dovoljno negativan trenutak vela. Od sada e se moi, u unutranjosti znaka, organizirati i tava igra negativnih pojmova, proturjenosti, opozicija, ukrat ko cjelina te igre reaktivnih snaga koju je Deleuze dobro anali zirao u knjizi o Nietzscheu. Ponovo postaviti dijalektiku na noge ukoliko ovaj izraz mora imati smisla, ne bi li to upravo bilo to to se u gustoi znaka, taj otvoreni, beskrajni, razjapljeni prostor, prostor bez stvarnog sadraja i pomiredbe, premjestila ova igra negativiteta koju je, konano, dijalektika ispraznila podarujui joj pozi tivan smisao? Na kraju i posljednje obiljeje hermeneutike: interpretaci ja se nalazi pod obavezom da interpretira samu sebe u beskraj, da se uvek iznova preuzima. Iz tog slijede dvije vane konsekvencije. Prva, a to je da e ubudue interpretacija uvijek biti neija interpretacija, da se ne interpretira ono to je u ozna enom nego se interpretira do kraja: tko je postavio interpre taciju. Naelo interpretacije nije nita drugo nego sam inter pretator i u tom je moda smisao koji je Nietzsche dao rijei psihologija. Slijedea konzekvencija je da se interpretacija treba uvijek sama interpretirati i da joj taj povratak na nju samu ne moe promai. Nasuprot vremenu znakova koje je vrijeme roka i nasuprot dijalektikom vremenu koje je uprkos svemu linearno, vrijeme interpretacije je kruno. To je vrijeme primarno proi prethodnim stazama, to je, u cjelini, jedina opasnost koja stvarno prijeti interpretaciji, no to je velika opasnost i paradoksalno je da ona dolazi od strane znakova. Smrt interpretacije je u vjerovanju da postoje znakovi koji su primarni, iskonski, zbiljski poput koherentnih, pripadnih i su stavnih oznaka. ivot je interpretacije, naprotiv, u vjerovanju da opstoje samo interpretacije. Cini mi se da bi trebalo dobro razumjeti da su, to mnogi nai savremenici zaboravljaju, hermeneutika i semiologija zakleti neprijatelji. Hermeneutika koja se privija
396

semiologiji vjeruje u apsolutnu opstojnost znakova; ona napu ta nasilnost, nedovreno, beskraj interpretacija da bi dopusti la da zavlada teror znaka i da bi sumnjiila jezik. U ovom pre poznajemo marksizam nakon Marxa. Nasuprot tomu, hermeneutika koja se uplie u samu sebe, ulazi u podruje jezika koji se ne prestaju meusobno implicirati, mitsko je podruje ludila i istog jezika. U ovom posljednjem prepoznajemo Nietzschea.
S francuskog prevela: Vesna Potkovac Izvor: Michel Foucault, Nietzsche, Freud, Marx, odlomak iz knjige, Nietzsche, Cahires de Royaumount, ed. de Minuit, Paris, 1967.

397