va vida stvarnosti metafiziki principi cjelokupne stvorene stvarnosti) Sposobnost da primi neku perfekciju zovemo mogunost (potencija), suprotstavlja

a se zbiljnosti (aktu), tj. perfekciji koji subjekt posjeduje. Aristotel: dva vidika mogunosti i zbiljnosti: Fiziki dva elementa koja tumae kretanje (promjenu). Tu je prisutna kontradikcija, kad neto prijee iz mogunosti u zbilju, zbilja iskljuuje mogunost. Metafiziki stabilni i konstitutivni principi svih stvari i supstancijalna forma. Mogunost jednom ozbiljena (aktualizirana) od forme (zbiljnost) nastavlja biti prisutna u sastavini. Zbiljnost svaka perfekcija subjekta: boja, kvaliteta, djelovanje (spoznajno, voljno, senzitivno). Pojam zbiljnosti je prvi i oit, pa ga nije mogue definirati, ve pokazati primjerima i suprotstavljaji ga mogunosti. Mogunost sposobnost ozbiljenja perfekcije. Ono to moe primiti neku zbiljnost, ili koja ju ve posjeduje. Neke oznake ovog opisa: Mogunost se razlikuje od zbiljnosti: ostvarena ili ne, mogunost je uvijek mogunost, biti mogunost da primi in; One nisu potpune stvarnosti, nego vidovi ili principi koji se nalaze u stvarima: ne moemo ih predstaviti imaginacijom kao potpuno bie; Mogunost stoji nasuprot zbiljnosti kao nesavreno prema savrenm: zbiljnost je savrenost (perfekcija), ispunjenje, neto odreeno; mogunost je nesavrenost, neto to nije in; Mogunost nije manjak (privacija) zbiljnosti, ve stvarna mogunost savrenosti: mogunost je samo kad postoji dana sposobnost ozbiljenja. Vrste zbiljnosti i mogunosti Prva materija i supstancija su razliite mogunosti. Materija je neodreeni supstrat kome odgovara supstancijalna forma kao prva zbiljnost. Supstancija je ve konstituirani subjekt u zbilji i dobija druge akcidentalne zbiljnosti. Razliite zbiljnosti: akcidenti, supstancijalna forma, in bitka, kretanje... PASIVNA mogunost (sposobnost primanja) prva zbiljnost. Sposobnost primiti neku zbiljnost (perfekciju). Tri vrste pasivne mogunosti: a) Materia prima-forma substantialis: prva materija je ista mogunost primanja zbiljnosti bez ikakve zbiljnosti. Supstancijalna forma je prva zbiljnost koju materija prima; b) Supstancija-akcident: supstancija je ve u zbilji zahvaljujui formi, ali je u mogunosti primanja akcidentalnih perfekcija; c) Esencija-zbiljnost bitka: esencija prima odreenu razinu sudjelovanja na zbiljnosti bitka. AKTIVNA mogunost (sposobnost djelovanja) drugotna zbiljnost. Sposobnost proizvodnje ili davanja neke zbiljnosti (perfekcije). Pretpostavlja zbiljnost ija je manifestacija. Prvo treba biti da bi imao sposobnost djelovati. Prvi in je ono po emu bie jest odreeno i postoji (inteligencija), drugi in je aktivnost (inteligentno djelovanje). Aktivna mo ima karakteristike zbiljnosti: da bi se proizvela perfekcija treba je najprije imati. U stvorenjima aktivna mogunost ima odreenu pasivnost: zato i jest mogunost, a ne zbiljnost. Mogunost spoznavanja je manje savreno od spoznavanja. Inteligenciji treba neki inteligibilni objekt i poticaj volje. Prvenstvo zbiljnosti Prvenstvo perfekcije: zbiljnost je potpuna, mogunost nepotpuna; Prvenstvo spoznaje: svaka mogunost se prepoznaje po svom inu; Prvenstvo uzroka: ono to je u mogunosti prelazi u zbilju samo djelovanjem druge stvari koja je u zbiljnosti; Vremensko prvenstvo: mogunost primanja perfekcije prethodi samom primanju te perfekcije, ali na vrhu je isti in koji pokree sve ostalo. Zbiljnost jest u prvotnom i vlastitom smislu, mogunost jest na drugotni nain. Odnos izmeu zbiljnosti i mogunosti ukoliko su konstitutivni principi bia Mogunost nikada ne moe opstojati po sebi, uvijek je dio nekog bia koje je ve u zbilji. Pa i zbiljnost, u opsegu konanih stvari, nalazi se uvijek ujedinjena s nekom mogunou. Konana bia uvijek posjeduju i zbiljnost i mogunost. Samo isti Akt nema nikakvu pomjeanost s mogunou. Vidovi odnosa: Zbiljnosti i perfekcije opstoje ovisno o subjektu (pravedni ljudi opstoje, ali ne pravednost sama);

 Zbiljnost ili perfekcija primljena u subjekt biva ograniena mogunostima primaoca; Zbiljnost se umnaa zahvaljujui mogunosti danom u brojnosti subjekata; Zbiljnost stoji prema mogunosti kao sudjelovano prema sudjelujuem (ovjek jest svoja vrsta, ali sudjeluje na bitku); Sastavina zbiljnosti i mogunosti ne niti supstancijalno jedinstvo bia (to su principi, a ne posebna bia, koji sudjeluju u konstituiranju jednog bia). Potentia et posibilitas Mogue je ono to moe biti, tj. mogunost se svodi na mogunost stvari: Na relativan nain: ovisno o pasivnoj moi (zid ima pasivnu mogunost primiti boju), koja upuuje na aktivnu mo (ovjekova aktivna mogunost bojanja); Na apsolutan nain: mogue je sve to nije kontradiktorno. Bog moe proizvesti bilo kakvo sudjelovanje na bitku, bez prethodne pasivne mogunosti. Vrijednost teorije zbiljnosti i mogunosti a) Nadvisuju ontoloku razinu pokretnog i tjelesnog, te se postavljaju u svijet duha: svako stvorenje posjeduje tu kompoziciju, ija je osnovna zadaa da jasno razlikuje stvorenje i stvoritelja, konano i beskonano. b) Tumae kretanje. c) Vanost u Tominom shvaanju istog Akta. BIT (ESENCIJA) BIA Supstancija kao temelj svim ostalim kategorijama i svakog pojedinog i konkretnog bia, sastavljena je od dva principa: biti i bitka, koji se meusobno odnose kao zbiljnost i mogunost. Bit kao odrednica (determinacija) naina bitka nekog bia Bitak ini stvorene stvari biima, bit odreuje (determinira) nain na koji svatko od njih jest. Bit oznauje sposobnost biti na jedan ili na drugi nain (supstancija i akcidenti), no govorei tono jest oznauje samo ono to samoopstoji (subzistira), to je u sebi (supstancija), pa se bit (esencija) nuno odnosi na supstanciju. Bie se u apsolutnom i prvotnom smislu kae za supstanciju, a o akcidentima u izvedenom i drugotnom obliku, tako se bit stvarno i navlastito nalazi u supstanciji, a akcidenti u odreenom smislu i pod odreenim vidom. Stoga, ako je rije o biti bia, a da se ne napominju druge distinkcije, odnosi se na esenciju neke supstancije, a ne na akcidente. Zahvaljujui biti, bia bivaju smjetena u neki rod i vrstu, koje sadravaju stvari slinog naina bitka. a) Kao princip djelovanja, bit se naziva narav (priroda), ovisno kako je determinirano s biti; b) Ukoliko je bit izreena definicijom, dobija naziv tostvo, izriui ono to neka stvar jest; c) Bit koja se pokazuje primjenjiva na vie individua naziva se univerzalna, umom stvaramo opi pojam kojeg dodjeljujemo svim individuama koje imaju slian nain bitka, naziva se druga bit (supstancija); d) Bit istie vlastiti odnos sa zbiljnou bitka, esencija se naziva ukoliko u njoj i po njoj stvar ima bitak, koji se saima u neku formu. Bit (esencija) u materijalnim biima Forma, zbiljnost (akt) materije - Dva konstitutivna elementa biti, materija i forma, meusobno se odnose kao mogunost i zbiljnost. Prva materija je ista pasivna mogunost ili sposobnost zbiljnosti: ne temelji se na nikakvoj prethodnoj zbiljnosti, stoga joj je potrebna forma da bi uope bila. Ukoliko je ista sposobnost primanja neke sbiljnosti, materija je po sebi neodreena (indeterminirana). Forma je prva zbiljnost (prvi in) koja se ujedinjuje sa materijom da naini supstanciju: forma u tjelesnim biima treba neku mogunost (prvu materiju) da bi zajedno inili supstanciju. Materija i forma (esencija) nisu bia, nego temeljni principi bia. Prednost forme nad materijom - zato to je materija mogunost, a forma zbiljnost. Supstancijalna forma, kao determinirajui princip biti (esencije), je ona koja limitira ili ograniava in bitka. U tjelesnim supstancijama forma nema bitak u sebi samoj, nego samo ukoliko aktualizira materiju: samo njihova sastavina, potpuna bit posjeduje bitak. Jedinstvo biti - odnos materije i forme kao zbiljnosti i mogunosti, tumai zato je bit tjelesnih bia jedna, makar sastavljena od dva elementa, te da konstituiraju vre (metafiziko) jedinstvo nego jedinstvo skupine bia u zbilji. Forma biti daje jedinstvo, jer je forma zbiljnst koja determinira

materiju, dajui joj odreeni stupanj bitka. Supstancijalna forma sastavine je jedna jedina. Ne postoji nikakav medij ni veza zahvaljujui kojoj bi se ujedinila materija i forma, ve je njihovo jedinstvo neposredno, kao i kod mogunosti sa zbiljnou. Bit (esencija) duhovnih supstancija Prvenstvo forme pokazuje da mogu postojati subzistentne forme bez materije, dok nikakava materija ne moe postojati neovisno od supstancijalne forme. Materija je po formi, ije forma po materiji. Bit tih supstancija identificira se s formom, koja prima samo in bitka. Sastoje se od biti i ina bitka. PRINCIP INDIVIDUALIZACIJE (UPOJEDINJENJA) Bit bia postoji samo individualizirana. Ne postoji ljudska vrsta, ve pojedinci. Kako je materija mogunost, ona je u biti tjelesnih stvarnosti princip umnaanja formi. Forma tumai specifinu slinost izmeu stvari iste vrste, jer determinira zajedniki stupanj bitka. Materija, osim omoguavanja umnaanja forme (vertikala ontoloke perfekcije), ona ju individualizira i ini jednom. Raznolikost po materiji horizontalno; po formi vertikalno po ontolokoj perfekciji. Multiplikacija biti u individuama bit sainjena samo od forme ne moe se umnaati jer bi bila jedinstvena, ono to omoguuje postojanje mnotva jedinki iste vrste jest materija, primajui formu te vrste. Singularizacija biti individualizacija ne znai samo individualnu razliku u nainu participacije na zajednikoj perfekciji, nego injenicu da se jedna perfekcija, koju mnogi mogu participirati, nalazi u situaciji singularnosti (pojedinanosti), tj. da je ovo, a ne ono. Ono to biva individualizirano nije u prvom redu bie, nego zajednika forma, vlastitost na kojoj mogu mnogi participirati. Princip individualizacije je kvantificirana materija materija ini bit individualnom samo ukoliko je ona sama, singularna, tj. ukoliko je determirana akcidentom kvantitete. Tri momenta (istovremena) individualizacije forma, materija i kvantiteta. Forma aktualizirajui materiju ini da iz nje proizae kvantiteta koja individualizira materiju dajui joj dimenziju, a singularizirana materija individualizira formu. Individualizacija (upojedinjenje) akcidenata supstancija individualizira akcidente jer je vlastita mogunost akcidenata. Individualizacija duhovnih supstancija subzistentne forme su u sebi individualne. Boanska bit se razlikuje od svega ostalog jer nije primljena od drugog. BITAK, POSLJEDNJA ZBILJNOST BIA Zajedniko participiranje razliitih bia na bitku, sa razliitou naina kako ga se posjeduje i manifestira, pokazuje da su sva stvorenja sastavljena od neke zbilje (bitka), koja sadri ne eminentan nain sve svoje perfekcije, te iz mogunosti (biti) koja ga ograniava na odreeni stupanj te perfekcije. Bitak, zbilja koja sadri sve perfekcije - Na analogan nain, zbiljnost bitka stvorenja biva limitirana od mogunosti (biti) koja razbija puninu perfekcije. in bia i kad bi bio osloboen mogunosti uivao bi u punini samo perfekcije odreene vrste, dok bi in bitka, sadravao perfekcije svih realnih i moguih vrsta. Bitak, zbiljnost u punom smislu zbiljnost bitka jest zbiljnost u punom i vlastitom smislu, jer u sebi ne ukljuuje nikakvo ogranienje. Bitak, ujedinjujui karakteristike zbiljnosti, moe opstojati neovisno od svake mogunosti. Posljednja zbiljnost bia, jer su sve stvari i perfekcija i zbiljnost bia naini bitka po participaciji. Bitak je zbiljnost svih drugih zbiljnosti bia, jer aktualizira svaku drugu perfekciju inei da budu. Bitak i bit se realno razlikuju a) Radi ogranienosti stvorenja: svako stvoreno bie ima perfekciju bitka na parcijalan nain, bilo u ekstenzivnom (ovjek-kamen) ili intenzivnom (ovjek-ovjek) smislu; b) Radi mnotvenosti stvorenih bia: kad bi bit bila jednaka bitku onda bi to bilo neto jedinstveno, ne bi bilo mnotvenosti bia; c) Radi uzajamne slinosti meu biima: ako su slina onda mora postojati neto po emu su slini (bitak) i neto po emu su razliiti (bit).

Stvarna razlika, temelj potpune ovisnosti stvorenja od stvoritelja zbog stvarne sastavljenosti od biti i ina bitka, stvorenje pokazuje vlastito poelo iz nita, vlastitu nedostatnost i konanost. Bitak ukoliko je zbiljnost biti, opravdava nunost da stvorena bia budu, jer ukoliko ne bi bio stvarni princip, stvari bi bile kontingentne, ista nunost biti pridavala bi se raznim biima. Kompozicija biti i ina bitka, temeljna struktura stvorenih bia upravo radi ogranienosti bitka s biti, stvorenja mogu dobiti dodatno usavravanje, koje se ostvaruje preko akcidenata, osobito djelovanja. Bit i bitak, nerazdvojni principi bia: nisu dovrene stvarnosti, ve metafiziki principi koji se ujedinjuju da bi stvorili jedno jedino bie. Bit je mogunost s obzirom na bitak (akt), i ne moe postojati odvojeno od njega. Bitak u materijalnim biima: bitak bia je in u odnosu na bit, na analogan nain kao forma u odnosu na materiju. Ali, forma determinira materiju privlaei je prema vlastitom nainu bitka; bitak ne determinira formu, nego je od nje determiniran. S obzirom na bitak limitirajui zbiljnost, s obzirom na materiju dajui joj zbiljnost. Bitak kao zbiljnost, sr metafizike sv. Tome 1) Metafizika narav Boja: Subzistentni isti in bitka ija je bit sam Bitak; 2) Razlika izmeu Boga i stvorenja: kompozicija biti i bitka; 3) Slinost izmeu Boga i stvorenja i spoznaja Stvoritelja: stvari reflektiraju Boju savrenost, te preko njih spoznajemo njihov uzrok; 4) Apsolutna ovisnost svih bia s obzirom na Boga: bit, kao mogunost bitka, ini bia ovisnima o Bogu, koji je kao Bitak po biti Uzrok bitka na kojem bia participiraju; 5) Razlika izmeu duhovnih i materijalnih stvorenja: kompozicija biti i actus essendi omoguuje da vidimo razliitost s obzirom na tjelesne supstancije, sastavljene jo od materije i forme. SAMOSTOJNI (SUBZISTENTNI) SUBJEKT Do sada smo promatrali komponente stvarnosti: supstancija i akcidenti, materija i forma, bit i in bitka kao principe bia. Sada emo promatrati bie kao subzistentnu cjelinu sastavljenu od navedenih elemenata (principa) vezanih i aktualiziranih u zbiljnosti (inu) bitka. Pojam subzistentnog subjekta konkretno bie sa svim njegovim perfekcijama (ovaj ovjek). Pojmom bie mogue je oznaiti sve ono to na neki nain ima bitak (materija, forma, supstancija, akcidenti...), ali bie u prvotnom i vlastitom smislu je supposit: ono to samoopstoji (subzistira), to opstoji u sebi samome kao neto kompletno i dovreno, razliito od svake druge stvarnosti. Vlastitosti subzistentnog subjekta individualna cjelina koja subzistira u jednom jedinom inu bitka koji je, zato, nepriopiv. Tri karakteristike supposita: 1) individualnost: postoje samo pojedinana bia, univerzalna bit ne moe biti subzistentni subjekt jer ne moe primiti in bitka; 2) Samostojnost (subzistencija): samo individuum opstoji u sebi samome; 3) Nepriopivost: individuum opstoji kao neto jedinstveno i odjeljeno od svih drugih individua, bez ikakve mogunosti dalje participacije. Elementi koji konstituiraju subjekt razliiti vidici subzistentnog subjekta: a) Cjelina: kao suprotnost svojih pojedinih sastavnica; b) Konkretno: jer se sastoji iz raznih ujedinjenih elemenata (spoj); c) Individuum ili pojedinac: jer su nuno individualni, nerazlini u sebi i razliiti od drugih; d) Suppositum ili hipostaza: ukoliko je podloga naravi i akcidentima koji samo njoj pripadaju (djelovanje konkretnoj osobi) (subjekt); e) Prva supstancija: ponekad se poistovjeuje sa suppositum-om. Ili, individualna bit s inom bitka ali bez akcidenata. Distinkcija narav (bit) suppositum (individuum) realna distinkcija koja se uspostavlja izmeu cjeline (supozita) i jednog njegova djela (bit). a) u svakom individuumu razlikuje se individualizirana bit od cjeline (supozita); b) svaki individuum razlikuje se partikularno od zajednike naravi po kojoj participiraju na zajednikoj perfekciji. Bitak, ontoloki konstitutiv supozita stvarni temelj supozita je bitak, jer ono to je vlastito individuumu je subzistiranje, to je iskljuivi uinak zbiljnosti bitka. Bitak pripada supozitu po naravi ili supstancijalnoj biti. Narav daje cjelini sposobnost subzistencije, ali stvarno jest cjelina koja subzistira na osnovi zbiljnosti (akta) bitka. Bitak utemeljuje jedinstvo supozita nijedna komponenta cjeline, uzeta odvojeno, nema vlastiti bitak, nego je snagom bitka sastavine, te time to jest ini jedinstvo, jer bitak koji aktualizira je jedan.

Sve perfekcije bia moraju se odnositi na supozit ne moe se rei, da ruka pie, da osjetila ili um spoznaju, volja eli; sva ta djelovanja pripadaju itavu ovjeku, makar preko pojedinih moi: moe djelovati samo tko samoopstoji (subzistira). Osoba Toma ovjek je individualna supstancija razumne naravi, odreeni tip supozita: ono to posjeduje duhovnu narav. Biti osoba znai posjedovati slinost s boanskim bitkom u vrlo visokoj formi, tj. duhovnost: imati vrlo intezivno zbiljnost bitka. Aneli i ljudi slina djela Bojim: intelektualno spoznavati i ljubiti. Cjelokupno dostojanstvo osobe, posebnost i savrenost njezina djelovanja, temelji se na bogatstvu zbiljnosti njezina bitka. Neke karakteristike (perfekcije) osobe a) Sloboda: gospodarstvo nad svojim inima, a nisu samo pokretani kao druga stvorenja, nego djeluju po sebi samima; b) Odgovornost: subjekt odgovornosti je uvijek pojedina osoba, nitko ne moe izbjei posljedicama vlastita djelovanja; c) Ljubav i prijateljstvo: samo osoba moe biti eljena radi sebe same, a ne kao sredstvo postizanja cilja; d) Sposobnost usmjeravanja cjelokupnog svog djelovanja prema Bogu: svaka akcija ukljuena je u tenju prema transcendenciji; e) Teoloke implikacije: spoznaja stvarnosti i odnos osobe prema naravi, ima iroke reprekusije u teologiji. TRANSCENDENTALI (II. dio) TRANSCENDENTNE VLASTITOSTI BIA (jedinstvo, istinitost, dobrota i ljepota) Snagom biti bia su razvrstana po raznim kategorijama, njihove specifine karakteristike zovemo kategorijalne znaajke (to prouavaju prirodne znanosti, psihologija, kozmologija). Snagom bitka bia su u nadkategorijalnoj, transcendentnoj zoni obiljeena istim osobinama. Zadaa je metafizike da proui i prikae ove nadkategorijalne, svim biima zajednike oznake koje susreemo posvuda: i u Bogu, i u posljednjoj krhotini atoma, na analogan nain. Transcendentne vlastitosti jer nisu ukljetene unutar bilo koje kategorije. U njima vidimo to bitak daje biu, kad ga realizira: kakvo bie jest, samim tim to jest. Pojam transcendentala i predikata bie je prva stvarnost koju um shvaa, stoga je potrebno da svi drugi umski pojmovi budu pridodani onom o biu. Svaku stvarnost shvaamo kao neto to se odnosi na bie (konj, ovjek..), kao odreeni nain bivovanja, to su tipovi bia; bit ili zbiljnost bitka, bjelina, dimenzije i ostale modifikacije supstancije su konstitutivni principi bia; roditelji su uzrok novim biima; djeca su uinci prethodnih bia. Sve to nas okruuje ili je neko bie, ili uinak, ili vlastitost bia. Stoga, pojam bia je ukljuen u sve nae spoznaje. Drugi pojmovi nisu biu neto tue, nego neki njegov posebni nain ili vlastitost (pojam bia ne naznauje izriito). Npr. neka partikularna stvarnost je dobra, lijepa, istinita... Predikatni pojmovi su oni koji izriu neki poseban nain bitka: bitak (biti) u sebi (supstancija), ili u drugom (akcidenti); biti velik ili malen (kvantiteta), crn ili bijel (kvaliteta)... Svi pojmovi koji znae odreeni nain bitka (bit) i meusobno se iskljuuju. Predikatni, jer pripadaju vrhovnim rodovima u koje se razvrstava stvorena stvarnost (kategorije). Transcendentali oznauju vidove (aspekte) koji pripadaju biu kao takvom: izriu nain koji pripada biu openito, aspekt koji se moe pridati svim stvarima (biima) openito. Imaju istu univerzalnu irinu kao i sam pojam bia. Transcendiraju (nadilaze) ambijent predikata (dobro se ne odnosi samo na supstanciju, ve i na sve ostale kategorije). Metafizika dedukcija transcendentala a) Promatrano u sebi: bez usporedbi i stavljanja u odnos s drugim, svako je bie naka stvar te je jedno. Pozitivno uzevi osnovna vlastitost svake stvari je imati neku bit. Postoje samo konkretna bia sa specifinim nainom bitka, to saimanje bia na specifini nain bitka izreeno je pojmom stvar (res). Bie se izvodi iz ina bitka, a stvar se odnosi na tostvo ili bit bia. Negativno uzevi odbacivi nutarnju podjelu, svakom biu pripada jedinstvo, kad stvar izgubi jedinstvo prestaje biti to bie i postaje izvor drugim biima. b) Promatrano u odnosu s drugim: dva oprena atributa u svakom biu razlika i slaganje meu

biima. U vezi s razlikom svako bie jest neto i svaka se stvar meusobno razlikuje. Pojmom jedinstvo naglaava se razliitost i odvojenost od drugog bia, stoga, ne neto suprotno od nita ve neto drugo od onog. Slaganje moe se promatrati samo iz odnosa izeu umske due (um i volja) i bia kao takvog, jer ga ima mogunost shvatiti. Slaganje bia s umom, bie je istinito, jer moe biti objekt autentine inteligencije; Bie u odnosu na volju, ono je dobro kao neto poeljno i sposobno privui voljnu tenju; Slaganje bia s duom preko odreene povezanosti spoznaje i tenje, pridaje mu se ljepota, kao ono to se svia pogledu. Osim bia 6 transc. pojmova: stvar, jednoa, neto, istina, dobrota i ljepota. Stvar i neto primjenjivi su na stvorene stvari, ali ne i na Boga, jer stvar se odnosi na ograniavajui princip bitka (bit), a neto na mnotvenost a Bog nije drugi u odnosu na svijet. Transcendentali kao vidovi bia sve stvari time to su bia posjeduju zajednike vlastitosti, kao vidove ili vlastitosti bitka, identificirajui se s biem. Vlastitosti (akcidenti) u tehnikom znaenju, proizlaze iz biti; transcendentali slijede iz zbiljnosti (ina) bitka pa se pripisuju svemu to jest, indentificirajui se sa samim subjektom. Dobro, jedno vid koji pripada svakom biu kao takvom, ukoliko posjeduje bitak. Transcendentali kao pojmovi razliiti od pojma bia za nau spoznaju, transcendentalni pojmovi nisu sinonimi s pojmom bie, jer pokazuju na eksplicitan nain vidove koje taj pojam ne oznauje. Premda su identini s obzirom na stvarnosti, razliiti su pojmovi. Transcendnetali daju pojmu bia novo znaenje, ali ne glede realnosti ve glede razuma: to jest u odnosu na nau spoznaju. Transcendentali naoj spoznaji pridaju: 1) Jednoa i neto dodaju pojmu bie negaciju: jedinstvo negira nutarnju podjelu svakog bia; neto negira identinost meu stvarima; 2) Istina, dobrota i ljepota dodaju pojmu bia jednu umsku relaciju (to nije neto realno): inteligencija i volja su usmjereni prema istini i dobroti, te u djelovanju ovise o njima. Stoga, relacija tih sposobnosti prema biu, ukoliko je istinito i dobro, jest realna. Ali, stvari su istinite i dobre u mjeri u kojoj posjeduju bitak, stoga ne ovise o naoj spoznaji ili elji; 3) Ni pojam stvar ne pridaje biu neto realno: odnosi se na stvoreno bie ukoliko posjeduje bit, a bit je konstitutiv koji se nuno ujedinjuje u svakoj participiranoj realnosti. Omoguuju nam da bolje shvatimo bogatstvo bitka, i samoga Boga. Analogija bia i njezine vlastitosti Bog i stvorenja jesu (slinost), ali Bog jest po biti, a stvorenja jesu po participaciji (razliitost); na podruju kategorija: supstancija i akcidenti jesu bia (slinost), ali supstancija jest u sebi samoj, akcidenti jesu u drugome, supstanciji (razliitost). Metafiziki temelj analogije je participacija na bitku kojeg Bog ima u punini i po biti, dok ga stvorenja imaju prema razliitim stupnjevima intenziteta, te po sastavljenosti (potencija i akt, supstancija i akcidenta...). Analogija se primjenjuje i na druge transcendentale, koji se u stvarnosti identificiraju s biem, te imaju kao temelj zbiljnost bitka. Na njih se primjenjuju prema stupnjevima participacije na bitku. JEDNOA BIA Transcendentna jednoa jedno je ono to je u sebi nepodjeljeno, a odjeljeno od svega ostalog, to je u skladu s bitkom. Utvrditi jednou znai potvrdu da je individualno sve to opstoji. Snagom bitka, svako bie jest jedno, ontoloki samosvojno. Razliiti su stupnjevi nutarnje povezanosti stvari (jednoe) supstancije, obitelji, drutva ili umjetnog proizvoda. Svako bie, u mjeri u kojoj je bie, je takoer jedno: cijepanje jednoe, nutarnja podjela, nuno dovodi do gubitka bitka. Jednoa je uvijek u odnosu s bitkom. Bie i jednoa transcendentna jednoa je vlastita nedjeljivost bia. Biima ne dodaje nita realno, ve negaciju nutarnje podjele, nedjeljivost koju ima svako bie ukoliko jest. Shvaanje bia prethodi shvaanju jednoe. Nakon to je spoznato sa svojim razliitim odnosima s drugom stvarnou, bie shvaamo kao jedno razliito od drugih. Jednoa potvruje stvarnost bia, te nije shvaena kao neto od bia ve jedan njegov vid. Jedno i bie se identificiraju u stvarnosti. Stoga jednoa, kao i bie, ima svoj vlastiti temelj u bitku. to je vei stupanj participacije na bitku, to je bie savrenije, te

uiva veu jednou. Takoer, savrenija stvorenja posjeduju veu jednou. Stupnjevi i vrste jednoe 1) Bog, najsavrenija jednoa: jednostavnost je vlastita biu koji nema dijelova ili konstitutivnih principa i elemenata; Jednoe sastavine - 2) Bia koja su najblia Bojoj jednostavnosti jesu isti duhovi: bit i zbiljnost bitka; 3) U materijalnim se biima primjeuje nii stupanj jednoe: bitak, bit i materija, forma. Propadljivi su, kad se forma odjeli od materije bie prestaje postojati; 4) jedinstvo supstancije i akcidenata je manje od principa same supstancije: bitak subjekta ne ovisi o sjedinjenosti s akcidentom (debljanjem ne prestajem biti ovjekom); 5) Jednoa reda je jo jedan tip unum, a temelji se na relaciji: nema vlastitu supstancijalnu formu, ve je to sam red (odnosi) meu djelovima (obitelj). Jedno i mnotvo djeljenje ovisi od pojmova bie i ne bie, naznaujui distinkciju izmeu jednog i drugog (ovo bie nije ono drugo). Jednou shvaamo kao nutarnju nepodjeljenost; mnotvo shvaamo kao negativnu spoznaju: manjak jednoe izmeu pojedinih bia. Mnotvo slui kao izraz bujnosti jedinstvenog bitka. Pojam mnotva ovisi o pojmu jednoe, a ne obratno. Jedno znai negaciju podjele. Mnogostrukost je zajednitvo jednoa to proizlazi iz Jednog. Transcendentna mnogostrukost se razlikuje od kvantitativne mnogostrukosti na analogan nain, kao i jedno. Pojmovi proizali iz jednoe i pojmovi njoj suprotni a) Identitet, jednakost i slinost su relacije meu biima proizale iz jednoe. Identino je jedno u supstanciji: slaganje stvari sa samom sobom/slaganje stvari u neem zajednikom (rodu, vrsti); Jednakost je jedno u kvantiteti: dvije stvari iste visine; Slinost je jedno u valiteti: dvije osobe sline po razboritosti, boji oiju; b) Raznovrsnost, razlika (diferencija) i razlikovanje (distinkcija) su relacije meu biima suprotne od jednoe. Raznovrsnost je mnogostrukost u biti; Razlika je oblik raznovrsnosti: dva inenjera, jedan fizike drugi kemije; Distinkcija je negacija identiteta: moe se odnositi na supstanciju i njezine konstitutivne principe, na kvalitetu ili rlaciju. Realna dinstinkcija: bit-in bitka, Razumska dinstinkcija: bie-istina. Neto isto to i drugo neto, izrie vlastitost bia da bude neka stvar razliita od drugih, u mnotvenosti stvorenih bia. ISTINA Bie i istina umska istina ovisi o bitku. Snagom bitka, bie kao takvo jest istinito, bitak mu je izvor istosti, misaonosti i prisebnosti. Istina se temelji na onome to stvari jesu. Umska (spoznajna) istina ovisi o ontikoj istini. Istina, transcendentna vlastitost bia - Istina se tako poistovjeuje s biem, dodajui mu relaciju slaganja s umom koji ga moe razumijeti. Istina stvari: ontika istina bie je istinito ukoliko je razumljivo. Razumljivost pripada biu ukoliko posjeduje bitak, jer on je izvor svakog razumijea, jer ono to nije ne moe biti spoznato. Bie i istina su zamjenjivi. to je bie savrenije to je u sebi razumljivije. Stvar je spoznatljiva ukoliko je u zbilji (prema inu bitka, biti, akcidentima), a mogunost samo po odnosu sa zbiljnou. Odnos istine s Bogom i ljudskim umom bia su istinita u razliitom smislu, ovisno imaju li odnos s Boanskim ili ljudskim umom. Za stvari kaemo da su istinite ukoliko su prilagoene nekom umu. Prema Boanskom umu stvari su istinite ukoliko ostvaruju ono za to su odreene od Boanskog uma; Prema ljudskom umu istinite su kada imaju sposobnost potaknuti istinit sud, lane kada njihovo pojavljivanje ne odgovara onome to one jesu. a) Istina bia je temelj i mjera ljudskog uma: bie se ne svodi na ljudsku shvatljivost, ve je istina prilagodljivost misli onome to je bie po sebi (prema Boanskom umu). b) Istinitost stvorenih bia temelji se na Bojem umu. Istina u ljudskom umu (logika istina) logika istina nalazi se u intelektu ukoliko se ovaj podudara s predmetom, kojim se bavi. La je prisutna samo u ljudkom umu, jer je bie uvijek istinito (ono je u sebi ono to jest). Ljudski um je usmjeren prema istini, jer inteligencija ima sposobnost da upoznaje stvari kao bia. Ali prilagoavanje uma biima ima svoj posljednji temelj u bitku bia. Prilagoavanje proizlazi iz samog bitka spoznatih stvari da nisu ne bi ih mogli spoznati i iz bitka samog uma onoga

koji spoznaje. DOBRO snagom bitka, bie kao takvo jest dobro. Narav dobra Bie i dobro dobro se odnosi na bitak bia, ono to uva i odrava njihov bitak i njihovu narav. Dobro je djelovanje, ivljenje, usavravanje, tj. bitak. Dobro bia je da bude prema svojoj naravi, a zlo manjak (privacija) dobra, protivljenje naravnom usavravanju. Bie i dobro su zamjenjivi: po bitku stvari su dobre upravo ukoliko jesu, dobre su onoliko koliko posjeduju bitak, u kojem stupnju participiraju na bitku. Za bie se kae dobro ukoliko je poeljno Aristotel i Toma: dobro je ono za ime svi tee. Podudaranje subjekta aktivnost s njezinim terminom pod vidom tenje. Ontiko dobro je predmet naravne tenje (uvijek prisutna u ovjeku, do intenzivnog izraaja dolazi npr. u nastupu gladi); Etiko dobro je predmet slobodne tenje (volje) (podlijee moralnom normiranju). Meu njima nema protuslovlja jer i sloboda nie iz naravi. Dobrota dodaje biu poeljnost: dobrota nije elja koja se u nama pojavila, nego perfekcija koja ju potie. Stvari nisu dobre jer ih elimo, nego ih i elimo jer su dobre. Bog svojim htijenjem ini da stvari budu dobre. Dobro i perfekcija pojam bie i dobro razlikuju se karakterom poeljnosti, a izvor poeljnosti bia je perfekcija. Pojam perfekcije perfekcija = zbiljnost. Zbiljnost = savrenost - mogunost = nesavrenost. Savreno je bie koje posjeduje perfekciju, tj. aktualnost. Zbog aktualnosti bitka, svako bie je savreno, tj. posjeduje zbiljnost, a time i dobrotu. Osim istog Akta, sva ostala bia su ogranieno dobra, imaju ogranienu savrenost, barem sastavljenou od zbiljnosti i mogunosti. Idui dalje, Savreno je ono to posjeduje svu savrenost koju moe imati prema svojoj naravi. Tri naina savrenosti (dovrenosti): s obzirom na a) vlastite dimenzije, b) djelatnu sposobnost i c) postizavanje cilja. Razliita znaenja pojma dobro a) Neto je dobro ukoliko jest: Transcendentno dobro. Svako bie, zbog injenice da jest, posjeduje zbiljnost i odreeni stupanj savrenosti (perfekcije); b) Neto je dobro ukoliko je dostiglo vlastitu svrhu: ono to prispjeva vlastitom (imanentnom) cilju; c) Neto je dobro ukoliko iri vlastitu savrenost: priopiti istinu je bolje nego samo promatrati. Dobro i vrijednost koristimo ih bez razlikovanja. Pojam vrijednosti u fenomenologiji vrijednosti (Scheler) odjeljen je od bitka i okarakteriziran kao neto idealno i a priori. Zlo privacija dobra. Iako djelovanje okarakterizirano zlim dobro je po stupnju posjedovanja bitka, a zlo jer manjka duna punina bitka. LIJEPO Narav lijepog Toma: Lijepo je ono to je ugodno promatrati. Transcendentna perfekcija, proizlazi iz bitka stvari imajui oblika kolika je raznovrsnost i bogatstvo naina bitka. Boja beskonana i konana ljepota. Umska ljepota: vlastita duhovnom ivotu (povezana s istinom i koralnom mobrotom); Osjetna ljepota: nieg stupnja; Prirodna (naravna) ljepota: proizlazi iz naravi stvari; Umijetna ljepota: ljudska djela. Lijepo pridaje ugodu spoznaji. Ljepota i dobrota ljepota kao poseban tip dobrote, budui da odgovara odreenoj enji, koji biva zadovoljen u promatranju ljepote. Posjedovano dobro pobuuje radost, promatra se iz svrhovitosti. Lijepo pobuuje zadovoljstvo samom injenicom da je spoznato. Temelj ljepote ljepota se ne poistovjeuje sa zadovoljstvom, nego sa vlastitou koja kontemplaciju (razmatranje) ba ini ugodnom. Ljepota i perfekcija temeljni smisao ljepote je da su stvari lijepe ukoliko jesu, participiraju na bitku. U punom smislu, kada posjeduje sve perfekcije koje zahtjeva njezina narav. Tomina tri temeljna vida neposrednog uzroka estetskog uitka: 1) Sklad ili proporcijalnost subjekta u sebi samom i u odnosu na okruenje; 2) Integralnost ili potpunost objekta koje zahtjeva njegova supstancijalna forma ili akcidentalne forme (dovrenost bia); 3) Jasnoa, u odnosu na materijalno ili duhovno podruje

(razumljivost, istinitost, bitak/bistrina, istoa, raspored zvukova). Ono to ujedinjuje bitne (sklad, jasnoa, cjelovitost) oznake objektivno je lijepo, iako ne moe zadovoljiti odreeni estetski senzibilitet. Stupnjevi ljepote participacija na bitku ini ljepotu konanih bia, takoer ogranienom, tako da ju posjeduju na poseban, formom odreen nain. a) Duhovne supstancije, koje nemaju supstancijalnu formu ogranienu nikakvom materijom, posjeduju svu ljepotu koja odgovara njihovom stupnju i nainu bitka; b) U biima sastavljenim od materije, ljepota se pokazuje vie razdrobljena i rasprena, zbog materijalnog ogranienja radi kojeg ne moe iscrpsti sve perfekcije vlastite vrste. Ljudska shvaanja ljepote sva stvorenja imaju vlastitu ljepotu, veu ili manju ovisno o posjedovanoj perfekciji, ali da bi se ljepota sviala ovjeku, mora postojati odreena proporcija izmeu njegove spoznajne moi i ljepote koju shvaa. Zadovoljstvo uzrokuje upravo to slaganje s objektom, inei spoznaju lakom i prikladnijom. Ljepota je jedan stribut stvari, jer iskustvo pokazuje da bilo naravna ljepota, bilo ona proizvedena od ovjeka, nadilazi ovjeka, utemeljujui se na naravi same stvari. UZROCI (III. dio) SPOZNAJA UZROKA Promatrat emo stvari ukoliko one utjeu na druge stvari, tj. dinaminost na podruju bitka. Ukoliko posjeduju bitak stvari mogu komunicirati vlastite perfekcije te svojom aktivnou proizvesti nove stvarnosti. Red i nutarnje jedinstvo svjeta vidimo prouavajui etiri vidika uzronosti: materijalni, formalni, djelatni i svrni. Iskustvo uzronosti svakodnevni ivot, kao i znanstvena djelatnost, temelje se na uvjerenju da postoje stvarno ovisni odnsi meu stvarima. Uzrok je ono to na neki nain utjee na bitak neega. Poricanje uzronosti vodi u skepticizam. Dokazi uzronosti: Vanjska iskustva: meuso-bni utjecaj izvanjskih predmeta razliit od vremenskog slijeda; Nutarnje iskustvo: voljna mo uzrok vlastitim inima; Nutarnje-vanjsko iskustvo: pouiti neku osobu, vatra nas opee. To su djelatni uzroci, imamo i svrni uzrok: neki motiv ili cilj koji nas pokree. Uzronost materije i forme: rezultat jedinstva obaju principa. Narav naeg iskustva uzronosti uzronost ne trebamo dokazivati ve razumijeti prouavajui njezin temelj tj. bie koje jest i koje time to jest moe uzrokovati, jer uzronost je proces koji polazi od odreenih stvari (uzrok), koje utjeu na druge (uinak). Naelo uzronosti ovisnost uzrok-uinak. Odnosi se samo na djelatni (proizvodni) uzrok. Materijalni i formalni uzrok temelje se na djelatnom uzroku koji transcendira uzrokovano bie, a svrni se uzrok ujedinjuje s djelatnikom. Formulacije naela uzronosti 1) Sve ono to poinje ima neku uzrok: ono to nema odreenu zbiljnost (akt), ne moe je dati samome sebi, nego ovisi o djelovanju drugoga bia koje je ve u zbiljnosti; 2) Sve to je pokrenuto, pokrenuto je od drugoga: (Aristotel) kretanje je prijelaz iz potencije u akt, ne-bitka u bitak. Mogunost ne moe sebi podariti akt; 3) Sve to je kontingentno treba neki uzrok: budui da kontingentno po sebi moe biti i nebiti, ako stvarno jest, zahtjeva neki uzrok koji je u zbilji. Ako je uzrok kontingentan ide se sve do istog Akta; 4) Sve to pripada drugome a nije od njegove biti, pripada mu zbog nekog uzroka: posjedovanje perfekcije koja ne pristaje biu po njenoj naravi, mora biti uzrokovana od sebi razliitog djelatnika. Bia se sastaju u bitku, koji ne pripada njihovoj biti, pa zahtjevaju od sebe razliit uzrok iji je bitak po biti. Jer bitak ne moe proizai iz biti koja je naelo razliitosti. Formulacija naela uzronosti: Sve ono to ima bitak po participaciji je uzrokovano od onoga to je po biti. Iz formulacija moemo zakljuiti da nita ne moe biti uzrok samome sebi, jer bi moralo staviti samo sebe u bitak da bi poelo biti, to bi znailo da bi istovremeno i bilo i ne bi bilo. Takoer, nijedan uzrok ne moe proizvesti uinak vei od sebe samoga. Vanost naela uzronosti biti uinak ne pripada biu ukoliko je bie, nego ukoliko je nepotpuno bie, jer posjeduje manjkav, konaan i ogranien bitak. Bie koje posjeduje bitak po biti i puninu

savrenstva nije uzrokovano, uzrokovano je samo ukoliko je konano bie. Pet Tominih puteva koje on predlae za dokazivanje Boje