Dafar Modarres Sadeki

(afar Modarres Sdeq)

MOVARA
(GWXN)
roman
S perzijskog preveo Namir Karahalilovi
BEHAR105106

151

ROMAN

1. Sa ocem i nekoliko mlaih ljudi ne sjeam se tano koliko ih je bilo, a samo sam jednog poznavao: bio je to Golin, uitelj etvrtog razreda moje osnovne kole kupao sam se u rijeci Zajanderud u gradu Isfahanu. Bila je no i nebo je bilo vedro, blistao je Mjesec za vrijeme utapa. Samo nas nekoliko bili smo u vodi. Ni izvan vode niti u njoj nije bilo nikoga drugog. Na nevelikoj udaljenosti vidio se most Sijosepol, bio je osvijetljen mjeseevom svjetlosti. Skoro sve je bilo osvijetljeno: drvee na obali, ograda uz trotoar ulice Pahlavi Rudhane; ak se iza drvea vidio i otri vrh planine Soffe. Voda je bila topla. Mirna. Kao neki veliki bazen. Ali to je sasvim sigurno bila rijeka, i to Zajanderud. Voda mi je dosezala do vrata. Stajao sam. Svi smo stajali u vodi. Gledali smo naokolo i priali. Otac ree: Uivajte, momci! Ova rijeka je naa. Uivajte koliko vam dua eli! Jedan od ljudi, Golin zapravo sam ga tako prepoznao pokaza na Sijosepol i ree: Jesu li i oni prolazi nai? Svi se nasmijae. Samo se otac i ja nismo nasmijali. Otac se naljutio. I sm sam bio uo da prolazi ispod lukova mosta nisu ba dobro mjesto, pa sam se i ja naljutio. Kasnije, otac skoi na glavu, zaroni i malo dalje izroni iz vode. Golin povika: Ne idi predaleko! Tamo ima vir. Otac s osmijehom ree: Ne brini. Poznajem ovu rijeku kao vlastiti dep. I opet zaroni. ekao sam da negdje ponovo izroni iz vode. Ali nita. Pomislio sam da je moda otiao jako daleko, znao sam da ima velik dah. Ili da moda hoe da se naali s nama, i ukae se negdje drugdje. Okrenuo sam se ukrug i zagledao unaokolo. No od njega nije bilo ni traga. Vidio sam da oni momci nita ne primjeuju. Priali su, ponekad jedni druge prskali vodom i smijali se. Dvomio sam se da li da im ita kaem. Plaio sam se ako kaem i nadignem dreku, smijat e mi se. Moj otac nije bio neko ko bi se mogao utopiti. Tada sam ugledao nekog: stoji na obali, mae rukom i neto dovikuje. Priao sam blie. Bila je to majka. Bilo je udno da je bez adora i u irokim hlaama koje je odijevala pred spavanje, razbaruene kose. Nikada nisam vidio da je bez adora izala iz kue. Bilo je jasno da se tek probudila i ovamo dola pravo iz kreveta. Izaao sam na obalu. Majka
152

je govorila: Opet ste u vodi? Ujutro voda; uvee voda; i kad je vrijeme i kad nije voda. 2. Bio sam posve mokar. U prvi sam mah pomislio da sam pomokrio u krevet. U djetinjstvu sam to inio kad god bih sanjao vodu. No od djetinjstva je bilo prolo mnogo vremena bile su mi dvadeset etiri godine i ve odavno vie nisam mokrio u krevet. Mnogo godina nakon to sam prestao mokriti, kad god bih sanjao vodu, jo u snu bi me obuzeo strah i pokuavao bih da se probudim. Jo u snu, u bilo kojem njegovom dijelu, ustajao bih i skakao gore-dolje, da se probudim. A kad bih se probudio, uvidio bih da samo to nisam pomokrio i da moram skoiti na noge i odjuriti u klozet. Dobro je prolo. Bio sam se samo oznojio. Nisam mogao da se prisjetim da li sam u vodi vodi iz sna stao na noge i skakao gore-dolje. Tako je bilo zbog topline vode. Kad bih od straha stao na noge, bilo je i mokro i hladno, i ba zbog te hladnoe bi me obuzimao strah. No, u vodi iz ovog sna nije bilo ni traga od mokrine, niti od hladnoe. Ta voda bila je hladna ili topla tano koliko i moje tijelo. Nisam je osjeao. Moda sam zbog odraza Mjeseca u njoj, ili odraza mosta, ili boje i oblika koji je imala, shvatio da je to voda. Stvarno je li se u njoj odraavao Mjesec? Ne sjeam se. ta jo? Kakvog je oblika bila? Kakve boje? ak sam zaboravljao i ta smo radili u toj vodi. Trebao bih zapisati ovaj san. Ne bih smio dopustiti da ga zaboravim. Od hladnoe me uhvatila drhtavica. Bio sam sav mokar od znoja. I ba ta mokrina mi je pomogla da se napregnem i ustanem iz postelje. Paljivo, da nekog ne nagazim, proao sam izmeu postelja prostrtih u sobi, otiao u kuhinju i upalio lampu. Pri svjetlu kuhinjske lampe, na stolu Haajara, mog sustanara-pjesnika koji je spavao u postelji ispod stola, naao sam pero i papir. Uao sam u kuhinju i zatvorio vrata. Sjeo sam kraj prozora, na hladnu stolicu poljske proizvodnje, i brzo zapisao odsanjani san. 3. Na stan imao je samo jednu sobu. Kad bi se otvorila ulazna vrata, ulo bi se u jednu veliku sobu koja je bila i hodnik i gostinska soba, a i radna i spavaa i dnevna. Uz tu sobu bila je priljubljena jedna

mala kuhinja. U jednom uglu sobe stajao je radni sto i Haajarova koji je sebe smatrao pjesnikom mala biblioteka; u drugom uglu su bile postelje; a u treem je bio ormar, veinom ispunjen Hamidovom odjeom. Haajar i ja smo imali sasvim malo odjee i jako rijetko smo se dotjerivali Haajar zato to je bio pjesnik, a ja zato to sam uvijek imao manje para od njih dvojice, a jednu godinu nisam imao ni posao. Hamid je svaki dan odijevao istu i urednu odjeu, mirisao se i brijao, poto je htio da se oeni. On je ve tada bio mu svoje budue ene. No, kako nije mogao nai stan pod kiriju, a i da je mogao kirija je bila toliko visoka da sa slubenikom platom (i on i Haajar bili su slubenici) nije mogao iznajmiti zaseban stan i sa enom se smjestiti u njemu, trenutno je boravio u toj sobi s nama dvojicom. Haajar koji je, kao i svi pjesnici, imao dugu kosu i brkove to su mu prekrivali usne govorio je da je oenjen poezijom i da je, kako bi sam znao rei, poezijin mu. Iako je ta kua izgledala kao kua samaca, jedini neoenjen u njoj bio sam ja. Kad bismo traili stan, svi su govorili: Ne izdajemo samcima. S koliko smo muke, na kraju, pronali tu kuu, i kako su nam je nevoljko izdali, a porodice u susjedstvu mislei da smo samci poprijeko su na nas gledale. Poto smo kiriju dijelili na tri dijela, niko nije plaao previe. Ali, bilo nam je ba tijesno. Kad neko od nas jednu no ne bi doao kui, ili bi otiao na put, druga dvojica bi se radovali jer bi imali vie prostora za kretanje. Na moju nesreu, njih dvojica su veinu noi bili kod kue i nikada nisu putovali. Hamid je ak i svoju porodicu, koja je bila u Isfahanu, obilazio od godine do godine jer je ovdje bio okupiran zadaom da se oeni a Haajarova porodica ionako je bila u Teheranu, i on se ovdje bio sklonio samo da bi pisao poeziju. Ja sam vei dio te godine od njenog poetka pa do jeseni bio u Isfahanu i nisam bio platio svoj dio kirije, ali to mjesto sam jo uvijek smatrao svojom kuom. (Njima dvojici bio sam obeao da u ubrzo nai posao i postepeno isplatiti cijeli svoj dug.) Po svaku sam cijenu elio biti u Teheranu, a znao sam da me niko nee pustiti ni u jednu drugu rupu u tom gradu. Te noi kad sam sanjao onaj san, bio je poetak januara, sedam dana prije godinjice oeve smrti. Od prole godine do te noi sanjao sam ga bezbroj puta, i u Teheranu i u Isfahanu; ali, samo jednom-dvaput sam zapamtio ta sam sanjao. Ujutro, kad bih se probudio, ili uvee, kada bih se

ROMAN

prenuo iz sna, sjeao sam se svih snova; no, tokom dana, ili im bih opet zaspao, sve sam zaboravljao. Znao sam samo to da stalno sanjam oca. Bilo je ve neko vrijeme kako sam elio da zapisujem te snove, ali bi me obuzela lijenost i nisam to radio. Htio sam da sebi razjasnim kakve to snove sanjam, i zato ne mogu da se oslobodim sjeanja na njega, koje me je sada ve gadno muilo. Kada sam zapisao ono to sam zapamtio od sna, i kada sam nekoliko puta proitao ono to sam napisao, sjetio sam se jo mnogo drugih stvarih i silno sam elio da zapiem i njih. Oprezno, da nikog ne probudim, otiao sam i iz sobe ponovo donio papir. Sjeo sam na stolicu poljske proizvodnje koja se ve bila zagrijala i poeo da piem. Upaljena lampa i moje prisustvo poremetili su mir bubavaba u kuhinji. Prvo su bezglavo jurile tamo-amo; no, kasnije su se na mene privikle i poele mi se verati uz noge kako bi mi pokazale da, ako budem kao dobro dijete sjedio u uglu i ne budem ih gnjeio nogama, nemaju nita protiv mene. Shvatio sam ta mi ele rei; pustio sam da se uzveru i nisam obraao panju na njih. 4. Prvo ega sam se sjetio bilo je neto to se desilo prije nekih deset godina. Bilo je rano jutro i s ocem sam iao na rijeku. Nekoliko puta sedmino, rano ujutro, izlazili bismo iz kue s namjerom da odemo u hamam,1 i umjesto u hamam zaputili bismo se na rijeku. Otac je volio da se, rano ujutro, prije izlaska Sunca, kupa u rijeci. To mu je popravljalo raspoloenje. Dok bismo ili prema rijeci, uvijek bi glasno pjevao ovu pjesmu, za koju ne znam da li ju je sam spjevao, ili neko drugi: Hou da odem i skinem se s opijuma, Na rijeku da idem i vjebam jutrima. Moda je otac nekada puio opijum i ovu pjesmu pjevao jo od tih vremena; no, ja ga nikada nisam vidio da pui opijum. Puio je samo cigare1 2

te i pio rakiju. Nekada je, umjesto rijeku, govorio dvoranu.2 No veinom je govorio rijeku. Moda je ova pjesma nastala u dvorani, a on je, poto je iao na rijeku, umjesto dvoranu govorio rijeku. Majka nije znala da, umjesto u hamam, idemo na rijeku. Nije joj se dopadalo to se mi to jest, otac kupamo u rijeci. To rade nudisti, govorila bi. Sjeam se, kad su se jednom uno prepirali, majka je upotrijebila ba rije nudisti. Htjela je rei da uglednom ovjeku kakav je otac, svojevremeno najbolji kroja u gradu, ne prilii da se nae u blizini kojekakvih tipova i da se ide kupati u rijeci. Ta rasprava zavrila je u majinu korist, i otac je obeao da vie nee ii. Majka je takoer govorila da to nije dobro ni za njegovo zdravlje. Otac je bio sitan i mrav; no, jutrom je, bez po muke, u ledenohladnoj vodi junaki zamahivao rukama i nogama. Majka ga nikad nije vidjela kako se kupa. Kad bi izlazio iz vode nije drhtao, niti je imalo urio da se osui. Rikao je poput lava recimo, lava bez grive i debelog vrata, ija su izbaena rebra ispod bijele koe izazivala gaenje; mahao je rukama gore-dolje; vjebao sa kabadeom i milom;3 okretao se ukrug; pravio sklekove. Majka to nikada nije gledala. Govorila je: ta ako te takvog vidi neko od tvojih muterija? Nije znala da u to doba jutra na obali nije bilo nikoga. Nije znala ni da otac vie nije imao muterije, kako je ona umiljala. Moda joj otac nije ni govorio; no, ja sam znao da vie nije imao muterije, kako je majka umiljala. Jo u djetinjstvu sam uo da je otac bio najbolji kroja u gradu. Ali kada, to nisam znao. Moda kada se majka udala za njega a i majka se tada za njega udala ba zbog tih muterija koje je spominjala, i zbog toga to je on bio najbolji kroja u gradu, a ne zbog njega samog. Jer, otac nije imao nita to bi se majci dopalo. Nita njegovo nije joj se svialo. I bilo je udo da se udala za takvog ovjeka. Nikada nijedno od njih nisam pitao kako su se upoznali (a sada je prekasno da pitam), ali mislim da je majka ili neko od lanova njene porodice (poto ne
3 4 5 6 7 8

znam ni da li je otac ikada io ensku odjeu ili nije) bila njegova muterija. Majka je smatrala da potie iz poznate gradske porodice. Njena porodica bila je od onih brojnih i dugovjenih porodica koje su ivjele u velikim starim kuama to imaju hati,4 biruni,5 andaruni,6 pandari,7 sedari8 i hiljadu drugih besmislenih prostorija; kuama koje su sada uruene i rasparane meu nasljednicima. I svi su ivjeli zajedno, a mahala se zvala po njima (i dan-danas se zove po njima). A u ono vrijeme, kada nije bilo automobila, u itavoj mahali samo su oni imali mazgu i kretali se jaui je (ovo zadnje rekla je sama majka). Oboje su bili stari kad su se uzeli. Otac je bio stariji. Majka je bila debela ali uvijek bolesna, jer se stalno srdila na oca. Poslije mene vie nije imala djece. Kasnije sam od strine uo da je, poto vie nije mogla imati djece, presvisnula i umrla. Nikada nisam vidio moje tetke, daide, niti bilo koga od rodbine s majine strane (zato to oni nas, to jest oca i mene, nisu ubrajali meu ljude, e da bi pokazali zanimanje za nas). No, uo sam i da je presvisnula i umrla zbog oca. Kako god bilo, svi su se slagali oko toga da je presvisnula i umrla. Meutim, presvinula je i umrla bez razloga, jer je otac mnogo poputao i imao puno obzira prema njoj (dok ona nije imala nimalo obzira prema ocu). Otac je tek ponekad, uvee, s prijateljima odlazio na obalu rijeke. Prostrli bi tagod i na mjeseini, ili ako mjeseine nije bilo pod svjetlou ulinih lampi, priali i pjevali. Na kraju veeri, pri povratku kui, usput bi galamio i mangupisao se. Zar su veernji provod i etnja obalom rijeke mogli proi bez galame i mangupisanja? Moda su kod nekoga i mogli, ali kod mog oca nisu. On svoje veernje etnje bez mangupisanja nije smatrao potpunim. Ali kad bi stigao kui, jadnik bi uutio. Glavu bi zabio u pod i od umora do jutra spavao ko top. Onda bi na red dola majina galama. A nije bilo galame beutnije i bolnije od tih enskih galama. Govorila je: ta e biti ako te u takvom stanju vide komije, ili neko od tvojih muterija? Jadnica, zbog tih je izmiljenih

Javno kupatilo. (Prim. prev.) U izvorniku je ostvarena igra rijei pomou dviju po obliku slinih imenica: 1. rudhune, to jest kolokvijalnog oblika imenice rudhane, u znaenju rijeka; 2. zurhune, to jest kolokovijalnog oblika imenice zurhane, to je naziv za dvoranu obino manje povrine u kojoj se upranjavaju drevni iranski sportovi. (Prim. prev.)

Kabade i mil su nazivi za sprave koje se koriste u drevnim iranskim sportovima. (Prim. prev.) Osmougaoni prostor u dvoritu, ispred kunih vrata. (Prim. prev.) Dio kue u kojem mogu boraviti gosti. (Prim. prev.) Dio kue u kojem mogu boraviti samo ukuani. (Prim. prev.) Soba sa pet vrata prema dvoritu. (Prim. prev.) Soba sa troje vrata prema dvoritu. (Prim. prev.)

BEHAR105106

153

ROMAN

muterija presvisnula i umrla. Ve neko vrijeme muterija je bilo malo, ili barem malo onih pravih, koji narue odijelo s prslukom. Tada je ve rijetko ko nosio odijelo. Ljudi su veinom naruivali samo hlae ili donosili odjeu na prepravku. Otac u poetku nije prihvatao da radi prepravke; ali kasnije, kad je posla bilo manje, bio je prinuen i da prepravlja. Majci nije govorio da ima manje posla. Nije joj govorio nita, i ba zato ona ni o emu nita nije ni znala. Nikada nisam vidio da njih dvoje razgovaraju kao ljudi. Ili bi se, bez glasa i pokreta, uurili svako u svom oku, pa je izgledalo da su posvaani; ili bi se prepirali i vikali jedno na drugo. Upravo zato sam oboma rekao da su jadnici. Prvo sam to rekao ocu, jer je on imao obzira. Ali majka je samo umjela da zvoca, galami i svaa se. Otac je htio sve da zagladi i okona. Naprimjer, kad je poela prepirka oko jutarnjih odlazaka na kupanje u rijeci, otac se predao i rekao: Dobro, vie neu ii. U redu? I tako je zavrio raspravu. Meutim, kasnije smo, pod izgovorom da idemo u hamam, rano ujutro izlazili iz kue i ili na rijeku. No, ja se nisam kupao. Stajao sam pokraj oeve odjee i posmatrao ga. Moda me je otac ba radi toga i vodio sa sobom. Ne da bih stajao pokraj njegove odjee kako je niko ne bi ukrao, u to doba jutra na obali nije bilo nikoga; ve da ga posmatram. Ali ja sam iao s ocem, nije me on vodio. Ja sam elio da ga posmatram. Ako je i on elio, opet sam to elio vie od njega. Mada mi je bilo jako teko da se probudim u cik zore i idem s njim. A kad bismo se vraali i ja bih pokvasio glavu, kako bi majka mislila da smo ili u hamam. 5. No, nisam se tih stvari sjetio one noi, nakon to sam zapisao odsanjani san. Sjetio sam se jednog jesenjeg jutra, kada sam imao trinaest ili etrnaest godina bila mi je zadnja godina osnovne kole i s ocem sam iao na rijeku. A tamo, nakon to smo preskoili ogradu koja titi od poplava i krenuli prema vodi, vidjeli smo da neko, s torbom u ruci, od obale ide prema nama. Ve iz daljine je bilo uoljivo da je to neki kran mladi. Kad je priao blie, otac mu ree: Dobro jutro. U tom trenutku sam ga prepoznao: gospodin Golin, uitelj etvrtog razreda moje osnovne kole. Otac ga nije poznavao. Dopao mu se samo zato to
154

je izgledao kao rekreativac-ranoranilac, a po mokroj kosi i pomodrelim usnama bilo je jasno da se kupao u rijeci, pa mu je otac poelio dobro jutro. I ja rekoh: Zdravo, gospodine Golin. I Golin i otac me u udu pogledae. Poznaje ovog gospodina?, upita otac. Bio mi je uitelj u etvrtom razredu, rekoh. Golin se osmijehnu. Spusti glavu i upita: Kako se zove, djeae? Rekoh svoje ime i prezime. On klimnu glavom, prui mi ruku i ree: Drago mi je. Potom pogleda nau torbu i upita oca hoe li se kupati. Otac ree da hoe. Golin ree da je ovo dobro mjesto za kupanje. Isprobao je skoro sva mjesta na rijeci, a danas je po prvi put doao ovdje i vidio da je ovo mjesto jedno od najboljih. Ja uvijek dolazim upravo ovdje, ree otac. Ne sjeam se ta je odgovorio Golin. Moda je rekao: Ja svakog dana isprobavam neko drugo mjesto., jer od tog dana ga tu gdje je, po njegovim rijeima, bilo jedno od najboljih mjesta na rijeci vie nismo vidjeli. Kad je htio da krene, pruio je ocu ruku. Otac mu ree: Srea nek te prati, junae! Kasnije me je pitao: Onaj magarac je stvarno bio tvoj uitelj? Rekoh: Da. Ne izgleda tako, ree. I zaista nije izgledao. Priliilo mu je da bude sportist ili pahlevan.9 U vrijeme kad sam bio njegov ak, kad bi zvonilo za kraj asa nije, kao drugi uitelji, odlazio u zbornicu da popije aj; ostajao bi u razredu i djeci koja bi se skupila oko njegove katedre pokazivao miie; ili bi na asu priao o sebi, svojim podvizima. Ovo je jedna od njegovih pria: Kad je tek bio napravljen elini most i rijena voda je jo uvijek prolazila kroz uski kanal ispod mosta, poto stubovi mosta jo nisu bili zavreni, s prijateljima se opkladio da e s mosta skoiti u kanal. Kanal je bio dubok najmanje osam metara i voda je rijena voda kroz njega prolazila pod velikim pritiskom. Bio je toliko uzak, a visina mosta toliko velika da je prijetila i opasnost da se onaj ko skoi s mosta na glavu zabije u
9

betonske zidove kanala i sebi prospe mozak. Ali, na je uitelj s te visine skoio na glavu i nije udario ni u ta, niti se utopio, jer je bio veliki junak kojem u itavom gradu nije bilo ravna. Priao je jo i kako je nekoliko puta spasio one koji su se utapali u rijeci, pa kako je nekoliko puta bio zahvaen rijenim virovima i kako se s prijateljima kladio da e na jedan ulaz u vir zaroniti, a da e na njegov drugi ulaz izroniti. I to je inio. Samo je on mogao to izvesti. Tog dana, od kada sam ga vidio na obali pa dok smo se vratili kui i dorukovali, i sve dok nisam stigao u kolu i svoj razred, razmiljao sam o tome ta bi rekao kad bi me opet vidio. Rekoh sebi da bi prvo to bi pitao zasigurno bilo to da li sam se i ja kupao s ocem. A ako bi pitao to, rekao bih da, naravno, jesam. Jasno je da bi mi se kosa, dok bih stigao do kole, osuila. Njegova kosa isto tako. Jedini dokaz da sam se kupao bilo bi to da me je tog istog dana ujutro vidio na obali s ocem, za koga je bilo oito da je iao na kupanje. Na prvom odmoru odjurio sam do etvrtog razreda i saekao da vidim hoe li izai ili nee. Veina djece izala je iz razreda. Sa djecom koja su ga okruila izaao je i on. Priao sam i glasno, kako bi kroz djeiju galamu do njega doprlo, rekao: Zdravo. Rekao sam to toliko glasno da je uo. Okrenuo je glavu i dobro me osmotrio. Potom je klimnuo glavom i uputio mi osmijeh bez ikakvog znaenja, ba kao i osmijeh na obali. Nije me prepoznao ni jutros ni sada. 6. Sutradan uvee, kad su moji sustanari zaspali, opet sam uzeo pero i papir i otiao u kuhinju. Morao sam upaliti lampu. Svjetlost je prolazila kroz staklo iznad vrata i osvjetljavala sobu. Mogla je probuditi moje sustanare i od toga sam strepio. Nisam htio da me Hamid ili Haajar vide u tom stanju kako piem jer to ranije nisu vidjeli i bilo je mogue da bi mi se smijali, mada nije bilo ama ba niega smijenog. Ni ja se uope nisam smijao Haajaru kad bi on neto pisao, i trudio sam se da ne podiem buku. No, za razliku od mene, kad god bi bio kod kue i vidio Haajara u tom stanju kako pie ili govori poeziju Hamid ga je zadirkivao i galamio, i nije ga putao da radi. Ponekad bi s njim i raspravljao. Njihove su rasprave bile smijene, ali meni nije bilo mrsko da ih sluam. Uz svu

Onaj ko se bavi drevnim iranskim sportovima, prije svega tradicionalnim iranskim hrvanjem. (Prim. prev.)

ROMAN

njegovu tupavost, Hamid je ponekad umio rei stvari koje i nisu bile ba bez veze; ipak, veinom je ometao i govorio kojeta na vlastitu sramotu. Znao bi, naprimjer, prigovoriti: Zato si u toj i toj pjesmi napisao pijetao, a ne patka? U emu bi bila razlika da si napisao patka? Ili, naprimjer: Zato si napisao vie, a ne klie? Haajar bi odgovarao: Zato to mi se tako hoe; zato to vie, a ne klie; zato to je rije o pijetlu, a ne o patki. Hamid bi se zainatio i rekao: Ne, siguran sam da klie; siguran sam da je rije o patki. Haajar bi rekao: Ko si ti da bude ili ne bude siguran? Hamid bi rekao: ta se to tebe tie ko sam ja? Ko si ti? Haajar bi se isprsio i rekao: Ja sam pjesnik. Ko kae da jesi? Ja. Dobro, onda sam i ja. Gdje su ti pjesme? Ja ne piem pjesme. Pjesnik koji ne pie pjesme nije pjesnik. Onaj ko nije pjesnik a pie pjesme isto tako. Ko kae da ja nisam pjesnik? Ja. Ko si ti? Pjesnik koji ne pie pjesme. I bolje ti je da ne pie! A tebi je bolje da prizna da su ono to ti pie vrljotine, a ne pjesme. Siguran sam da su to pjesme. A ja sam siguran da onaj ko umjesto patka napie pijetao, i umjesto klie vie pie vrljotine, a ne pjesme. Na svu sreu, Hamid je u kui bio jako malo, poto je uglavnom po itav dan tragao za svojom buduom enom i uvee bi kui doao samo da prespava. Ja sam veinom bio kod kue, i kako nisam volio rasprave Haajar bi mi ponekad itao svoje pjesme. Naravno, iz njegovih pjesama nita nisam razumio; tek neke od njih bi mi se dopale, a neke ne. Meutim, nisam znao zbog ega su mi se dopadale, odnosno zbog ega nisu. Ni objanjenja koja je Haajar davao nisu nita razjanjavala. No, pazio sam da to ne primijeti, jer mi se vie svialo njegovo uvjerenje da je ono to ita poezija i da je on pjesnik, nego same pjesme. Do sada nije objavio nijednu pjesmu, iako ih je napisao mnogo. Ali imao je namjeru da, prije svih drugih pjesama, objavi jedan spjev kojeg jo nije bio zavrio i na kojem je upravo radio. Po njegovim rijeima, bio
BEHAR105106

je to ambiciozan i veliki posao koji e moda potrajati godinama, od kojeg zavisi njegova sudbina. Kad bi ga mogao privesti kraju onako kako eli, postao bi neko; a ako ne mogne, bit e pjesnik kao i svi drugi pjesnici. Namjeravao je itavu historiju Irana, iransku kulturu, pa ak i geografiju sve planine, rijeke, puteve i pustinje smjestiti u taj veliki spjev. Kako je sam govorio, tema tog spjeva bilo je traganje za neim to je od davnina postojalo u ovoj vodi i zemlji, u zraku koji udiemo; neim to se kroz historiju uspjelo ouvati uz sve nedae koje su na Iran nahrupile i stiglo je do nas, kako bismo ga prenijeli onima koji e doi poslije nas. ta je bilo to neto, ni sam nije znao. Govorio je da zna ta je, ali nije mogao u nekoliko rijei, reenica, pa ni u jednoj-dvije pjesme, iskazati ta je to. I ba zbog toga je pisao tako veliki spjev. itav spjev pisan je radi toga neeg. Govorio je: Ako hoe da shvati ta je to neto, morat e proitati itav spjev. 7. Otac se nije utopio u vodi umro je za stolom u svojoj krojanici, radei. Bilo je prolo godinu i po kako je majka presvisnula, i on je ivio sam. No, ponekad je navraala tetka i pospremala mu. Tetka je govorila da on ve neko vrijeme ne bi trebao ii na posao jer je bio toliko bolestan i bezvoljan da je teko i hodao. Koliko god je tetka navaljivala da ne ide na posao i na neko vrijeme (dok mu ne bude bolje) pree u njihovu (tetkinu) kuu, nita nije vrijedilo. Tetka nije mogla ostaviti svoju kuu, prei kod oca i tamo ga njegovati (mada je, kad je otac umro, alila to to nije uinila). Otac je bio zadrt ovjek. Tetka je upotrebljavala tu rije i govorila: Ba tom svojom zadrtou majku ti je doveo dotle da presvisne. Do zadnjeg trenutka nije preao u tetkinu kuu, niti je digao ruke od posla. Tetki je rekao: Ako ne budem iao na posao, i ja u presvisnuti kao ona jadnica. I otac je prihvatao da je majka presvisnula. Ali nije prihvatao da ju je on do toga doveo. Govorio je: Sama je (to jest, majka) dovela sebe dotle da presvisne. Otac je umro s glavom i rukama sputenim na svoj krojaki sto, drei u ruci krojake makaze, s nogama na podu. Tijelo mu je bilo toliko slabo i lahko da nije moglo da ga prevagne i obori na pod. Nekih sat-dva niko nije ni znao da je umro; nije imao nijednu muteriju, niti ga je iko traio. U

podne, kada vlasnici zatvaraju radnje i idu na ruak, vrata njegove radnje bila su otvorena; pri njihovu povratku s ruka isto tako. Otac nikada nije ruao u radnji jer nije bilo nikog da mu kuha, niti je on sam umio kuhati. Vlasnik jedne od susjednih radnji se zabrine; ode i vidi da se otac pruio na svoj krojaki sto, i tako ostao. Tih dana radio sam u jednoj knjiari. Bilo je tek tri-etiri mjeseca kako sam naao taj posao. Iz Isfahana su telefonom javili Hamidu. Poto u kui nismo imali telefon i niko nije znao gdje radim (jer sam ili bio bez posla, ili povremeno negdje radio), ako su iz Isfahana htjeli da mi jave neto vano, nazvali bi Hamidov ured. Kako je Hamid poznavao mog oca, i on je sa mnom doao u Isfahan (kad smo bili djeca bili smo susjedi, pa je on dolazio kod oca kad god bismo zajedno ili u Isfahan). Dok smo mi stigli u Isfahan, tetak i teti ve su bili obavili sve oko ukopa i priprema za hatmu. Morao sam samo otii na grob, te na hatmi stajati na vratima, namjestiti snuden izraz lica, pozdravljati se s onima koji su dolazili, a s nekima se i rukovati i zahvaliti im to su doli. To je bilo vrlo teko za uiniti. I kad ovjek uope ne bi bio tuan zbog oeve smrti, radei sve to rastuio bi se i pomislio da se desilo neto uistinu loe. Sam otac nimalo se nije slagao s tom ceremonijom. Mnogo puta je rekao: Ako umrem, ne pravite mi hatmu i ne izvodite kojeta. Sam je govorio da nikada nije bio ni na jednoj hatmi. I zaista, koliko sam ja vidio nije. Ni za majku nije odrao hatmu. Majina porodica za nju je priredila raskonu hatmu u koli aharbag, a otac ni na njoj nije bio. S nae strane, otili smo samo ja, tetka i tetak. Nakon hatme, Hamid se vratio u Teheran. No, ja sam, na tetkino navaljivanje, ostao do oeve sedmine. U tih nekoliko dana, tetka i tetak su me obraivali i savjetovali da je dolo vrijeme da se okanim tumaranja i skitanja, i da sredim svoj ivot. Rekao sam da sam ba prije nekoliko mjeseci naao dobar posao u Teheranu i da uope nisam skitnica. No, oni su htjeli rei da doem u Isfahan i radim u oevoj radnji, koja je sad postala moje vlasnitvo. O krojakom zanatu nisam imao pojma, ali radnja se mogla preurediti i u njoj se mogao pokrenuti neki drugi posao. Takoer, bila je na dobrom mjestu u jednoj od prometnih gradskih ulica i vrijedila je mnogo. Ta radnja bila je jedino to je otac imao. Kua u kojoj je ivio s majkom, a u zadnjih godinu i po
155

ROMAN

sm, bila je unajmljena. Tokom te sedmice dok sam bio u Isfahanu, neto namjetaja koji je bio u njoj odnijeli smo u tetkinu kuu (tetka je naglasila: privremeno, dok se ne vidi ta e dalje; ali, taj namjetaj nije bio vrijedan toga, niti sam ja uope znao ta to u vezi sa mnom nije jasno) i kuu predali vlasniku (koji je otprije elio da je preuzme i ve neko vrijeme se preganjao s ocem da ga izbaci; kad je otac umro, toliko se obradovao da to nije mogao sakriti). Tano je da se kirija, u odnosu na dvadeset pet godina ranije, kada ju je otac iznajmio, poveala ko zna koliko puta, i da za ostarjelog krojaa, koji vie nije imao muterija i jedva je hodao, u njoj nije bilo mjesta; tano je i to da je barem ovih zadnjih godinu i po, koliko je bio sm, mogao provesti kod tetke, ili ak u radnji; no, ta kua mu se uvukla pod kou jer je bila blizu rijeke. I sve donedavno, kada vie nije ni mogao da ide na kupanje, tamo je bio zbog rijeke. Upravo zato nije mogao da se otrgne od te kue. Tih nekoliko dana boravio sam u tetkinoj kui i s tetiem kojeg sam rijetko viao otkako sam bio doao u Teheran (pet godina ranije) i tetinom u koju sam bio zaljubljen od djetinjstva; koja me, otkad je narasla, ak i prije nego sam doao u Teheran, vie nije primjeivala iao kojekuda. Ovaj put, tetina se preda mnom uope nije pravila vana; ustvari, to to se nisam sa Hamidom vratio u Teheran i to sam sluao tetkine i tetkove savjete iako nisam htio da po njima postupam bilo je ba stoga to sam vidio da se tetina, za razliku od ranije, uope ne pravi vana, da je sa mnom prisna i da je postala sasvim druga djevojka (premda je i dalje jednako bila moja dobra tetina). Bila je, priblino, moja vrnjakinja (brat joj je bio stariji), i od djetinjstva smo se zajedno igrali. No, djevojice odrastaju bre od djeaka; od kada je osjetila da je odrasla, vie me nije primjeivala. Od vremena kada me vie nije primjeivala, te sam je manje viao, a i kad bih je vidio to bi bilo izdaleka, vie sam je volio i vie mislio na nju. Mislio sam na nju i kada sam doao u Teheran, i odavde joj poslao nekoliko pisama na koja nije odgovorila. Sada, kad sam vidio da se promijenila i da preda mnom ne pokriva lice (jer je i u kui, obino, prekrivala lice pred neukuanima), bio sam silno uzbuen, i kada je trebalo da se vratim u Teheran od nje sam izvukao obeanje da e mi napisati pismo.

8. Onog dana kada sam ujutro, nakon sedmice izbivanja, otiao u knjiaru zakasnio sam. Svi su ve bili doli, ef i svi prodavai, a jo jedan ovjek, kojeg do tada nikad nisam vidio, bio je za pultom. Kad sam ga vidio, noge su mi klecnule; oklijevajui, otiao sam iza pulta i sve ih pozdravio. Niko na mene nije obratio panju i odzdravili su mi preko volje. Iznenada mi je sinulo: prije nego je ef rekao blagajniku Isplati gospodina, shvatio sam da sam otputen. Novac koji su mi dali bio je dio plate to su mi ga dugovali za rad od poetka mjeseca do prole sedmice, kada sam otiao u Isfahan. ef ree: Dakle, na kraju si odluio da napusti ovaj posao? Rekoh: Ko je to rekao? Ti. Zar se nisi alio na platu? Jesam. Ali nisam htio napustiti posao. A to si onda otiao? Rekao sam, idem na dva-tri dana i vratit u se. Dva-tri dana, a ne deset dana. Deset dana nisi doao. Ta rekao sam da imam posla! Da, rekao si. Ali rekao si, idem na dan-dva i vratit u se. No, kad je prolo tih dan-dva postao sam siguran kako si odluio da vie ne dolazi, pa sam ovog gospodina (pokazao je na novog prodavaa) zamolio da doe i pomogne nam. Evo, kai sad da ujem, ta ti se to desilo pa se toliko oteglo? Naao si novi posao? Umro mi je otac. Otiao sam u Isfahan. ef je zanijemio. Odmerio me je od glave do pete. Kao da je htio da vidi lii li na mene da mi otac umre ili ne. I prodavai se okrenue i pogledae me. Pa zato, kad si iao, nisi rekao da ti je umro otac? Mislio sam da nije potrebno. Ustao je i pokazao mi da s njim krenem prema kraju prodavnice, gdje su bili klozet i ostava u kojoj je kuhan aj. ef je bio pogrbljen, i kad bi ustao bio je nii nego kad bi sjedio; meutim, bio je pronicljiv i spretan; brzo je mi je nasuo jednu au aja i stavio je na knjige spakovane u pakete, stavljene blizu vrata ostave. Bio je nii od naslaganih paketa, te je iza njih bio potpuno skriven od oiju prodava. No, bacio je pogled na njih i tiho to je znailo da ne eli da iko uje pitao je li istina da mi je otac umro.

Naravno, rekao sam. Ponovo je pitao zato nisam rekao da u zbog toga biti odsutan, jer da je znao da mi je umro otac, koliko god da sam bio odsutan ne bi smetalo, i ne bi bilo mogue da umjesto mene dovede nekoga drugog. No, sad je gotovo; doveo je onog momka i ne moe ga izbaciti. Osim ako ne bude dobro radio, ili bude grijeio, pa da ga mogne uhvatiti u tome. Ako se tako desi, sigurno e ga izbaciti i obavijestiti me, i moi u da se vratim na svoj posao. Dok je to govorio, i usput se raspitivao o uzroku oeve smrti, ja sam popio aj. Potom sam se pozdravio sa svima, pa i s novim prodavaem, uzeo novac i otiao. Davao sam za pravo efu: prije nego sam otiao, morao sam mu rei da mi je umro otac. Samo sam bio rekao da imam nekog posla dan-dva, i da ne mogu dolaziti na posao. Kasnije, kada se oduilo, imao je pravo da me otpie. Neko vrijeme s njim sam se prepirao oko toga da mi treba poveati platu. Najveim dijelom onih nekoliko mjeseci koje sam tamo proveo prodavali smo udbenike i imali smo jako mnogo posla. Masa muterija nije doputala da predahnemo niti jedan minut. Crnjelo nam se pred oima. Svi su priali jedni s drugima i svaki je kupac htio da obavi kupovinu bre od ostalih, a niko nije mislio na nesretnog prodavaa koji je za bijednu mjesenu platu radio kao magarac od jutra do mraka, a nekad i do ponoi (dok nove knjige koje su donosili iz skladita ne poslaemo jedne na druge, razvrstamo ih i pripremimo za sutra). Morali smo brzo pronalaziti razne knjige koje je traio svaki kupac, brzo ih spakovati i brzo sabrati razliite cijene raznih knjiga. Mogunost pogreke bila je velika. A pogrbljeni ef je, u onom meteu, promaljao glavu preko ivice pulta i pratio kako sabire, i teko tebi ako bi pogrijeio. Izrugivao bi ti se i vie se nije oslanjao na tvoje sabiranje sam bi umjesto tebe sabirao, motao ti se oko ruku i nogu i nije ti dao da radi. Sigurno je namjeravao da sve to ini i onom novom prodavau. Ako je htio pronai neku greku, mogao je to jednostavno, pogotovo jednom poetniku. I meni je mnogo puta pronaao greku, iako sam silno pazio. No, tada je bila guva, a sada nije. Ve je bila prola sezona udbenika, prodavai nisu bili toliko zaposleni i mogunost pogreke bila je manja. U knjiari je tek tada bilo dobro kad vie nije bilo mene. Sm sam bio kriv

156

ROMAN

to nisam rekao da mi je umro otac. Da ovjeku umre otac, a da to ne kae? Kakav je samo izraz poprimilo efovo lice, kad sam rekao da mi je umro otac! Kao da se desilo neto vano. ovjek kojem umre otac kod drugih dobija na znaaju. Dok mi nije umro otac, ak me ni moja tetina nije ubrajala meu ljude. 9. Tri sedmice nakon mog povratka u Teheran, stiglo je prvo pismo od tetine. Napisala je da prema meni osjea neto posebno, osjeala je od djetinjstva, i otkako sam bio doao u Teheran stalno je mislila na mene, ali nije bilo prilike da sa mnom o tome razgovara. I kad sam zbog oca otiao u Isfahan silno je eljela da razgovara sa mnom, ali kud god smo ili tu je bio i njen brat, i nije bilo prilike. Povrh svega, nije znala ta ja osjeam za nju; moda o tome uope ne razmiljam. Sada je skupila hrabrosti i napisala ono to joj bilo tako teko rei, i moli da, ako za nju nita ne osjeam, ne kaem njenom ocu i majci kakvo mi je pismo napisala; a ako za nju neto osjeam, da joj to prije kaem, kako bi ona znala ta joj je initi. Iskrenost i jednostavnost tog pisma mnogo su mi se dopali, te sam odluio da joj odgovorim. Meutim, ostao je bio tek koji dan do oeve etrdesetine, pa ako bih iao u Isfahan stigao bih bre od pisma. Osim toga, nisam znao da li bi pisanje pisma tetinoj nakon onih neodgovorenih pisama od prije nekoliko godina izgledalo dobro tetki i tetku. Do zadnjeg trenutka sam se dvoumio da li da idem u Isfahan ili ne. Otac je bio i protiv odravanja hatme za umrle, a kamoli sedmine i etrdesetine. A ja nimalo nisam elio da opet postupim mimo njegove volje, pogotovo sad kad je umro. Ipak, krenuo sam; iz elje da vidim tetinu, a i zato to sam bio besposlen. Naravno, otiao sam tetkinoj kui i tamo konaio. Jedne pogodne prilike, dojavio sam tetinoj da sam proitao njeno pismo, i da i ja nju volim. Sve je sreeno brzo, mnogo bre nego to bi se moglo i pomisliti. Tetina mi je dojavila da ta god mislim uiniti uinim, poto ona ima prosca s kojim su njen otac i majka saglasni i voljni su da mu je daju. Takvu taktiku provodi veina djevojaka koje se ele udati, to znam; znao sam to i u vrijeme kada sam to radio; no, i pored svega, uinio sam to: tokom sljedeeg putovanja, deset-dvaBEHAR105106

naest dana nakon oeve etrdesetine, otiao sam u Isfahan i od tetke i tetka zvanino zaprosio njihovu kerku. Sprva su bili u dvojbi (jer sam bio nezaposlen i nisam imao nita); kasnije, pod uvjetom da pokrenem oevu radnju i ponem raditi, sloili su se s naim vjenanjem. Vjenali smo se10 uoi Nove godine,11 tiho (poto je prolazilo tek sedamdeset dana od oeve smrti). Prvog dana Nove godine, kao na medeni mjesec, doli smo u Teheran. Hamid je za novogodinje praznike obino svake godine odlazio u Isfahan, a Haajar je, iz obzira prema nama, prvu sedmicu u godini proveo kod roditelja, to je obradovalo i njegovu porodicu i nas, jer smo tih prvih dana naeg ivota eljeli da oprobamo okus samoe. S poetka smo mislili kako je jako malo da budemo sami jednu sedmicu, ali ve prvih dandva mi je dosadilo i elio sam da se to prije vratimo. Prvi i drugi dan manje smo bili kod kue. ena mi je, kao i sve ene iz provincije kada dou u Teheran, htjela da ide u kupovinu; a kako nije znala nijedno mjesto u gradu, i ja sam morao ii s njom. A opet, ii od radnje do radnje bilo je bolje nego ostati u kui. Mada sam ja bio taj kome je drugog dana dosadilo hodanje od radnje do radnje, i rekao sam da vie nema kupovine. Treeg i ostalih dana, do kraja sedmice, ostajali smo kod kue. ena mi je dobro kuhala (dobro je i ila) i redovno je spremala ruak i veeru. Nije puno govorila. Tih nekoliko dana prevrtao sam Haajarove knjige i trudio se da izgledam raspoloen i pun nade; kako god, bio je to poetak naeg ivota, i ako ovjek na medenom mjesecu nije pun nade, kada e biti? Meutim, vrlo brzo sam mnogo vie volio dane kad sam ostajao sam u kui i nisam imao ni ruka ni veere, nego te prve dane u braku kada sam se morao nasilu smjekati, nasilu smijati i igrati ulogu radosnog ovjeka. ena mi je bila suzdran ovjek, i mada je ve od prvih dana osjetila da ja nisam dobar mu, to uope nije pokazivala. Kao da je jo od tada odluila da se, na svaki mogui nain, prilagodi svim

mojim loim stranama. Bila je dobra ena. Do prije naeg vjenanja mislio sam da ne postoji nijedna ena dobra kao ona; no, tano od dana kada smo se vjenali uvidio sam da vie nije onako dobra kao to sam mislio. Bilo je mnogo ena jednako dobrih, dobrih kao ona, i mnogo boljih od nje, koje nisu bile moje ene. No, to to sam se nabrzinu vjenao s njom nije bilo stoga to sam mislio da je najbolja i najljepa ena na svijetu; bilo je to stoga to sam od djetinjstva elio da bude moja. Od vremena kad me vie nije primjeivala, uope nisam vjerovao da e jednom biti moja. A kada sam vidio da tako lahko postaje moja, kako sam mogao da se ne oenim njome? Muila ju je buka automobila koji su danonono prolazili ispod naeg prozora. Govorila je, kako moe ivjeti u ovom meteu? Nije govorila proi se Teherana i hajdemo ivjeti u Isfahanu. alila se samo na teheranski dim, guvu i buku. Nije govorila hajde da pokrenemo nau krojaku radnju. Govorila je: Je li mi ova haljina lijepa? Rekao bih: Da, veoma je lijepa. Rekla bi: Pogodi koliko me je kotala. Rekao bih: Ne znam. Rekla bi: Pa kai neku cijenu. Kazao bih neku cijenu. Visoku cijenu. Jer sam znao da to eli. Onda bi ona rekla neku nisku cijenu. udio bih se. Jer sam znao da to eli. Tada bi rekla, izala je tako jeftino jer ju se sama saila. A ja bih se opet zaudio. Vie nego prije. I pitao bih: Ozbiljno? Ozbiljno, rekla bi. Onda bih ja rekao: Kako si ti dobra krojaica! Ona je ba to htjela. Sav je taj razgovor bio upravo radi te jedne reenice. I zbog toga to nije htjela jasno i otvoreno da kae: hajde da pokrenemo nau krojaku radnju; ja u tamo raditi umjesto tvoga oca; umjesto muke, iti emo ensku odjeu; u tom sluaju, kakav emo dobar ivot imati. 10. Kao to sam obeao puncu i punici (bivem tetku i teki), odluio sam da dovedem u red oevu radnju. No, sm ba i nisam imao volje za posao; sve je obavio moj ura (bivi teti), koji je takoer bio nezaposlen. Bio je vjet, a znao je i ljude, te je za nekoliko sedmica uspio dovesti radnju u red.
157

10

11

Islamski vjerozakon dozvoljava stupanje u brak sa bliim srodnicima. Vidjeti: Kuran, 4:23-24. (Prim. prev.) Misli se na Nouruz, novu godinu prema drevnom iranskom kalendaru, koja poinje 21. marta. (Prim. prev.)

ROMAN

Prvo je bilo predvieno da to bude krojaka radnja, ali onda smo odluili da bude prodavnica galanterije (u ovo vrijeme malo ko ima volje za ivanje i krojenje; u ovo vrijeme bira se laki put prodaje se i kupuje gotova roba; osim toga, prodavnica galanterije prua ovjeku veu slobodu u radu, dok je krojaka radnja samo krojaka radnja). Dogovoreno je da moja ena ije ensku odjeu i prodaje je u radnji. U prodavnici galanterije moglo se prodavati sve i svata. Na moj prijedlog, dali smo joj naziv Zajanderud. Predloio sam ga u sjeanje na oca, premda je radnja bila toliko udaljena od rijeke da taj naziv nije djelovao umjesno. Ta radnja me je i prije nego je postala prodavnica galanterije, a i poslije toga podsjeala na oca. I ba zbog toga sam nastojao da tamo odlazim to je mogue rjee. ura je potpuno izmijenio izgled radnje. Umjesto oeva drvenog stola koji je ve bio dotrajao, postavljen je novi stakleni sto. Izlog (kojeg ranije nije bilo) i staklene stalae na kojima su se izvana mogle vidjeti svakojake drangulije, razni drugi predmeti objeeni na vrata, zidove i plafon, ogledala postavljena tamo-amo, kako bi radnja izgledala velikom sve to davalo je onom mjestu novi izgled. Postala je to neka sasvim druga radnja. Ali, i pored svega toga, za mene je uvijek bila ista ona neugledna oeva radnja. Sa vrata i zidova lila su sjeanja na njega. Njegov miris irio se posvuda, i izvan radnje i unutar nje. A on sm u radnji je stalno bio prisutan, i samo je nedostajao onaj stari dotrajali sto oguljene boje. Otac se, iz dna due, u brk smijao mome mlaahnom uri. No, on je bio obziran ovjek kako u vrijeme dok je bio iv, kada je imao obzira prema majci, tako i sada kad je umro i imao obzira prema svojoj snahi pa se nije smijao iz sveg glasa. Prodavnica galanterije Zajanderud otvorena je sredinom maja. Uvee je ena kod kue ila, a preko dana je prodavala u radnji. ura je sjedio za kasom i nabavljao robu. I ja sam ponekad tamo navraao. Veinom sam hodao ulicama i kvartovima kojih sam se od djetinjstva toliko nagledao i toliko su mi bili poznati da mi je od njih dolazila muka. Morali smo traiti i stan. Kada je brak sklopljen, punica je rekla privremeno ostanite ovdje (to jest, u kui moje bive tetke). Tih nekoliko mjeseci koje sam bio u Isfahanu spavao sam tamo. Meutim, moj pravi dom jo uvijek je bio u onoj kuici, s drugima iznajmljenoj, u Teheranu, jer su mi stvari i dalje bile tamo. A dok su mi stvari bile
158

tamo, jo uvijek sam morao plaati svoj dio kirije. Sm sam vie volio da mi stvari tamo budu i da plaam svoj dio kirije makar tamo i ne boravio, nego da mi dom bude ovdje, u kui bive tetke, pa ak i u zajednikoj kui mene i moje bive tetine. Kad je radnja krenula s radom, manje sam trebao bilo kome i od jutra do mraka bio sam besposlen. Samo me je ena ponekad podsjeala (nije gunala; premda je to bilo veoma udno, ona je bila ena koja nije gunala) na to da je dolo vrijeme da razmislimo o zasebnom stanu. Kako bih neto uinio, nekoliko puta sam s njom, ili s njenim ocem, iao traiti stan. Pronai stan u Isfahanu bilo je nita manje teko nego u Teheranu, poto je odnedavno i u Ishafan doselilo mnogo ljudi, a i pored svih izgraenih ulica i stanova, irenja koje je grad doivio, teko je bilo pronai mjesto za ivot, i to jo uz povoljnu kiriju. A koji god je stan bio izdavan po imalo razumnijoj cijeni i dopao se mojoj eni i njenom ocu, meni se nije dopadao. Nisam elio da mi se dopadne. Moda su i oni to osjetili, pa ba zbog toga vie nisu sa mnom traili stan. Govorio sam da u sm pronai neto. Istini za volju, ponekad bih usred svojih dnevnih besposliarenja i pogledao jedan-dva stana, s namjerom da mi se ne dopadnu, kako bih uvee, kad se vratim eni, rekao: vidio sam jedan-dva stana, ali nisu ba neto. 11. Htio sam da se vratim u Teheran. Nije da ne volim Isfahan, volim ga vie od Teherana; ali, Isfahan me muio. Za Teheran me nita nije vezivalo; niti sam ga volio, niti sam ga se ticao. Ni on mene, isto tako. Ali, Isfahan ne; ticao sam ga se. A i on se ticao mene. Gdje god bih nogom stao, neto me je muilo. Kako ono to je ostalo isto kao to sam ga viao u djetinjstvu, tako i ono to se promijenilo i postalo neto drugo. Sve to je bilo u Isfahanu spadalo je u jednu od te dvije vrste. iroke ulice pruene umjesto nekadanjih tijesnih sokaka bile su jednako tugaljive kao i netaknuti uski sokaci i stare mahale. Otkad sam ivio u Teheranu, jo i vie; tako bi bilo svaki put kad bih otiao u Isfahan na dva-tri dana, da obiem oca. Steglo bi me u srcu. elio bih da se to prije vratim. Otac bi navaljivao da ostanem koji dan due. Ja bih izmiljao izgovore. Govorio da imam posla. Nikakvog posla nisam imao. Otac bi shvatio i rekao: Ti vie nisi onaj prijanji.

Rekao je to nekoliko puta, i to s velikom gorinom. Kao da je tim rijeima elio da kae: Ovaj grad vie nije onaj nekadanji; Ova radnja nije ona nekadanja; Ovaj ivot nije onaj nekadanji. Ovi ljudi, ovaj zrak, ovo drvee, ove ulice, ovi sokaci nita vie nije kao nekad. ak ni netaknute mahale. Naa mahala bila je jedna od takvih. Ba onakva kakva je nekad bila. Isti oni nakrivljeni zidovi od blata, za koje sam nekada recimo, prije deset-dvanaest godina kad bih pored njih prolazio, oekivao da se istog trena srue jo uvijek su stajali. Opet sam pored njih proao, ne oekujui nita. Kao da se do sada desilo sve to je trebalo da se desi. Svaki zid koji je trebao da padne, dosad je pao; a ako nije pao, onda nee ni pasti. Otvorie se vrata i na njih izae neka ena. Moj pogled, koji je klizio po vratima i zidovima, pade na nju. Zastala je. I to je bilo dovoljno da je se sjetim. ak sam se sjetio i njenog imena, i nehotice ga rekoh. Okrenu se i zaueno me pogleda. I ja sam zastao, kako bi me se prisjetila. No, ona me je i dalje gledala i nita nije rekla. Bila je napadno naminkana i veoma dotjerana; no, podonjaci su joj bili modri i upali, a obrazi blijedi. Obrve tanke, poput dviju linija. Mrava kao to je i nekad bila. Ali suhonjavija i bljea. Mrava i blijeda djevojka, koja je sad ve postala odrasla ena. Zatvorila je vrata i krenula. Zovnuo sam je iza nje. Okrenula se. Izgovorio sam njeno ime. Rekoh: Ne sjea me se? Ree: Ne, naalost. Opet je krenula. Rekoh: Naa je kua bila tamo, i pokazah joj na vrata nae nekadanje kue. Opet se nije sjetila. Sjea li se da si me jednom tuakala mojoj majci? Poelo joj je dolaziti u sjeanje. Upita: Zbog ega? Poprskao sam te vodom. Pokvasio sam te. Aha!, ree. Potom me odmjeri od glave do pete i ree: Ooo! Ti si? Rekoh: Da, ja sam. ta radi ovdje? ivio si u Teheranu, zar ne? Zatim mi je izjavila suut zbog oeve smrti. Onda je s osmijehom rekla: Nisi me poprskao vodom; bacio si me u vodu. Zajedno smo bili otili na obalu rijeke. S koliko ubjeivanja sam je odveo, poto djevojke nika-

ROMAN

da nisu ile na rijeku iako je na sokak bio vrlo blizu obale. Trebalo je samo da preemo ulicu i preskoimo ogradu uz trotoar. Za nju je postojao i dui put, kojim nije trebalo skakati. Ona je poeljela da peca. Ja nikada nisam pecao (ponekad sam se kupao; ali, veinom bih hodao pored rijeke i posmatrao one koji su se kupali ili pecali); no, kako bih je odveo na rijeku, posudio sam od Hamida koji je bio na komija tap za pecanje. Dok je sjedila na obali iekujui ribu i drala noge do koljena u vodi, palo mi je na pamet da je otpozadi gurnem u rijeku. To sam i uinio. Rasplakala se. Bacila je tap za pecanje u vodu i otrala u mokroj odjei. Voda je odnijela tap za pecanje. Kad sam se vraao, vidio sam je kako u suhoj odjei stoji pored vrata nae kue i tuaka me majci. Nije joj nita rekla o guranju i kvaenju, jer kad bi to rekla bilo bi jasno da je sa mnom otila na rijeku. Samo je rekla da sam htio da priam s njom. Od tada, niti smo vie zajedno otili na rijeku, niti smo priali. U to vrijeme mnogo mi je bila u mislima. Ali, zbog onog tuakanja, a jo vie zbog posuenog tapa za pecanje koji je odnijela voda, i koji me je ponizio pred Hamidom, prestao sam da mislim na nju i poeo misliti o drugim djevojkama. No, sada vie nisam bio ljut ni na nju niti na druge djevojke koje su me, jedna po jedna, ponizile i ostavile (ili sam ja ostavio njih). ovjeku na kraju uvijek ostane ponienje. Samo ponienje. Otraga se zauo glas ene koja ju je dozivala. Jo si ovdje? Nemoj zakasniti! Bila je to njena majka. Promolila je veliku glavu kroz vrata. Djevojka me je predstavila. Njena majka je klimnu glavom i opet ree: Nemoj zakasniti! Djevojka baci pogled na svoj runi sat i ree mi: Moram ii. Drago mi je da sam te vidjela. Otila je. Njena majka me se prisjetila. Pozdravila se sa mnom i izjavila mi je suut zbog oeve smrti. 12. Jednom me je otac pokvasio. Bilo je to jedno od onih hladnih jutara, kada smo zajedno ili na rijeku. Otac se skinuo i otiao u vodu. Bio je tako dobro raspoloen da je i meni govorio doi u vodu. Ja sam, kao i svakog dana, stajao pored njegove torbe i odjee, a i tu gdje sam bio drhtao sam
BEHAR105106

od hladnoe. Prvo sam mislio da se ali; ali, vidio sam da je izaao iz vode, i da hoe nasilu da s mene svue odjeu i odnese me u vodu. Uzeo me je za ruku i odvukao do same vode, i u odjei me gurnuo u rijeku. Od hladnoe mi je zastao dah. Izvukao sam se iz njegovih ruku i izaao iz vode. Ali, ve sam bio mokar do gole koe i voda je svuda kapala. Ledio sam se. Gibao sam se i trao pored rijeke, sluao ga kako se iz sveg glasa smije iz vode. Toliko me je ta njegova neslana ala bila razbjesnila da sam njegovu odjeu (koju je, prije nego to je otiao u vodu, uredno sloio i stavio pored torbe) i torbu (u kojoj je bio njegov pekir) uzeo i bacio u vodu, i ne osvrui se dao se u bijeg. Dok sam stigao kui, toliko sam trao da sam se sav ugrijao. Ali, bio sam mokar do gole koe, pa se majka prestravila i poela da me ispituje. Dok je prostirala moju odjeu na sunce, sve sam joj ispriao. Rekao sam da smo, umjesto odlaska u hamam, ponekad jutrom odlazili na rijeku, da se otac kupao a ja sam samo kvasio glavu, i da me je danas, prije nego to sam pokvasio glavu, otac pokvasio od glave do pete. Otac se vratio nekoliko minuta kasnije, mokre odjee i torbe. Majka je prostrla na sunce njegovu odjeu. Bez prestanka je gunala, psovala, kukala i proklinjala. Otac nita nije rekao. Ni mene nije gledao. Izgubio se, odjenuo suhu odjeu i otiao. To je bio zadnji put da skupa odemo na kupanje. ak ni u hamam vie nismo ili zajedno. Pokoje jutro, prije izlaska sunca, kad bi se poelio hamama otac bi uzeo svoju torbu i otiao. Ali, mene sa sobom ne bi poveo. Majci je govorio: Ovaj djeko je narastao; sm treba ii u hamam. Ni majka ni ja nismo znali ide li u hamam ili na rijeku. 13. Nakon mosta Hadu, irina vode rijeke Zajanderud se smanjuje, a dubina poveava. Tu mi je za oko zapeo zauujui prizor: jedan motorni amac bio je usidren na obali. Bilo je to prvi put u mom ivotu da na rijeci Zajanderud vidim amac, i to motorni. Prvo sam pomislio da sanjam, jer u zadnje sam vrijeme puno sanjao. No, kada sam uvee otiao kui, moj ura je rekao on sam nije vidio poto u posljednje vrijeme onuda nije prolazio ali je uo da se odnedavno rijekom plovi u amcu. Rekao je, to je sigurno izum Huzestanaca12 koji su nakon rata doli u Isfahan. Mogue. Tih dana,

Huzestanaca je u Isfahanu bilo mnogo. Pa kad su ve bili tu, umjesto da budu u svom gradu i svojim kuama, i ive svoje ivote, i njihov su amac, umjesto u svoj Karun,13sputali u Zajanderud. Ali gdje je Karun, a gdje Zajanderud. Zajanderud, ili Zenderud, samo je za isuenu pustinju Isfahana bio raalac14 i iv;15 no, za ozelenjelu dolinu Huzestana nije bio ni obian potok (ili, to bi Isfahanci rekli, rukavac). Meutim, otac je govorio da je Zajanderud nekada uistinu bio iv i raalac, te da je voda rijenog korita dosezala do polovine nasipa. tavie, kad bi padale jake kie, voda bi prela nasip i izlila se ulicama i sokacima. ak u novije vrijeme (otac bi govorio), kada smo stanovali blizu rijeke, voda je nadola i zahvatila i na sokak. Nisam se sjeao toga, niti dna kada je Zajanderud bio bogat vodom. Bilo je to isto kao kada bi se raspredalo o tome da je otac svojedobno bio poznat kroja. Niti sam jedno vidio svojim oima, niti drugo. No, iz duine mostova proizlazi da je nekada (barem u vrijeme izgradnje mostova, prije trista godina) u rijeci bilo mnogo vie vode nego sada. Sijosepol16 je bio dui; Hadu je bio krai zato to su lukove mosta pregraivali, tako da se voda skupljala i iza mosta bi nastalo jezerce po kojem su plovili amci (prije istih onih trista godina). Ispod mosta, unutar lukova i na stepenicama, ljudi su sjedili ukrug, jedni pored drugih; na donjim stepenicama su rashlaivali noge, dok je viak vode iz vjetakog jezera proticao kroz sve lukove mosta. Koliko ja pamtim, u polovini lukova mosta Hadu nikada nije bilo vode; a od trideset dva luka onog drugog mosta17 vode je bilo samo u tri-etiri sredinja. Kada sam vidio amac, sjetio sam se oca i u sebi pomislio: ta bi rekao, ili uinio, kad bi vidio ovaj prizor? Nasmijao bi se, ili ne bi? Ukrcao bi se, ili ne bi? Prvog dana, amac sam samo vidio izdaleka i nisam mu priao; i uhvatio me smijeh. Sljedei dan, nisam vjerovao da u ga opet vidjeti.
12

13 14 15 16 17

Stanovnici provincije Huzestan na jugu Irana, koja je tokom irako-iranskog rata od 1980. do 1988. bila poprite najteih borbi i pretrpjela ogromna razaranja. (Prim. prev.) Rijeka u provinciji Huzestan. (Prim. prev.) Prvi dio imena Zajanderud, tj. oblik zajande, znai onaj koji raa. (Prim. prev.) Prvi dio imena Zenderud, tj. oblik zende, znai iv. (Prim. prev.) uveni most u Isfahanu (Prim. prev.) Tj. mosta Sijosepol. (Prim. prev.)

159

ROMAN

Ali, vidio sam ga. I priao mu. Stao sam pored njega i pogledao ga. amac. Motorni. Od onih koje se moglo vidjeti u Horramahru,18 dok se tamo moglo otii. I u Abadanu,19 na obali mora. Od nekoliko povezanih buradi, na kojima je stajala iroka ploa, napravljena je bila mala platforma. Ta platforma bila je prvi dok na Zajanderudu. Sluila je za to da oni koji su htjeli ui u amac prvo odu na nju, pa da s nje odu u amac. Stao sam na platformu. Zaljuljala se. Dok si podizao i sputao noge, zaljuljala bi se i ljuljala bi te. Ali, bila je vrsta. Vukao sam nogu za nogom, kako bi se zaljuljala i ljuljala me. A dok sam se ljuljao, ljuljali su se i amac, rijeka i drvee na drugoj obali rijeke. Pri svakom pokretu, ploa ispod mojih nogu je kripala. Iz atora postavljenog na obali rijeke izaao je djeak od dvanaestak godina. Neto je vakao i gledao me. Gledajui i mrtei se, priao je blie. Kada se sasvim pribliio, zastao je. Liio je na nekog kome amac i dok pripadaju. Ili nekom starijem od njega, uz koga je on bio. ekao sam da se pobuni zbog ega tu stojim. Kad bi to rekao za dok, bilo bi uredu; no, obala rijeke pa ak i prostor pored amca nije niija. Pripadala je svima, i ja sam mogao satima ba tu stajati i posmatrati, a da se ne ukrcam. Stajali smo ja na doku a djeak na obali, a potom u amcu toliko dugo dok se nije pojavilo nekoliko muterija za amac. Bila je to jedna cijela porodica: mukarac, dvije ene i etvero djece. Koliko kota?, pitali su djeaka. Djeak ree: Pet tumana po osobi. Mukarac se neko vrijeme cjenjkao. Na kraju je djeak pristao da svu djecu zarauna kao jednu osobu, a i dvije ene kao jednu, te da od njih uzme petnaest tumana. Stadoe na dok i on se snano zaljulja. ene se uplaie i vrisnue. Djeak se nasmija. Djeca poskoie po doku i zaljuljae ga. U jednom trenutku, na tako malom doku bilo je osmero ljudi, a uz to su se i ljuljali. Mukarac izgrdi djecu i pomoe enama da uu u amac. Putnici se vrsto smjestie na amcu. Djeak upali motor i amac se trznu s mjesta. Putnici izgubie ravnoteu, ali opet se vrsto smjestie i zbie jedno uz drugo. Gledao sam kako se smiju i uivaju. Vrisak ena niti jednog trena nije prestajao. Pratio sam vodenu brazdu koja je ostajala iza
18 19

amca. Ta brazda, brazda motornog amca, na ovoj vodi, vodi Zajanderuda bila je novost. Bila je neumjesna. Nije pristajala ovoj vodi. Taj motorni amac, koji je ustro brazdao vodu rijeke to je prije trista godina bila raalica, a sad je ve neko vrijeme u klimakteriju bio je prava rugoba. Dok se jo nije bio ni smirio od ljuljanja koje su izazvala djeca, a amac napravi krug i usidri se na poetno mjesto. Ba tako je bilo! Porodino putovanje po Zajanderudu tako se brzo zavrilo! Treba biti poten! Petnaest tumana za jedan jedini minut? Meutim, ukrcana porodica nije prigovorila. Nije se ni moglo na neto prigovoriti, jer se amac nije mogao odvesti dalje nego to ga je amdija odvezao; dalje se dubina vode smanjivala i amac bi se nasukao. Tako je rekao djeak-amdija, po ijem je narjeju bilo jasno da nije iz Isfahana. Pitao sam: Moe li mene odvesti malo dalje? Za ovako kratku vonju pet tumana je previe. Odgovorio je da e se amac, ako ode malo dalje, nasukati i polomiti. Ljutito ree: Da mi da i hiljadu tumana, ne bih te odvezao dalje. 14. Iste noi, sanjao sam da sam s ocem u amcu i da se vozimo po rijeci. amdija je bio gospodin Golin. amac nam nije bio motorni, ve na vesla. Veslao je gospodin Golin. Sjedio je u zadnjem dijelu amca, u bijeloj majici kratkih rukava na kojoj je bilo otisnuto uveano lice Brusa Lija. Pri svakom pomjeranju vesala, miice bi mu se napinjale i blistale na mjeseini. Imao je dva vesla; pomjerao ih je istovremeno i vakao vaku. Bila je no, ali sve se to vidjelo na mjeseini. Vidjelo se da je voda mirna; da je amac plovio pokretanjem vesala, a ne pomou vodene struje. Meutim, u pravcu vodene struje vodene struje na javi vidjelo se i da smo odmakli dalje od mjesta gdje je bio usidren motorni amac, da smo proli most Bozorgmehr i dalje napredovali. Uplaio sam se. Plaio sam da e se amac nasukati. Otac ree: Ne boj se, sine; rijeka je nadola i moe se ploviti amcem. Pitao sam kuda idemo. Ree: Idemo do kraja rijeke. Znao sam da se na kraju rijeke nalazi movara. ali se?, upitah. Ree: Ne, sine. Najozbiljnije, idemo vidjeti kraj rijeke; kau da je tamo movara, pa da vidimo kako izgleda. Premda sam i sm silno elio vidjeti movaru Gavhuni, ije sam ime toliko puta uo opet me je bilo strah.

Grad u provinciji Huzestan. (Prim. prev.) Grad u provinciji Huzestan. (Prim. prev.)

Rekoh: Potonut emo u movaru! Otac se nasmija. Ree: Ne boj se, sine. Kad je iz daljine ugledamo, zaustavit emo se. Otac je sa mnom priao nekako udno, kao uitelji. I stalno je govorio sine. Proli smo i ispod mosta ahrestan; no, on nije bio tako oteen kao na javi. ak su i kiosci pored mosta bili itavi. Meutim, nisam stigao da ga dobro osmotrim, poto je na amac brzo napredovao. Voda je bila potpuno mirna. Nije se uo nikakav zvuk. Samo veslanje gospodina Golina. Otac i ja smo sjedili na prednjem dijelu amca i gledali naprijed. Samo bih ja, plaei se i osvrui oko sebe, ponekad bacio pogled na Golina: i dalje je veslao, gledao naprijed i vakao vakau gumu. Proli smo i ispod mosta um. Umirao sam od straha. Sve jednako gledajui naprijed, otac spusti ruku na moje rame i ree: Ne boj se, sine, nije to nita. Morali smo ovo uiniti. Prije ili kasnije, svejedno je. Nije gledao mene, ve samo naprijed. To me je jo vie plailo. Mislio sam da nije ostalo jo mnogo puta. Otac ree: Tako je, sine, stiemo. Ali, ostalo je jo malo; kad stignemo, rei u ti. Rekoh: Tata, hajde da se vratimo. Ree: Toliki smo novac dali da nas doveze dovde, a ti sad hoe da se vratimo? Dovraga i novac koji smo dali!, rekoh. Kuda vie idemo? U movari se nema ta vidjeti. Ree: Kako nema, sine? itav na ivot u toj je movari. Sve to jesmo i nismo, to imamo i nemamo uliveno je u nju; sva voda koja je tekla po naim tijelima slila se u nju; i ti onda kae da se vratimo? Rekoh: Dobro, sad i mi sami idemo u nju; to si htio? Ree: Pa ta, dovraga, ako i idemo? Vidio sam da nema koristi. ta god sam rekao, nije ga se doticalo. Pomaknuo sam se malo unazad. Nije se mrdnuo s mjesta. Okrenuo sam se i pogledao Golina. Posmatrao me je, ne trepui. Iz njegova sam pogleda proitao da govori: sad je vrijeme. Bio je upravu. To je bila najbolja prilika. Otac je gledao naprijed, nije se pomjerao i sjedio je tano na ivici amca. S obje ruke gurnuo sam ga otpozadi, da padne u vodu; ali, nije se ni mrdnuo. Opet sam ga, objeruke, gurnuo iz sve snage; no, nije vrijedilo. Kao i da nisam. ak ni glavu nije okrenuo. Priao sam naprijed i pogledao ga. Ni on, kao ni Golin, nije treptao. Tek tad mi je palo na pamet da mu se, sve vrijeme dok je govorio, usne nisu micale. Upitah: Tata, jesmo li stigli ili ne? Nita nije rekao. Stizali smo. Bio sam siguran da smo stigli, ili upravo stiemo. Potrao sam prema kraju amca i htio da istrgnem vesla iz Golinovih ruku; no, ruke su mu se bile gadno slijepile s drkama vesala. Nije bilo kori-

160

ROMAN

sti ni od toga da ga prodrmam. Samo je radio svoje: veslao, vakao vaku i gledao naprijed. Skoio sam naglavake u vodu. Udario sam glavom u otru ivicu stola u gostinskoj sobi kue moje bive tetke; toliko snano da se moja ena od zvuka udarca probudila i preplaena upalila svjetlo. Gledao sam svoju glavu u ogledalu. Nije krvarila. No, malo kasnije je otekla i poela da boli. Spavali smo u gostinskoj sobi. Tamo su bili sto, stolice, namjetaj i mnogo kojekakvih trica i kuina, a malo mjesta za spavanje. Smjestili su nas u gostinsku sobu kako bismo shvatili da smo ovdje gosti, te da moramo razmiljati o stanu za sebe. ena je govorila: Ti nou ba runo spava: vie, plae i stalno se prevre. Ako budemo imali spavau sobu s velikim branim krevetom, uope nee biti tako. Govorila je to iz suosjeanja, a ne da bi gunala. Priao sam joj san. Zaspala je usred moje prie. 15. Od te noi poeli su moji snovi o ocu. Sanjao sam ga svake noi, ili svake druge. Ponekad bih sanjao isti onaj san od prve noi; no, umjesto da na kraju skoim u vodu stizali bismo do movare, te bih vidio da je na mjestu movare jedno veliko jezero oko kojeg je stajalo visoko drvee, slinog oblika i jednake veliine, a njegova je voda blistala na mjeseini. Otac je govorio da je to najvee jezero na svijetu jer se sva voda Zajanderuda, otkako ta rijeka postoji, tu slila i sabrala, i niko ne zna gdje mu je dno. Zatim bih se ja uplaio, a on bi se smijao i u ali me bacao u vodu. Ili bi sam skoio, kako bi naao dno jezera, a i ja bih skoio za njim. Ili bi nam se prevrnuo amac, pa bismo sve trojica pali u vodu. Ili uope ne bi bilo nikakvog jezera, bila je movara; amac bi zaglibio u blatu i zastao u movari, a ja bih se, da se probudim, bacao u nju. Ili bi se amac, prije nego to bismo i stigli do movare, nasukao u rijeci i polomio. A jednom sam uspio da dobro razgledam most ahrestan. Bio je potpuno itav, kao to je morao biti u vrijeme kada je sagraen, kakvog sam ga na slikama mnogo puta vidio. U veini tih snova bili su i Golin i otac; meutim, u nekima je bio samo otac. U veini snova u kojima je bio, Golin je nosio onu majicu s likom Brusa Lija. Ponekad sam te snove priao eni. Ako bih ispriao, neko bi mi vrijeme ostali u sjeanju; a
BEHAR105106

kada bih ispriao san i on bi se ponovio, nisam ga tako brzo zaboravljao. Poput onog sna od prve noi; dok sam ga, tek nakon nekoliko mjeseci, zapisivao, svega sam se, u dlaku, sjeao. 16. Golina nisam bio vidio nekih deset godina, otkako sam zavrio osnovnu kolu. Tokom svih godina srednje kole, premda je njena zgrada bila priljubljena uz zgradu osnovne, nijednom nisam vidio Golina. Kasnije, kada sam doao u Teheran, uope nisam ni pomiljao na njega. No, od prole godine, kada je umro otac, sjeanje na njega veinom se mijealo sa sjeanjem na oca, i muilo me. Ne znam kakve je veze bilo izmeu njega i oca. On je oca vidio samo jednom, i to sluajno. A ni mene samog nije dobro poznavao, ak i kada sam bio etvrti razred i njegov ak. Ja nisam spadao u one uenike koji su se, tokom odmora, okupljali oko njegova stola i molili ga da pokae miie. Uope me nije primjeivao. Samo me je nekoliko puta zveknuo tapom, iako nije bio strog uitelj. Bio je poznat po tome da trai manje od svih ostalih uitelja, i da daje dobre ocjene. I stvarno je bio takav. Onih nekoliko udaraca tapom bilo je zbog prianja na asu, a ne zbog neuenja. Bio je alergian na blebetanje. Ko god je blebetao, vikao bi na njega, i niko se nije usuivao da blebee na njegovu asu. Ja nisam blebetao; ali, ponekad bi mi se prispavalo, misli bi mi odlutale i bio bih u svom svijetu. Iznenada bi mi se izderao na uho i ja bih prestravljen poskoio s mjesta. itav razred bi se smijao. Bio sam siguran kad bih ga pronaao i dao mu hiljadu naznaka, nemogue bi bilo da me se sjeti; no, po svaku cijenu elio sam da ga pronaem i barem mu vidim lice; kako pria; trepe li ili ne. U osnovnoj koli radio je novi podvornik. Niti jedan od starih uitelja tamo vie nije predavao, a novi podvornik poznavao je samo jednog od njih gospodina Ilija, koji je bio uitelj petog razreda osnovne kole, a onda je postao srednjokolski profesor i predavao ba u srednjoj koli tu pored osnovne. Kod njega se moglo raspitati o Golinu. Bio je prijatelj sa Golinom i sigurno je znao neto o njemu. Podvornici srednje kole bili su isti oni stari; meutim, mene se nisu sjeali i nisu me putali da uem. Ja, kojeg su nekoliko godina svaki dan nasilu zadravali u ovoj ruini, sada nisam mogao ui u nju ni na minut. Na kraju sam rekao da traim gospodi-

na Ilija. Vie mi nisu mogli braniti da uem. Morao sam saekati da zvoni za odmor. Nisam mogao etati u kolskom dvoritu, bilo je zabranjeno. Rekli su da sjednem u kancelariju i donijeli mi au aja. U kancelariji je bio neki pisar koji je sjedio za stolom i neto biljeio u jednu veliku svesku. Istu onu staru svesku. Ram za veliku fotografiju, postavljenu na zidu nasuprot vratima, bio je promijenjen, a oko nje su bili okaeni novi posteri. I pisarevo lice bilo je poznato. Bio je od onih starih. Meutim, ne bi me prepoznao ni u vrijeme kada sam ovdje iao u kolu, a kamoli sada. U kancelariju sam ulazio samo jednom godinje, radi upisa. Koliko ima do zvona?, pitao sam. Ne podiui glavu sa sveske, ree: Nema mnogo, pola sata. Popio sam aj; ustao sam i pogledao kroz prozor. U donjem dijelu dvorita bilo je mjesto za bicikle; jo uvijek ih je kao i ranijih godina bilo toliko mnogo da su zauzimali sva mjesta izmeu eljeznih ipki, svaki djeli prostora, u neujednaenim, zbrkanim redovima. itavo dvorite bilo je prekriveno utim liem. Podvornik je sigurno jo jutros pomeo dvorite, a sve to lie je tako brzo jo nije bilo podne opalo na zemlju. S jeseni, svakog jutra kad bismo ranije doli u kolu, vidjeli bismo kako podvornici metu lie u dvoritu. I dok su jo meli, iza njih je bilo lia to je opadalo na tle koje su ve bili pomeli. To je bilo lie za sljedee metenje, i ostajalo bi na zemlji moda dandva. A bilo je i lia koje je ba tada opadalo s drvea, i padalo tano pored podvornikove metle. Pomislio sam kako ne bi bilo loe da pisara pitam za Golina. Moda je znao neto o njemu. Poznajete li Vi gospodina Golina?, rekoh. Podie glavu sa sveske i baci pogled na mene. Nosio je naoale; imao je usko lice i krau bradu. Ree: Zar niste traili gospodina Ilija? Jesam, traio sam gospodina Ilija; ali, neto sam mislio pa, ja sam iao u osnovnu kolu, tu pored, a potom i u ovu srednju kolu. E? Dakle, Vi ste stari ak ove kole? Kako se zovete? Rekao sam ime i prezime. Nije se sjetio. Rekoh: Da, gospodin Ili je radio u mojoj osnovnoj koli. Bio je moj uitelj. I gospodin Golin je radio tamo. Gospodin Ili je bio uitelj petog razreda. Sada je srednjokolski profesor.
161

ROMAN

Ree: Da, nekoliko uitelja te osnovne kole kasnije su postali srednjokolski profesori i predavali ba u ovoj srednjoj koli. Dok su bili uitelji, nisu imali zavren fakultet. Za to vrijeme su studirali, i kad su diplomirali postali su profesori. I gospodin Golin je bio jedan od tih uitelja. Predavao je ovdje kratko vrijeme. Gospodin Golin ili gospodin Ili? Zajedno su doli ovdje. Vi ga, onda, poznajete? Gospodina Ilija? Ne, gospodina Golina. Naravno. Je li i on ovdje? Bio je. Sada nije? Ne. Gdje ga se moe nai? Pisar spusti pero na svesku koja je bila na stolu, osloni se na stolicu i ree: Pa, Vi niste uli? ta? I novine su pisale. Koje novine? Isfahanske. Ne ivim ovdje nekoliko godina. Mislim da je pisalo i u Kejhanu20. ta je pisalo? Da se utopio. Gdje? Ovdje. U naoj rijeci. Kada? Prije nekih dvije godine. Ovdje? Pisalo je da se utopio? Da. Tijelo su mu izvukli iz vode u blizini movare. Nije razjanjeno je li ga voda do tamo odnijela ili je sm bio otiao tamo da pliva, poto je to esto radio. Oni koji su ga poznavali priali da je svaki put iao na neko drugo mjesto da pliva, i da je udesno volio tu rijeku. Ali, to je bilo ba neobino. ovjek koji je bio vjet pliva, nije se smio utopiti u toj rijeci. Bio je pliva? Pa, rekli ste da Vam je bio uitelj! Da, bio je moj uitelj. Uitelj etvrtog razreda osnovne kole. Kako, onda, niste znali da je bio pliva? Bio je prvak Isfahana u plivanju. Osvojio je nekoliko pehara. Ba zato je vijest o njegovu utapanju i
20 21

objavljena u novinama. Nisam znao. Ma, u toj se rijeci ne moe plivati. Moe se samo mlatarati rukama i nogama. Ne znam kakvu je to ljubav gajio prema toj rijeci. Prolazio je pored svih tih bazena, tako dobrih, i odlazio na rijeku. Ima mnogo takvih. Eto dobri, isti bazeni privatnih klubova nisu dostupni obinim ljudima; ali njemu, prvaku u plivanju, bili su dostupni. Mnogi se ljeti utapaju u toj rijeci; no, svi nisu uveni kao Golin, pa da im ime ostane zapisano u novinama. Jadnici. Nemaju nijednog mjesta za kupanje. U javnim bazenima ne znam da li ste vidjeli ili ne ljeti je tolika guva da se ne moe ak ni mlatarati rukama i nogama. A tano je i da ta rijeka nije ba bogata vodom, ali je puna virova. Ta, znate to? Da, uo sam, rekoh. Nekoliko puta je rekao: Puna virova. Duboko je udahnuo i klimnuo glavom. Ustao sam. Rekoh: Hvala Vam puno za aj. Pa, zar niste traili gospodina Ilija?, upita. Rekoh: Ne, i izaoh iz kancelarije. Iz jedne uionice uo se tekbir.21 Sloan i glasan. 17. Nisam vie mogao osati u Isfahanu. Bio sam tamo sedam mjeseci i bilo mi je dosta. Punevoj i puniinoj kui odlazio bih samo da prespavam, a po cijeli dan tumarao bih ulicama. U oevu radnju koja je sada bila postala Prodavnica Zajanderud rijetko sam navraao, jer kad god bih tamo otiao, im bih otvorio vrata, umjesto staklenog stola ugledao bih oev drveni sto, a umjesto ene i ure, koji su bili za pultom, vidio bih oca. Nisam se tamo mogao zadrati ni minut. mugnuo bih na sokak i ulicu, i kojom bih god ulicom poao zavrio bih na obali rijeke. Na desetine puta proao sam pokraj moje nekadanje kole, nae prijanje mahale, pored motornog amca, preko mostova Sijosepol i Hadu, a jednom sam ak otiao do mosta ahrestan, da vidim na ta lii. Nije se nimalo promijenio. Bio je isti onaj troni most, kakav je i prije bio. A od neoteenih kioska pored mosta, koje sam vidio u prvom snu, ostala je bila samo ruevina. Od svega gora bila je sama rijeka. Iao sam ulicama za koje sam znao da vode dalje od rijeke, ali opet sam sti-

Dnevne novine koje izlaze u Teheranu. (Prim. prev.) Arapska imenska reenica Allahu Akbar, u znaenju Allah je Najvei. (Prim. prev.)

zao do nje. Ponekad bi mi se inilo da je to neka druga rijeka; ali, druge rijeke u ovom gradu nema. Pomislio bih da je to neki rijeni rukavac; ali, priao bih blie i vidio: ne, to je on, na Zajanderud. Onda bih sebi rekao: poto rijeka u gradu pravi zavoj, pred oima mi se stalno zeleni; ali, kako bih mogao prevariti samog sebe? Ja sam u ovom gradu odrastao. U ovom gradu, uz taj zavoj. Pravi zavoj ali nakratko; ne toliko da obuhvati grad i stegne ga u naruje. Malo-pomalo sam bjesnio. Rijeka mi je bila i u snovima i na javi. Vidio sam, nema drugog izlaza nego da pobjegnem od nje. Dan nakon to sam odluio da se vratim u Teheran, sanjao sam da sam uao u oevu krojaku radnju. Bio sam doao s puta (iz Teherana). U ruci sam ima putniku torbu. Otac je bio za svojim stolom, radio je. Stavio je makaze na sto, pruio ruke; poljubili smo se. Ree: Gdje si ti, sine? Ne da se vidjeti. Dolazi tako rijetko. ta to ima u Teheranu? Nema nita, rekoh. Ree: Nikad se nee promijeniti. Ne znam ta sam ti to skrivio da si takav prema meni. Tvoja majka onako, ti ovako! Potom tegobno uzdahnu, kako se uzdie samo u filmovima i priama. Onda ree: A tek prema onoj mojoj nevjesti, od svih boljoj! Da mi nije nje, prekinulo bi me. I dan i no je uz mene. Ne mie se odavde. A jako dobro i ije. U cijelom ovom gradu nee nai boljeg krojaa od nje. Ali, dokle vie da vrijeme provodi sa mnom? Pobogu, mlada je, tek se udala, ima svojih elja, hoe da joj mu bude kraj nje, da je pazi, obezbijedi joj kuu, ivot. Nisi se, valjda, oenio u Teheranu? Da se nisi tamo zarobio? Ako jesi, kai! Kai, ivota ti! Kai, da i ja znam ta mi je initi! Puno je priao. Sve takve stvari. Usred prie ponekad bi se nasmijao, namignuo, podigao i spustio obrve. Do sada nisam vidio da toliko pria. I to u snu. Kada sam se probudio, bilo je blizu podneva. Otac se bio toliko raspriao i tovario me oinskim savjetima da nije dopustio da se ranije probudim. A ena je sad ve bila otila u prodavnicu i nisam joj mogao ispriati san, premda mi se san nije dopadao i nisam elio da ga zapamtim. ak me je i razbjesnio. Ne da bih eni ispriao san, ve od siline bijesa, odjenuo sam se i otiao pravo u radnju. Otac i ena bili su za pultom, a ura za kasom. ena je posluivala nekoliko muterija. Otac se osmijehnuo i nagnuo preko pulta, da se rukuje sa mnom; no, ja sam, ne osvrui se na njega, otiao kod ene. Sae-

162

ROMAN

kao sam da otpravi muterije. (Posao im je krenuo tako brzo; kad god bih tamo navratio, vidio bih da je u radnji nekoliko muterija.) Onda sam rekao eni: Jesi li zadovoljna svojim ivotom? ena se zacrvenje. Osvrnu se oko sebe i oprezno ree: Naravno da jesam. ta hoe time rei? S pravom je ostala zateena, jer ja nikada nisam govorio takve krupne rijei. Prisustvo drugih ljudi jo ju je vie muilo. Malo se bila i uplaila. ta ti je?, upita. Rekoh: Vidi, ako si ponekad na mene ljuta, kai to meni. Nisam ljuta na tebe, ree. Kako nisi? Niti idem za poslom, niti brinem o kui. I nisi ljuta? Ne. ta si, onda, rekla ovom starkelji? Kojem starkelji? Uzeo sam oevu ruku, stavio je u eninu i rekao joj: Vidi, ne pravi se mutava! U redu? I vie me ne tuakaj! Ne volim tuakanje. enino lice opet se zacrvenje. U oima joj zaiskrie suze (kao da su otprije bile spremne) i tiho ree: U redu. Rekoh: Ne volim te stvari. A u ovom gradu hou da svisnem. Idem u Teheran. Tamo u nai posao po mojoj volji. Ovu radnju emo prodati i otii da ivimo u Teheran. Dobro? Da, dobro, ree. Rekoh: Kad naem posao, javit u ti. Dok sam izlazio iz radnje, jecala je. Istog dana popodne autobusom sam doao u Teheran, kako bih u Teheranu noio. 18. Sve vrijeme koliko sam bio mu moje ene nijednom je nisam ni dotakao, jer ona je bila moja biva tetina i ja je nikada nisam volio izbliza, kao neku obinu djevojku. Volio sam je izdaleka, kao da je neka boginja, i elio da bude moja ena, a ne da neto s njom radim. Meutim, sve djevojke iz nae mahale, sve djevojke koje sam vidio, za mene su bile drugaije, i ja sam opasno mislio o svim djevojkama iz nae mahale, svim djevojkama iz Isfahana, svim djevojkama iz Teherana, svim djevojkama iz itavog svijeta, koje sam vidio i koje nisam. Uvijek sam mislio, ako se oenim nekom od svih tih djevojaka, moda emo ivjeti zajedno mnogo due nego to to inae biva; a ako napravimo i desetero djece, nijedno nee liiti na
BEHAR105106

mog oca. No, bio sam siguran da e dijete od mene i moje bive sestrine liiti na mog oca kao jaje jajetu. U pismu napisanom lijepim rukopisom, koje je stiglo mjesec dana nakon to sam otiao iz Isfahana, moj punac je napisao: Uvijek mi je elja bila da od kerke dobijem unue. Ta reenica podsjetila me je na oca. I na to da je svako, uistinu, imao neku elju. Dakle, i ja sam imao neku elju. Zapitao sam se ta je bila moja elja, i sebi rekao: Moja je elja bila da otac... Moja je elja bila da otac... Moja je elja bila da otac umre; sad kada je umro, nemam nikakvih elja. Punac je napisao: S hiljadu nada i elja dao sam svoju ker sinu ovjeka koji je itav ivot u ovom gradu mukotrpno radio i vodio uglednu krojaku radnju. Mislio sam da e i njegovo dijete krenuti oevim putem, s ljubavlju se posvetiti ivotu i stvoriti sretnu budunost za sebe, svoju enu i djecu. No, avaj u neznanju sam srljao u greku. Osim reenog, mojoj nemoi pripisao je to to mu ker nije ostala trudna, i na kraju uljudno zatraio da joj dam razvod. Premda je radnja, ustvari, bila mehr22 njegove kerke, bio je ak spreman izjaviti da se ona odrie mehra budui da u brak nije donijela miraz (jer nismo imali kuu), i tako osloboditi svoju najmiliju. Meutim, kako su i njegova kerka i sin voljeli tu radnju, bio je spreman da je kupi po pravednoj cijeni. Zbog toga je trebalo da otputujem u Isfahan. 19. Sedmicu nakon povratka u Teheran, svratio sam u knjiaru u kojoj sam prije radio. Novi prodava, koji je doao nakon to su mene istjerali, bio je otputen. Meutim, posao je iao slabo i nije im trebao novi prodava. ef je donio aj i prema meni se ophodio kao neki stari, prisni prijatelj. Rekao je da vie ne prodaje udbenike. Ne isplati se, a i trite knjige tih dana bilo je opalo jer je bio rat i ve neko vrijeme nove knjige su rijetko tampane. Niko nije kupovao knjige koje su skupljale prainu po skladitima. (Ko je imao para za kupovinu knjiga? Sav novac koji su ljudi imali u depu troen je na stomak.) Rekao je: I mi sami smo viak. Mislio je na
22

Prema islamskom pravu, novani iznos ili druga imovina koju mu prilikom sklapanja braka daruje eni. (Prim. prev.)

sebe i dvojicu prodavaa koji su ostali. Muterije ni na vidiku, ree. I stvarno dok sam tamo sjedio, nije ula nijedna muterija. Rekao sam da sam se oenio i namjeravam, im uspijem malo srediti svoj ivot, dovesti enu u Teheran. efu se to mnogo dopalo. Dao mi je savjet; rekao je da ovjek mora voljeti svoju enu i radi nje sm podnositi sve ivotne tegobe. Rekao je da i on mnogo voli svoju enu, i premda je oenjen ve trideset godina sasvim je zadovoljan svojim ivotom. Kazao je ove stihove: Uitak na svijetu zubi su i ene, Bez ena i zuba ovaj svijet zatvor je. Razgovarao je sa mnom s potovanjem, govorio mi Vi, iako je ranije govorio ti. To se promijenilo zbog oeve smrti, zato to sam se oenio, a i stoga to me je izbacio s posla. Kad sam krenuo, doao je sa mnom do vrata i rekao da svratim kad god uhvatim vremena. Dobro, rekao sam. Kada sam trebao otputovati u Isfahan zbog pisma moga punca, otiao sam mu i rekao: Idem u Isfahan. Nisam rekao da se razvedem od ene, ve samo to da idem na dan-dva i vraam se. Tog dana u knjiari su bile jedna-dvije muterije i ef nije bio toliko ljubazan. Nije donio aj, niti udijelio savjet; nije govorio poeziju, niti mu se dalo da pria. Rekoh: Umro mi je otac. Rekao si ve!, ree. Rekoh: Znam, ali onda kad je umro nisam rekao. Rekao sam kasnije. Sjeam se, ree. Tada sam rekao da idem na dan-dva i vraam se, ali nisam rekao da mi je otac umro. Znam, znam. Sjeam se. A zato nisi rekao? Ne znam zato. Bio sam rasijan. Nevano. Bilo, pa prolo. Osim toga, da se to i nije desilo, ti bi jo tada morao misliti o nekom drugom zanimanju, jer nam je posao opao ba od prole godine. Dakle, trebao sam ti privremeno! Samo tokom sezone udbenika, kada si imao posla preko glave! Eto da je i bilo tako; ta hoe time rei? Nisam time elio nita rei. Oz poetka sam znao da sam mu trebao samo dok je imao puno posla. A to to, kad mi je otac umro, nisam rekao umro mi je otac bio je samo izgovor.
163

ROMAN

Brak je razveden. Prodavnica Zajanderud u potpunosti je pripala mojoj tetinoj, bivoj mi eni, a meni je samo isplaen odreen iznos kao razlika izmeu njene vrijednosti prole i ove godine. 20. Od porodice moje bive ene stiglo je pismoobavijest da se pribliava godinjica oeve smrti, odnosno podsjeanje da tog dana svakako doem u Isfahan. Kada sam primio pismo, do godinjice oeve smrti bila je preostala samo jedna no, a ja nisam bio dobro. Toliko nisam bio dobro da, i kada bih htio da idem, ne bih mogao. Povrh toga, ve je bilo kasno. Ili su pismo kasno poslali, ili je kasno stiglo; datum nije imalo. Vidio sam ga uvee, kada sam doao kui. Nisam znao ni da li e se obred odrati no uoi godinjice ukoliko uope bude obreda ili sutradan; kako god, jako sam se snudio. Poslije veere, kada su Haajar i Hamid zaspali, kao i prethodnih noi otiao sam u kuhinju, upalio svjetlo i sjeo da piem; ali, pisanje me nije htjelo. Vrtjelo mi se u glavi. Imao sam groznicu. Bila je peta no kako sam ostajao budan; preko dana od jutra do mraka lunjao sam teheranskim ulicama. Tog dana popodne svratio sam kod nekadanjeg efa i rekao mu da ovih noi piem jednu priu. Rekao je, kad god je zavrim da je i njemu dam da je proita, pa ako bude dobra dat e da se objavi. Ponekad je i on tampao knjige zbirke zadataka s rjeenjima, knjige za samostalno uenje, testove za prijemni ispit i sline stvari. Imao je mnogo poznanika meu izdavaima. Meutim, po meni je bilo malo vjerovatno da se ono to sam ja pisao nekome svidi. Te noi, proitao sam sve to sam dotad bio napisao. Vidio sam, skoro sve to sam elio napisati napisao sam, i vie mi nita nije padalo na pamet. Ustao sam, malo prohodao. Razmiljao o dobrim i loim stranama onog to sam uinio; no, vidio sam da nema svrhe, ili barem tada nije bilo vrijeme za razmiljanje. Bilo je rano. Htio sam oistiti glavu od svake misli i uobrazilje, od svega to se nije moglo vidjeti, uti, pomirisati i dotaknuti. Bilo mi je dosta svega. Nespavanje tih nekoliko noi me unitilo. 21. Prozor je zakripao i otvorio se. U kuhinju ue ledeni vjetar. Na tren sam se ukoio, oekujui da s vjetrom ue jo ko god; no, osjetih da se mrznem.
164

Kvaka na prozoru bila je zamrznuta a prozor se, od siline vjetra, teko zatvarao. Opet je zakripao, a kvaka se zatresla u mojoj ruci. Onda se vrsto zatvorio. Meutim, kripa je bila glasna i uplaio sam se da e se moji sustanari probuditi. Ugasio sam svjetlo kako ne bi primijetili da je neko u kuhinji, ako se probude. Vratio sam se pokraj prozora, da ga zatvorim ako se otvori, jer je opet kripao i inilo se da se ponovo otvara. Ba u tom asu, neto se zaulo pod mojim nogama. Nisam valjda zgazio bubavabu, pomislio sam, i zastao ba tamo gdje sam bio pored prozora da ne bih u mraku pogazio bubavabe. Razmiljao sam o tome da upalim svjetlo, kako bih vidio ispred sebe, kada se iz sobe zau neki zvuk; potom se u kripanje kuhinjskih vrata, koja se polahko otvorie. Pomislio sam, gotovo je jedan od sustanara me uhvatio na djelu. Da to barem bude Haajar, u sebi sam pomislio, poto Hamidu nije trebalo mnogo da se pone izrugivati, i sve to je govorio Haajaru govorio je i meni. A meni se to nimalo nije dopadalo. Ali, nije bilo druge; ko god da je bio, otvorio je vrata i ulazio je u kuhinju. Dobro sam osmotrio: u mraku pored vrata ukazala se oeva sjena. A-joj! Opet sanjam, rekoh. Upali svjetlo, prekida ti je blizu ruke!, viknuo sam. Ako je to neko od mojih sustanara, koga sam zamijenio s ocem, postat e jasno im upali svjetlo. Po zidu pokraj vrata rukama je nakratko traio prekida, dok ga nije naao i upalio svjetlo. Sada je bilo svijetlo da ne moe biti svjetlije, i jasno se moglo vidjeti da je to otac: u opeglanim hlaama i koulji kratkih rukava, sijede kose i glatko obrijan, stajao je pored kuhinjskih vrata i smijeio mi se. Izgledao je kao onih dana kada smo zajedno ili na rijeku. Zdravo, rekoh. Ree: ta radi ovdje? Prozor je bio otvoren; doao sam da ga zatvorim, rekoh. Ree: Ovdje je hladno; prehladit e se. Rekoh: Imam groznicu. Jako mi je loe. Odjeni neto. Pazi da se ne prehladi!, ree. Dobro, rekoh. Ugasio je svjetlo u kuhinji. Otili smo u sobu. Svjetlo u sobi bilo je upaljeno. Postelje su bile u uglu sobe, pospremljene i sloene. Haajar je sjedio u jednom uglu sobe i obuvao arape, a u drugom uglu Hamid se eljao pred ogledalom na ormaru. Na sredini sobe bila je prostrta sofra, s komadiima kruha rasutim po njoj, nekoliko olja aja, praznih ili dopola popijenih, i jednim tanjirom za sir. Bila je

to sofra od naeg pojedenog doruka. Otac me je posjeo na stolicu, ogrnuo me dekom i rekao: Dobro se umotaj! Dobro sam se umotao dekom i rekao Haajaru: Jesi li ranije vidio moga oca? Haajar podie glavu i s osmijehom ree: Neka ti san izdobri! I Hamid okrenu glavu i nasmija se. Otac je sjedio na podu, oslonjen na postelje. A ti, Hamid? Jesi li ti ranije vidio moga oca?, upitah. Hamid ree: Ja? Momak, ti kao da spava. Kako? Nema tu kako. To to govori ne prilii ovjeku koji je pri svijesti. Kako?, opet sam pitao. Ovaj put, Haajar ree: Nema tu kako. Tvoj je otac ovdje ve tri-etiri dana na gost. Malo vie. Sino je bila tano peta no, ree otac. Ja ti poznajem oca jo od djetinjstva. Bili smo komije, ree Hamid. Da. Tako je, rekoh. Hamid ree: A i otkad sam u Tehranu, kad god bih otiao u Isfahan obilazio bih ga. Ljubazno od tebe, ree otac. Sjeate se da sam, prije godinu-dvije, dolazio kod Vas? Ja se dobro sjeam, ree Hamid. Gdje?, upita otac. U Isfahanu. U Vaoj radnji. I? Bilo je prijepodne. Radili ste. A onda ste progovorili koju. Otac upita: ta sam rekao? Rekli ste: nikad se nemoj oeniti. Otac se nasmija. Pa ti se eni!, Haajar ree Hamidu. ta jo?, upita otac. Hamid ree: Kazali ste i jedan distih. Sad ga se ne sjeam. Sigurno je bio ovaj ena i adaha..., ree otac. Ahaa! Ba taj!, ree Hamid. Moete li kazati i ostatak distiha?, ree Haajar. Otac ree: ena i adaha bolje je da obje su u zemlji, Bolje je da svijet ist je od te obje neisti. Haajar zapisa. Hamid ree: Jo... Jo ste rekli: pij mnogo

ROMAN

mlaenice. Pogotovo poslije jela. Rekli ste: mlaenica ovjeku produuje ivot. Mlaenica uspavljuje, ree Haajar. Hamid ree: Sjeam se da ste jo rekli: cijeni svoju mladost. Kad ovjek ostari, vie nije nizata. Pa, to je jasno, ree otac. Hamid ree: Jo ste rekli: ovjek do trideseteetrdeste godine ide uzbrdo; onda krene nizbrdo. Zatim ste rekli: ja sam sada na nizbrdici. Sada?, ree otac. Malo je razmislio. Sada sam na ravnom putu. Ni na uzbrdici, ni na nizbrdici. Da li biste voljeli da ste na onoj svojoj nizbrdici?, upita Hamid. Otac ree: Ne. Ne. Volio bih da sam na uzbrdici. Samo na uzbrdici. Haajar se odjenuo. Zapisivao je. 22. Ustao sam i otiao u kuhinju. Htio sam da se probudim. Jutarnja svjetlost ula je u sobu. A i jutarnja cia. Prozor je bio otvoren. Zatvorio sam ga. vrsto. Rekoh, hvala Bogu da sam se izbavio iz tih ludorija. Ja, strunjak za snove, znao sam da je jutro u snu bilo znak buenja; kao hladnoa vode, kao mokrenje. Vratio sam se u sobu. Svjetlo u sobi bilo je jo uvijek upaljeno. Soba je bila osvijetljena; ne ba kao kuhinja, ali osvijetljena. Ona trojica jo uvijek su sjedila, svako na svom mjestu, a i sofra od doruka i dalje je stajala na podu. Haajar je neto pisao. Mene uhvati kaalj. Otac ree: Nije to nita. Bit e ti bolje. Samo se dobro utopli. Jako mi je loe, izgleda da sam se i prehladio, rekoh. Nita to nije. Mladalaka vatra sve zalijei, ree otac. Sjeo sam i opet se vrsto umotao u deku. Hamid ree: Momci, puno vam hvala! Uinili ste mi veliku uslugu. Neko vrijeme ostat u ovdje; onda u se, kad bude prilike, malo raspitati; moda pronaem neki vei stan. Kakvu uslugu?, upitao sam. Ree: Veliku! Ne govorim to iz utivosti. Ovih dana teko je pronai stan. Naravno, za vas dvojicu ovdje ima dovoljno mjesta; ali, za dvoje koji tek stupaju u brak jako je teko. I ti si, uo sam, u Isfahanu traio stan. Zasigurno zna koliko je teko. Ne znam o emu govori, rekoh. Hamid se nasmija. Ti kao da ba i nisi pri istoj! Okrenu se prema mom ocu. I Haajar je
BEHAR105106

pogledao, da vidi smiju li se i oni. Posmatrali su me i smijali se. Mene ste nali zafrkavati?, rekoh. Hamid suspregnu smijeh i ree im: Hajde da mu kaemo. Mora da je toliko rasijan da je zaboravio na sve dogovore. Potom se okrenu prema meni. Dobro me sluaj! Ti ide s ocem u Isfahan. Dogovor je i da Haajar ostatak poeme napie kod svoje kue. A ja u svoju enu dovesti ovdje. Sa sreom!, ree otac. Haajar ree: Mora smisliti neko rjeenje za ove bubavabe. Jeste li ovdje uvijek imali bubavabe?, upita otac. Hamid ree: Ne. tavie, sada i nije sezona bubavaba. Ali, eto, u ovim rupama od stanova... Ne, neko vrijeme nismo imali bubavabe, ree Haajar. Ljeti bubavaba ima svuda; no, kada zahladi... Pogledao je Hamida i oprezno rekao: Pravo da Vam kaem, pojavile su se ovih zadnjih nekoliko noi. Zadnjih nekoliko noi?, ree otac. Reci od dana kad sam ja doao, olakaj sebi! Sva trojica prasnue u smijeh. Hamid ree: Bubavabe su moja briga! Kad vi odete, ja u ih sam srediti. Ali ja ne idem, rekoh. Ne ide?, s osmijehom ree Hamid. Otac ree: Sine, nema druge. Morate se pomiriti. Poslali su me iz Isfahana da te vratim. Nemoj uiniti nita to e ti ocu ukaljati obraz. Neu se pomiriti sa enom, rekoh. U redu, nemoj se pomiriti; ali, vrati se, ree otac. Hamid opet ree: Momci, puno vam hvala. ena i ja nikada neemo zaboraviti vau uslugu. Okrenuo sam se prema ocu i upitao: Tata, je li istina da je majka zbog tebe presvisnula i umrla? Otac ree: Ne. Ja sam presvisnuo zbog tvoje majke. Ali, kad si ti umro majka nije bila iva. Nije. Ali sam je svaku no sanjao. I ja tebe sanjam svaku no. Onda pazi da ne presvisne! Prasnue u smijeh. ta ti to pie?, viknuo sam na Haajara. Ovo to priamo, ree. I ta e s tim?, upitah. Ree: Moda e mi biti od koristi. Za ta?

Za moju poeziju. Za poemu koju pie? Da. Moe li nam proitati jedan dio, iz dijelova koje dosad nisi itao? Da, naravno, ree Haajar. Ustade i sa stola podie pregrt papira. Neko vrijeme je traio, a onda je iz papira izvukao jedan list. Iz dijelova koje dosad nisi itao, ponovo rekoh. Haajar ree: Dobro. Ovo ti dosad nisam itao. Sjede na stolicu i prvo saeka da se svi utiaju; zatim isturi prsa i poe da ita: Od mosta do mosta, Sijosepol, Hadu... Taram-taram-tam-taam! Bio je to Hamid, koji je davao ritam. Otac prasnu u smijeh. ... do kraja rijeke... ... do kraja rijeke..., ponovi Hamid, poe da pljee i ree: Bravo! Ovo je bilo izvrsno! I otac zapljeska, mislei da je itanje poezije time zavreno; no, Haajar je sve jednako itao i otac vie nije zapljeskao, ali se valjao od smijeha. Buno pljeskanje i smijeh njih dvojice nisu mi doputali da ujem ta to Haajar ita, poto je on i dalje itao ne obazirui se na njih. Nastojao je da ita glasno, ali galama njih dvojice bila je vea, tako da sam s mukom uo ovih nekoliko zadnjih rijei: Movara tamo je, onima to na rijeku se zaputie, bremenita i uzburkana. Vie nije itao. Podigao je glavu s papira i nasmijeio se. Bilo je jasno da je proitao ono to je elio proitati, i nije pridavao znaaj tome da li ga je neko sluao ili nije. Otac je s mukom suspregnuo smijeh; potrljao je oi, vlane od suza, i rekao: Svaka ast! Htio sam neto pitati, kako bih pokazao da sam barem ja sluao. ta si htio rei onim tamo je?, upitah. Ree: Nita. Zar je mogue? Prvo ti kai ta eli rei tom priom koju pie. Ja? Da, ti. Kojom priom? Priom koju su pisao ovih nekoliko noi. Misli da ja ne znam? Pravio sam se da spavam, kako bi ti mogao na miru raditi.
165

ROMAN

Bilo je oito da je to rekao iz ljutnje. Mislio je da i ja hou da ga zafrkavam, pa je uzvraao otkrivajui moju tajnu. 23. Sklopio sam oi i neko vrijeme drao ih sklopljene. I drao ih sklopljene. Toliko sam ih drao sklopljene da su mi kapci oteali, i hvatao me je san. Znao sam, ako je ovo san i ako me u ovom snu uhvati san, i kad se probudim iz drugog sna jo uvijek u biti u prvome, i moram se i iz njega probuditi. Ne smijem dopustiti da me san uhvati. Otvorio sam oi i vidio oca. Zdravog, jakog, bezbrinog. Jo uvijek se smijao. Rekoh: Pravo kai jesi li ti iv? Da. iv sam, ree uvjereno. Ustao je i pokazao mi se, od glave do pete. Micao se. Imao je zapreminu. Doi, provjeri!, ree. Ustao sam. Dodirnuo sam ga. Omirisao ga. Nije mirisao na mrtvaca. S osmijehom ree: Hoe da idemo na rijeku? Otkud ovdje rijeka? Ovo je Teheran, rekoh. Uvjereno ree: Provjeri! Otiao je do vrata. Pored vrata je zastao, ekajui me. Bacio sam deku. Preko odjee sam navukao kaput i izali smo na vrata. Da sam spavao, sad kada smo izlazili napolje, na ovoj hladnoi s poetka jutra, probudio bih se; meutim, izali smo, bilo je jako hladno, a jutarnja svjetlost veoma otra; no, nisam se probudio. Dakle bio sam budan, a ovjek koji je pored mene hodao ulicom uistinu je bio moj otac. U koulji kratkih rukava. U ovo doba godine. U ovo doba dana. Na ovom vremenu. Na ovoj svjetlosti koja donosi uvjerenost. Upitao sam: Zato nisi odjenuo sako? Ne treba. Uope mi nije hladno, ree. Kuda emo?, upitah. Idemo u Lalezar23, ree. Pitao sam: Zato tamo? Imam posla, ree. Kakvog posla?, upitah. Ne pitaj!, ree. Mnogo volim taj kraj. Moj Teheran je tamo. Raskre Kont, ulice Lalezar, Eslambul, Ferdusi, Sadi, Mohberoddoule, Manuehri samo taj kraj dobro poznajem. Bilo je toliko rano da uope nije bilo taksija.

Jedan dotrajao Opel 61 stade nam pred noge. Odvezao nas je prema ulici Ferdusi. Sjeli smo pozadi. Usputne ulice bilo su potpuno puste. Nastojao sam da ne gledam oca, ne bi li ga nestalo. U retrovizoru, pogled mi pade na vozaa Opela: bio je to moj nekadanji ef. Pozdravili smo se, predstavio sam mu oca. Ona velika grba koju je imao, i nizak stas, za volanom se nisu previe primjeivali. Sigurno je neto stavio pod sebe kako bi se podigao, a i tako mu je glava dosezala tek visinu volana. Rekao je da taksira rano izjutra i krajem veeri jer su ulice tada puste a trokovi na enu i dijete veliki, i ovjek se mora dovijati kako god moe. Okrenuo je glavu prema meni i kazao: Rekao sam ti koliko je volim. Da, sjeam se, rekoh. Pitao me je za enu i rekao: Pozdravi je! Svakako, rekoh. Izali smo na poetku ulice Manuehri. Nije htio uzeti novac. Htio je da bude ljubazan. No, tekom mukom uspjeli smo mu platiti. 24. Zali smo u ulicu Manuehri. Ti ree, ovdje ima posla?, rekoh. Ree: Da. Poi za mnom! Kae, poznaje ovaj kraj?, rekoh. S osmijehom ree: Ovaj kraj poznajem kao vlastiti dep. Onaj kraj, malo prema gore, ne poznajem, ali ovaj poznajem i bolje od tebe. Iao je naprijed i bio ivahniji i raspoloeniji nego ikad (nego svih onih jutara kada smo zajedno ili na rijeku). Obuze me smijeh. Zato se smije?, upita. Rekoh: Koji si ti prepredenjak! itavu jednu godinu svi smo mislili da si umro; ali, ti si zaista iv. Zar ne? Naravno da sam iv. Zar ne vidi? Stigli smo do jednog proirenja i ulica se zavrila. Bili smo na obali rijeke. Tano naspram nas, na drugoj obali rijeke, bilo je drvee s isprepletenim kronjama, a iza drvea se uzdizala visoka planina otrog vrha koju sam brzo prepoznao: bila je to naa planina Soffe. Rekoh: E! Pa, ovo je naa rijeka! Ree: ta je tebi? Ovo je raskre Kont. A ovo je ulica Lalezar. Rekao sam da ovaj kraj poznajem bolje od tebe! Pogleda oko sebe i ree: Odavde imam mnogo uspomena. itav jedan ivot proveo sam ovdje. Sunce se podizalo s nae lijeve strane, od

23

Ulica u Teheranu. (Prim. prev.)

kraja rijeke, iz pravca movare. Skrenuli smo udesno. Napravili smo nekoliko koraka. Ree: Za vrijeme rata drugog rata, naravno; Drugog svjetskog rata, a ne ovih ratova koje sada vidi... Da? Za vrijeme rata, ovdje je bila jedna kafana. Gdje? Tano ovdje. Vrhom cipele povukao je liniju po zemlji. Potom je izuo cipele i arape, skinuo koulju i hlae, i sjeo na kamen koji je stajao pored linije. Rekao mi je da i ja sjednem kraj njega. Skinuo sam kaput koji sam nosio i bacio ga na zemlju. Bio je to Hamidov kaput. Postalo mi je hladno. Htio sam da ga obuem. Predomislio sam se. Morao sam dopustiti da mi postane hladno, to hladnije. Jo se moglo posmatrati Sunce; jo uvijek nije prejako sijalo. Ali, od Sunca ovjek nita nema. Sunce je Sunce. Sunce Zajanderuda; Sunce Lalezara. Sva su Sunca jednaka. I?, rekoh. Bila je tano ovdje. Nekoliko stepenica vodilo je nanie. U njoj je sluen veoma dobar kebab. Bila je poznata u itavom Teheranu. Ovdje je pjevala jedna pjevaica iz Poljske. Imala je predivan glas. Moda su zbog njenog glasa kebabi ovdje bili tako ukusni. U to vrijeme bio sam u Teheranu. Bio sam, otprilike, tvojih godina. Doao sam bio u Teheran da traim posao, mada je u Isfahanu bilo mnogo posla; ali, za onamo me nita nije vezalo. Mrzio sam Isfahan. Mrzio sam krojaki zanat... A rijeku? ... Kad god sam imao para, odlazio bih u tu kafanu. Jeo sam kebab i sluao glas te Poljakinje. Toliko sam dolazio ovdje da sam se sprijateljio s Poljakinjom. Ovdje nije imala nikoga. Oca, majku, mua i djecu ubili su joj Nijemci, i samo je ona uspjela da pobjegne i doe u Iran. U to vrijeme, kad sam ja bio tvoje dobi, ona je imala trideset godina. Bila je vrlo prijazna i topla ena. Po dobroti joj nije bilo ravne. Ja nisam bio tako dobar, ali slagali smo se. Tano je da sam bio mlai od nje, i da je ona, spram iranskih ena, bila via; ali, ni ja nisam bio kakav sam sad. Imao sam figuru kao dvije tvoje. Bili smo priblino iste visine. ivjela je sama. Silno je voljela Poljsku. Znala je tek nekoliko rijei perzijskog, ali i s tih nekoliko rijei objasnila mi je kako je ivjela prije nego to je dola u Iran; kakav je odnos imala s muem; kako su Nijemci, kada su napali, poinili masovna ubistva. S tih nekoliko rijei rekla bi sve to je eljela da kae. Pokazivala mi je fotografije mua, djece, Varave i

166

ROMAN

drugih gradova u Poljskoj. Sve pjesme koje je pjevala ticale su se Poljske, veinom poljskih rijeka. Jo uvijek se sjeam imena jedne od tih rijeka rijeke Visle, koja tee kroz Varavu. Toliko je obilna vodom da po njoj plove i brodovi. Uliva se u more. Tamo se sve rijeke ulijevaju u more. Rekao sam, i mi imamo jednu rijeku koja se ulijeva u movaru. Silno sam elio da je odvedem tamo i pokaem joj rijeku, ali nisam uspio. Prije nego se ukazala prilika, rat se zavrio i ona se vratila u Poljsku. ta bi ovjek. Voljela je Poljsku. A i ja sam se vratio u Isfahan. I ti si volio Isfahan? Ne. Mrzio sam ga. Ali, Poljakinja vie nije bila ovdje; zato bih onda ostao u Teheranu? Kamo sree da si otiao s njom. Ili da je ona s tobom dola u Isfahan. Ne bi ilo, dragi moj. Ona je bila Poljakinja, a ja Isfahanac; ona pjevaica, a ja... Ta, jo nisi bio postao kroja. Ne. Ali, otac mi je bio kroja. Kad je Poljakinja otila, i ja sam se vratio u Isfahan i postao kroja. teta. Krojaki zanat me je postarao. Dobro je da si

izgubio radnju. Izgubio? Zabadava! Utrapili su ti kerku kako bi ti uzeli radnju. Dobro su te nasankali. Ali, nema veze. Ja od te radnje nisam vidio nikakva dobra; ne bi ni ti. Ja neu ostariti? Nasmijao se. Ustao sam. Nego, jesi li to stvarno ti?, upitah. Da. Naravno da jesam, ree s osmijehom. Rekoh: Kai mi istinu. Zato bih ti lagao?, ree. Spava li ili si budan?, upitah. Ree: Kakvo je to pitanje? Prije minut si pitao jesam li mrtav ili iv; sad pita spavam li ili sam budan. ta hoe time rei? Rekoh: Pa, dobro. A ja? Spavam li ili sam budan? Otkud ja znam?, ree. Pitaj sebe. Ne znam, rekoh. Kako to?, upita. Rekoh: Hajde da provjerimo! Hajde!, ree.

Opali mi amar!, rekoh. Opalio mi je amar. Nita se nije promijenilo. Bio sam na istom mjestu. S ocem. U ulici Lalezar. Na obali rijeke Zajanderud. Iznad stepenica koje su prije nekih etrdeset godina vodile prema jednoj kafani u podrumu. Poskoio sam. Opet se nita nije promijenilo. Bio sam na istom mjestu. I otac je. Pomokrio sam se. Ba tako je bilo. Mokrih hlaa stajao sam na istom mjestu. A otac se vrtio u krug, kako to rade pahlevani. Opet sam poskoio. Poeo sam da trim. Skakao sam i trao. Bacio sam se u vodu. Zaronio sam. Voda mi je prela preko glave. Iao sam sve dublje. Koliko god dublje sam iao, noge mi nisu dosezale dno. I tako sam iao sve dublje i dublje, i to god sam dublje iao voda je postajala sve toplija. Na samom dnu, voda je bila topla tano po mjeri po mjeri moga tijela. Kada sam stigao na dno, u mojim je uima bio samo zvuk pjesme neke ene. Zvuk neke neobine pjesme iz daleka. Novembar 1981.

Biljeka o piscu
Dafar Modarres Sadeki (afar Modarres Sdeq) roen je 1954. u Isfahanu, gdje je zavrio osnovnu i srednju kolu. 1972. upisao je studij engleskog jezika i knjievnosti na Univerzitetu Teheran. Njegova prva kratka pria objavljena je 1973. u mjesenom asopisu Rudaki (Rdak). Prva njegova zbirka, koja sadri osam kratkih pria i nosi naslov Djeca se ne igraju (Baeh bz namkonand), objavljena je 1977. Iste godine napisao je novelu pod naslovom Predstava (Namye), koja je objavljena u ljeto 1980. Osim dviju navedenih knjiga, objavio je jo etiri zbirke kratkih pria i jedanaest romana. Zbirke kratkih pria: - Sudbina drugih i druge prie (Qesmat-e dgarwa dstnh-ye dgar) (1985.) - Dvanaest pria (Dawzdah dstn) (1990.) - Na moru, odmor i sloboda (Kenr-e dary, moraxxas wa zd) (1997.) - S onu stranu ulice (n taraf-e xiybn) (2001.) Romani: - Movara (Gwxn) (1983.) - Balon Mehta (Blon-e Meht) (1989.) - Carevo putovanje (Safar-e kasr) (1989.) - Nigdjegrad (Nko bd) (1990.) - Konjska glava (Kalle-ye asb) (1991.)

- Sauesnik u zloinu (ark-e orm) (1993.) - Predstavka (Arz-e hl) (1997.) - ahkelid (hkeld) (1999.) - Budan sam do jutra (Man t sobh bdram) (2003.) - Voda i zemlja (b o xk) (2005.) Romani Carevo putovanje, Konjska glava i Sauesnik u zloinu ine trilogiju. Osim pisanja kratkih pria i romana, bavi se jo i prevoenjem, te prireivanjem za tampu klasinih tekstova na perzijskom jeziku. 1992. pod naslovom Lutrija, ehov i druge prie (Ltr, exow wa dstnh-ye dgar) objavio je prijevod na perzijski jezik zbirke koja sadri sedam kratkih pria od Shirley Jackson, Anne Tyler, Ann Beattie, Johna Updike-a, Raimonda Carvera, Tobiasa Wollfa i Kazuo Ishiguro-a. Dosada je priredio za tampu sedam klasinih tekstova na perzijskom jeziku. To su: - Prijevod Tabarijevog Tefsira (Tarome-ye tafsr-e Tabar) - Rumijeva kazivanja (Maqlt-e Mouln) - emsova kazivanja (Maqlt-e ams) - Historija Sistana (Trx-e Sstn) - ivotopis Allahovog poslanika (Srat-e Raslollh) - Knjiga o udesima (Ayebnme) - Kazivanja ejh Iraka (Qesseh-ye eix-e erq) - Historija po Bejhakiju (Trx-e Beihaq)

BEHAR105106

167