Aristotelova etika

VELJAN ADNAN ODSJEK SOCIOLOGIJA

Aristotelova etika je izrazito teleoloka. Aristotela zanima ono djelovanje koje vodi ka ovjekovom dobru, a ne ono koje je ispravno po sebi bez obzira na sve ostalo. Ono to pospjeuje postizanje ovjekovog dobra ili ljudske svrhe Aristotel naziva valjanim djelovanjem, a djelovanje suprotstavljeno postizanju istinskog dobra jeste ravo djelovanje.

Aristotel istie, da ako postoji neki cilj, koji elimo radi njega samoga i radi kojeg elimo sve druge podreene ciljeve i dobra, onda e to krajnje dobro biti ono najbolje dobro, u stvari samo dobro. Aristotel je nastojao da otkrije kakvo je to dobro i kakvo je znanje koje mu odgovara. Kada je rije o ovom drugom pitanju, Aristotel utvruje da je politika ili nauka o drutvu ta koja prouava ono to je dobro za ovjeka, isto dobro je i za pojedinca i za dravu, mada je svako dobro vee i plemenitije ako se nalazi u

Etiku, dakle, Aristotel shvaa kao granu nauke o politici ili drutvu, iji predmet jeste ljudsko djelovanje. Ljudsko djelovanje, se ne moe odreivati matematikom tanou, pa samim tim na pitanje:ta je dobro?ne moe se odgovoriti sa onom tanou, sa kojom se moe odgovoriti na jedan matematiki problem. Djelovanje svojstveno ovjeku, prema Aristotelu jeste djelovanje u skladu sa umom, a to je djelovanje vrline, jer je Aristotel osim moralnih vrlina razlikovao i intelektualne vrline.

Pravednost prema Aristotelu

U petoj knjizi Nikomahove etike, Aristotel raspravlja o pravednosti. Pod pravdom on podrazumijeva: a) Ono to je zakonito, b) Ono to je poteno i jednako. o Prva vrsta pravde, tzv. opa pravda se praktino izjednaava sa gostovanjem zakona, naime, on je ubijeen u pozitivnu i vaspitnu funkciju drave.

Pojedinana pravda se dijeli na: Distributivnu pravdu- prema kojoj drava raspodjeljuje dobra svojim graanima prema zasluzi, Korektivnu pravdu-popravljaka pravda, dijeli se na: graanski i krivini zakon. Pravda je, prema Aristotelu, sredina izmeu vrenja i trpljenja nepravde.

Vrlina za Aristotela
Vrlina-(u vezi sa pojmom entelehije), nije ni afekat, ni mo, nego nain ponaanja kojim ovjek postaje dobar i kojim e svoje djelo dobro izvriti; U podjeli vrlina, Aristotel polazi od podjele due na 2 oblasti: - nerazumska i - razumska

U nerazumskoj oblasti jedan je dio svim stvorenjima zajedniki, i njime se sva stvorenja razvijaju (onaj dio koji je uzrok ishrani i rastenju)-porivi izvan kontrole razuma; Razumska oblast-obuhvaa promatraki i rasudbeni diorasuivaki dio. Vrline rasuivakog dijela due jesu ili umijee, stvaralaka sposobnost prema istinskom razumu; te praktina mudrost ili razboritost

Praktina mudrost(fronesis) se dalje dijeli, prema predmetu primjene. Ako se bavi dobrom pojedinca, onda je to praktina mudrost u uem smislu ili razboritost; Ukoliko se bavi porodicom, voenjem domainstva, praktina mudrost se naziva ekonomija, domostroiteljstvo (); Ukoliko se bavi dravom, naziva se politikom naukom u irem smislu.

Politika nauka u irem smislu, dalje se dijeli na: a) Ustavotvornu ili zakonodavnu (politiku u uem smislu), b) Rukovodstvenu ili upravljaku sposobnost. - A ova posljednja se dijeli na savjetodavnu i pravosudnu djelatnost. - Uprkos svim ovim podjelama,vano je zapaziti da je to, ustvari, uvijek ista vrlina koja se,ako je usmjerena na pojedinca, naziva praktinom mudrou, a politikom ako se bavi dobrom drave.

Intelektualne vrline spoznajne sposobnosti jesu (episteme), znanstvena sposobnost dokazivanja, pomou koje dajemo dokaze i (nous) ili intuitivni um, kojim na osnovu iskustava shvaamo neku opu istinu o odreenom broju pojedinanih sluajeva, a zatim tu istinu ili naelo sagledavamo kao neto oevidno. Jedinstvo uma i znanja daje teorijsku mudrost - (sofia).

Razmatrajui intelektualne vrline, Aristotel ih dijeli prema dvije umne sposobnosti: 1) Sposobnost saznavanja, kojom uoavamo ono to je nuno i to ne podlijee nikakvoj sluajnosti, 2) Sposobnost prosuivanja, sposobnost donoenja sudova, koja se bavi onim to nije izvjesno.