TEORIJA DRŽAVE ROBERT NOZICK-a

Osnovna Nozick-ova teza:

1) da država postoji kao činjenica u prirodnom
stanju, tj. da ona nužno izrasta iz same
strukture odnosa u prirodnom stanju;

2) te da je iz samih prirodnih prava moguće

odrediti legitiman opseg državnih ingerencija.
 Prirodno stanje
Nozick polazi od od lokovske interpretacije prirodnog stanja :

-U prirodnom stanju pojedinci u “stanju savršene slobode da

određuju svoja djela i raspolažu svojim vlasništvom i osobom
kako nalaze shodnim, u granicama prirodnog zakona, a da to
ne ovisi o dopuštenju ili volji nekog drugog čovjeka“ [princip
slobode].

-Prirodni zakon zahtjeva da „niko ne smije nauditi tuđem

životu, zdravlju, slobodi ili vlasništvu“. [princip neagresije]
 Nužnost zaštitne agencije
• prirodni zakon sam po sebi ne isključuje
postojanje agresorskog ponašanja

• To znači da se iz samog prirodnog stanja,

djelovanjem sila konzistentnih postulatu
slobode i prirodnog prava, pojavljuje potreba
za nekom vrstom zaštitne agencije
 Kritika anarhizma
U anarhističkoj situaciji moguća su samo tri scenarija:

1) Jedna od agencija odnosi prevagu, tj. njeni su klijenti efikasnije zaštićeni od klijenata
konkurentskih agencija, pa će klijenti tih manje efikasnih agencija, prije ili kasnije, svi preći
najefikasnijoj agenciji.

2) „Jedna je agencija centralizirala svoju vlast na određenom teritoriju, druga na drugom.

Svaka dobija bitke koje se vode blizu njihova središta moći, i uspostavlja se određeni
gradijent. Ljudi koji koriste usluge jedne agencije a žive na području koje nadzire druga, ili
se presele bliže sjedištu matične agencije, ili počnu koristiti usluge te druge zaštitne
agencije.“

3) Konkurentske agencije se podjednako uspješno bore. Da bi izbjegle skupe i neučinkovite

sukobe, dogovore se da će angažovati treću stranu, nezavisnog arbitra, koji će presuditi u
slučaju spora u kojem one same ne mogu postići konsenzus, te da će odluku nezavisnog
arbitra poštovati. „Premda djeluje nekoliko agencija, postoji jedinstveni federalni
pravosudni sustav kojeg su sve agencije sastavni dijelovi.“

Ovo znači fundamentalnu stvar da država ne nastaje istorijski slučajnim društvenim ugovorom,
već spontano izrasta djelovanjem nevidljive ruke.
 Kritika kritike
Za pojavu države bitno je razlikovati monopol na upotrebu
sile i monopol na legitimaciju upotrebe sile.

Samo ovaj drugi monopol je dovoljan uslov za postojanje

države, jer država zapravo ne uvodi, i u realnom svijetu ne
može ni uvesti monopol na silu, već monopoliše pravo na
određivanje koja je vrsta upotrebe sile legitimna.

S obzirom da zaštitarske agencije ne prisvajaju sebi to pravo,

one kao da ne čine državu. Poenta je da teoretski uvijek
postoji mogućnost da se klijent odluči za alternativnu
agenciju koja ima isti legitimitet kao i vladajuća.
 Ultraminimalna država
• model ultramininmalne države, predstavlja državu koja
bi zadržala monopol nad legitimnom upotrebom sile,
ali bi “zaštitu i izvršenje usluge pružala jedino onima
koji kupe njezinu zaštitu i police izvršenja.“

• Takva država izbjegava kršenja prirodnog prava, jer

ljude koji su kupili usluge ultraminimalne države:
a) nije prisilila na kupnju, tj. na podvrgavanje monopolu
– drugi ljudi ne moraju ući pod njenu ingerenciju;
b) nije prisilila na prenos sredstava na one koji neće ili ne
mogu da kupe njene police osiguranja.
 Minimalna država
• svaka postojeća država, pa i ona minimalna,
preuzima i redistributivne aktivnosti, npr. u svrhu
pružanja zaštite svima, krši se prirodno pravo
pojedinih članova, nasilno redistribuirajući
njihova sredstva:

• (i) ona ne samo da monopoliše pravo nasilja; već i

(ii) prisiljava ljude na redistribuciju, tj. na ono što
oni neće i što ne bi uradili da ih monopolista sile
ne prinudi.
Odnos između agencije i neklijenata

Agencija anarhisti
Klijenti Ne-Klijenti

Građansko stanje posredništvo Prirodno stanje

klijenti agencije Ne-klijenti

 Dokaz za nužnost države veće od
ultraminimalne
Klijenti agencije međusobno su u stanju građanskog društva, a prema neklijentima su u
stanju prirodnog stanja. Tada je moguće:

1) da se pokuša teritorijalna getoizacija i odvajanje anarhista i klijenata agencije;

2) da se dopusti koegzistencija, a takođe, u slučaju eventualnog sukoba, da se dopusti da

neklijent, sam brani svoja prava prema svom vlastitom tumačenju situacije, i da kazni
klijenta, a da agencija naknado izanalizira njegovu reakciju, te da interveniše samo u
slučaju ako je pretjerao.

3) agencija zabrani neklijentu da djeluje direktno prema klijentu, već samo preko
agencije [agencija može proglasiti da će sankcionisati svako prerizično i neodmjereno
ponašanje prema svojim klijentima] to znači da je i neklijent zapravo korisnik usluga
agencije – tj. nasilno je uvučen u sistem.
 Legitiman opseg države
• Što se tiče klijenata stvar je jasna: zaštitna agencija ima pravo da
prosuđuje opravdanost svih ponašanja svojih klijenata i da ih na osnovu te
prosudbe sankcioniše.

• Država ima i pravo da sankcioniše [spriječi i sl.] svaki unutrašnji i spoljašnji

akt za koji već unaprijed zna da je nepravičan i destruktivan, jer je to
očigledno prirodno pravo.

• Država nema pravo da sankcioniše aktivnosti za koje se ne može unaprijed

odrediti njihov karakter: jer (i) jasno je da pojedinci kao pojedinci nemaju to
pravo; a (ii) nije jasno da to pravo može nastati iz bilo koje kombinacije
prirodnih prava pojedinaca.
 “Zakon dopustivog djelovanja”
• Pravo države da sankcioniše ona djelovanja koja su u visokom
stepenu rizična, čak iako se sama u datom konkretnom slučaju ne
pokažu kao destruktivna, jer sam visokorizični potencijal ovih djela
znači izlaganje klijenata opasnosti [strahu, strepnji itd.] na koju
neklijenti nemaju prirodno pravo:

“Ako bi djelo A predstavljalo povredu Q-ovih prava osim ako

nije ostvaren uvjet C, tada netko ko ne zna da vrijedi C ne smije
činiti A”

Ili:

“Ako netko zna da bi djelo A predstavljalo kršenje Q-ovih prava

osim ako nije ostvaren uvjet C, ne smije učiniti A ako ne zna da
vrijedi C.”
Prelaz od ultraminimalne ka minimalnoj državi

Na osnovu “zakona dopustivog djelovanja” događa moralno zahtjevan

prelaz od ultraminimalne ka minimalnoj državi:

ultraminimalna država:
1) monopoliše upotrebu sile,

2) da bi bila legitimna mora obezbjediti zaštitu svojim klijentima od

prerizičnih dejstava neklijenata.

3) Ali, ona isto tako mora obezbjediti određenu nadoknadu neklijentima za

zabranu njihovih potencijalno neugrožavajućih i neopasnih aktivnosti!

4) To čini oporezujući klijente. – tj. ona pored monopola sile preuzima i

redistributivnu ulogu.
 Kritika Rawls-ove teorije pravde
Dva generalna modela teorija prevde:
1. teorija ograničenja
2. teoriju cilja

Legitimna država bi morala biti zasnovana na teoriji

ograničenja.
Rawls-ova teorija je iz klase teorije cilja.
 Rawls: “princip maksimalizacije”
Nejednakosti, koje će se nužno javiti usljed specijalizacije i
različite distribucije prirodnih talenata, pravedne ako-i-
samo-ako se događaju na način da se prilikom poboljšanja
položaja najpovlaštenijih [najtalentovanijih, i sl.] položaj onih
najlošije stojećih takođe poboljšava ili je bar na istom nivou.

Prihvatanje ovog načela je nužno, jer u suprotnom ne bi bilo

moguće pridobiti lošije stojeće na društvenu saradnju, te bi
se sistem svima nužne kooperacije urušio.
 Argumenti protiv “principa
maksimalizacije”
1) Teorija cilja

2) arbitrarnost: “da li je to pravičan sporazum na temelju kojeg

bi oni slabije obdareni mogli očekivati voljnu saradnju
drugih?”

3) položaj “lošije stojećih” je proizvoljna mjera: on je lošiji u

odnosu na “bolje stojeće”, tj. on nije takav sam po sebi – ako
eliminišemo drugu grupu prva prestaje biti to što jeste.
 “Teorija ovlaštenja”
Nozikova teorija minimalne države bazirana je na specifičnoj teoriji
pravde – tzv. teoriji ovlaštenja:

Tri osnovna postulata:

1. Pravednost sticanja: prema Lokovoj teoriji vlasništva čovjek
postaje vlasnikom nekog resursa “miješajući svoj rad s resursom”.

2. Pravednost prenosa: prenos je pravedan ako je rezultat

neprisilnog slobodnog izbora učesnika u prenosu.

3. Načelo rektifikacije: je zahtjev da se utvrdive istorijske nepravde

u sticanju i prenosu kompenziraju ili anuliraju.
 Model za Utopiju
očigledan uslov stabilnog svijeta je da “nijedan stanovnik takvoga svijeta ne može zamisliti
alternativni svijet u kojem bi radije živio”.

1) Niko [osoba A] se ne može postaviti u poziciju monarha-apsolutiste, jer će svi drugi

odmah željeti van iz tog svijeta minimalno u svijet koji je potpuno isti ali bez A.

2) Član asocija tog “svijeta” postaje se slobodnom odlukom svakog pojedinog člana.

3) Član asocijacije tog “svijeta” postaje se na način razmjene. Rigor ulaska glasi: da bi se
postalo dio nekog svijeta [asocijacije], odn. da se ne bude isključen iz njega, potrebno
je da svi ostali članovi smatraju da su troškovi prisustva manji od dobiti koje
asocijacija ima od tog prisustva.

4) Nužnost konkurencije: Monopolska cijena kojom bi asocijacija mogla ucijeniti članove

nemoguća je samom strukturom utopije koja omogućava da se članovi ponude
drugoj asocijaciji, tj. da organizuju drugu asocijaciju, tj.drugi „svijet“.