Professional Documents
Culture Documents
Spoljna Politika I Diplomatija Evropskih Država Poslije Francuske Revolucije - Bečki Sistem Ravnoteže Snaga
Spoljna Politika I Diplomatija Evropskih Država Poslije Francuske Revolucije - Bečki Sistem Ravnoteže Snaga
diplomatija evropskih
država poslije
Francuske revolucije -
Bečki sistem
ravnoteže snaga
Francuska revolucija 1789. je značila ubrzani nacionalni preporod
Francuske u kojem je uništen stari režim, sa apsolutističkom monarhijom
i feudalnim odnosima.
Pokušaj Austrije i Pruske da vojnom intervencijom kod Lorena sruše rezultate revolucije
jakobinci su zaustavili u septembru 1792.
Rat je uskoro iz faze odbrane domovine prešao u fazu progona neprijatelja s one strane
granice. Francuska vojska je nakon zauzimanja gradova u Njemačkoj (Majnca i
Frankfurta na Majni) krenula u osvajanje Savoje i Nice. Ipak, najznačajniji pohod iz te
faze rata koji je kao i prethodni rezultirao aneksijama u korist Francuske bio je upad u
Belgiju u martu 1793.
Uspjesi jakobinaca, doveli su do formiranja Prve koalicije evropskih država 1793. Činili su
je: Austrija, Pruska, Rusija, Engleska. Međutim jakobinci su uspjeli da zavođenjem opšte
vojne obaveze mobilišu 700.000 vojnika i da u bici kod Flerija (26. juna 1794) poraze
snage Prve koalicije.
Razdor u jakobinskoj stranci i Termidorski prevrat 27. jula 1794.
(giljotiniranje Robespjera i Sen Žista) i neuspjeh jakobinskog ustanka u
Parizu 1795. okončani su donošenjem buržoaskog republikanskog ustava
od 1795. koji je bio osnova vlade Direktorijuma 1795-1799.
Osvajanje Jonskih ostrva i Malte u Sredozemlju kao i ekspedicije Bonaparte u Egiptu bila
su naredna etapa kolonijalne politike Francuske Poslije ekspedicije u Egiptu i prethodnog
učvršćivanja francuskog uticaja u Holandiji; Švajcarskoj i u Sredozemlju 1798. došlo je do
obrazovanja Druge koalicija evropskih država protiv Napoleona.
Po povratku iz Egipta uz pomoć visoke buržoazije Napoleon je izvršio
državni udar i uzeo svu vlast u svoje ruke kao Prvi konzul Francuske
republike.
Mir u Amijenu 27. marta 1802. između Francuske i njenih saveznika s
jedne i Velike Britanije s druge označio je kraj Druge antifrancuske
koalicije. Ovaj mir nije donio značajnije teritorijalne izmjene a značajan
je zbog toga što je doveo do jedinog perioda mira između Francuske i
Velike Britanije u vrijeme Napoleona. Do nastavka daljeg ratovanja
došlo je već u maju 1803.
Oreol ratnog pobjednika otvarao mu je prostor da još snažnije učvrsti
ličnu vlast. Za doživotnog konzula proglašen je 2. avgusta 1803. a 18.
maja 1804 za cara.
Ratovi koje je Francuska republika povela protiv evropskih monarhija
poslije proglašenjem Napoleona za cara, imali su osvajački karakter.
Napoleonovi ratovi su definitivno srušili sistem odnosa koji je postojao u
Evropi u XVIII vijeku i radikalno izmijenili političku kartu evropskog
kontinenta.
Napoleon je gospodario sjevernom Italijom, faktički je anektirao
Đenovu, Luku, ostrvo Elbu, Pijemont i Parmu. U jesen 1802. godine
Švajcarskoj je nametnuo svoj ustav i savez sa Francuskom. Pod
okupacionom upravom zadržao je Holandiju. Jug Njemačke bio je pod
francuskim uticajem, zbog uloge koju je ona imala u sekularizaciji
crkvenih posjeda. Istovremeno, Austrija je izgubila svoj raniji politički
značaj.
Kao i u Kampoformiju i Požunski mir 1805. Napoleon je izdiktirao
Austriji nakon pobjede francuske vojske nad austrijskim i ruskim
trupama. Austrija je morala da se odrekne Istre i Dalmacije i da prizna
Napoleona za kralja Italije. Ovim je završen i rat sa Trećom koalicijom.
Od potpune hegemonije u Evropi Napoleona je dijelila još samo Rusija.
Prvobitno je je nakon poraza ruske vojske u bici kod Fridlanda 1807. i
zaključivanja mira u Tilzitu, koji je obuhvatio i Prusku, došlo do
približavanja Rusije i Francuske. Ovim mirom je potvrđena pobjeda
Napoleona i nad Četvrtom koalicijom.
Ni kasniji susret sa carem Aleksandrom I u Erfurtu 1808. radi dobijanja
podrške Rusije za intervenciju Francuske protiv Austrije nije donio
diplomatski uspjeh Napoleonu.
Poslije toga počinju pripreme i Napoleona i ruskog cara za konačni
obračun. Rusija, koja je od 1806. bila u ratu sa Turskom da bi okončala
taj rat zaključila je veoma nepovoljan Bukureški mir 1812. Sa druge
strane, kao ratnog saveznika na svoju stranu uspjela je da privuče
Švedsku.
Nakon Napoleonove pobjede i nad Petom koalicijom i mira u Šenbrunu (14.
oktobra 1809) poslije kojeg je oženio austrijsku princezu Mariju Lujzu, Napoleon
se konačno okreće Rusiji.
Francuska je u Rusiji 1812. doživjela težak poraz. Nakon novih neuspjeha u
centralnoj Evropi antinapoleonovoj koaliciji pridružile su se Pruska i Austrija,
tako da su antifrancusku koaliciju sačinjavale tada Velika Britanija, Rusija,
Pruska, Austrija i Švedska.
Još u toku rata protiv Napoleona četiri savezničke sile Rusija, Velika
Britanija, Pruska i Austrija u Šomonu su zaključile ugovor kojim su se
obavezale da će ne samo voditi rat do konačne pobjede već i nadgledati
uslove izvršenja mira koji budu nametnuti Francuskoj (mart 1814).
Linkolnova vlada je 3. maja 1862. objavila opštu vojnu obavezu. Te godine vlada je
donijela i nekoliko socijalnih mjera. Jedna od najznačajnijih bila je uredba o dodjeljivanju
zemlje, Homestead Act. To je bila prva mjera ka likvidaciji ropstva.