Rješavanje arhitektonskih barijera

kod osoba sa invaliditetom

PROF.DR.SC.NEDIMA KAPIDŽIĆ -BAŠIĆ
Do skorašnjeg vremena se pri gradnji bilo kakvih građevinskih
objekata, uključujući i zdravstvene mislilo da će ih koristiti
samo zdravi dio populacije.
Na invalidne osobe se nije mislilo pa čak i kod gradnje
zdravstvenih objekata. One su bile izopćene iz društva.
Od sredine pedesetih godina 20. vj. se počinje na invalide
gledati sa humanije strane i uviđa se potreba njihovog
uključivanja u društvo kao osnovni princip njihove
rehabilitacije.
Prva prepreka njihovoj integraciji u društvo su arhitektonske
barijere.
Postavlja se pitanje:
šta je to arhitektonska barijera i
koliko bi poskupila gradnja ako bi se o tome vodilo
računa.

Osnovni parametar pri odlučivanju arhitektonske

barijere su invalidska kolica i mogučnost
manipulisanja tim kolicima od strane invalidne
ososbe.
Izgradnja objekta bez arhitektonske barijere bi
poskupila za manje od 0,1% cjelokupne investicije.
Neophodno je upoznati arhitekte sa pojmom umanjena
tjelesna sposobnost, kao i sa time šta u stvarnom životu to
znaci.
Moraju znati kakvih sve invalida ima i šta koji od njih
zahtijeva.
Ovo je moguce ostvariti pokretanjem jedne šire društvene
akcije ili, još bolje, u okviru redovne edukacije na fakultetu.
Potrebna je odgovarajuca zakonska regulativa da bi se
omogučilo invalidnoj osobi da koristi sve prostore koji su joj
potrebni bilo da je rijec o projektima izgradnje novih ili
adaptacije postojecih objekata.
Što se tiče pomagala koje koristi invalidna osoba to
mogu biti: Invalidska kolica, štapovi, štake, hodalice,
proteze.
Invalidska kolica: To je ortopedsko pomagalo koje
omogučava nepokretnim i teško pokretnim
osobama kretanje. Ima ih različitih vrsta i za različite
namjene, kao što i osobe koje ih koriste mogu biti
različitih mogučnosti za aktivnosti.
Hodalice: Mogu biti bez i sa točkovima koje moraju
biti opremljene kočnicama što je važno kod hodanja
niz brdo.
Štake i štapovi: to su najčešće korištena ortopedska
pomagala. Osobama koje ih koriste treba malo veći
prostor nego zdravima zbog zabacivanja pomagala u
stranu.
Arhitektonski elementi koji prave najveće probleme:
vrata, pragovi, stepeništa i liftovi.
VRATA:
jednokrilna, dvokrilna, klizna-svaka mogu
predstavljati problem osobama u invalidskim
kolicima.
Ne smiju biti uža od 90 cm.
Rukohvati moraju biti na visini od 1 m za odrasle,
75 cm za djecu.
Ne smije iza vrata biti uzak hodnik.
Otvaranje vrata ne treba biti usmjereno prema
hodniku.
Neophodno je da bočni zid bude odmaknut od
otvora vrata minimalno 50 cm.
Da bi osoba mogla zatvoriti vrata za sobom
neophodno je montirati rukohvat na suprotnoj
strani od one na koju se vrata otvaraju, na visinu od
1 m, odnosno 75 cm.
Pragovi
Često su neprelazna prepreka za
osobe u kolicima.
Ne smiju biti viši od 2 cm.
Najbolje bi bilo staviti specijalne
pragove koji su zaobljeni.
Najbolje je da se pragovi izbjegnu
ako je to moguće.
Stepenice i liftovi
Osobe u invalidskim kolicima, u načelu, ne mogu
koristiti stepeništa.
Ako nije moguće instalirati klasičan lift povoljnih
performansi za invalide, konstruisane su posebne,
preklopne lift-platforme manjih dimenzija, koje se
kreću po šinama postavljenim umjesto jednog
rukohvata.
Namijenjene su za upotrebu u individualnim spratnim
kucama ili javnim zgradama u kojima promet osoba u
invalidskim kolicima nije velik, a omogućavaju im
samostalan odlazak s jedne na drugu etažu kuće u kojoj
žive, odnosno objekta u kom uće ili rade.
Ako se izuzmu osobe u invalidskim kolicima, stepeništa
upotrebljavaju sve ostale kategorije lica umanjenih
tjelesnih sposobnosti.
Zbog toga je, prilikom projektovanja, potrebno obratiti
odgovarajucu pažnju na stepeništa, odnosno na njihovo
odgovarajuce dimenzioniranje, dizajniranje i opremanje.
Širina dvokrakog stepeništa morala bi iznositi minimalno
260 cm, tj. svakog kraka pojedinacno 130 cm. Dužina
podesta i međupodesta ne bi trebalo da bude manja od
130 cm
Same stepenike treba profilisati i proracunati tako da ne
stvaraju dodatne probleme teško pokretnim osobama.
Dobro projektovani stepenici ne treba da imaju zakošene
obraze, niti bi na njima smjelo biti ikakvih zubova.
U protivnom, osobe sa povredama ili bolestima na donjim
ekstremitetima, sa protezama i štakama pričinjavaće,
naročito prilikom penjanja, imaće mnogo poteškoca.
Stepenice, takode, ne bi smjele biti ni suviše strme.
Trebalo bi da imaju odnos visine i širine stepenika od
maksimalno 17/29 cm, a njihov optimalan nagib bio bi kod
odnosa 14/32 cm, pri cemu se radi o tzv. stepenicama
blagog nagiba.
Na stepeništima bi trebalo koristiti rukohvate kakvi
se upotrebljavaju i na kosinama.
Trebalo bi da su postavljeni obostrano i na visini od
90 cm od prednjeg gornjeg ruba stepenika, da su
prepušteni na podeste za minimalno 30 cm, i da
posjeduju i nivo za djecu, niži od osnovnog za 25
cm i nešto manjeg profila (Ø=3 cm, umjesto Ø=4
cm).
Zbog slabovidih osoba bilo bi dobro da su stepenice
obrađene različitim svjetlosnim tonom ili
kontrastnom bojom, u odnosu na okolne
arhitektonske elemente (podest, hodnik, zidove, i
slicno), i da je rub svakog stepenika naglašen bojom
ili još bolje, drugačijim materijalom.
Sve navedeno veoma je važno
zbog slijepih i slabovidih
osoba, kojima donji i gornji
lomovi rukohvata, odnosno
mala izbocenja ili udubljenja
na njima, blago naglašeni
prstenovi i slicni detalji
najavljuju pocetak ili završetak
krakova stepeništa, kao i zbog
male djece kojoj rukohvati na
uobicajenoj visini ne pružaju
dovoljno siguran oslonac.
Materijal od koga se stepenice izrađuju ne smije biti klizav, a prije
i poslije samih stepenica, zbog funkcije njihovog najavljivanja,
trebalo bi da ima drugaciju strukturu ili površinsku obradu. Rub
stepenika takode je poželjno obraditi protivkliznim materijalom.

Zbog starih i iznemoglih lica,

trudnica i drugih bilo bi
dobro, na svakom podestu
predvidjeti po jedno
preklopno sjedište,
namijenjeno njihovom
odmoru.
Ukoliko se, istovremeno,
rade i liftplatforme, njih
treba postaviti uz unutrašnji
rukohvat.
Liftovi-za vertikalni transport invalida
Da bi osobe u kolicima mogle uci u liftove i samostalno ih koristiti,
vanjska vrata lifta ne bi smjela biti uža od 90 cm, niti bi unutrašnje
tlocrtne mjere lifta smjele biti manje od 110 cm X 140 cm.

U ovom slucaju unutrašnja vrata lifta

moraju raditi kao automatska i ustranu
posmicna. Ukoliko se predvida da osobe u
invalidskim kolicima u lift ulaze u pratnji ili
zajedno sa trecim licima, tada lift mora
imati znacajno vece dimenzije, a minimalno
110 cm X 170 cm.
Da bi se olakšala manipulacija invalidskim
kolicima u liftu, bilo bi poželjno da se na
njegove zidove postave rukohvati na visini
od 100 cm. Takode bi bilo dobro da se, za
ostale kategorije lica sa umanjenim
tjelesnim sposobnostima, u liftu postavi i
jedno preklopno sjedište
Trotoari i pješački prelazi
ako su loše rješeni zadaju velike probleme osobama koje su u kolicima
ili se teško kreću.
Prednja ivica trotoara, preko koje
se silazi na pješacki prelaz,
odnosno penje sa pješackog
prelaza na trotoar, ne smije biti
viša od 2 cm.
Samo toliku visinsku razliku u
nivoima tla, lica u invalidskim
kolicima u stanju su da bez icije
pomoci savladaju. Ako je ta razlika
u visinama veca, za njeno
savladivanje neophodna im je
pomoc trecih lica.
Vanjske kosine i stepeništa
U elemente komunalne opreme, osim trotoara i pješackih
prelaza, spadaju i vanjske kosine i vanjska stepeništa.
Treba preferirati blaže i krace kosine.
Projektanati griješi praveci kosine uporedo sa
stepenicama i na istoj dužini koju one imaju. To
rezultira veoma strmim kosinama, koje osobe u
invalidskim kosinama ne mogu samostalno koristiti,
a i uz pomoc trecih lica je veoma otežana. Korištenje
takvih kosina može biti opasno, čak i pogibeljno.
Stoga je dugacka vanjska stepeništa veoma teško
pratiti kosinama. Ukoliko su ona uobicajene širine,
to je potpuno neizvodivo.
U takvim situacijama, potrebno je izmijeniti trasu
staze za lica u invalidskim kolicima i odvojiti je od
trase stepenica.
Sanitarne prostorije
Posljednja aktivnost, koje se neko hendikepirano lice odrice je održavanje
licne higijene. Vrata kupatila moraju imati širinu od minimalno 90 cm, moraju
se otvarati prema vani, a uz to, s obje strane, moraju imati obezbijeden
prostor za manipulisanje, velicine 150 cm X 150 cm.
WC za invalidnu osobu
Oprema oko WC-šolje (držac toaletnog papira,
rukohvati…) mora biti ergonomski oblikovana i
postavljena tako da se može lako dohvatiti, i da
omogucava lako korištenje, kako
hendikepiranom licu u invalidskim kolicima,
tako i zdravim clanovima domacinstva.
Poželjno je da je umivaonik postavljen bocno u
odnosu na WC-šolju i da je lako dohvatljiv.
Razmak izmedu njih trebalo bi da minimalno
iznosi 95 cm, što omogucava lak pristup svakom
od njih i ostavlja dovoljno prostora za
eventualnu ispomoc hendikepiranom korisniku
od strane trecih lica.