Umrijet ću noćas od

ljepote.
(Tin Ujević
“Notturno”)
O sve na svijetu, stvoreno iz ništa!
Lakoćo teška, zbiljska utvaro!
O ružna zbrko stvari divotnih!
O svijetli dime, perje olovno! -
O hladna vatro, zdravlje bolesno!

(Shakespeare „Romeo i Julia”)

Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce kao viganj.

(Josip Pupačić „Tri moja brata”)

Sve više sam, sve luđe sam,
sve tuđe i sve tužnije,
sve tamnije, sve sramnije,
sve biva ružnije.

Miroslav Krleža „Jesenja samoća”

Njene zasluge nisu male.
Kad si Ti znala čez oblok pogledet,
Kak da su rože oživele bele,
Kak da su dobre Ti dragale ruke,
Kak da su k Tebi privinut se štele.

(Dragutin Domjanić „Bele rože“)

Bučni su anđeli tuge...
Al anđeli radosti šute.

(Vladimir Nazor „Dvoji anđeli”)

Tamo ti neće biti nimalo loše.
Čuli ste da je rečeno: "Ljubi svoga
bližnjega, a mrzi neprijatelja."
A ja vam kažem: "Ljubite svoje
neprijatelje, molite za one koji vas
progone."

(Evanđelje, Mt, 5, 43-45)

Znam da ništa ne znam.
Sokrat
„Živa smrt“, „Poznata neznanka“
(A. G. Matoš)
Koliko te, Prospere, volim, teško ti
saznati nije
Kad želim, da sa zemlje odeš u
nebo što prije.
(Ivan Česmički, epigram Prosperu)