Stilske figure 2.

dio
Sintaksičke figure
• Glagol je ona vrsta riječi u hrvatskom jeziku koja izražava pokret, radnju, zbivanje.
Zbog toga će pjesnik ako želi istaći stanje graditi kratke rečenice od imenica ili
pridjeva, ili i jednih i drugih zajedno, ali bez glagola:
Pokraj rijeke
Stari samostan
Siv. I tih.

U kutovima mirne
Ledene sjene.

Mlada duša,
Sama, tuguje.

Pun sjena tišine

 Samostan kraj rijeke,
Star. I samotan. (D. Tadijanović: Samostan)

Jednako i u prozi:
Cvijeće, cvijeće i opet cvijeće, svugdje i posvuda.(V. Nazor: Albus kralj)
Retoričko pitanje – posebna je vrsta upitnih rečenica u pjesničkom govoru, tj.
pitanje na koje se ne očekuje odgovor:
Od čega dršćete, vi breze?
Od slatkih slutnja ili jeze?
Zašto vam krošnja podrhtava
I onda kada vjetar spava? (D. Cesarić: Breze na ulici)

Epitet – osnovna je zadaća pridjeva da kao atribut ili kao predikat karakterizira
određene predmete. Međutim atributi mogu dati i određenu čuvstvenu intonaciju:
Zrela, žuta mirisava dunja
 Na stablu visoku,
Neotrgnuta ostala
Jesenas.
I uvenula.

Sa stabla mirisne dunje

Ptica
Odletjela.
Odletjela preko voćnjaka
U šumu duboku; u šumu gustu, pustu.
(D. Tadijanović : Pjesma o dunji i ptici)
Rijetki epitet – počiva na stilskoj pojavi koja se zove sinestezija. Kada specifične
osjete jednoga osjetila karakteriziramo nazivima stvorenim za karakteriziranje
osjeta drugoga osjetila: Tihi i zeleni bol!
Kaplje na brda i dol...
(M. Krleža : Glazba umirućeg dana)
Figure ponavljanja, nabrajanja i gradacija
• Ponavljanje su teoretičari nazvali prvim i najstarijim sredstvom pjesničkog jezika
od usmene književnosti.
• Ako se ponavlja samo početak rečenice takvo se ponavljanje zove anafora, a ako
se ponavlja kraj rečenice ili stiha takvo se ponavljanje zove epifora.
To sada gleda on.
To sada misli on.
To sada sanja on.
anafora epifora
simploka
Anadiploza – ponavljanje riječi s kraja stiha i početka novoga stiha.
Ponavljanje pojedinih stihova može dobiti određenu funkciju u kompoziciji.
Nabrajanje – kao posebni oblici nabrajanja luče se kumulacija i amplifikacija.
• Kumulacija – nastoji da pojmove, slike, likove prikaže sa što više riječi.
• Amplifikacija – nastoji prikazati što više različitih pojedinosti.
• Kao i ponavljanje i gradacija može biti načelo pjesničke kompozicije:
Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama. (D. Cesarić: Tiho, o tiho govori mi jesen)
Poredba i hiperbola
Čemu poredba? Čemu je jezik stvorio poredbe i stavio ih na raspolaganje
svagdanjem govoru?
Promotrimo primjer Nazorove poredbe:
„Lagan je mračak ležao na moru nalik na ljubičastu koprenu. Obavijao je klisuru
poput sive mreže i držao se krošnja u šumama poput crna pahuljava inja.”
Ili poredba svakidašnjeg govora:
• „Plače kao ljuta godina” ili
• „Bulji kao tele u šarena vrata”.
• Tradicionalno tumačenje poredbe: poput slike poredba ilustrira, objašnjava
određenu pojavu ili određeno zbivanje, čini ih zornima.
• Hoće li svaki čitalac moći sebi zorno predočiti Nazorovo „crno pahuljasto inje” ili
hoće li gradsko dijete imati predodžbu kako tele bulji u šarena vrata? Neće.
• Velika je zabluda tumačiti poredbu kao pomagalo zornosti pjesničkoga jezika.
• Smisao je poredbe da pojača afektivnost pjesničkoga jezika. Ona to čini tako da
spaja pojmove iz dva različita svijeta. Jedan od tih pojmova treba da bude
natopljen afektivnošću, a drugi mu se nadaje upravo zbog toga što je i za pjesnika
i za čitaoca pun posve određene afektivnosti. Pjesnik će poredbom nastojati
pojačati afektivnost onoga pojma kojemu želi pridati naročito čuvstveno
djelovanje.
• „Razviće se barjak... Od te tri proste i neodređene reči, mnogome je rajetinu
poigralo srce, zableštalo vid od nekih jarkih boja i zlatnih krstova ipobednički
zašumorile u ušima, kao vihor, sve zastave svih hrišćanskih careva i kraljeva.”
(Ivo Andrić: Travnička hronika)
• Posve izvanredno i neobično raspoloženje raje pisac nije mogao zornije i
uvjerljivije prikazati nego figurom poredbe.
• „Kao da je golema, crna kornjača iz vedrog ljetnog neba pala na ugrijani asfalt,
tako je iznenada banula teška blistava limuzina pred jedno od ministarstava NDH.”
(Slavko Kolar: Pobuna viteza Joze)
- Efektna poredba koja dočarava grotesknu atmosferu pripovjetke (i smiješnu i
strašnu).
Kada pjesnik ljudski život dovodi u vezu sa životinjama, neminovno stvara dojam
groteske.
Neobične poredbe kod čitatelja izazivaju začudnost jer ih nemogu odgonetnuti,
dokučiti koji je u toj poredbi za pjesnika bio tertium comparationis (treći dio
poredbe).
Hiperbola također služi jačanju afektivnosti pjesničkog govora:
„Milijarde, milijarde nagona se seli kroz moju dušu, i pjevaju, pale, harače, ko
poražene vojske.” (M. Krleža: Propast ravnoteže predvečerja)
• Oprečna figura hiperboli je litota koja nastaje onda ako svjesno želimo oslabiti
svoj izraz, biti uljudni. Česta je u svakodnevnom govoru: Možda ste ovdje otišli
predaleko (umjesto: Ovdje ste teško pogriješili).
„U strahu za ljubav ispitujem srce.
Što ima za nju?Ima, ima dosta.” (D. Cesarić: Slutnja)
Pjesnik zapravo želi reći: Ima vrlo mnogo.
Hiperbola može proizvesti dvojak dojam: Izraz patetičnosti u tragici ili djeluje
komično.
Antiteza se dijeli na : antiteze pojedinih riječi unutar jedne rečenice i antiteze
čitavih rečenica.
O antitezama pojedinih riječi unutar jedne rečenice u opreku se stavljaju po jedna
ili po više riječi. Takvih primjera ima mnogo u poslovicama:
Sit gladnu ne vjeruje.
Poturica gori od Turčina.
Djeca su radost i žalost.
Teško je vuka s ovcom pomiriti.
• Opreka može biti logička ili stvarna.
• Stvarna opreka stvara antitezu u poslovici: Bolji je dobar glas nego zlatan pas.
• Poseban je oblik jednočlane antiteze oksimoron:
• „Nad svim tim se u pozadini uzdizala Majka Božja lurdska od Alabastra kao da
bdije nad tom skromnom raskoši.” (S. Kolar: Dva srca)
oksimoron
Mnogo se jače ističe antiteza u književnosti antiteza dvaju rečenica:
„S jedne strane staze, polje pokrivena crvenim jagodicama, a s druge strane
crnima.” (I. B. Mažuranić: Brat Jaglenac i sestrica Rutvica)
Neko sa svojom boli ide
Ko s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi. (D. Cesarić: Skrivena bol)
Posebna vrsta antiteze tipična za usmenu književnost jest slavenska antiteza.
Sastoji se od pitanja, negacije pitanja i odgovora.
• Metaforika – metafora, metonimija i sinegdoha služe slikovitom načinu
izražavanja.
• Metafore svakodnevnog govora izgubile su svoju čuvstvenu izražajnost; npr.
imenice vrat ili vrijeme nitko više ne dovodi u vezu iako je vrat svoje slavensko
ime dobio po tom što može da se vrti kao i vrijeme.
• U metafori, metonimiji i sinegdohi pjesnik stvara jezik drugi put, nov jezik koji će
djelovati svom snagom neotrcanih, svježih, potpuno izražajnih naziva za predmete
i pojmove koje on spominje.
• Primjer: „Vinograd moga oca ovjenčan zelenim v’jencem Maslina. Pod njima ja
sam u vrućijem danima ljetnim, Grožđe dok zrije i pijev cvrčaka šibao vazduh,
Gledo u zanosu sv’jetle vizije, što ih je Podne Pred očima stvaralo mojim.”
(V. Nazor: Maslina) personifikacija metafore
Da je metafora stvaranje novoga izražajnijega jezika kazuje činjenica da se ona rado
zaodijeva u sintaksički oblik definicije:
„Berite ruže, djevojke, da bi vam danas sjale
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruže su svete varnice što su zavrcale
iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju.” (T. Ujević: Svetkovina ruža)
• Poput epiteta i poredaba i metafore mogu težiti za tim da djeluju neobično:
• „taj radosni bunar, ta životinja Hana-”
• epitet metafora
• Metaforika karakterizira i prozni pjesnički jezik :
• „Dan vedar i blistav, provalio mi je u sobu, ispunio mi je sav prostor, sve kuteve
svjetlom i životom. Uletio je naglo, iznenada kao drag i veseo, ali bezobziran
drug...” (S. Kolar: Migudac)
• Metonimja i sinegdoha razlikuju se od metafore s tim što je u njih tertium
comparationis logičke prirode.
• Metonimija zamjenjuje obični izraz svakdašnjeg jezika novim tako da taj novi stoji
sa starim ili u prostornoj ili u vremenskoj ili u uzročnoj asocijaciji.
• Sinegdoha opet spominje dio mjesta cjeline – i obrnuto – ili sadržaj neke posude,
neke zgrade ili nekoga prostora umjesto posude, zgrade i prostora samoga – i
obrnuto:
• „Na trgu svetoga Marka sablasni napjev se poje –”(M. Krleža : Saloma)
• metonimija(sabornica)
• „I Kajo dobro znade, da su za nju dim ,
• I snaga i mudrost i pjesme i Rim – „ (Saloma)
metonimija(veličina Rimskog Carstva)
Eufemizam, ironija
Eufemizam u najširem smislu znači ublažavanje značenja riječi nekom blažom riječi:
„Moj prijatelju, mene više nema.” (D. Cesarić: Pjesma mrtvog pjesnika)
„I nema ga sutra, ni prekosutra ne”(D. Cesarić: Balada iz predgrađa)
Ironija kao stilska figura prvotno znači izražavanje pomoću suprotnosti:
Govornik izriče određen sud , a misli zapravo obratno od onoga što kaže.
Česta je u svakodnevnom govoru: Lijepe se stvari pričaju o tebi (ružne); E, baš si
pogodio (promašio); Dakako, tako će se sve riješiti (ne će se riješiti) itd.
Ironija je čest izražajni oblik Slavka Kolara i Miroslava Krleže.
Ako pisac izražajno sredstvo svjesno upotrijebi u pretjeranom i karikiranom obliku
da djeluje komično, nastaje parodija.