Školstvo u doba Austro-ugarske

• Zakon o obveznoj nastavi izglasan je u 1911.godine u

Bosanskom saboru, a stupio na snagu već 28.lipnja iste
godine.
• Zakon je ostavio prostora da znatan broj djece
izbjegne školovanje. Člankom 1. Zakona predviđeno je
obvezno pohađanje škole sve djece dorasle za školu, ali
će se školovanje provoditi ovisno o broju nastavnika i
škola i prilikama u određenom mjestu.
• Obvezna nastava bi trajala 4 godine, a počinjala je s
navršenom sedmom godinom života polaznika i
provodila bi se u državnim osnovnim školama. Ovaj
zakon se nije odnosio na djecu koja su pohađala
konfesionalne ili privatne škole, niti za muslimansku
žensku djecu. Djeca s nekim tjelesnom ili psihičkim
nedostatkom su također bila izuzeta od ove obveze.
 Školstvo u doba Austro-ugarske
• Da bi ovaj zakon mogao biti postupno provođen,
Sabor je donio Odluku da se tijekom 16 godina
godišnje otvara po 40 osnovnih škola. Međutim,
financijski uvjeti nisu dopuštali ispunjenje ove
odluke.
• Konzervativni Muslimanski klub je zahtijevao da se
ovaj Zakon ne odnosi na muslimansku žensku djecu.

• Ovaj Zakon je popravio situaciju u školstvu, mada

zbog svih gore navedenih, razloga nije ostvario one
vrijednosti koje je doista htio primijeniti.[1]

[1] Bogićević, V. (1965) Istorija razvitka osnovnih škola u BiH, Zavod za izdavanje udžbenika BiH. Sarajevo, str.142-145
• Do 1880.godine otvoreno je u BiH 38 ovih škola. Od toga su
općine u varošima i varošicama osnovale 8 a u selima 6 škola,
koje su brojile 833 učenika (78 muslimana, 308 katolika, 441
pravoslavni i 6 židova).

• Zemaljska vlada je osnovala 24 škole, 21 u varošima i

varošicama, a 3 u selima. Djece je bilo 1234 (204
muslimanske, 606 katoličke, 315 pravoslavne i 109 jevrejske).
Jedino je Sarajevo imalo žensku osnovnu školu još od
1879.godine.

• Sarajevo je kao glavni grad BiH imalo mušku i žensku

narodnu osnovnu školu u godini 1880/81. U muškoj je bilo 125
učenika (47 katolika, 37 muslimana, 26 Jevreja i 15
pravoslavnih). U ženskoj školi bilo je 75 učenica (35 jevrejki,
28 katolkinja, 11 pravoslavnih i 1 muslimanka).
• Tadašnji referent za prosvjetu i školstvo pri
Zemaljskoj vladi u Sarajevu, Ljuboje
Dlustuš, istaknuo je cilj ovakvih škola:

• «… stvoriti takvo osnovno školstvo koje bi

po kvalitetu nastave bilo na visini i
privlačilo stanovništvo svih konfesija, a
ujedno odgajalo djecu u duhu lojalnosti i
privrženosti Habzburškoj monarhiji.»[1]
[1] Dlustuš, Lj. (1894) Školske prilike u BiH od okupacije do danas, Školski vjesnik Zemaljske vlade, Sarajevo, str.50
 Narodne osnovne škole
Tadašnja vojna uprava, prije nego što je uopće
bila obrazovana Zemaljska vlada u Sarajevu,
objavila preko javnih glasila oglas o namjeri
osnivanja osnovnih škola. Oglas je objavljen
12.9.1878.godine i glasio je:

«Školstvo, koje (je bilo) posve zapušteno, ustrojit

će se polag ustanovah koje glede toga u
naprednih državah evropejskih postoje.»[1]
• [1] «Bosansko hercegovačke novine», Sarajevo, 12.IX 1878.
 Postupno otvaranje škola
• Razlozi za postupno otvaranje škola ležali su u nedostatku nastavnog
kadra i školskih zgrada. Stoga se Zemaljska vlada obratila vojnom
zapovjedništvu, uz zamolbu da joj ustupi određen broj inteligentnih i
pismenih dočasnika, koji bi mogli neko vrijeme biti učitelji u školama.
Tako je u prvo vrijeme riješen problem učitelja, jer je među dočasnicima
bilo učitelja i polaznika učiteljskih škola koji su znali lokalni jezik.

• Zahvaljujući ovome rješenju, otvoren je i veći broj osnovnih škola širom

BiH. U nekoliko sela su ove škole otvorene u prostorijama ranijih
pravoslavnih škola, a u Stocu i Gradnićima umjesto zatvorenih katoličkih
škola. [1]

• U ovim školama se podučavalo domaći jezik, čitanje, pisanje, religija,

pjevanje, gimnastika, a kasnije, ovisno o uspjehu učenika, uvođeni su i
zemljopis, povijest, znanost o privredi i poljoprivredi.[2]
•
1] Papić, M. (1972) Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austrougarske okupacije (1878-1918), Veselin Masleša, Sarajevo, str.43
• [2] ibid., str.55
 1880./81.školska godina
• Početkom školske 1880./81.godine otvorene su četiri gradske škole i
to u Sarajevu, Travniku, Banja Luci i Bihaću. U ove škole su, za
razliku od gore spomenutih, postavljeni kvalificirani učitelji koji su
radili po nastavnom programu koji je bio na višoj razini od programa
škola u kojima su radili dočasnici. Razlog je u tome što su u ovim
gradovima već djelovale konfesionalne škole s naprednijim
programom, za kojima nove škole nisu smjele zaostajati.[1]
• U gradskim školama je obrazovni program bio na višoj razini, da ne
bi odudarao od programa konfesionalnih škola, pa su poučavani
sljedeći predmeti:
• bosanski-zemaljski jezik, religija, račun, lijepo pisanje, zemljopis i
povijest, prirodne znanosti, geometrija, pjevanje, gimnastika,
zemljoradnja i privreda, ženski ručni rad, a u III i IV razredu po dva
sata njemačkog jezika.
• Njemački jezik kao predmet je ukinut 1891.godine i mogao se uzeti
kao fakultativni predmet. Devedesetih godina program je ujednačen.
• [1] Papić, M. (1972) Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austrougarske okupacije (1878-1918), Veselin Masleša, Sarajevo, str.43
 Organizacija škole
• Prema broju đaka i učitelja, škole su se nazivale
jednorazredne i višerazredne. Pod pojmom razred
podrazumijevala se prostorija u kojoj djeluje skupina
đaka, a ne jedno godište škole.
• U školama s malim brojem djece, sva četiri godišta
osnovne škole bila su zajedno, u jednom razredu i stoga
je nazivana jednorazrednom. Ako su u jednoj školi sva
djeca podučavana u dvije prostorije, bila je to
dvorazredna škola i td.
• Škole su bile dobro opremljene potrebnim učilima. Od
1893.godine svaka osnovna škola je imala kartu BiH,
posebno urađenu za potrebe škola.
• Kasnije su škole dobile i kartu Austrougarske monarhije.
Razredom je dominirala velika školska ploča. Slike su
služile kao pomagala pri izučavanju biljnog i
životinjskog svijeta. Za nastavu fizike i kemije postojali
su i manji aparati. Crtanke i pisanke su učenici dobivali
besplatno, a svaki učenik je imao malu kamenu tablicu
na kojoj je pisao i brisao.

• Časopis «Učiteljska zora» osnovan od strane Udruženja

učitelja, pokušao je 1907.godine pokrenuti ukidanje
tablica i uvođenje olovke i papira, ali to nije uspjelo.
Tablice su ostale i nakon odlaska Austrougarske.
 Organizacija škole
• U školama su postojale priručne knjižnice u koje su knjige stizale
samo po preporuci Vlade ili Zajedničkog ministarstva financija.
• Zemaljska vlada je 1902.godine izdala Naredbu kojom je utvrđeno
koje knjige i časopise može nabavljati neka škola, te koje knjige mogu
dobivati nagrađivani učenici.
• Učenici četvrtih razreda osnovnih škola su dobivali svjedodžbe o
završetku školovanja u osnovnoj školi, nakon održanog ispita pred
komisijom. Učenici nižih razreda dobili bi samo neku vrstu potvrde s
ukupnim rezultatom ispita.
• U školama je tjelesna kazna bila dopuštena. Šiba ili prut bili su
svakodnevno u uporabi i korišteni su obilno uz blagoslov roditelja.
• Borba protiv tjelesnog kažnjavanja za koju se zalagali europski
pedagozi toga doba nije imala posebnog odjeka u BiH, iako su članci
protiv ove pojave objavljivani i u pedagoškim glasilima.[1]

• 1] Papić, M. (1972) Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austrougarske okupacije (1878-1918), Veselin Masleša, Sarajevo, str.63-65
 Obrazovalište za pomoćne učitelje
• Kako nije bilo potrebnih uvjeta za osnivanje redovne učiteljske
škole, Zemaljska vlada je tražila odobrenje od Zajedničkog
ministarstva financija da otvori tečaj za privremene učitelje.
• Istaknuta je velika potreba za domaćim učiteljima, a to je bio i
odgovarajući način da se i muslimanska omladina uklopi u sustav
obrazovanja što bi bilo najisplativije rješenje u tom trenutku.
• Jer, bilo je samo 5 mladića iz BiH koji su se školovali izvan
zemlje i stajali su Vladu oko 3000 forinti godišnje.
• Tako je i osnovano Obrazovalište za učitelje 1882/83. godine u
jednoj zgradi ranije medrese na Bendbaši, ali nije radilo kao
samostalna ustanova, nego je djelovao u sastavu prve državne
osnovne škole.
• Učitelji ove škole predavali su u Obrazovalištu. Uz školsku
zgradu se nalazio i vrt s pčelinjakom i tu su se učenici praktično
poučavali poljoprivredi i pčelarstvu.
 Nastavni plan i program
• Učio se vjeronauk, bosanski zemaljski jezik, njemački jezik,
računstvo i geometrijsko oblikoslovlje, zemljopis i povijest,
prirodopis, prirodoslovlje, gospodarstvo, krasnopis, prostoručno
crtanje, pjevanje i fakultativno glazba, osobito violina, glasovir i
orgulje, te gimnastika.
• Izučavala se i pedagoška grupa predmeta – pedagogija, didaktika i
metodika, s nešto reduciranim programom u odnosu na učiteljske
škole.
• Kako nije bilo dovoljno kandidata za buduće učitelje, primani su
mladići od 16 godina ako su bili pismeni i znali se služiti
osnovnim računskim operacijama.
• Tečaj je trajao 3 godine i mogli su ga upisati učenici koji su
završili samo četverorazrednu osnovnu školu, ali su pomalo
pristizali i oni koji su završili i koji razred gimnazije ili trgovačku
školu. Po svršetku tečaja, polagali su ispit za zvanje pomoćnog
učitelja. [1]
• [1] Papić, M. (1972) Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austrougarske okupacije (1878-1918), Veselin Masleša, Sarajevo, str.72-73
 Muška učiteljska škola
• Ovo Obrazovalište je 1866.godine preraslo u mušku učiteljsku školu,
koja je radila po planu i programu učiteljskih škola u Monarhiji.
• Tu su bili obuhvaćeni svi predmeti učiteljske škole, ali kako su
polaznici bili siromašnog predznanja, moralo se i o tome voditi
računa.

• Posebna pažnja pridavala se praktičnom osposobljavanju budućih

pomoćnih učitelja. Hospitalizacija je bilo obvezna u osnovnoj školi, a
krajem III.godišta morao je svaki kandidat po tjedan dana samostalno
držati nastavu u svakom razredu pod nadzorom razrednih učitelja.[1]

• Godine 1884/85. prva generacija pomoćnih učitelja izlazi iz ove

ustanove, njih 13 je osposobljeno za pomoćne učitelje.

[1] Dlustuš, Lj. (1894) Školske prilike u BiH od okupacije do danas, Školski vjesnik Zemaljske vlade, Sarajevo, str.160
• U drugoj generaciji bilo ih je 12. Za četiri školske godine bilo ih je
25.[2]

• Prvi službeni podatak o kriteriju tko može biti učitelj nalazi se u

Uredbi o osnivanju gradskih osnovnih škola:

»Učiteljska služba pristupačna je svim pripadnicima Bosne i

Hercegovine, bez razlike vjere, kao i svim građanima Monarhije,
pod uslovom da su za to sposobni i da imaju dobro moralno i
političko vladanje.»[3]

• [2] ibid., str.224

• [3] ARBiHZM, br.6026/BH.1880
 Nagrađivanje učitelja
• Usprkos silnim uredbama i dopisima, učiteljska služba
nikad nije bila dovoljno nagrađena i zaostajala je za
drugim službama.
• Učitelji na selu primali su plaću u novcu, a ogrjev i
stanarinu u naturi, dok su u gradu sve primali u novcu, u
većem iznosu.
• Škole koje su bile izdržavane od strane općina davale su
manje plaće svojim učiteljima.
• Također, usprkos istima obvezama i dužnostima, učiteljice
su bile diskriminirane glede nagrađivanja. Ako su bile
udane, nisu mogle dobiti dodatne oblike nagrađivanja, tipa
stanarine, ogrjeva, putnih i selidbenih troškova.
• Da se učiteljice doista posebno tretiralo govori i činjenica
da se nisu smjele udavati. Ova pojava je još rigidnije
očitovana između dva rata.[1]
• .
1] Papić, M. (1972) Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austrougarske okupacije (1878-1918), Veselin Masleša, Sarajevo, str.74-75
• Tim povodom, Zemaljska vlada je izdala naredbu
1908.godine koja glasi:

• «svaka udaja koga ženskog nastavničkog lica,

neposredno državnoj školskoj upravi podređenog, koja
se dogodi poslije proglašenja ove naredbe u Glasniku
zakona i naredaba smatra se kao svojevoljno
otpuštanje iz službe.»[2]

• Otpuštene učiteljice su dobivale otpremninu ovisno o

godinama provedenim u službi. Ako se učiteljica
udala za učitelja, ne bi podlijegala ovoj zakonskoj
odredbi. Ova naredba je obuhvaćena i Zakonom iz
1913.godine
• [2] Školski glasnik. 1916. str.105
 Učiteljske škole
• 1869.godine otvara se u Isabegovoj medresi u Sarajevu, škola za obrazovanje
učitelja za mektebe. Godine 1892/93, uprava Zemaljskog okruga, uz pomoć
zemaljske vlade, otvara muslimansko učiteljsko obrazovalište, čiji je zadatak bio
poučiti kandidate (softe) koji pohađaju medresu pedagoškim i drugim svjetskim
strukama po suvremenoj metodi, kako bi bili dobri učitelji u reformiranih
mektebima. Ovdje su primani samo mladići od 15-20 godina, koji su najmanje 2
godine proveli u nekoj reformiranoj medresi. Tečaj je bio dopuna medresi i
trajao je 3 godine.[1]
• Godine 1884. dopušteno je kongregaciji «Kćeri Božje ljubavi» da u svom
samostanu u Sarajevu otvore privatnu žensku učiteljsku škola u Zavodu
sv.Josipa, koju pohađaju učenice svih konfesija. Do 1899.godine škola je trajala
tri godine, a nakon 1900. pet.
• To je bila prva potpuna učiteljska škola koja je radila po programu i planu
učiteljskih škola u Monarhiji.
• U ovu školu su se mogle upisati učenice svih konfesija sa završenom Višom
djevojačkom školom, odnosno građanskom.[2] Škola je imala svoje nastavničko
osoblje, 11 učiteljica i 1 vjeroučitelj.[3]
•
[1] Pejanović, Đ. (1953) Srednje i stručne škole u BiH, Svjetlost, Sarajevo, str.134
• [2] Bevanda, M. (2001) Pedagoška misao u BiH, 1918-1941. FF Sarajevo, str.100
• [3] Dlustuš, Lj. (1894) Školske prilike u BiH od okupacije do danas, Školski vjesnik Zemaljske vlade, Sarajevo, str.226
• Godine 1886. otvara se muška učiteljska škola u Sarajevu, koja je iznikla iz
Obrazovališta za pomoćne učitelje, koje je utemeljeno 1882.godine. Do
1900.godine školovanje je trajalo tri godine, nakon toga četiri. Kandidati izlaze
iz škole kao pomoćni učitelji s obvezom da nakon dvogodišnjeg službovanja
iziđu na učiteljski ispit pred vladinim povjerenstvom.[1]
• Ovime je završena prva faza institucionalizacije obrazovanja učitelja u BiH.
Ove dvije škole označile početak sustavnog, organiziranog školovanja i
pripremanja budućih učitelja.
• Državna ženska učiteljska škola u Sarajevu se otvara 1911.godine i radi po
istom programu kao i muška, s tim da Muška učiteljska škola te godine dobiva
novo ime 'Muška preparandija u Sarajevu'.[1]
• Početkom školske godine upisale su se 84 učenice u žensku učiteljsku školu
(42 srpskopravoslavne, 36 rimokatoličke, 4 jevrejke i 2 evangeličke
vjeroispovijesti).[2]
• Početkom 1913/14. otvorena je Druga državna učiteljska škola u Mostaru,
koja odmah sljedeće godine zbog rata, zajedno sa sarajevskom školom, biva
premještena u Derventu. Kao preparandija u Derventi, koju su pohađali i
učenici i učenice škola je radila do 1926.godine kada je ukinuta.[4]
• 1913.godine je u Sarajevu otvoren i tečaj za obrazovanje učiteljica
muslimanki, koji je imao karakter muslimanske ženske učiteljske škole i
mogle su ga pohađati samo djevojke sa završenom višom djevojačkom školom
[1] Dvadeset i četvrti godišnji izvještaj Učiteljske škole Sarajevo, Zemaljska štamparija, str.43
• [2] Izvještaj Ženske preparandije u Sarajevu za školsku 1911/12.godinu str.20
• [3] Školski glasnik, god. III, Sarajevo, 1912, str.311
• [4] Papić, M. (1972) Školstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme Austrougarske okupacije (1878-1918), Veselin Masleša, Sarajevo, str.100
[1] Prvi godišnji izvještaj Učiteljske škole Sarajevo, Zemaljska štamparija, 1889. str.6
• Učitelji su bili i pokretači mnogih listova, pa i pedagoških.
• Pisali su udžbenike i druge tekstove, osnivali knjižnice,
čitaonice u školama, selima ili većim mjestima.
• Prvi pedagoški časopis koji se pojavljuje u BiH jest Školski
vjesnik (1894) i izlazi sve do kraja 1909.godine. Ovaj časopis je
imao službeni dodatak koji je sadržavao zakonske naredbe
školske uprave, odnosno naredbe Zemaljske vlade u svezi
školstva. Urednik je bio istaknuti pedagog i vladin savjetnik
Ljuboje Dlustuš iz Našica. Bio je vladin povjerenik za prosvjetu
ali i profesor.
• Učiteljsko društvo narodnih osnovnih škola Okruga
mostarskog izdaje časopis Učiteljska zora, 1905.godine, a od
1910.godine časopis je glasilo Saveza učiteljskih društava BiH.
List je pokrenuo Ante Jukić, učitelj, pisac. Ovaj časopis je
zadovoljavao pedagoške i kulturne potrebe učitelja.
 Učitelji i profesori
• Prvi profesori Učiteljske škole i gimnazije imali su velikog udjela u radu ovih
časopisa. Prvi direktor sarajevske Prve gimnazije bio je dr. Ivan Branislav
Zoch.
• Prof. Josip Milaković je 21 godinu predavao materinski jezik u Učiteljskoj
školi u Sarajevu; Ivan Lepušić, radio u vježbaonici Učiteljske škole, rođen u
Zg.; Đuro Bajhur, rođ.u Osijeku, radio u Obrazovalištu a bio i direktor
učiteljske škole; prof. Ivan Farkaš, Petrinja, bio i direktor Trgovačke škole u
Mostaru; dr. Jure Turić studirao u Jeni kod W.Reina gdje je i doktorirao;
Silvije Strahimir Kranjčević, predavao hrvatsko-srpski na Učiteljskoj školi,
školski nadzornik, direktor Trgovačke škole; učitelj Ivan Zovko, završio
Učiteljsku školu u Sa; prof. Ljudevit Dvorniković (Trgovačka i Učiteljska
škola), Edhem Mulabdić, Mehmed Beg Kapetanović, Safvet Beg Bašagić,
Hamdija Kreševljaković, Osman Nuri Hadžić, Musa Ćazim Ćatić i dr.
• Od žena prosvjetnih djelatnica toga doba tu je Jagoda Truhelka, rođena u
Osijeku 1864.godine; u Bosnu stiže 1900.godine po dekretu tadašnje vlasti i
postaje ravnateljicom Više djevojačke škole u Banja Luci, a potom u Sarajevu.
Tu je i Jelica Belović, rođena u Osijeku 1870.godine – Učiteljsku školu
završila u Zg, Višu pedagošku u Beču i Parizu.[1]
• Kasnije se udala za poljskog grofa pa dobiva i prezime Bernadžikovska. Obje
su ostavile značajna traga u pedagoškoj povijesti BiH.
• U vrijeme Austrougarske se stvara i domaća inteligencija koja se školuje u
Zagrebu, Beogradu, a još više u Beču, Grazu, Pragu i Pešti.[2]
[1] Bevanda, M. (2001) Pedagoška misao u BiH, 1918-1941. FF Sarajevo, str.50-55
• [2] ibid, str.57
 U vrijeme Austrougarske u BiH su postojale slijedeće škole:

• 11 gimnazija, 2 realke, 18 viših djevojačkih škola, 7

ruždija, 7 učiteljskih škola, 1 srednja tehnička škola, 1
vojni đački pansionat, 3 bogoslovije, oko 47 medresa, 1
trgovačka akademija, 10 trgovačkih škola, 2 zanatske
škole, 7 ženskih radničkih škola, 2 obrtničko-obrazovne
škole, 1 tkaonica sagova, 1 tkaonica beza, 1 umjetničko-
obrtnička škola, 2 radionice za umjetne zanate, 4 ženske
stručne škole, 1 šumarska srednja škola, 1 lugarski tečaj, 4
ratarske škole, 7 voćarskih škola, 1 škola za kovače –
ukupno 137 škola.
• Postojale su 374 državne osnovne škole, 123 srpske
konfesionalne, 31 katolička, 13 privatnih osnovnih
škola.[1]
•
[1] Pejanović, Đ. (1953) Srednje i stručne škole u BiH, Svjetlost, Sarajevo, str.197-198
 Gimnazije
• Tijekom ovog razdoblja osnivane su privatne i državne gimnazije, koje
su svoj rad nastavile i između dva rata. U razdoblju od 1878-
1918.godine otvoreno je šest gimnazija. Prva u Sarajevu 1879.godine.
Radila je po planu i programu klasičnih gimnazija u Monarhiji i bila je
jako ugledna škola i stoga zanimanje za nju nije prestajalo. Kako je
bila na dobru glasu, upisivalo se preko tisuću učenika u nju. Ona je
zapošljavala oko 45-60 nastavnika sa stručnim kvalifikacijama koji su
utjecali na kvalitetu nastave. Ova gimnazija je doista bila pravo vrelo
znanja i izvor budućih intelektualaca.
• Velika gimnazija u Mostaru 1893.godine, Realna gimnazija u Banja
Luci, 1895.godine, prilagođena za nastavak školovanja na rudarskom,
poljoprivrednom i šumarskom fakultetu. Gimnazija u Tuzli je otvorena
1898. i bila klasična sve do 1915.godine kad postaje realna. Druga
muška gimnazija u Sarajevu je osnovana 1905.godine kao realna,
slijedeći Nastavni plan i program realnih gimnazija toga vremena.
Šesta gimnazija je otvorena u Bihaću 1911.godine kao Državna velika
gimnazija i radila je po programu klasičnih gimnazija.
 Konfesionalne gimnazije

• U vrijeme Austro-ugarske otvarane su privatne, vjerske klasične

gimnazije u Visokom, Travniku, Širokom Brijegu, te Šerijatsko
sudačka gimnazija u Sarajevu. Osim ove posljednje, prve tri škole su
bile multi-konfesionalne i višenacionalne. Imale su i interne i eksterne
učenike. Nakon ovih škola, učenici su išli na fakultete u Zagreb, Graz,
Beč, Prag, i dr. ili su se zapošljavali u javnoj službi.
• Nadbiskupsku veliku gimnaziju u Travniku osnovali su Isusovci
1882.godine. U sklopu gimnazije nalazio se i đački dom. Dugo
vremena je to bila najveća škola u BiH, veća od Vladine palače u
Sarajevu.
• Franjevačka gimnazija Bosne Srebrene otvorena je iste godine,
1882.godine u Kreševu. Nakon godinu dana ova škola je premještena u
Guču Goru, gdje je djelovala do 1900.godine, kada prelazi u Visoko,
gdje postoji i danas. Škola je klasičnog smjera, a 1931.godine otvara i
odjele realnog smjera. U njoj su se školovali svećenički kandidati ali i
učenici svih konfesija i nacija koji su se spremali za fakultete ili druge
visoke i više škole. I pri ovoj školi postoji đački dom, a osobito je
poznata po bogatoj knjižnici. Nastavnici su bili uglavnom franjevci, ali
je bilo i svjetovnih predavača.
• Franjevačka gimnazija u Širokom Brijegu je 1889.godine uvela
nastavni program po uzoru na klasične gimnazije u Monarhiji, a
1918.godine priznato joj je pravo javnosti. Školska zgrada i đački dom
podignuti su u razdoblju od 1924.-1931.godine. I ovu školu pohađaju
eksterni učenici od 1903.godine.
• Šerijatska gimnazije u Sarajevu zapravo je Šerijatsko sudačka škola u
Sarajevu, koja je osnovana 1887./88.školske godine. Školu je
uzdržavala država, te je bila pod kontrolom vlade. Za profesore su
tražene iste kvalifikacije kao i za profesore državnih gimnazija. Škola
je davala opće znanje i pripremu za upis na svjetovne fakultete.
Učenici su učili turski, arapski, ali i latinski, francuski i njemački.
Imala je i povećan broj sati iz vjerskih predmeta, kako bi učenici mogli
nastaviti školovanje na visokim vjerskim školama. I ova škola je imala
svoju zgradu i internat za učenike izvan Sarajeva.
• Sve škole su pravile godišnje izvješće o svom radu kako je Vlada
nalagala. Obično su izvješća bila u vidu brošura, zahvaljujući kojima
danas imamo uvid u rad ovih škola.[1]
•
[1] Bevanda, M. (2001) Pedagoška misao u BiH, 1918-1941. FF Sarajevo, str.91-94
 Pedagoški časopisi

• Prvi pedagoški časopis na prostoru BiH,

Školski vjesnik, 1894.-1909.godine,
Ljubomir Dlustuš
• Učiteljska zora, 1905-1910.u Mostaru, a
nakon toga u Sarajevu, Ante Jukić
• Srpska škola, pedagoško-književni list,
1907-1912. – Srpsko učiteljsko udruženje
• Kršćanska obitelj, Franjevačka bogoslovija,
Mostar, 1900-1918.