Procesno međunarodno privatno pravo

Peto predavanje
MEĐUNARODNA NADLEŽNOST

- Međunarodne trgovačke arbitraže-

Prof. dr Zijad Hasić

1
 Procesno međunarodno privatno
pravo
• Dobrodošlica studentima na predavanje iz PMPP,
• Obnavljanje gradiva sa zadnjeg predavanja
• Ukazivanje da je današnje predavanje sastavljeno:
– od materije koju su već slušali, ali i
– nove materije.
– Korisno je za ponavljanje već naučenog, kao i učenje novog
• Animiranje studenata na daljnje učenje
– Seminarski radovi,
– Savladavanje materije kroz literaturu i predavanja
– Konsultacije, svake subote od 11 do 11,45 sati i duže

2
 Osnovne tematske jedinice za ovo
predavanje
• Međunarodna nadležnost-Međunarodne trgovačke arbitraže
– Uvod
– Uzroci nastanka i histrorijski osvrt na arbitražno rjkešavanje sporova
– Pojam arbitraže
– Vrste arbitraža
• Vrste arbitraža u vezi sadržaja spora
• Vrste arbitraža u odnosu na način rješavanja spora,
• Vrste arbitraže u odnosu na stranke u sporu
• Vrste arbitraže u odnosu na prirodu spora
• Vrste arbitraže u odnosu na vremensko trajanje rada arbitraže
– Izvori arbitražnog prava, uključujući i bosanskohercegovačke izvore
– Arbitražni sporazum
– Stranke u arbitražnom postupku
– Arbitražni postupak
– Arbitražna odluka

3
 Za stalni kontakt
• zijad.hasic@pfk.edu.ba ili
• zijad.hasic@parlament.ba

4
 Uvod
• I. UVOD:
• Česte obavijesti u sredstvima javnog informisanja o donesenim
arbitražnim presudama uvijek nas podsjećaju na arbitražu, kao
afirmisan, nekada i najvažniji način rješavanja sporova.
• Međunarodni i domaći subjekti povjeravaju svoju potrebu za
rješavanjem određenih sporova arbitraži.
• U nedostatku boljeg rješenja za probleme međunarodne i
unutrašnje trgovine, nesređenih granica, neisplaćenih naknada u
fudbalu i sl. umjesto pouzdanog i uhodanog sistema sudskog
rješavanja,problemi se povjeravaju arbitraži.
• Zašto je to tako?
• Zašto određeni subjekti svoje povjerenje u rješavanju problema
daju arbitraži unatoč ustaljenih i oprobanih sudskih rješenja?
• To će biti predmet analize i ovog predavanja.

5
 Uvod
• Činjenice su da su, posebno u drugoj polovini XX stoljeća ojačali
tokovi globalizacije i procesi snaženja ekonomske razmjene, te
doveli do brojnih pojedinačnih konflikata, sporova. To ukazuje na
povećanu popularnost arbitraže i povećan broj arbitražnih
postupaka i rješenja.
• Međunarodna arbitraža je postala glavni način rješavanja sporova
između država, pojedinaca i korporacija u gotovo svakom aspektu
međunarodne razmjene, trgovine i ulaganja.
• Utvrđeni centri (institucije) arbitražnog rješavanja povećavaju
aktivnost, iz godine u godinu.
• Novi arbitražni centri su krenuli u afirmaciju arbitraže.
• Države su modernizirale svoje zakone te afirmiraju arbitražu kao
koristan, brz i efikasan način rješavanja sporova.

6
 Uvod
• Advokatski uredi i uredi računovođa
uspostavili su namjenske grupe arbitražnih
stručnjaka.
• Konferencijama, seminarima i drugim oblicima
edukacija i prezentacija, proširuju se znanja o
zakonima i praksi međunarodne arbitraže, što
arbitražu stvara živom i promjenjivom
materijom koja se zbog zainteresiranisti, sve
više i više proučava i afirmiše.

7
 Uvod
• S druge strane, za sve druge konkretne pravne
predmete s međunarodnim elementom, daje se
mogućnost stranom pravosuđu da rješava konkreni
predmet, kao oblik konkurentne međunarodne
nadležnosti.
• Taj oblik međunarodne nadležnosti, konkurentni oblik,
neki pravni teoretičari nazivaju drugim izrazima, kao
što su:
• fakultativna međunarodna nadležnost,
• elektivna međunarodna nadležnost,
• izberiva međunarodna nadležnost ili
• paralelna međunarodna nadležnost.
8
 Spor
• Sporove (engl. dispute) defišemo kao sukobljene
interese, neslaganja, činjenja štete i povređivanja
pojedinaca i pravnih lica, tek kad budu izloženi
pravnoj normi i pravnoj proceduri rješavanja, dobijaju
pravni oblik i završetak.
• Želimo li definirati ovu pravnu kategoriju, trebamo
nasti da spor predstavlja svako sukobljavanje
ostvarivanju prava, pa i ono gdje se za razrješenje
situacije traži autoritativna sudska odluka.
• Pravno gledajući, u pitanju je stanje odnosa među
strankama koje imaju različita stajališta o postojanju
nekog prava ili pravnog odnosa.

9
 Kritike
• Opravdane kritike na račun sudstva su:
• kompliciranost sudskog postupka,
• nestručnost arbitara,
• pristrasnost nacionalnih državnih sudova prema nekoj stranci,
• nepovjerenje u nacionalni sud tuđe zemlje,
• dugotrajnost postupka (često zbog njegove višestepenosti),
• izbor arbitra,
• izbor mjerodavnog prava,
• poverenje u samostalnost arbitraže i nezavisnost izabranih arbitara,
• izbor sedišta arbitraže,
• javnost postupka (odnosno: diskretnost postupka i donesene presude), koja često
može štetiti subjektima spora (kod arbitraže vrijedi latinska maksima: sine strepitu
forensi – bez sudske buke uzrokovane javnim raspravljanjem),
• (ne)ograničenost ovlaštenja suda,
• troškovi (skupoća) provođenja presuđivanja i sl.

10
 Historijski osvrt
• ima dugu historijsku tradiciju.
• postojala još u rodovskom društvu.
• Neizgrađenost procedura za rješavanje raznih sporova, kao i izbjegavanje
vjerskih i drugih strogih normi, motivirali su stranke u prvim naseljima,
polisima i gradovima, da pribjegnu arbitražnom rješavanju sporova.
• Oskudnost izvora.
• postoje pisani izvori stari 2500 godina, dok neki smatraju da se scene
arbitraže mogu naći i u Homerovoj Ilijadi.Izvori pokazuju da je, u onom
arhajskom obliku, arbitraža bila poznata brojnim starogrčkim (Aristotel),
kao i rimskim filozofima i pravnicima, kao i Viljemu Šekspiru.
• Postoje saznanja da je u antici, prvenstveno na Bliskom Istoku cvjetala
trgovina. U to vrijeme, ona je bila opterećena:
– neuređenim novčanim sistemom,
– rascjepkanošću teritorija,

11
 Historijski osvrt
• Ti pokazatelji ukazuju na postojanje sporova, koje nije mogao u
cijelosti riješiti državni aparat, tada nerazvijenih država.
• U Hamurabijevom zakoniku (sačinjen oko 1760 godine p.n.e.)
nalazimo odredbe o pitanjima trgovine i finansija. Čak je pronađen i
obrazac akta sličnog mjenici, pisan klinastim pismom. To je vrijeme
sve većeg uvođenja kovanog standardiziranog novca (oko 650.
godine p.n.e.).
• Kasnije, znalo se da su u tadašnjoj Palestini, bile u primjeni kamate,
čije su kamatne stope bile znatno niže od onih koje je imao Babilon.
Razvoj ekonomije stvorio je i nastanak sporova, kao i načina
njihovog rješavanja.
• Jedan od najstarijih arbitražnih sporazuma zabilježen je između
sumerskih gradova Lagoša i Ume (IV. stoljeće p.n.e.) a odnosio se
na njihovo teritorijalno razgraničenje.

12
 Historijski osvrt
• Grčki polisi
• Rimska historija
• Stari gradovi u Italiji
• Geografska otkrića
• USA – Alabama slučaj 1872.
• Stalni arbitražni sud osnovan je Haškom
konvencijom o mirnom rješavanju sporova iz
1899. godine.
13
 Historijski osvrt
• NAKON II SVJETSKOG RATA:
• Ženevska konvencija o priznanju i izvršenju stranih
arbitražnih odluka,
• Protokol o arbitražnim klauzulama,
• Evropska konvencija o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži,
• Njujorška konvencija o priznanju i izvršenju stranih
arbitražnih odluka,
• UNCITRAL Model-zakon o međunarodnoj trgovačkoj
arbitraži i drugi unutranji i vanjski dokumenti.
• UNCITRAL-Komisija UN-a za međunarodno trgovačko pravo
je osnovana rezolucijom Generalne skupštine UN-a
2205(XXI) 17.12.1966. Ona je donijela svoja pravila.

14
 Pojam arbitraže

• U etiološkom smislu, riječ arbitraža potiče od latinske riječi per arbiter,

što znači izabrani sudija. Isto tako, riječ arbitrare označava presuđivanje o
nečemu u svojstvu izabranog sudije. I starofrancuski jezik ima sličan naziv,
ali je on kasniji u odnosu na latinski.
• U cilju pojmovnog određenja ovog izraza, treba početi od činjenice da
dvije ili više suprotstavljenih stranaka (uključujući i države) u situaciji kad
ne mogu postići sporazum, traže mehanizam donošenja odluka, pa u tom
smislu imenuju neutralnu osobu ili više njih, da kad saslušaju njihove
argumente i čuju njihove stavove, donesu odluku.
• Haška konvencija o mirnom rješavanju sporova iz 1907. U članu 37. ističe
sljedeće:
• „Član 37.
• Međunarodna arbitraža ima za cilj rješavanje sporova između država od
strane izabranih sudija, a na osnovu poštovanja zakona.“
• “Article 37.

15
 Pojam arbitraže
• Najvažnije komponente tih definicija, kao obilježja
arbitraže su:
• arbitraža je alternativni način rješavanja sporova u odnosu
na sudsko rješavanje,
• ona je način mirnog rješavanja sporova,
• rbitraža je nezavisna u odnosu na pravni sistem neke države
i njihovo materijalno i procesno pravo,
• za razliku od državnog (sudskog)rješavanja, arbitraža je
privatni (nedržavni) način rješavanja sporova,
• Mjesto arbitražnog rješavanja ne zavisi od sjedišta
arbitraže,
• finansiranje arbitražne aktivnosti je nezavisno,

16
 Definicija arbitraže
• arbitraža (lat. arbitrari=prosuđivati; engl.
arbitration) obavezan način mirnog rješavanja
sporova, koji se zasniva na odlučivanju o sporu
od nedržavnog suda, konstituisanog na
sporazumu stranaka, sastavljenog od jednog ili
više arbitara, s ciljem procesuiranja konkretnog
predmeta i donošenja meritorne odluke
zasnovano na odredbama sporazuma, odluke
koja prema strankama ima snagu pravosnažne
sudske presude (res iudicata).

17
 Vrste
• Historijski razboj arbitraže pokazuje njenu evoluciju i
njenu usmjerenost u sve sfere djelatnosti čovjeka,
ukoliko je čovjek želi i prihvati. Nesumljivo je da se
rabitraža posebno afirmirala u oblasti trgovačkih i
drugih poslovnih slučajeva, ali osim ove pravne sfere,
ona je našla mjesto primjene i u drugim oblastima,
uključujući naročito:
• arbitraža u sporovima između država,
• arbitraža u radnim sporovima,
• arbitraža u sporovima u vezi vrijednosnih papira,
• obavezna arbitraža po zahtjevu suda i sl.
18
 Vrste
• Vrste arbitraže u vezi sadržaja spora
• U odnosu na sadržaj spora, razlikujemo opće i specijalizirane
arbitraže.
• Opće arbitraže
• Opće arbitraže su sve one arbitraže koje arbitriraju u svim vrstama
sporova. Pred arbitražu se mogu iznijeti sve vrste sporova.
• Specijalizirane arbitraže
• Specijalizirane arbitraže su one arbitraže kod kojih je starna
nadležnost ograničena na određene vrste sporova.Kod njih,
specifičnost poslova koji su predmet arbitraže, utiče na sastav
arbitražnog vijeća, pravila arbitriranja i mnoge druge osobenosti
arbitražnog sudovanja. Među najpoznatije abritraže, specijalizirane
za pojedine oblasti sporova predstavljaju:

19
 Vrste
• sporovi iz oblasti mora, (Londonska asocijacija
pomorskih arbitara (LMAA), Društvo pomorskih
arbitara Njujorka (SMA) i sl.
• sporovi iz oblasti sporta, (npr. Sportski arbitražni sud u
Lozani –CAS),
• trgovački sporovi, ali specijalizirani:
– ulje,
– sjemenje,
– pamuk (npr. Arbitraža pri Međunarodnoj federaciji
trgovaca uljima i sjemenjem-FOFSA u Londonu) i sl.
• radni sporovi;
• sporovi u vezi vjednosnih papira i sl.
20
 Vrste
• 4.3. Vrste arbitraže u odnosu na način rješavanja sporova
•
• U odnosu na način rješavanja sporova arbitraže dijelimo na one koje koriste nepravne načine
rješavanja i one koje koriste pravna sredstva. Nepravni način rješavanja sporova ne znači da je u
pitanju nezakonit način. U pitanju su načini provođenja arbitraža uz korištenje već ranije utvrđenih
pravila ili ne. Tako, npr. arbitraže koje koriste metod mirenja, te pokušavaju osigurati nagodbu
primjenom znanja iz oblasti tehnike, ekonomije i sl. predstavljaju arbitraže vještačenja ili arbitraže
mirenja, koje ne koriste pravna sredstva.
• S druge strane, arbitraže koje koriste opća ili posebna pravna pravila, koriste domaće ili
međunarodne norme za pojedine oblasti sporova. Ove arbitraže koriste norme za pojedine oblasti,
npr. promet drveta koristeći međunarodne standarde, ali i eventualno zaključene bilateralne ili
multilateralne ugovore između država.
•
• 4.4. Vrste arbitraže u odnosu na stranke u sporu
•
• U odnosu na vrste stranaka u sporu, razlikujemo arbitraže koje rješavaju sporove između država,
između privrednih ili drugih organizacija, korporacije, privrednih subjekata, preduzeća,
multinacionalnih organizacija, međunarodnih organizacija i sl. međunarodnog i unutarnjeg obilježja
i između pojedinaca. Stranke u sporu mogu biti: država protiv države, država protiv organizacije ili
pojedinca ili pojedinac protiv pojedinca.
•

21
 4.5. Vrste arbitraže u odnosu na
prirodu spora
• U većini država, uvažavajući prirodu spora, prave se razlike između
unutarnjih i međunarodnih arbitraža. U većini slučajeva, lako je
odgonetnuti da li je u pitanju jedan ili drugi vid arbitraže. Međutim,
postoje slučajevi kada je to teže odrediti.
• Ono što razlikuje međunarodnu od unutarnje arbitraže je postojanje
međunarodnog (inostranog) elementa. U tom slučaju, treba imati u vidu
okolnosti, koje predviđajuUNCITRAL-ova pravila, a koja određuju tzv.
strani element, pa na taj način, određuju i vanjsku arbitražu:
• ako stranke u vrijeme zaključenja arbitražnog sporazuma imaju sjedište u
različitim državama,
• ako su sjedišta u jednoj državi, arbitraža je međunarodna ako u inozemstvu
treba izvršiti bitan dio obaveze ili je predmet obaveze najuže povezan,
• ako stranke ugovore da je sjedište arbitraže u nekoj drugoj državi.
•

22
 Vrste
• U ovom kontekstu, posebno se ističe međunarodna trgovačka
(privredna) arbitraža.Odgovor na pitanje: kada se javlja
međunarodni element daje nam Međunarodno privatno pravo. U
slučaju da su subjekti određenog posla, a samim tim i spora fizička
ili pravna lica različitog državljanstva, te da je predmet spora roba,
usluga ili druga poslovna aktivnost koja ima strano porijeklo, to bi
bili predmeti s međunarodnim elementom.
• Ako se pravi podjela unutar međunarodne trgovačke arbitraže, tada
razlikuju se:
• ad hoc i
• institucionalne arbitraže. I one se dijele na:
– zatvorene arbitraže i
– otvorene arbitraže.

23
 Vrste
• 4.6. Vrste arbitraže u odnosu na vremensko trajanje orbitražnog
tribunala
• 4.6.1. Uvod
• Arbitraža je veoma prilagodljiva strankama, manje je formalna i daje
veću šansu subjektima arbitraže, za kasniji nastavak njihove
međusobne saradnje. Po svojoj prirodi trajanja i učešća subjekata
pred njima, arbitraže mogu biti:
• stalne (institucionalne) ili
• ad hoc, te u odnosu na otvorenost arbitraže:
• otvorene ili
• zatvorene.
• Razlikuju se stalne (institucionalne) i privremene (ad hoc)
arbitraže.

24
 Stalne arbitraže

• Stalne arbitraže su prepoznatljive po tome što se obrazuju na

neodređeno vrijeme, imaju stalno sjedište, svoj unutrašnji
administrativni aparat, svoje norme za rješavanje sporova (pravila),
te uređenu listu arbitara. Najpoznatije stalne arbitraže su:
• - Međunarodna arbitraža pri Ciriškoj trgovačkoj komori
(International Court of Arbitration at the Zurich Chamber of
Commerce),
- Londonski međunarodni arbitražni sud –LCIA (London Court of
International Arbitration),
- Arbitraža Međunarodne trgovinske komore u Parizu
(International Court of Arbitration of theInernational Chamber of
Commerce),
- Američka arbitražna asocijacija – AAA (American Arbitration
Association),
- Arbitražni institut štokholmske trgovačke komore (Arbitration
institute of the Stockholm Chamber of Commerce).

25
 Vrste
• Od regionalnih institucija, bližih Bosni i Hercegovini,
poznatiji su:
- Međunarodni arbitražni centar pri Austrijskoj
federalnoj trgovačkoj komori (International Arbitration
Center of the Austrian Federal Economic Chamber),
- Arbitraža pri Mađarskoj trgovačkoj komori (Court of
Arbitration at the Hungarian Chamber of Commerce)

- Trgovačka arbitraža u Beogradu osnovana je 1948.

godine pri Privrednoj komori Jugoslavije. To je
institucionalna, nacionalna, medjunarodna arbitraža, opća
i otvorenog tipa. Kao stalna arbitraža, vezana jeza
Privrednu Komoru ali je samostalna u svom radu.

26
 Vrste
• I u Bosni i Hercegovini, obrazovane su stalne arbitraže, kao
što su pri:
• Vanjskotrgovačkoj komori Bosne i Hercegovine,
• Privrednoj komori Federacije Bosne i Hercegovine,
• Agencija za privatizaciju u Federaciji Bosne i Hercegovine,
• Stalni arbitražni (izbrani) sud je formiran i pri Privrednoj
komori Federacije Bosne i Hercegovine, s ciljem da rješava
sporove nastale između članova ove komore, a koje su,
članovi komore predvidjeli arbitražnom klauzulom ili
kompromisom (posebnim ugovorom).
• I kod ovog stalnog tijela, odluke donesene od arbitražnog
suda imaju snagu izvršne isprave.

27
 Vrste
• Od specijaliziranih, posebno treba spomenuti:
• Arbitraža Udruženja trgovaca žitom u
Londonu,
• Londonska asocijacija pomorskih arbitara
(LMAA),
• Holandska Pomorska i transportna arbitraža
Roterdam-Amsterdam (TAMARA) i sl.

28
 ad hoc arbitraže
• Ad hoc prva pojavila.
• „od slučaja do slučaja“.
• Ad hoc arbitraža nema svoje stalno sjedište, kao ni osoblje koje će
pomagati arbitrima. Arbitar mora voditi računa i o čisto administrativnim
pitanjima, kao što su:
– pozivanja stranaka,
– određivanja mjesta rasprava,
– slanja pismena i sl.
• veoma je ranjiva i osjetljiva.
• Arbiti određuju svoja pravila, ačesto prihvataju već ustaljena (npr.
UNCITRAL-a).
• Ad hoc arbitraže, formiraju se za rješavanje određenog spora i kad riješe
spor prestaju da postoje.
• Ovaj tip arbitraže mora biti izričito ugovoren
• Ona se naročito ugovara kod velikih institucionalnih sporova, kad je
stranka u ugovoru država i kod sporova o koncesijama.

29
 Vrste
• Vrste arbitraže u odnosu na otvorenost arbitraže
• U odnosu na otvorenost arbitraže, arbitraže
dijelimo na arbitraže otvorenog tipa i arbitraže
zatvorenog tipa.
– Arbitraže otvorenog tipa su one stalne arbitraže koje
omogućuju svim subjektima da apliciraju rješavanje
sporova pred njima.
– S druge strane, pojedine arbitraže, označene kao
arbitraže zatvorenog tipa, za svoje učešće u rješavanju
spora, zahtijevaju da barem jedna od stranaka bude
članica organizacije pri kojoj djeluje ova arbitraža.
30
 Vrste
• Pravne arbitraže svoja pravila rješavanja spora zasnivaju na
pravnim normama unutrašnjeg i međunarodnog prava
zainteresiranih stranaka. One će koristiti zakonske i druge
podzakonske norme, kao i međunarodne instrumente za
rješavanje spora.
Faktičke su one arbitraže koje postupaju prema određenim
načelima dobrog poslovanja, običajima, tenačelima
pravičnosti i sl.
• Podjela na ritualne i iritualne arbitraže vrši se u zavisnosti
od snage koji ima donesena arbitražna odluka.
– Ukoliko presuđena arbitražna odluka ima efekte sudske odluke,
(presude, presuđene stvari) tada je u pitanju ritualna ili
obavezna arbitraža. Arbitraže koje donose odluke koje nemaju
snagu sudske odluke nazivaju se iritualne ili neobavezne

31
 Izvori arbitražnog prava
• strani, domaći
• Najvažniji izvori arbitražnog prava su:
• ugovor stranaka (arbitražni ugovor),
– putem arbitražne klauzule,
– putem arbitražnog sporazuma (kompromisa),
– putem generalnog arbitražnog sporazuma.

32
 Izvori
• pravila stalnih trgovačkih arbitraža:
– pravilnici i
– drugi akti, kojim se neposredno reguliraju pitanja važna za arbitražno
odlučivanje,
– Model zakon UNCITRALa- sadrži pravila koja se odnose na:
• uvodna pitanja;
• oblast sudske intervencije;
• arbitražni sporazum;
• uspostavljanje arbitražnog suda;
• izuzeće arbitara;
• nadležnost arbitražnog suda;
• arbitražni postupak;
• donošenje arbitražne odluke, uključujući iodluku o poravnanju;
• pravna sredstva protiv arbitražne odluke i
• priznanje i izvršenje arbitražnih odluka.
• autonomno pravo međunarodne trgovine,

33
 Izvori
• međunarodni sporazumi (ugovori) o arbitraži,
– pokazali su se veoma korisnim. Postoje:
• Ženevski protokol o arbitražnim klauzulama od 24.IX.1923. („Službeni list
FNRJ“, Međunarodni ugovori broj: 4/59),
• Ženevska konvencija o izvršenju stranih arbitražnih odluka, od 26.IX.1927.
(„Službeni list FNRJ“, Međunarodni ugovori, broj: 4/59),
• Njujorška konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka, od
10.VI.1958. („Službeni list SFRJ“, broj: 11/81),
• Vašingtonska konvencija o rješavanju investicionih sporova između država i
državljana drugih država, iz 1965. Godine, koja ima veliku važnost za današnju
broblematiku investiranja stranog kapitala u državama;
• Evropska konvencija o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži, od 21.IV.1961.
(„Službeni list SFRJ“, Međunarodni ugovori, broj: 12/63).
• nacionalni propisi,
– nacionalni zakoni o arbitraži,
– odredbe o arbitraži u drugim nacionalnim zakonima.

34
 Izvori
• sudska praksa,
– Sudska praksa je koristan izvor arbitražnog prava, pogotovo za države
za koje je određena arbitraža vezana, ako i za države u kojima je
potrebno provoditi postupak priznanja i izvršenja arbitražnih odluka.
– Iako je arbitraža nezavisna od rada pravosudnih institucija neke
države, ipak sudstvo, često učestvuje u određenim radnjama
arbitražnog postupka, posebno pri priznanju i izvršenju arbitražnih
odluka.
– Zbog ove relacije, sudovi su do sada stvorili impozantnu praksu, koja
može pomoći u postupku arbitražnog rješavanja konkrentih predmeta.
Međutim, u zemljama kontinentalnoevropskog prava, sudska praksa
nije izvor prava.
• arbitražna praksa, i
• doktrina arbitražnog prava.

35
 Izvori
• Pravila stalnih međunarodnih arbitraža strankama omogućuju da se
dogovaraju o:
• - mjestu arbitraže,
- jeziku arbitraže,
- načinu izbora arbitra,
- efikasnosti provođenja faza rada arbitražnog vijeća i disciplini stranaka u
radu,
- finansiranju arbitraže, te troškovima arbitražnog postupka,
- mijenjanju model pravila i drugim važnim pitanjima postupka.

• Komisija Ujedinjenih nacija za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL)

nastala je 1976. godine, te je ponudila UNCITRAL pravila iz te godine. Ona
su se dosta afirmirala, te su 2010. mijenjana i adaprirana.
• U ovom slučaju, stranke moraju biti krajnje oprezne i raspolagati s dobrim
pravničkim znanjem, te biti svjesne da mijenjajući jednu normu, moraju
mijenjati i neke druge, koje su u zavisnom odnosu na normu koja se
mijanja.

36
 Izvori u BiH
• Danas, u Bosni i Hercegovini izvori arbitražnog prava su:
• Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u
određenim odnosima („Službeni list SFRJ“; br. 43/82, 72/82, preuzet
Odlukom („Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“, broj 2/92,
Odlukom „Službeni list RBiH“, broj 13/94);
• Zakon o politici direktnih stranih ulaganjau Bosnu i Hercegovinu
(„Službeni glasnik BiH“, br.: 17/98, 13/03 i 48/10). U članu 17. Ovog zakona
navodi se slijedeće:
• „IV - RJEŠAVANJE SPOROVA
• Član 17.
• Sporovi vezani za strana ulaganja rješavaće se u nadležnim sudovima u
Bosni i Hercegovini, osim ako se zainteresovane strane ne dogovore o nekoj
drugoj proceduri kojom će se ti sporovi rjeavati, uključujući ali i ne
ograničavajući se na domaće ili međunarodno mirenje ili arbitražu.
•

37
 Izvori u BiH
• Zakon o postupku medijacije, („Službeni glasnik
BiH“, broj: 37/04). Osim ovog zakona koji je zakon
Bosne i Hercegovine, postoje i zakoni entiteta i
Brčko Distrikta.
• Zakoni o parničnom postupku
• Zakoni izvršnom postupku
• Zakon o privrednim komorama u Federaciji Bosne
i Hercegovine
• Statut Vanjskotrgovačke komore BiH,
• Pravilnici institucionalnih arbitraža

38
 Arbitražni soprazum
• Arbitražni sporazumi mogu biti iskazani kao:
• a) kompromis,
• b) kompromisorna klauzula.
• Primjer arbitražne (kompromisorne) klauzule, a u duhu
Zagrebačkih pravila, daje se u sljedećem obliku:
• “Svi sporovi koji proizlaze iz ovog ugovora i u vezi s njim, uključujući i
sporove koji se odnose na pitanja njegovoga valjanog nastanka,
povrede ili prestanka, kao i na pravne učinke koji iz toga proistječu,
konačno će se riješiti arbitražom u skladu s važećim Pravilnikom o
arbitraži pri Stalnom izbranom sudištu Hrvatske gospodarske
komore (Zagrebačkim pravilima).”
• Opširnije na stranici Hrvatske gospodarske komore
(http://www.hgk.hr/category/sudovi-pri-hgk/stalno-arbitrazno-
sudiste-pri-hgk)

39
 Uvjeti za valjanost arbitražnog
sporazuma
• Po svojoj pravnoj prirodi, arbitražni sporazum je običan klasični
ugovor.
• Kao i svi ugovori i on treba ispunjavati određene uvjete: -
propisan oblik arbitražnog sporazuma,
• - jasno izraženu sadržinu arbitražnog sporazuma, kao i
• - sposobnosti stranaka za zaključenje arbitražnog sporazuma.
• Primjer dobre formulacije u arbitražnoj klauzuli daje u spomenutom
dokumentu Hrvatske gospodarske komore, te predlaže da se
postupi po sljedećim sugestijama:
• - (a) broj arbitara bit će .... (jedan ili tri).
• - (b) mjerodavno pravo bit će...
• - (c) jezik/jezici arbitražnog postupka bit će....
• - (d) mjesto arbitraže bit će .... (grad ili država)
• - (e) ovlaštenik za imenovanje bit će..."

40
 Upute za pisanje arbitražnog
sporazuma
• Dobar pravnik, kod pisanja arbitražne klauzule
imat će u vidu sljedeće:
• Precizno navođenje imena institucionalne
arbitraže,
• Navođenje izraza „mora“ i „može,
• Određivanje mjesta arbitraže
• Prihvatanje korištenja institucionalnih arbitražnih
pravila bez razumijevanja tih pravila,
• Korištenje nejasnih termina.

41
 Kompetenz-kompetenz princip

• Kompetenz-kompetenz problem (engl. competence-

competence ili competence to rule on ones'own
competence) se vezuje za ovlaštenja arbitražnog suda kod
određivanja nadležnosti arbitražnog tribunala.
• Osnovno pitanje, koje se javlja u problemu nadležnosti
arbitražnog tribunala je pitanje: koji organ će riješiti dilemu
o postojanju ili nepostojanju ugovaranja između stranaka,
tj. dilemu o nadležnosti arbitražnog tribunala?
• Da li će spor između stranaka, o nadležnosti arbitražnog
tribunala, riješiti sud ili arbitražni sud (arbitražni tribunal).
U slučaju spora između stranaka, strane u sporu, a prije
svega tuženi, pokušat će osporiti i nadležnost arbitražnog
tribunala.

42
 Kompetenz-kompetenz
• Po teoriji i principu „Kompetenz-kompetenz“, arbitražni sud je
ovlašten da odlučuje o svojoj nadležnosti.
• On će biti nadležan ako je postupak pokrene prigovorom stranaka, a
isto tako i svakim drugom prigovorom o postojanju i pravnoj snazi
ugovora o arbitraži te o tome da li su arbitri ovlašteni (kompetentni)
da govore o svojoj nadležnosti (kompetenciji).
• Nepostojanje ovog principa imalo bi loše posljedice po arbitražni
tok postupka.
• U slučaju da bilo ko uloži prigovor nenadlenosti, bez principa
„kompetenz-kompetenz“ arbitri ne bi smjeli dalje ići s postupkom,
već bi morali stati i sačekati da neko kompetentno tijelo to pitanje
riješi. Ovako, ako se i pojavi pitanje nadležnosti, arbitri ga odmah
rješavaju i nastavljaju daljnju proceduru.
• Načelo kompetenz-kompetenz ovlašćuje arbitra da se izjasni o
svojoj nadležnosti (arbitražnoj) ali i o valjanosti glavnog ugovora.

43
 Stranke u arbitražnom postupku

• U međunarodnom arbitražnom postupku stranke su tužilac i tuženi.

• Na strani i jednog i drugog može biti više stranaka (multiple parties).
• Interesantno je da neki međunarodni dokumenti, uključujući i
Vašingtonsku konvenciju ne razdvajaju stranke na tužitelje i tužene, već
koriste neutralan termin strane u sporu. (party of the dispute).
• Stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice. Stranka koja je
potpuno poslovno sposobna može sama punovažno vršiti radnje u
arbitražnom postupku.
• U arbitražnom postupku, najčešće, učestvuju dvije stranke.
• Međutim, u postupku može biti i više stranaka, tako da te stranke mogu
djelovati kao suparničari, a mogu svaka za sebe.
• Postojanje kumulacije subjekata u istoj stranačkoj ulozi omogućuje tim
strankama da jednom tužbom tuže ili da budu tuženi, ako su u pogledu
predmeta spora bili vezani jedno za drugo(suparničarstvo-multiple parties
as claimant or as respondent).

44
 Stranke
• U arbitražnom sporu stranke mogu neposredno ativno učestvovati
svojim radnjama, a mogu odrediti neko lice za te aktivnosti.
• Punomoćnik može biti i stranac, bez obzira da li je ili nije upisan u
advokastku komoru države u kojoj je sjedište arbitražnog suda.
• Da bi se punomoćnik registrirao za određeni arbitražni spor i
predmet, treba dostaviti arbitražnom sudu punomoćje.
• Određivanjem punomoćnika stvara se obaveza arbitražnom sudu da
sva pismena, koja nastaju u postuku, dostavlja stranci putem
punomoćnika. na usmenoj raspravi u toku arbitražnog postuka,
stanka može pristupiti putem punomoćnika.
• Troškove arbitražnog postupka, vezane za punomoćnika, arbitražni
sud će dodijeliti u sporovima u kojima je stranka uspjela, vodeći
računa o njihovoj opravdanosti.

45
 Arbitar
• Kod međunarodnih arbitraža, često, postoje
ograničenja da se za arbitra pojedinca ili za
predsjednika arbitražnog vijeća ne izabere arbitar,
državljanin države tužioca ili tuženoga.
• „Arbitar pojedinac ili predsjednik arbitražnog suda
mora biti druge nacionalnosti od nacionalnosti
stranaka. Međutim, u odgovarajućim okolnostima i pod
uvjetom da ne prigovori nijedna od stranaka u
objektivnom roku koji odredi sud, arbitar pojedinac ili
predsjednik arbitražnog suda mogu biti izabrani iz
zemlje kojih je svaka od strana državljanin.“

46
 Arbitar
• Postupak izbora arbitra
• Procesno gledano, postupak imenovanja arbitra
počinje dostavom tužbe tuženom.
• Tužilac će u tužbi, između ostalog, ponuditi ime i druge
potrebne podatke za arbitra pojedinca ili svog člana,
ako je u pitanju vijeće. Od momenta dostave tužbe
tuženom počinje teći rok u kome tuženi se treba
izjasniti o prijedlogu, odnosno ponuditi svoj prijedlog.
Ukoliko je arbitraža ponuđena instituciji, tada će i
tužilac biti vezan normama o izboru arbitra putem
utvrđene liste arbitara.

47
 Arbitar
• Rok o izboru arbitara može biti različit.
• Kod izbora arbitra pojedinca pretpostavlja se da
će se stranke dogovoriti da ga zajedniki imenuju.
• Tužilac će, odmah u samoj tužbi, predložiti arbitra
pojedinca, rukovođen onim osobinama koje se
traže za objektivnu i stručnu arbitražu.
• U međunarodnim arbitražama posebna pažnja je
usmjerena na jezik, kojim će se arbitar služiti. Ova
činjenica može suziti potencijalni krug arbitara.
48
 Troškovi
• Arbitražni sud mora odrediti troškove
arbitražnog postupka u arbitražnoj odluci.
• Pojam „troškovi“, najčešće obuhvata sljedeće:
• nagrade svakog pojedinog člana arbitražnog
suda koje dređujearbitražni sud;
• putne troškove i ostale izdatke arbitara;
• troškove vještačenja i drugih pomoćnih radnji
što ih je zatražio arbitražni sud;
49
 Troškovi
• putne troškove i ostale izdatke svjedoka u iznosu
koji odobri arbitražni sud;
• troškove pravnog zastupanja i pružanja pomoći
stranke koja je uspjela u sporu, ako je naknada
takvih troškova bila zatražena u toku arbitražnog
postupka, ali samo u visini za koju arbitražni sud
smatra da su primjereni;
• administrativne troškove institucija, pred kojima
je vođena arbitraža, a u skladu sa važećom
tarifom, određenom od strane nadležnog tijela
Institucije

50
 Važne napomene:

• kada uvijek treba odustati od imenovanja arbitra, a to su sljedeći

slučajevi:
– kad su u jednom licu i arbitar i stranka,
– arbitar je također i zastupnik stranke,
– postoji značajan finansijski interes u poslovima jednog od stranaka,
– velika zainteresiranost arbitra za rješenje u sporu,
– arbitar je bio savjetodavao stranke za novac i zarađivao je na tome.
• uvjeti za diskvalifikaciju, ali stranke ne žele diskvalifikaciju:
– prethodna saradnja arbitra i stranke u kojoj je srbitar pomagao stranci
u sporu, koji je u pitanju,
– posjedovanje udjela u preduzeću (pravnom licu) koje je aktivno
umješano u arbitražni spor,
– u odnosu arbitra i stranke , arbitar je uži rod stranke,
– odnos arbitra u drugim predmetima u kojima su preduzeća (druga
pravna lica), povezana s preduzećem (drugim pravnim licem) u sporu,

51
 Važne napomene
• blaži uvjeti koji mogu dovesti u sumnju o
nepristrasnosti i neovisnosti, a koji se moraju prijaviti
strankama, insituciji ili osobi zaduženoj za
postavljenje:
– arbitar je u posljednje tri godine zastupao stranku, ali nije
u kontaktu sa strankom,
– adokatski ured u kojem arbitar radi trenutno pruža usluge
stranci (pravnom licu), a arbitar ne pruža te usluge,
– u istom advojatskom uredu rade dva arbitra,
– advokat advokatskog ureda, kao arbitar zastupa jednog od
stranaka u drugom sporu
– arbitar je iznosio u javnost svoj stav o rješavanju
konkretnog spora, prije pokretanja.

52
 Arbitražni postupak
• Pri izboru načina arbitražnog rješavanja spora, stranke
se mogu dogovoriti:
• ad hoc ili institucionalnu arbitražu,
• arbitra pojedinca ili arbitražno vijeće,
• mjerodavno procesno pravo prema kojem će se
postupak odnijati,
• jezik na kome će se voditi postupak isl.
•
• Arbitražni postupak se, pred institucionalnim
arbitražama, vodi prema ranije utvrđenim pravilima.

53
 Arbitražni postupak
• Pa i stranke kad ugovaraju institucionalnu
arbitražu, opredjeljuju se za postupanje u procesu
na način kako je definirano pravilima institucija.
• Međutim, pravilnici arbitražnih institucija često
ne pokrivaju cjelokupnu oblast procesnog
postupanja, pa je potrebno, nekada, dopuniti
proceduru pravilima nekih drugih procesnih
normi.
• Pravila instirtucija za postupanje u konkretnom
procesu predviđaju načine kako proceduru
upotpuniti, ako se pojavi potreba za tim.

54
 Arbitražni postupak
• Norme arbitražnih institucija mogu se
dopuniti najčešće na sljedeći način:
• a. dopunske norme mogu odrediti stranke,
• b. dopunske norme mogu odrediti arbitri,
• c. može se ugovoriti primjena određenih
normi parničnog postupka neke od država
(posebno one države u kojoj se arbitražni
postupak i vodi).

55
 Principi arbitražnog rješavanja
• princip dispozitivnosti,
• raspravni i istražni princip,
• princip kontradiktornosti (obostranog
saslušanja),
• princip sudskog kretanja parnice,
• princip javnosti,
• princip usmenosti i pismenosti,

56
 Principi
• princip neposrednosti i posrednosti,
• princip traženja materijalne istine,
• princip slobodne ocjene dokaza,
• princip savjesnog korištenja procesnim
pravima,
• princip procesne ekonomije,
• princip pomoći neukim strankama i sl.

57
 Faze arbitražnog postupka

• Arbitražni postupak se odvije u nekoliko faza, od kojih su najvažnije:

• otpočinjenje arbitražnog postupka,
• tok arbitražnog postupka, koji završava donošenjem arbitražne odluke.
•
• Ključni moment u ocjeni da li će biti ili ne arbitražnog postupka je njegov
početak. Sve dok arbitražni postupak ne počne, ne podzimaju se radnje
njegovog provođenja.
• Zainteresirane stranke mogu poduzimati određene radnje prikupljanja i
obrade interesantne materije za postupak, ali sve dok se postupak ne
pokrene nema arbitražnog postupka. Ovaj moment otpočinjenja
arbitražnog postupka višestruko je važan.
• Jedna od važnih okolnosti za odnose između stranaka je okolnost da li je
pokrenut arbitražni postupak. Pokretanjem arbitražnog postupka prestaju
teći određeni rokovi zastare za određena potraživanja ili poduzimanja
radnji između stranaka.

58
 Arbitražni postupak
• Bez obzira da li je u pitanju institucionalna ili ad hoc arbitraža, pokretanje
arbitražnog postupka može se ostvariti na dva načina:
• zahtjevom za arbitražu (notice of arbitration, request for arbitration),
• tužbom(statement of claim).
• Ukoliko su ranijim aktima (klauzulom u međusobnom poslovnom ugovoru
ili arbitražnim sporazumom stranke se dogovorile za rješavanje
eventualnog spora arbitražom, tada zainteresirana stranka može instituciji
ili drugoj strani podnijeti zahtjev za arbitražu, kao dokument kojim se
otpočinje arbitraža.
• Nužni elementi zahtjeva za arbitražu su: identificiranje stranaka,
prezentacija arbitražnog sporazuma ili arbitražne klauzule u određenom
ugovoru, te aktiviranje izbora arbitra.
• Aktiviranje arbitra može biti na način da je već klauzulom ili posebnim
arbitražnim sporazumom to pitanje definirano, ili može biti posebna akt
koji se prilaže zahtjevu za arbitražom.

59
 Tužba i protivtužba
• Tužba je potpuniji akt od zahtjeva za arbitražom,
jer treba sadržavati osnovna obilježja spora kao
što su:
– identifikacija stranaka,
– dokaz o postojanju arbitražne klauzule u nekom od
ugovora stranaka ili o postojanju arbitražnog
sporazuma,
– prijedlog za imenovanje arbitra,
– opis spora,
– isticanje tužbenog zahtjeva,
– iznošenje podataka o činjenicama i dokazima na
kojima se zasniva tužbeni zahtjev
60
 Protivtužba
• Sve do zaključenja glavne rasprave, tuženi
može podnijeti protivtužbu, ali pod sljedećim
uvjetima:
– ukoliko je zahtjev protivtužbe u vezi sa tužbenim
zahtjevom tužbe,
– ako se ti zahtjevi mogu prebiti,
– - ukoliko tuženi podnosi protivtužbu kojom se
traži utvrđivanje nekog prava ili pravnog odnosa
koji uslovljava ishod odluke o tužbenom zahtjevu

61
 Dostavljanje pismena
• Diplomatski put dostave pismena uključuje sljedeće aktivnosti:
• Sud šalje zamolnicu nadležnom organu za dostavljanje (ministarstvu
pravde),
• nadležni organ dostavlja akt državnom ministarstvu vanjskih poslova,
• ministarstvo vanjskih poslova prosljeđuje akt određenom diplomatskom
predstavništvu u kome se nalazi lice kome se akt dostavlja.
• Ono će dostavu akta izvršiti po propisima države u kojoj se lice nalazi. Ta
procedura dostave akata najčepće ide putem nadležnog ministarsrtva
vanjskih poslova.
• Zamolnica, kao i svi akti koji se šalju, trebaju biti napisani na jeziku
zamoljene države, uz ovjeren službeni prijevod na taj jezik,
• ukoliko primalac odbije prijem pismena, nadležni organ dostave
konstatirat će tu činjenicu na zamolnici, a smatrat će se da je dostavljanje
izvršeno uredno, od onog dana kada je dostava i pokušana.

62
 Odluka
• Vođenje arbitražnog postupka vrši se zbog donošenja
konačne arbitražne odluke, kojom se među strankama
rješava spor.
• U toku i nakon završetka arbitražnog rješavanja spora,
arbitar pojedinac ili arbitražno vijeće, donijeće rješenja ili
odluke. (presude).
• Oni će donositi rješenja da sve situacije koje se odnose na
preduzimanje radnji u toku arbitražnog postupka i u
situaciji kada se upravlja samim arbitražnim tokom
postupka.
• Nakon završetka arbitražnog postupka, arbitar pojedinac ili
arbitražno vijeće će meritum spora riješiti odlukom
(presudom).

63
 Podjela odluka
• Postoji nekoliko podjela odluka, od kojih su
najvažnije:
• a) Odluka može biti potpuna, ali isto tako i
djelimična, kao i međuodluka;
• b) U zavisnosti od toga da li odluku donosi
domaće arbitražno tijelo ili međunarodno,
razlikujemo domaću arbitražnu odluku i
međunarodnu arbitražnu odluku;
• c) također, razlikujemo odluke koje se donose na
osnovu prava, na osnovu pravičnosti i odluke
donesene na osnovu poravnanja.
64
 Odluka
• ZPP F BiH: „Arbitraža može donijeti presudu po
pravičnosti samo ako su joj stranke dale takvu ovlast.“
• Odlukom završava se aktivnost arbitražnog suđenja
• Međutim, arbitražna odluka nekad traži i druga
uređenja, koja najčešće mogu biti:
– ispravljanje,
– tumačenje,
– oduzimanje ili dopunjavanje arbitražne odluke.
• Potreba za ovim aktivnostima utiče i na aktivnost
arbitara, jer su oni dužni aktivno djelovati sve do
isteka nekog predviđenog roka, do koga se može
podnijeti taj zahtjev.

65
 Odluka
• Arbitražna odluka je, uglavnom, konačnan akt. T
• a konačnost govori da je u pitanju jednostepeni postupak,
nakon kojeg odluka se treba izvršavati.
• Međutim, zbog određenih okolnosti, arbitražna odluka se
može preispitivati, ali samo zbog određenih izuzetaka i kod
određenih institucija koja imaju pravila o preispitivanju
arbitražne odluke.
• U vezi ovog pitanja, interesantne su norme Vašingtonske
konvencije o rješavanju investicijskih sporova između
država i državljana.
• one su indikativne i pokazuju mogućnosti koje neke
međunarodne institucije nude strankama u vezi vođenja
arbitražnog postupka.

66
 Zahtjev za poništenje
• Zahtjev za poništenje arbitražne odluke, svaka stranka u
arbitražnom sporu može uputiti generalnom skretaru
Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova
ukoliko se ispune jedan ili više sljedećih razloga :
• a. da arbitražni tribunal nije bio propisno ustanovljen;
• b. da je arbitražni tribunal očigledno prekoračio svoja
ovlaštenja;
• c. da je jedan od članova arbitražnog tribunala bio
podmićen;
• d. da je došlo do ozbiljnog skretanja od osnovnih pravila
postupka; ili
• e. da u odluci nisu izneseni razlozi na kojima se ona
zasniva.

67
 Stranke
• Stranku koja nema potpunu poslovnu sposobnost zastupa njen
zakonski zastupnik.
• U arbitražnom postupku arbitar igra ključnu ulogu. Iako arbitar
može biti svako lice, koje predlože stranke, njegov značaj i uloga
nalažu zainteresiranim strankama da za arbitre izaberu kvalitetne
pojedince. Činjenica je da je kvalitet arbitražnih odluka direktno
uzročno uvjetovan ličnošću i sposobnostima arbitra (vidjeti Tabelu:
1.). Zato će svaka stranka u arbitraži uložiti makimalnu pažnju pri
izboru arbitra, želeći da „njegov“ arbitar bude stručan i iskusan, da
poznaje oblast koja je predmet spora, te da u sporu ostvari
maksimalni uspjeh za svoju stranku. Naravno, ako je neko lice,
potencijalni arbitar stračnjak za potrošačko pravo, neće ga stranke
izabrati u međunardnom sporu u vezi proizvodnje ribe, ma koliko
on bio blizak sa jednom od stranaka.

68
 Završne opservacije
• Okvir djelovanja arbitraže u nekoj državi zavisi od normi kojima je ta oblast
regulirana.
• Sadašnja rješanja da pri VTK BiH i privrednim komorama entiteta postoje
mogućnosti rješavanja arbitraža, bez njihovog međusobnog uvezivanja nije
najbolje rješenje, jer je nužno jednim propisom urediti pitanjesinhroniziranog rada
institucija za arbitražno postupanje.
• Cijeli svijet je u tokovima recesije. Toga nije pošteđena ni Bosna i Hercegovina.
• Arbitraža se pokazala kao efikasan sistem prevladavanja kriznih situacija, pa i
recesije, te postala jako oružje za rješavanje raznih vrsta sporova koji nastaju u
takvom vremenu.
• Eventualnim donošenjem Zakona o arbitraži na nivou Bosne i Hercegovine, ona bi
ojačala jedinstveno BiH tržište, stvorila veću sigurnost u prometu roba, usluga, ljudi
i kapitala te sigurnost stranaka, a također, još snažnije stvarala zajedničku
arbitražnu praksu, pa treba inicirati brzo donošenje posebnog zakona o arbitraži na
nivou Bosne i Hercegovine.

69
HVALA NA PAŽNJI
zijad.hasic@parlament.ba

70