JEZIK U UPOTREBI

Retorika kao vještina govorenja

 Nauka o dobrom izražavanju, njezin cilj i
krajnja svrha su dobro govoriti(Marko
Fabije Kvintilijan, Obrazovanje
govornika)
 Retorika je veoma stara disciplina
 Posebno joj je pridavana važnost u
antici, kada je bila visoko vrednovana
kao kraljica umijeća govora, tj.
umjetnosti
Dobar govor

 Dobro govoriti znači lijepo govoriti, a

lijepim govorom se smatra uspješan
govor
 Uspješnost se mjeri utiskom koji ostavlja
na slušatelja, cilj je slušatelja uvjeriti u
sadržaj govora
Moralan govornik
 Pitanje: da li je retorika korisna? se postavlja
jer dobrim govorom, odnosno odbranom čak i
zločinac može ostati nekažnjen
 to pitanje postavljaju i oni koji uče da je retorika
sposobnost ubjeđivanja i vještina argumentacije
 ˝A ako je ona nauka o dobrom izražavanju, a tu
sam definiciju prihvatio, i ako se pretpostavlja
da govornik mora biti dobar čovjek, onda se ne
može sumnjati u njezinu probitačnost.˝-
Kvintilijan
 Jedno je manipuliranje ljudima
govorničkom vještinom i zamagljivanje
istine vještinom govora, a drugo ono što
je retorika kao način spoznaje istine i
činjenje ljudi boljima
 Nju mogu izvesti moralni govornici
Govorne vrednote

 Važnu ulogu u govoru imaju držanje

(položaj tijela), geste(pokreti),
mimike(posebno očiju), jačina glasa,
intonacija, tempo govora, pauze, itd.
Podstilovi
 Predmet retorike je sve ono što može biti
sadržaj govora
 Razlikuje sljedeće govorne stilove (izbor
jezičkih sredstava i sfera upotrebe):
1. Visoki (uzvišeni) npr. svečani govor
-Uvijek držim jednog ata.

2. Srednji (umjereni) - neutralno standardni razgovor

-Uvijek držim jednog konja.
3. Niski (prosti) – stil svakodnevne konverzacije
-Uvijek držim jedno kljuse.
OSNOVNI PRINCIPI
RETORIKE
A. Uvjerljivost
 Osnovno obilježje govora je uvjeravanje
u ono što se govori- ubjeđivačka
funkcija govora
 Ostvaruje se skladom riječi i izraza,
dobrim izvođenjem, međusobnom
suglasnošću verbalnog i neverbalnog,...
B. Dobro izražavanje: jasno, posebno i
prikladno

-osobine uspješnog držanja govora:

I. Jasnoća (da govor bude jasan
slušaocu)
II. Posebnost (uzvišenost) (da se razlikuje
od običnog i svagdašnjeg prozaičnog
razgovora)
III. Prikladnost (da izraz bude primjeren
sadržajnom dijelu)
C. Raspored i redoslijed

 kod govora je posebno važna kompozicija:

raspored građe, odnosi među dijelovima, dužina
dijelova, itd.
 Kod antičkih retoričara imala je nekoliko temeljnih
dijelova:
1. Uvodni dio
2. Izlaganje odabranog predmeta govora
3. Svjedočanstvo i dokazi u pojedinim vrstama govora
4. Pobijanje supotnih tvrdnji
5. završetak
 Dobro je izbjeći nepotrebno ponavljanje i
nabrajanje
 Općepoznato je također suvišno
 Govor mora teći ˝glatko˝
 Brzina nije bitna
D. Figure i tropi
 Pri izlaganju veoma je važna figura-
gradacija (funkcija joj je ubjeđivačka),
njome se u cjelini ostvaruje tematska
progresija teksta
 Retoričko pitanje- pitanje koje se
postavlja ali na koje govornik ne očekuje
odgovor, autor na njega sam odgovara
kako bi stavio akcenat na bitno
 Tropi (metafora)-jezik čine neobičnijim ali i
jasnijim, govor življim, slikovitijim
RETORIČKE VRSTE
1. RAZGOVORI(DIJALO
ZI)
 Razgovor je retorička vrsta u kojoj
dvoje učesnika međusobno izmjenjuju
poruke po modelu: govornik A šalje
poruku sugovorniku B
 Smjenjivanje govornih uloga (dok jedan
govori, drugi sluša)
 Dužina govorenja (predug govor može
preći u govor jednog-monolog)
•Osnovne vrste
razgovora:
1. DEBATA (sugovornici ravnopravno razgovaraju o
nečemu o čemu imaju suprotna mišljenja i stavove)
2. SLUŽBENI RAZGOVOR (vode ga osobe u
službenom odnosu, npr. kolega-kolega, menadžer-
menadžer; replike su jasno formulisanih stavova i
mišljenja)
3. ANKETA (vrsta kratkih razgovora u kojima samo
jedan postavlja pitanje; mogu biti: didaktičke,
novinarske, naučne, političke)
4. INTERVJU (vodi se razgovor u kojem samo jedan
pita, pitanja trebaju biti konkretna i zanimljiva,
razlikujemo javni i službeni)
5. RAZGOVOR NA TEMU (ima unaprijed
određenu temu, replike se logično
nadovezuju jedna na drugu, ‘‘okrugli
stolovi’’)
6. NABACIVANJE IDEJA (vrsta neformalnog
razgovora u grupi, obično sa voditeljem,
razgovara se o nečemu što nije unaprijed
zacrtano, nego samo okvirno naznačeno)
7. POSEBNE VRSTE RAZGOVORA (Ljubavni
razgovori)
 RAZGOVOR U
KNJIŽEVNOUMJETNIČKIM DJELIMA
 a) GOVORNE ULOGE
 Komunikacijske uloge učesnika razgovora
mogu biti ravnopravne (ti-ti, vi-vi) i
neravnopravne (ti-Vi, Vi-ti)
 Govorne uloge ovise o dobi, socijalnom ili
društvenom statusu, obrazovanosti a ponekad i
o spolu govornika
 Jezički obrasci imenovanja i oslovljavanja
najočigledniji su pokazatelj odnosa sugovornika
 Polazne uloge mogu se mijenjati tokom
razgovora, približavati se ili udaljavati
 b) INDIVIDUALNE
OSOBINE
 U ulozi karakterizacije likova često se
pojavljuju arhaizmi i lokalizmi ( nejse
‘nema veze’, jah, more bit, većen ‘već’,
bučuk ‘pola’,...)
 U djelu oni slikaju jedno vrijeme,
socijalnu sredinu, signaliziraju porijeklo
lika i njegovu obrazovanost
 c) GOVORNE
VREDNOTE
 Učesnici razgovora na raspolaganju imaju jezik pokreta
(slijeganje ramena, češkanje po glavi), jezik mimike
(dizanje obrva, otvaranje usta) i mnoge govorne vrednote
(intonaciju, boju glasa, tempo govora,..)
 INTONACIJA
-može biti na istoj visini sve vrijeme ( to je monoton razgovor
ujednačene intonacije)
 rast i pad intonacije istom iskazu može dati različit smisao.
 U replici jedno- Neće. može značiti da neko nešto
jednostavno neće (-Neće.), može biti pitanje (-
Neće?) ili naredba (-Neće!).
 U pismu intonacija je signalizirana pravopisnim znacima
 INTENZITET
-jačina govora i naglašavanja nekih riječi
-jače izgovorene i tako posebno naglašene riječi u
pismu su obično signalizirane prorednim pisanjem,
npr.:
MEHAGA: Ali, ćojće Boži, prosih je ja, prosiste je
vi, prosiće je svi, ona nikog ne htjede- zaprosi je,
kažete, sarajevski kadija- ona hoće! Znači, ona
voli sarajevskog kadiju. (R. Filipović, Otkako je Banja
Luka postala)

- Gradacija (i ja... i vi...) i antonimija ( sva gospoda i

begovi- sarajevski kadija), red riječi i proredno
pisanje (hoće) ovdje ističu riječ hoće, dajući joj
važnost ključne riječi- centralnog mjesta u
iskazu.
 PAUZA
-govorna vrednota kojom se razdvajaju govorne
cjeline, govor prekida duže ili kraće
-kad nije obavezna ili kad je na mjestu gdje je ne
očekujemo, može izražavati umor, zbunjenost,
čuđenje, nesigurnost,..
-u pismu se signalizira tačkama i u vezi je sa tempom
govorenja:
-Alija...ostani, sinko... Eno, pod mindreom...lijevo...
Digni poklopac... Tamo ima svijeća... Nađi koju
načetu... Ha, eno!... Uh, ne!... Nemoj tu... Golema
je... Ima manjih. (E. Čolaković, Legenda o Ali-paši)
-posebnu vrstu pauze predstavlja šutnja, kao prekid
govora (usp. – Jesmo li to nešto ljuti? -?).
 2. KRATKI MONOLOG
• kada u razgovoru učestvuje samo jedna osoba,
govorimo o monologu
(grč. Monos ‘sam, jedan’, logos ‘riječ’)
• obično se objašnjava kao dijalog bez replike
• osnovne vrste kratkog monologa:
-uvodna riječ
-vijest
-izvještaj
-diskusija
-komentar
-izjava i demanti
 UVODNA RIJEČ
-kratki govor koji najavljuje neku osobu, tj. govor
druge osobe
-obično imaju klišeizirane početke tipa:
-Imam čast..., -Dopustite mi da vas kratko....
 VIJEST
-kratki javni tekst novinarskog podstila
-ne sadrži komentar niti u njemu govornik
iskazuje stav
-iznosi se jednostavnim rečenicama i riječima
-sadrži bitne i istinite podatke
 IZVJEŠTAJ
-obično ukratko opisuje neki događaj hronološki
slijedeći njegov tok
-o događaju obično već postoje neke informacije pa
izvještaj nadopunjuje i kompletira sliku o njemu
 DISKUSIJA
-kratki govor (do desetak minuta) koji sadrži:
obraćanje, uvod, obrazloženje, zaključak sa
zahvalom na pažnji
-u diskusiji se iznosi lični stav i mišljenje o nečemu
što je rečeno ili navedeno u govoru prethodnog
govornika
-mogu biti: naučne, stručne, političke,...
 KOMENTAR
-sadrži stav govornika o nečemu što se desilo a
nije beznačajno za jedno društvo
-komentar ima ubjeđivačku funkciju:druge treba
uvjeriti u ispravnost svojih stavova i mišljenja
 IZJAVA
-kratki govor- obavijest povodom nekog događaja
-vrlo je slična komentaru
-obično se daje na upit novinara ili na zahtjev
službenog lica
-izjava koja opovrgava neku informaciju iznesenu
u javnosti, naziva se demanti
 MONOLOG U
KNJIŽEVNOUMJETNIČKOM DJELU
• Monolozi otkrivaju duboku intimu junaka
• Obično slijede nakon nekog događaja, koji ih je
zapravo potakao na govor
• Tako se, iznevjerena, Sabina želi osvetiti
voljenom čovjeku:
,,On će klečati pred mojim nogama’’, govorila je Sabina
sebi, ‘’a ja ću se igrati njim, ja ću ga mučiti i ljubiti u isto
vrijeme, ja ću mučiti i sebe i njega, a sve što mi bude na
putu, zgaziti ću, uništiti...’’(Hifzi Bjelevac, Pod drugim
suncem)
• Pisac kaže da je Sabina sebi govorila, njene
riječi stavlja pod navodnike- ta vrsta monologa je
zapravo glasni govor sebi
• Razlikuje se od neizgovorenog tzv. Unutarnjeg
monologa, koji je tok misli i tok svijesti
• Ukoliko se miješaju osobine upravnog
govora (koji je pod navodnicima) i
neupravnog- to nazivamo nepravim
upravnim govorom (spoj dvaju govora-
autorovog i junakovog)
• Kao retorička vrsta književnoumjetnički
monolozi mogu biti: dramski,
pripovijedni i lirski
 3. GOVORI
• Dijele se na:
1) Akademski
2) Politički
3) Vojnički
4) Sudski
5) Religijski
6) prigodni
1. AKADEMSKI
(referati, koreferati, predavanja,...)
• Ostvaruju se u posebnim prigodama, npr.
kad se podnose izvještaji komisije o
nekom naučnom radu -magistarskom,doktorskom,
prilikom obrazlaganja prijema u neku visoku
akademsku instituciju, prilikom obrazlaganja
visokih naučnih nagrada
• Pripada visokom stilu
2. POLITIČKI
• Govori na političkim skupovima i u
parlamentu
• Znatno jednostavniji od akademskih jer
je auditorij kojem su namijenjeni širi i
obuhvata publiku različitog obrazovanja
i intelektualnih sposobnosti
• Izrazito su ubjeđivačke govorne vrste
3. VOJNIČKI
• Razlikuju se od ostalih po svojoj kratkoći i
jednostavnosti rečenica i imperativnosti
4. SUDSKI
• Njima se staje u odbranu javnog dobra ili
privatnog vlasništva, slobode i časti
• Optuženi i svjedoci ne vladaju profesionalnim
jezikom prava, pa sudski govor mora
podrazumijevati i osobine njihovog jezika
(kolokvijalnog, žargonskog i sl.)
5. RELIGIJSKI
• Govor vjerskih službenika vjernicima
• U kršćanstvu je izgrađena jedna samostalna
teološka disciplina koja se bavi različitim
govorima u službi propovijedanja- homiletika
• I u islamu se govorima pridaje važnost pa su
tradicionalno njegovani kroz posebne
govorne žanrove- hutbe i vazove
• Imaju zadate sheme: najavu i odjavu, poziv
na tekst Objave kao Božiju riječ i druge izvore
do kojih drže različite vjere
6. PRIGODNI
• U posebnim prilikama, kad se okupe ljudi-
javno ili privatno- na nekom mjestu
• Govori prilikom uručivanja diplome, neke
nagrade, odlaska u penziju, pri otvaranju
nekog objekta,...
• Kad je povod okupljanja poznat, u govoru
nije akcent na samom informiranju, već više
na emotivnom stanju u toj prilici
• Po pravilu su kraći i formalizirani
 ČESTITANJA
• Podvrsta prigodnih govora
• Neizostavni su dio privatne i društvene
komunikacije ljudi
• Njima iskazujemo prijateljstvo i zanimanje za
ljude s kojima se poznajemo ili srećemo, ili
surađujemo
 ZAHVALE
• Odraz su odgoja i uljudnog ponašanja
 NEKROLOG
• Govor povodom nečije smrti
• Njime se iskazuje poštovanje prema
umrlom, pa se izbjegavaju svakidašnje
fraze i izrazi
 Uvodni dio prigodnog govora je posve
klišeiziran:
-Cijenjeni... (pozdrav skupu)
-na skupu povodom... (povod okupljanja)
-u... (mjesto)
-uime... (koga predstavlja govornik)
 Drugi dio govora pokazuje govornikovu poziciju
i značaj skupa i sadrži dio završne poruke:
Osobitu zahvalnost upućujem Bogu što mi je /.../ odredio
i omogućio ovako značajan ekumenski susret. To je za
mene veoma ugodan trenutak koji intimno najdublje
doživljavam.
4. POSEBNE GOVORNE VRSTE

1. VOĐENJE PROGRAMA-
KONFERANSA
-u njima voditelj ne može nametati svoj
stav ili mišljenje
2. NAJAVA-OBAVJEŠTENJE
-vrsta govora preko razglasa na
autobusnim i željezničkim stanicama, u
fabrikama, na sajmovima i sl.
3. PREVOĐENJE
-vrsta posebnog govora: može biti
simultano (istovremeno) i sukcesivno
(slijedi nakon dijela govora rečenog na
stranom jeziku)
-pri prijevodu govornik ne smije
naglašavati pojedine dijelove, isticati ih
sam,niti unositi svoje emocije i stavove
(prijevod se prenosi neutralno)
4. PRIJENOS
-govor vezan za neki kulturni, politički ili
sportsko-zabavni događaj
-u njemu govornik može ispoljiti svoju
kreativnost i iznijeti svoja opažanja i utiske
5. PRIPOVIJEDANJE
-govorna vrsta slična prijenosu, samo što je
manje vremenski vezano za ono o čemu
pripovijeda: može preskakati neke tokove
događaja, produžavati ih ili kratiti
6. RECITIRANJE
-vrsta interpretativnog govora stihova,
odlomaka iz različitih knjiga.
 VEZANI TEKST-ESEJ
• Esej je prozni tekst izgrađen na principu
kontekstualnog vezivanja- uključivanja
rečenica. Takve rečenice u njemu grade
smisaonu, sintaksički i intonaciono
povezanu cjelinu.
1. Rečenice u eseju su vezane zajedničkom
temom.
2. Razvijanje teme pokazuju i konektori (njima se
osigurava veća povezanost rečenica), takvu
ulogu imaju u jeziku i dalje, onda, nadalje...
3. Tip lančane veze izražen je u eseju.
Lančano vezivanje osigurava veće
jedinstvo teksta. Ostvaruje se različitim
ponavljanjem riječi, npr.:
-zamjeničkim: Rasim Filipović- temeljno mu je;
estetska kategorija- na njoj...
-sinonimskim: (“Otkako je Banja Luka postala”-ova
melodrama; Shakespeare- slavni dramatičar)
-jednostavnim ponavljanjem iste riječi (kahva- u
kahvi) itd.
4. Istu fuknciju imaju i ponavljanja
rečeničnog modela (tip paralelne veze)
sa djelimičnim leksičkim paralelizmom
(da se), koji pojačava vezu rečenica, npr.:
-Bilig, pobližiti, vični dom, vična kuća- da se obilježi, da
se ne zaboravi...Da se ne zatre... DA SE NE UMRE.
Pismena bosančice mole, blagosiljaju, prijete, zaklinju, i
danas;/.../
(I. Lovrenović, Bosanski mremorovi)
5. Vezanost teksta posebno naglašavaju
rečenice sa uzročno-posljedičnim slijedom:
sadržaj (stav) u rečenici izveden iz prethodne,
npr.:
Kao i u Dervišu, ovdje se isto gradi ta priča na
najrazličitijim osnovama, bilježenjem u vidu hronike,
razgovorima, sjećanjima, uzgrednim obavještenjima.
Otuda pregršt Šabinih sjećanja o viđenim ratnim
slikama, neprestano praćena suptilnim
razglabanjem detalja, slutnjama mogućih
događaja, karakteristična je za cio roman.
(M. Begić, Meša Selimović: Tvrđava)
Zašto ova melodrama... nije evoluirala u
tragediju? Dva su razloga tome: Enes je...
(E. Sinanović, Dramski opus Resima Filipovića)

• Njihovu uzročno-posljedičnu povezanost

možemo pokazati tako što ćemo napraviti
inverziju rečenica. One tad gube smisao, usp.:
Dva su razloga tome...:Zašto ova melodrama
/.../ nije evoluirala u tragediju?
6. U eseju rečenice vežu i posebna
vezivna sredstva modifikatori, koji
modificiraju, nijansiraju značenje cijele
rečenice ispred koje se javljaju:
-Na kraju, Mrkalj je obećao/.../. Nažalost,
pismenicu, gramatiku, nije uspio da napiše.

(Meša Selimović, Za i protiv Vuka)

 Jedinstvo eseja kao vezanog teksta ostvaruju:
• Zajednička tema
• Vezivna sredstva ( rečenični konektori)
• Lančana veza (rečenice proizilaze jedna iz
druge)
• Paralelna veza (ponavljanje sintaksičnog
modela kombinovanog s leksičkim
paralelizmom)
• Uzročno-posljedična veza rečenica
• Retorička pitanja kao konektori
• Rečenični modifikatori (modificiraju, s obzirom
na stav govornika, rečenicu ispred koje su)