RENDGENSKE CEVI I

RENGENSKI UREDJAJI
Darko Murtezanovic 4/6
Nacin rada rendgenske cevi
◦ Maksimalna struja elektrona koja može izaći iz užarene katode (struja zasićenja), jako ovisi o temperaturi
 katode. Žarna nit rendgenske cijevi izrađuje se od volframa, koji ima visoko talište (3422 ºC), pa ne dolazi
do prevelikog isparavanja katode kod radnih temperatura od 2500 ºC. Obično se radi u području od 2200 do
2500 ºC, što omogućuje trajanje rendgenskih cijevi do 4000 radnih sati

◦ Katoda se može izvesti u obliku spirale ili zavojnice. Iz zavojnice elektroni bivaju usmjereni u usko žarište

 pomoću žarišne elektrode prema anodi, tako da padaju na vrlo usko područje anode koje se naziva žarište.
Žarišna elektroda stvara električno polje između katode i anode, koje omogućuje usnopljavanje elektrona
prema anodi. Razmak izmedu anode i katode nije velik, oko 10 mm, pa se mjesto na anodi zbog toga, a i
zbog oštrog usnopljavanja kod viših anodnih napona i jačih električnih struja, jako zagrijava (katkad do
užarenja). Zato treba da se anoda, čak i kod malo većih snaga, prisilno hladi
Rendgenska cev s
rotirajucom anodom

◦ Velike snage rendgenske cijevi se mogu postići ako se upotrebljava rotirajuća anoda.

Na taj se način zapravo jako proširuje površina anode na koju udaraju elektroni, a i 
odvođenje topline je bolje (oko 10 puta). Rotacija anode se ostvaruje tako da je anoda
na istoj osovini s bakrenim valjkom koji prestavlja kratkospojeni rotor. Stator se
postavlja izvan staklenog balona rendgenske cijevi i s rotorom čini asinhroni motor s
kratkospojenim rotorom. Stator je načinjen s tri para polova, koji se napajaju trofazno,
tako da je brzina vrtnje oko 2 800 okretaj/minuta. Radi još boljeg hlađenja, brzina
vrtnje se može povećati za oko tri puta, što iznosi 8400 okretaj/minuta, uz frekvenciju
 od 150 Hz. Ulje za hlađenje prisilno kruži u zatvorenom krugu. Ta je cijev predviđena
za anodne napone do 300 kV. Rendgenske cijevi za ispitivanje kristalne strukture i 
spektralnu analizu rade s nižim naponima i sve su hlađene vodom

◦ Pojednostavljeni crtež rendgenske cijevs s rotirajućom anodom

◦ A: anoda

◦ C: katoda

◦ T: meta na anodi

◦ W: prozorčić od berilija
Rendgens
ka cev za ◦ U medicinskoj dijagnostici upotrebljavaju
se anodni naponi rendgenskih cijevi od
medicinsk 40 do 150 kV. Rendgenske cijevi za 
stomatološku dijagnostiku rade uz niže
u napone, od 6 do 40 kV, a nisu dulje od

radiologij 50 mm. Dijagnostičke rendgenske cijevi

najviše se izvode s rotirajućom anodom,
u a snage mogu biti do 25 kW
 ◦ Rendgenska defektoskopija služi za
prozračivanje materijala, a to je pronalaženje
nehomogenosti materijala, pukotina u
odljevcima, varovima kod zavarivanja i drugo,

Rendgenska pri čemu ne dolazi do razaranja materijala. Za

prozračivanje lakih slitina primjenjuju se naponi
cev za do 60 kV, za aluminij od 120 do 150 kV, a za 
čelik 200 kV, pa čak i više. Uz te napone, jačina 
rendgensku električne struje je mala. Tako se mogu
proučavati komadi čelika debljine do 60 mm. Za
defektoskop čelik debljine veće od 120 mm, potrebni su

iju anodni naponi i do 400 kV, a za još deblje i do

2000 kV. Za čelik debljine veće od 100 mm,
danas se upotrebljava gama zračenje iz
radionuklida, kao što je kobalt-60, a za čelik
debljine 600 mm upotrebljavaju se 
akceleratori čestica, kojima energija može biti i
30 MeV
 ◦ Za strukturne analize materijala upotrebljava se 
meko rendgensko zračenje. Anodni naponi ne prelaze 70 kV, a
obično iznose 40 do 60 kV. Radi se s malim snagama i anodama koje
ne rotiraju. Nastoji se što više iskoristiti karakteristično rendgensko
zračenje. Kod ispitivanja strukture kristala, snop rendgenskog
zračenja karakteristične valne duljine (monokromatsko zračenje)
pada na prostornu rešetku kristala, te na osnovi reflektiranog snopa,
mogu se utvrditi razmaci među centrima prostorne rešetke d, na

Rendgens
osnovi poznate valne duljine rendgenskog zračenja λ i kuta δ upada
snopa na kristal:

◦ 2 d sin δ = n λ

ka cev za ◦ Na isti način, ako poznamo d prostorne rešetke kristala, može se

odrediti valna duljina karakterističnog rendgenskog zračenja.

strukturn
Posebnim filtrima mogu se izdvojiti ostale komponente spektra, tako
da ostaje samo monokromatsko zračenje. Ispitivanjem kristalne
strukture materijala može se odrediti raspored atoma i molekula u

u analizu
materijalu, što posebno dolazi do izražaja u metalurgiji, kod
određivanja sastava slitina, te utjecaja mehaničke i toplinske obrade
na takve materijale.

materijala ◦ Da bi se dobilo karakteristično rendgensko zračenje različitih valnih

duljina, upotrebljavaju se anode (mete) od raznih materijala, ne
samo od volframa. Da se omogući promjena materijala anode,
rendgenske cijevi se mogu rastaviti. Te rendgenske cijevi zahtijevaju
i sustav sisaljki za stvaranje vakuuma poslije svake promjene
anode. Atomski broj Z od kojeg je osnovna anoda mora biti manji od
najmanjeg atomskog broja elementa slitine koja se ispituje. Da se
što više istakne karakteristično rendgensko zračenje, a potisne
kontinuirani spektar zračenja, radi se s nižim naponima, od 20 do 70
kV. Zbog male jakosti zračenja, vrijeme djelovanja zračenja na filmu
pri strukturnoj analizi može trajati i više od jednog sata. Za
povećanje osjetljivosti filma na rendgensko zračenje upotrebljavaju
se ionizacijske komore, scintilatijski detektori s brojačima,
poluvodički detektori i drugo
 ◦ Uz optičku spektralnu analizu, u mnogim slučajevima se upotrebljava i
rendgenska spektralna analiza, koja omogućava da se odredi svaki
pojedini kemijski element prema njegovom karakterističnom spektru.
Rendgenski spektar određene tvari može se dobiti na dva načina, i to tako

Rendgens da se ispitivana tvar bombardira elektronima, te ona zrači karakteristično

rendgensko zračenje (primarno zračenje) ili tako da se tvar ozračuje
rendgenskim zračenjem, pa ona emitira fluorescentno (sekundarno)

ka cev za
zračenje. [3]

◦ Za primarno zračenje ispitivani materijal se nalazi utisnut na anodi od

bakra ili aluminija, bombardiranoj elektronima. Anode se hlade protočnom

rendgensk vodom. Da bi se ispitivani material mogao mijenjati, rendgenska cijev se

može rastaviti i svaki put je potrebno isisati zrak iz cijevi. Da bi se
rendgensko zračenje različitih valnih duljina moglo razdvojeno prikazati,

u
pušta se snop zračenja da pada na ravni ili blago savinuti kristal od tinjca
ili kalcita, koji se neprekidno giba, tako da snop upada pod različitim
kutevima.

spektraln ◦ Rendgenske cijevi za fluorescentnu spektralnu analizu imaju dosta velik

otvor prekriven berilijem, tako da rendgensko zračenje pada na materijal
koji se ispituje, a on opet emitira svoje karakteristično zračenje s drugim

u analizu
valnim duljinama (pobuđuje spektar fluorescencije). Elektroni iz užarene
katode, koja je oblika spirale, bombardiraju anodu u prstenastom području
(promjera oko 6 mm), odakle emitirano rendgensko zračenje prolazi kroz
relativno velik otvor (30 mm), kojemu se u neposrednom okolišu nalazi
ispitivani materijal. Ako se želi istaći zakočno rendgensko zračenje,
upotrebljava se anoda (meta) većeg atomskog broja. Anoda od bakra hladi
se protočnom vodom i uzemljena je, pa se ispitivani uzorak može smjestiti
direktno u otvor rendgenske cijevi. Anodni naponi nisu visoki, niži su od 50
kV, ali su struje veće, tako da se na anodi mogu podnijeti snage do 5 kW
 Crookesova cijev

◦Coolidgeova cijev
◦ C: katodna žarna nit (-)
◦ A: anoda (+)
◦ Win i Wout: ulaz i izlaz vode za hlađenje
 ◦ Spoznaja o štetnosti rendgenskog zračenja kasni za
ogromnim entuzijazmom zbog novih dijagnostičkih
mogućnosti i prvi liječnici koji primjenjuju rendgensko
zračenje obolijevaju od njega, odnosno od njegovih
posljedica. Danas radiološka dijagnostika predstavlja
najveći umjetni izvor zračenja prosječne populacije u
medicini. Mjera zaštite od ionizirajućeg zračenja mora se

Štetnost
pridržavati profesionalno osoblje koje to zračenje
primjenjuje. Najbolja je zaštita za bolesnika smanjivanje
rendgenskih pretraga na razumnu mjeru.

rendgensko ◦ U radiološkoj dijagnostici zrače uređaji za rendgensko

snimanje (primjerice, za snimanje kostiju ili pluća), uređaji
g zračenja za dijaskopiju (primjerice za pregled želuca, irigografija) i
uređaji za računalna tomografiju (CT). 
Magnetska rezonancija i ultrazvuk ne koriste štetno
ionizirajuće zračenje za oslikavanje ljudskoga tijela. Ipak,
magnetska rezonancija može biti opasna kod metalnih
stranih tijela ili ugrađenog pace-makera. Nažalost, niti
jedna od metoda ne pokriva sve dijagnostičke potrebe.
Odabir dijagnostičke pretrage treba prepustiti liječniku koji
će odrediti najkraći put do točne dijagnoze, uz najmanju
štetu za zdravlje bolesnika
Geigerov brojač

◦ Geigerov brojač je instrument koji se

upotrebljava za otkrivanje i mjerenje 
radioaktivnog zračenja, te se rutinski primjenjuje
za mjerenje stupnja ozračenosti iz bilo kojeg
izvora: nuklearnih elektrana, istraživačkih
laboratorija ili atmosfere. Budući da jako nuklearno
zračenje predstavlja opasnost po život, neobično
su važne pouzdane i brze detekcije nuklearnog
zračenja. Tome služi Geigerov brojač koji je ostao
uglavnom nepromijenjen otkako je prvi puta
izumljen
Scintilator

◦ Scintilator upotrebljava gadolinijev oksisulfid ili cezijev jodid kao
pretvorbeni sloj koji apsorbira rendgensko zračenje. Taj se sustav
naziva neizravnim (engl. indirect digital) jer rabi intermedijarni
korak stvaranja vidljive svjetlosti. Ravni detektor predstavlja
kombinaciju detektorskog niza amorfnog silicija i medija
osjetljivog na rendgensko zračenje. Detektorski niz je povezan s
vanjskom elektronikom koja pojačava (multiplicira) signal,
sinkronizira uključivanje/isključivanje linija očitavanja i digitalizira
signal. U konačnici se mjeri električna struja. Nakon završetka
ekspozicije, elektronika usmjerava tu struju prema pojačalima i
analogno-digitalnim pretvaračima koji stvaraju sirovu digitalnu
sliku
Fluorescentni zastor

◦ Fluorescentni zastor se upotrebljava za direktno promatranje rendgenskog zračenja. Fluorescentni materijal

apsorbira zračenje koje na njega pada i jedan dio pretvara u sekundarno zračenje druge valne duljine.
Stokesovo pravilo kaže da je valna duljina sekundarnog emitiranog fluorescentnog zračenja uvijek veća od
valne duljine primarnog zračenja. Na taj se način kod izbora odgovarajućih fluorescentnih materijala
rendgenskog zračenje pretvara u zračenje u vidljivom dijelu spektra.

◦ Kao fluorescentni materijal upotrebljava se cinkov sulfid, kadmijev sulfid ili cinkov silikat. Da bi došlo do

fluorescencije, potrebno je u kristalnu strukturu tih fluorescentnih materijala ubaciti mjesta s izvjesnim
defektom strukture ili centre fluorescencije, koji se dodaju kao 0,1 % primjesa srebra ili bakra.

◦ Fluorescentni zastor sastoji se od podloge koja vrlo slabo apsorbira rendgensko zračenje, reflektirajućeg
sloja i fluorescentnog sloja. Usmjeravajuća rešetka onemogućuje pristup zračenja iz drugih smjerova. Kao
posljednji sloj upotrebljavaju se prozračno staklo ili plastična folija s primjesom olova koje zastićuje
promatrača