GENETIČKI MEHANIZMI REKOMBINANCIJE

I GENETIČKI DRIFT
 Pod pojmom genetičke rekombinacije
podrazumijevamo izmjene manjih ili većih
odsječaka između molekula DNA koje dovode
do nastanka novih kombinacija sljedova
nukleotida.

Razlikujemo: OPĆU REKOMBINANCIJU ILI

HOMOLOGNU REKOMBINACIJU I SEKVENCIJSKI
SPECIFIČNU REKOMBINACIJU ILI
NEHOMOLOGNU REKOMBINACIJU
OPĆA ILI HOMOLOGNA REKOMBINACIJA

Kod opće rekombinacije izmjena između dvije homologne sekvence

dna nastaje između 2 kopije istoga hromosoma.

Najpoznatiji primjer ove rekombinacije jeste izmjena odsječaka

homolognih hromosoma tijekom mejoze
 SEKVENCIJSKI NESPECIFIČNA ILI NEHOMOLOGNA
REKOBINACIJA

Izmjena se događa između kratkih slijedova nukleotida jedne ili

obiju uzvojnica DNA što sudjeluju u procesu rekombinacije. Taj tip
rekombinacije može također promijeniti poredak slijedova
nukleotida u genomu. Te su promjene katkad organizirane ili
unaprijed određene, kao u slučaju oslobađanja ugrađenog
bakterijskog virusa iz bakterijskog hromosoma.

Međutim događa se da je rekombinacija slučajna, primjerice kada

se u genom ubaci pokretni genetički element ili transpozon.
Genetičku rekombinaciju u bakteriji E. coli prvi su uočili i objasnili
Lederberg i Tatum 1946 godine. Nakon miješanja stanica istoga soja al
različitog genotipa i nasađivanja na minimalnu podlogu na njoj su
narasle prototrofne kolonije koje su rekombinante između dva
roditeljska genotipa.
Mehanizmi rekombinacije u bakterija su: transformacija, konjugacija i
transdukcija .
 
1. Virusna DNA programira stanicu bakterije i počinje proizvodnja
enzima koji su virus specifični, te se virus umnoži i izazove lizu
stanice.

2. U lizogenom ciklusu alfa DNA mehanizmom rekombinacije ugradi

se u bakterijski hramosom u kojem ostaje latentna.
Bakterija u koju je ugrađen takav virus naziva se lizogena bakterija.
Mehanizmom rekombinacije mogu se prenositi i TRANSPOZONI.
Oni se mogu ubacivati u različite gene i uvjetovati njihovu aktivnost.

U bakterija postoje insercijske sekvence. Građena je od gena za

enzim TRANSPOZAZU koji je odgovoran za prebacivanje ISI unutar
genoma i od 2 tzv. obrnuta reda ponavljanja koji okružuje taj gen.
 GENETIČKI DRIFT
Genetički drift (genetičko pomjeranje, genetičko-automatski
procesi, efekat slučaja, efekat Sewalla Wrighta), u novije vrijeme sve
češće i usko grlo ili botleneck efekat, neadaptacijski je faktor, odnosno
vanselekcijski evolucijski slučajnog favoriziranja fenotipova, koji
također može značajno učestvovati u formiranju karakterističnih 
genskih fondova osobenih populacija živih bića
Ovaj faktor, bez obzira na adaptivnu vrijednost fenotipa, u
nekoj od ključnih etapa formiranja genskog fonda naredne
generacije, sasvim slučajno, određuje relativno učešće
pojedinih gena. Njegovim djelovanjem, posebno u uvjetima
reproduktivne izolacije, objašnjavaju se često drastične
međupopulacijske razlike u frekvenciji određenih ”adaptivno
neutralnih osobina”, koje, obično, nastaju kada:
narednu generaciju ne reproducira sveukupna populacija nego
njen manji ili veći dio.
“igrom slučaja“ nema formiranja reproduktivnih parova
suglasno zakonu vjerovatnoće, tj. njihovom relativnom učešću
u populacije ili
kada (bez uticaja selekcije), neki reproduktivni parovi imaju
relativno više potomaka od ostalih, odnosno kada u genski
fond naredne generacije ugrađuju veću količinu svojih gena.
slučajnim formiranjem genskog fonda pojedinih izolata i 
migrirajućih grupa. One po ”principu osnivača” konstituišu
genske fondove novih (sub)populacija, genetičkog sastava
koji u manjoj ili većoj mjeri (ali gotovo redovno) odstupa od
aktuelnog stanja u matičnoj populaciji. Ukratko, genski fond
bilo kojeg izdvojenog dijela matične populacije ne može biti
minijatura njene genetičke strukture.
Efekti i mjere genetičkog drifta

Pod dugotrajnimdjelovanjem genetičkog drifta, relativne frekvencije

pogođenih alela fliktuiraju, ali krajnji njegov efekat je eliminacija
jednog, odnosno fiksiranje drugog alela, bez obzira na njihov
adaptivni značaj. Prema tome, i genetički drift i izolacija utiču na
formiranje karakterističnih skupina balansiranih sistema gena, koje,
u daljem konstituiranju genskog fonda populacija, mogu biti izloženi
veoma heterogenim kompleksima činilaca prirodnog odabiranja, a u
pravcu povećanja opće adaptiranosti uvjetima životne sredine.