7.

Intelektualna historija
 7. Intelektualna historija

 intelektualna historija - širok i eluzivan istraživački

program, u fokusu istraživanje i historijska analiza svih
proizvoda ljudske intelektualne djelatnosti
 nužna interdisciplinarna suradnja s lingvistikom,
znanošću o književnosti, filozofijom, psihologijom,
antropologijom → intelektulna historija doprinosi
teorijskom osvješćivanju historijske znanosti u cjelini
 otac – utemeljitelj “historije ideja” kao preteče
intelektualne historije: američki historičar Arthur Lovejoy
koji početkom 1930-ih godina 20. st. pokušava
identificirati "jedinične ideje" kao transhistorijske
strukture i pratiti njihov razvoj, naglašava psihološke
faktore u recepciji i reprodukciji ideja, naglašava važnost
polifoničnosti jezika za olakšavanje intelektualnih
transfera
 A. Lovejoy 1940. godine utemeljio Journal of the History
of Ideas
 7. Intelektualna historija
 historija ideja često reproducira pristup historijske
znanosti općenito reprezentirajući trijumfalistički,
progresivistički narativ o intelektualnom razvoju,
koncentriran na kanonske figure i ideju kumulativnog
napretka
 historija ideja je poglavito istraživanje na tekstualnom
materijalu → problem interpretacija teksta i uspostave
odnosa teksta i konteksta
 intelektualna historija u otklonu spram historije ideja
nastoji ispitati kontekstualnu uvjetovanost intelektualnih
fenomena i objasniti kulturne i intelektualne promjene,
vodeći računa o ograničenjima spoznajnog horizonta
samoga istraživača
 dva najvažnija pravca u suvremenoj intelektualnoj
historiji:
 Begriffsgeschichte (historija koncepata)
 History of political languages (historija političkih jezika)
Begriffsgeschichte (historija koncepata)
 Begriffsgeschichte nastaje kao kritika tradicionalne njemačke
Geistesgeschichte i Volksgeschichte koja dominira prije Drugog svjetskog
rata
 izrasta iz Brunnerove Strukturgeschichte i dobiva kreativne poticaje od
Gesellschaftsgeschichte
 pod utjecajem njemačke teorije recepcije (Hans Robert Jauss) i
hermeneutike (Hans – Georg Gadamer ) → naglasak na hermeneutici i
važnosti konceptualnog aparata, horizonata i samorazumijevanja historijskih
aktera
 primarna zadaća Begriffsgeschichte je sinkronijska analiza jezika, kao i
dijakronijska analiza kontinuiteta, promjena i inovacija u političkim i
socijalnim vokabularima
 analitička jedinica: koncepti - termini ili sintagme koji u sebi sjedinjuju
mnoštvo značenjskih i iskustvenih kontekstâ, a do njihovih je značenja
moguće doprijeti jedino preko tih kontekstâ koji uključuju djelo kao cjelinu,
dominantne političke i socijalne okolnosti, situaciju autora i publike te jezičnu
zajednicu unutar koje je tekst nastao
 polazišna pretpostavka Begriffsgeschichte je da su najvažniji pojmovi
političkog i društvenog jezika na njemačkom govornom području doživjeli
važne transformacije između 1750 i1850. godine (Sattelzeit) → ubrzanje
značenjskih pomaka koji su ujedno registrirali i utjecali na transformaciju
upravnih, socijalnih i ekonomskih struktura
 7. Intelektualna historija

 istraživanje triju tipova političkih i društvenih koncepata

u njihovim upotrebama od antike do danas:
a) koncepti u dugotrajnoj uporabi (npr. demokracija)
b) koncepti koji nisu u uporabi od Sattelzeita i čije se
značenje može samo historijski rekonstruirati (npr.
stalež)
c) neologizmi iskovani u okviru revolucionarne
transfromacije koju su oblikovali ili interpretirali
(marksizam)
 klasifikacija pojmova: politički, društveni, filozofski,
ideološki, historijski, ekonomski pravni, pojmovi iz
međunarodne politike
 7. Intelektualna historija

 istraživačke hipoteze Begriffsgeschichte o promjenama

koncepata tijekom Sattelzeita:
a) povremenjenje (Verzeitlichung) – historizacija koncepata
(npr. napredak), odnosno njihovo umetanje u okvire
postojećih filozofskih ili ideoloških sustava, pretpostavka
da pojmovi variraju ne samo u svome semantičkom
sadržaju, već i sukladno temporalnim pretpostavkama
koje su ugrađene u njih
b) demokratizacija (Demokratisierung) – demokratizacija
pojmova čija je upotreba prije moderne bila
specijalizirana i ograničena na elitu
c) ideologizacija – mogućnost uklapanja koncepata u
ideološke sustave – singularizacija (slobode/ sloboda),
apstrahiranje (-izam)
d) politizacija – mogućnost upotrebe u političkoj mobilizaciji
i borbama
 7. Intelektualna historija

 ključni metodološki principi Begriffsgeschichte (kritička i

historijska metodologija):
a) dinamička interakcija između društvenih i pojmovnih
promjena koje uvijek pretpostavljaju konflikt i nesuglasje
→ semantičke borbe za definiranje političkih ili socijalnih
pozicija
b) jezik je čimbenik i indikator strukturnih promjena →
interdisciplinarna metodologija (filologija, historijska
semantika, strukturna lingvistika)
c) kombinirana dijakronijsko-sinkronijska analiza
d) kombinirana semasiološka (istraživanje svih značenja
termina ili pojma) i onomasiološka analiza (analiza svih
naziva koji u nekom jeziku označavaju isti pojam)
 7. Intelektualna historija

 rezultat: serija Geschichtliche Grundbegriffe. Historischer

Lexicon zur politisch- sozialen Sprache in Deutschland /
Temeljni historijski koncepti. Historijski leksikon
političko-socijalnog jezika u Njemačkoj (ur. Otto
Brunner, Werner Conze, Reinhard Koselleck, 7 svezaka,
1972-1997.)
 korpus: teorijske rasprave, novine, časopisi, pamfleti,
izvještaji, politički govori, administrativni dokumenti,
memoari, korespondencija, dnevnici, enciklopedije,
priručnici, tezaurusi
 ispitivanje etičkih konotacija koncepata (npr. “buna”,
“revolucija”), Gegenbegriffe (protukoncepti)
 7. Intelektualna historija

 prednosti Begriffsgeschichte:
a) ukazivanje na kontinuitete, promjene i inovacije u
značenjima socijalnih i političkih koncepata
b) koncepti kao nezaobilazan čimbenik i katalizator
društvenih promjena
c) uvid u povijesni razvoj suvremenog socijalnog i
političkog vokabulara
 nedostaci Begriffsgeschichte:

a) nekoherencija korištenih tipova izvora

b) slabo istražena recepcija
c) neistražen međusobni odnos koncepata i njihovo
umrežavanje u društvenim i političkim jezicima
 7. Intelektualna historija
Historija političkih jezika (History of political langages)
 J. G. A. Pocock i Quentin Skinner, očevi-utemeljitelji "lingvističkog
kontekstualizma" koji nastaje kao kritika tradicionalne političke filozofije
 Pocock i Skinner odbacuju uvjerenje da samo ideološki, politički i
ekonomski faktori mogu determinirati značenje teksta, okreću se
proučavanju jezika i jezičnih konvencija u određenom razdoblju
 Pocock zadatkom intelektualnog historičara drži ovladavanje retorikom,
idiomima i specijaliziranim vokabularima političkih jezika koji su stvarani,
šireni i upotrebljavani u političkom diskursu i prepoznavanje elemenata
tih jezika u pojedinim tekstovima
 dominantne teme Pocockovih istraživanja: jezik "drevne konstitucije",
apokaliptičkog pretkazanja, klasičnog republikanizma i političke
ekonomije
 najvažnije Pocockovo djelo: The Machiavellian Moment: Florentine
Political Thought and the Atlantic Republican Tradition (1975) -
istraživanje republikanske misli od talijanskih humanista preko
Macchiavellija do engleskih i američkih republikanskih teoretičara 17. i
18. stoljeća
 7. Intelektualna historija

 Skinner se u teorijskom i metodološkom pogledu

eksplicitno oslanja na teoriju govornog čina Johna
Austina i Johna Searlea, fokusiran na sinkronijsku
dimenziju istraživanja političkih jezika → historija
političkih jezika pretpostavlja analizu sukcesivnih
govornih činova koje izvode pojedinci u jeziku
 performativna koncepcija jezika - jezik kao djelovanje →
ključno otkrivanje intencija pojedinog teksta pomoću
njegova smještanja u lingvistički i ideološki kontekst te
proučavanja jezičnih konvencija
 pretpostavka da rezultat jezičnog djelovanja može biti
očuvanje tradicije, inovacija ili subverzija
 najvažnije Skinnerovo djelo: The Foundations of Modern
Political Thought (1978) – analiza političkih teorija od
kasnog 13. st. do sredine 17. stoljeća
 7. Intelektualna historija

 sličnosti Begriffsgeschichte i historije političkih jezika:

a) kritika tradicionalne intelektualne historije fokusirane na
kanonske autore i njihove filozofske sustave
b) povezivanje socijalne, političke i intelektualne domene
 razlike u pristupu historije političkih jezika od
Begriffsgeschichte:
a) promjene političkih jezika ne reflektiraju već
konstituiraju političku i društvenu zbilju
b) pojmovi se ne mogu proučavati izolirano nego u
konstelacijama koje tvore sheme ili sustave odnosno
teorije
c) agensi promjena političkih jezika su pojedinci, a ne
inpersonalne strukture