„GROZDANIN

KIKOT”
Hamza Humo
Hamza Humo je rođen 1895.
godine u Mostaru gdje je pohađao
osnovnu i srednju školu. Pisao je
pjesme, pjesme u prozi,
pripovijetke, romane, dramske
tekstove, članke, prikaze i
reportaže koje je objavljivao u
listovima i časopisima. Bio je
urednik časopisa „Zabavnik”,
„Gajret” i „Novo doba”. Umro je u
Sarajevu 1970.
Djela: Poezija („Nutarnji život”,
„Grad rima i ritmova”, „Sa ploča
istočnih”
Pripovijetke („Strasti”, „Pod
žrvnjem vremena”, „Slučaj Raba
LIRIZAM

Hamza Humo se ogledao u tri najvažnija književna

žanra: u poeziji, pripovijeci i romanu. I u izrazito
epskim žanrovima, kao što su roman i pripovijetka,
dominira LIRSKO OSJEĆANJE svijeta, tako da se za
njih može reći da spadaju u oblast poetskih ili
lirskih proza.
„Grozdanin kikot” je roman napisan u 44
poglavlja.
Pripada ekspresionizmu, a radnja se odvija na
selu.
Ekspresionizam poriče principe racionalizma,
pozitivizma i materijalizma. Dolazi do raskida
sa tradicijom, a osnovni zahtjev ekspresionizma
jeste izražajnost.
Likovi koji se javljaju u djelu su sljedeći:
Grozdan, Grozdana, Ozren, Galama, djeda,
Grlica, Juro, Leko i dr.
U romanu „Grozdanin kikot” se govori o mladiću
Ozrenu koji ljeto provodi na seoskom imanju
negdje u Hercegovini. Maksimalno defabuliziran,
roman prati doživljaje glavnog lika Ozrena,
njegove susrete sa udovicom Ivankom i
djevojkom Grlicom. Erotska dimenzija romana
nije dana samo u čulnim nagovještajima, već i u
potpunoj tjelesnoj pomami. Prostornome
svejedinstvu čovjeka i prirode pridodato je i
vremensko u prisustvu drevnih ljubavnika
Grozdana i Grozdane, koji su osuđeni na vječitu
ljubav uprkos zabrani njihovih roditelja.
Prvi dio romana započinje opisom pejzaža sela u
kojem se radnja odvija. Sličan opis nalazimo i u
drugom dijelu romana, gdje se izuzev opisa
pejzaža, opisuje i situaciju u selu: narod i njegov
život.
Grozdan i Grozdana, likovi koji se provlače kroz
cijelo djelo, zapravo su ljubavnici, a sama radnja
romana je isprepletena između njih i ostalih
likova u romanu.
Davno, davno živio je u ovim stranama jedan narod, a
nazivao se Bogumilima. Bili su to dobri ljudi, a kada bi
ko od njih umro, metali bi im na grob po onu jendu
veliku stijenu, jednu od onih štro se i dan-danas bijele
dolje na Radešu. A onaj najveći stećak urešen
cvjetovima, to je nadgrobni nišan kneza Trpimira.
I tako u kneza Trpimira bila kćerka Grozdana, a
najljepši momak u selu zvao se Grozdan. Najbolje se
bacao s kamena s ramena, a iz lova se nikad nije
prazan vraćao svojoj kući. Bio je siromah. Imao je
staru majku, jednu njivu pred kućom, veliku kamenu
posudu za kišnicu i žrvanj pod dubom u dvorištu.
I tako se oni voljeli, Grozdan i Grozdana, a knez
Trpimir ni da čuje za to. U predvečerje, sjedila bi
Grozdana u vinogradu pod kućom i slušala kako
Grozdan, čak na drugoj strani sela, svira samo njoj,
„Lijepa Grozdano”, svirao bi on, „oo, da si kćerka i
crnoga vraga i samog vukodlaka, uveo bih te u moju
kuću i bila bi sretnija nego u dvoru tvog oca bogatog.
Grozdano, lijepa djevojko, prolaze opojna proljeća i
site jeseni, a ja uzalud sviram na moje dvojnice,
sviram tvoje najmilije pjesme i sa zvijerima se borim
da zaboravim na tugu svoju.
Grozdano, lijepa djevojko, jesi li srca kamena, ili ti
kneževski ponos ne da da ljubiš sirotana Grozdana?
Cvjetaju ljubice, a ja tugujem. Zore vinogradi, a ja
samujem.
O lijepa Grozdano, svisnut ću od želje za tobom.
I vračara Domulja slušala je dugo ovu tužnu pjesmu,
i pogledala u čini i saznala sve.
I tako jednog dana, Domulja pođe u kuću kneza
Trpimira i zateče Grozdanu gdje tuguje u bašti pod
smokvom.
„Dobar dan, Grozdano, lijepa djevojko! – reče joj
vračara Domulja. Što si tako tužna? Reci baki da te
izliječi.
Jer ja liječim od svakog uroka, svake tuge i bolesti.
Grozdano, lijepa djevojko, ja znam: ti voliš
Grozdana, moga susjeda, najljepšeg momka u selu,
što najdalje baca kamena s ramena i nikad se
prazan ne vraća iz lova. Tako je govorila vračara
Domulja, Grozdana je pristala da se potajno sastane
sa Grozdanom, im vračara upita za savjet Zmijskoga
Cara i napravi čini.
Nakon pročitanog odlomka, jasnije je o kakvom se
djelu radi.
Djelo opisuje ljubavne strasti Grozdana i
Grozdane, ali i Ozrena i Grlice, koja zapravo
predstavlja njihovu veliku ljubav. Tumačeći njen
lik, vidimo da se radi o djevojci koja je bila jako
stidljiva – što je zapravo i dovelo do razvijanja
jače ljubavi kod Ozrena. Završila je tragično, iako
se u nekim dijelovima romana javlja naznaka da
će njihova ljubav trajati vječno. Ipak, u njenom
životu preovladava nešto sasvim drugo.
Pored njihove ljubavi, u selu se javlja još jedna
a to je između Grozdana i Grozdane. Oni su,
zapravo, predstavljeni kao legendarni junaci u
selu u kojem se radnja odvija. Vrijeme u kojem
su oni živjeli je davno prošlo, ali se njihova
ljubav i dalje prepričava. Razgovori koje su
vodili Grlica i Ozren često su bili vezani za
legendarnu ljubav Grozdana i Grozdane.
U djelu se javlja i lik Ivanke – koja je bila za
Ozrena samo avantura. Javlja se i Ozrenov drug
Svrzimantija. Njih dvojica su provodili noći
čuvajući imanje.
Ipak, uvođenjem legendarnih likova i legende
koja ih prati, pisac je tako i djelu uglavnom,
nadvladao strane sile..
Pisac je pokazao svoju originalnost i
individualizam koji je za rezultat imao
stvaranje osobne poetike prepoznatljive po
obliku i ideji koja nije dopuštala parafrazu,
ostavljajući ga usamljenog na nebu
književnosti.
Dakle, „Grozdanin kikot” je roman ili čak,
zapis o idealu prošlosti.
Pisac je, čini se, u jednom dahu izlio svoje
duboke misli, bolnost jednog nedoživljenog
života, njegovu potencijalnu jačinu i
istrajnost.
Humo je, naravno, primao i prihvatao
sugestije svoga vremena, pokušavajući se
uklopiti u trenutnu literarnu masu koja je u to
doba razbijala stare avangardne književne
novotarije.