REAKCIJE NA SIMPTOM, BOLESTI I TRAŽENJE STRUČNE POMOĆI Iskustva iz svakodnevnog života pokazuju da na prve znake poremećaja ili simptoma bolesti, ljudi reaguju veoma različito. Psihološki faktori u mnogome određuju reakcije na bolest i ponašanja koja su sa njom u vezi. Razlozi mogu biti različiti, počev od prepoznavanja i doživljaja simptoma, interpretacije ili značenja koje mu osoba pridaje, preko kulturalnih i drugih naučenih obrazaca, do ranijih ličnih iskustava u vezi sa bolešću i stručnom medicinskom pomoći. Prepoznavanje simptoma
Simptomi koji ukazuju na promene ili početne poremećaje u
organizmu najčešće su diskretne senzacije koje osoba doživljava neko vreme. Glavobolje, mučnina, grčevi, mogu se javljati češće ili rede i isto tako nestajati, na prvi pogled „sami od sebe,,. Istraživanja pokazuju da one osobe koje češće koriste mehanizam potiskivanja, manje osetljive i na simptome, te da ih i doživljavaju ređe. Veća osetljivost na simptome nađena je kod osoba sa visokim skorom na skalama neuroticizma, sklonim negativnim osećanjima i anksioznih. U poređenju polova, veća osetljivost na simptome nađeno je kod žena. Osobe okrenute sebi (sopstvenom telu, emocijama, reakcijama uopšte) brže primećuju simptome od onih koje su usredsređene na spoljašnju sredinu i aktivnosti. Ljudi postaju svesniji telesnih senzacija u trenucima dosade i socijalne izolacije, manje svesni kada su okupirani nekim zadacima. Ljudi su osetljiviji na telesne senzacije i kada su pod stresom. Opšte prihvaćeno stanovište i njegova popularizacija, da su u vreme stresa podložniji bolesti i rizicima za pojavu različitih poremećaja. Istraživanja pokazuju vezu između doživljaja zdravlja i raspoloženja osobe. Dobro raspoloženi, ocenjuju svoje zdravstveno stanje boljim, manje se prisećaju bolesti i prijavljuju manje simptoma. Osetljivost na simptome pod uticajem je i mnogih drugih situacionih faktora, svega onoga što usmerava pažnju na bolest i asocira na nju. Opšte je poznato da studenti medicine "boluju" od većine bolesti o kojima uče. Na širem planu, postoje sredstva informisanja, radio, televizija, popularna štampa koji doprinose širenju informacija o različitim oboljenjima, što utiče na pojavu veće osetljivosti na simptome. Tumačenje simptoma
Na tumačenje simptoma kao znaka oboljenja, utiču brojni
elementi. Pored svojstava samog simptoma i individualno- psihološki, kulturalni i socijalni faktori. Istraživanja pokazuju da je od svih telesnih tegoba, bol najznačajnije povezan sa doživljajem zdravstvenog stanja. Velika i ugrožavajuća krvarenja najčešće se doživljavaju kao znak ozbiljnog poremećaja. Značenje koje se pridaje simptomu često je u vezi i sa telesnim organom na koji se ovaj odnosi. Simptomi koji se tiču vitalnih i visoko vrednovanih organa, obično se doživljavaju ozbiljnijim i privlače više pažnje. Stepen telesne nemoći ili onesposobljenosti, takođe igra značajnu ulogu. Interpretacija simptoma u vezi je i sa prethodnim iskustvima osobe. Ljudi koji od glavobolja pate godinama, skloniji su da na ovakav, poznati bol, samo odmahnu rukom i preduzmu ono što im u takvim situacijama obično pomaže, ne opterećujući se razmišljanjem o bolesti. Infekcije praćene temperaturom, poznate su iz ličnog iskustva većini ljudi. Tumače se kao bolest, no u koliko su ranije pro lazile bez komplikacija, pri ponovnoj pojavi, očekuje se uglavnom isto. Kada je simptom sličan već doživljenom u prošlosti, pri čemu je tada io praćen ozbiljnom bolešću, često pretstavlja znak za uzbunu. Sa druge strane, potpuno nepoznate promene telesnog stanja i prvi put doživljeni simptomi, baš zbog nedostatka iskustva, mogu se doživeti dramatično i kada nemaju posebnu težinu. Značenje koje se pridaje simptomu u vezi je i sa rasprostranjenošću date pojave u sredini u kojoj se osoba nalazi. Kašalj je među pušačima nešto što ne čudi. Dobio je čak'i naziv, „pušački". Očekivanja takođe utiču na doživljaj simptoma. Ljudi mogu ignorisati simptom koji ne očekuju a posebno obratiti pažnju na onaj koji predviđaju. Osoba koja oseća mučninu a pre toga je čula za iste tegobe kod prisutnih na zajedničkoj večeri, sklonija je da simptom koji oseća protumači kao neku vrstu trovanja hranom. Istraživanja pokazuju da ljudi imaju određene kognitivno organizovane predstave ili šeme zdravlja i bolesti koje utiču na njihove reakcije kako na simptome, tako i bolest. Predstave se formiraju i održavaju na različite načine, uz pomoć sredstava javnog informisanja, kroz lično iskustvo, učenjem u porodici i široj sociokulturalnoj sredini, kroz socijalne kontakte sa onima koji su imali određeno iskustvo sa nekim specifičnim oboljenjem. Smatra se da se ovakve kognitivno organizovane šeme koje se tiču bolesti, formiraju dosta rano i da postoje i kod male dece. Mogu biti nepotpune i maglovite, određenije ili pak veoma detaljne i precizne. Značajne su jer utiču na ponašanje ljudi u cilju prevencije bolesti, na njihove reakcije kada do nje dođe, očekivanja u pogledu budućeg zdravstvenog stanja. Predstave sadrže osnovne informacije o nekom oboljenju kao što su mogući uzročnici, posledice, moguće trajanje, način lečenja. Elementi ovakvih predstava ljudima pomažu u proceni i organizovanju informacija o sopstvenim telesnim senzacijama i simptomima koje inače ne bi umeli da objasne, kao i u donošenju odluka šta da učine tim povodom. Osoba koja u prototipu neke vrste karcinoma „vidi" uvećanje žlezda pod pazuhom, sklonija je da ovakvu pojavu na sebi protumači kao znak upravo ove bolesti. Simptom procenjen kao značajniji i ozbiljniji, donosi više uznemirenja te i veću verovatnoću da osoba potraži lekarsku pomoć. Onaj koji traje duže, samim tim što ne prolazi sam od sebe, takođe. Neki ljudi su skloniji telesnim reakcijama na emocionalnu napetost od drugih. Mnogi emocionalni poremećaji mogu davati sliku organskih bolesti. Anksioznost može izazvati diareju, stomačne tegobe, gubitak daha, nesanice, slabljenje koncentracije na primer. Depresija može dovesti do osećanja umora, gubitka apetita. U bolestima organa, često pomažu lekovi. Nekada deluju i brzo. Za razrešavanje emocionalnih problema, farmakološka sredstva su obično nedovoljna. U mnogim sredinama, telesni poremećaji su socijalno prihvatljiviji od psihičkih, koji se teže priznaju i sebi i drugima. Zbog sličnosti simptoma, dešava se međutim i obrnuto. Organske bolesti greškom bivaju protumačene kao psihogeni poremećaji i po nekad se upravo na ovaj način smanjuju mogućnosti za preduzimanje blagovremenog tretmana. Traženje stručne pomoći
Nije retka pojava da se bolesnici javljaju ljekaru za pomoć tek
nakon nekoliko nedelja pa čak i meseci od pojave prvih telesnih simptoma. U međuvremenu ih tumače na razne načine i pokušavaju da otklone uz pomoć saveta i preporuka od strane članova porodice, prijatelja, poznanika. Rezultati jedne studije su pokazali da od momenta od kada bolesnici prvi put primete leziju na koži do obraćanja lekaru koji dijagnostikuje maligni melanom, u prosjeku prođe oko godinu dana. Razlozi za odlaganje traženja stručne pomoći i nakon prepoznavanja ozbiljnosti simptoma, mogu biti različiti. Često su to strahovi od lekara, ispitivanja, potvrde da se radi o ozbiljnom oboljenju, hirurških intervencija. Osobe koje ne traže medicinsku pomoć nakon pojave simptoma koji bi mogli da ukazuju na maligno oboljenje, češće veruju u bolnost tretmana ili pak da je izlečenje nemoguće od onih koji pomoć traže. Razlozi za ne obraćanje lekaru mogu se kriti i u neznanju. Simptomi koji ne bole, ne menjaju se brzo, ne dovode do funkcionalne onesposobljenosti, što je slučaj sa prvim simptomima mnogih kancera, privlače manje pažnje i zabrinjavaju manje. Samim tim, odlaže se i traženje pomoći. Od socijalno-psiholoških faktora koji utiču na traženje stručne medicinske pomoći, od velikog su značaja, po Modelu Verovanja , dva faktora: 1) stepen doživljaja pretnje koju izaziva simptom. 2) stepen uverenja da će određena intervencija ili zdravstvena mera, dovesti do smanjivanja pretnje. Istraživanja potvrđuju da postoje individualne razlike među ljudima u pogledu potreba da aktivno učestvuju u sopstvenom lečenju i nezi. Jedni će se tako javljati lekaru tek nakon što ništa od domaćih lekova ne bude delovalo, činiti to samo kada su ozbiljno bolesni. Drugi će tražiti lekarsku pomoć pri pojavi prvih simptoma koji mogu delovati i banalno, a zatim poslušno, bez pogovora činiti sve što lekar preporuči. Treći će postavljati samo pitanja tokom pregleda, no prepuštati stručnjaku sve odluke u vezi daljeg ispitivanja i lečenja. Na učestalost traženja lekarske pomoći, utiču i sociokulturnim faktori, vred- nosti, životni stil, norme i običaji date sredine. Na ovaj način i mnogi simptomi u jednoj sredini mogu ostati neprimećeni, dok bi u drugoj, u najvećem broju slučajeva bili znak za obraćanje lekaru. Ljudi su spremniji da potraže pomoć i kada postojanje simptoma dovodi do većih socijalnih ograničenja, ometanja u aktivnostima koje su im značajne (posao, rekreacija, omiljeni hobi). Takođe i ukoliko simptom vodi određenim socijalnim sankcijama (prinudno lečenje alkoholičara). U izboru određenih ponašanja koja se tiču kako zdravlja tako i bolesti, pa i odluka osobe da se leči i na koji način da to čini, značajnu ulogu igra i socijalna podrška koja uključuje informacije, savete, emocionalnu podršku i druge vrste pomo ći. Iskustva pokazuju da za razliku od socijalno izolovanih, napuštenih i samih, bez porodice i drugih bliskih ljudi, osobe sa izraženom socijalnom podrškom, češće traže potrebnu medicinsku pomoć. HVALA NA PAŽNJI !