,,Seobe” III grupa

Karakteristike likova
 Vuk Isakovič - Milica Đorđević
- Vuk Isakovič je prvi lik sa kojim se srećemo u romanu „Seobe“.

- Crnjanski ga opisuje kao ćutljivog, teškog i krivonogog. Opis njegovih očiju, žutih sa crnim tačkicama,
lajtmotivski će se provlačiti kroz sadržaj djela. Isticanje njegovih fizičkih osobina, njegovog krupnog i teškog
tijela, crvenila u licu, samo je način da se istakne u odnosu na druge junake.

- U djelu saznajemo da je nestalan, rasipnik i pust čovjek slobodnog duha, da je čovjek koji je težio slobodi,
lutanju i traženju sreće.

- Lajtmotivska rečenica: „Beskrajni, plavi krug. U njemu, zvezda.“ Kao da karakteriše njegovu težnju ta
lutanjem, traženjem sreće, za sledovanjem ideala, jer upravo Vuk u prvoj glavi između jave i sna uočava plavi
krug sa zvijezdom.

- U djelu se navodi i da je Vuk Isakovič bio veoma vezan za sveštenstvo, da je svuda gradio crkve i da je
bio porobnik seoba u Rusiju, koja je za njega bila „prostor sreće“.
„Krivonog i težak, on je tih poslednjih dana opremao svoje ljude, jašući ceo dan. Psovao je
njene zagrljaje i poljupce. Bila mu je dosadila. Izmučen, prekodan, svađom oko odabiranja
ljudi, što su pristizali nenaoružani i napiti, morao je da provodi večeri sa pisarima, što su
spremali spiskove Slavonsko-podunavskog polka“.

- Vuk Isakovič, zajedno sa svojim pukom, slika je jedne snažne ratničke volje, koja se sve
više razvija. Njegov ratnički nagon je toliko jak da on osjeća slast u borbi, neku tihu radost...

- Osim toga, Vuk je idealistički tip ličnosti, on smatra svojom dužnošću da služi svom
narodu.

- Vuk i njegova težnja prema crkvi se može posmatrati kao dio osobenog nacionalnog
doživljaja. Zato će i biti toliko veliko razočarenje kada shvati da su svi njegovi ideali porušeni,
po povratku u zavičaj. A sve te seobe i ratovanja će donijeti njegovoj psihološkoj strani ličnosti
razaranje, prazninu u koju jaše na početku i na kraju romana i koja ga prati.
 Aranđel Isakovič - Ana Perkin
Arandjelov lik je gradjen u kontrastu sa njegovim bratom.
On je nizak, mršav, suv, žut, sa žutim ocima.
Dok je Vuk Isakovič bio u stalnom pokretu, u ličnosti Arandjela je statično načelo mirovanja, nepokreta.
On je vješt trgovac (i kao takav, on je izdanak novog srpskog gradjanskog društva),
nemilosrdan je u trgovačkim poslovima, ne bira sredstva za sticanje bogatstva. Kupuje kucu i tezi da se
ukorijeni. S prezirom gleda sve koji misle na seobe. Ali uprkos novcu i mogućnosti da kupi sve sto želi,
Arandjel je bio sam. Nije imao zenu ni ljubav i u sebi nosio osjećaj praznine i nezadovoljstva.
Karakter Arandjela Isakoviča se otkriva u njegovom odnosu prema starijem bratu:
„Mladji od brata, Arandjel Isakovič ponašao se prema starijem bratu, kao sto se ponaša prema mladjem.
Ako je stajao kraj njega, gledao ga je nekako sažaljivo, ako je sedeo kraj njega, prepuštao mu je
blagonaklono mesto, mada je on bio suv kao štap, a onaj težak kao bure. Kad mu je brat govorio štogod,
nije mu gledao u oci, već smešeći se preko ramena. Nikad mu nije odgovarao odmah.“
Karakter Arandjela Isakoviča se otkriva u njegovom odnosu prema starijem bratu:

„Mladji od brata, Arandjel Isakovič ponašao se prema starijem bratu, kao sto se
ponaša prema mladjem. Ako je stajao kraj njega, gledao ga je nekako sažaljivo,
ako je sedeo kraj njega, prepuštao mu je blagonaklono mesto, mada je on bio suv
kao štap, a onaj težak kao bure. Kad mu je brat govorio štogod, nije mu gledao u
oci, već smešeći se preko ramena. Nikad mu nije odgovarao odmah.“

Arandjel, trgovac koji grabi, počinje da gaji težnju da osvoji ženu svog brata, Dafinu.
Ta njegova tjelesna želja je gotovo nagonska, ona duboko utemeljena u čovjeku.
On teži da je pridobije, osjeća njenu blizinu, osjeća nemir pred njenim očima,
njenom ljepotom. On kao da bježi od nje, ali opet, dolazi i donosi joj poklone. On je
nemoćan pred iracionalnom željom da osvoji svoju snahu. Kasnije mu ona daje svoje
tijelo ali ne i sebe i zbog osjećaja krivice se razboljeva.
„Aranđel Isakovič postade, dolaskom gospođe Dafine u kuću, čudan, a za vreme
njene bolesti još čudniji. Žene za njega više nisu postojale, a njegov pogled, pre
svetao i žut, kao u mačke, beše postao mutan i podignut...“

Kada ona umire, on ne može da je spasi ni sa svim novcem i moći koji ima. Poslije
njene smrti i bratovljevog povratka iz rata, izgubljen u stidu, zakoračio je u još veću
prazninu, u novi beskrajni krug, ali bez zvijezde u njemu.
 Dafina - Petra Pavićević
Informacije koje o Dafini nudi čitanje vrlo su različite, jer je različito sagledavaju tri izvora- muž, dever i narativni subjekat.
Dafina se ne ispoljava svojim aktivitetom, ona je pasivna ličnost. Njen lik i karakter , njena psihologija, sagledani su očima
devera I muža.

U svijetu u kome dominiraju muškarci sa svojim vojničkim i trgovačkim preokupacijama, ona uvodi drugi ljudski svet, u
kome vladaju nježnost, ljubav, toplina, lepota. Bez ovog lika svijet “Seoba” bio bi previse tvrd I hladan.

Pred deverom, pre svega, ćutala je, isplakana, sa tajanstvenim osmehom. Kad je govorila sa njim, govorila je sasvim
druge stvari. Govorila mu je o noći, koje se boji, o mraku, u kom je hvataju strah I priviđenja. O mladosti, koja je prošla. O
životu, koji je za nju tako težak. I suznim očima, o mužu koji je više, izgleda, ne voli.

Ne misleći kao Aranđel Isakovič, da je lepa kao niko, ona je znala šta vredi. Stopalom svojim koje se njemu činilo kao u
snažnog anđela, ona nije bila nimalo zadovoljna. Krila ga je pod svilenu svoju odeću, pokazujući samo vrh svojih finih
papuča. Što se tiče cevanica I kolena, ona se ponosila njima I bilat u sa njim istog mišljenja, pokazujući ih, skrstivši noge,
kad god je mogla. Obilazila ga je hodom svojim snažnim, koračanjem pravim iz kukova. Ruke svoje, koje nikada nije
spustila još na njegov vrat, puštala je da mu se kraj vrata provlače, klize, previjaju kao zmije. Grudi svoje prinosila mu je
tako blizu kao što se u ljubavi prinose obrazi. Najviše pak nadala se od svojih očiju. Gledala ga je tužno.
 Poređenje Vuka i Aranđela - Danijela Pejaković
Kao oficir i vojnik, Vuk je volio svoje vojnike, tražio je od
njih disciplinu i izvršenje zadatka. Njegov cilj je bio da
Kod lika Vuka Isakoviča prisutne su sumatraističke
svojim služenjem i ratnim podvizima izbori bolji i spokojniji
život za svoj narod, on je smatrao svojom dužnoću da vizije, on se može klasifikovati kao sanjar, čovjek čije su
služi svom narodu. misli u prostorima van realnog svijeta. On kovibrira sa
prirodom, često je zagledan u zvijezdano nebo.
Sa druge strane, Aranđel Isakovič je antiteza Vuku
Isakoviču. Njegov lik je građen u kontrastu sa njegovim
bratom. Dok pojava Vuka Isakoviča deluje snažno i
robustno, puna života i dinamična, njegov mlađi brat “Videći ih dole, u travi, mračne njine gomile, kako leže
Aranđel Isakovič je sušta suprotnost: sasušen i žut, "suv
oko kola, osvetljene vatrom, njemu se činilo,
kao štap", blede i žute oči, pljosnat i tanak nos, požuteli
zubi, povijen. U njegovom portretu dominira žuta boja,
naslonjenom na točak, da ih treba odvesti nekud dalje.
boja bolesti i nestajanja, koja izaziva gađenje i odbojnost. Zaboraviv za trenutak i gde je i kud idu, zagledan u
visoke zidove stena, nad kojima se sjalo nebo sasvim
“Dotle je njegov brat izišao iz kola , suv , žut , u dugačkom bistro I sasvim bledoplavo, Vuk Isakovič se beše smirio,
ćurku od kurjačine ,sa brojanicama od ćilibara u ruci , kao
zajedno sa ljudima svoga Slavonsko podunavskog
krupnim , zrelim grožđem . Naredio je da okrenu kola ,
rasterao ljubazno svet , darivajući skoro svakoga ko mu je polka.”
prišao ruci.”
Primjer sumatraističke vizije jeste i Vukovo sanjarenje o Rusiji:

“Pred zoru, bio je sanjao o ženi i mislio je na nju i sad, posmatrajući kroz zamagljeno staklo svoga konja kome
su sluge prale noge i tanke članke. Ali, setivši se dece, on zajeca poluglasno, pred vojnikom koji ga je oblačio.

Taj poziv na vojnu, tako iznenada, pobrkao je bio sva njegova rešenja. U svađi s bratom, koji se bio naselio u
Zemun, a rešio da se kupi jedna velika kuća u Budim gradu, on je želeo da izvuče sedam stotina dukata i da se
odseli u Rusiju. Rusija mu se činjaše kao jedna velika, nepregledna, zelena poljana, po kojoj će jahati.”

Za Vuka Isakoviča Rusija je predstavljala prostor slobode.

“Otići nekud i živeti bezbrižno, odvesti i ove ljude, da žive negde lako i prijatno, činilo se Vuku Isakoviču tako
moguće. Negde je moralo biti nešto svetlo, značajno, pa treba otići tamo. Rusija mu se činjaše kao neko
nadzemaljsko carstvo. Čuo je da su neki koji su tamo iz belog sveta došli, postali bogati i moćni. Da su odmah
dobili po jedan čin više. Da se tamo živi i ratuje gospodski. Da su crkve divne i slatko pravoslavlje. Ovde ga je
čekala samo beda i neprekidna žalost, što ga je činila bezumnim, očajnim, čudnim.”
Sa druge strane, Aranđel Isakovič ne vibrira na isti način, znatno manje
je osjetljiv u poređenju sa njegovim bratom.
“Ono što je Aranđel Isakovič, najposle, posle tolikih žena, već jednom
želeo, bilo je uživanje bez tih ženskih obešenjakluka, kupovanja nakita,
poklona, sukanja, dukata, bez tog večitog tužakanja, moljakanja, plača i
jadanja, bez briga i muka sa njima. Hteo je da poživi, kao pod nekom
zelenom, beskrajnom vodom, u kojoj bi ublažena bila svetlost dana, u
kojoj bi mu telo kretalo se kao u snu, po kojoj bi mogao da se ispruži, da
ga voda nosi, nosi, kao njegove lađe, kad nema vetra, lako i nečujno.”
Čula mu se izoštravaju tokom ljubavne afere sa Dafinom, u čijim očima
vidi beskrajnu plavu zvijezdu.
“Ona ga gledaše svojim lepim, modrim očima boje čistog, zimskog,
večernjeg neba, mirno, kao da su se nad njima sjale zvezde.”
Aranđel Isakovič zahvaljujući Dafini da postoji drugi svijet, onaj koji se
ne može platiti dukatima.
Dok je Dafina bila na samrti, u Aranđelu su se javljale suprotne misli, želje i
raspoloženja. Pomislio je da će njenom smrću sve biti razriješeno i da će biti
oslobođen od grijeha. Njena mu se smrt katkad činjaše "potrebna".
On, iako mlađi, prema Vuku Isakoviču odnosi se kao prema mlađem
bratu.
“Mlađi od brata, Aranđel Isakovič ponašao se prema starijem bratu,
kao što se ponaša prema mlađem . Ako je stajao kraj njega, gledao
ga je nekako sažaljivo, ako je sedeo kraj njega, prepuštao mu je
blagonaklono mesto, mada je on bio suv kao štap, a onaj težak kao
bure . Kad mu je brat govorio štogod, nije mu gledao u oči, već
smešeći se, preko ramena . Nikad mu nije odgovarao odmah.”
Gospođa Dafina, centralni lik u ovom romanu, ponaša se kao
udvojen lik, zapravo odlikuje se kontrastima. Njeno ponašanje je
oprečno: ona je čas jedinstvena i tiha, čas zagonetna, ali opet
nemirnog duša i čežnje. Ona osjeća čeznju prema Vuku Isakoviču,
njene strasti su jasno prikazane. Scena njenog stajanja pored
prozora gledajući svoj lik u rijeci, u izokrenutoj slici, motiviše njen
dalji postupak. Njen lični opis se mijenja nakon počinjenog grijeha :
ona postaje žuta i suva, a na licu ostaju samo modre oči, u
kontrastu sa ostalim očima kod likova u djelu.
Na kraju, jasno je da je Crnjanski ova tri lika gradio na opozicijama,
ali i sva tri lika kao da čine jedan cjeloviti, opšti lik.
 Poređenje - Vuk, Aranđel i Dafina -
Ana Marija Vukašinović
U Vukovoj duši je često prisutna i misao da ratnički nagon ne donosi čovjeku mir i spokojstvo. Osjećao je da se u
njemu zbivaju duboke promjene. Živeći strašnim životom, u prokletstvu stalnih odlazaka i seoba, ratujući za tuđi
račun, on osjeća kako tim dugim i neizvjesnim putem ostavlja komade svog bića. ''Odlasci i seobe'' , kaže pisac, ''
načiniše ih mutnima i prolaznima, kao dim, posle bitaka''. Taj proces razaranja Vukove ličnosti Crnjanski je pratio
pogledom iizvrsnog psihologa. odvojenost od porodice i ratni pohodi bez kraja, dovodili su ga do očajanja: ''Osećao je
da je raskid njegov sa porodicom potpun, kraj svih razmišljanja i sećanja na nju. Da mu je neko došapnuo da ženu i
decu nema više, on bi i to poverovao u svojoj samoći''.

Kao komandant puka bio je vrlo strog, ali umio je prema svojim vojnicima da bude i njezan, kada bi se sjetio da njih
mozda uskoro nece biti, da ce poginuti. Dafini je pokazivao i ljubav i nezainteresovanost. Sve manje je bio spreman za
njena milovanja : "Psovao je njene zagrljaje i poljupce. Bila mu je dosadila... " Kada je ona umrla, on je osetio da je na
njemu sada veliki teret, ostavila mu je decu.

On predstavlja nemirni nagon za pokretom, potrebu za promjenom, zelju za boljim.

Totalni kontrast Vuka je njegov brat Arandjel Isakovič. On je bio trgovac, bogatas, gospodar zivota i ljudi. On odaje
utisak mira, stabilnosti, organizovanosti. Cijela njegova psiha uocava se u odnosu prema Dafini. Ona je 'ogledalo
sudbina dva brata'
Njih dvojica su toliko suprotni da se i njihova ljubav prema Dafini u potpunost razlikuje. Za Vuka ona je manje
znacajna kao zivotna potreba i on je lako zrtvuje nemirnim nagonima lutanja, zato ju je napustao. Medjutim,
Arandjelu ona ne znaci nista spiritualno, ona je za njega zelja, pozuda - ona za njega izvan fizickog akta nije ni
postojala, ali mu je postala stvarno sve.
Njena smrt je za njega bol kao osecanje i dusevno ludilo.

DAFINA
Dafina je definitivno zrtva romana. Vuk se nije prema njoj ophodio onako kako je trebao i kako je zasluzila. Bio
je isuviše hladan i grub, a njoj je bila potrebna ljubav,paznja, zastita, i u pravom trenutku na pravom mjestu
nasao se Arandjel i desilo se sto se desilo.
Dafina se ne ispoljava u svojim aktivnostima, ona je nekako pasivna ličnost.
Njen lik i karakter sagledani su očima muža i devera.Retko je kad predmet unutrašnjeg monologa ili opisa
unutrašnjeg stanja.
Na početku romana je viđena Vukovim očima i doživljena osećajem dosade. Iskreno, meni je Dafina nejasan
lik.
Dafina je tip fatalne žene čija lepota i strast izazivaju nesreću. Opsjednuta time što je učinila, zapada u
depresivno stanje i povređuje se. Na samrti želi da se venča sa Aranđelom, ali kada umire u nenim očima je lik
Vuka koga je sve manje volela. Tako je Dafina ostala protivrečna do kraja, a njena fatalna lepota i strast su
doneli nesreću samo njoj.
Crnjanski nam kroz Dafinin lik pokazuje koliko iluzije mogu da unište cijeli čovjekov život, te da misli,
osjećanja i ubjeđenja kojima se vodimo mogu da slome one koje volimo.

Ona je tragala za svojim životnim ciljevima i idealima, a sve joj je bilo suviše daleko i nedostižno. U
potrazi za boljim životom, izgubila je sebe. Skupo je platila nemogućnost da prihvati sudbinu žene koju
muž ostavlja da bi ratujući spašavao identitet jednog naroda.

❏ Aranđel ju je ovako vidio:

“Činilo mu se prosto, iznenada, da on tu ženu nije doveo. Te vanredne snažne noge, to ljuljanje, taj
smeh. U prvi mah on se prepade za brata. Vide da mu je u kuću doveo đavola.”

Prema djeci je bila nemarna. Vapila je samo za srećom.

u Dafini se ogleda i snaga i kob. Ona je ta kojoj je pošlo za rukom da promiijeni kavgadžiju, bludnika i
rasipnika Vuka, ali i srebroljubljivog tvrdicu Aranđela. Ona braću zauvijek razdvaja stvorivši od njih
samotnjake.
 Čin preljube došao je iznenada, kao da im se desio u bunilu. Kada se prisjećala te
večeri u njoj su se budila protivrječna osjećanja. S jedne strane osjećala je gađenje
prema djeveru, prizirala je samu sebe. Ali s druge strane nije mu zamjerila, niti se kajala.

Tu se vidi njena ravnodušnost prema svemu, njena potpuna izgubljenost i nesigurnost.

U predsmrtnom bunilu osjećala je da je sve uzalud. Na samrti je željela da se uda za
Aranđela, da bi se iskupila za grijeh.
Kontrast između dva brata

➢ Dva brata su dva kontrasta. Vuk je debeo,vrlo visok, crn, kosmat, crven u licu, neposredan,
pust i rasipan. Njegova priroda je lutalačka. On je nestalan, prijek i rasipan. Rat mu je izgovor
da ode, ali mu rat ne ispunjava težnju odlaska.
➢ S druge strane Aranđel je mršav, onižeg rasta, žut u licu, hladan, proračunat i tvrdica. On je taj
koji zna šta želi, uporan je i suzdržan.
➢ Oni imaju i različita shvatanja. Vuk je vezan za sveštenstvo i pobornik je daljih seoba u
pravoslavnu Rusiju, naspram Aranđela koji zagovara rad, sticanje i zasnivanje stalnih
naseobina bez seljenja.
➢ Važna razlika među njima je to što je Vuk izrazito osjetljiv za promjene u prirodi. Aranđel
tek kasnije, pred sam kraj postaje osjetljiv kao brat i Dafina. Zbog toga je i Dafinin odnos
prema njima različit. Prema Vuku je neposredna, strasna i nemoćna, dok je prema
Aranđelu lukava i suzdržana.
➢ U Dafini se, kao u ogledalu odražavaju dva brata. Svi kontrasti su naglašeni da bi se
naglasila činjenica da žena jednog brata postaje ljubavnica drugog.
➢ Dafina postoji upravo zato da bi Aranđel napravio korak ka ženi.
 Susret Vuka Isakoviča i virtemberške princeze
Nađa Radević i Marija Šebek
— Vuk Isakovič je u mladosti službovao kod Aleksandra Virtemberškog u Beogradu, kada je, mlad i lijep, doživio prvu
pravu ljubav, baš u to vrijeme kada ga je brat natjerao da oženi Dafinu.
Za vrijeme njegove službe između njih je cvjetala ljubav,sve dok ona nije morala otputovatu u Temišvar.

— Od čežnje zanjom se bio osušio.

,,Bio se sasušio tako,od ljubavi I želje,bolujući toliko da I druge počeše to da primećuju.”

— U početku mu se pokazala kao uzvišena I netaktnuta. Htjela je da taj mladi divljak pomisli da je ona kao djevojka
nevina I nedostižna, I uspjela je. Ni ona nije bila ravnodušna pred Vukovom pojavom,ali je rekla da ga ipak posmatra kao
dijete.

"Videvši ga lepo izraslog i mladog, češće, pred vratima svoga muža, primetila je uskoro kako je zadivljeno, čežnjivo i
uplašeno gleda. Gleda, kao da je s neba sišla. Dođe joj smešan i zato poče i ona da ga posmatra, kao što se posmatra,
iz prikrajka, mače, kad mu se baci klupče konaca. Mužu je rekla da ga smatra detetom, ma da je Isakovič izgledao u
vojničkom odelu, nepomičan, kao cepanica od čitavog hvata.”

— U sjećanju Vuka Isakoviča, to su bili divni dani čežnje, skrivenih pogleda, uzajamne želje za dodirom. Ona je često
prolazila pored njega i “stajala je često kod prozora, u njegovom prisustvu, iznad bedemova, i razlivenih voda, i gledala u
nebesa večernja, kao anđeo. Kutovima očiju videla ga je i tada…”
— Ovo je moć prve ljubavi. Ona ti potpuno obuzme srce i misli. Ona može da zaslijepi čovjeka. Tada
prvi put pomislis da će ta osoba zauvijek biti u tvom životu, da ne želiš da je izgubiš. Osjećanja
izazvana prvom ljubavlju su gotovo neopisiva.

,,Činilo mu se da je ona sasvim drukčija nego sve druge, uzvišena, divna, nadzemaljska.”

— Vuk je bio drugačiji od njenog muža,kao I od svih njenin dotadašnjih ljubavnika:mrk,ćutljiv,smireniji I

ozbiljnije duše,ali I tijela.

— U trenutku kada je morala otputovati u Temišvar,bi joj žao što mu se činila nedostižna, željela je
ostati još sat i provesti ga sa njim. To je i učinila sledećeg dana i proveli su to vreme zajedno.

,,Užasnut ipak pri pomisli da je možda nikad više neće videti,on je širio zenice toliko I gledao tako
tužno u nju,da ona poče gubiti osećaj nadmoći,ne znajući ni sama šta radi sa njim posljednjih dana…”

,,Sada kada je morala da ide,nije joj se išlo I želela je da ostane bar samo toliko da može jedanput
da provede sa njim nesmetano jedan sat.”
— Poslije 30 godina sreo se sa princezom Majkom, oboje su bili ostareli,
poružnjeli, neprivlačni i nezanimljivi. Skoro 30 godina je nije vidio,mada je nije ni
tražio.
,,Vuk Isakovič klonio se I sam Princeze Matere,mada ga ni ona nije
tražila .Klonio se da joj ne mora gledati u lice I da joj ne mora stati ni blizu.
,,Razlika između one koje se sećao I ove sad beše tako užasna…”
“Razrogačenim očima gledao je Vuk Isakovič sve to, pogledom uprtim u njeno
ostarelo lice sa zboranim podvaljkom i visećom kožom pod ušima, bradicom
koja beše vrlo mala i jabučicama crvenim koje su se videle pod belim praškom,
rasutim po celom licu, punom crnih, nameštenih mladeža. Nos joj je bio
sastavljen od tri okrugla komada, vrha i odebljalih nozdrva, a obrve od dve crte
krive i opake, ofarbane. U njenim velikim očima, jedino, ostade još pritajene,
tamne lepote, ali su i one bile upale u jame od kožica, kesica, bora, belih krpica i
svakojake nečistoće. “
— “Gledajući ga sa podsmehom i ona beše začuđena
njegovim krivim stavom, otromboljenim ustima i brcima i
pogledom umornim, a naročito joj smetaše što se
neprestano premeštao sa noge na nogu. I njoj se, kao i
drugima, učini kao neko odeveno bure, šuplje i prazno.”
— Među njima nema više varnice koja je postojala,
privlačnosti. Prošao je veliki broj godina, i sve se
promjenilo – njihov izgled, položaj, okolnosti. Više nije bilo
razloga da se Vuku sviđa princeza. On je više nije
smatrao netaknutom, prelijepom, divnom i uzvišenom, niti
je video u njoj neku unutrašnju ljepotu zbog čega bi je još
uvijek volio.

Ona više nije bila lijepa kao ranije, Vuku je sada izgledala kao neka nakaza. I
ona i on su bili iznenađeni promenom. Razlika je bila velika između toga kako je
prije osećao Princezu Materu i kako je vidi sada i zbog toga je Vuk išao kao
bezuman, razrogačenih očiju, očajan što je i ovo morao da doživi.