Filozofski fakultet

SARAJEVO

Bečki književni dogovor

07.02.23 1
 Sredinom XIX vijeka u prvi plan izbijaju ideje
južnoslavenskog jedinstva, za koje su se dotle
zalagali ilirci. U to vrijeme nacionalna
konsolidacija ipak dobija prevagu nad
socijalnom. Ilirske ideje o uzajamnosti Južnih
Slavena postaju političkom platformom, a i Srbi i
Hrvati svojski rade na političkom ujedinjenju. No,
Beč uspijeva preuzeti inicijativu.

07.02.23 2
 Srbi i Hrvati ostaju na onome na čemu su bili i
prije revolucije. Oni se orijentiraju na druge
vidove borbe, a važno sredstvo u toj borbi
postao je književni jezik. Borba za jezičko
jedinstvo prenosi se sada na širi plan i ima
dublje ciljeve nego što su ih sebi postavljali ilirci.

07.02.23
Podjele glasova

 Gramatičar Ignjat Alojzije Brlić u svojoj Ilirskoj

gramatici pisanoj na njemačkom jeziku i
objavljenoj 1833. godine (iako je rad na njoj
trajao od 1822. godine pod radnim naslovom
Slavonische Sprachlehre) se, pod utjecajem
Vukove gramatike u njemačkom prijevodu J.
Grima, Brlić zalaže za narodni jezik (i ćiriličko
pismo), a za jat uvodi znak „u“, koji on čita
ikavski, ali dopušta i druge mogućnosti.

07.02.23 4
 Tako Brlić izrasta u prvog svjesnog zagovornika
zajedničkog književnog jezika (i pisma) za sve
Srbe i Hrvate, a na kraju se odlučuje – po
Kopitarovu nagovoru – da taj jezik nazove
ilirskim, te gramatika izlazi pod naslovom
Grammatik der Illyrischen Sprache, wie
solche in Bosnien, Dalmacien, Slawonien,
Ragusa und dann von den Illyriern in Banat
und Ungarn gesprochen wird.

07.02.23 5
 Ilirci su pri tome mislili da je najpravednije rješenje –
kompromis. Opća tolerancija – prvi je i najznačajniji
programski credo iliraca. Njihov književni jezik tako
teži pomirenju među dijalektima, među regionalnim
književnim jezicima, među tradicijom i
savremenošću, među hrvatskim nacionalnim
osjećanjem u nastajanju i osjećanjem pripadnosti
široj zajednici jugoslavenstva i slovenstva.
 Priklonivši se štokavštini, ilirci su prvi izišli iz okvira
kajkavskog „horvatstva“. 

07.02.23 6
 Gaj je tu misao izrazio u pojmu „ilirske
narodnosti“, tj. jedinstvene nacionalne svijesti za
sve Južne Slavene, što pretpostvalja zajedničku
nacionalnu kulturu, prije svega književnost i
nauku s jedinstvenim književnim jezikom.
 Oni se odlučuju za put kompromisa, te
štokavsku osnovicu nadograđuju elementima
arhaičnijih jezičkih formulacija kajkavskoga ali i
čakavskoga dijalekta, kao i starijih pokrajinskih
književnih jezika.
07.02.23 7
 S druge strane, Vuk namjesto foklorističke
čistote sada postavlja princip „općene
pravilnosti“, tj. funkcionalnog i strukturnog
jedinstva. Tako, nakon brojnih lutanja, Vuk za
uzor postavlja dubrovačku ijekavštinu. Kako su i
Hrvati tada odlučili da se jezički ujedine, to je
bilo idealno rješenje budući da su i oni odabrali
štokavsko narječje ijekavskog tipa s osloncem
na Dubrovnik.

07.02.23 8
 Vukove primjedbe na račun iliraca odnosile su se na
njihov književni jezik i pravopis. Prvenstveno im
zamjera što ne uzmu fonološki pravopis. Na taj
način, Vuk je jasno ocrtao platformu za jezičko
jedinstvo sa Hrvatima. Zajednička dijalekatska
osnovica mora biti dopunjena zajedničkim
ortografskim principima, kao i principom strukturne
čistote odabranog idioma. Također, Vuk traži
ujedinjenje „jezika u knjigama“, što znači da se on
usmjerava ne na govorni jezik kao ranije nego na
književnojezičke varijante.

07.02.23 9
 Učesnici Bečkog dogovora iz 1850. godine (16.
marta): Daničić, Vuk Karadžić, Ivan
Kukuljević, Dimitrije Demetar, Ivan
Mažuranić, Vinko Pacel, Franc Miklošič i
Stjepan Pejaković. Tekst dogovora objavljen je
u Gajevim Narodnim novinama, a prema tim je
odlukama trebalo:
 da se prekine sa mješavinom dijalekata i
narječja u književnom jeziku;

07.02.23 10
 da se kao književno uzme južno (ijekavsko)
narječje štokavštine i da se Vuku Karadžiću
povjeri da on napiše pravila kada mjesto starog
jata treba pisati ije, kada je, kada e, a kada i;
 da Srbi pišu h svugdje gdje mu je po etimologiji
mjesto;
 da se ne uspostavlja h na kraju G mn.;
 da se ispred samoglasničkog r ne piše ni a ni e,
već da se ono u pismu označava slovom r (prst).

07.02.23 11
 Ipak, kod pisaca u Srbiji, pod utjecajem općeg
ekavskog izgovora kulturnih centara Beograda i
Novog Sada preovladao je ekavski način
pisanja, iako je više pisaca vukovaca prvih
decenija druge polovine XIX vijeka počinjalo
pisati ijekavski. U Hrvatskoj je bilo snažne
opozicije prihvatanju odluka Bečkog odgovora,
naročito što se tiče pisanja vrijednosti jata i
neprihvatanja oblika G mn. bez suglasnika h na
kraju (up. Zagrebačka škola).

07.02.23 12
 Već krajem 80-ih godina skoro definitivno se
prihvataju i pravopis i gramatika V. Karadžića. Ivan
Broz je 1892. Izradio Hrvatski pravopis na
Vukovim fonetskim principima, koji je uglavnom
prekinuo etimologiziranje kod Hrvata. Nkeoliko
godina kasnije (1899) Tomo Maretić je objavio
Gramatiku i stilistiku hrvatskog ili srpskog jezika.
Poslije pojave ova dva djela i dvotomnog Rječnika
hrvatskog jezika (1901) I. Broza i F. Ivekovića ni
teorijski ni praktično ne postoji bitna razlika između
jezika srpske i hrvatske kulture.

07.02.23 13