HASHIMOTOV TIREOIDITIS

• UZROCI
• SIMPTOMI
• DIJAGNOSTIKA
• LIJEČENJE
HASHIMOTOV
TIREOIDITIS/SINDROM je
hronična, autoimuna upala
štitnjače. U literaturi se još
sreću i nazivi autoimuni
tireoiditis, hronični
limfocitni tireoiditis,
Hashimotova struma.

Ovaj sindrom je dobio ime

po japanskom liječniku i
znanstveniku Hakaru
Hashimoto koji je 1912. prvi
puta opisao upalne
promjene na štitnjači.
UZROCI:

Hashimotov tireoiditis češće se javlja

zajedno s nekim genetskim bolestima poput
Turnerovog, Downovog i Klinefelterovog
sindroma, a također je češće prisutan u
sklopu drugih autoimunih bolesti poput
šećerne bolesti tip 1, reumatoidnog artritisa,
Addisonove bolesti, sistemskog eritemskog
lupusa i celijakije.

OSTALI MOGUĆI UZROCI:

• kronični stres,
• neuravnoteženu prehranu,
• prekomjernu tjelesnu težinu i mnoge druge
Simptomi
Klinička slika, odnosno simptomi i znakovi
imaju dosta široki spektar javljanja.
Nerijetko se Hashimotov tireoiditis u
početku manifestira u vidu ubrzanog rada 
štitnjače ili hipertireoze, kada zbog
aktivacije imunološkog sustava dolazi do
oštećenja tkiva štitnjače i pojačanog
lučenja njezinih proizvoda (hormona) u
krvotok. Tu fazu bolesti bitno je razlučiti od
najčešćeg oblika hipertireoze, odnosno
Gravesove bolesti, također autoimune
bolesti, gdje se tijek i način liječenja
uvelike razlikuju. Tu fazu obilježavaju
simptomi poput ubrzanog rada srca,
pojačanog znojenja, gubitka na tjelesnoj
težini, ubrzane peristaltike crijeva, lošeg
podnošenja topline/vrućine, nervoze,
nesanice i poremećaja menstrualnih
ciklusa.
Nakon „hipertireotične“, slijedi različito dug
period uredne funkcije štitnjače (eutireoza),
nakon čega se, uslijed funkcionalnog
slabljenja štitnjače, razvija hipotireoza.
Hipotireozu obilježava niz nespecifičnih
simptoma i znakova koji otežavaju
prepoznavanje bolesti u samom početku, a
može proteći i do nekoliko mjeseci do
postavljanja dijagnoze. Od vodećih
simptoma izdvajaju se kronični umor, porast
tjelesne težine uz smanjen apetit,
nepodnošenje hladnoće, različite
depresivne manifestacije, suha i blijeda
koža, pojačana lomljivost noktiju, pojačano
opadanje kose, manjak koncentracije,
usporedna peristaltika crijeva, poremećaji
menstrualnih ciklusa i neplodnost kod žena
te smanjenje libida i smetnje potencije kod
muškaraca.
Postavljanje dijagnoze
Iako zbog neupadljive kliničke slike može proteći i dulje
vrijeme do postavljanja dijagnoze, sam dijagnostički
postupak je jednostavan.
Nastavno na dobru anamnezu, određuje se hormonski
status:
tireostimulacijski hormon (TSH)
tiroksin (T4)
slobodni tiroksin (FT4)
trijodtironin (T3)
slobodni trijodtironin (FT3)
protutijela na tireoidnu peroksidazu (antiTPO)
protutijela na tireoglobulin (antiTg)
Kod razvijene kliničke hipotireoze, očekuje se povišen nalaz
TSH, uz snižene ili uredne vrijednosti perifernih hormona
(T4, FT4, T3, FT3), a ovisno o stupnju aktivnosti imunološkog
odgovora, u nalazima dobijemo povišene vrijednosti
protutijela za štitnjaču.
Od slikovne obrade štitnjače kao dobra nadopuna nalazima
je ultrazvuk štitnjače, čijom slikom dominira različiti stupanj
difuznih promjena koje su odraz kronične upale štitnjače.
Scintigrafija štitnjače u pravilu nije potrebna.
LIJEČENJE:

Kod razvijenih kliničkih znakova hipotireoze, a

što je potkrijepljeno opisanom laboratorijskom
obradom, potrebno je započeti s liječenjem. Ono
se provodi primjenom nadomjesne hormonske
terapije levotiroksinom, sintetskim ekvivalentom
tiroksina kojeg štitnjača ne proizvodi dovoljno. U
rijetkim slučajevima, kod nedovoljne
učinkovitosti levotiroksina, može se primijeniti
kombinacija levotiroksina i trijodtironina.
Provođenje i titracija (prilagođavanje) terapije je
u domeni endokrinologa i specijalista nuklearne
medicine.

Iznimka od potrebe za liječenje hipotireoze su

blaži oblici hipotireoze, koji se javljaju u
kasnijoj fazi postpartalnog tireoiditisa (od 6.
do 18. mjeseca po porodu) i kada jednim
dijelom dolazi do potpunog oporavka funkcije
štitnjače te je u nastavku potrebno praćenje,
ne nužno i primjena lijekova.