Poezija Gustava Krkleca

dr. sc. Marija Vasilj, doc.

 Poetska animalistika
• Životinje su vječni motivi u književnome stvaralaštvu. Javljaju se u svim
rodovima i vrstama.
• Posebno su postale pravom tematskom opsesijom dječje književnosti – u
stihovima i u prozi (nije ni čudo!)
• I u hrvatskoj dječjoj poeziji neprestano susrećemo animalističke motive: od
prvoga hrvatskog dječjeg pjesnika Ivana Filipovića i njegove pjesme Maca i miš
do Luke Paljetka i njegove izvrsne zbirke stihova Miševi i mačke naglavačke.
• Iako su miševi i mačke najčešći gosti u dječjim pjesmama, nisu zaboravljene ni
ostale životinje, ni domaće ni divlje.
• Defiliraju stihovima: zečevi, medvjedi, žirafe, majmuni, slonovi, vrapci,
lastavice, pa i insekti: leptiri, bubamare itd.
• Životinje su prezentirane u narativnoj, dramsko-dijaloškoj i čisto lirskoj strukturi, u
epski dugačkim i epigramski kratkim formama. Ocrtane su zbiljski i antropomorfno,
dane s moralno-pedagoškim tendencijama ili humorističnom poantom.
• U vrijeme osuvremenjivanja dječje poezije bilo je i povika protiv tolikoga
eksploatiranja faune u pjesničke svrhe. U određenim recenzijama možemo naći
mišljenje kako „već davno proskribirani zeko može naći svoje utočište jedino u
vicevima ili ponekoj knjižici za djecu čiji je autor ili samilostan ili naprosto –
neinformiran”.
• Da to ipak nije točno, uvjerit ćemo se ako prelistamo velik broj zbirki pjesama ili
dječjih listova. Vidjet ćemo da životinje ne samo da nisu nestale iz tematskoga
kruga pjesništva za djecu nego da gotovo nema nijednoga hrvatskog poznatijeg
dječjeg pjesnika koji ne iznosi i animalističke motive.
 Poezija Gustava Krkleca
• Rođen je 23. lipnja 1899.
• Djetinjstvo provodi u Hrvatskome zagorju. Osnovnu je školu pohađao u Maruševcu, a
gimnaziju u Varaždinu.
• Studij poljoprivrede započinje u Beču, ali se nakon jednoga semestra vraća u Zagreb i ulazi
u krug mladih ekspresionista te s A. B. Šimićem i N. Milićevićem pokreće časopis Juriš.
• Kanio je studirati režiju pa u Pragu asistira kod Karela Čapeka, ali ubzro odlazi u Beograd i
tamo ostaje sve do rata.
• Poslije rata vraća se u Zagreb, urednik je u nakladničkim kućama i časopisima, a zatim živi
kao profesionalni pisac.
• Bio je predsjednik Matice hrvatske, predsjednik Društva književnika i Saveza književnika
Jugoslavije.
• Služio se pseudonimom Martin Lipnjak.
• Među prvim je pjesnicima Grigor Vitez, posebno svojim „ptičjim
pjevankama”, pridonio modernizaciji animalističke dječje pjesme.
• Otprilike kad i Grigor Vitez, i Gustav Krklec počinje objavljivati svoje pjesme.
• Njegove je Telegrafske basne kritika ocijenila kao „najživlji trenutak njegove
dječje poezije i najviši domet njegove epigramatike”.
• Ako je Krklec pridonio osuvremenjivanju i umjetničkoj vrijednosti hrvatske
dječje poezije (a za to se žustro i zalagao), onda je to nedvojbeno učinio
svojim basnama.
• Postavlja se pitanje: jesu li to prave basne, i ako jesu, mogu li se svrstati u
dječju književnost?
• Basne se često javljaju u stihovima, ali i najkraće Krilovljeve basne imaju barem
osam stihova, a Krklec ih redovito piše u katrenama.
• Zašto ih je tako sažeo, autor objašnjava u predgovoru: „U naše doba tehničkih
dostignuća htio sam formu basne prilagoditi ‘duhu vremena’. Tako su nastale
ove kratke basne, kojima sam dao općenit naslov – telegrafske. Nijedna ne
sadrži više od 4 stiha...”
• Basne na alegoričan način crtaju ljudske odnose u obliku anegdota o
životinjama. U nekima je originalan i suvremen, a u drugima je ideju posuđenu
iz Ezopova arsenala pretočio u sliku, bližu i privlačniju dječjem načinu poimanja.
• Obradivši, primjerice, ideju iz Ezopove basne Starac i smrt, Krklec je svojoj basni
dao naslov Žablja melankolija:
Kuka žabac: - Rega – rega –
Glup je život – sit sam svega –
Al’ čim spazi čapljin kljun,
On u prvi strugne žbun.

- Među određenim se kritičarima pojavila sumnja mogu li djeca razumjeti Telegrafske basne
zbog njihove konciznosti i sažetosti, misaone dubine, snažne ironije i kritičnosti.
- Svakako da nisu sve Krklečeve basne tako pristupačne mališanima kao Žablja melankolija, ali
su im, uza svu kratkoću i zbijenost, sigurno shvatljivije od La Fontaineovih, Krilovljevih, pa i
nekih Ezopovih.
- U manjem je broju zaista zaboravio razinu dječje mentalne zrelosti i iskustva, ali su to ipak
iznimke.
• Iz većine izbijaju autentični sadržaji dječjih preokupacija, pa i dječji način gledanja na
svijet, kao primjerice iz basne U zoološkom vrtu (koja i nije basna u klasičnome smislu):

Reče seka: „Draga mamo,

Ti obrve farbaš samo,
A pogledaj: tetka zebra
Nafarbala vrat i rebra.”

- Radi se o pravome kristalu dječje duhovite naivnosti i iskrenosti, bez moralne pouke, bez
aforističke dubine i satirična žalca, humor radi humora.
- Humor i jest najveća i najizrazitija odlika Telegrafskih basni.
• Zbog njihove kratkoće, sakupljene mudrosti, povremene satiričnosti i
duhovitih aluzija neki su u Telegrafskim basnama vidjeli – EPIGRAME.
• U prilog tome govori i njihova struktura: 1 dio – obično prva dva stiha
– ekspozicija, a 2. dio – zaključak.
• Možda bi se najtočnije mogle definirati ako bi se reklo da su te
stihovane mikrostrukture istodobno i basne, i epigrami, i sugestivno
slikovite pjesmice.
• Objavio je sljedeće knjige poezije za djecu:
- Put u život (1946.)
- Telegrafske basne (1952.)
- Zvonce o repu (1964.)
- Drveni bicikl (1964.)
- Majmun i naočale (1967.)
- Ni san, ni java (1969.)

- Autor je i velike slikovnice Pod Gupčevom lipom (1977.)

• „Gustav Krklec je dao pjesama koje odskaču od starije stereotipne poezije i
u kojima ima duhovite kombinatorike i sklonosti prema vedroj igri
takozvane nonsensne poezije (pjesme Ludi dan i Ni san, ni java).
• Gustav Krklec je otac i jedne donekle nove pjesničke forme: kratke,
„telegrafske” basne u stihu. Problematično je da li Krklecove telegrafske
basne idu prvenstveno i potpuno u dječju poeziju, kao uostalom i druge
basne, a jednako se može postaviti pitanje jesu li to basne ili epigrami.
• U svakom slučaju, Krklec je izgradio svoju uvijek duhovitu varijaciju basne
za koju bi se moglo reći da je završena kao književna vrsta, a njegove
basne-epigrame dobro poznaju djeca u višim razredima, ona koja su već
napustila dječju poeziju.” (Milan Crnković)