OCJENJIVANJE

Anita Zovko
OCJENJIVANJE U HRVATSKOJ
 Ocjene su na svim razinama obrazovanja
zasad iste: opisno-brojčane ocjene izvrstan
(5), vrlo dobar (4), dobar (3), dovoljan (2) i
nedovoljan (1), od kojih su prve četiri
prolazne, a jedna ne-prolazna
 Elementi su brojčanoga ocjenjivanja u
osnovnoj školi unaprijed utvrđeni za svaki
predmet
 Zaključna ocjena iz nastavnoga predmeta na
kraju nastavne godine “ne mora proizlaziti iz
aritmetičke sredine upisanih ocjena” na
polugodištu
 što je u hrvatskome sustavu viša razina
obrazovanja, to se ocjena sve manje temelji
na procjeni, a sve više na provjeri znanja
RAZLIČITI SUSTAVI
OCJENJIVANJA
 Većina država ima vlastite sustave
ocjenjivanja
 Razlike se očituju u samim ocjenama
(brojke, slova, riječi, bodovi, postoci), u
njihovu rasponu (od dvočlanih do višečlanih
ljestvica) i odnosu između pojedinih članova,
granica prolaznosti
 Na primjer, i ruski i hrvatski sustav imaju
petočlanu ljestvicu brojčanih ocjena, ali su u
hrvatskome prolazne četiri, a u ruskome
sustavu samo tri ocjene
 U nekim je zemljama ocjenjivanje
ujednačeno na svim razinama. U drugim se
pojavljuju različitosti u ocjenjivanju ovisno o
razini obrazovanja: osnovnoškolskoj,
srednjoškolskoj, sveučilišnoj. Tako npr.
Rumunjska ima ljestvicu od četiri ocjene u
osnovnoj školi, a deset ocjena u srednjim
školama i na fakultetima.
SUSTAVI OCJENJIVANJA I
OBRAZOVNE RAZINE
 Katkada je u jednoj državi sustav ocjena na
svim razinama jednak, katkada je sustav
ocjenjivanja zemljopisno ili administrativno
različit, ovisi o županiji, općini ili pak regiji
(npr. Švicarska).
 Katkada ovisi o razini obrazovanja (npr. u
Finskoj), pa se npr. u osnovnim i srednjim
školama rabi široka ljestvica ocjena (npr. 1–
10), a na fakultetima i višim školama uža
(npr. 0–5) ili se u razrednoj nastavi rabi
jedan, u predmetnoj drugi, a na
visokoškolskoj treći.
CILJEVI ODGOJA KAO POLAZIŠTE ZA
DEFINIRANJE MODELA PRAĆENJA I
OCJENJIVANJA
 u pedagoškom znanstvenom i stručnom polju
mogli bismo izrazom CILJ označiti ono što se
želi postići, ono čemu se teži, ili (preneseno
značenje) mjesto do kojeg treba stići (npr.
steći diplomu učitelja klavira, položiti ispit
za državnu maturu, završiti osnovnu školu).
 Problem u razmatranju ciljeva odgoja
predstavlja određivanje stupnja
konkretizacije.
 S obzirom na stupanj interioriziranosti novih
spoznaja u kognitivnom području autori
smatraju da je moguće uočiti šest razina:
znanje, shvaćanje (razumijevanje),
primjena, analiza, sinteza i evaluacija
 Najniži stupanj usvojenosti novih spoznaja
označen je jednostavno izrazom znanje.
 Tu spada poznavanje pojmova,
terminologije, klasifikacija, principa, teorija,
odnosno poznavanje informacija
 Viša razina naučenosti (interioriziranosti)
podrazumijeva shvaćanje (razumijevanje), a
to znači da osoba može prevesti,
interpretirati, objasniti pojmove, teorije,
principe i sl.
 Ciljevi koji podrazumijevaju treću razinu
interioriziranosti (primjena) podrazumijevaju
mogućnost primjene spoznaja iz prethodne
dvije razine u nekoj situaciji
 Četvrti stupanj (analiza) uključuje ciljeve
koji se odnose na mogućnost rastavljanja
neke cjeline na dijelove, uočavanje odnosa
među tim sastavnim dijelovima
 Sinteza u ovom kontekstu uključuje ciljeve
koji se odnose na stavljanje spoznatih
dijelova u neku novu cjelinu kao što je neka
jedinstvena komunikacija, sastavljanje nekog
plana djelovanja .
 najviši stupanj interioriziranosti označen je
izrazom evaluacija
SVRHA I VRSTE EVALUACIJE
 Najčešće se (u pogledu vrsta evaluacije)
govori o vanjskoj i unutarnjoj evaluaciji
 Ako se vrednovanje odvija u školi, a
organizatori su učitelji i učenici, govori se o
unutarnjoj evaluaciji
 Ako interes za rezultate učenja i odgoja
pokazuju subjekti izvan škole onda se radi o
vanjskoj evaluaciji
 S dokimološkog i didaktičkog stajališta
značajno je provoditi formativno, normativno
i sumativno vrednovanje
 Učitelji su dužni pratiti rad i napredovanje
svakog učenika te poduzimati mjere za
stvaranje optimalnih uvjeta i pomaganje da
svaki učenik postigne optimalne rezultate.
 U državnoj školi (osnovnoj ili srednjoj)
inzistira se na kontinuiranom praćenju
aktivnosti i učestalom formativnom i
dijagnostičkom ocjenjivanju
 U visokom školstvu to obično nije tako:
studenti su prepušteni samostalnom učenju,
uz obvezu da izrade neku vježbu ili
seminarski rad, a konačna ocjena u najvećoj
mjeri ovisi o uspješnosti rješavanja ispitnih
testova.
SKALE ŠKOLSKIH OCJENA
 pod izrazom skala podrazumijeva se neki
kontinuum
 za školsko mjerenje koriste se nominalne,
ordinalne, omjerne i intervalne skale
ZAPISIVANJE ŠKOLSKIH OCJENA
 U osnovnoj i srednjoj školi ocjene se upisuju
u školske imenike, zatim u učeničke
bilježnice ili druge vidove pisanih ili crtanih
radova, te u školske knjižice i svjedodžbe.
 Ocjene ili bilješke zapisane u školske imenike
u rubrikama za praćenje će pregledavati,
koristiti i objašnjavati učitelji.
 Zabilješke, znakovi i ocjene u učeničkim
bilježnicama su namijenjene učenicima
 Ocjene zapisane u školske svjedodžbe ili
đačke knjižice su namijenjene učenicima,
roditeljima te drugim učiteljima i
pedagoškim stručnjacima
 Zato te ocjene (brojevi, slova, oblici pisanja)
moraju biti propisani i normirani da bi svima
bili razumljivi i za, određenu vrstu pedagoške
komunikacije, upotrebljivi.